Barbarez wrote:karanana wrote:Barbarez wrote:
Naravno da ne bi. Isto tako kao sto ni ti (uzimam cisto za primjer) vjerovatno ne bi volio da zivis u Sarajevu da je Sarajevo u sastavu RS, da ti dijete ide u osnovnu skolu Djeneral Jankovic, da ti se pred kucom viori cetnicka zastava i da ti dedu svakih 15 dana mezare neko srusi. Cisto sumljam da bi volio zivjeti u takvom Sarajevu, a?
ali tuga je da i oni isto tako razmisljaju pa se ne vracaju u sarajevo gdje se glavni trg zove alija izetbegovic, gdje su ulice i skole takodjer dobile nova imena, gdje se slavi pobjeda turske jace nego pobjeda svoje repke, gdje se broj dzamija uduplao.....
nema sta, zemlja je podjeljena i etnicko ciscenje je zavrsen proces.
Ovaj post na najbolji nacin pokazuje ono sto je vremenom najzalosnije u svemu: Stavljanje jednakosti izmedju onih koji su klali i palili po BiH i onih koji su branili BiH.
Sasvim je normalno se se u Splitu jedan od trgova zove Trg dr.Franje Tudjmana ali ne ne nije u redu da se u Sarajevu trg zove Alije Izetbegovica. Ja da znam Franjo Tudjam je bio prvi predsjednik Hrvatske i bez obzira koliko ja osudjivao njegovu politiku prema BiH sasvim je normalno da jedan trg u gradu nosi ime prvoga predsjednika te drzave. Zar ne mislite da u tel avivu nema trg prvoga predsjednika Izraela?
Oko ime ulica i skola........ I to je valjda normalno. za one koji ne znaju da podsjetim da Sarajevo prije rata nije imalo ulicu koja je nosila ime osnivaca grada ali je zato imala ulicu Vojvode Stepe. Naravno da se ta imena trebaju promijeniti. E sada sto se ovdje cesto pretjerava tu se slazem. Ali usporedjivati imena ulica u Sarajevu sa onima recimo u Trebinju je smijesno.
Oko pobjeda Turske nad Hrvatskom....... za mene su i Turska i Hrvatska zemlje koje su u proslosti (Hrvatska dijelom i danas) bili okupatori moje zemlje tako da ja licno nikada ne bih mogao slaviti pobjedu turske pa tako nisam to ucinio ni ovaj put. Da mi je bilo drago sto je Hrvatska izgubila to jeste, veoma drago. Ali isto tako mi je bilo drago kada je Brazil pobijedio Hrvatsku na WC2006 ili jos draze kada su igrlai 2:2 sa Australijom na WC2006. Tu noc sam imao priliku da budem u Mostaru i slavlje je bilo skoro isto kao nakon pobjede Turske nedavno. Iako je hiljade ljudi tada bilo oko mene u zutim majicama to medijima nije bilo zanimljivo. Cudno ali slavlje poslije pobjede Turske je svim medijima uzasno zanimljivo. hm hm
To oko dzamija se slazemo. Bolje bi bilo da se otvaraju kakve fabrike. Sto puta. Mada mene iskreno zabrinjava samo otvaranje onih dzamija koje su po patronatom ovih sto su dosli negdje 5.000 km od BiH da mene uce kako treba biti musliman. Otvaranje pravih bosanskih dzamija ne smeta valjda nikome. Mada bih ja licno volio da se te dzamije prave u Foci i Banjaluci a ne po Sarajevu. Po Sarajevu ih ima savim dovoljno.
Zemlja jeste podijeljena na etnicko ciscenje se na zalost i danas desava. Najvise na stetu najbrojnijeg naroda ali to se naravno za koju godinu nece smjeti ni reci....
