VRUĆA SEPARATISTIČKA PEGLA U SVJETLU KONSOCIJACIJSKIH INICIJATIVA
--------------------------------------------------------------------------------
Da li ste čuli onaj o Fati i pegli?
Ide ovako: Izašla Fata u čaršiju šeta sa peglom u ruci. Tako jedan dan, tako drugi dan... Svijet se zagleda, trača, ali Fatu niko ništa da priupita. Onda trećeg dana susretne je prijateljica, pa će je upitati onako oprezno da se Fata ne uvrijedi:
"Bona Fate priupitala bi te nešto ali ne znam kako. Bojim se da se ne nađeš uvrijeđena" "Ma nema šta da se vrijeđam pa mi smo bar jaranice. De pitaj".
"Pa evo: "Što bona nosaš tu peglu kad' kod izađeš u čaršiju. Narod bona-konta nije li pošandrcala kad' šeta sa peglom."
A Fata će nato: Ma nije bona, nego kad kod izađem iz kuće mislim- isključi li ja ono peglu ili je ostavi uključenu. E ovako sam na sigurnom. Pegla samnom i ja rahat".
E ovako slično našoj Fati se ponaša se i dobar dio političari i intelektualaca u BH, a i šire ( Srbiji/Hrvatska). Nosaju taj svoj vrući nacionalizam i svugdje i u svakoj prilici mašu sa njim i unose ga u lice kolegama i javnosti, koja je prisiljena sve to gledati i slušati , jer nema izbora. Televizija snima,
štampa štampa, a javnost htjela ne htjela, sluša i gleda i polako upada u klopku, tj i sama postaje poput svojih "velikaša".
E, a onda ti isti političari kažu kako su isti narod, tj. realni su, imaju sluha i samo govore ono što narod misli. Koliko ta teza ima smisla jednako tako ima smisla i ustvrditi kako zapravo narod misli ono što mu štampa i televizija sugerira da misli. Demokratska politika je uostalom interakcija impulsa odozdo, iz naroda gore, ka njegovoj vrhuški, te povratno, odašiljanje impulsa odozgo, sa tog narodnog vrha ka dole, u masu tj. u narod.
Vic je međutim svaka tvrdnja o BH demokratskoj politici.
U nas jednostavno nema demokratske politike jer politika uopće ne radi na razvijanju demokratskih pretpostavki.
U nas se i dalje politički forsira plemenska, a ne građanska misao. Građansko se u nas i dalje doživljava kao nešto strano, kao nekakva klopka u koju hoće da nas uvuku gdje bi se mi onda utopili i izgubili svoju kolektivnu osobnost.
U nas mnogi intelektualci građansko doživljavaju ekskluzivnom sferom koja podrazumjeva tek populus ali ni slučajno nacionalni osjećaj koji se uvjek doživljava nacionalističkim upravo zbog nesposobnosti tih i takvih intelektualaca da iskorače iz okvira plemenskog razmišljanja.
Mnogi naši BH intelektualci legitimitet separatističkih nacionalističkih oligarhija drže podrazumijevajućim i neupitnim, a zagovaranje građanske BiH doživljavaju metafizikom i pritajenim nacionalizmom većinske nacije (jedan tako kumova i izmisli veliko-bošnjaštvo kao novi politički orijentir i odrednicu).
Međutim, upravo stoga što u nas istinske demokratske politike nema sasma je racionalno upitno posmatrati legitimitet nacionalističke oligarhije, navodno slobodno izabranih demokratskom voljom građana i naroda.
U nas se bratstvo kao fundamentalna pretpostavka demokratske politike doživljava na sasma pogrešan, izvitoperen način, tj. kao nekakva komunistička izmišljotina što jasno, nema veze sa stvarnim stanjem stvari, budući bratstvo u demokratskoj slici društva, hoće reći da su svi ljudi jednaki u ljudskosti iz čega onda izlaze jednaka prava, obaveze i slobode.
U nas se politika kune u demokratsko jer je to tendencija i u takvom smo okruženju, a uglavnom radi na poticanju, odašiljanju i razvijanju nedemokratskih impulsa. Evo, Tihić doživi katastrofalan poraz u predsjedničkoj utrci od Silajdžića, a ni on niti njegova stranka ni da pomisle o njegovom povlačenje. Lagumdžija opetovano, od izbora do izbora, nekada respektabilnu SDP, vodi iz poraza u poraz, a uporno i dalje ostaje "u sedlu". Princip je isti u oba slučaja - ko je narodu kriv što bira pogrešne.
