NASA POSLA

[Haman2]

UVODNIK STAVA: RUŠIMO DŽAMIJE, REHABILITIRAMO KOLJAČA I VODIMO DIJALOG S BOŠNJACIMA
Almir MEHONIĆ 02.06.2017.

Slučaj je još jednom iznova problematizirao pitanje stvarne ravnopravnosti manjinskih naroda i vjerskih zajednica unutar Srbije. Kako to da Vučiću nisu mrski arapski novci za projekt “Beograd na vodi”, ali su mu mrske potrebe muslimana za mesdžidima i muslimanskim mezarjem. Naravno, ovdje se otvara i pitanje Islamske zajednice koja je podijeljena uz svesrdnu podršku države i koja opstaje, čini se, uz taktičku igru vlasti i podršci čas jednoj, čas drugoj islamskoj zajednici, održavajući tako podijeljenost vjernika na terenu



Glas zemunskog mujezina pored srušene džamije u Zemun Polju označio je početak mjeseca ramazana. Veliki broj vjernika prvu teraviju klanjao je pod otvorenim beogradskim nebom pod kojim se nekada, po pisanju Evlije Čelebije, nalazilo čak 217 džamija. Danas je preživjela samo jedna – Bajrakli džamija u užem jezgru Beograda. No, pošto je ona odveć mala da zadovolji potrebe, prema nekim podacima, čak 120.000 beogradskih muslimana, vjernici su izgradili nekoliko mesdžida. Jedan od njih bio je i onaj u Zemun Polju, kojeg su beogradske vlasti uz pomoć žandarmerije u gluho doba noći 26. maja srušile.

Akcija rušenja počela je između 3 i 4 sata poslije ponoći tako što su jake policijske snage i žandarmerija blokirale naselje, raspoređene u tri prstena bezbjednosti oko naselja. Razlog rušenja bila je tzv. divlja gradnja, odnosno mesdžid nije imao potrebne građevinske dozvole. Formalni zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za ovaj vjerski objekt nikada nije ni podnijet, a mještani Zemun Polja kažu da su imali “usmeni dogovor” s nekadašnjim čelnicima Opštine Zemun da mogu tu graditi.

Ovaj čin Vučićeve gradske vlasti odjeknuo je kao medijska bomba. Mogući razlog ovome jeste što se rušenje desilo u samo predvečerje najsvetijeg muslimanskog mjeseca ramazana, kada su i osjećanja vjernika znatno izraženija. Revolt je izazvala i činjenica da ni obližnja crkva u Zemun Polju nema građevinsku dozvolu i da niko, naravno, i ne pomišlja da je ruši. Slučaj je još jednom iznova problematizirao pitanje stvarne ravnopravnosti manjinskih naroda i vjerskih zajednica unutar Srbije. Kako to da Vučiću nisu mrski arapski novci za projekt “Beograd na vodi”, ali su mu mrske potrebe muslimana za mesdžidima i muslimanskim mezarjem.

Naravno, ovdje se otvara i pitanje Islamske zajednice, koja je podijeljena uz svesrdnu podršku države i koja opstaje, čini se, uz taktičku igru vlasti i podršci čas jednoj, čas drugoj islamskoj zajednici, održavajući tako podijeljenost vjernika na terenu. Zbog takvog stanja, muslimanska zajednica u Beogradu već godinama ostaje uskraćena za parče zemljišta na kojem bi se mogli ukopavati tamošnji muslimani, a Beograd jedina velika evropska prijestolnica bez islamskog centra s potrebnim pratećim sadržajima. Međutim, slučaj rušenja zemunske džamije ujedinio je vjernike obiju islamskih zajednica u osudi ovog čina.

Ipak, ne možemo da se ne vratimo korak nazad i prisjetimo da su sve bošnjačke stranke, a reklo bi se i islamske zajednice, što javno (u većini slučajeva), što stidljivo i polutajno, podržale sadašnji režim i Aleksandra Vučića. Shodno tome, nameće se pitanje: Da li se može ustvrditi da su svi oni koji su pozvali da se glasa za Aleksandra Vučića u prvom redu, kao i oni koji su ih poslušali u drugom, zapravo povjerili mandat rušiteljima džamije? Možda i ne može, iako je jedan bivši hodža u svom vjersko-političkom zanosu objašnjavao kako je glas emanet, pa ako ga date onome ko radi protiv muslimana, teško vam se na Sudnjem danu.

Nažalost, taj je evoluirao mnogo brzo u vatrene zagovornike današnjih rušitelja džamija, sve s parolom “Za pomirenje”. Neko će reći: “A ko to u Sandžaku nije podržao Vučića?” i bit će u pravu, naposljetku, nije li i Muhamed ef. Jusufspahić na Vučićevom spisku za ambasadore na čekanju, a bager u Zemun Polju srbijanski je režimski odgovor na njihovu servilnost prema svim vlastima tokom svih ovih godina.

U isti dan kada je regija obišla vijest o rušenju džamije Viši sud u Valjevu i sudija dr. Dragan Obradović donijeli su rješenje kojim je usvojen zahtjev za rehabilitaciju Nikole Kalabića, nekadašnjeg četničkog komandanta Gorske garde. Ovo je samo jedna u nizu odluka koje su nastavak historijskog revizionizma u Srbiji i rehabilitacije četničkog pokreta.

I dok se na jednoj strani veličaju četnički pokret i njegovi komandanti, ruše džamije, negira genocid u Srebrenici i šalju zapaljive poruke prema komšijama, na drugoj strani bošnjački predstavnici u Srbiji sasvim mirno sjede u udobnim beogradskim foteljama legitimirajući svaki čin Aleksandra Vučića.

Ipak, ne može a da ne začudi da je vijest o srušenom zemunskom mesdžidu podigla ovoliko medijske prašine. Ne živimo li mi na onom istom prostoru na kojem je ta ista politika, koja je danas na vlasti u Beogradu u Bosni onomad do temelja porušila Aladžu i Ferhadiju i skoro hiljadu drugih džamija i vjerskih objekata, i to skoro u direktnom prijenosu vodećih svjetskih medija. Dok se u Srbiji duh četništva i genocida baštini i zakonski čuva, rušenje džamije samo je prirodni slijed događaja. Rehabilitirani Nikola Kalabić bio bi još i ponosan na svoje sljedbenike. Tako da na rušenje zemunskog mesdžida treba gledati kao na čin čuvanja stare tradicije naših komšija.

Umijte se, muslimani! Ramazan mubarek![/quote]

[Haman2]

Svaki dan na pijacama prodavaci meda pokusvaju nas napraviti magarcima. Sobzirom na njihovo iskustva a nase slabo znanje cesto im to uspijeva. Sta trebamo znati da nas prodavaci meda bilo na pijaci ili u prodavnici ne prave magaricima. Jednostavno zapamtimo nekoliko pravila kao npr.

SAVJET PARA VRIJEDAN



1. Protrljajte malo meda između kažiprsta i palca dok se ne raspadne. Nešto meda će se apsorbovati u kožu, a prirodni med nije lepljiv. Ako je ono što utrljate lepljivo znači da ima šećera, ili veštačkih zaslađivača u njemu.
2. Stavite nekoliko kapi na papir ili papirni ubrus. Čist med neće probiti papir dugo vremena, jer ne sadrži vodu.
3. Stavite malo meda kod mrava. Pčele instinktivno grade košnicu na drveću i među stenama. One stavljaju med kako bi se zaštitile od štetočina, kao što su mravi. Mravi neće dirati prirodni med.
4. Pomešajte malo meda sa žumancetom. Ako je med čist, žumance će izgledati kao da je kuvano.
5. Napunite čašu vode i dodajte 1 kašiku meda. Čist med će se zgrudvati i spustiti na dno, a lažni med će se početi otapati.
6. Namažite med na krišku hleba. Prirodni med će očvrsnuti hleb za nekoliko minuta, dok će veštački med navlažiti hleb zbog sadržaja vode.
7. Probajte malo meda. Pravi med daće vam osećaj bockanja u ustima neposredno pre gutanja. Lažni med to ne može postići.
8. Pratite da li će se med kristalizovati tokom vremena. Imitacija meda će ostati glatka kao sirup, bez obzira na to koliko dugo je ostavljenana polici, dok će se pravi med kristalizovati.
9. Vrh šibice umočite u med i pokušajte da zapalite. Prirodni med neće vam smetati da zapalite šibicu. Lažni med ima vode pa to nećete moći da učinite.
10. Dve do tri kašike meda stavite u mikrotalasnu. Zagrejte na visokoj temperaturi. Prirodni med će se brzo karamelizirati i neće postati penast. Lažni med će se teško karamelizirati i biće prepun mehurića.

[Innovation]

Svaki dan na pijacama prodavaci meda pokusvaju nas napraviti magarcima. Sobzirom na njihovo iskustva a nase slabo znanje cesto im to uspijeva. Sta trebamo znati da nas prodavaci meda bilo na pijaci ili u prodavnici ne prave magaricima. Jednostavno zapamtimo nekoliko pravila kao npr.

SAVJET PARA VRIJEDAN



1. Protrljajte malo meda između kažiprsta i palca dok se ne raspadne. Nešto meda će se apsorbovati u kožu, a prirodni med nije lepljiv. Ako je ono što utrljate lepljivo znači da ima šećera, ili veštačkih zaslađivača u njemu.
2. Stavite nekoliko kapi na papir ili papirni ubrus. Čist med neće probiti papir dugo vremena, jer ne sadrži vodu.
3. Stavite malo meda kod mrava. Pčele instinktivno grade košnicu na drveću i među stenama. One stavljaju med kako bi se zaštitile od štetočina, kao što su mravi. Mravi neće dirati prirodni med.
4. Pomešajte malo meda sa žumancetom. Ako je med čist, žumance će izgledati kao da je kuvano.
5. Napunite čašu vode i dodajte 1 kašiku meda. Čist med će se zgrudvati i spustiti na dno, a lažni med će se početi otapati.
6. Namažite med na krišku hleba. Prirodni med će očvrsnuti hleb za nekoliko minuta, dok će veštački med navlažiti hleb zbog sadržaja vode.
7. Probajte malo meda. Pravi med daće vam osećaj bockanja u ustima neposredno pre gutanja. Lažni med to ne može postići.
8. Pratite da li će se med kristalizovati tokom vremena. Imitacija meda će ostati glatka kao sirup, bez obzira na to koliko dugo je ostavljenana polici, dok će se pravi med kristalizovati.
9. Vrh šibice umočite u med i pokušajte da zapalite. Prirodni med neće vam smetati da zapalite šibicu. Lažni med ima vode pa to nećete moći da učinite.
10. Dve do tri kašike meda stavite u mikrotalasnu. Zagrejte na visokoj temperaturi. Prirodni med će se brzo karamelizirati i neće postati penast. Lažni med će se teško karamelizirati i biće prepun mehurića.

[Haman2]

Inteesantno je koliko su ljudi sposobni da mijenjaju svoja misljenja, da danas pricaju jedno a sutra drugo. To se najbolje da primijetiti kod politicara. U BiH svi su kriticari onih na vlasti a kad zasjednu u njihove stolice rade isto ono sto su do juce kritikovali. Olicenje promjene misljenja mogao biti predsjednik Srbije, zbog cega mu mnogi upucuju kritike. Da li su kritike opravdane ili ne zakljucite sami.

Nisam u mogucnosti preciti tekst i svaki VIDEO ali ako kliknete na link mozete pocitati tek i pogledati nekoli VIDEO zapisa.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/540 ... video.html

BIOGRAFIJA IZ VARIKINE; OD ŠEŠELJA DO RATA U BOSNI: Šta je sve Aleksandar Vučić izostavio iz službenog životopisa (VIDEO)
Ko je pažljivo slušao čitanje zvanične biografije Aleksandra Vučića na dan njegovog ustoličenja, sigurno je primijetio da joj nešto ozbiljno nedostaje

[Haman2]

KAKO SE PISALA I CITALA BOSNJACKA KNJIZEVNOST U PROSLOM SISTEMU?