Hmmmmm... Ne znam, nisam Sarajlija tako da ne znam sta se sve desavalo u Sarajevu za vrijeme rata. Procitah ipak u aktuelnom izdanju Dana slijedeci clanak, koji me zaprepastio i zabolio:
Izjednačavanje žrtava i zločinaca
Nakon presude Kantonalnog vijeća u Sarajevu, valja misliti na budućnost i planirati još jedno mjesto u Memorijalnom kompleksu Kovači: za Bejtića, zaslužnog branioca BiH, vojnika Desete brdske. Tako će mu se država BiH odužiti za duševnu bol i patnju koje je podnio tokom suđenja. Presudom je ionako potvrđena otužna istina: upravo je bošnjački, sarajevski politički vrh, potpomognut reformiranim pravosuđem, u godinama nakon rata na Kovačima pokazao ko izjednačava žrtve i zločince.
Samir Bejtić nije kriv! Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, kojim je predsjedavao Jasenko Ružić, u petak 27. juna 2008. godine (sve podaci koje treba upisati u sramnu historiju Sarajeva) oslobodilo je Bejtića optužbi da je kao pripadnik Desete brdske brigade Armije RBiH počinio ratni zločin. Aplauzi i ovacije odjeknuli su sudnicom, a ispred zgrade Suda je Bejtić dočekan u skladu s presudom - kao oslobodilac. Uz nezaobilazne čestitke, zagrljaje i poljupce.
Samir Bejtić nije kriv što je 25. 12. 1992. zajedno s Arminom Hodžićem "odveo Vučurević Zorana ispred linija koje drže snage Armije RBiH i lišio ga života pucajući u njega s dva hica iz pištolja skorpion, a poslije toga leš polio benzinom i spalio" (citat preuzet iz presuda Okružnog vojnog suda u Sarajevu, donesenih borcima 10. brdske brigade).
Samir Bejtić nije kriv ni za saučesništvo u ubistvima Ergina Nikolića i Duška Jovanovića, inače pripadnika Prvog bataljona Desete brdske. Okružni vojni sud u Sarajevu je Nikolićevu i Jovanovićevu smrt ovako opisao u svojim presudama: "(...) Na lokaciji Boguševac uvedeni su u zemunicu snajperskog voda, gdje su ih tukli nogama i rukama da bi ih nakon toga ubili tako što je Bejtić Samir uzeo u obje ruke sablju te je zabio u vrat Nikolića, a koja se nalazila u zemunici, a potom Hodžić Armin zabada nož u tijelo Nikolić Ergina, a Jovanović Dušku nož su zabadali više puta Topalović Mušan, poslije njega Hodžić Armin i Kadić Sead, a zatim tijela ubijenih odvukli do ivice Kazana da bi Bejtić Samir nožem odvojio glavu Nikolića od tijela, a potom oba tijela bacio u provaliju Kazana..."
Samir Bejtić nije kriv ni za pomaganje u ubistvu Predraga Šalipura, također vojnika Armije RBiH, čiju egzekuciju su vojnici Desete brdske pred Sudom pripisali svome voljenom komandantu Mušanu Topaloviću Caci. Za Bejtića su njegovi suborci posvjedočili tek da je Šalipura tukao "željeznom štangom po potkoljenicama, koljenima i člancima nogu". Bejtić nije kriv ni za pomaganje u ubistvima Branislava Radosavljevića i Božidara Šljivića, a još ranije je oslobođen odgovornosti što je Marinu i Radoslava Komljenca, stariji bračni par, (Marina je bila invalid sa štakom) izveo iz stana u ulici Dragice Pravice na broju 7 te ih odveo u obližnju komandu brigade, a potom na Boguševac, gdje je "prenio naredbu" za njihovu likvidaciju.
Slobodanka Macanović, kćerka bračnog para Komljenac, u vrijeme dok je Bejtić vozao njezine roditelje, bila je na dužnosti: i sama je tokom rata bila pripadnica Armije BiH. Danas čeka da sahrani roditelje, kao uostalom i najveći dio rodbine žrtava stravično ubijenih, izmasakriranih i bačenih u Kazane. Za njihovu smrt četrnaestorici pripadnika 10. brdske brigade presudio je Okružni vojni sud utvrdivši da su počinili brutalna ubistva. Kažnjeni su različitim kaznama: najveća je iznosila osam godina zatvora. Niko od njih nije osuđen za ratni zločin.
