Srebrenica: Pravoslavna Crkva na Budaku je Provokacija
FENA — Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko razgovarao je danas s premijerom Republike Srpske Aleksandrom Džombićem o problemu izgradnje crkve u naselju Budak kod Potočara, te naglasio da bi crkva trebalo da ostane tamo gdje su vjernici, a ne na dijelu u kojem ih nema i da taj problem treba riješiti u duhu tolerancije.
Naime, na lokaciji Budak (u blizini Memorijalnog centra Potočari) nastavljena je gradnja objekta pravoslavne crkve koja je udaljena svega nekoliko desetina metara od mjesta masovne grobnice “Budak 2″ i odmah iznad mezarja u okviru Memorijalnog centra u kojem je smiraj našlo 5.137 osoba.
Zbog toga su građani Srebrenice uputili ranije otvoreno pismo-apel za pomoć visokom predstavniku u BiH Valentinu Inzku, ambasadorima akreditovanim u BiH, predstavnicima vlasti u BiH, predsjednicima političkih stranaka te Međureligijskom vijeću u kojim ih pozivaju na očuvanje dostojanstva žrtava genocida iz jula 1995., a vezano za izgradnju objekta pravoslavne crkve u naselju Budak.
„Izrazio sam mišljenje da bi ta crkva morala ostati u selu, tamo gdje su vjernici, a ne u jednom kraju gdje nema vjernika. Taj kraj je veoma vidljiv na srebrenički Memorijalni centar“, kazao je Inzko u izjavi novinarima u Banjoj Luci i apelirao da se ovaj problem riješi u duhu i tolerancije.
On je dodao da takve provokacije ne koriste nikome.
Građani Srebrenice su u ranijem pismu visokom predstavniku u BiH Valentinu Inzku, ambasadorima akreditovanim u BiH, predstavnicima vlasti u BiH, predsjednicima političkih stranaka te Međureligijskom vijeću, istakli da podržavaju obnovu i gradnju svih vjerskih objekata, ali na način da one budu mjesta molitve Bogu, a ne sredstva manipulacija i provokacija.
„Cilj nam je da ne dođe do dodatnog remećenja međuljudskih odnosa, a vašim nečinjenjem u ovom slučaju doveli ste u pitanje mirni suživot stanovnika Srebrenice i okolnih naselja“, stoji u pismu. Naveli su još da Srpska pravoslavna crkva općine Srebrenica, u svojim iskazima, pokušava izmanipulirati i javnost i nadležne organe vlasti.
„Uvijek navode da je mjesto izgradnje crkve Dugo polje što nije tačno. Crkva se gradi na Budaku, mjestu gdje živi isključivo bošnjačko stanovništvo, a još teže nam je što se crkva gradi pored same masovne grobnice“, pojašnjeno je u pismu.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... ovokacija/
Pravoslavna Crkva kod Memorijalnog Centra u Srebrenici
-
PravoslavnaCrkva
- Posts: 10
- Joined: 27/10/2012 04:07
-
PravoslavnaCrkva
- Posts: 10
- Joined: 27/10/2012 04:07
#2 Re: Pravoslavna Crkva kod Memorijalnog Centra u Srebrenici
Zenica Ogorčena Neistinama Srpske Pravoslavne Crkve o Ratu u Ovom Gradu
Sveštenik širi neistinu da su Bošnjaci minirali srpsku pravoslavnu crkvu u Zenici tijekom rata. Crkva je inače oštećena od srpske granate prilikom bombardovanja Zenice.
Reakcije na neistine koje je iznio zenički jerej objavljene su u Dnevnom Avazu.
Sveštenik Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Zenici Bojan Glišić izjavio je za “Press RS” da na području ove općine “živi skoro 320 porodica, odnosno nešto više od hiljadu Srba, što je, u odnosu na predratnih više od 40.000, neznatan broj”.
Nikoga iz RS
Iako je u nastavku izjave kazao “da Srbi u Zenici sada nemaju problema u odnosima s Bošnjacima i Hrvatima”, Glišić je već u prvoj rečenici aludirao na to da je došlo do “čišćenja” Srba u Zenici. Istini za volju, Glišić je kritizirao vlasti Republike Srpske, koje sedam godina nisu posjetile Srbe u Zenici. S druge strane, obilazio ih je potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić.
Glišić je, međutim, “pogriješio” s brojem prijeratnih, a i Srba koji danas žive u Zenici. Prema popisu iz 1991., u općini Zenica živjelo je ukupno 145.517 stanovnika, a od toga je Srba bilo 22.433 (15,41 posto).
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, prema podacima zeničke crkve i Srpskog građanskog vijeća (SGV), u Zenici je bilo više od osam hiljada pravoslavaca. Dio njih odselio se u posljednjih 17 godina, ali je od kraja rata registriran zvanični povratak i stanovanje od 2.000 do 3.000 povratnika.
Nažalost, i na internetskoj stranici Mitropolije dabrobosanske nedavno su, prilikom predstavljanja svojih parohija, iznesene neistine o stanju u Parohiji zeničkoj. Tu se, naime, tvrdi da je čak i glavna pravoslavna crkva – Rođenja Presvete Bogorodice, koja je izgrađena 1885. godine, u proteklom ratu minirana.
Pala granata
- Poznati zatvor bio je u proteklom ratu pun srpskih stanovnika, crkva je minirana i oštećena, a dolaskom NATO-a hram je obnovljen – navodi se u opisu stanja, koje se završava popisom “srušenih kapela” te konstatacijom da je “srpsko stanovništvo prisilno iseljeno, polomljeni su i porušeni nadgrobni spomenici i nema nade da će se Srbi ponovno vratiti”.
U SGV-u Zeničko-dobojskog kantona ove informacije su, međutim, demantirali.
Prema popisu iz 1991., u općini Zenica živjelo je ukupno 145.517 stanovnika, od čega su bila 22.433 Srba
- Pokojni Miroslav Drinčić bio je paroh od 1970. do 1998. godine i u vrijeme proteklog rata bio je jedini paroh koji je punopravno radio i organizirao vjerski život pravoslavaca na teritoriji koju je kontrolirala Armija. Glavna gradska crkva nije minirana. Pred nju je pala granata, koja je oštetila ulaznu portu. Turske jedinice tadašnjeg UNPPROFOR-a, među prvim zadacima u BiH, finansirale su i rekonstruirale i obnovile crkvu, ali ne samo oštećenja ulaza nego i krova, vanjštine, unutrašnjosti, dakle uradili su cjelokupnu rekonstrukciju, na čemu im je pravoslavno stanovništvo i danas zahvalno – kažu u SGV-u.
Odbio ustati pri intoniranju himne BiH
Sveštenik Glišić nedavno je, inače, na manifestaciji Odbora za međureligijsku saradnju odbio ustati pri intoniranju himne BiH, naglasivši da se samo dosljedno držao izrečenog ličnog stava, da himni nije mjesto na manifestacijama koje organizira ovaj odbor.
Radišić: On može govoriti o onima kojima je bio u kući
- Jerej Glišić, ako je ta njegova izjava o 320 porodica vjerno prenesena, može govoriti o Srbima, pravoslavcima, kojima je on došao u kuću i obavljao vjerski obred. To je, ako postoji, evidencija pravoslavaca, a ne Srba. Kraj rata u Zenici dočekalo je 8.000 od prijeratnih 22.000 Srba. Negdje do 2000. godine vratilo se još skoro tri hiljade, počelo živjeti, ali su neimaština i nezaposlenost, nevezano za Srbe nego za sve narode, uglavnom uvjetovali odlazak tamo gdje su mogli naći posao – kaže za naš list Sretko Radišić, poslanik u Domu naroda Parlamenta FBiH i potpredsjednik Skupštine Zeničko-dobojskog kantona.
On ističe kako je nakon 2000. broj Srba počeo opadati u Zenici, ali isključivo zbog ekonomskih, a ne zbog sigurnosnih razloga.