"Partijsku naklonost i zahvalnost zbog Biserja osjećali su i brojni Bošnjaci koji su, po svjedočenju znamenitog bibliografa Mustafe Ćemana, uvijek kupovali neku Titovu knjigu uz Biserje kako ne bi bili okrivljeni za nacionalizam. “Na sajmu sam tada odmah primijetio ko je Musliman. To se vidi, kada uzimaju Biserje, kupe i Titova djela uz to. Kasnije sam i ja koristio taj recept”, kazao je Ćeman za časopis Život 1999. godine. “Kad sam se vratio iz Beograda, svratio sam u Orašje na Savi jer sam tamo postavljao biblioteku, i sjedim s Fatimom Jukić, bibliotekarkom. Ona pristavila kahvu. Vidim na njenom stolu Biserje i ona mi govori: ‘Eto, ja to kupila na sajmu, a vidi šta kaže Oslobođenje.‘ Kad sam ja to vidio! Napad na Biserje. Drvlje i kamenje. Muhamed Nuhić. I vidim da je to sinoć bilo na Dnevniku, a zna se ko stoji iza Dnevnika. (…) Kad za sedam dana u Komunistu isti onaj članak Muhameda Nuhića. Ja sam tada mislio da je Alija već uhapšen i očekujem da i mene stave pod ključ. Ja sam Aliju lijepo molio da on mene nigdje ne spominje. Ali je on u napomenama naveo da se zahvaljuje meni, Selimu Brkiću i jedina institucija koja je tu spomenuta jeste biblioteka ‘Hamid Dizdar’ u Tešnju. Vidim ja, nema tu čekanja. Sjetih se da mi imamo poslovne veze s Mariborom, pa ću, računam, samo produžiti preko granice. (…) Sutra se ja spremim na put, kad on zove mene. Ja ga pitam ko nešto šifrovano i konspirativno, kako je kući, ta šta ima novo i tako, a on onakav kakav je, mrtav‑hladan, kaže da će sutra zasjedati Ce-Ka Republike radi Biserja. Kakav Ce-Ka, majka ti jadna. Vrhovni muftija, što se kaže. Gotovo je. Bježat, nema druge. Sutra opet zove Alija i kaže: Ostaje Biserje, spasio nas Branko Mikulić”, ispričao je Ćeman za Život.

O drami koja se odvijala oko Isakovića zbog objavljivanja Biserja napisano je nekoliko vrlo ozbiljnih tekstova. Mikulić je tada, na zasjedanju Ce-Ka, rekao da Muslimani, budući da su priznati kao nacija, imaju pravo na svoju antologiju književnosti, te je naveo listu već urađenih antologija srpske i hrvatske književnosti, o čemu piše u knjizi Za šta, a protiv čega. Mikulić ističe da niko od prisutnih nije ni vidio kako Biserje izgleda, osim njega, jer je jedino njemu Isaković na portirnici ostavio jedan primjerak ove antologije, budući da knjiga još uvijek nije bila puštena u prodaju.

Napomena: Bio je ov samo kraci izvod iz teksta " NEVJEROVATNO, ALI ISTINITO: ALIJA ISAKOVIĆ PROGLAŠEN NEOSTVARENIM PISCEM
autora Hamze RIDŽALA

Nevjerovatno, ali istinito: Alija Isaković proglašen neostvarenim piscem | STAV[/quote]

[Haman2]

(Ne)kultura u Sarajevu: I ovo su slike koje turisti pamte

(Ne)kultura u Sarajevu: I ovo su slike koje turisti pamte

Autor: A. Ša.
Turističku ponudu neke destinacije ne čine samo znamenitosti koje bi turisti trebali posjetiti. Jedna od slika koju će svaki posjetilac ponijeti sa sobom, bilo gdje u svijetu, je uređenost i čistoća gradskih trgova i ulica.



smrdim/bundles/websitenews/ga ... grad_7.jpg



Dolazak ljeta znači ujedno i početak turističke sezone, što znači i veći broj posjetilaca na ulicama. Ako je suditi prema fotografijama koje smo dobili od jednog našeg čitatelja, slika o Sarajevu koju će turisti ponijeti sa sobom i neće biti toliko pohvalna. Razbacano smeće je, sasvim izvjesno, prizor kojeg niko ne želi vidjetiu.

Svaki otpadak na ulici je dvostruki šamar. S jedne strane on pokazuje kulturu građana, kao i njihov odnos prema gradu u kojem žive. Istovremeno, pokazuje i efikasnost, ili bolje reći neefikasnost nadležnih gradskih službi koje su zadužene za čistoću grada.

Pri tome treba znati da ove fotografije nisu nastale na nekim perifernim i manje posjećenim dijelovima grada, nego na tramvajskim stajalištima, odnosno na glavnoj gradskoj saobraćajnici, te u ulici Kovači koja vodi ka Šehidskom mezarju, što znači da ovim ulicama svakodnevno prolazi veliki broj turista, koji i na ovaj način stiču utisak o Sarajevu.

NAPOMENA: Kliknite na link da pogledate sve fotografije
smrdim/vijest/ne-kultura-u-sa ... e-254075#7

[Haman2]

Kako je Stolac postao "hrvatski prostor": "Presudilo mi je ime i prezime, bilo je dovoljno to što sam Mustafa"
Autor: Nedim Pobrić

U zoru, 28. jula 1993. godine, pripadnici Vojne policije HVO-a došli su na vrata kuće Mustafe Dizdara. Naoružani do zuba, odveli su ga, bez ikakvog povoda i objašnjenja, u prostorije nekadašnje Koštane bolnice u Stocu i od tog dana njegov život postaje pakao.



Prostorije nekadašnje "Koštane bolnice" u ratu pretvorene u logor za Bošnjake FOTO: MUHIDIN ŽIVOJEVIĆSpomen-ploča na ulazu u krug nekadašnje bolnice

- Presudilo mi je ime i prezime. Bilo je dovoljno to što sam Mustafa – kazao je za Faktor Mustafa Dizdar, prisjećajući se ljeta 1993. godine.

On je samo jedan od oko 3.500 Bošnjaka koji su od maja do oktobra 1993. godine prošli kroz logor "Koštana bolnica", u kojem su pripadnici Vojne policije HVO-a zlostavljali i mučili logoraše. Njih oko 100 nisu uspjeli živi napustiti prostorije nekadašnje bolnice.


Mustafa Dizdar doveden u "Koštanu bolnicu" 28. jula 1993. godine

- U samo jednoj prostoriji nas je bilo 50 ili 60 sigurno. To su male prostorije. Ne znam ni sam koliko sam dugo bio ovdje. Nisam znao da li je dan ili noć. Ovdje je dosta ljudi ubijeno. Mučili su nas na različite načine. Priključivani smo na struju. Spoje nam napon na uši, pa krv udari na nos, na mozak. Mene su pendrecima tukli, nema čime nisu. Ovo ovdje je moje mjesto, ovaj zid ovdje. Ovdje su me izvodili, okrenutog leđima i raširenih nogu. Onda oni udaraju, od nogu, bubrega, glave – prisjeća se Dizdar, pokazujući nam tačno mjesto na kojem je preživljavao najstrašnije torture.



Dizdar se prisjeća tačnog mjesta i načina na koji je zlostavljan

Nakon "Koštane bolnice", odveden je u zloglasni logor "Dretelj" kod Čapljine, gdje ga je, kako je kazao, čekala samica i nastavak mučenja. Stolački Bošnjaci, odnosno oni koji su preživjeli "Koštanu bolnicu", su uglavnom završavali u „Dretelju“. Tako je većinski bošnjački Stolac postao "hrvatski prostor", kako ga je nedavno nazvao predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.

Upravo je Čović prije nekoliko dana poručio da pravnom institutu "udruženi zločinački poduhvat" nije mjesto u Haškom tribunalu ili bh. pravosudnim institucijama. Dizdara i hiljade njegovih sugrađana su, Čovićevom logikom, u logore odvodili, mučili, ubijali i protjerivali pojedinci.

- Oni su se smjenjivali u mučenju. Glavni u grupi je bio jedan Matić, Petar Matić se zvao. On je osuđen simbolično na 2,5 godine zatvora, a toliko je zla napravio ovdje. Boško Bošković, naprimjer, živi normalno u Dubravama dole. Kao i ostali. To je čitav jedan udruženi zločinački poduhvat – kaže Dizdar.

Danas, više od dvije decenije kasnije, zločinci slobodno šetaju ulicama Stoca, sjede u općinskim institucijama, na drugačiji način upravljaju životima žrtava.

- Pravosuđe je nula. Ja sam zajedničku tužbu pokrenuo zbog ovog što se dešavalo u Stocu. Vratio sam se 2003. godine, kada sam obnovio kuću. Viđam ljude koji su činili zločine i sve je nekako na silu. Ja poslovno sa njima radim, ali imam na umu šta su mi uradili. Ja ne mogu izdvojiti niti jednoga od njih da nešto nije uradio i da nije dao doprinos zlostavljanju. Ne postoji niti jedan. Svi su oni učesnici u ovome svemu – ogorčen je naš sagovornik.

Poslijeratni pokušaji da u Stocu dođe do pomirenja između Bošnjaka i Hrvata su uglavnom bili neuspješni. Jedna strana, ona koja je bila odgovorna za zločine, nije bila zainteresirana za to.

- Imao sam nekoliko sastanaka sa njima, kao mir i pomirenje. Međutim, mene je to uvrijedilo. Niko od Hrvata se nije pojavio. Jedino je iz Bijelog Polja došao jedan Hrvat. Niti jedan iz Stoca nije došao. Ja sam im tada rekao: "Dobro, sve je uredu, ali ja ne vidim ovdje niti jednog svog komšiju koji mi je ovo napravio". Niti jedan stranac koji je došao ovdje da me maltretira iz Hrvatske nije znao moje ime i prezime. Jedino je znao onaj moj komšija – kaže Dizdar.

Uprkos svemu, Stolac sve više počinje ličiti na ono što je nekada bio, a sve manje na "hrvatski prostor".

- Oni su skloni preseljenjima. Sami idu. Oni su stalno išli, vijekovima tako. Jednom su mi rekli da su oni dosta godina išli, a da smo mi Bošnjaci sad na red došli da se selimo. Međutim, Stolac se vraća i može postati ono što je nekada bio. Može, ali našom upornošću i našim jedinstvom. Ima toga danas u Stocu. Sve je više omladine. Vidim po djelima koje rade. Ova "Koštana bolnica" će ostati kao spomen kuća zločina koje su napravili – zaključuje Dizdar.

smrdim/vijest/kako-je-stolac- ... afa-254135

[Haman2]

Bas tipicna nasa posla dobro upamcena u poslednjem ratu. Daj Boze da se vise nikad ne ponbovi. Pomirenja nema, neki ga i ne zele, a to je garancija da se ponovi prvom mogucom prilikom.

[Haman2]

Duraković: Za krizu u modernom muslimanskom svijetu krivi su sami musliman

Za krizu u modernom muslimanskom svijetu, općenito, u najvećoj mjeri krivi su sami muslimani, a ta krivnja proizilazi iz njihovog pogrešnog tumačenja Kur'ana, odnosno vjere, zbog čega dolazi do fragmentacije i do konfrontacije među različitim muslimnskim sektama.


Esad Duraković Esad Duraković

Ocjena je to akademika Esada Durakovića, uvodničara današnje tribine Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca o temi „Kriza muslimanskog svijeta sa osvrtom na Bosnu i Hercegovinu“, koji smatra da se muslimanski svijet danas nalazi u jednoj kataklizmičnoj situaciji o čemu naročito svjedoče dešavanja na Bliskom istoku.

Elaborirajući temu, uz sva ograničenja i simplifikacije koje mogu biti produkt fokusiranja na samo određene aspekte i dimenzije, uvodničar je, istovremeno, podsjetio na islamofobiju kao globalni problem koji ima određene negativne reperkusije i po Bosnu i Hercegovinu.

Razloge dramatičnoj krizi u kojoj se nalazi muslimanski svijet, uvodničar vidi i u interesima zapadnjačkih korporacija i politika koje, vođene načelom profita, podgrijavaju drevne animozitete među muslimanima, različitim frakcijama i sektama, antagonizirajući ih, a što u konačnici vodi kapitaliziranju tih sukoba

U traženju odgovora na pitanje - zašto muslimani pristaju na to da budu suprotstavljeni, akademik Duraković je ocijenio da je problem muslimanskog svijeta u tome što su oni Tekst (Kur'an) izveli iz konteksta, te da su zato nazadni, antagoni međusobno, anahroni...

- Kur'an je djelo koje na mnoštvo načina, na raznim nivoima insistira na svojoj kontekstualizaciji, odnosno da se tumači u kontekstu, osim u dogmatskim pitanjima - pojašnjava uvodničar, navodeći konkretne primjere koje svjedoče o tome da Kur'an respektira kontekst i tumačenja u skladu s protekom vremena, izražavajući procesualnost i insistirajući na čovjekovom napreku i mijenjanju.

U tom kontekstu, podsjeća na ajet iz Kur'ana po kojem je čovjek halifa (Božiji namjesnik/zastupnik na zemlji), a iz čega proistječe čovjekova dužnost da bude kreativan, inovativan i napredan, a ne retrogradan, da stagnira..., postavljajući pitanje „može li halifa biti neki šeik ili neke porodice na Bliskom istoku koje sjede u debeloj hladovini (prodaju naftu) ... i uživaju u trošenju zapadnjačke tehnologije do enormnih razmjera hedonizma).

