Čitam uvodne postove, i sve mislim pišeš ozbiljno, kad na kraju ova rečenica
Imaš temeljnu grešku u postavci,
Brkaš privatni projekat i privatni profit jednog lica ostvaren neutemeljenim, bahatim finansiranjem tog privatnog projekta iz javne, budžetske kase,
sa javnim kulturnim objektom od šireg društvenog značaja, objektom koji je, kao i svuda u svijetu, na državnim jaslama, ''društvenom domu'' kojem je cilj i svrha postojanja promocija kulture i umjetnosti, duhovna izgradnja društva, kreativni umjetnički eksperiment, provokacija, nauk i pouk filozofiji i estetici kroz komunikaciju sa svakim pojedinačnim gledateljem, i šta sve pozorište nije,
dakle, neusporedivo,
privatni projekat zabavnog karaktera koji puni privatni džep, a ne vraća ništa, tek nas zabavi fino u tih par ljetnih dana, (ne vraća, statistički isti broj noćenja, turista, zarade, i svega ostalog, sve kao i obično, a ''društveni regionalni značaj'' je debelo precijenjen i već na nizbrdici),
nasuprot Narodnom pozorištu, sasvim druge namjene i svrhe postojanja ...
Tačno je da kulturne institucije moraju voditi menadžeri, ekonomisti, a kod nas ih vode polovni kulturnjaci, tu si sasvim u pravu, tu praksu treba mijenjati,
ali nemoguće je očekivati profit od takvih institucija kao što su pozorišta i muzeji, kad su oni u svim savremenim društvima (a bogami i u Titin vakat) uvijek neprofitabilni, uvijek dotirani od strane države (mecena), uvijek potpomognuti, kao i svaka vrhunska umjetnost svuda i u svakom vremenu,
To su osnovi, fakti koje moraš znati i od kojih treba krenuti kad se priča o institucijama kulture i umjetnosti, jednostavno, raspitaj se kako se finansiraju galerije i pozorišta širom svijeta, koliki ''profit'' ostvaruju, i šta im je zapravo svrha postojanja,
Ovdje opet ne smijemo miješati privatne pozorišne trupe, pučka pozorišta, Kupusovićeve predstave, koji svi imaju sasvim druge, slobodne okvire i koji ne moraju poštovati nikakva pravila, privatne su firme, imaju repertoar i profilaciju koju žele, rade šta žele i koliko žele,
To ti je nešto kao obrazovni program na TV-u i reality show programi, prvi su obavezni, iz njih učimo, i zbog njih plaćamo pretplatu, drugi su slobodni i zabavni ili prizemni, ali donose novac,
Jedno je jedno, drugo je drugo, i jedno je s drugim neusporedivo. To su dva svijeta i dvije odvojene priče.
edit: kulturnjaci, njihovi likovi i djela, njihovi međusobni odnosi, itd, je opet nešto drugo, neka sasvim druga tema ...[/quote]
Svašta si ti ovdje napisao.
Iako mi ideja nije bila, ponovo kažem, pisati o finansiranju kulture, nego o licemjerju kulturnjaka u politici (i oko politike) evo, ipak, da nastavim.
Ako pogledaš ranije napisano vidjećeš da nigdje nisam spominjao profit institucija poput NP, ovdje mislim na profit u vidu čiste zarade. Ono što ja govorim da bi bilo neophodno i, konačno, normalno je da se u okviru zacrtanih finansijskih planova "proizvede" planirano i obećano. Te da se, u slučaju podbačaja, nogira upravnik Smajo i da dođe novi, pa taman da je i cvikeraš.
Niko pozorišta neće tjerati da zarađuju, da ostvaruju profit. Ali će se, i mora, od njih očekivati da posluju poput preduzeća a ne doma penzionera, slijepih ili bespomoćnih koji će živjeti samo i isključivo od budžetskih sredstava. Te kukati kad se pipa privrne, ne zavrne.
Ono što pozorišta pod "gojerima" zarade je ravno prihodu od miljejića što nane u domu u Neđarićima izvezu i prodaju na pijaci!
Umjetnički dojam je tu na strani heklarije, bez ikakve sumnje.
što se tiče SFF-a, bojim se da je situacija tu ipak malo složenija od tvog (čime potkrepljenog?) finansijskog izvještaja o broju noćenja. Ja, odmah da ti kažem, sa tim festivalom pod milim bogom nikakve veze nemam niti sam neki ljubitelj ili poznavalac filma. Ali, sticajem okolnosti znam za strukturu festivala i svega šta on jeste. A to je, ipak, puno više od noćenja i troška za crveni tepih.
Na strani finansija, ono što neposredno a pogotovo posredno uđe u zemlju preko festivala i njegovih programa (sinelinka i koprodukcija, prije svega) umnogome premašuje uloženo. Najskuplji filmovi koji se kod nas rade su samo jednim malim dijelom finansirani "našim" parama, ostatak dolazi iz fondova a tih para ne bi bilo da nema festivala. Bukvalno, na svaku uloženu marku se vraća nemali broj istih i one završavaju na računima svih uključenih u filmsku industriju. A to nisu samo glumci i režiseri, vjeruj mi. Ja boljeg ulaganja u kulturu odavno ne viđoh a možeš se raspitati i po komšiluku o tom modusu operandi te njihovom jadu, zavisti i užasu spram činjenice da pare od evropskih forndova dolaze u Sarajevo te oni moraju po njih iz beograda i zagreba (ovo u množini) ovamo dolaziti.
Finansije na stranu, ono šta film i SFF znači, a znači srali-ne srali, domaćem čovjeku izbezumljenom i isfrustriranom zbog nemogućnosti da se u ičemu približi pa barem Zagrebu se ipak mora cijeniti. Realno, čime se, evo Džeku na stranu, mođe naš čovjek ponositi u bijelom svijetu a da je proizvedeno sada i ovdje? Nema više Ivi Andrića, energoinvesta a i Valter se nešto ućutao ovih dana, spala knjiga na par kadrova i bundesligaške golove.
Usporedi SFF i koliko budžetskih para sprže razne baščaršijske noći i ine odvratne manifestacije uglavnom nacionalnog, dakle primitivnog karaktera (ovdje uključujem i skoro sva društva na budžetu sa nacionalnih ili vjerskim prefiksom!). I kako na to (ne) reaguju perjanice kulture, poserem im se na perje tom prilikom. Osnovni je "problem" festivala je što ne vidimo dalje od šepurenja po gradu i crvenog tepiha - od njegove boje nam se, ko hajvanu, smrkne pred očima.
