poznanik wrote:Pa ja se polomih na tri stranice ovdje objašnjavajući
izdavanje dozvole za obnovu džamije "Čurčinice" nelegitimnim aktom, a ti kao padobranac uskačeš i tvrdiš da Livno nema ovlasti za gradnju
hercegovac_pravi wrote:...Ja govorim o NEMOGUĆNOSTI grada Livna da SPRIJEČI obnovu i izgradnju đžamije. Na osnovu čega je grad Livno mogao ili može spriječiti obnovu-izgradnju ovog vjerskog objekta? Niti na jedan način, jer ta pitanja izlaze iz nadležnosti opštine i tu se sva priča završava. Koliko je meni poznato, grad Livno je jedina instanca koja se protivi izgradnji ovog objekta (naravno jer onda će ispasti da su je đžaba rušili), dok to ne radi ni vlasnik objekta niti komisija za nacionalne spomenike na čiju se odredu ti pozivaš.
Dakle da pojasnim situaciju, na jednoj strani imaš grad Livno kojim upravljaju pojedinci koji su i idejni rušioci ove đžamije a koji se bune povodom obnove-izgradnje objekta koji su upravo oni srušili iz svima nama znanih razloga.
Na drugoj strani imaš vlasnika objekta i komisiju za očuvanje nacionalni spomenika koji u predloženom arhitektonskom riješenju i obnovi-izgradnji ovog objekta ne vide ništa sporno.
Slika je kristalno jasna svakom onom ko želi da je vidi....
Dobro je da sam te uspio navesti da pročitaš dio komentara ovdje na temi pa si donekle artikulirao u stavovima, iako tvoja percepcija problema kod obnove ovog porušenog nacionalnog spomenika u Livnu najvjerovatnije proizilazi iz drugih motiva. Čini mi se da ti je draže prkositi i provocirati, nego objektivno i realno sagledati stvarni problem
Postojanje džamije „Čurčinica“ na administrativnom podrućju Općine Livno nikako ne daje sva prava i ekskluzivitet, i posebno ne muslimanima Livnjacima da „uživaju“ ovaj objekat, naročito nakon njegovog proglašenja nacionalnim spomenikom. Ovdje se ne vodi rasprava o pravu na gradnju džamije, već o pravu na zaštitu kulturno-istorijskih vrijednosti objekata izgrađenih na području BiH. Očito da mnogi ne shvaćaju da jedan nacionalni spomenik pripada podjednako svim građanima i svim narodima BiH, neovisno o vrsti ili sakralnoj namjeni.
Čurčinica džamija je, prije svega - kulturna baština BiH pa tek onda vjerski objekat.
Današnji
Sastav Općinskog vijeća Livna možeš pročitati ovdje, pronađi te osobe koji su učestvovali u rušenju džamije 1994. godine, kako tvrdiš, pomoći ćeš i pravdi i Islamskoj zajednici u zahtjevu da ih Pravosuđe BiH procesuira, jer sve od rata do danas nisu ga u stanju pokrenuti.
Mislim i da ti još uvijek ne razumiješ da je kod odlučivanja o proglašenju nacionalnog spomenika, Komisija grubo narušila odredbe zakona na koji se i sama poziva kod donošenja svih svojih odluka, i koji je temeljni osnov za sva druga upravna rješenja drugih nivoa vlasti, počev od entitetskih ministarstava do resornih općinskih službi.
Kad je Komisija već uzurpirala pravo i samoinicijativno, nelegitimno, odredila pravila po kojim će se obnoviti porušeni vjerski objekat, koji je istovremeno proglasila nacionalnim spomenikom, i kao „mjeru zaštite“ dopustila izgradnju džamije u savremenom arhitekstonskom obliku, uz upotrebu savremenih materijala i metoda građenja, te dozvolila nove sadržaje u skladu sa zahtjevima investitora, odnosno – dozvolila površinu veću od „postojeće“, onda, naravno, niti Općina Livno niti druge institucije u BiH, nisu imale pravo na žalbu jer su odluke Komisije konačne, pošto su takvo pravo stekle odredbama Mirovnog sporazuma iz Pariza, '95.
Umjesto da je Komisija odredila „rehabilitaciju“ porušene džamije kao mjeru zaštite netom proglašene nacionalnim spomenikom, kako joj nalaže i Zakon po kojem postupa,
Rehabilitacija nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, u smislu ovog zakona je vraćanje oštećenog ili uništenog dobra u stanje u kojem je to dobro bilo prije njegovog uništenja, kao i ponovna izgradnja (obnova) nacionalnog spomenika na istom mjestu, u istom obliku, u istim dimenzijama i od istog ili istovrsnog materijala kao što je bio prije rušenja uz, u mjeri u kojoj je to moguće, korištenje iste tehnologije građenja.
jer je i Komisija neposredno, izlaskom na teren 2007. godine, utvrdila da je džamija 1994. godine miniranjem pretrpila znatna oštećenja, i da je Medžlis Islamske zajednice u Livnu pokrenuo izradu projektne dokumentacije za novu džamiju s namjerom njene gradnje na istom mjestu, zbog čega su, krajem 2006. godine, u potpunosti uklonjeni ostaci ranije džamije, unatoč činjenici da je Centar za islamsku arhitekturu još 2003. godine ovoj Komisiji podnio molbu za proglašenje džamije Čurčinica u Livnu nacionalnim spomenikom.
Pa i ako je raniji građevinski materijal, nečijim nemarom, trajno uništen i uklonjen, ubijeđen sam da postoje istorijski podaci o gradnji ove džamije, i da je moguće utvrditi porijeklo kamena, naći majdan iz kojeg je lomljen u blokove i od kojih je zidana. Drvo takođe... Što znači da je bilo moguće odrediti „rehabilitaciju” i sprovesti je na terenu, a ne propisati skrnavljenje jednostavnosti i graditeljske osobitosti objekta koji je još proglašen i nacionalnim spomenikom, samo zbog interesa investitora.
Kako bi izgledala i na šta ličila, banjalučka Ferhadija da investitor poželi aluminijske ili plastične prozore i vrata, tamna prozorska stakla, da kraj molitvenog prostora poželi i prostor za trgovinu i sl
Ili - kako bi izgledao Stari most da je investitor zahtijevao asfalt kao gaznu površinu, ili ogradu od staklo-metalne konstrukcije
Uostalom, ko ima pravo da graditeljskim cjelinama proglašenim nacionalnim spomenikom određuje njenu namjenu i oblik – državna komisija ili investitor
i ne provaljuj se