- Muslimani su izvođenjem Teksta iz konteksta, iz suvremenosti, iz svijeta prestali biti kreativan subjekt povijesti - precizirao je Duraković, navodeći da su oni 'zatočili' Kur'an i njegova tumačenja u vrijeme prvih nekoliko generacija muslimana, a da je njegova svrha da bude komunikativan i shvatljiv u datom kontekstu, „ jer je Kur'an objavljivan tokom 23 godine da bi se ta kontekstualnost afirmirala i objavljen je svim ljudima, u svim vremenima, za sva vremena.“

Uvodničar ukazuje na potrebu da se ide uvijek dalje i uvijek više, te da muslimani u svome vremenu budu avangarda onako kako su to bili poslanik i njegovi ashabi u svome vremenu, što će rezultirati susretom islama s drugim i drugačijim kulturama, odnosno prihvatanjem nauke, književnosti, filozofije.., „te zahvaljujući tom susretu ostvareni su humanizam i renesansa na čijim temeljima počiva čitav zapadnjački svijet“.

Duraković smatra da se, stoga, treba osloboditi tradicionalizma i da se mora izvršiti reinterpretacija islama, napominjući da dogmatska pitanja uvijek ostaju neupitna (islamski, imanski šarti...), ali da se Kur'anski tekst mora ponovno unijeti u kontekst u suvremenost.

U osvrtu na BiH, uvodničar je upozorio na aspiracije da se muslimani u BiH dokinu kao politički subjekt i da se svedu na 'gabarite' vjerske zajednice, te da su, istovremeno, od minulog rata do danas izloženi pritiscima iz fragmentiranih i sukobljenih muslimanskih zemalja, što je rezultiralo prisustvom selefija, šiitske zajednice, ahmedija..., odnosno pritiskom stranih ideologija.

Poručio je da se društvo, država i Islamska zajednica u BiH trebaju tome oduprijeti, upozoravajući da je u BiH prisutna nepoželjna i štetna inverzija, odnosno svojevrsna sakralizacija politike i politizacija vjere.

Uvodničar je mišljenja da se radi o dva aspekta, koja u pluralnom i multietničkom društvu, kakva bi trebala biti BiH, moraju biti potpuno odvojena.

Naglašava da u tom kontekstu Islamska zajednica u BiH mora mijenjati svoj odnos prema politici, te da se ne smije vezivati za bilo koju političku partiju, kao i da mora biti iznadpartijska i izvanpartijska, odnosno posvećena univerzalnim vrijednostima.

- Političke partije su po sebi partikularne, od danas do sutra, a Islamska zajednica nije takva i ne smije dopustiti da bude upotrijebljena od bilo koje političke partije - izričit je akademik Duraković.

smrdim/vijest/durakovic-za-kr ... ani-254840

[/quote]

[Haman2]

SPOMENICI za utjerivanje straha: Tri prsta u Zvorniku, vojvoda u Banjoj Luci, ustaški znak u Mostaru
Autor: M. Radević

Na planini Čemernica iznad Banje Luke 2. jula bit će postavljen i osveštan spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata, u saradnji sa vlastima NDH, protjerivao i ubijao civile i učestvovao u pokolju 70 ranjenika.

Plakat najave postavljanja spomenika četničkom vojvodi Lazaru TešanovićuAleksandar Trifunović: Rijetki su narodi koji ruše spomenike svoje prošlostiTri prsta u Zvorniku



Inicijativu za postavljanje spomenika Tešanoviću pokrenuo je izvjesni protojerej-stratofor Dragan K. Veleušić iz Milwaukeeja, sin jednog od četnika koji se borio u Tešanovićevoj jedinici.

Kako je najavljeno, svečanom otkrivanju spomenika 2. jula prisustvovat će i zvaničnici Republike Srpske, izaslanik banjalučkog vladike Jefrema, a očekuje se i "dolazak potomaka i saboraca vojvode Lazara Tešanovića iz Republike Srpske, Kanade i SAD".

Spomenik četničkom vojvodi Tešanoviću jedan je u nizu primjera koji ilustruju kako se spomenička kultura u Bosni i Hercegovini nakon posljednjeg rata pretvorila u platformu za međusobne političke, nacionalne i vjerske provokacije i obračune. Nedavna najava postavljanja biste Vitaliju Čurkinu, ruskom ambasadoru pri UN-u koji je svojedobno uložio veto na Rezoluciju o Srebrenici, izazvala je brojne reakcije u cijeloj BiH. Ipak, načelnik Srebrenice Mladen Grujičić zaustavio je spekulacije riječima da u Srebrenici neće biti postavljanja nikakvih spomenika.

Spomenička histerija ide to te mjere da se dokazuje ko je veći poštovalac likova i djela osoba koje čak nemaju nikakve veze sa ovim prostorom, kaže politički analitičar Almir Terzić.

- Jedan od najeklatantnijih primjera je spomenik ruskom caru Nikolaju II u Banjoj Luci. Zapravo, određene grupe nam žele nametnuti stanje da smo zarobljenici i taoci prošlosti. To je užasavajuće, jer se dešava potpuno suluda slika kao primjer u Bileći da u stotinu metara imamo četnički park i park posvećen učesnicima NOB-a – kaže Terzić.

Prije petnaestak dana u Petkovcima, u općini Zvornik, podignut je spomenik srpskim žrtavama u obliku ruke sa podignuta tri prsta.

- Govorimo o suživotu, pomirenju, toleranciji, a lokacija na kojoj je spomenik postavljen je u neposrednoj blizini masovnih grobnica i egzekucija gdje su vršena strijeljanja i 1992. i 1995. godine. Ne treba u inat, u neposrednoj blizini mjesta gdje su vršene egzekucije, praviti spomenike koji će vrijeđati žrtve – kaže Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u BiH.

Na brdu Grad u Višegradu u aprilu je otkriven spomen-krst posvećen ruskim dobrovoljcima koji su poginuli kao pripadnici Vojske RS-a. Na Zlatištu iznad Sarajeva, gdje je tokom agresije bila linija fronta i gdje su se vodile neke od najžešćih borbi u vrijeme opsade grada, prije tri godine članovi Saveza logoraša RS-a postavili su veliki krst "u znak sjećanja na više od 6.500 ubijenih sarajevskih Srba". Krst, koji je postavljen bez ičije dozvole, srušila je grupa mladića iz Sarajeva, nakon čega je "razmontiran" i prodan u staro gvožđe.

Brojni su i drugi primjeri spomenika koji su postavljeni sa očiglednom namjerom da provociraju "one druge": spomenici kralju Petru u Trebinju i širom RS-a, pukovniku Draži Mihailoviću u Višegradu, u Mostaru su, opet, ulice nazvane po vodećim dužnosnicima NDH Juri Francetiću, Mili Budaku... S druge strane, o spomenicima koje smo naslijedili iz bivšeg sistema, a većinom se radi o obilježjima partizanima i antifašistima, niko ne vodi računa.

- Juče sam bio na Vracama. Partizansko spomen-obilježje iznad Sarajeva zaraslo je u korov, prepuno raznog otpada, limenki piva većinom. Spomenik Narodnom Heroju Radojki Lakić, streljanoj od ustaša, toliko je opasan visokom travom da se jedva vidi glava spomenika. Osakaćen je, neki vajar pripravnik ispilio joj je ruku vjerovatno u namjeri da je proda na otpadu. Danas sam evo i u Mostaru posjetio Partizansko groblje, rad arhitekte Bogdana Bogdanovića, nekad jedno od najljepših spomen-obilježja bivše zemlje. Zamišljen idejno kao Mostar u malom, nekad najmultietničniji grad u bivšoj Jugoslaviji, u njemu je bilo sahranjeno 810 partizana antifašista. Na samom ulazu u ovaj kompleks danas nalazi se ogromno ljudsko govno, tako da je ovaj spomenik pored toga što je posran figurativno, posran i stvarno. Na samoj kapiji, kukasti su krst i ustaški znak, valjda da se zna kome spomenik sada pripada – slikovito opisuje banjalučki novinar Aleksandar Trifunović.

Onako kako su u prošlom sistemu spomenici često služili da učvrste pozicije tadašnje vladajuće političke garniture, tako i ovi današnji spomenici služe da učvrste opšte shvatanje u kakvom mi to prostoru živimo, kaže Trifunović.

- Oni, prije svega, treba da daju do znanja drugima šta mi to slavimo i šta želimo da obilježavamo. Nisu to samo spomenici - dajemo školama imena po saradnicima fašista, ulice nazivamo po ratnim zločincima i, u suštini, sve to govori o posrnuću jednog društva koje je istorijski potpuno izgubljeno i u kojem ne postoji spomenička kultura. Grade se novi spomenici i od toga se prave javni događaji, a pored nas trunu spomenici koji također pripadaju našem istorijskom bitisanju i koji se ne smiju ignorisati, bez obzira šta ko o tome mislio. Rijetki su narodi koji ruše spomenike svoje prošlosti - naglašava Aleksandar Trifunović.

Spomenici nam danas uglavnom služe da se omeđi teritorija, utjera strah ljudima, discipliniraju neposlušnici iz vlastitih redova, odnosno dovedu "u red" i ponajviše zastraše povratnici, da im nikada ne padne na pamet da se vrate na svoja ranija ognjišta, smatra Almir Terzić.

- Vjerujem kako nam se Evropa smije. Demokratske vrijednosti na kojima počiva Evropa pokušavamo predstaviti izjednačavanjem antifašizma i ideologija koje su uzrokovale smrt i stradanja stotina hiljada ljudi. U sve to uvodimo i neke careve, kraljeve... Napravili smo jedan bućkuriš. Zapanjujuće je da su često nosioci takvih ideja osobe koje pojma nemaju šta su predstavljali oni kojima se dive. Ludilo je zahvatilo Balkan – zaključuje Terzić.

smrdim/vijest/spomenici-za-ut ... aru-254761

[Haman2]

POLITIČKI TRIJUMVIRAT PO MJERI DODIKA I ČOVIĆA: Radončić i SBB umjesto Izetbegovića i SDA!

Lider SNSD-a Milorad Dodik otkrio je u razgovoru za ATV plan da srpsko-hrvatska koalicija nakon parlamentarnih izbora odredi bošnjačkog partnera u vlasti na državnoj razini. Nije rekao, ali se podrazumijeva, da to neće biti SDA Bakira Izetbegovića nego SBB Fahrudina Radončića.



Dodik je naime rekao da će SNSD i HDZ od 2018. godine određivati ko će biti bošnjački partner u vlasti, o čemu je, kako kaže, razgovarao sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH Draganom Čovićem.

Riječ je zapravo o obnovi identičnog plana kakav su Dodik i Čović skovali pred parlamentarne izbore 2016. godine koji ovoga puta ima više šanse za uspjeh zbog činjenice da će slijedeći predsjednik Vijeća ministara BiH, sistemom rotacije, biti iz reda srpskog naroda, s obzirom da je aktuelni predsjednik Bošnjak (Denis Zvzdić) a da je prethodni bio iz reda Hrvata (Vjekoslav Bevanda).

Plan eliminacije SDA iz vlasti zasniva se na tri pretpostavke:

Prvoj, da bošnjački član Predsjedništva BiH ne bude iz reda SDA, jer upravo Predsjedništvo BiH većinom glasova imenuje mandatara za sastav Vijeća ministara BiH;

Drugoj, da SDA na izborima ne osvoji tako veliki broj glasova da bi mogla kontrolirati većinu poslanika u Domu naroda;

I trećoj pretpostavci, da Radončić, kao „strateški politički partner“ Dodika i Čović pronađe koalicionog saveznika iz reda predomintno bošnjačkih partija s kojima će imati većinu bošnjačkih glasova u oba doma Parlamenta BiH.

Ovaj plan je propao 2016. godine jer je ostvaren samo jedan od tri postavljena cilja: Radončić je sklopio savez sa SDP-om i DF-om, no nije uspio poraziti Izetbegoviića u trci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i nije uspio preuzeti kontrolu nad Domom naroda Parlamenta BiH, budući da je na izborima SDA osvojila iznenađujuće veliki broj glasova.

Ovaj plan 2016. godine nije uspio i zbog „nepredviđenog“ razvoja događaja na srpskoj političkoj sceni. Politički trijumvirat Dodik-Radončić-Čović potcijenio je potencijal Saveza za promjene iz čijih redova je izabran jednak broj zastupnika kao i iz bloka okupljenog oko Dodikovog SNSD-a i, što je podjednako važno, iz čijih je redova izabran srpski član Predsjedništva BiH (Mladen Ivanić).

Pa i u tim okolnostima, Dodik je nakon izbora došao u Sarajevo i u Centrali SDA stavio Izetbegoviću na raspolaganje SNSD kod formiranja vlasti, što je ovaj glatko odbio i uprkos protivljenju Dragana Čovića opredijelio se za alterativni blok Saveza za promjene.

Dodik je uvjeren da će na izborima 2018. godine imati puno bolje karte u rukama, Računa da će blok okupljen oko SNSD-a osvojiti čak 60 posto srpskih glasova i da će s hrvatskim partnerom Draganom Čovićem, čiji je izborni uspjeh neupitan, napokon izabrati bošnjačkog partnera po srpsko-hrvatskoj mjeri.

Petnaestak mjeseci pred naredne izbore, SDA se nalazi u krajnje teškoj, možda i najtežoj situaciji nakon rata: raspala se parlamentarna većina, blokirani su strateški investicioni projekti, trpi teške udarce od strane političkih rivala i koalicionih partnera, i potrebno je pravo političko čudo da bi se osujetile ambicije političog trijumvirata Dodika, Čovića i Radončića.