- Mi u Srpskom građanskom vijeću – Pokretu za ravnopravnost (SGV PR) sada, na osnovnu naših analiza i brojeva s terena, baratamo podatkom da je ostalo skoro 4.000 Srba, uglavnom starijih. Ipak, najavljeni popis reći će ko je bio u pravu, ali vjerujem da je stvarni broj znatno bliži našim nego navedenim, jerejevim ciframa – dodaje Radišić.
On nam je potvrdio i da su podaci o rušenju glavne pravoslavne crkve u gradu neistiniti te da su jedina manja oštećenja na njenoj fasadi, prouzrokovana raketnim projektilom koji je još tokom rata pao u neposrednoj blizini, sanirana, a da je sama crkva, kao nacionalno dobro na popisu kulturne baštine, više puta renovirana i ukrašavana iz sredstava države BiH i lokalnih vlasti.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... vom-gradu/
Sveštenik širi neistinu da su Bošnjaci minirali srpsku pravoslavnu crkvu u Zenici tijekom rata. Crkva je inače oštećena od srpske granate prilikom bombardovanja Zenice.
Reakcije na neistine koje je iznio zenički jerej objavljene su u Dnevnom Avazu.
Sveštenik Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Zenici Bojan Glišić izjavio je za “Press RS” da na području ove općine “živi skoro 320 porodica, odnosno nešto više od hiljadu Srba, što je, u odnosu na predratnih više od 40.000, neznatan broj”.
Nikoga iz RS
Iako je u nastavku izjave kazao “da Srbi u Zenici sada nemaju problema u odnosima s Bošnjacima i Hrvatima”, Glišić je već u prvoj rečenici aludirao na to da je došlo do “čišćenja” Srba u Zenici. Istini za volju, Glišić je kritizirao vlasti Republike Srpske, koje sedam godina nisu posjetile Srbe u Zenici. S druge strane, obilazio ih je potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić.
Glišić je, međutim, “pogriješio” s brojem prijeratnih, a i Srba koji danas žive u Zenici. Prema popisu iz 1991., u općini Zenica živjelo je ukupno 145.517 stanovnika, a od toga je Srba bilo 22.433 (15,41 posto).
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, prema podacima zeničke crkve i Srpskog građanskog vijeća (SGV), u Zenici je bilo više od osam hiljada pravoslavaca. Dio njih odselio se u posljednjih 17 godina, ali je od kraja rata registriran zvanični povratak i stanovanje od 2.000 do 3.000 povratnika.
Nažalost, i na internetskoj stranici Mitropolije dabrobosanske nedavno su, prilikom predstavljanja svojih parohija, iznesene neistine o stanju u Parohiji zeničkoj. Tu se, naime, tvrdi da je čak i glavna pravoslavna crkva – Rođenja Presvete Bogorodice, koja je izgrađena 1885. godine, u proteklom ratu minirana.
Pala granata
- Poznati zatvor bio je u proteklom ratu pun srpskih stanovnika, crkva je minirana i oštećena, a dolaskom NATO-a hram je obnovljen – navodi se u opisu stanja, koje se završava popisom “srušenih kapela” te konstatacijom da je “srpsko stanovništvo prisilno iseljeno, polomljeni su i porušeni nadgrobni spomenici i nema nade da će se Srbi ponovno vratiti”.
U SGV-u Zeničko-dobojskog kantona ove informacije su, međutim, demantirali.
Prema popisu iz 1991., u općini Zenica živjelo je ukupno 145.517 stanovnika, od čega su bila 22.433 Srba
- Pokojni Miroslav Drinčić bio je paroh od 1970. do 1998. godine i u vrijeme proteklog rata bio je jedini paroh koji je punopravno radio i organizirao vjerski život pravoslavaca na teritoriji koju je kontrolirala Armija. Glavna gradska crkva nije minirana. Pred nju je pala granata, koja je oštetila ulaznu portu. Turske jedinice tadašnjeg UNPPROFOR-a, među prvim zadacima u BiH, finansirale su i rekonstruirale i obnovile crkvu, ali ne samo oštećenja ulaza nego i krova, vanjštine, unutrašnjosti, dakle uradili su cjelokupnu rekonstrukciju, na čemu im je pravoslavno stanovništvo i danas zahvalno – kažu u SGV-u.
Odbio ustati pri intoniranju himne BiH
Sveštenik Glišić nedavno je, inače, na manifestaciji Odbora za međureligijsku saradnju odbio ustati pri intoniranju himne BiH, naglasivši da se samo dosljedno držao izrečenog ličnog stava, da himni nije mjesto na manifestacijama koje organizira ovaj odbor.
Radišić: On može govoriti o onima kojima je bio u kući
- Jerej Glišić, ako je ta njegova izjava o 320 porodica vjerno prenesena, može govoriti o Srbima, pravoslavcima, kojima je on došao u kuću i obavljao vjerski obred. To je, ako postoji, evidencija pravoslavaca, a ne Srba. Kraj rata u Zenici dočekalo je 8.000 od prijeratnih 22.000 Srba. Negdje do 2000. godine vratilo se još skoro tri hiljade, počelo živjeti, ali su neimaština i nezaposlenost, nevezano za Srbe nego za sve narode, uglavnom uvjetovali odlazak tamo gdje su mogli naći posao – kaže za naš list Sretko Radišić, poslanik u Domu naroda Parlamenta FBiH i potpredsjednik Skupštine Zeničko-dobojskog kantona.
On ističe kako je nakon 2000. broj Srba počeo opadati u Zenici, ali isključivo zbog ekonomskih, a ne zbog sigurnosnih razloga.
- Mi u Srpskom građanskom vijeću – Pokretu za ravnopravnost (SGV PR) sada, na osnovnu naših analiza i brojeva s terena, baratamo podatkom da je ostalo skoro 4.000 Srba, uglavnom starijih. Ipak, najavljeni popis reći će ko je bio u pravu, ali vjerujem da je stvarni broj znatno bliži našim nego navedenim, jerejevim ciframa – dodaje Radišić.
On nam je potvrdio i da su podaci o rušenju glavne pravoslavne crkve u gradu neistiniti te da su jedina manja oštećenja na njenoj fasadi, prouzrokovana raketnim projektilom koji je još tokom rata pao u neposrednoj blizini, sanirana, a da je sama crkva, kao nacionalno dobro na popisu kulturne baštine, više puta renovirana i ukrašavana iz sredstava države BiH i lokalnih vlasti.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... vom-gradu/
-
PravoslavnaCrkva
- Posts: 10
- Joined: 27/10/2012 04:07
#3 Re: Pravoslavna Crkva kod Memorijalnog Centra u Srebrenici
Dr. Eso Sadiković Ubijen, a Djeca Pokrštena na Pravoslavlje Tijekom Genocida u Prijedoru
Porodična tajna o kćerki i sinu svirepo ubijenog humaniste: Esu ubili, djecu pokrstili
Dvije decenije od egzekucije dr. Ese Sadikovića njegova djeca žive u Americi
Dnevni Avaz
Dr. Esad Eso Sadiković, ugledni ljekar, specijalista za uho, grlo, nos s UN-ovim Plavim pasošem, nenadmašni kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova, ali i običnog puka, koji je godinama hranio hedonizam čaršije genijalnom iskrom za humor, izveden je 5. avgusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine.
Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od Doktora Ese, njegov lik i djelo i 20 godina nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe “Ljekari bez granica”.
Prejak za njih
Legendu o nadmoćnom preziru Doktora Ese nad svojim dželatima i gospodski odlazak u smrt kakav još nije opisala literatura, da se barem nakratko pojavi “na kapiji” Prijedora, ovaj bi veliki čovjek ponovio “u dlaku isto” kao i 5. avgusta 1992. Ni u posljednjim trenucima nije želio pokazati kako iščekuje smrt kao svršetak poniženja. Kada su Esu poveli, a logoraši Omarske zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose, on im je, kako Vehid Gunić prenosi u svojoj knjizi “Doktor Eso”, hladno dobacio:
- Šta cmizdrite!? Je.. .. se!
Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije, uz to lijep i naočit muškarac, neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Takvoga Doktora Esu, kao i stotine drugih prijedorskih intelektualaca, beščasno su likvidirali.
- Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je “prejak” za njih da bi živio – slažu se listom prijedorski Bošnjaci.
S druge strane, priča o njegovoj porodici drama je sama po sebi. U zavjeru šutnje o djeci rahmetli Ese, Almi i Enisu, koji su u dane kada je njihov otac odveden u Omarsku imali 14 i 12 godina, dvije decenije kasnije niko ne želi da dira. O tome u današnjem Prijedoru niko neće da priča. Neki kojima su, kako kažu, Esina djeca rasla u krilu, u pola rečenice odustanu, kao da čuvaju slike tog lijepog vremena, prijeratnog.
No, ono što se zna jeste da se bivša supruga dr. Ese Sadikovića Zorica Sadiković, zvana Cica, nakon svega udala za njegovog radnog kolegu, pravnika u prijedorskoj bolnici Bogdana Tadića, koji je, kako saznajemo, umro prošle godine. Esinoj djeci Almi i Enisu tokom rata promijenjena su imena u Veronika i Filip!
Većina Prijedorčana vjeruje da se Zorica udala onda kada je dobila sigurnu vijest da se “Eso nikada neće vratiti”. Zašto je to, uopće, važno, pitat će neki, uz stav da djecu treba ostaviti na miru, jer je dosta užasa kroz koji su prošli. No, užas nad užasima dogodio se njihovom divnom ocu Doktoru Esi i bilo bi važno čuti krv njegove krvi, bića za koje je živio do posljednjeg daha.
Njegova djeca postala su ljudi, ostala je šutnja i neizvjesnost o istini koja se iskvarila čekajući da je popravi neko novo vrijeme. Dakle, Enis Sadiković danas ima 31 godinu i nosi ime Filip, njegova sestra Alma ima 33 i zove se Veronika. Žive u Americi, u blizini Čikaga. Do njih je nemoguće doći.
Nema ih na Facebooku (FB), ne pomaže ni “googlanje”. Doduše, na FB-u jedino je moguće naći Filipa Sadikovića (ćirilicom), čiji je profil u potpunosti sakriven. Za Veroniku Gagović (Almu), koja se u međuvremenu udala, saznajemo da je završila studij medicine.
U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković nismo pronašli. Ni na drugim adresama nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Zoricom Cicom Gagović-Tadić. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.
Esi Sadikoviću dio svoje knjige “Operacija jesen ’94″ u izdanju DES-a Sarajevo posvetio je i ratni reporter Šefko Hodžić, koji je zabilježio da su prijedorski vlastodršci krili ubistvo doktora Ese Sadikovića.
Posmrtne nevolje
- Tek kada je pravnik Bogdan Tadić rekao Esinom daidži Enveru Kovačeviću da je Eso “otišao u Nikaragvu”, shvatili su da je ubijen. Tadić je s vojskom 1992. godine zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića. On se 1995. oženio Esinom suprugom Zoricom. U ratu su nastavljene i posmrtne nevolje dr. Ese Sadikovića. U crkvi su pokrštena njegova maloljetna djeca. Promijenili su im imena i prezime - napisao je Hodžić.
On je zabilježio i da je godinama kasnije Alma Veronika, kada se poslije rata pokušavala upisati na Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je odustala, jer je u međuvremenu dobila stipendiju za studij u Americi, nani Seniji tada dala dokument SDS-a Prijedor iz 1993. kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu je pocijepala.
Hodžić je objavio i da je Alma imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Kasnije je Alma Veronika u Ameriku dovela i brata Enisa Filipa.
Dvije decenije od smrti dr. Ese Sadikovića svi njegovi biografi, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome šta je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi “Dr. Eso Sadiković” i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru…
- O svemu možemo pričati, ali svetinja u koju ne želimo dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala 14 i 12 godina. Ja s njima nisam bila u kontaktu, ne znam šta su ta djeca proživjela u toku rata, ne znam ništa o njihovom odnosu prema smrti oca. Ne mogu vam tu pomoći. Ne znam šta su ta djeca proživjela. Ne znam zašto je njihov odnos prema ocu takav. Ne znam zašto nisu došli na očevu dženazu. Ja se samo mogu nadati da će ta djeca jednog dana doći na čelo Fondacije – kaže Alida Pejić, čiji je rahmetli otac rođeni brat Esine rahmetli majke Senije Kovačević.
Alida Pejić upoznaje nas i sa “detaljem” – Zorica Gagović-Tadić tužila je “Oslobođenje” zbog objavljivanja fotografije djece. Taj sudski proces, navodno, još nije okončan. Pejić priznaje i da je samo jednom za sve ove godine na ulici porazgovarala sa Zoricom Gagović-Tadić.
- Taj razgovor nije za novine – dodala je.
(Ne)razumljiva šutnja djece i muk bivše supruge tako ostavljaju bezbroj upitnika i dojam kako bi njihova iskrena ispovijest napravila još veću nesreću – možda i veću od svirepog ubistva njihovog oca!?
Ko je dao uzorke krvi
Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame Hrastova glavica, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika.
Ako nisu, onda je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet “Hrastova glavica” prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje “Dr. Eso Sadiković” nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.
Cedulja iz Omarske: “Alma, Bato, voli vas Tajo”
Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.
- Na papiriću je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo.” Cedulju sam posredno uručio njegovoj supruzi – sjeća se dr. Beglerbegović.
Bolne rane nane Senije
- U proljeće 1998. godine Alma Veronika je svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika Alma poslala je nani i prijevod teksta i na margini rukom napisala objašnjenje: “Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola.”
Enver Kovačević, brat Esine majke, kaže da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo dušu nene Senije. Jer, ako je i imala razumijevanja što su joj unuk i unuka u Prijedoru u ratu morali nositi imena Veronika i Filip, nije mogla prihvatiti da u slobodnoj Americi nisu vratili svoja imena i svoje prezime koje im je dao otac Eso.
Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine. U mezar je, kažu, odnijela dvije rane. Prva je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga – to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.
Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića.
Kako kaže Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru.
- Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću – zaključuje svoju priču Šefko Hodžić u knjizi “Operacija jesen ’94″, izdatoj 2007. godine.
Zna i za knjigu o ocu
Iz Čikaga je prije mjesec stigao publicista Vehid Gunić, autor knjige “Doktor Eso”.
- Esina kćerka je među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Eso živi u njoj, ona nosi njegove gene. Ostavio sam joj poruku, htio sam je vidjeti. Ona zna za moju knjigu o njenom ocu, znam da je dobila knjigu – ispričao nam je Gunić.
Dodao je da je tema o Esinoj djeci delikatna i da ne zna zašto djeca šute, a volio bi znati.
Majka u partizane otišla da spašava Srbe
Ratni reporter Šefko Hodžić o Esi Sadikoviću i njegovim roditeljima napisao je i jedan, kako sam autor navodi, “važan moment za ovu priču”:
- Bio je sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog, odnosno kozaračkog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, također poznate kozaračke partizanke Senije, koja se djevojački prezivala Kovačević. Važan moment za ovu priču je činjenica da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane – radi Srba. Jer, nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi.
Hasko i Senija Sadiković proveli su radni vijek u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, službujući u raznim dijelovima Jugoslavije. Hasko je bio pukovnik, a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio Eso. Ali, porodica Sadiković najveći dio života provela je u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, pa i specijalizirao. Kao vojnik, Eso je upoznao lijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović iz Zaječara i ubrzo su se vjenčali. Kum im je bio poznati general Milosav Bojić, Haskov ratni komandant iz Prve proleterske.