Dodik dobiva podršku srpskog naroda, osvaja vlast demagoški razbuktavajući nacionalistička raspoloženja širenjem straha i zazora od onih drugih, da bi onda u političke pregovore sa partnerima ulazio ultimativno: ili RS ili razlaz.
Pa i onda kada se plasiraju i u javnost puste prodemokratske inicijative što zagovaraju dijalog i traženje BH rješenja dogovorom i političkim konsenzusom, kakva je konsocijacijska inicijativa koja nam se odjednom, desetak godina od rata plasira kao jedini mogući realan izlaz iz BH rašomona, "trči se pred rudu", tj. zanemaruje se i previđa faktor tu skoro završenog rata, proizvedenog jer svojevremeno tim vajnim nacionalnim elitama i intelektualcima, što evo danas zagovaraju konsocijacije, nije padalo na pamet nikakav dogovor i nikakva konsocijacija. Oni malobrojni što su zagovarali razum, vrlo brzo su bivali nacionalno i politički marginalizirani i demonizirani kao izdajnici.
Vladajući politički stil je bio "sila Boga ne moli" ili kako je tu balkanski slikovito opisao u jednom svom javljanju u "Feral Tribunu", Petar Luković , opisujući svoj povratak negdje iz inostranstva i razgovor sa taksistom na putu od Surčinskog aerodroma ka Beogradu, dok kolone tenkova idu prema Hrvatskoj i Vukovaru; Piše Luković, taksistov komentar je bio: "E,sad' su naj...li. Sad' ćemo im j...ti mater."
Treba li reći, banalizirano do kraja, da je upravo ovo bila i politika službene Srbije kojoj nikakve konsocijacije tada na pamet nisu padale.
Službena je Hrvatska pak išla za dogovorom dok joj je to odgovaralo, jer nikakve sile nije imala za sobom,a kako ju je korak po korak razvijala tako je sve više i više prevodila isti taj makijavelijski modus operandi, što se sa jedne strane dade i razumjeti jer kako ono svojevremeno Mesić izjavi, parafraziram -
Kada se druga strana naoružava i sprema na rat, pa ne očekujete valjda od nas Hrvata da umjesto pušaka uvozimo olovke pa pišemo agresoru-Molimo Vas nemojte nas napadati; ali je sa druge strane licemjerno zagovaranje konsocijacija od one hrvatske politike u Bosni što je na liniji dogovora Tuđman-Milošević iz Karađorđeva i kasnije Vens-Ovenovog plana o administrativno teritorijalnoj podjeli Bosne, koji se u kontekstu prednjeg dogovora, de facto država Srbije (tj. bivše YU) i Hrvatske i rata koji je upravo u to vrijeme bjesnio svom žestinom, nije mogao drugačije razumijevati nego kao prvi korak ka konačnom (državnom) teritorijalnom razgraničenju i što je uostalom i bilo tako razumijevano i sa bošnjačke i sa hrvatske i sa srpske strane (potvrda ! tome je eskalacija hrvatsko-bošnjačkog sukoba u nakani grabeža što više BH teritorije, upravo nakon objave Vens-Ovenovog plana).
U kojoj mjeri hrvatska politika (politika Zagreba) stoji iza konsocijacijskih inicijativa hrvatske inteligencije u BiH teško je posmatraču sa strane reći. Ono što se da zapaziti jeste fermentacija takvog raspoloženja u hrvatskoj javnosti, što su već zapazili i "globalni Srbi".Tako nas mega Srbin Nenad Kecmanović zvani Kec, poučava kako je prvo zagrebačka profesorica Mirjana Kasapović objavila knjigu "BiH-podijeljeno društvo i nestabilna država".
U knjizi profesorka Kasapović razvija tezu da je konsocijacijski dogovor jedini izlaz za dejtonsku BiH. Sarajevska čaršija n! a to ni mukajet, jer nema kontra argumenata, trijumfalno zaključuje Kec. Potom, nastavlja isti, sa Filozofskog fakulteta u Mostaru stiže pozitivna reakcija plasirana u magazinu "Status". Sarajevo opet mudro ćuti, zaključuje već egzaltirani Kec. Onda se javio Lovrenović Ivan u "BH Danima" otkrivajući nam konsocijacijski eliksir. E to se već nije moglo prećutati konstatacija je vaseljenskog Srbina Kecmanovića, jer Dani su ipak magazin koji se koliko toliko čita.