Naravno, glavnu riječ kod izbora bošnjačkog partnerra neće imati ni Dodik ni Čović, nego bošnjački glasači...
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/555 ... i_sda.html
(A.M.)

[Haman2]

Nasa posla bez komentara

[Haman2]

[quote]
KO JE UBIO BLAŽA KRALJEVIĆA? Manolić: Takve poslove Tuđman je povjeravao Šuška?

09.08.2017. u 08:44

„Tuđman je bio za razbijanje tih snaga koje veličaju NDH i Pavelića i želio je izbjeći da ja, kao šef obavještajne službe, sudjelujem u tome, pa je to ponudio Gojku Šušku. Otuda ja izvlačim zaključak da je Gojko izvršavao", rekao je Manolić


FOTO: Kraljević (Wikipedia)

Na današnji dan prije 25. godina poginuo je Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a koji je u prvim danima rata djelovao u Hercegovini. Smrt Blaža Kraljevića i njegovih HOS-ovaca do danas je ostala jednom od najvećih misterija u novijoj hrvatskoj povijesti.

Kao politički emigrant, Blaž Kraljević koji je rođen kod Ljubuškog 1947. godine, od sredine 60-ih bio je politički aktivan. Tako je, primjerice, trebao sudjelovati u Bugojanskoj grupi 1972. godine, kad je grupa proustaških ekstremista iz emigracije ušla u Jugoslavija i pokušala dignuti bunu protiv komunističkih vlasti. No, to je završilo potpunim fijaskom, a većina ustanika je likvidirana. Kraljević će u emigraciji nastaviti djelovati sve do 1990. godine, kada se vraća u Hrvatsku i postaje važnim članom ustaštvom prožetog HSP-a.

Kraljević je sudjelovao u osnivanju HOS-a u Hercegovini, HSP-ovog vojnog krila, a uskoro ga Dobroslav Paraga imenuje zapovjednikom Hrvatskih obrambenih snaga za Hercegovinu.

Brzo nakon početka rata došlo je do sukoba između HVO-a i HOS-a u BiH. HVO je tražio da se HOS podredi njima baš kao što se u Hrvatskoj podredio HV-u. No, Kraljević je to uporno odbijao. Sredinom 1992. godine incidenti između HOS-a i HVO-a postajat će sve češći, a u isto vrijeme HOS je njegovao dobre odnose s Armijom BiH. U junu 1992. godine Kraljević se sastaje s načelnikom Glavnog štaba Armije BiH Saferom Halilovićem, a uskoro dobiva čin general-bojnika te ulazi u Glavni stožer Armije BiH. Kraljević je, sukladno ustaškoj ideologiji, smatrao muslimane iz BiH dijelom hrvatskog naroda i inzistirao na suradnji s njima. Početkom kolovoza Mate Boban, čelnik Herceg Bosne, još jednom je zatražio od Kraljevića da HOS preda pod zapovjedništvo HVO-a, što je ovaj odbio. To je bilo devetog dana kolovoza. Nakon sastanka, u popodnevnim satima, zaustavila ga je vojna policija kod mjesta Kruševo. Došlo je do pucnjave, poginuli su svi putnici u oba zaustavljena vozila. Osim Blaža Kraljevića, poginulo je osam pripadnika HOS-a.

Njihova su tijela otkrivena sasvim slučajno, u kombiju u Omišu. Do dana današnjeg nije razjašnjeno zbog čega je došlo do pucnjave između dvije strane koje su se praktički borile na istoj strani, a u kojoj su poginuli svi putnici, kao ni to zbog čega su tijela pronađena stotinjak kilometara dalje.

Kraljević je pokopan 13. augusta.

Kontroverze oko smrti

Do dana današnjeg, smrt Blaža Kraljevića i HOS-ovaca obavijena je misterijom, a postoji na desetke teorija o tome. Nekoliko istraga koje su pokrenute završile su u slijepoj ulici. Godine 2013. ŽDO u Zagrebu ponovo je pokrenuo istragu oko smrti zapovjednika HOS-a. Zbog Kraljevićevih sukoba s HVO-om, Herceg Bosnom, a time i neizravno s Tuđmanom i HDZ-om, njegova se smrt često gleda kroz političku prizmu.

O tome je prije dvije godine progovorio i Josip Manolić, jedan od najistaknutijih Tuđmanovih suradnika iz prvih godina rata.

Manolić je u razgovoru za N1 televiziju 2015. godine podsjetio da je Šušak bio osoba kojoj je Tuđman povjerio da "vodi ratnu politiku u BiH".

Na jednoj sjednici ONS-a Gojko je postavio pitanje politike prema BiH i rekao da se ona vodi na nekoliko kolosijeka. 'Od sada si, Gojko, odgovoran za politiku prema BiH', rekao je na to Tuđman", prepričavao je Manolić i podsjetio da je Šušak otvoreno surađivao s Matom Bobanom i drugim "desnim opcijama" kakvu je predstavljao Blaž Kraljević u BiH, a što se njemu osobno nije dopalo.

"Kraljević je surađivao s Bobanom, a onda se okrenuo Izetbegoviću. Radio je za interese struktura koje su bile protiv politike Tuđmana. Zna se tko je sasjekao Kraljevića i zašto je on doživio to što je doživio. Tuđman je bio za razbijanje tih snaga koje veličaju NDH i Pavelića i želio je izbjeći da ja, kao šef obavještajne službe, sudjelujem u tome, pa je to ponudio Gojku Šušku. Otuda ja izvlačim zaključak da je Gojko izvršavao", rekao je Manolić.

Ivan Pernar izravno je optužio HDZ za ubojstvo Blaža Kraljevića krajem prošle godine.

"Pitaju me neki HDZ-ovci zašto ne komentiram ubojstva pripadnika HVO-a od strane ABiH.

Evo kada ću o tome progovoriti, kada vi progovorite o tome zašto ste ubijali HOS-ovce.

Od ABiH se to moglo očekivati, ali da će mučki biti ubijeni od strane hrvatske vlasti zato što su stali u obranu svoga naroda, to nisu mogli.

Odgovorite, molim vas, i na to zašto im ne priznajete status branitelja i prava koja iz toga proizlaze.

Da bi raščistio odnose sa susjedima, prvo valja raščistiti odnose u vlastitoj kući", napisao je Pernar.

"Blaž Kraljević i njegovi pratioci ubijeni u zasjedi ,,naređenje stiglo iz vrha HDZ !!!", napisao je jedan Pernarov simpatizer u komentar, a Pernar je to potvrdio.

"Naravno, zato o tome šute", odgovorio je Pernar.

(TBT, Index.hr)/quote]

[Haman2]

[quote ]
SRPSKI ISTORIČARI OTKRIVAJU ISTINU KOJA SVE MIJENJA: Kako je stvarno živjela Srbija pod Turcima[/co
Kao glavne razloge za islamizaciju stanovništva Katić navodi poreske olakšice, lakše napredovanje u službi, kao i svijest o stalnom širenju i nepobjedivosti Osmanskog carstva. Nasilne islamizacije nije bilo.



Prve asocijacije Srba na njihov život u Osmanskom carstvu su islamizacija stanovništva, zulumi i ustanci. Ulazak istraživača iz Srbije u turske arhive, koji su nakon potpisivanja protokola o međuarhivskoj saradnji potpuno otvoreni, razbit će neke predrasude, pa i onu da je srpski narod 500 godina živio teško pod turskom vlašću, pišu Večernje novosti.

Dr Srđan Katić, viši naučni saradnik u Istorijskom institutu, kao postdiplomac, otišao je u Istanbul, gde je dvije godine intenzivno učio turski jezik. Jedan je od rijetkih istoričara iz Srbije koji su istraživali u turskim arhivima. On izražava nadu da će država Srbija prepoznati značaj osmanskih dokumenata, jer oni, kako kaže, "predstavljaju našu istoriju". Na osnovu njih se može vidjeti da su srpski etnički prostori bili znatno širi nego što se to pretpostavlja, kao i da je srpski narod sve do perioda austro-turskih ratova imao značajnu ulogu u životu carstva.

- Savremeni turski se piše latinicom, dok je u osmanskom korišćeno arapsko pismo. Osmanski jezik predstavljao je mešavinu turskog, arapskog i persijskog - objašnjava Katić.

On naglašava i da je građa o Srbiji i Srbima ogromna.


Dr. Srdjan Katić

Radi se o milionima dokumenata na osnovu kojih se može obraditi skoro svaka tema - objašnjava Katić.

Dokumenti su veoma detaljni. Kada sam pisao knjigu o jednom veziru iz vremena Bečkog rata, pronašao sam, između ostalih, i spise o tome gde je konačila i šta je jela njegova vojska, kako je bila opremljena, kao i detaljan spisak s opisom više stotina stvari u njegovom saraju.

Dr Katić je uvjeren da su spisi u turskim arhivima apsolutno objektivni. Pisar koji ih je bilježio nije ni pomišljao da će neko na osnovu njih za 500 godina pisati istoriju.

- Problem je samo u objektivnosti istoričara, koji ih selektivno koriste i pristrasno interpretiraju - kaže Katić.

Prema nekim pretpostavkama, do potpisivanja protokola sa Srbijom došlo je i zbog toga što Turska želi da se dokumenti iz njenih arhiva što više koriste u naučnim radovima. Istorija Osmanskog carstva će, na taj način, biti pozitivnije prikazana, smatraju tamošnji državnici.

- Pisanje radova o austro-turskim ratovima, na primjer, samo na osnovu dokumenata iz bečkih arhiva, kako je to kod nas činjeno, predstavlja jednostran prikaz - smatra Katić.

Slično je i kada je riječ o ekonomskim temama. Korišćenjem samo dubrovačkih izvora stiče se pogrešan utisak da su sve glavne poslove u Srbiji i Bosni vodili samo Dubrovčani. U osmanskim dokumentima, međutim, Srbi se često navode kao zakupci državnih prihoda od rudnika, solana, kovnica novca, pirinčanih polja, skela, carina i drugog. I to na znatno široj teritoriji nego što su današnja Srbija i Bosna.

Kao glavne razloge za islamizaciju stanovništva Katić navodi poreske olakšice, lakše napredovanje u službi, kao i svijest o stalnom širenju i nepobjedivosti Osmanskog carstva.

- Da je često riječ o pragmatičnosti, potvrđuje i jedan popis stanovništva bosanskog Sandžaka iz tridesetih godina 16. vijeka - kaže ovaj istoričar.

- Muslimani i hrišćani popisivani su uglavnom odvojeno. U ovom popisu pisar to nije učinio, pa se vidi da su u brojnim domaćinstvima, poslije oca hrišćanina upisivani njegovi sinovi hrišćani i muslimani. To znači da je primanje muslimanske vjere predstavljalo i neku vrstu porodičnog dogovora. Nasilne islamizacije nije bilo. Da jeste, već poslije jedne ili dve generacije ovde više ne bi bilo hrišćana.

- Puno je kontroverzi oko etničke i vjerske strukture Balkanskog poluostrva. I danas se na ovim prostorima sporimo oko naslijeđa. Na izvorima prvog reda može se zaključiti šta kome pripada. Ono što turska građa, takođe, može da potvrdi je da dugo godina poslije Kosovske bitke nije bilo okupacije Srbije. Prošao je čitav vijek do dolaska Turaka i saveznika na ove prostore. Veoma važni su i turski tefteri - ekonomski i etnografski popisi. Svakako bi ih trebalo istražiti.


Katić se posljednjih desetak godina posebno interesuje za rudarstvo.

- Na njemu je sve počivalo - od kovanja novca, do izrade oružja i predmeta svakodnevne upotrebe. Vladala je predrasuda da su srpski rudnici propali dolaskom Turaka. Nije bilo tako. Poslije prvobitne krize rudnici su nastavili da se razvijaju. Dugo su u njima stručne i finansijske poslove nastavili da obavljaju naši ljudi. Otvarali su se i novi rudnici. Za nas je posebno interesantan Majdanpek, koji je tada bio najveći rudnik bakra - objašnjava ovaj sagovornik.

- Dokumenti su izuzetno detaljni, pogotovo godišnji izvještaji o radu rudnika, u kojima su obračunate količine ruda i metala u mjerama koje su za zlato, na primjer, bile nekoliko puta manje od grama.

Mada se ne bavi srpsko-turskim odnosima u 19. vijeku, Katiću bi bilo interesantno da se pored zvanične korespondencije s turskim vlastima pregledaju i tajni izveštaji špijuna, kao i veze s opozicionarima koji su se oslanjali na Portu.

- Meni je posebno važno što će Arhiv Srbije početi sistematsko snimanje osmanskih dokumenata o našim krajevima, pa ću samim tim moći da ih pregledam u Beogradu - kaže Katić.

Do sada se sve svodilo na inicijativu rijetkih osmanista, koji nisu snimali arhivsku građu organizovano, već samo za potrebe svojih naučnih tema.

