Piše: Enver Kazaz, RadioSarajevo.ba
Zajedničko gotovo svim interpretacijama teksta jest to da su interpretatori morali u svojoj reakciji pokazati koliko im je stalo do svog vođe i svoje partije. Ti vođobranitelji samo su potvrdili ispravnost jedne od mojih teza: medijski prostor u BiH je esdepeiziran, dodikiziran i čovićiziran, a istine radi i harisiziran, radončićiziran, dok se iznad svega toga nadvija etnička fantazma našeg velikog vođe.
Divanjene u 60 minuta
O liderokratskoj i partitokratskoj instrumentalizaciji medija u BiH gotovo niko ne piše, mada je ona očita, a postizborna esdepeizacija medija doživjela je svoj karikaturalni vrhunac na Federalnoj televiziji i njenoj propagandnoj mašini. Ta se televizija skljokala u propagandno blato, a demonizacija etničkih drugih postala je svakodnevnom normom u njenim informativnim i političkim emisijama. I u ponedjeljak navečer (24. 1. 2011) u emisiji Šezdeset minuta, u jednom predugom i podosadnom intervjuu Željka Komšića Bakiru Hadžiomeroviću mogli smo gledati kafansku politiku tipa: šta pomisliš o svojoj nacionalnoj pripadnosti kad se probudiš i pogledaš u ogledalo; Ivo Josipović nastavlja Tuđmanovu politiku prema BiH, možda su ove ocjene malo preoštre, ali, eto, to tvrde Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac, pa su one namah argumentirane; kad god Beograd i Zagreb nešto dogovaraju to je obnavljanje dogovora Cvetković-Maček...
I tako gotovo puni sat divane njih dvojica, da bi sve bilo garnirano davnim Bakirovim prilogom u kojem se vidi da je njegov jaran Željko dobitnik Zlatnog ljiljana Armije BiH. Kao da ta činjenica nije općepoznata i kao da je Bakir nije do sada miliona puta naglasio na Federalnoj televiziji u kojoj je on i glavni urednik, i novinar, i propagandist, i ideolog, i onaj što prima i otpušta urednike i urednice na javni servis koji Zlatku Lagumdžiji pjeva zanosne ode, baš kao što su to nekad pred Josipom Brozom Titom činili pioniri, napumpani patriotizmom.
Puštaj džingl, onaj neutralni
Obmanu li Željko, ili istinu reče, kad naglasi Bakiru da je SDP uvijek pozivao oba HDZ-a u vlast. Obmanu li bez da trepne član Predsjedništva BiH. Jer, ako me sjećanje dobro služi – baš je na ovoj televiziji prije dvadesetak dana Svetozar Pudarić, predsjednik Glavnog odbora Lagumdžijne stranke, vrlo precizno izjavio da SDP ne želi dati priliku HDZ-u i Čoviću da uđu u vlast. A isto je odmah po objavljivanju rezultata izbora zanosno uzviknuo i Zlatko Lagumdžija. Pardon, može li uopće obmanuti član Predsjedništva, Željko Komšić, zlatni ljiljan. Jasno da ne može, jer on je svetac našeg bošnjačko-bosanskog patriotizma, naš heroj, gazija, onaj što je na Bakirovoj televiziji uzviknuo: š`a je ba, kome ti prićaš, nemo´ ba meni o ratu, ja sam u ratu jeo blato. A onda je Bakir panično tražio džingl, onaj neutralni.
Puštaj džingl, onaj neutralni, histerično je vikao svešef Federalne televizije. Bilo je to vrijeme, ako se sjećate, izborne utrke u kojoj je građanin Komšić morao pobijediti političara Željka, onog istog što je govorio maternjim jezikom, a onda mu je neko došapuno da u ustavu piše kako ima i nekakav hrvatski, pa je Željko progovorio hrvatski na Komšićev bošnjački način. Svaka je propaganda, dakle, karikaturalna u istoj onoj mjeri u kojoj je to ovdašnja politička scena.
Bazduljev Sir Zlatko Ferguson
Elem, na tekst koji se bavio liderokratskom i partitokratskom instrumentalizacijom medija reagirali su mnogi. Jedna je reakcija dirljiva: Milan Šutalo, glavni urednik portala Dnevnik.ba napisao je da je, između ostalog i zbog tog teksta, opet zavolio demokratsko Sarajevo. Hvala, odgovaram, ali nemojte me, preklinjem Vas, svrstavati tamo, u red Mijovića, Numanovića, Avdića, Pećanina, Hadžifejzovića. Neke od njih sam cijenio, neke nikad, niti ću. Ali, hvala, uistinu. Rekli su mi da je reagirao i Veselin Gatalo u Glasu Srpske. Pogledao. Ne čitam to smeće. Ne pada mi na pamet trošiti vrijeme na to.