Srpski kvisko prešućuje svojevremenu reakciju Asima Mujkića, pa nastavlja kako je onda magazin "BH Dani" organizirao okrugli stol na temu"Konsocijacijski model uređenja države - spas ili krah Bosne i Hercegovine?"
Iako će Dani tek objaviti diskusije učesnika (Ivan Lovrenović , Zdravko Grebo, Nerzuk Ćurak, Asim Mujkić, Enver Kazaz, Gajo Sekulić, Ivan Vukoja, Senad Pećanin, Ugo Vlaisavljević ), Kec već zna šta je rečeno i koji su zaključci pa nas o tome sav razdragan obavještava u "Novim srpskim pogledima";Usput rečeno, kompletan tok diskusije, ali ne i zaključke koje pominje NK Kec (da li ih je uopće i bilo ili je to sve Kecova špekulacija???) oni znatiželjni mogu već sada pronaći na Forumu, web stranica: Mostarskaraja.co.
Helem, rezultat "vrlo zanimljivog hrvatsko-bošnjačkog dijaloga, uz učešće jednog Srbina", kako pompezno Kec naziva ovu skupinu intelektualaca je uglavnom konsocijacijski afirmativan: "Konsocijacija znači spas, a ne krah", piše Kecmanović . A evo i zašto, kako smo to imali čast da nas obavijesti proskribirani i samo ovlaš lakirani globalni Srbin Kecmanović ; Zaključci "bošnjačko-hrvatskog dijaloga" su:
1. Kako kazuje politička teorija i pokazuje političko iskustvo, u vjerski i nacionalno duboko podijeljenim društvima, kakvo je i bosanskohercegovačko, demokratska konsocijacija predstavlja optimalan tip državnog uređenja. Liberalne demokratije svakako obezbjeđuju viši stepen demokratije, ali su one ostvarive samo u nacionalno homogenim državama i razvijenim građanskim društvima.
2. Krajnje je vrijeme da se demistifikuje državni neoplatonizam po kome BiH postoji prije, iznad i mimo konsenzusa njenih naroda. Složena država mora zaslužiti osjećanje lojalnosti nacionalnih i vjerskih grupa, i to samo tako što će priznati i uvažiti njihovo zasebno postojanje.
3. U konkretno-istorijskim uslovima u BiH još uvijek ni u tragovima ne postoji kritična masa autentičnog građanstva, pa odgovarajuća politička opcija može da predstavlja ili projektovanu metafiziku Bosne i Hercegovine ili kamuflirani nacionalizam većinske nacije. U oba slučaja građanski unitarizam kao neizbježnu reakciju izaziva separatistički nacionalizam i vodi raspadu države.
4. Urgentno je da se prevaziđe omiljeno bosansko odlaganje, tipa "sve će biti riješeno prijemom u Evropsku uniju", jer BiH možda broji svoje posljednje dane. I sama EU je vrsta konsocijativnog eksperimenta, kao što su određeni tip konsocijacije bile i obje Jugoslavije i dejtonski aranžman , pa su procedure poznate, ali ostaje problem bazičnog konsenzusa i referenduma.
5. Nasuprot bošnjačkim strahovima, konsocijativne demokratije u Austriji i Holandiji ne samo da nisu dovele do raspada nego je poslije nekoliko decenija primjene proces krenuo u pravcu političke liberalizacije i građanske demokratizacije. A Švajcarska i Belgija spadaju među stabilne evropske države.
Ako gornje zaključke ovako kako nam im Kec plasira uzmemo zdravo za gotovo,onda se sa istim i možemo i ne moramo složiti, u cjelosti ili po pojedinim stavkama. Tako uopće nije sporno kako je teško pa i utopijski očekivati razvijanje demokratskog modela u složenoj društvenoj zajednici u kojoj se potiču i do besmisla naglašavaju (i izmišljaju) razlike, previđa zajedničko i u kojoj se forsira kod konstitutivnih narodnih kolektiviteta separatan domovinski osjećaj.
Navodni zaključak o nepostojanju "kritične mase autentičnog građanstva" je naprosto glupost jer kada bi bilo tako onda, uzmimo Indija, koja ni dan danas nema "kritičnu masu autentičnog građanstva", još stotinama godina nebi postala demokratskom zemljom, a svi znamo pa valjda i Kec i znameniti bošnjačko-hrvatski intelektualci učesnici okruglog stola da je Indija najmnogoljudnija demokracija na svijetu. Zadatak je inteligencije u modernom društvu da razvija demokratski potencijal zajednice, a očito je da naša inteligencija (i bošnjačka i srpska i hrvatska) nema taj kapacitet, te je onda najlakše, kapitulantski zaključiti, budu i nema kritične mase autentičnog građanstva, valja se konsocijacijski dogovoriti i lijepo podijeliti zemlju.