Arhiv Srbije je bogat građom iz 19. vijeka, ali za prethodne istraživački put vodi ka Istanbulu. Naša istorija u saznajnom smislu biće daleko bogatija upotpunjavanjem znanja na osnovu turskih izvora za period srpske istorije pod turskom vlašću.

- Saradnjom sa turskim arhivima, od kojih je za nas najznačajniji Otomanski, otvara se novo poglavlje u istoriji Arhiva Srbije - kaže Miroslav Perišić, direktor Arhiva Srbije.

- Riječ je o strateškom projektu istraživanja i objavljivanja dokumenata značajnih za istoriju srpskog naroda od 15. do 19. vijeka koji se čuvaju u Otomanskom arhivu u Istanbulu. Istraživanja u tom arhivu koji impresionira bogatstvom arhivske građe i svojom uređenošću, do sada su povremeno obavljali tek poneki istoričari. Sada će istraživanja prvi put biti institucionalno organizovana. Očekujem da će narednih godina više stotina hiljada dokumenata u digitalnoj formi naći svoje mjesto u Arhivu Srbije. To znači da će ona biti prevođena i objavljivana u posebnoj seriji izdanja Arhiva Srbije.[/quote]
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/584 ... rcima.html

[Haman2]

MANOLIĆEVI MEMOARI OTKRIVAJU: Rat je trajao dok se ne ‘privatiziraju’ najunosnija hrvatska poduzeća, a vodila su ga dva klana – zagrebački i hercegovački!

Pored rata za Hrvatsku vodio se i rat za društvenu imovinu Hrvatske. Borila su se dva gospodarska lobija: zagrebački (Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Franjo Luković…) i hercegovački (Miroslav Kutle, Ivić Pašalić, Božo Prka…). Zagrebačka banka bila je privatizirana preko “tajnih privatizatora”, a “Elan” kupljen radi spašavanja Darka Ostoje i Čačićeva “Coninga”. Izvršna se vlast i […]
lis. 13, 2016



Pored rata za Hrvatsku vodio se i rat za društvenu imovinu Hrvatske. Borila su se dva gospodarska lobija: zagrebački (Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Franjo Luković…) i hercegovački (Miroslav Kutle, Ivić Pašalić, Božo Prka…). Zagrebačka banka bila je privatizirana preko “tajnih privatizatora”, a “Elan” kupljen radi spašavanja Darka Ostoje i Čačićeva “Coninga”.

Izvršna se vlast i njezina moć iz legalnih institucija preselila u Tuđmanov ured. INA je protuzakonito stjecala vlasništvo nad desecima hotela, dok je PBZ plaćao HVO na dva računa. Jednim je upravljao Mate Boban, drugim Jadranko Prlić, a sve je odluke potpisivao Gojko Šušak bez odobrenja nadležnih tijela, piše Slobodna Dalmacija.

PBZ je postao samoposluga HDZ-a čiji su tajkuni dobivali kredite bez devizne klauzule! Najčuvanija “državna tajna” bila je da se novac deviznih rezervi trošio na tajkune i njihovo stjecanje društvenih poduzeća. Vladimir Zagorec dao je depozit za kredit Đuri Gavriloviću za kupnju “Gavrilovića”.

Kada se uzmu u obzir svi Manolićevi podaci, teško se oteti dojmu da je Domovinski rat izgleda trajao sve dok se ne “privatiziraju” najunosnija hrvatska poduzeća. Je li se zato išlo tako kompromisno na završetak rata i Srbima, u sklopu Plana Z-4, nudila i njihova vlastita moneta? Tuđman je dao državnom odvjetniku dozvolu da istraži premijera Valentića, pa je smijenio njega, a ne Valentića. Zašto? Zato jer vam, zaključuje Manolić, jedni ljudi trebaju da osvojite vlast, a drugi da se njome okoristite.

Izetbegović za dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine znao već od prvih dana

Od devet poglavlja svoje knjige, Manolić je šest posvetio hrvatskoj politici prema BiH koja ga je sukobila s Tuđmanom. On ne sumnja u dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH u Karađorđevu, bez obzira što o tome nema pisanih dokumenata, premda, po mom saznanju, postoje snimke KOS-a koji je snimao njihov susret, jer je nakon Karađorđeva Tuđman ukinuo radijski program za Kosovo na Hrvatskom radiju.

Vidi još: NA POMOLU RAT U EUROPI?
Potpredsjednik Vlade BiH Rusmir Mahmutčehajić kazao je Manoliću da je Izetbegović za dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine znao već od prvih dana.

Nakon formiranja Komisije za pitanje Bosne, koju je u ime Tuđmana vodio Duško Bilandžić, a u ime Miloševića Kosta Mihajlović, i njenog prekida s radom, taj “zemljopisni” posao nastavili su Hrvoje Šarinić i Vuk Obradović. Kako su dogovori jedno, a stanje na terenu donijelo drugo, Tuđman je zbog razaranja Vukovara kaznio Miloševića izlaskom Hrvata na referendum u BiH.

Može li se kazati da je to bio emocionalni dokaz Tuđmanove strateške konfuzije? Jer ako je htio dijeliti Bosnu, onda je to mnogo bezbolnije mogao učiniti neizlaskom Hrvata na izbore u BiH, čime se ova zemlja mogla podijeliti i bez rata? Na suđenju u Haagu Jadranko Prlić optužio je Tuđmana za podjelu BiH.

Tuđman povukao vojsku iz Posavine da osigura siguran koridor za Srbe

Do rata između Bošnjaka i Hrvata je moralo doći nakon kroatizacije općina Herceg-Bosne i progona Bošnjaka. Hercegovački lobi u Zagrebu pripremio je sastanak Bobana i Karadžića u Grazu, a zemljovidi su počeli dobivati planirani obris. Počelo je dvojno zapovijedanje, najprije u slučaju Bosanske Posavine. Tuđman je donio odluku o povlačenju HV-a iz Bosanske Posavine iako za to nije bilo ni jednog razloga za državni razlog Hrvatske i BiH, već je glavni geopolitički razlog bio osigurati koridor koji će povezati Republiku Srpsku i Srbiju.

Tuđman je tvrdio da sve u BiH čini kao predstavnik Zapada, posebno Velike Britanije i Amerike i da sam ne snosi odgovornost za svoju bosansku politiku. Kako je to izgledalo u praksi? Britanci su 15. travnja 1993. Šušku pokazali planove napada HVO-a na Ahmiće, Šušak je o tome obavijestio Tuđmana, ali se taj masakr ipak dogodio 16. travnja!

Njime je rukovodio Dario Kordić, lider HDZ-a u BiH. Iz ovoga se primjera vidi i sva licemjernost međunarodne zajednice, u ovom slučaju Velike Britanije, koja je imala vremena dan ranije upozoravati hrvatsku vlast na ono što će se dan kasnije dogoditi u Ahmićima i doći u Ahmiće dan prije zločina i spriječiti ga!

Vidi još: Preokrenuo je i dobio najkrvaviju bitku Oluje, a sada ga nisu ni pozvali na proslavu! Zašto je zaboravljen naš slavni general?
Manolićev je zaključak da je Hrvatska bila pokusni kunić na kojemu su velike sile provjeravale svoje doktrine.

U ratu u BiH postojala su 628 logora, od toga su Srbi držali 580, Bošnjaci četiri, a Hrvati 44, za koje je znao Tuđman i njima se upravljalo iz Zagreba. U BiH je poginulo 9000 tisuća Hrvata, a 25.000 tisuća je bilo ranjenih. Haaški je sud pripremao optužnicu protiv Tuđmana zbog HV-a u BiH, a Hrvatskoj su prijetile otvorene sankcije. Sabor je preventivno donio neistinitu Deklaraciju kako Hrvatska nije bila vojno prisutna u BiH.

Mesić odgovorio Tuđmanu: Nisam ti ja Juka Prazina, mene ne možeš samo tako ubiti!

Manoliću je sam Šušak priznao za koju je tajnu službu radio, ali on to 1994. nije htio dati u javnost da se njegov razlaz “ne shvati kao da sam htio rušiti Tuđmana ili Vladu”. Šušak je slovio kao “zakleti ustaša”, a otac njegove prve žene Crnogorke bio je visoki oficir JNA, a druge žene nosilac partizanske spomenice 1941. dok mu je brat bio sekretar u Sekretarijatu za narodnu obranu.

Tuđman se htio riješiti Mesića imenovanjem za ambasadora u Francusku, koji je na to odgovorio: “Je li to ono parkiralište gdje je poginuo sarajevski mafijaš Juka Prazina? Ja nisam Juka Prazina, mene ne možeš samo tako ubiti. Morat će se znati tko je to naložio”, aludirajući da su pod Tuđmanovim i Šuškovim patronatom ubijeni čelnici političkih stranaka. U obavještajnom izvještaju od izvora s Kaptola rečeno je da je biskup Jezerinac imao informaciju da je ministar Šušak, preko Perkovića, organizirao ubojstva Paradžika, Kraljevića, Barešića i drugih.

Manolić je i nakon razlaza ostao u kontaktu s Tuđmanom i prenosio mu informacije, primjerice, američkog obavještajnog časnika Roberta LeGoffa kako SAD više ne može tolerirati hrvatsku politiku u Bosni, rat protiv Bošnjaka, kriminal i korupciju koju vodi političko i vojno rukovodstvo Herceg-Bosne. Američka strana nije htjela da o tim odlukama o Bosni prije sazna Šušak negoli Tuđman, pa je zbog toga Manolić bio odabran za prenositelja te obavijesti.

Vidi još: Josip Manolić: Tuđman je davno proveo lustraciju. Oni koji traže novu, nisu ga razumjeli
Tuđman se tek nakon toga sukobio s hercegovačkim lobijem, ali nije uspio u micanju Šuška s vlasti iako je postojala snimka na kojoj Šušak govori da je Tuđman samo privremeno rješenje. Tuđman ga je ipak uspio maknuti iz svoje grupe za preferans.

U posljednjem devetom poglavlju Manolić raspravlja o Stepincu kao mučeniku velikog nadmudrivanjaVatikana i jugoslavenskih vlasti te da su u SKOJ-u i partizanima čitali Stepinčeve antinacionalističke propovijedi. Postoji priča da je Tito naredio oficiru Ozne da u metežu oslobođenja Zagreba likvidira Stepinca što je spriječio Krajačić. I još mnogo sličnih priča i obilje podataka.

U čuvanju državne tajne Manolić je poprilično selektivan pa nekim sudionicima otkriva a drugima prešućuje imena, čuvajući valjda to kao poslasticu za najavljenu drugu knjigu “Obavještajni rad i domovina”. I za nju će, kao i za ovu, vrijediti Krajačićeva maksima: “U obavještajnom radu nema istine, istina je ono u što vjeruješ da je istina.”



(Global CIR/Foto:Agencije, public)

[Haman2]

Sve mi se cini da mi jos uvijek nemamo prave informacije sta se se desavala oko rata u BiH. Cudno je da nemamo ni orginalni dokument Dejtonskog mirovnog ugovora. Zasto je to tako?????

[Haman2]

Šta Miroslav Tuđman zna o izdavanju dokumenata teroristi Handalu
Udruženu i sve glasniju političko-medijsku kampanju iz samog vrha Hrvatske u kojoj se Bosna i Hercegovina najdirektnije stavlja u kontekst terorizma i ekstremizma aktuelizirao je Miroslav Tuđman.


FOTO: VIJESTI.BA FOTO: VIJESTI.BA

Sin bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i prvi obavještajac susjedne države tokom rata, nedavno se u razgovoru za N1 dotaknuo i bombaškog napada u Mostaru iz 1997.godine. TV1 večeras donosi šokantne detalje tog napada, ali i Tuđmanovu posebnu ulogu u svemu.

Svoje tvrdnje da Bosna i Hercegovina nije kažnjavala zločine mudžahedina Tuđman je argumentirao slučajem auto-bombe aktvirane u Mostaru 1997. godine, prenosi portal Vijesti.ba. Tuđman u najkraćem tvrdi da počinitelji ovog terorističkog djela nisu kažnjeni i da nisu tretirani kao teroristi.

Miroslav Tuđman, koji je tokom rata bio na čelu Sigurnosno informativne službe Hrvatske, zaboravlja činjenice koje bacaju potpuno drugo svjetlo na ovu priču. Vijest da su autobombu u zapadnom dijelu grada 18. septembra 1997. godine aktivirali arapski teroristi djelovala je šokantno i uznemirujuće, prijeteći čak da dovede u pitanje tek ustanovljeni, krhki mir i anulira rezultate u provedbi Dejtonskog sporazuma.

Četvorica terorista arapskog porijekla su pohapšeni i presuđeni, osim što je pod nerasvjetljenim okolnostima jedan od ključnih aktera tog paklenog čina, Ahmed Zuhair, zvani Handala, uspio pobjeći. Upravo je Miroslav Tuđman, sa cijelom svitom operativaca iz Zagreba, tih dana dojurio u Mostar.