Ostaje tajna zašto je mladi ljekar Eso Sadiković zavolio Prijedor više od Sarajeva…
Jedan od najboljih prijatelja postao je gospodar života i smrti
Šefko Hodžić zabilježio je i da je dr. Sadiković, omiljen kao ljekar, stekao veliki broj prijatelja u prijeratnom Prijedoru. Jednom je među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrojao i doktora Miću Kovačevića.
U noći sa 5. na 6. avgust 1992., napisao je Hodžić, “u logor Omarska stigao je i jedan od prijedorskih gospodara života i smrti, dr. Mićo Kovačević”. Te noći Doktor Eso odveden je iz Omerske – u smrt.
Hodžić je objavio i detalje o tome kako su po Esinom odvođenju u Omarsku mnogi pokušavali da ga spase. Čak je i njegova tadašnja supruga Zorica išla u Banju Luku i molila neke moćne prijatelje da pomognu u njegovom oslobađanju. Esina majka Senija, koja je živjela u Sarajevu, te njena braća u Prijedoru pisali su u Beograd i generalu Milosavu Bojiću i tražili pomoć. Dobili su odgovor da su moćni beogradski prijatelji poduzeli “sve što je moguće da zahtijevamo njegovu slobodu”. Bojić je napisao da je u ovome čak “pomagala” i Biljana Plavšić. No, u vrijeme pisanja ovog pisma Eso je već bio mrtav…
* * *
Definicija genocida
Dnevni Avaz
Admir Muslimović
Slučaj dr. Sadikovića je ljudska, emotivna, užasna i stravična slika genocida koji je bio namijenjen svim Bošnjacima i cijeloj BiH
Od egzekucije prijedorskog intelektualca i simbola ovog grada doktora Ese Sadikovića nad jamom Hrastova glavica protekle su dvije decenije. Priču o tragičnoj porodičnoj sudbini, čuvanu od prijedorskih vlastodržaca, zamaglilo je vrijeme i prijeti da zauvijek ostane omotana velom tajne.
Ljekar, nekad član međunarodne organizacije “Ljekari bez granica” Eso Sadiković, s UN-ovim plavim pasošem iz logora Omarska odveden je 5. avgusta 1992. godine, kada je i ubijen. Te noći u logor je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti Mićo Kovačević.
Doktora Esu zločinci koji su ga ubili ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, muslimana, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku.
Jedno je sigurno. Međunarodni sudovi su utvrdili genocid i, iako nisu kaznili Srbiju, to će ostati pravna i historijska činjenica. Ali slučaj dr. Sadikovića je ljudska, emotivna, užasna i stravična definicija genodica u BiH.
To je „školski primjer” onoga što su agresori, kada god su mogli, činili s onim što je Bosna bila i što jeste, a rahmetli Sadiković bio je jedan od njenih najponosnijih izdanaka, zbog čega su mu ovakvu sudbinu i namijenili.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... prijedoru/
Porodična tajna o kćerki i sinu svirepo ubijenog humaniste: Esu ubili, djecu pokrstili
Dvije decenije od egzekucije dr. Ese Sadikovića njegova djeca žive u Americi
Dnevni Avaz
Dr. Esad Eso Sadiković, ugledni ljekar, specijalista za uho, grlo, nos s UN-ovim Plavim pasošem, nenadmašni kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova, ali i običnog puka, koji je godinama hranio hedonizam čaršije genijalnom iskrom za humor, izveden je 5. avgusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine.
Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od Doktora Ese, njegov lik i djelo i 20 godina nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe “Ljekari bez granica”.
Prejak za njih
Legendu o nadmoćnom preziru Doktora Ese nad svojim dželatima i gospodski odlazak u smrt kakav još nije opisala literatura, da se barem nakratko pojavi “na kapiji” Prijedora, ovaj bi veliki čovjek ponovio “u dlaku isto” kao i 5. avgusta 1992. Ni u posljednjim trenucima nije želio pokazati kako iščekuje smrt kao svršetak poniženja. Kada su Esu poveli, a logoraši Omarske zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose, on im je, kako Vehid Gunić prenosi u svojoj knjizi “Doktor Eso”, hladno dobacio:
- Šta cmizdrite!? Je.. .. se!
Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije, uz to lijep i naočit muškarac, neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Takvoga Doktora Esu, kao i stotine drugih prijedorskih intelektualaca, beščasno su likvidirali.
- Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je “prejak” za njih da bi živio – slažu se listom prijedorski Bošnjaci.
S druge strane, priča o njegovoj porodici drama je sama po sebi. U zavjeru šutnje o djeci rahmetli Ese, Almi i Enisu, koji su u dane kada je njihov otac odveden u Omarsku imali 14 i 12 godina, dvije decenije kasnije niko ne želi da dira. O tome u današnjem Prijedoru niko neće da priča. Neki kojima su, kako kažu, Esina djeca rasla u krilu, u pola rečenice odustanu, kao da čuvaju slike tog lijepog vremena, prijeratnog.
No, ono što se zna jeste da se bivša supruga dr. Ese Sadikovića Zorica Sadiković, zvana Cica, nakon svega udala za njegovog radnog kolegu, pravnika u prijedorskoj bolnici Bogdana Tadića, koji je, kako saznajemo, umro prošle godine. Esinoj djeci Almi i Enisu tokom rata promijenjena su imena u Veronika i Filip!
Većina Prijedorčana vjeruje da se Zorica udala onda kada je dobila sigurnu vijest da se “Eso nikada neće vratiti”. Zašto je to, uopće, važno, pitat će neki, uz stav da djecu treba ostaviti na miru, jer je dosta užasa kroz koji su prošli. No, užas nad užasima dogodio se njihovom divnom ocu Doktoru Esi i bilo bi važno čuti krv njegove krvi, bića za koje je živio do posljednjeg daha.
Njegova djeca postala su ljudi, ostala je šutnja i neizvjesnost o istini koja se iskvarila čekajući da je popravi neko novo vrijeme. Dakle, Enis Sadiković danas ima 31 godinu i nosi ime Filip, njegova sestra Alma ima 33 i zove se Veronika. Žive u Americi, u blizini Čikaga. Do njih je nemoguće doći.
Nema ih na Facebooku (FB), ne pomaže ni “googlanje”. Doduše, na FB-u jedino je moguće naći Filipa Sadikovića (ćirilicom), čiji je profil u potpunosti sakriven. Za Veroniku Gagović (Almu), koja se u međuvremenu udala, saznajemo da je završila studij medicine.
U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković nismo pronašli. Ni na drugim adresama nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Zoricom Cicom Gagović-Tadić. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.
Esi Sadikoviću dio svoje knjige “Operacija jesen ’94″ u izdanju DES-a Sarajevo posvetio je i ratni reporter Šefko Hodžić, koji je zabilježio da su prijedorski vlastodršci krili ubistvo doktora Ese Sadikovića.
Posmrtne nevolje
- Tek kada je pravnik Bogdan Tadić rekao Esinom daidži Enveru Kovačeviću da je Eso “otišao u Nikaragvu”, shvatili su da je ubijen. Tadić je s vojskom 1992. godine zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića. On se 1995. oženio Esinom suprugom Zoricom. U ratu su nastavljene i posmrtne nevolje dr. Ese Sadikovića. U crkvi su pokrštena njegova maloljetna djeca. Promijenili su im imena i prezime - napisao je Hodžić.
On je zabilježio i da je godinama kasnije Alma Veronika, kada se poslije rata pokušavala upisati na Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je odustala, jer je u međuvremenu dobila stipendiju za studij u Americi, nani Seniji tada dala dokument SDS-a Prijedor iz 1993. kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu je pocijepala.
Hodžić je objavio i da je Alma imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Kasnije je Alma Veronika u Ameriku dovela i brata Enisa Filipa.