Jasno bosansko-hercegovačku priču usložnjava "činjenica trojna", ali po ko zna koji put ponovimo: nisu u BiH problem tri naroda; lako bi se našlo rješenje na zadovoljstvo sva tri naroda i svih građana BiH kada bi to bio problem. Nego je problem to što se uporno radi na potpunom razbijanju domovinske svijesti tih naroda.
Međutim, uvjetno rečeno, uopće nije problem konsocijacijski model kao takav.
Problem je svjesno previđanje aktuelnog konsocijacijskog modela koji BH već "živi". Onog Dejtonskog. I problem je što nove inicijative onako kako ih u javnosti razumijevamo, idu za daljnjim drobljenjem i usitnjavanjem BiH. Problem je što se daljnjim konsocijacijaliziranjem ide zapravo na legaliziranje podjele BiH na putu do konačne disolucije.
Tako srpski konsocijalci jedino rješenje za BH vide u trojnoj podjeli, ali tako da RS ostane onakva kakva jeste danas. Što nam sve skupa ukazuje da se ovdje ne radi o nakani "spašavanja" BiH u nekom novom politički održivom modelu, nego se ono što nije uspjelo ratom nastoji sada ostvariti drugim, političkim sredstvima , u miru.
Problem su dupli standardi koji se ovdje zagovaraju i problem je što konsocijacija odjednom nalazi podršku od one iste plemenske misli i politike kojoj svojevremeno ni do kakvog, pa ni konsocijacijskog dogovora nije bilo i koje su išle otvoreno na razbijanje BiH kao države. Problem! je dakle što se toj politici i onim intelektualcima "na dugme" koji je zagovaraju poput Kecmanovića, sa bošnjačkog stajališta, ne može vjerovati. Pa taj se do jučer upinjao, "sisajući iz malog nokta" navodne argumente u prilog teze o nemogućnosti zajedničkog
života u BiH, e da bi sada odjednom osjetio ljubav za BiH pa podupire konsocijaciju kao "spas za BH državu."
Ono što Kečina nastoji uviti u publicističko-naučni celofan politički Srbi operativci na terenu to sirovo plasiraju tako da i posljednji BH patriota ili hajdemo reći, jer Kečina voli razmišljati narodski, i posljednji zatucani Bošnjo nedvojbeno razumijeva separatizmom. A kako drugačije i razumjeti kada Dodik tekovinu genocida pretpostavlja državi BiH tezom ili-ili; kada nekakav BH ombudsmen izjavljuje- drzne li se Haški sud pa presudi u korist BiH po njenoj tužbi protiv Srbije i Crne Gore za počinjeni genocida, onda se BH dovodi u pitanje kao država; kada se u javnom opticaju koristi ista ona neprijateljska i huškač ka retorika iz vremena rata, ...itd...itd...
Nije li politički cinizam i moralni kurvarluk prvog reda da sada oni koji su ratom i zločinom išli na podjelu Bosne zagovaraju konsocijacijski model ne bi li se spasila BiH.
I gdje su uopće "bivši" Srbi Hrvatske pa da se konsocijacijski dogovaraju kako će se odvojiti od Hrvatske? Je li taj model znači sutra primjenjljiv i u Srbiji, u Vojvodini, Sandžaku i na Kosovu? E to već malo sutra? “Kosovo je kolevka srpstva, a Vojvodina srpska Atina i tu nema nikakvih pregovora.”
Eto to su ti dupli standardi. Ono što može u Bosni ne dolazi u obzir u Srbiji i Hrvatskoj. Ono što nije moglo jučer u Jugoslaviji, može danas u Bosni i Hercegovini.
Jasno do rješenja je moguće doći samo dijalogom. U BiH po prvi put u povjesti postoji mogućnost političkog dijaloga bez prijetnje silom. Zato je šteta što se taj dijalog hoće sa ultimativne pozicije ili-ili jer to u startu koči svaki dogovor.
Ukoliko se hoće istinski pa i konsocijacijski dogovor uvjet (uz prethodno ispunjenje nekih duhovnih pretpostavki o kojima je ovaj autor već ranije pisao) bi trebao biti povratak na nulto stanje, tj. na stanje prije rata i zločina te onda traženje rješenja. Ovako se samo hoće legalizirati stanje proizvedeno zločinom.
