Maloprije sam se u znoju ustao zbog strasne nocne more, imao sam san koji me i preplasio, i uplakao i Razljutio.
Ponajvise na nase stanje u drzavi i nemoc jednog naspram okrutnog sistema i velike nepravde u BIH.
San je isao ovako:
Vracam se svojoj zgradi, suncan je dan ali nekakav tezak i pritiskajuci, malo je ljudi napolju.
Ispred svog ulaza vidim 3 krsa od auta parkirana jedan iza drugog, plave su boje, polomljena stakla, skoljka je razlupana. Na zadnjem autu neki vrlo neuredan i najblaze receno luda skitalica bez krova nad glavom nesto radi.
Prodjem do 2 auta i jasno vidim kako su sva 3 auta vezana tankim metalnim zicama.
Vratim se opet zadnjem autu i pogledam u Gepek.
Unutra je mala bebica, jedva se mice, sva je u prasini i okrenuta licem prema dole, vec sokiran primjetim da ovaj ludi covjek veze onu zicu na koju su auta spojena na nogicu bebe. Auto je izbuseno iz unutra da bi zica mogla proci.
Prvo sto mi je palo napamet je boze on pokusava da iskoristi bebu kao "cep" da zica ne isklizne i auta mogu krenuti.
Sav u soku trcim prema bebi da je oslobodim, covjek je u autu i izlazi bijesno i dere se na mene, Ne diraj moju bebu ko si ti da je diras, ja mu pokusavam objasniti ali nista, naljutim se ja i kazem mu saces ti vidjeti saces ti vidjeti.
On meni kao hajde hajde, situacija prijeti da eskalira.
Okrenem se vadim iz dzepa mobitel i okrecem 122, u tom momentu vidim vozilo policije 100 metara odatle parkirano, u njemu minimalno 3 Policajca.
Ugasim mobitel i masem rukama da dodju, primjete me i nesto se poceli okretati, i pomislih pa oni bjeze, ali nisu nego su uzeli cudan nacin dolaska do mene (san je jbg).
Dodju i kazu znamo ali ne mozemo nista i prije nego sto sam rekao ista.
Ja se na njih derem i vicem i osudjujem ih, kako nemozete nista pa vidite da dijete pati da ga on muci.
Na sta mi on mrtvo hladno odgovori "ne mozemo mi tu nista", ja mu reko e pa ja mogu (i okrecem se prema tom ludjaku da ga ubijem), na sta mi on kaze onda mozemo nesto protiv tebe nemoj da te hapsimo.
Ja odgovaram drotu, on moze ono raditi jadnoj bebi (koja je sad prekrivena prasinom i ne mice se vise), a ja koji hocu da je spasim cu biti bacen iza resetaka i osudjen od javnosti?
On samo namigne neutralnim licem, i odjenom se njegov kolega sav u planinarskoj opremi poceo penjati po zidu zgrade (wtf).
Kaze mi pozvali su socijalnu pomoc i ja se okrenuh pogleda u onu bebu i rekoh, dok ta socijalna radnica dodje ovo malo nevino dijete ce biti mrtvo.
I nastavih tako otisao sam kuci gdje sam jednostavno brisnuo u plac od svoje nemoci.
Gledam kroz prozor, sad nema vise onog ludjaka, nema ni drotova samo ta 3 auta povezaqna zicom a u gepeku najvjerovatnije i ta jadna beba.
Cekao sam na prozoru satima dok se odjenom ne pojavise drotovi i neka zena, koja iz gepeka vadi bebu, uhvatila je za noge kao neki lovacki pljen drzuci je naopaoko.
Potom se probudih.
Ne znam jeli bila ziva ili ne u tom trenutku.
Prvo sto me steglo je ruzan osjecaj tuge, frustriranosti i nemoci i onda jedna jedina pomisao da se ovo moze stvarno desiti i da niko nista ne moze ili ne smije da uradi.
Ja sam ovo protumacio kao stanje u Nasoj drzavi i da je mnogo takvih beba, koje su nepravedno tretirane pa cak i mucene a da im niko ne moze ili ne smije pomoci. Jednostavno ta nemoc da se u slucaju nepravde jedino mozes sakriti i usutati i pustiti mocnije ljude da ti kroje sudbinu.