Ono što posebno upada u oči je službena lična karta Ahmeda Zuhaira, pronađena na mjestu zločina. Iskaznica je, kakvog li čuda, bila izdata 5.12.1994. godine u Zagrebu, sa adresom stanovanja u ulici Milana Rešetara. Veliko je pitanje - Kako je uopšte bilo moguće da – usred rata, službenu, ličnu iskaznicu u Zagrebu dobije rođeni državljanin Jemena ? Na koncu, Mostarci su tih dana živjeli i s pitanjem ko su mogli biti naručioci ovog terorističkog akta, imajući posebno na umu da je Bošnjacima i Armiji, kao žrtvama dvostruke agresije, u to vrijeme bilo najmanje stalo do provokacija te vrste.

Na to pitanje, Miroslav Tuđman nije imao odgovora. Mada bi bilo od krucijalnog značaja znati ko je i s kakvim motivima i razlozima mogao ovjeriti državnim pečatom ličnu iskaznicu stranom državljaninu, koji će – nedugo poslije terorističkog akta u Mostaru, slobodno napustiti i teritorij BiH i Hrvatske.

Simptomatično je i da se sve to moglo dogoditi u mandatu Miroslava Tuđmana, prvog čovjeka SIS-a i njegovog prvog pomoćnika, Ljubušaka Ive Lučića. U svakom slučaju, obojica su ostali dužni javnost, ali i nadležnim Tužilaštvima, objasniti fenomene ove vrste.

smrdim/vijest/sta-miroslav-tu ... alu-263222

NAPOMENA: Kliknite na link da pogledate VIDEO

[graue_maus]

[Hendrix]

Ne mozemo ni stazu izgraditi da ne zajebemo, hajd ba metar gore dole sta ima veze...ko to gleda ba, de ba da mi zavrsimo i naplatimo, e pa gleda neko izgleda.

400 METARA PO SKRAĆENOM POSTUPKU: Atletska staza u Centru "Safet Zajko" neupotrebljiva za takmičenja

Uprkos hvaljenju načelnika Općine Novi Grad Semira Efendića da je atletska staza u Sportskom centru "Safet Zajko" izgrađena prema propisima Međunarodne atletske federacije, ona to nije. Za puni atletski krug nedostaju 82 cm

http://www.zurnal.info/novost/20651/atl ... takmicenja

[Haman2]

Nasa stara posla. Najomiljenija tema Hrvata i Srba odvajkada je bila podjela BiH. Tako je bilo juce, tako je danas i tako ce biti sutra.

SPORAZUM STOJADINOVIĆ-PAVELIĆ: Kako su "najveći srpski premijer" i ustaški poglavnik "podijelili" BiH!

Slobodna Bosna objavljuje feljton o srpsko-hrvatskim sporazumima o podjeli BiH u 20. stoljeću. Petnaest godina nakon sporazuma Cvetković-Maček (o kojem smo pisali u prvom dijelu), kojem je prethodio pokušaj tadašnjeg predsjednika Vlade Milana Stojadinovića da Kraljevinu Jugoslaviju preobrazi u Veliku Srbiju, upravo će Stojadinović s poglavnikom NDH Antom Pavelićem potpisati novi sporazum o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske
Mini market
Prije 51 min Prije 36 min
0
Foto:
Piše: Danijal Hadžović

Milan Stojadinović ponovo je popularan u Srbiji. Bivšeg predsjednika Vlade i ministra finansija Kraljevine Jugoslavije na velika vrata u srbijansko društvo uveo je upravo Aleksandar Vučić navodeći ga kao svog neformalnog uzora, pa je u tom duhu i aktuelnoj premijerki Ani Brnabić poklonio knjigu o Stojadinoviću, valjda kao putokaz za politički put kojim bi njegova Srbija treba ići. Slijedom Vučićevih poteza i utjecajni beogradski „Nedeljnik“ posvetio je seriju tekstova Stojadinoviću, kiteći ga titulom „najvećeg premijera u modernoj istoriji“.

Milan Stojadinović, rođen u Čačku 1888. godine, bio je značajna društvena i politička figura u Kraljevini Jugoslaviji. Školovan u Minhenu, Berlinu i Potsdamu, doktorirao je na tezi o njemačkom budžetu, a 1912. godine odlazi u Pariz gdje je radio u tamošnjem Ministarstvu finansija. Stojadinović je bio izuzetno obrazovan čovek, govorio je nekoliko svjetskih jezika, a slovio je za finansijskog genija.

Nakon što je u tri navrata obnašao dužnost ministra finansija, Stojadinović 1935. godine dolazi na čelo jugoslovenske vlade. Pokušava da stabilizuje prilike u državi, poziva se na amanet Aleksandra Prvog Ujedinitelja o potrebi očuvanja jugoslavenske države i vladu formira zajedno sa slovenačkim liderom Antunom Korošecom i muslimanskim liderom Spahom. Nudio je da taj savez ojačaju i Hrvati ali oni nisu pokazali interesovanje. Tražili su izmjenu Ustava i autonomiju.

Sredinom 1938. Englezi u balkansku politiku unose nove elemente i traže da se riješi tzv. hrvatsko pitanje, vršeći na taj način pritisak na Stojadinovićevu vladu. Englezi u tom smislu imaju podršku i kneza Pavla, što je dodatno otežalo Stojadinovićevu poziciju. Pored toga, Stojadinović je vodio politiku intenzivnog zbližavanja Jugoslavije s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, što se Britaniji, dakako, nije sviđalo. Stojadinović je iz pragmatičnih razloga odbijao dati bilo kakve ustupke Hrvatima. U međuvremenu je izgubio i vjeru u Jugoslaviju, pa je razmišljao o stvaranju velike srpske države, i sve to sa elementima koji će se kasnije pojaviti u sporazumu sa Pavelićem. Naime, Stojadinović se, nakon što je Hitler pripojio Austriju Njemačkoj, a Musolini planirao slične akcije, susreo sa italijanskim ministrom vanjskih poslova, grofom Ćanom i razgovarao o italijansko-srpskim zajedničkim interesima. Načelno je dogovoreno da u pretpostavljenom razvoju događaja, Srbi napuste zapadne krajeve tadašnje Jugoslavije, stacioniraju se iza linije koja bi išla centralnim riijekama Bosne a da Italija, uz saglasnost za stvaranje male i skučene Hrvatske, pomogne uspostavu velike Srbije.
Italija bi, po tom planu, dobila Gorski kotar i jadransku obalu od Rijeke do ispod Splita a sve ostalo ušlo bi u sastav srpske države. Knez Pavle saznaje za taj sastanak, obavještava Britance, a ovi mu izdaju naređenje da smijeni Stojadinovića.

Vladu preuzima Dragiša Cvetković, pravi sporazum s Vladkom Mačekom i tako 26. augusta 1939. godine nastaje Banovina Hrvatska u koju ulazi i dobar dio teritorije BiH. Ovaj Sporazum i dalje politički utjecajan Stojadinović je proglašavao nacionalnom izdajom, a jugoslovenski vlasti u strahu da bi ponovo mogao doći na vlast odlučuju da ga protjeraju iz zemlje, odnosno daju Englezima "na čuvanju".

Agent UDB-e

Milan Stojadinović se nakon završetka Drugog svjetskog rata nastanio u Argentini. U Srbiji su ostali njegov brat Dragomir i sestra. Vlasti su im zaplijenile imovinu, a brat Dragomir je osuđen na 15 godina robije. Kao emigrant sa političkim pedigreom, Stojadinović postaje finansijski savjetnik vlade provincije Buenos Airesa. Kako je njegova porodica bila zarobljena u Titovoj Jugoslaviji, 1952. godine načinio prvi korak da se približi UDB-i. Sreo se tada s trgovinskim delegatom Ljubibratićem u Buenos Airesu i kroz četiri odvojena razgovora je ponudio svoju pomoć zemlji. Sve je to uslovio za izmjenu statusa svog brata i sestre u Jugoslaviji. Tako Stojadinović postaje agent UDB-e, s kodnim imenom Mercedes.

Nije to bio prvi špijunski posao Stojadinovića, jer je on prije nego je pristupio srpskoj UDB-i, radio za Engleze i Nijemce, ali i za Italijane. Kao Titov špijun unutar antijugoslovenske emigracije u Agentini, pratio je i makedonske i slovenačke političke emigrante. Poseban zadatak mu je, međutim, bio da otkrije Antu Pavelića i stupi u kontakt sa ustaškim poglavnikom, koji je preko “pacovskih kanala” pobjegao u Južnu Ameriku. Udba je ustaškom poglavniku dala šifrovano ime Vjeverica, pod kojim ga je registrovao i tajni agent Mercedes.
Ante Pavelić je, kao poglavnik NDH koji je predvodio stravičan genocid nad srpskom, romskom i jevrejskom populacijom u ovoj marionetskoj nacističkoj državi, poput mnogih fašista utočište poslije rata pronašao u Argentini pod vodstvom Juana Perona. Među ustaškom emigracijom i dalje je uživao glas neprikosnovenog lidera, dok je i sam Stojadinović kao vjerovatno najznačajniji političar Kraljevine Jugoslavije smatran neformalnim srpskim vođom.

Stojadinović je ubrzo uspio da se približi Paveliću i postane njegov kućni prijatelj. Ključnu ulogu u njihovom zbližavanju odigrao je izvjesni Josip Subašić, Hrvat, publicista i izdavač koji je 1953. godine u Buenos Airesu pokrenuo časopis „Izbor“. Iz tog druženja rođena je ideja o „velikom pomirenju i sporazumu Srba i Hrvata“. Ideja je bila pomiriti narode tako što će se Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) razbiti na tri nezavisne države: Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju.

Sporazum Stojadinović-Pavelić

Odlučili su napraviti sporazum o razgraničenju kako bi se, prema Stojadinovićevim riječima „spriječilo da se ponove nesporazumi iz 1941.“. Granice Slovenije nisu predstavljale problem, pa je kao granica između Slovenije i Hrvatske uzeta već postojeća nacionalna granica u FNRJ (ovaj sporazum se ticao isključivo srpsko-hrvatskih odnosa i nije se bavio slovenskim pitanjem).

Prema sporazumu, granica između Srbije iIi Hrvatske, tzv. "Sveta srpsko-hrvatska međa", presijecala bi Bosnu i Hercegovinu tačno po polovini te bi išla duž rijeka Dunava, Save, Bosne i Neretve te izbijala na Jadran, tako da bi obje zemlje zadržale većinu teritorija utanačenog Ustavom FNRJ.
Related image
Nova granica je trebala pratiti već postojeću granicu između SR Hrvatske i SR Srbije (SAP Vojvodine) do rijeke Save i granice sa SR BiH; zatim je granica trebala pratiti rijeku Savu do ušća rijeke Bosne u Savu; potom je granica trebala nastavljati rijekom Bosnom, zatim u produžetku linije njenog donjeg toka planinskim vrhovima do početka donjeg toka rijeke Neretve, i potom donjim tokom rijeke Neretve do Jadranskog mora. Na ovaj način Bosanska Krajina je trebala pripasti Hrvatskoj, dok bi najveći dio središnje i istočne Bosne, istočna Hercegovina i južna Dalmacija pripali Srbiji, uključujući Sarajevo te niže čitavu dubrovačku okolicu osim samog grada Dubrovnika. Jednostavno rečeno, obje zemlje ostvarile bi teritorijalne dobitke na štetu Bosne i Hercegovine. Sporazumom je trebalo biti predviđeno i da Crna Gora također uđe u sastav proširene Srbije, dok Makedonija nije spominjana, ali je najvjerojatnije Stojadinović zamišljao unutar Srbije. Teritorijalno razgraničenje su dva bivša lidera krajnje lako dogovorila. Jedino pitanje razmimoilaženja ostao je Dubrovnik. "Nama Sarajevo, vama Banjaluka, koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira učinili bismo taj ustupak, a kao protivuslugu tražićemo Dubrovnik", govorio je Stojadinović. Ipak, Pavelić je smatrao da pitanje Dubrovnika treba riješiti referendumom na kojem bi se njegovi građani izjasnili gdje žele živjeti ili čak davanjem Dubrovniku statusa slobodnog grada.

Sporazum je također predviđao i mirnu razmjenu stanovništva (uz razmjenu imovine) tj. razmjenu svih Srba koji bi se tako zatekli u okvirima Hrvatske te svih Hrvata i onog dijela Bošnjaka koji se osjećaju Hrvatima, a ostali bi unutar granica Srbije. O samoj razmjeni stanovništva Stojadinović je, prema memoarima hrvatskog sveštenika i publiciste Đure Balokovića koji je prisustvovao prijemima, govorio:
„Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmjenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanja otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem."

Službeni jezik na teritoriju Srbije bio bi isključivo srpski jezik ekavskog izgovora uz ćirilično pismo, a na teritoriju Hrvatske isključivo hrvatski jezik ijekavskog izgovora uz latinično pismo.