KONSOCIJACIJA, DA ILI NE !
-
seiko22
- Posts: 896
- Joined: 11/11/2006 04:27
- Location: "REPUBLIKA SRPSKA IS GENOCIDAL PRODUCT AND SHOULD BE ABOLISHED " Prof. Francis A. Boyle
#1 KONSOCIJACIJA, DA ILI NE !
Evo za "jastrijeba" jednog lijepog "stiva"!
-
Liberalism
- Posts: 2632
- Joined: 27/08/2006 16:54
#2
Jos kad bi neko rekao sta ta konsocijacija konkretno znaci u Bosni....
-
Liska
- Posts: 1953
- Joined: 12/05/2004 13:44
- Location: Mostar
#5
Cisto sumnjam da se fratri iz Bosne Srebrene ili I. Lovrenovic zalazu za treci entitet. Mozda bi ipak bilo bolje procitati i naci sto govore i misle, a ne donijeti zakljucak unaprijed. Ili hoces reci da Lovrenovic ima iste ciljeve kao i HDZ-ovi? On i HDZ-ovi stoje na dvije suprotne strane i ne mogu se staviti u isti kos.
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#8
Tako je to Kecmanović protumačio. O Lovrenoviću i fratrima Bosne Srebrne imam jako visoko mišljenje.Liska wrote:Cisto sumnjam da se fratri iz Bosne Srebrene ili I. Lovrenovic zalazu za treci entitet. Mozda bi ipak bilo bolje procitati i naci sto govore i misle, a ne donijeti zakljucak unaprijed. Ili hoces reci da Lovrenovic ima iste ciljeve kao i HDZ-ovi? On i HDZ-ovi stoje na dvije suprotne strane i ne mogu se staviti u isti kos.
Ako imaš više detalja, bilo bi korisno da ih postaviš.
-
Liberalism
- Posts: 2632
- Joined: 27/08/2006 16:54
#9
Vidim da znate sta bi konsocijacija proizvela vrlo precizno.
Zna li neko sta zapravo konsocijacija znaci u slucaju BiH? Sta se to predlaze?
Zna li neko sta zapravo konsocijacija znaci u slucaju BiH? Sta se to predlaze?
-
three sisters
- Posts: 255
- Joined: 05/11/2006 22:32
#10
apsolutno neklif wrote:Stvaranje trećeg (hrvatskog) entiteta.Liberalism wrote:Jos kad bi neko rekao sta ta konsocijacija konkretno znaci u Bosni....
vidi se da si potpuno neinformisan, i donosiš naprečac zaključke, što radi večina čeljadi u ovoj državi i kako onda naprijed -
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#11
A da nas možda poučis, prosvjetliš ili makar objasniš šta je to, ta, kako već bi...three sisters wrote:apsolutno neklif wrote:Stvaranje trećeg (hrvatskog) entiteta.Liberalism wrote:Jos kad bi neko rekao sta ta konsocijacija konkretno znaci u Bosni....
Čim prestaneš da goriš.
-
Liska
- Posts: 1953
- Joined: 12/05/2004 13:44
- Location: Mostar
#12
Valjda bi i ti,klif, mogao objasniti na koji nacin to znaci stvaranje treceg entiteta, pogotovo da objasnis kako je to Lovrenovic za stvaranje treceg entiteta? A mozda je nesto i do pokretaca teme da stavi malo vise informacija o ovome.
-
Liska
- Posts: 1953
- Joined: 12/05/2004 13:44
- Location: Mostar
#13
Evo malo materijala:
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=416848
.
http://pauk.ffzg.hr/cemu/prijevod1.html
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=416848
.
