Lagumdžijina klovnodržava
Piše: Vuk Bačanović
Teško da je i jedna vlast u BiH i Federaciji BiH nakon Daytona bila u tolikoj mjeri smiješna tiranija u pokušaju, kao što je to više od godinu dana vladavine Zlatka Lagumdžije i njegovih potrčkala. Iako ni smiješni pokušaj tiranije ne gubi previše na surovosti prema oponentima i kritičarima, njezina smiješna strana je pouzdan indikator da neće dugo potrajati. Svaki tiranin kojem se svi, uključujući najmizernije udvorice, smiju iza leđa, neće još dugo sjediti na tronu. Pogotovo je to tako kada je tiranin hronično neduhovit čovjek čiji se svaki javni nastup da usporediti sa lošim pokušajem prepričavanja vica, ili, još gore, kada cjelokupna partijska politika nalikuje nastupu netalentovanih klovnova koje cijela publika pod cirkuskom šatrom građa trulim voćem, povrćem, jajima i drugim raspoloživim predmetima.
Nešto više od godinu dana nakon bombastične najave “povratka Valtera” i uspostavljanja “države za čovjeka” situacija izgleda otprilike ovako: dok je najavljeni “Zakon o oduzimanju nelegalno stečene imovine” i dalje “u pripremi”, njegovi najavljivači su se, vrlo transparentno, postarali da uklone sve tragove vlastitih korupcijskih afera, da smijene, penzionišu i zastraše sve tužioce i policajce čije bi miješanje u svoj posao moglo dovesti do poremećaja slike o pravednom “Valteru”. Medij za medijem biva pretvoren u poslušnički partijski organ, dok se protiv kritički nastrojenih novinara, analitičara i intelektualaca sprovodi što otvoreni, što prikriveni, progon. Federalna televizija je od javnog servisa pretvorena u propagandnu mašineriju, koja je, po količini neprofesionalnosti, novinarskog podobništva, strahovladi oktroiranog uredništva, po patriotskoj, nacionalističkoj i malograđanskoj patetici prevazišla sam Dodikov RTRS. Rečenica “Apsolutno, apsolutno!” bi bez ikakvih problema mogla postati parola svih Lagumdžijinih “slobodarskih” medija. No to nije jedina predstava klovnova, koja zaslužuje da bude ismijana.
Zaista je zabavno čitati Lagumdžijinu ocjenu posjete hrvatskog premijera Milanovića BiH, kao “nacionalno obojene”, dok je partija ovog senatora Bošnjačkog instituta u koaliciji sa najmanje dvije nacionalne stranke (jednom bošnjačkom i jednom ekstremno desničarskom hrvatskom). Također je vrlo zabavno izjutra prelistati Dnevni avaz i pročitati koliko je pohvala dobio svaki od jučerašnjih “islamofoba”, na prvom mjestu Lagumdžijina medijska batina, Bakir Hadžiomerović, koji je od “bezistančeta” preko noći transformisan u ugroženog borca za pravdu. Ako je za SDP i Fahrudin Radončić koristan saveznik, zbog čega se onda čuditi banjolučkom nastupu Dodika i Lagumdžije, u kojem su sva stara šezdesetominutnaneprijateljstva iščiljela, a dva “socijaldemokratska” klovna bezuspiješno pokušavala zabaviti auditorijum lošim vicevima o Prvom aprilu i Prvom maju.
Na kraju krajeva i vremena su se promijenila. Vlast je dograbljena i razdijeljena, te stari neprijatelji više nisu takvi neprijatelji čijim se neprestanim harangiranjem mogu obezbijeđivati glasovi izigravajući moralnu superiornost i poštenje. Uspostavom Valterove “diktature za čovjeka” i staramajka Milorada Dodika može slobodno odahnuti. Njen sin uredništvu, sada estradnog, magazina “60 minuta” više nije toliko zanimljiv do pitanja da li je Goran Bregović, u dobra stara vremena, brisao k***c o zavjesu.
A onda je tu i odnos naspram vlastitih ljudi čije su se glave, posljednjih mjeseci (figurativno) kotrljale po bh. političkoj kaldrmi. Autor pohvalnog slova Lagumdžiji, Emir Suljagić je dobio “po prstima” kada pomislio da će Partija kojoj je vjerno služio zauzeti gard pred Islamskom zajednicom i reisul-ulemom Cerićem, dok Hamdiju Lipovaču od pada nije spasio ni sav novac koji je iskeširao tom istom reisu Ceriću. Suljagić je, ucijenjen partijskim zataškavanjem nasilja nad vlastitom suprugom, ipak odbio učestvovati u ilegalnom raspoređivanju familijarno-partijskih kadrova, dok Lipovača još uvijek nije krenuo stazom Safeta Halilovića (što ne znači da neće, ako mu se ukaže dobra prilika).
I kako onda, nakon svega, vjerovati medijskom spektaklu FTV-a u kojem federalni premijer Nikšić najavljuje obračun sa kriminalom u Bosnalijeku, tačnije sa diktato... pardon direktorom Edinom Arslanagićem? Dok ekranom pršte šokantne cifre o milionskim krađama, o izgrađenim vilama i bazenima, profesionalna ekipa FTV-a nije uslikala ništa manje luksuzne penthause, apartmane, vile i dvorce SDP-ove crvene buržoazije i to u “državi za čovjeka”, koja je pred istorijskim izborom načina na koji će otići u propast: MMF-ovim kreditom ili podizanjem poreza na sirotinju (PDV-a).
Ako se Arslanagićeva glava na kraju (figurativno) i zakortlja kao dio nekog novog tala, zar to mijenja činjenicu da “vlast za čovjeka” aktivno radi na zavađanju radnika gradskog prevoza i prosvjetnih radnika, državnih službenika i bijedno plaćenih nadničara u privatnom sektoru, da kupuje socijalni mir “prislanjajući” se estradnim zvijezdama i ikonama i da to radi na bijedno klovnovski način kojim izaziva mnogo više podsmijeha i prezira nego istinskog straha? Teško da je i jedna posljeratna vlast u tolikoj mjeri uspjela u simboličkom kompromitovanju ljevice (SDP je, suštinski, stranka desnog centra koja se propagandno služi ljevičarskom simbolikom) koliko “ljevičarski” SDP. Ni Alija Izetbegović, ni Haris Silajdžić, pa ni Mustafa Cerić, ni Milorad Dodik nisu uspjeli uraditi SDP-u ono što je, birajući opet i opet Lagumdžijino rukovodstvo, uradio samome sebi: (po)stao vlast klovnova, koja otvara vrata trijumfu najcrnje (sada im partnerske) desnice.
Radiosarajevo.ba
Pa kad se valjda vrati bratija SDA-HDZ onda ce biti sve ..... sta tacno?