Reakcije

Većina pripadnika ustaške emigracije sporazum je od prvog dana dočekala na nož. S obzirom da su rijeku Drinu smatrali historijskom hrvatskom granicom, pravljenje dogovora sa Srbima kojim se BiH dijeli po sredini za njih je bilo djelo izdaje, te je nakon ovog sporazuma Pavelić izgubio značajnu podršku u ustaškoj emigraciji. Na taj način Stojadinović je uspio ostvariti primarni cilj UDB-e: približiti se Paveliću i sporazumom potpuno srozati njegov ugled među ustaškom emigracijom.

Pavelićevo prepuštanje dijelova Srijema, Bosne, Hercegovine i Dalmacije Srbiji je u ustaškoj emigrantskoj štampi uspoređivano sa Pavelićevim prepuštanjem dijelova Dalmacije Italiji 1941. godine, poteza koji su tvrdokorni elementi ustaškog pokreta također smatrali nacionalnom izdajom.

Titova Jugoslavija je bivala sve čvršća i snažnija i ništa nije nagovještavalo razvoj događaja o kojem su sanjali i govorili Stojadinović i Pavelić, pa reakcija na sporazum, prirodno, nije ni bilo.

Srpska četnička i ekonomska emigracija također se nije ni obazirala na Stojadinovićeve planove, uz komentar da dokon pop i koze krsti.

Ubrzo nakon ovog sporazuma, svrgnut je argentinski diktator Juan Peron, a od svojih ustaša prezreni Pavelić će novo utočište potražiti kod španskog diktatora Franca. Godine 1959. umro je u Španiji od posljedica atentata koji su dvije godine ranije na njega izvršili agenti UDB-e.
Image result for sporazum stojadinović-pavelić

Milan Stojadinović će umrijeti pet godina kasnije u Buenos Airesu.

Nekadašnji najmlađi ministar finansija Kraljevine Jugoslavije, premijer, blizak saradnik Hitlerove Njemačke,„finansijski genij“, multimilioner, posljednje dvije decenije života proživjet će u emigraciji bez političkog utjecaja i moći, te kao agent UDB-e sklopiti sporazum o preustroju Jugoslavije podjelom BiH s Antom Pavelićem. UDB-a je pak svoj dio dogovora prema njemu ispoštovala, pa je 1955. njegov brat Dragomir pušten iz zatvora. Nakon izlaska pridružio se Milanu u Argentini, te također kao agent UDB-e zajedno s njim nastavio raditi za svoje jugoslovenske poslodavce.

Gotovo četiri decenije nakon sporazuma Stojadinović-Pavelić, stvarni lideri sa stvarnom moći postat će akteri novog političkog sporazuma kojim se dogavarao raspad Jugoslavije podjelom BiH. Riječ je naravno o sporazumu Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iz Karađorđeva.

Izvor: Slobodna Bosna

[Haman2]

Ne znam, ali mi se cini da je neko izbrisao nekoliko stranica? Volio bih da grijesim.

[Haman2]

NASA POSLA, ISTINA ILI LAZ. SVAKO NEK PROSUDI ZA SEBE.

KO JE ZAISTA ALIJA IZETBEGOVIĆ?


Dr. Muhamed Borogovac

Ubrzo poslije pogibije Džemala Bijedića močni srpski lobby u Bosni i Hercegovini pokušao se obračunati sa Hamdijom Pozdercem. Sadašnji četnički vojvoda, a tadašnji profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, dr. Vojislav ŠeŠelj, je bio pokretač akcije rušenja "Crvenih muslimanskih nacionalista", kako je ŠeŠelj nazivao tadašnju "Pozderčevu" garnituru u BiH vlastima. Međutim, tada 1979. Hamdija Pozderac se uspio odbraniti, a ŠeŠelj je morao napustiti Sarajevo.

U proljeće 1983. uhapšena je u Sarajevu takozvana "grupa muslimanskih nacionalista". Suđenje je trajalo cijelo ljeto i kazne su bile drakonske. Među optuženima su bili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić. Zbunjivala je tada činjenica da su se u osudi tih "Muslimana" najjaće angažovali Hamdija Pozderac i Fuad Muhić, ljudi koji su od Šešelja bili okarakterisani kao perjanice muslimanskog nacionalizma i koji su očigledno bili bosanski patrioti.

Oni koji su znali da je Hamdija Pozderac bosanski patriota protumačili su "Sarajevski proces" kao njegovo uklanjanje političkih amatera koji bi mogli pokvariti proces osamostaljivanja Bosne i Hercegovine. Niko tada nije sumnjao, da bi mogli postojati neki Muslimani koji bi htjeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu i da ih Pozderčeva vlast baš zato i sudi. Znalo se da je podjela Bosne i Hercegovine u srpskom interesu i niko nije ni pomislio da bi neki Muslimani, i to vjernici, mogli toliko ići Srbima na ruku. Niko tada nije obratio pažnju na činjenicu da je "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovića izdata od Beogradskog izdavača "Srpska reč", neskrivene četničke kuće i da je tada Šešelj organizirao peticije da se puste "muslimanski intelektualci". Na Šešeljevu inicijativu je i veoma uticajna grupa lijevo orijentisanih evropskih filozofa iz tzv. Korčulanske škole stala u zaštitu "islamskih intelektualaca". Tek kada je po povratku iz Geneve u jesen 1993., gdje je upravo bio potpisao Tuđman - Miloševićev plan unije "tri Bosne", Alija Izetbegović izjavio da će muslimani dobiti državu u kojoj će sačinjavati oko 80% stanovništva, postalo je jasno o kojoj je državi riječ u "Islamskoj deklaraciji". Postalo je jasno da je Alija Izetbegović oduvijek želio i radio na podjeli Bosne i Hercegovine. Postalo je jasno i zašto je Pozderac sudio, a Šešelj podržavao Izetbegovića. Razbijanje Bosne i Hercegovine radi formiranje male "muslimanske" državice, tačnije rezervata, je u najboljem velikosrpskom interesu.

Da se vratimo "Sarajevskom procesu" iz 1983. U spisima tog suđenja nalaze se nepobitni dokazi da su Izetbegovića sudili borci za samostalnost BiH ili, kako on kaže, oni koji imaju "uskogruda i lokalistička gledanja" . Evo citata iz završne riječi Alije Izetbegovića od 16. avgusta 1983. na "Sarajevskom procesu". Citiram:

"Na kraju želim da kažem da nisam učinio nikakvu štetu Jugoslaviji. Tu štetu učinili su oni koji su inicirali ovaj proces. Uskogruda i lokalistička gledanja nanijela su već do sada krupne štete ovoj zemlji. To se dogodilo i u slučaju ovog procesa. Njega su mogli pokrenuti samo ljudi čiji horizonti ne sežu dalje od atara ovog grada.

Kada je riječ o Jugoslaviji, mogu samo reći da sam je volio kao što se voli svoja zemlja. Volio sam to ime Jugoslavija. Volio sam njen lik na karti." - kraj citata.

Sjetimo se unitarističke, tj. velikosrpske terminologije iz onoga vremena, kada se sipalo drvlje i kamanje na "uskogruda lokalistička gledanja koja ne vide dalje od svoga atara i koja razbijaju Jugoslaviju". Ovakvih unitarističkih parola ne bi se postidio ni Milošević.

Koliko su Alija Izetbegović i njegova grupa bili značajni u velikosrpskom projektu postaje jasno kada se sagleda koliko su se akademici Srpske akademije nauka i umetnosti trudili oko Izetbegovićeve grupe dok su ovi bili u zatvoru. Navedimo samo dva primjera te brige za "muslimanske intelektualce", kako ih srpski akademici nazivaju.

Primjer broj 1.

U knjizi koju je 1987. izdao Bosanski institut (kasnije Bošnjački institut) o Sarajevskom procesu (1983.) Aliji Izetbegoviću, Džemalu Latiću, i ostalima iz njihove grupe, na stranicama 271 i 272 nalazi se cijelo pismo/peticija kojega su članovi "Srpske Akademije Nauka i Umetnosti" (SANU) uputili Predsjedništvima SFRJ i SRBiH. Pismo (naslovljeno "Predstavka") se sastoji od dvije stranice teksta u kojem Akademici SANU-a traže hitno pomilovanje (oslobađanje iz zatvora) svih osuđenih na Sarajevskom procesu 1983. Koliko važnu ulogu u projektu SANU-a ima Izetbegović i njegova grupa najbolje se vidi iz činjenice da je na prvom sastanku SANU-a poslije usvajanja "Memoranduma" stavljena na dnevni red "Predstavka" kojom se traži puštanje iz zatvora Izetbegovićeve grupe.

U "Predstavci" SANU-a iz 1986. godine, između ostalog se kaže, citiram:

"Ono što je učinjeno Sarajevskim procesom ne može se povući. Ali, dalje patnje i stradanja Dzemala Latića mogu se odmah prekinuti. Predlažemo vam da aktom o pomilovanju odmah obustavite dalje izdržavanje kazne i pustite na slobodu Džemala Latića.

Činjenice koje smo naveli da bismo ilustrovali sudbinu Džemala Latića bacaju neotklonjivu senku na čitav Sarajevski proces i dovode u najozbiljniju sumnju opravdanost i zakonitost kažnjavanje SVIH OKRIVLJENIH. (naglasio autor) Zato vam predlažemo da pomilujete SVE OSUĐENE u Sarajevu i tako omogućite puštanje na slobodu onih koji se još uvek nalaze na izdržavanju kazne zatvora."

U Beogradu 6. juna 1986. godine

Odbor za obranu slobode misli i izražavanja:

akademik Matija Bečković

akademik prof. dr. Dimitrije Bogdanović

dr. Kosta Čavoski

Dobrica Čosić

prof. dr. Andrija Gams

dr Ivan Janković

prof. dr. Neca Jovanov

akademik prof. dr. Mihajlo Marković

akademik Dragoslav Mihajlović

Borislav Mihajlović - Mihiz

akademik prof. dr. Nikola Milošević

Tanasije Mladenović

akademik dr. Gojko Nikoliš

akademik prof. dr. Predrag Palavestra

akademik Mica Popović

akademik prof. dr. Radovan Samardžić

akademik Mladen Srbinović

akademik prof. dr. Dragoslav Srejović

akademik prof. dr. Ljubomir Tadić

U ime Odbora

Ljubomir Tadić

Kraj citata.

Primjer broj 2.

Sarajevska nedjeljna revija "Ljiljan" 18. maja 1998. intervjuira generala Halida Čengića, zvanog Hadžija, tokom rata glavnog logističara Armije BiH. Mada je taj sastanak Izetbegovićeve grupe sa akademicima SANU danas tabu tema, ipak smo zahvaljujući nepažnji Halida Čengića saznali da se dogodio, i da se na njemu diskutovalo o podjeli Bosne, šest godina prije početka rata. Čengić na slijedeći način opisuje sastanak ostatka Izetbegovićeve grupe sa srpskim akademicima dok je Izetbegović još bio u zatvoru. Citiram:

Novinar Mustafa Borović: Dvije godine poslije toga (Izetbegovićevog hapšenja) sreli ste se sa Dobricom Čosićem i drugim akademicima SANU-a. Možete li nam to pobliže objasniti? Ko je sve bio sa vama u grupi?

Čengić: U društvu smo bili ja, Mustafa Spahić, Džemaludin Latić (već su bili izašli iz zatvora), gospođa Lejla Akšamija, kćerka gospodina Izetbegovića, i Azijada, supruga Ismeta Kasumagića (koji je još bio u zatvoru sa Izetbegovićem). Akademik Ljuba Tadić nas je odveo u Beogradu u neki poznati restoran u šumi na Košutnjaku na ručak, jer tamo služe janjetinu. Tamo smo ostali i razgovarali oko tri sata. Kasnije smo shvatili da je to bila neka "srpsko-muslimanska Jalta".

Borović: O čemu ste razgovarali?

Čengić: O svemu. Moram istači da su se naši domaćini dobro potrudili. Napravili su takav raspored za stolom da pojedinačno svaki od nas sjedi do jednog od akademika, da može dobro razgovarati. Ja sam sjedio do dr. Božidara Jakšića i dr. Koste Čavoskog. Do Koste je sjedio akademik Tadić, pa do njega Džemal, pa onda Mustafa, pa akademik Dobrica Čosić, pa Lejla i Azijada. ... Kraj citata.

Srpski akademici su poklonili toliku pažnju hadžiji Čengiću, hodži Spahiću, Džemi Latiću, kojemu su srpske novine objavile prve pjesme da bi ga mogli poturati kao "islamskog intelektualca", te Lejli i Azijadi, samo zato što su to ljudi odani Izetbegovicu, njihovoj uzdanici u predstojećim događajima. Uostalom, hadžija Čengić je najbolje objasnio smisao prijateljstva SANU-a prema Izetbegoviću i njegovoj grupi, nazivajući taj sastanak "srpsko-muslimanska Jalta". (Jalta je sinonim za podjelu države)

"Afera Agrokomerc"

"Afera Agrokomerc" je pokrenuta 1988. kada je ustanovljeno izdavanje velikih iznosa mjenica bez pokrića od strane Agrokomerca iz Velike Kladuše. Činjenica da je direktora Agrokomerca Fikreta Abdića na tu funkciju doveo Hakija Pozderac iskorištena je od protagonista "antibirokratske revolucije" u BiH da se ukloni Pozderčeva garnitura iz rukovodstvu BiH.