Dvije decenije od smrti dr. Ese Sadikovića svi njegovi biografi, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome šta je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi “Dr. Eso Sadiković” i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru…
- O svemu možemo pričati, ali svetinja u koju ne želimo dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala 14 i 12 godina. Ja s njima nisam bila u kontaktu, ne znam šta su ta djeca proživjela u toku rata, ne znam ništa o njihovom odnosu prema smrti oca. Ne mogu vam tu pomoći. Ne znam šta su ta djeca proživjela. Ne znam zašto je njihov odnos prema ocu takav. Ne znam zašto nisu došli na očevu dženazu. Ja se samo mogu nadati da će ta djeca jednog dana doći na čelo Fondacije – kaže Alida Pejić, čiji je rahmetli otac rođeni brat Esine rahmetli majke Senije Kovačević.
Alida Pejić upoznaje nas i sa “detaljem” – Zorica Gagović-Tadić tužila je “Oslobođenje” zbog objavljivanja fotografije djece. Taj sudski proces, navodno, još nije okončan. Pejić priznaje i da je samo jednom za sve ove godine na ulici porazgovarala sa Zoricom Gagović-Tadić.
- Taj razgovor nije za novine – dodala je.
(Ne)razumljiva šutnja djece i muk bivše supruge tako ostavljaju bezbroj upitnika i dojam kako bi njihova iskrena ispovijest napravila još veću nesreću – možda i veću od svirepog ubistva njihovog oca!?
Ko je dao uzorke krvi
Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame Hrastova glavica, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika.
Ako nisu, onda je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet “Hrastova glavica” prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje “Dr. Eso Sadiković” nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.
Cedulja iz Omarske: “Alma, Bato, voli vas Tajo”
Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.
- Na papiriću je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo.” Cedulju sam posredno uručio njegovoj supruzi – sjeća se dr. Beglerbegović.
Bolne rane nane Senije
- U proljeće 1998. godine Alma Veronika je svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika Alma poslala je nani i prijevod teksta i na margini rukom napisala objašnjenje: “Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola.”
Enver Kovačević, brat Esine majke, kaže da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo dušu nene Senije. Jer, ako je i imala razumijevanja što su joj unuk i unuka u Prijedoru u ratu morali nositi imena Veronika i Filip, nije mogla prihvatiti da u slobodnoj Americi nisu vratili svoja imena i svoje prezime koje im je dao otac Eso.
Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine. U mezar je, kažu, odnijela dvije rane. Prva je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga – to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.
Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića.
Kako kaže Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru.
- Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću – zaključuje svoju priču Šefko Hodžić u knjizi “Operacija jesen ’94″, izdatoj 2007. godine.
Zna i za knjigu o ocu
Iz Čikaga je prije mjesec stigao publicista Vehid Gunić, autor knjige “Doktor Eso”.
- Esina kćerka je među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Eso živi u njoj, ona nosi njegove gene. Ostavio sam joj poruku, htio sam je vidjeti. Ona zna za moju knjigu o njenom ocu, znam da je dobila knjigu – ispričao nam je Gunić.
Dodao je da je tema o Esinoj djeci delikatna i da ne zna zašto djeca šute, a volio bi znati.
Majka u partizane otišla da spašava Srbe
Ratni reporter Šefko Hodžić o Esi Sadikoviću i njegovim roditeljima napisao je i jedan, kako sam autor navodi, “važan moment za ovu priču”:
- Bio je sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog, odnosno kozaračkog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, također poznate kozaračke partizanke Senije, koja se djevojački prezivala Kovačević. Važan moment za ovu priču je činjenica da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane – radi Srba. Jer, nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi.
Hasko i Senija Sadiković proveli su radni vijek u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, službujući u raznim dijelovima Jugoslavije. Hasko je bio pukovnik, a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio Eso. Ali, porodica Sadiković najveći dio života provela je u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, pa i specijalizirao. Kao vojnik, Eso je upoznao lijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović iz Zaječara i ubrzo su se vjenčali. Kum im je bio poznati general Milosav Bojić, Haskov ratni komandant iz Prve proleterske.
Ostaje tajna zašto je mladi ljekar Eso Sadiković zavolio Prijedor više od Sarajeva…
Jedan od najboljih prijatelja postao je gospodar života i smrti
Šefko Hodžić zabilježio je i da je dr. Sadiković, omiljen kao ljekar, stekao veliki broj prijatelja u prijeratnom Prijedoru. Jednom je među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrojao i doktora Miću Kovačevića.
U noći sa 5. na 6. avgust 1992., napisao je Hodžić, “u logor Omarska stigao je i jedan od prijedorskih gospodara života i smrti, dr. Mićo Kovačević”. Te noći Doktor Eso odveden je iz Omerske – u smrt.
Hodžić je objavio i detalje o tome kako su po Esinom odvođenju u Omarsku mnogi pokušavali da ga spase. Čak je i njegova tadašnja supruga Zorica išla u Banju Luku i molila neke moćne prijatelje da pomognu u njegovom oslobađanju. Esina majka Senija, koja je živjela u Sarajevu, te njena braća u Prijedoru pisali su u Beograd i generalu Milosavu Bojiću i tražili pomoć. Dobili su odgovor da su moćni beogradski prijatelji poduzeli “sve što je moguće da zahtijevamo njegovu slobodu”. Bojić je napisao da je u ovome čak “pomagala” i Biljana Plavšić. No, u vrijeme pisanja ovog pisma Eso je već bio mrtav…
* * *
Definicija genocida
Dnevni Avaz
Admir Muslimović
Slučaj dr. Sadikovića je ljudska, emotivna, užasna i stravična slika genocida koji je bio namijenjen svim Bošnjacima i cijeloj BiH
Od egzekucije prijedorskog intelektualca i simbola ovog grada doktora Ese Sadikovića nad jamom Hrastova glavica protekle su dvije decenije. Priču o tragičnoj porodičnoj sudbini, čuvanu od prijedorskih vlastodržaca, zamaglilo je vrijeme i prijeti da zauvijek ostane omotana velom tajne.
Ljekar, nekad član međunarodne organizacije “Ljekari bez granica” Eso Sadiković, s UN-ovim plavim pasošem iz logora Omarska odveden je 5. avgusta 1992. godine, kada je i ubijen. Te noći u logor je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti Mićo Kovačević.
Doktora Esu zločinci koji su ga ubili ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, muslimana, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku.
Jedno je sigurno. Međunarodni sudovi su utvrdili genocid i, iako nisu kaznili Srbiju, to će ostati pravna i historijska činjenica. Ali slučaj dr. Sadikovića je ljudska, emotivna, užasna i stravična definicija genodica u BiH.