A onda je reagirao Muharem Bazdulj, kolumnist Oslobođenja, suradnik beogradskog Vremena, pisac, jednom riječju, tankoćutan. Imao je taj prije desetak dana podobru odu vođi u Oslobođenju. Bio je u njegovoj kolumni drug Zlatko Lagumdžija upoređen u borbi za istinu i pravdu sa Miroslavom Krležom. O, što poraste vođa, baš kao žaba u onoj priči što je vidjela gdje se konji koju pa i ona digla nogu. A onda je Bazdulj Zlatkovu političku taktiku i uspjeh usporedio sa onim fubalskim Sir Alexa Fergusona, trenera Manchester Uniteda. Toliko je moćan predsjednik SDP-a da se u njemu sudaraju fudbalski mag Ferguson i književni genij Krleža. Pa se ne zna je l` Zlaja igra za raju, il' zanemaruje taktiku. Niti se zna kad je Zlaja Krleža, a kad je SDP Manchester United.
Kakva divna uobrazilja pisca koji je nekad slijedio Kiša. Ima Kiš u „Savetima mladom piscu“ jedan imperativni stav. Ne budi moćnikov vratar prema gomili, tako nekako kaže Kiš. Bazdulj kao da je to preveo na svoj bosanski, pa eno hvali Zlatka i SDP više no Emir Suljagić. Suljagić je od Lagumdžijnog hagiografa dogurao do ministra. Dokle li će Bazdulj dobaciti nejakim analogijama.
Svemoć Bazduljeve uobrazilje
A šta tvrdi Muharem Bazdulj dok piše Zlatkovo žitije: „Ipak, indikativno je da on (To biva ja, op. E. K.) SDP-u zamjera što je (sa svojim koalicionim partnerima) već formirao vlast u `kantonima sa bošnjačkom većinom`, odnosno što, s druge strane, `nema nikakav ozbiljni izborni rezultat u onim županijama gdje su Hrvati etnička većina`. Otkad je to (relativno) brzo formiranje vlasti grijeh? I zašto oni koji imaju ozbiljan izborni rezultat `u onim županijama gdje su Hrvati etnička većina` ne formiraju vlast?“
Ma, nema teorije da sam ovo zamjerio SDP-u. U Bazduljevoj uobrazilji moguće je da čak i Kusta postane vrstan pisac, da su Brega i njegovo Dugme jugoslavenskiBeatlesi, a ja da zamjeram (relativno) brzo formiranje vlasti SDP-u i njegovim partnerima. Bazduljeve mjere, očito, ovise od toga gdje piše i kome se nabacuje. Čuj, relativno brzo. Otkud to SDP-ovo šeprtljanje oko vlasti najednom postade brzo. Tvrdio sam nešto sasvim drugo: „Bosanskohercegovačkoj postizbornoj krizi u ovom trenutku niko ne vidi ishod. Njen rasplet će biti moguće naslutiti tek kad se iz kabineta Angele Merkel vrati ovdašnja politička bulumenta. Politički rat za vlast i sve privilegije koje ona nosi tada će možda biti gurnut u stranu kako bi otpočeo krhki dijalog. Ali, nisu li SDP i njegovi koalicioni partneri već formirali vlast u kantonima sa bošnjačkom većinom. Nije li se SDP-ova predizborna parola Država za čovjeka pretvorila u vlast nad bošnjačkim čovjekom u bošnjačkim kantonima, u narcističku sliku: BiH to sam JA.“
Da ne mora braniti vođu od njega samog, Bazdulj bi uočio da je takvo formiranje vlasti u kantonima sa bošnjačkom većinom puna potvrda bošnjakizacije SDP-a i dodatno jačanje krize. Jer, SDP zbog krize može svoj izborni rezultat jedino primijeniti tamo gdje je ostvario izbornu većinu. A baš je takvo formiranje vlasti direktna potvrda da SDP iz bošnjačkih kantona, da se našalim, ne može tim izbornim rezultatom dobaciti ni do hrvatskih županija, a kamo li do Federacije, RS-a i države. To je prava slika njegove izborne pobjede i pokazatelj Lagumdžijne pogubne političke taktike. Pogubne, (Gdje mu je taj Ferguson sad da ga vadi u sudijskom produžetku, druže Bazdulj?) zato što je precijenio svoju snagu tzv. relativnog izbornog pobjednika, a umjesto da istrajno i dugotrajno pregovara o formiranju vlasti zapao je u daljnje antagoniziranje na političkoj sceni. Kako će se iz toga izvući rekao je sinoć Željko Komšić, negirajući ono što su prije njega izrekli Svetozar Pudarić i sam vođa lično u noći izborne pobjede.
