Da Bog sačuvaj!Podjela Bosne
Jedna od neprestano ponavljanih teza kojima se pokušava obezvrijediti predsjednik Tuđman, samim time i hrvatska državna politika iz svojih najsjajnijih godina, jest i ona da je pod utjecajem Gojka Šuška „dijelio Bosnu“, naravno, s Miloševićem. Jugoslavenski papagajski pogon u njezinoj afirmaciji nema nikakvu drugu ulogu osim da je neprestano ponavlja, reciklira, umnaža i plasira gdje god stigne na domaćem i međunarodnom planu. Moramo se vratiti sporazumu Cvetković – Maček i uspostavi Banovine Hrvatske. Njezina uspostava u osvit Drugoga svjetskoga rata nije bila po volji velikosrpstvu, jer su sporazumom u Banovinu obuhvaćeni teritoriji koje je velikosrpstvo već smatralo dijelom Velike Srbije. Po završetku rata, jugoslavenski komunisti vratili su velikosrpstvu ono što su u strahu od raspada Jugoslavije 1939. sporazumom Cvetković - Maček morali priznati i vratiti Hrvatskoj, a od Bosne napravili su Jugoslaviju u malom izdanju.
Kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, pišući po nalogu CK SKH kritiku za drugo izdanje Pregleda historije SKJ, Tuđman je iznio činjenicu kako „sporazum Cvetković – Maček je ipak bio korak naprijed… Njime je uglavnom bilo riješeno nacionalno pitanje jedne od ugnjetenih nacija i to najveće – hrvatske…“. Teza je „ražestila Bakarića“ zaduženog za ideološku čistoću na kojoj je počivao cjelokupni jugoslavenski totalitarni komunistički režim. Zbog toga je, kako piše Dušan Bilandžić (Povijest izbliza, Zagreb, 2006., str. 36-40) Vladimir Bakarić ispred CK SKH (koji je imao i svoju Komisiju za historiju na čelu s predsjednicom A. Berus – ona je prva „startala s vrlo oštrom osudom Tuđmanovih teza“) 20. ožujka 1964. napao Tuđmanovu tezu i ocjenu o Banovini Hrvatskoj braneći tezu KPJ „po kojoj je to bila podjela BiH između srpske i hrvatske buržoazije“, a režim je „banske Hrvatske kvalificirala reakcionarnim“. Od te teze KPJ nije nikad odustao, ali je 1964. locirao Tuđmana.
Možemo uočiti: 1. U komunističkoj Jugoslaviji nije se smjelo slobodno i znanstveno pisati povijest; 2. Najviša tijela totalitarne Komunističke partije imala su svoje komisije za povijest; 3. Partija je imala konačnu riječ o tome što jest, a što nije, povijesna istina; 4. Partijska je povijesna istina da je hrvatsko nacionalno pitanje u komunističkoj Jugoslaviji zauvijek riješeno; 5. Svi pokušaji da se bosanski čvor znanstveno utvrdi i eventualno riješi spadaju u „podjelu Bosne“ jer je tako odlučila KPJ/KPH; 6. Vrijedilo je pravilo: zaboravimo prošlost (Banovinu) – okrenimo se budućnosti (Jugoslaviji); 7. Tuđman je te 1964. sondirao teren i shvatio da obnove hrvatske države ne može biti u okviru Jugoslavije i KPJ.
Komunistima jedino unitaristička i po mogućnosti komunistička Bosna i Hercegovina ne spada u „podjelu Bosne“. Takva, ona je zalog i model kako je Jugoslavija ipak i unatoč povijesnim istinama, ne samo prava ideja nego i poželjno rješenje i moguća opcija – i to takva u kojoj Srbi imaju ključnu riječ. Stoga danas u njoj imamo 50 posto teritorija koji je pripao „srpskoj buržoaziji“ na temelju genocida i etničkog čišćenja, a u drugoj polovici Hrvati pod pritiskom muslimana/Bošnjaka i tzv. međunarodne zajednice imaju izumrijeti. Unatoč tim činjenicama u Hrvatskoj se ne vodi rasprava o tome da je sadašnja podijeljena Bosna smrt za Hrvate, kao što je bila i Jugoslavija, ali se i dalje razvlači teza o Tuđmanovoj podjeli Bosne. U jeku velikosrpske agresije, naprotiv, sjećamo se, pojavilo se pismo domaćoj i svjetskoj javnosti, kojim Ivo Banac, Slavko Goldstein, Ozren Žunec, Vlado Gotovac, Zoran Pusić i Žarko Puhovski traže ostavku predsjednika Tuđmana jer je vodio politiku „podjele Bosne“.
Tijekom obrane od velikosrpske agresije najžešći zagovornici Bakarićevske teze o „podjeli Bosne“ bili su Dražen Budiša, Zdravko Tomac… Josip Manolić i Stipe Mesić koristili su tezu o Tuđmanovoj podjeli Bosne kad su 1994. pokušali izvesti državni udar. Napokon teza je poslije 2000. godine i politike „novog kursa“ šesteročlane koalicije na čelu s Ivicom Račanom, kad je Vesna Pusić u sabornici ustvrdila čak i to da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, uspješno plasirana i na Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, kako bi potkrijepila konstrukciju o hrvatskom zajedničkom zločinačkom pothvatu u BiH. Možemo reći da je Bakarić još živ u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj – koja je po jugoslavenskim i komunističkim kriterijima plod „hrvatske buržoazije“ i čiji je režim u devedesetim godinama bio „reakcionaran“. Samo što je na čelu Komisije za povijest CK SKH/MKSJ Berusovu zamijenila Carla del Ponte.