To je „školski primjer” onoga što su agresori, kada god su mogli, činili s onim što je Bosna bila i što jeste, a rahmetli Sadiković bio je jedan od njenih najponosnijih izdanaka, zbog čega su mu ovakvu sudbinu i namijenili.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... prijedoru/
-
PravoslavnaCrkva
- Posts: 10
- Joined: 27/10/2012 04:07
#4 Re: Pravoslavna Crkva kod Memorijalnog Centra u Srebrenici
Srpski Pristup Historiji Dehumanizira Bošnjake, Promovira Bošnjakofobiju i Opravdava Genocide
Uloga srpskih orijentalista u opravdavanju genocida protiv Bošnjaka *
Norman Cigar**
“Kao što praktički važi i za sve druge evropske narode današnji Bošnjaci u Bosni i Hercegovini jesu amalgam različitih etničkih počela. Međutim, preovladavajuća većina vodi porijeklo iz lokalne katoličke ili bogumilske kršćanske populacije koja je konvertirala u Islam etapno, tokom tri stoljeća, zadržavajući svoj prvobitni jezik. Prema tome, ni na koji način muslimani nisu strana zajednica, usprkos srpskom običaju da ih nazivaju pežorativnim terminom “Turci” ili “poturice”. Usprkos politički motiviranim tvrdnjama mnogih srpskih nacionalista da su današnji muslimani srpskog porijekla, ipak postoji malo podataka o tome da su Srbi konvertirali u islam u nekom značajnijem broju, budući da su oni naseljavali Bosnu i Hercegovinu nakon otomanskih osvajanja.” – Norman Cigar
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... -genocide/
Uloga srpskih orijentalista u opravdavanju genocida protiv Bošnjaka *
Norman Cigar**
“Kao što praktički važi i za sve druge evropske narode današnji Bošnjaci u Bosni i Hercegovini jesu amalgam različitih etničkih počela. Međutim, preovladavajuća većina vodi porijeklo iz lokalne katoličke ili bogumilske kršćanske populacije koja je konvertirala u Islam etapno, tokom tri stoljeća, zadržavajući svoj prvobitni jezik. Prema tome, ni na koji način muslimani nisu strana zajednica, usprkos srpskom običaju da ih nazivaju pežorativnim terminom “Turci” ili “poturice”. Usprkos politički motiviranim tvrdnjama mnogih srpskih nacionalista da su današnji muslimani srpskog porijekla, ipak postoji malo podataka o tome da su Srbi konvertirali u islam u nekom značajnijem broju, budući da su oni naseljavali Bosnu i Hercegovinu nakon otomanskih osvajanja.” – Norman Cigar
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... -genocide/
-
PravoslavnaCrkva
- Posts: 10
- Joined: 27/10/2012 04:07
#5 Re: Pravoslavna Crkva kod Memorijalnog Centra u Srebrenici
Patrijarh Irinej: Genocidna RS Najmlađa Srpska ‘Država’
„Neka je blagoslov Božji na narod i RS najmlađu srpsku državu“, rekao je Irinej u Banjoj Luci
Sandzak Press — Sjeverni Sandžak, BiH – Bošnjačka kulturna zajednica najoštrije osuđuje krajnje neprihvatljivu, zlonamjernu i tendecioznu izjavu patrijarha SPC, Irineja, datu medijima u Banjoj Luci, 9. januara 2, prilikom svoje prve zvanične posjete Bosni i Hercegovini, kojom negira suverenitet i teritorijalni integritet ove države, a manji bh. entitet, Republiku Srpsku, promoviše u tzv. “srpsku državu“.
Čestitajući dan RS-a, Irinej je izjavio: „Neka je sretan ovaj dan i neka je blagoslov Božji na narod i Republiku Srpsku, najmlađu srpsku državu“!
Podsjećamo gospodina Irineja da je Bosna i Hercegovina suverena i međunarodno priznata država koja je odmah nakon svog osamostaljenja bila izložena agresiji od strane SRJ, a bošnjački narod genocidnom projektu pripremljenom od strane SANU-a, podržanog od rukovodstva SPC-a, implementiranog od strane zločinačkog režima Slobodana Miloševića, te da je neprimjereno na ovako grub način zloupotrebljavati gostoprimstvo i sipati so na otvorenu ranu.
Bili smo zaprepašteni izjavom gospodina Irineja datom odmah nakon izbora na mjestu patrijarha da se muslimanima ne može vjerovati i da oni kad su u manjini poginju glave, a kad ojačaju nastoje silom nametati svoju ideologiju, ali smo htjeli vjerovati da je po srijedi nesmotrenost i početno nesnalaženje na novoj funkciji.
Nakon ove izjave smo posve sigurni da je ovo dobro osmišljen koncept revidiranja historije u izvodbi cjelokupnog srpskog političkog, nacionalnog i duhovnog establišmenta, gdje se nastoji izmijeniti karakter događaja u Bosni i Hercegovini od 1992-1995. godine, a ono što je nastalo kao posljedica genocida i etničkog čišćenja proglasiti za srpski „Pijemont“.
Ova izjava je također jasna potvrda da je višegodišnja šutnja čelnih ljudi SPC-a, i odbijanje da se izjasne i osude zločine svojih vjernika nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i aktivno skrivanje u svojim manastirima ratnih zločinaca, jasno smišljen plan koji je imao za cilj „dobijanje na vremenu“ i „računanje na bošnjačku zaborav“.
Činjenica da je predsjedniku Srbije, Borisu Tadiću dodijeljen orden Republike Srpske na lenti, koga su prethodno dobili i pojedini haški optuženici za ratne zločine, do kraja demaskira nedosljednost navodne mirovne politike Borisa Tadića.
Kvalifikacija Milorada Dodika upućena bošnjačkim političarima u Sarajevu „lešinari u Sarajevu“ samo potvrđuje da su sva dodvoravanja iz Sarajeva prema Beogradu i Banjoj Luci samo podgrijala osionost Dodika i njegovih mentora iz Beograda.
BKZ poručuje svima onima koji daju sebi za pravo da na bestidan način negiraju suverenitet i teritorijalni integritet BiH, i nastoje svojim djelovanjem raditi na negiranju genocida nad Bošnjacima da će sve svoje resurse i kapacitete upotrijebiti u odbrani nacionalnog interesa svih Bošnjaka svijeta: cjelovita i suverena Bosna i Hercegovina, i pravo bošnjačkog naroda da više nikada ne dozvoli da bude žrtva genocidnih projekata.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... ka-drzava/
„Neka je blagoslov Božji na narod i RS najmlađu srpsku državu“, rekao je Irinej u Banjoj Luci
Sandzak Press — Sjeverni Sandžak, BiH – Bošnjačka kulturna zajednica najoštrije osuđuje krajnje neprihvatljivu, zlonamjernu i tendecioznu izjavu patrijarha SPC, Irineja, datu medijima u Banjoj Luci, 9. januara 2, prilikom svoje prve zvanične posjete Bosni i Hercegovini, kojom negira suverenitet i teritorijalni integritet ove države, a manji bh. entitet, Republiku Srpsku, promoviše u tzv. “srpsku državu“.
Čestitajući dan RS-a, Irinej je izjavio: „Neka je sretan ovaj dan i neka je blagoslov Božji na narod i Republiku Srpsku, najmlađu srpsku državu“!
Podsjećamo gospodina Irineja da je Bosna i Hercegovina suverena i međunarodno priznata država koja je odmah nakon svog osamostaljenja bila izložena agresiji od strane SRJ, a bošnjački narod genocidnom projektu pripremljenom od strane SANU-a, podržanog od rukovodstva SPC-a, implementiranog od strane zločinačkog režima Slobodana Miloševića, te da je neprimjereno na ovako grub način zloupotrebljavati gostoprimstvo i sipati so na otvorenu ranu.
Bili smo zaprepašteni izjavom gospodina Irineja datom odmah nakon izbora na mjestu patrijarha da se muslimanima ne može vjerovati i da oni kad su u manjini poginju glave, a kad ojačaju nastoje silom nametati svoju ideologiju, ali smo htjeli vjerovati da je po srijedi nesmotrenost i početno nesnalaženje na novoj funkciji.
Nakon ove izjave smo posve sigurni da je ovo dobro osmišljen koncept revidiranja historije u izvodbi cjelokupnog srpskog političkog, nacionalnog i duhovnog establišmenta, gdje se nastoji izmijeniti karakter događaja u Bosni i Hercegovini od 1992-1995. godine, a ono što je nastalo kao posljedica genocida i etničkog čišćenja proglasiti za srpski „Pijemont“.
Ova izjava je također jasna potvrda da je višegodišnja šutnja čelnih ljudi SPC-a, i odbijanje da se izjasne i osude zločine svojih vjernika nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i aktivno skrivanje u svojim manastirima ratnih zločinaca, jasno smišljen plan koji je imao za cilj „dobijanje na vremenu“ i „računanje na bošnjačku zaborav“.
Činjenica da je predsjedniku Srbije, Borisu Tadiću dodijeljen orden Republike Srpske na lenti, koga su prethodno dobili i pojedini haški optuženici za ratne zločine, do kraja demaskira nedosljednost navodne mirovne politike Borisa Tadića.