A drugu zamjerku SDP-u, koju mi podmeće pisac sa velikom uobraziljom, nisam nikad i nigdje izrekao. Naime samo sam konstatirao ovo: „SDP-ova bošnjakocentrična multietničnost i bosanstvo raspadaju se pred pukom činjenicom da ova partija nema nikakav ozbiljni izborni rezultat u onim županijama gdje su Hrvati etnička većina. Zašto je to tako, u SDP-u niko ne postavlja pitanje. Njihove mantre o nepristajanju na brojanje krvnih zrnaca pojedinih političara nisu ništa drugo kafanski politički argumenti. Naime, Lagumdžija i njegova elita u svojim populističkim gestama nikada nisu na ozbiljan politički način izašli u javnost sa programom rješavanja nacionalnog pitanja u BiH. Čak bi se moglo reći da osim na razini površnih parola, Lagumdžijina partija duboko prezire to pitanje. Uvjerena u parolu kvazigrađanske politike o građaninu kao nosiocu političkog prava, ona je etnička prava potpuno marginalizirala ostvarujući svoju multietničnost na račun najmalobrojnijeg naroda u BiH kojeg može uvijek nadglasati.“
A ovo je, da ostanem u Bazduljevom hagiografsko-fudbalskom diskursu, pokazatelj da Zlaja i raja igraju na male, a ne kao Ferguson u Ligi šampiona. Od Čaršije pa do Marindvora, najjači su, ubjedljivo, a već u Mostaru viču poput navijača, onda kad je Željo ispadao u drugu ligu: Famose, Famose, eto Želje, tamo se.
Fesovi i paljanska propaganda
Da, javio se i profesor Asim Mujkić, prodekan za nastavu na ovdašnjem fakultetu političkih nauka. On se u tekstu „Odgovor pseudoliberala sa fesom“, objavljenom na portalu Radio Sarajevo žali da sam ga proglasio nacionalistom. Asime, bolan, nije moguće. Pa gdje ću to. Kako, bolan, da nacionalist bude neko ko toliko citira Johna Rawlsa, Ronalda Dworkina, Johna Graya, Roberta Berryja, Richarda Rortyja, Isaiha Berlina, Charlesa Taylora. Nipošto. A napisao sam samo ovo: „Ako su nezavisni mediji garant demokratije, oni instrumentalizirani su temelj partitokratije i liderokratije, političkog jednoumlja koje ukida svaku mogućnost demokratskog dijaloga u javnom prostoru. Drugim riječima, nisu li esdepeizirani mediji u svom gromoglasnom navijanju za vođu i partijsku elitu zapali u model dodikizacije i čovićizacije medijskog prostora kao proces ne samo instrumentalizacije medija nego i njihove etnizacije. U tu svrhu esedepeiziranim medijima služe i intelektualci, dio sarajevske akademske elite koji širi parole o medijskom građanskom frontu koji je eto zadnji branik domovine. Ne vide takvi pseduoliberalni akademičari da su, dok izgovaraju takve rečenice, upravo metnuli fes na svoju umnu glavu, te da sve njihove parole taj fes pretvara u jeftinu liderokratsku gestu i još jednu etnokulturnu fantazmu.“
Mislio sam da se ovaj fes odnosi na skroz druge glave akademske zajednice, a ono – prepozna se Ti, Asime. Žao mi je da se to svelo samo na Tebe, a ne npr. na one što svaku kritiku nezakonitih cijena postdiplomskih studija na, bijaše li ono Tvoj fakultet u pitanju, proglašavaju paljanskom propagandom. Nisam mislio na Tebe, već na one što u odbrani SDP-ovih medija koriste militantne metafore: front, zadnja linija odbrane, branik građanske Bosne itd. Ako si ih i Ti negdje koristio, žao mi je. Iskreno. I otkad je to metaforično metanje fesa na glavu - nacionalizam. Jok, bolan Asime, to je samo instrumentalizacija, etnokulturom začinjena, tijesno skopčana sa akademskom udobnošću, lahkoćom bivanja u njoj. Lahkoćom, kaže se na bosanskom, zar ne? Ili je Reis naredio drukčije kad si bio kod njega, de reci nam pravovremeno, da na vakat titovku zamijenimo fesom na glavi.
Apsolutno!!
Odoh malo gledati TV, a nije FTV, ako mi vjeruješ 
Haj Zlaja i SDP manje više, al đe ćeš u Želju dirati...
