Valjevo - Užice - Kruševac - Niš

[Unjustice]

Valjevo - Užice - Kruševac - Niš
Ante Tomić - Jutarnji List

KLASA OPTIMIST

Ne znam je li se ikada itko od tih Šešelja i Nikolića pomnije zagledao u popise stanovništva, ali Srba u Hrvatskoj najviše živi u Zagrebu. U prosjeku su obrazovaniji, ugledniji i imućniji od onih u Kninu ili Benkovcu.


Neke krezube budale i nikogovići, jadni nepismeni šljam koji jedino u mržnji i šljivovici nalazi utjehu, u Nišu su osnovale paravojnu jedinicu pompozno nazvanu Garda cara Lazara i spremni su potrčati u obranu svetog kosovskog tla koliko god ih pijane noge nosile. Istodobno, u Beogradu, novoizabrani šef parlamenta, radikal Tomislav Nikolić, poznat i kao Toma Grobar, izjavljuje kako još uvijek nježno sanja o zapadnim granicama Srbije na potezu Karlobag - Karlovac - Virovitica. Tko god kaže da je povijest učiteljica života, trebalo bi ga kazniti srbijanskim državljanstvom.

Postrojavanja pijanih paravojnih jedinica, poput onoga prije neki dan u Nišu, danas nam se čine kao neka mora iz koje smo se srećom probudili
Kako vrijeme leti, gotovo dvadeset godina je prošlo. U rujnu 1987., ako se sjećate, bila je Osma sjednica na kojoj je Slobodan Milošević došao na čelo Saveza komunista Srbije i taj događaj u suvremenoj historiografiji općenito je prihvaćen kao nulta točka iz koje je krenuo krvavi raspad jugoslavenske federacije.

Srpska djeca, koja se možda nisu ni rodila da svjedoče tome nezaboravnom događaju, ipak nisu ništa propustila. Odabrani iz toga godišta stasali su da se ovih dana pod kokardama postroje u Nišu. Sve je u nesretnoj Srbiji ostalo jednako, osim što je čitava jedna generacija odrasla ne znajući što je mir i građanski spokoj.

Dočekali su punoljetstvo pobožno slušajući budalaštine mahnitih vođa i zapravo ne znaju što je normalan život. A kako se čini, neće ga skoro ni upoznati, jer ultranacionalisti upravo ne mogu ni zamisliti bolje glasače od tih izgubljenih mladića, koji srljaju sve dublje u političko ludilo i moralnu i ekonomsku pustoš s pokvarenim zubima i alkoholizmom. I što oni strašnije propadnu, radikali su sve jači. S takvim očajnicima Toma Grobar uistinu se ne treba bojati za svoju budućnost. On i njegovi uspješno su odgojili cijeli naraštaj propalica. S takvim simpatizerima više se ne moraju ni truditi svidjeti poštenom svijetu.

Nacionalisti ustvari jedino i mare za bagru, jedino njima služe i vjeruju. Zamislite, na primjer, samo onu sentimentalnu Nikolićevu viziju Karlobag - Karlovac - Virovitica. Čak i da se Srbi, uz milijunske žrtve, koje ne mogu podnijeti, i zastrašujuću vojnu tehniku, koju nemaju, nekim čudesnim slučajem jednom uistinu utvrde na toj megalomanskoj granici, veliki dio hrvatskih Srba opet bi ostao živjeti s druge strane.

Ne znam je li se ikada itko od tih Šešelja i Nikolića pomnije zagledao u popise stanovništva, ali Srba u Hrvatskoj najviše živi u Zagrebu. I ne samo da ih je najviše, nego su u prosjeku obrazovaniji, ugledniji i imućniji od onih u Kninu ili Benkovcu. Već u tome možete vidjeti kretenizam velikosrpske politike.