Kvalifikacija Milorada Dodika upućena bošnjačkim političarima u Sarajevu „lešinari u Sarajevu“ samo potvrđuje da su sva dodvoravanja iz Sarajeva prema Beogradu i Banjoj Luci samo podgrijala osionost Dodika i njegovih mentora iz Beograda.
BKZ poručuje svima onima koji daju sebi za pravo da na bestidan način negiraju suverenitet i teritorijalni integritet BiH, i nastoje svojim djelovanjem raditi na negiranju genocida nad Bošnjacima da će sve svoje resurse i kapacitete upotrijebiti u odbrani nacionalnog interesa svih Bošnjaka svijeta: cjelovita i suverena Bosna i Hercegovina, i pravo bošnjačkog naroda da više nikada ne dozvoli da bude žrtva genocidnih projekata.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... ka-drzava/
-
PravoslavnaCrkva
- Posts: 10
- Joined: 27/10/2012 04:07
#6 Re: Pravoslavna Crkva kod Memorijalnog Centra u Srebrenici
SPC Aktivno Učestvovala u Genocidu u Bosni i Blagosiljala Krvnike
Blažo Stevović iz Trebinja podsjeća SPC: Aktivno ste učestvovali u genocidu i blagosiljali “Škorpione”
Mnogo je zla napravljeno ispod pojedinih mantija, konstatovao je Stevović
Dnevni Avaz — Blažo Stevović, predsjednik Alternativnog kluba Trebinje, oglasio se na svom blogu povodom napada na predsjednika LDP-a Čedomira Jovanovića koji dolaze iz redova Srpske pravoslave crkve:
Biću kratak, jer ovi koji napadaju Srbiju, personifikovanu kroz Čedomira Jovanovića, a nose mantije dobro znaju moj stav o njima, čast izuzetcima, ali ipak osjećam potrebu da podsjetim čitaoce na slijedeće,
1-Da je SPC aktivno učestvovala u genocidu u BiH!
2-Da su vladike i sveštenici nerijetko nosili oružje i blagosiljali zlotvore poput “Škorpiona”!
3-Da se SPC nikada nije pokajala zbog genocida i masakra, koji su počinili njeni vjernici u BiH!
4-Da je SPC vodila premanentnu antiislamsku kampanju.
5-Da vladike i sveštenstvo SPC-a u entitetu RS nisu dužni dolaziti u svetovne sudove / primjer vladike Grigorija u Osnovnom sudu Trebinje.
6-Da je SPC utočište fašističkih organizacija, koji od Srba i Srbije prave monstrume, pa je imidž Srba i Srbije u svijetu katastrofalan.
7-Da SPC učestvuje u RS u privredno terorističkim aktivnostima putem Investiciono razvojne banake RS.
8-Da SPC spriječava Srbiju i RS da se suoče s prošlošću i krenu putem evropskih integracija i NATO pakta.
9-Da su na udaru SPC-a upravo oni, koji pokušavaju vratiti Srbiju i entitet RS u normalne, civilizovane životne realnosti.
10- Napadi na Čedomira Jovanovića od strane pojedinaca iz SPC su dokaz da je SPC neokajana i klerofašistička organizacija, koja je uspostavila teokratski sistem razmišljanja ali i vladanja u Srbiji i entitetu RS.
Mnogo je zla u proteklih dvadesetak godina napravljeno ispod pojedinih mantija.
To zlo se često iskorjenjuje, a Irineju Bačkom porucujem, “nista nije skriveno sto se nece otkriti ni tajno sto se nece doznati”!
Brvno iz oka svoga, moraće se vaditi kad-tad!
Do tada neka pusti onu drugu, posramljenu, perspektivnu Srbiju i onaj drugi dio entiteta RS da pokuša stvoriti bolje uslove za život običnog, uništenog Pravoslavnog covjeka.
Mjesto tom Evropskom i modernom Pravoslavcu je u Evropskoj Uniji, a nikako u guberniji Aleksandra Konuzina.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... a-krvnike/
Blažo Stevović iz Trebinja podsjeća SPC: Aktivno ste učestvovali u genocidu i blagosiljali “Škorpione”
Mnogo je zla napravljeno ispod pojedinih mantija, konstatovao je Stevović
Dnevni Avaz — Blažo Stevović, predsjednik Alternativnog kluba Trebinje, oglasio se na svom blogu povodom napada na predsjednika LDP-a Čedomira Jovanovića koji dolaze iz redova Srpske pravoslave crkve:
Biću kratak, jer ovi koji napadaju Srbiju, personifikovanu kroz Čedomira Jovanovića, a nose mantije dobro znaju moj stav o njima, čast izuzetcima, ali ipak osjećam potrebu da podsjetim čitaoce na slijedeće,
1-Da je SPC aktivno učestvovala u genocidu u BiH!
2-Da su vladike i sveštenici nerijetko nosili oružje i blagosiljali zlotvore poput “Škorpiona”!
3-Da se SPC nikada nije pokajala zbog genocida i masakra, koji su počinili njeni vjernici u BiH!
4-Da je SPC vodila premanentnu antiislamsku kampanju.
5-Da vladike i sveštenstvo SPC-a u entitetu RS nisu dužni dolaziti u svetovne sudove / primjer vladike Grigorija u Osnovnom sudu Trebinje.
6-Da je SPC utočište fašističkih organizacija, koji od Srba i Srbije prave monstrume, pa je imidž Srba i Srbije u svijetu katastrofalan.
7-Da SPC učestvuje u RS u privredno terorističkim aktivnostima putem Investiciono razvojne banake RS.
8-Da SPC spriječava Srbiju i RS da se suoče s prošlošću i krenu putem evropskih integracija i NATO pakta.
9-Da su na udaru SPC-a upravo oni, koji pokušavaju vratiti Srbiju i entitet RS u normalne, civilizovane životne realnosti.
10- Napadi na Čedomira Jovanovića od strane pojedinaca iz SPC su dokaz da je SPC neokajana i klerofašistička organizacija, koja je uspostavila teokratski sistem razmišljanja ali i vladanja u Srbiji i entitetu RS.
Mnogo je zla u proteklih dvadesetak godina napravljeno ispod pojedinih mantija.
To zlo se često iskorjenjuje, a Irineju Bačkom porucujem, “nista nije skriveno sto se nece otkriti ni tajno sto se nece doznati”!
Brvno iz oka svoga, moraće se vaditi kad-tad!
Do tada neka pusti onu drugu, posramljenu, perspektivnu Srbiju i onaj drugi dio entiteta RS da pokuša stvoriti bolje uslove za život običnog, uništenog Pravoslavnog covjeka.
Mjesto tom Evropskom i modernom Pravoslavcu je u Evropskoj Uniji, a nikako u guberniji Aleksandra Konuzina.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... a-krvnike/
-
PravoslavnaCrkva
- Posts: 10
- Joined: 27/10/2012 04:07
#7 Re: Pravoslavna Crkva kod Memorijalnog Centra u Srebrenici
Selo Sase Leglo Pravoslavnih Terorista u Opštini Srebrenici
Prema popisu stanovnistva BiH iz 1991 godine, selo Sase kod Srebrenice je imalo 538 stanovnika, od toga 442 Bosnjaka, 82 Srbina, 3 Jugoslavena i 11 Ostalih. Nakog genocida u Srebrenici, ovo selo je postalo leglo svetosavsko-pravoslavnih terorista. Samoproglaseni expert za terorizam, dr. Darko Trifunovic, inace covjek kojeg vise ni budale ne uzimaju za ozbiljno, nastavlja siriti mrznju i neistine o Srebrenici…
U Sasama Bošnjaka skoro i nema, tamo se ne okupljaju vehabije, već četnici i radikali iz “Obraza”
Dnevni Avaz — Na matrici laži i obmana prema kojoj je “laž srpski državni interes”, kako je to svojevremeno verificirao nominalni srpski kralj laži Dobrica Ćosić, prije dva dana putem beogradskih medija oglasio se i samoproglašeni ekspert za terorizam i savjetnik predsjednika RS Darko Trifunović.