http://pauk.ffzg.hr/cemu/prijevod1.html
-
three sisters
- Posts: 255
- Joined: 05/11/2006 22:32
#14
budem ovako, ne znam ni ja, pokušavam da se informišem, zasad sam pohvatala, da je to je sve ali ne treći entitet, glavni zagovarač konsocijacije je prof. dr. Ugo Vlaisavljević, on nije Hrvat, a upravo zbog njegove persone, mislim
da bi ovo moglo biti i neko pametno rješenje na pomolu, za promjenu
Konsocijacija, bi bila u grubom prevodu nešto kao suživot, Bosna bi obrazovala nekoliko regija, koje bi imale svoju samostalnost, ali ne naravno kao državice, ostala bi Bosna i Hercegovina, sad govorim napamet ali mislim da bi se time "težina" republike srpske izbalansirala, jer bi bila samo jedan od tih dijelova, a ne nacionalna tvorevina, možda bi i ona bila svedena na manje komadiće, to ne znam
Što je tu poenta, da trenutno stvari stoje, tako da političari na vlasti, obećavaju jedinstvenu bosnu i hercegovinu, razne idealističke tvorevine, koje nisu moguće, a iza kojih se krije lobi za interes samo jednog naroda, ovime bi se stvorila građanska bih, koja nije jedinstvena, jer je takva nemoguća, bosna i hercegovina je puna različitosti, koje ipak žive zahjedno..
ovako, ne znam ni ja, pokušavam da se informišem, zasad sam pohvatala, da je to je sve ali ne treći entitet, glavni zagovarač konsocijacije je prof. dr. Ugo Vlaisavljević, on nije Hrvat, a upravo zbog njegove persone, mislim da bi ovo moglo biti i neko pametno rješenje na pomolu, za promjenu
Konsocijacija, bi bila u grubom prevodu nešto kao suživot, Bosna bi obrazovala nekoliko regija, koje bi imale svoju samostalnost, ali ne naravno kao državice, ostala bi Bosna i Hercegovina, sad govorim napamet ali mislim da bi se time "težina" republike srpske izbalansirala, jer bi bila samo jedan od tih dijelova, a ne nacionalna tvorevina, možda bi i ona bila svedena na manje komadiće, to ne znam
Što je tu poenta, da trenutno stvari stoje, tako da političari na vlasti, obećavaju jedinstvenu bosnu i hercegovinu, razne idealističke tvorevine, koje nisu moguće, a iza kojih se krije lobi za interes samo jednog naroda, ovime bi se stvorila građanska bih, koja nije jedinstvena, jer je takva nemoguća, bosna i hercegovina je puna različitosti, koje ipak žive zahjedno..
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#15
Nenad Kecmanović
Kraj hrvatske šutnje u BiH?
Tuđman je natociljao zapadne Hercegovce da podrže referendum o nezavisnosti BiH uz nezvanično obećanje da je to samo međufaza na putu ka secesiji i pripajanju Hrvatskoj. Rezultat jeste da dok Hrvatska hita prema EU, dotle Hrvati nestaju iz srednje Bosne i Posavine
Nedavni demonstrativan odlazak operske primadone Gertrude Munitić i univerzitetskog profesora Dragoljuba Stojanova iz Sarajeva u Zagreb, odnosno Rijeku, izazvao je veliku zabrinutost u prijestonici BiH. Kod Hrvata zato što je egzodus dvoje pripadnika malobrojne nacionalne elite aktuelizovao kolektivnu ugroženost manjine u zajedničkom entitetu. Kod Bošnjaka i više, jer je pao kao šamar “sarajevskoj multietničkoj idili”, u trenutku novog evro-američkog pritiska da se ustavnim promjenama, odnosno slabljenjem entiteta i kantona izvrši “funkcionalna reintegracija države” po muslimanskoj viziji unitarne BiH. U “Bošnjačko-hrvatskoj federaciji” slučaj je jedino razveselio duhovite (zapadne) Mostarce: “Odoše nam još dva 'muslimanska cvijeta'!” Ovo “cvijet” nekako i ide uz nekadašnju ljepoticu Munitićku, koja je stasom koliko i glasom navodno oduševila i samog doživotnog predsjednika SFRJ, pa, možda, na drugi način, ide i uz Stojanova kao, recimo, jednog “cvijeta hrvatske inteligencije” u BiH. Ali zašto ono “muslimanska”, kada su oboje Hrvati? I zašto likovanje?
Šta znači sintagma “muslimansko cvijeće”? Prva asocijacija upućuje na period Drugog svjetskog rata kada su ideolozi kvislinške NDH, tada još nacionalno neosviješćene, muslimane mobilisali za ustaški projekat Hrvatska do Drine, podilazeći im da su “cvijeće hrvatskog naroda”. Danas se Hrvati, većinom nezadovoljni položajem u Bošnjačko-hrvatskoj federaciji, zalažu za treći entitet i “cvijećem muslimanskog naroda” nazivaju malobrojne sunarodnike intelektualce koji su ostali u Sarajevu i zajedno sa baščaršijskim komšijama brane jedinstveni dvonacionalni entitet, pa čak i osporavaju “Herceg-Bosnu”. Na tom spisku obično su pominjani Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Željko Ivanković, Vladimir Gojer, Ivo Komšić, Miljenko Jergović i drugi. A njihova “nacionalna izdaja” tumačena je privatnim interesom: granice trećeg entiteta zaobilazile bi adrese njihovih sarajevskih stanova i kabineta u redakcijama, pozorištima, fakultetima ...