Poslije "Afere Agrokomerc" stvari su se odvijale veoma brzo. Glatko je pušten Alija Izetbegović sedam godina prije odsluženja pune kazne zatvora. O tome je pričao Adil Zulfikarpašić. Zulfikarpašić svjedoči: "Dva dana po Izetbegovićevom puštanju iz zatvora on se našao u Zurichu kod mene. Ja sam znao da su mu prilikom presude 1983. oduzeta i građanska prava i da se građanska prava ne mogu vratiti bez novoga procesa. Upitao sam Izetbegovića kako je mogao dobiti pasoš tako brzo dok mu još ni građanska prava nisu vraćena? On je samo odgovorio: "Eto, dali mi." Kada se znaju prilike u tadašnjoj BiH i kada se zna ko je i kome mogao tako izdati pasoš SFRJ nameće se pitanja: "Ko je Alija Izetbegović?" Zašto bi velikosrbi olakšavali Izetbegoviću stvaranje "muslimanske stranke"? Naše sumnje se pojačavaju kada se sjetimo Karadžićeve izjave pred izbore: "Ako bude izabran Duraković, biće rat, a ako bude izabran Izetbegović, dogovoricemo se." Danas poslije Izetbegovićevih potpisa na sve "mirovne planove" kojima se legalizuju četnička osvajanja po Bosni i Hercegovini postaje jasno da je Karadžiću trebao Izetbegović upravo da bi mogao uspješnije ratovati, tj. da bi imao nekoga u suprotnom taboru ko će mu svojim potpisima legalizovati opljačkano. Postaje jasna i predizborna hajka na dr. Nijaza Durakovića iz partijskih organizacija Saveza komunista iz većinskih srpskih dijelova Bosanske Krajine. Dakle, po svaku cijenu su se morali ukloniti iz vlasti Bošnjaci koji bi mogli parirati velikosrbima, a dovesti Izetbegovića na čelo Muslimana.

IZETBEGOVIĆEVA METODOLOGIJA UNIŠTENJA REPUBLIKE BiH

Izdaja je veoma složena stvar, a projekat razbijanja BiH se zasniva na izdaji. Svaki izdajnik može nanijeti ogromnu štetu, a pogotovo ako je na čelu države. Hajdemo hladno razmisliti o toma zašto u zaštiti BiH nije primjenjeno internacionalno pravo, tj. kako je došlo do toga da se ne primjenjuje internacionalni zakon, nego da se o BiH pregovara sa agresorima, te smo tako stradali.

Kada su dvije strane u sporu, onda postoje dva načina rješavanja toga spora, i to

1. normativno, i

2. dogovorno.

Tako je i logično. Na primjer, ako te neko bez razloga udari, ti ga možeš tužiti, a možeš se sa njim vansudski nagoditi i "mirna Bosna". Potpuno isti pricipi vrijede i u internacionalnom pravu.

Kada je izvršena agresija na BiH, Savjet sigurnosti UN je počeo problem agresije na BiH rješavati normativno, tj. po internacionalnom zakonu. Rezolucijom, 752 Srbija, CG i JNA su proglašeni agresorima, i 15. aprila 1992. godine je Bush, na osnovu te rezolucije, dao četncima ultimatum da "se u roku od 15 dana povuku iz BiH". Tada Izetbegović hitno odlazi u Skopje na pregovore sa generalima JNA. Time je Izetbegović ODUSTAO od NORMATIVNOG rješavanja Krize u BiH i PREŠAO NA DOGOVORNI način.

Tada svijet, jer se prešlo na nagodbu, imenuje Owena i Vancea kao medijatore, tj. posrednike u pregovorima između "zaraćenih strana". Posrednici nisu sudije, oni ne donose odluke, njihov zadatak je samo da prouče stavove obje strane i da namirišu gdje bi se pregovrači mogli naći, tj. pod kojim uslovima bi se mogli dogovoriti. Njihova uloga je u suštini ista kao uloga posrednika u prodaji npr. kuće. Dakle, to što je Owen (a kasnije i ostali posrednici) davao nepovoljne prijedloga po BiH, je samo zato što je vidio da će takvi prijedlozi biti potpisani od strane Izetbegovića.

Inače, Izetbegoviću je objašnjeno šta je uloga posrednika, tj. da posrednik ne diktira, nego da posrednik smo traži formulu sa kojom bi se obje strane složile. U stvarnosti, posrednik može prijetiti samo agresorskoj strani, jer ako ne uspiju pregovori, dolazi do normativnog kažnjavanja agresora. To je i Christofer jasno rekao, da se može prijetiti Srbima, a Bošnjacima ne može. Poznato mi je da su Izetbegoviću mnogi bosanski patioti slali poruke da ne pregovara sa Karadžićem i Bobanom, ali je on govorio, da "mora pregovarati, jer ćemo mi biti krivi ako ne pregovaramo". To je velika Izetebgovićeva podvala, jer ne može žrtva postati krivac samo zato što neće da se nagodi, nego insistira na normativnom, tj. zakonitom, rješenju spora.

Dakle, posrednici u pregovorima nisu nikada nista odlučivali, oni su samo predlagali, a jedini koji je donosio odluke je bio Izetbegović koji je svaki prijedlog podjele BiH potpisisvao, mada druga strana nije, i tako se išlo sve dalje i dalje u korist razbijača Bosne. Nažalost, Alija nikada neće odgovarati u Hagu, jer je on odgovoran jedino narodu Bosne i Hercegovine, a narod nije dovoljno politički zreo da pronikne u izdaju, jer izdaja je veoma složena stvar, i zato je kazna za izdaju veoma teška u svim civilizovanim državama svijeta.

[Haman2]

MUSLIMOVIĆEV ODGOVOR: MEDIJSKO DIVLJAŠTVO FAHRUDINA RADONČIĆA

Redakcija STAVA 01.11.2017.

Upozoravam javnost u BiH da je Radončić vrlo, vrlo opasna osoba i da je odnos prema njegovom medijskom divljaštvu koga provodi u BiH, postalo važno moralno, etičko, političko i pravno pitanje. Oni koji nisu, neka pročitaju moju knjigu „Lažovi i ubice“, posebno neka pročitaju izvorna dokumenta koja sam u toj knjizi predstavio.
PIŠE: Fikret Muslimović



Fahrudin Radončić je u posljednje vrijeme maksimalno intenzivirao klevete protiv mene, vjerovatno, zato što je ocijenio da mu se to uklapa u ciljeve da sa sebe spere teške i istinite optužbe nekih ljudi da je on mafijaš, kriminalac, eksponent velikosrpske politike i prakse u BiH, umiješan u nerazjašnjena ubistva koja su se događala u mafijaškom podzemlju kome on pripada, da je organizator prostitucije i raznih drugih vrsta nemorala. Prilikom svakodnevnih kleveta protiv mene putem svog žutog glasila Dnevnog avaza, Radončić kleveće i Seada Rekića, čime se javnost u BiH želi zadržati daleko od istine.

Zato molim sve medije u BiH koji su iskreno usmjereni da se rasvjetljava istina o ratu u BiH, posebno da se rasvjetljava istina u pogledu odgovornosti za izvršene ratne zločine, da konačno upitaju Seada Rekića, da im on kaže da li je ili nije istina ono što pod kontrolom Radončića piše Radončićevo žuto glasilo Dnevni avaz. Neka Rekić, sa slobode kaže istinu. Molim ga da kaže, istinu i samo istinu.

Koliko je meni poznato, u zimu i proljeće 1993. godine, u trajanju od nekoliko mjeseci, u organizaciji Munira Alibabića, tadašnjeg načelnika Centra SDB Sarajevo, nad Rekićem i desetinama drugih osoba, vršeni su strahoviti ratni zločini, torture, zlostavljanja, ponižavanja, fizičkog i psihičkog iscrpljivanja.

Pod takvom divljačkom torturom, nekoliko mjeseci, svakoga dana, od Rekića se tražilo da potpiše izjavu da je on lično u špijunskoj mreži kojoj sam na čelu ja, Fikret Muslimović, te da ja, Fikret Muslimović u toj mreži držim većinu oficira koji su napustili JNA i priključili braniteljima BiH.

Rekića su tukli i iscrpljivali u tolikoj mjeri zločinački da je, zbog višemjesečne torture, od 90 kilograma tjelesne težine spao na 48 kilograma i počeo halucinirati, te u stanju kada mu je život visio o koncu, istražiteljima – zločincima pod kontrolom zločinca Alibabića, obećao da će potpisati sve što oni napišu i što žele, pa čak ako žele da će potpisati da je ubio američkog predsjednika Kenedija.

Tako je nastala izjava koju je, sredinom 1993. godine, preuzeo Fahrudin Radončić i sa svojim saradnikom Ekremom Lekićem objavio u listu AS. Od tada, pa sve do dan – danas, protiv mene traje divljačka medijska kampanja u organizaciji Fahrudina Radončića. Do prije tri godine, nisam znao za zločine izvršene nad Rekićem i ostalima. Da sam to znao, i to bih napisao u svojoj knjizi „Lažovi i ubice“.

Upozoravam javnost u BiH da je Radončić vrlo, vrlo opasna osoba i da je odnos prema njegovom medijskom divljaštvu koga provodi u BiH, postalo važno moralno, etičko, političko i pravno pitanje. Oni koji nisu, neka pročitaju moju knjigu „Lažovi i ubice“, posebno neka pročitaju izvorna dokumenta koja sam u toj knjizi predstavio.

Pravosuđu BiH sugeriram da u svojoj nadležnosti sagleda i procijeni izjavu koju je Sead Rekić, o zločinima koji su nad njim i desetinama drugih ljudi počinjeni, dao na Općinskom Sudu Sarajevo u jednom predmetu gdje je bilo bitno utvrditi da je laž ono što se od strane Fahrudina Radončića, u medijima pisalo i dalje piše na štetu istine, prikrivajući teške ratne zločine koji su izvršeni u organizaciji Munira Alibabića, a u lancu tih zločina našao i Fahrudin Radončić. Profesionalna je i moralna obaveza pravosuđa BiH da o tome ispitaju Rekića i druge koji su imali sličnu sudbinu kao i Rekić.

[Haman2]

Ko su stanovnici Sarajeva koji grad zatrpavaju smećem: S prozora bacaju i frižidere!
Autor: N. J.
Sarajevo je jedan od gradova koji se, nažalost, ne može pohvaliti čistoćom. Pojava bacanja smeća na sve strane, nerijetko i s prozora zgrada, traje već godinama i daje izuzetno ružnu sliku glavnom gradu BiH.



FOTO: IVAN ŠEBALJ

U pojedinim naseljima, poput Dolac-Malte, koju je danas obišao fotoreporter Faktora, situacija je toliko ozbiljna da se s pravom može reći da prljavština lako stanovnicima može donijeti zarazu.

-Pazi da ti nešto ne padne na glavu, neki dan su frižider bacili s prozora - rekli su taksisti na jednom od štandova na Dolac-Malti našem fotoreporteru.

A da u to nije teško povjerovati govore ponajbolje fotografije koje je snimio. U ovom naselju se tako mogu naći vreće smeća ispred ulaza u zgrade, svaka šansa za život cvijeću u žardinjerama i saksijama je uništena, jer su odavno pune smeća, nakon izvođenja građevinskih radova otpad se "hladno" izruči uz zgrade, prolazi zgrada su neprolazi upravo zbog smrada i prljavštine...

Uz to, svakodnevno se smeće izbacuje kroz prozore zgrada. Ovakvih žalosnih primjera je previše čak i za puno veće naselje nego što je ovo, a znamo svi da nije puno bolja situacija ni u drugim sarajevskim naseljima.

Mnogi će se zapitati zar je tako teško otići do kontejnera ili voditi brigu o svojoj životnoj okolini, ali ovakav odnos pojedinaca, odnosno veće grupe pojedinaca, prema gradu jedino mogu zaustaviti drastične kazne i hitna i odgovarajuća reakcija nadležnih.

[Haman2]

Do juce smo mogli vijeti u koritu Jale kofere, fotelje itd. To sve to bacamo mi gradjani. Sankcija nema a zakoni sigurno postoje samo vlast ih ne primjenjuje da se ne bi zamjerala gradjanima. Ista stvar je i sa saranjem po zgradama, liftovima, kioscima, prakticno na svakom mjestu gdje moze stati neki grafit. Korita nasih rijeka cast izuzecima obrasla su sibljem kao da rijeka tece kroz neko polje a ne kroz grada. Eto u Tuzli su to sredili kroz centar grada, ali jos nisu uredili obale rijeke kroz : Sjenjak, Slavinovici Luke, Salvinovici i Irac. Valjda ce ovaj zapoceti posao biti dovrsen.