Zapravo, prva presuda za ratne zločine na Kazanima i izrečena je Samiru Bejtiću, kada je dobio 14,5 godina zatvora. No, tu je presudu poništio Vrhovni sud i postupak vratio na početak. Sada je Vijeće Kantonalnog suda na čelu s predsjedavajućim Jasenkom Ružićem oslobodilo Bejtića optužbi i zapravo presudilo: u Sarajevu niko živ nije počinio ratni zločin! Presudom Bejtiću jedini sarajevski ratni zločinac ostao je Mušan Topalović Caco, ubijeni komandant Desete brdske brigade, "likvidiran prilikom pokušaja bjekstva" u noći 26. oktobra 1993, kada se "država BiH obračunavala s kriminalom u vlastitim redovima".
Sa zločinom se nije u stanju obračunati ni danas. Da paradoks bude kompletan, Cacu su za zločine optužili njegovi suborci, a presudio mu je Alija Izetbegović. ("A što se tiče pitanja šta je Caco bio - heroj ili zločinac, bio je i jedno i drugo, isprva heroj, kasnije zločinac"; Alija Izetbegović; Dani, 246; 1. 3. 2002.) U međuvremenu, udareni su temelji dejtonske BiH, već u novembru 1996. Caco je iz humke s NN oznakom, uz spektakularnu dženazu i sve vojne i prateće počasti, sahranjen u Memorijalnom kompleksu Kovači. Na Kovače je 2003. ispraćen i Izetbegović. Nakon presude Kantonalnog vijeća u Sarajevu, valja misliti na budućnost i planirati još jedno mjesto u Memorijalnom kompleksu Kovači: za Bejtića, zaslužnog branioca BiH, vojnika Desete brdske. Tako će mu se država BiH odužiti za duševnu bol i patnju koje je podnio tokom suđenja. Presudom je ionako potvrđena otužna istina: upravo je bošnjački, sarajevski politički vrh, potpomognut reformiranim pravosuđem, u godinama nakon rata na Kovačima pokazao ko izjednačava žrtve i zločince.
Šteta, a ne samo sramota, što povodom oslobađajuće presude za Bejtića šute i Bakira Hasečić i sarajevski mediji (s izuzetkom Federalne televizije) i svi koji se po pravilu s razlogom groze osuđujućih presuda od po pet, deset, petnaest godina zatvora koje dobijaju srpski zločinci Bejtićevog kalibra pred domaćim sudovima i onom u Haagu.
http://www.bhdani.com/default.asp?kat=k ... tekst_rb=1
. a pitanje nije sta ti (mi) mislimo, vec sta komsije misle o aliji i kako ga vide... a vecina ih sigurno ne smatra pozitivnim sto je on prvi predsjednik bosne i naravno da im je odbojno vidjeti da se trg zove po njemu, pogotovo sto je trg tik uz jednu od najvecih pravoslavnih crkvi i sto sarajevo pretenduje da bude glavni grad svih koji zive u bih. jos ako svemu dodamo cinjenicu da smo mi (bosnjaci) ti koji uporno pricamo o jedinstvenoj bosni, ali bi je uredili onako kako nama odgovara. 
...
Dakle, ja licno smatram da sve ima svoje granice pa tako i strpljenje "politika grada Sarajeva", Federacije, BiH i Bosnjaka.... koja su konacno shvatila da ne vrijedi vise izigravati primjer i dodvoravati se RS(koja sebe ne vidi u okvirima BiH) i Evropi u nastojanjima koja ne vode nikuda, ciji smo i sami svjedoci, nego poceti igrati po njihovim "prljavim"pravilima igre. 