Izborom Željka Komšića za člana predsjedništva BiH, ovaj hrvatski predstavnik je izbio u prvi plan kao slika i prilika muslimanskog cvijeta jer je upravo na takvom programu dobio glasove Bošnjaka. Niko, naravno, nije mogao osporiti pravo ovom kandidatu Lagumdžijinog SDP-a i muslimanskom zetu, da se manje identifikuje sa hrvatstvom nego sa integralnim bosanstvom bez obzira što se u krajnjoj izvedbi poistovjećuje sa bošnjaštvom te da “jednako zastupa interese sva tri naroda”. Problem je objektivno postao politički kada se čovjek takvih uvjerenja i pogleda, kandidovao za funkciju po ustavu predviđenu za predstavnika hrvatskog naroda. Pošto kolegama u Predsjedništvu Harisu Silajdžiću i Nebojši Radmanoviću, ne pada na pamet da mu se miješaju u predstavljanju Hrvata, ispada da su njegovim ulaskom u sastav kolektivnog šefa države sastavljenom po nacionalnom paritetu, i Bošnjaci i Srbi natpredstavljeni sa po 1,33 predstavnika, a Hrvati potpredstavljeni sa 0,33 predstavnika.
Podrška koja je Komšiću stigla iz Zagreba od predsjednika “lijepe njihove” lično, nije doprinijela povjerenju lokalnih Hrvata, bez obzira na to što je upravo bilo otkriveno da je Stipe Mesić početkom 90-ih u Sidneju slavio period NDH kada su Muslimani bili “hrvatsko cvijeće” kao vrijeme nacionalnog trijumfa. Postalo je, naime, jasno da bi ovaj miljenik Brisela i Vašingtona bio spreman da podrži čak i Bošnjaka kao hrvatskog predstavnika u Sarajevu samo da bi do kraja mandata podigao zastavu EU usred Zagreba. Tako je radio i Tuđman kada je krajem 1993, pod pritiskom Nijemaca i Amerikanaca, potpisao Vašingtonski sporazum i gurnuo ih u zajednički entitet sa Muslimanima, uz crno na bijelo zapisanu obmanu da će Bošnjačko-hrvatska federacija ući u konfederaciju sa Hrvatskom. Vrhovnik je slično učinio i dvije godine ranije kada je zapadne Hercegovce natociljao da podrže referendum o nezavisnosti BiH uz nezvanično obećanje da je to samo međufaza na putu ka secesiji i pripajanju Hrvatskoj. Rezultat jeste da dok Hrvatska hita prema EU, dotle Hrvati nestaju iz srednje Bosne i Posavine na putu za Hrvatsku (Kninska Krajina i ostali od Srba etnički očišćeni krajevi) ili zapadnu Hercegovinu (Čapljina i novoformirana izbjeglička sela Šuškovo i Bobanovo).
Kako u knjizi “BiH – podijeljeno društvo i nestabilna država” piše Mirjana Kasapović, “nacionalnu ideologiju i program hrvatske političke elite u BiH teško je rekonstruisati zbog 'dvostruke politike' koja je, latentno i manifestno, obilježila cijelo razdoblje od 1990. godine. Pod dvostrukom politikom ne misli se na hotimično licemjerje usmjereno na zavaravanje političkih protivnika, na običnu 'svakidašnju političku laž', nego na politiku koja zbog izvanjskih pritisaka i ograničenja, kao i zbog vlastitih nesposobnosti i nedoumica, nije jasno i dosljedno artikulirala temeljne političke ciljeve Hrvata prije rata, u ratu i nakon rata” (str. 200). Mada to ugledna profesorica sa zagrebačkog FPN, rođena u Bosni, nigdje ne kaže, ti “izvanjski pritisci i ograničenja” dolazili su, prije svega, upravo iz Zagreba. A pomenuta “dvostruka politika” bila je vezana za podjelu između radikalnih zapadnohercegovačkih i umjerenih srednjobosansko-posavskih nacionalista, kojom su Tuđman i Mesić, najprije zajedno a kasnije odvojeno, neprestano manipulisali za račun zaokruženja države Hrvatske.
