MA DAJ... wrote:Agic Nurija wrote:skorpija1S wrote:Da li taj datum budi u vama emocije? U meni da,i to tuzne,kraj nekog bezbriznog,sretnog vremena..mladjim generacijama nije jasno da je neko bio toliko omiljen,da se plakalo za jednim drzavnikom,jer danas ovdje zaista ne postoji niko za kim bi plakali...
Jadni su ljudi koji žive od uspomena na (pro)pale heroje! U Naprednom svijetu nema mjesta diktatorima, ma koliko oni od "svojih puzavaca" bili voljeni.....
Datum, neki maj, neke 80-te.....
Ah, jašta radi, kakako se ne bih sjetio, bio sam Gastarbeiter i slušao sam vijesti na ZDF-(Zwewites Deutsches Fernsehen) gdje se između ostalog ustanovilo, kako je Tito prenešen sa VMA iz Beograda na Ljubljansku kliniku-bliže "Zapadu"- da bi tako, u slućaju narodnog nemira ili eventualnog vojnog puča mogao biti helikopterrom prebačen u svoju/jovankinu vilu u Zirih!
Srbin pravi Srbiju, Njemac Njemamačku, Musiman Muslimaniju, a Komunista Komunistaniju....i tako i dalje čekamo da majka Bosanka rodi sina Bosanca koji bi konačno (po)pravio Bosnu"!
...ali te to prvo nosi???De mi reci na cemu si,da i ja to probam
jer vidim da te bas pravo opicilo u vugla!
Vidim i osjećam da će ovo biti podugačka, ako ne i najduža(!) tema na ovom (političkom) forumu.
Pamtiti određene (historijske) datume mogu samo oni kojih se datumi izravno tiču ili u toj mjeri dotiču, da ih konstantno sječanje na njih odvodi u imaginarni (davnoprošlisvijet) bezbrižnog djetinjstva, prve ljubavi, prvog izbora na neko važno mjesto u školi, poslije na poslu, u službama državnim, sve do ministarstava i položaja sa kojih se odlučuje (pojedinačno ili grupno) o sudbini ostalih (nekoliko desetina miliona) podanika, mahom nepodobnih, jer nesvrstanih (u Partiju). Malo je onih koji zlo i zločine pamte u datumima, još manje ih je koji bi među nama bili spremni i uz to još i sposobni da raspravljaju o zlu i zločinu (po)činjenom (40 godina dugo!) u ime "naroda" (naravno nepostoječeg, jer jugoslovenskog!?) nad onima koji se nisu slagali sa TITOVIM jednopartijskim REŽIMOM!
Ja sam osmo po redu od devetero djece koje su na svijet izveli moj otac i moja majka, (obadvoje plemičke loze) tokom dvadeset godina (od 1927 do 1947) i pamtim puno toga što se oko mene zbivalo od mog prohođavanja (1946 pa sve do 1990). Da, bili smo muslimani, prvo neopredjeljeni, onda nas je neko mimo naše volje i znanja po školskim i općinskim dokumentima "opredjeljivao" samo u Srbe(!?), a mi svi redom vjerovali u Titu i Jugoslaviju kao naše jedino i jedino pravedno rješenje (opstanak u jugo-državi kao prostorno i nacionalno mogučih ljudskih jedinki od nekoliko miliona zabranjenih Bosanaca). Moj otac je več 1948 godine izgubio sve što ga je činilo samostalnim čovjekom, iako je bio dvije godine u NOB, ali nije bio i član KPJ. Na nekoj od poslijeratnih "konferencija" nije htjeo prihvatiti ponuđenu zemlju (pitanje agrarne reforme) kao dar Partije, več je htjeo da to pošteno isplati bivšem vlasniku. Od toga dana je jedanaestočlana familija bila: Prvo istjerana iz vlastite kuće koja je bila kupljena za NDH režima, zatim iz vlastite pekare u ćaršiji. Otac je od tada radio po terenu kao pekar i nismo ga viđali mjesecima dugo. Na kraju je svoju penziju zaradio kao poslovođa u svojoj bivšoj ćaršijskoj pekari! Od 1948 do 1990 godine, niko od nas devetero djece nije mogao dalje od "osmoljetke", o poslu državnom da i ne pričam, a o bilo kakvom društvenom statusu i napretku sa mahalskog nivoa da i ne govorim.
O Titu i Jugoslaviji sam počeo učiti u Njemačkoj, gsdje sam (dvadesetpetogodišnjak) 1969 stigao kao "Gastarbeiter", ali ne u emigrantskim krugovima, več u tzv. "Jugoslovenskim klubovima". Prvo što sam več u prvim mjesecima "naučio iz jugoslovenske historije" bilo je da Jugoslavije nema i da ni u zemlji, niti u inostranstvu u stvari ne postoji niko ko se zvanično zove i piše Jugoslovenom. U Jugo-klubu su za stolovima sjedili podijeljeni pripadnici bivših i današnjih "jugo-republičkih nacija", samo su "Haso i Huso" lutali od stola do stola i svagdje bili primljeni sa šprdnjom koju su oni razumijevali kao kompliment, jer nisu "prihvatali "podjelu Jugoslavije". Da ne zaboravim, svi su imali naravno jugo-pasoše i bili su legalni "emigranti".
Neke od dolazećih godina, neke jeseni 1972, (redovno vikendom) kupujem sarajevski "Svijet", zagrebački "Start" i beogradski "NIN". Na duplerici u "NIN"-u stoji naslov debelim masnim slovima, naravno čirilicom: "MUSLIMANI - NACIJA ILI VERA ?
Od tog dana sam se počeo baviti sobom i Bosnom. A čisto sumnjam, da je ikada do dana današnjih bilo gdje i bilo od goga napravljen bilo kakav komentar na taj užasno poniđavajuči i diskriminirajući NIN-ov naslov! Idite na arhiv "NIN-a" da biste se u ovom služaju uvjerili, kako nam je svo to što se od 1990 dešava Bosni i bosanskom narodu, veoma davno bilo smišljeno i veoma perfidno bilo sprovođeno u (ne)djelo!
Eto zašto "gore navedeni datum" ne bi trebao znači ama baš ništa za sve one, koji znaju da uvijek postoje dvije istine: Istina iz ljubavi i istina iz mržnje, dobro znamo da su obje slijepe! Zato postoji LOGIKA koju dobijemo kada obje istine razumiojevamo između redova.
Ovde pada kisa, hladno je.. ustvari, cas pada, cas sunce.