Naručeni tekstovi
Uz izmišljenu tvrdnju da je srebreničko selo Sase “leglo radikalnog vehabijskog pokreta”, Trifunović je ustvrdio da mještani (Srbi, op. a.) Sasa “često viđaju vehabije u grupama” te da postoje podaci da se u “zabačenim područjima obučavaju za terorističke akcije”!?
- Sase su nekada bile bošnjačko selo, ali tamo Bošnjaka više skoro da nema. Vratilo se bilo nekoliko žena, koje su tamošnji monasi iz manastira stalno napadali, a neke i šamarali i one su morale otići. Sva priča o vehabijama i nekakvim teroristima u službi je zaštite otimanja bošnjačke imovine te imovine Islamske zajednice, koju provodi Srpska pravoslavna crkva u sprezi s aktuelnom politikom RS. Naime, za potrebe infrastrukture manastira u Sasama, sa zemljom su sravnjeni i džamija i pripadajući joj harem sa svim nišanima – objasnio nam je pozadinu izmišljanja terorista u selu Sase Alija Tabaković, predsjednik Medžlisa IZ Srebrenica.
Da bi se osujetile tužbe IZ i protesti kod međunarodnih organizacija zbog nečuvenog kršenja ljudskih prava Bošnjaka u ovom djelu manjeg bh. entiteta, zvanične strukture RS, tvrdi Tabaković, svaki čas putem naručenih tekstova u beogradskim medijima, a uz pomoć takozvanih eksperata koje plaća Vlada u Banjoj Luci, plasiraju priču o vehabijama.
Četničke orgije
Inače, manastir u Sasama, čija je gradnja u završnoj fazi, trenutno je, tvrde Srebreničani, mjesto gdje se nerijetko kao gosti mogu prepoznati egzekutori srebreničkih Bošnjaka iz 1995. godine.
- Ovaj manastir služi svemu, samo ne vjeri i molitvi. Pričom o vehabijama traži se akcija zvaničnih organa RS, koja za posljedicu treba imati progon muslimana iz svih sela u okolici Sasa. Poznati počinioci ratnih zločina u Sasama iz 1992. i iz 1995. godine još su na slobodi. U Sasama je okupljalište aktivista pročetničke organizacije “Obraz”, pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta te nekadašnjih čuvara zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Nerijetko, u ovom selu se priređuju četničke orgije, koje redovno završavaju pucanjem iz automatskog oružja, a ponekad i međusobnom tučom – navodi Zulfo Salihović, zamjenik predsjednika Organizacije Demobilisanih boraca Srebrenica.
Obavijest ambasadama
O kršenju ljudskih prava muslimana u rejonu sela Sase te uzurpaciji njihove imovine od SPC-a, Medžlis IZ Srebrenica putem Muftijstva tuzlanskog ovih dana će obavijestiti sve relevantne strane ambasade u BiH i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava.
Nestale gruntovne knjige!
- Upravo zbog otimanja vakufske imovine u korist manastira u Sasama te imovine jednog broja tamošnjih Bošnjaka, u Srebrenici su, niko ne zna na koji način, nestale i gruntovne knjige za selo Sase. Urađeno je to u vrijeme kada je započela gradnja manastira i muslimansko mezarje skupa sa džamijskim temeljima sravnjeno je sa zemljom – upozorava Alija Tabaković.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... terorista/
Prema popisu stanovnistva BiH iz 1991 godine, selo Sase kod Srebrenice je imalo 538 stanovnika, od toga 442 Bosnjaka, 82 Srbina, 3 Jugoslavena i 11 Ostalih. Nakog genocida u Srebrenici, ovo selo je postalo leglo svetosavsko-pravoslavnih terorista. Samoproglaseni expert za terorizam, dr. Darko Trifunovic, inace covjek kojeg vise ni budale ne uzimaju za ozbiljno, nastavlja siriti mrznju i neistine o Srebrenici…
U Sasama Bošnjaka skoro i nema, tamo se ne okupljaju vehabije, već četnici i radikali iz “Obraza”
Dnevni Avaz — Na matrici laži i obmana prema kojoj je “laž srpski državni interes”, kako je to svojevremeno verificirao nominalni srpski kralj laži Dobrica Ćosić, prije dva dana putem beogradskih medija oglasio se i samoproglašeni ekspert za terorizam i savjetnik predsjednika RS Darko Trifunović.
Naručeni tekstovi
Uz izmišljenu tvrdnju da je srebreničko selo Sase “leglo radikalnog vehabijskog pokreta”, Trifunović je ustvrdio da mještani (Srbi, op. a.) Sasa “često viđaju vehabije u grupama” te da postoje podaci da se u “zabačenim područjima obučavaju za terorističke akcije”!?
- Sase su nekada bile bošnjačko selo, ali tamo Bošnjaka više skoro da nema. Vratilo se bilo nekoliko žena, koje su tamošnji monasi iz manastira stalno napadali, a neke i šamarali i one su morale otići. Sva priča o vehabijama i nekakvim teroristima u službi je zaštite otimanja bošnjačke imovine te imovine Islamske zajednice, koju provodi Srpska pravoslavna crkva u sprezi s aktuelnom politikom RS. Naime, za potrebe infrastrukture manastira u Sasama, sa zemljom su sravnjeni i džamija i pripadajući joj harem sa svim nišanima – objasnio nam je pozadinu izmišljanja terorista u selu Sase Alija Tabaković, predsjednik Medžlisa IZ Srebrenica.
Da bi se osujetile tužbe IZ i protesti kod međunarodnih organizacija zbog nečuvenog kršenja ljudskih prava Bošnjaka u ovom djelu manjeg bh. entiteta, zvanične strukture RS, tvrdi Tabaković, svaki čas putem naručenih tekstova u beogradskim medijima, a uz pomoć takozvanih eksperata koje plaća Vlada u Banjoj Luci, plasiraju priču o vehabijama.
Četničke orgije
Inače, manastir u Sasama, čija je gradnja u završnoj fazi, trenutno je, tvrde Srebreničani, mjesto gdje se nerijetko kao gosti mogu prepoznati egzekutori srebreničkih Bošnjaka iz 1995. godine.
- Ovaj manastir služi svemu, samo ne vjeri i molitvi. Pričom o vehabijama traži se akcija zvaničnih organa RS, koja za posljedicu treba imati progon muslimana iz svih sela u okolici Sasa. Poznati počinioci ratnih zločina u Sasama iz 1992. i iz 1995. godine još su na slobodi. U Sasama je okupljalište aktivista pročetničke organizacije “Obraz”, pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta te nekadašnjih čuvara zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Nerijetko, u ovom selu se priređuju četničke orgije, koje redovno završavaju pucanjem iz automatskog oružja, a ponekad i međusobnom tučom – navodi Zulfo Salihović, zamjenik predsjednika Organizacije Demobilisanih boraca Srebrenica.
Obavijest ambasadama
O kršenju ljudskih prava muslimana u rejonu sela Sase te uzurpaciji njihove imovine od SPC-a, Medžlis IZ Srebrenica putem Muftijstva tuzlanskog ovih dana će obavijestiti sve relevantne strane ambasade u BiH i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava.
Nestale gruntovne knjige!
- Upravo zbog otimanja vakufske imovine u korist manastira u Sasama te imovine jednog broja tamošnjih Bošnjaka, u Srebrenici su, niko ne zna na koji način, nestale i gruntovne knjige za selo Sase. Urađeno je to u vrijeme kada je započela gradnja manastira i muslimansko mezarje skupa sa džamijskim temeljima sravnjeno je sa zemljom – upozorava Alija Tabaković.
http://bosniagenocide.wordpress.com/201 ... terorista/