Zbog nekih besprizornih dinarskih seljaka, među kojima je glavni autoritet bio mucavi milicajac Mile Martić, oni su u posljednjem ratu uništili živote i karijere nekih liječnika, inženjera i sveučilišnih profesora u Zagrebu. Zbog šake ljudskog smeća u Ravnim kotarima u velikim gradovima, patili su neki fini i pristojni Srbi, kojima nije na pamet padalo da obaraju stabla na ceste, pljačkaju tuđe kuće, siluju i ubijaju.

Oni su samo htjeli normalno živjeti, ali Slobodan Milošević nije davao ni pet para za njihov normalni život.

U cijelosti analogan slučaj upoznali su za koju godinu i bosanski Hrvati, kada su Tuđman i Šušak zaratili s Bošnjacima i, da se ne lažemo, načinili agresiju na susjednu državu. I ovdje smo imali namjeru otimanja teritorija. Na salvetama su se crtale nove granice, prema kojima je velik dio Hercegovine imao pripasti nama. I opet se valjda nije gledalo na popise stanovništva, jer je veliki dio bosanskohercegovačkih Hrvata ostao izvan te imaginarne Velike Hrvatske. Najveći hrvatski grad u BiH bio je i ostao, zna se, Sarajevo, a sarajevski su Hrvati k tomu u prosjeku obrazovaniji i ugledniji od onih u Širokom Brijegu ili Ljubuškom.

Ponovno je bolje i veće žrtvovano zbog goreg i manjeg. Zbog nekih priprostih posuških konduktera i bagerista, po hitnom postupku imenovanih generalima, Tuđman i Šušak bez pardona su sjebali živote i karijere sarajevskih kirurga, advokata, novinskih urednika i docenata.

Zbog hrpe nepismenog hercegovačkog šljama koji je srušio Stari most, švercao naftu i cigarete i držao konclogor u Dretelju, stotinjak kilometara sjeveroistočno stradali su neki školovani, miroljubivi i dobro odgojeni Hrvati koji ni u snu ne bi minirali muslimansku bogomolju. Oni su htjeli samo normalno živjeti, ali Franjo i Gojko, na žalost, nisu davali ni pet para za njihov normalni građanski život. Tako vam stoje stvari s nacionalistima. Oni će se zaklinjati u tisućljetnu kulturu, hvaliti renesansnim pjesništvom i gotičkim katedralama.

Pokazujući samostane i manastire, arheološka nalazišta i izjedene inkunabule, kristalne čaše i srebreni beštek, tući će se u prsa da su bili Europa prije Europe, ali uistinu ništa im od toga baš nimalo ne znači. Njihova je istinska snaga u gluposti, neznanju, slijepoj mržnji, pokvarenim zubima i šljivovici.

Sva stoljeća književnosti, od početaka pismenosti do danas, za njihovu ideju ne vrijede kao jedna neškolovana, pijana budala s otkočenim kalašnjikovom.

Dobro, mi smo se ovdje, čini se, malo ipak odmaknuli od tih strahota. Pomirujemo se sa susjedima i priznajemo im pravo na različitost. S procesima protiv ratnih zločinaca slabašno nas je obasjalo svjetlo građanske civilizacije, na kojemu se pomalo promaljaju obrisi normalnog življenja. Postrojavanja pijanih paravojnih jedinica poput onoga prije neki dan u Nišu, danas nam se čine kao neka mora iz koje smo se srećom probudili. Ali, opet, toliko puta smo se osvjedočili kako je malo potrebno da se jedno društvo strovali u provaliju beznađa.

[zlatan01]

Briljantno napisano. Covjek secira srz nacionalizma i nalazi razlog iracionalnog ponasanja nacionalistickih vodja. njima nije stalo do naroda u koji se zaklinju, pa tako Milosevic hladno zrtvuje zagrebacke Srbe (a i dobar broj drugih) a Tudjman sarajevske i ine Hrvate. Njima je stalo do vlasti i do mjesta u Historiji...a Bogami i do pokojeg parceta tudje zemlje...