Knjiga Mirjane Kasapović predstavlja, ne samo sa hrvatske strane, do sada najkompletniju, najstručniju i najdirektniju kritiku bošnjačko-muslimanske vizije unitarne budućnosti dejtonske tvorevine po liberalno-građanskoj recepturi. Njene osnovne teze mogu se sažeti u sljedećih nekoliko redova.
Nema nijednog velikog događaje u istoriji BiH koji su tri vodeće vjerske i etničke grupe doživljavale na identičan način što bi moglo da bude vrelo zajedničkog ponosa. Naprotiv, i tursko osvajanje i austrougarsku aneksiju i monarhiju Karađorđevića i komunističku Jugoslaviju, kao i sve druge prelomne istorijske faze, dva od tri naroda, manje ili više osnovano, tretiraju kao nacionalno i vjersko ugnjetavanje, a jedan od tri kao zlatno doba. Izvana prigušeni antagonizmi dva naprema jedan su istorijska konstanta, a kratki intervali smjene inostranih čuvara “mirne Bosne” dovodili su do otvorenih sukoba. Tako i međunarodno priznanje BiH kao nezavisne države nije za sve značilo radost nego je porodilo novu generaciju “patriota” i “izdajnika”, a postkomunistička demokratija je pružila svakoj nacionalno-vjerskoj grupi mogućnost da krene svojim putem. “Šara leopardove kože” koju je pratila teritorijalno-etnička struktura BiH učinila je to tehnički teško izvodivim, a nacionalni lideri i međunarodni posrednici pokazali su se nesposobni da nađu kompromisna i fleksibilna rješenja. “Sa političkog i istorijskog stanovišta ključnom posljedicom rata može se smatrati upravo teritorijalizacija nacionalnih zajednica kakva nije postojala prije 1990. Ta činjenica je bitno promijenila društvene, političke i psihološke pretpostavke izgradnje demokratske i održive države, a njihovo zanemarivanje može biti pogubno po opstanak BiH” (str. 133). Rješenje se, dakle, ne može naći u pseudoliberalnoj prisilnoj integraciji nacionalno-vjerskih identiteta i zato nailazi na kontinuiran otpor srpskog i hrvatskog, pa indirektno i bošnjačkog naroda na terenu. Naprotiv, samo legalizacija i institucionalizacija trojne teritorijalno-etničke podjele koja neće biti apriori moralno-politički stigmatizovana kao antidemokratska i antievropska može dovesti do postepenog opuštanja i spontanog povezivanja na putu izgradnje lojalnosti zajedničkoj državi. Evropski primjeri demokratske konsocijacije, kao što su Švajcarska i Belgija, to najbolje potvrđuju.
Ova provokativna knjiga o BiH, teško oborive istoriografske i politikološke argumentacije, više od godinu dana nije naišla na polemičku reakciju bošnjačkih političkih intelektualaca. No, dok je Sarajevo sistematski prećutkivalo rješenja Mirjane Kasapović za nedoumice postdejtonske Bosne, stigao je pozitivan odjek sa hrvatske strane, iz zapadnog Mostara, od grupe mlađih nastavnika i asistenata sa Filozofskog fakulteta školovanih po evropskim i američkim naučnim institucijama. U tematskom broju, inače izvrsnog časopisa “Status” može se, istina, malo toga naći što direktno govori o BiH, o Herceg-Bosni, o Hrvatima i Bošnjacima, o većem i trećem entitetu, o ustavnim promjenama. Radi se o načelnoteorijskim prilozima, o stranputicama izgradnje građanskog društva u multietničkim zajednicama, o neprimjenljivosti liberalno-demokratskih rješenja u nacionalno podijeljenim društvima, o teoriji i praksi konsocijacije u svijetu i sl. Ipak su neprestano prisutne nedvosmislene asocijacije na nepovoljan položaj Hrvata u postdejtonskoj državi, na potrebu konfederalnog preustrojavanja, na treći entitet, i to baš u vrijeme rasprave o ustavnim promjenama.
Sve dok su ovi stavovi bili izloženi na relativno apstraktnom nivou i u koricama niskotiražnog časopisa, bošnjački mediji su mogli i da ih prećute, a komentatorske perjanice da se prave nevješti da nisu shvatili ili nisu pročitali. Međutim, kada je hrvatsku štafetu iz Mostara preuzelo “muslimansko cvijeće” u Sarajevu, na čelu sa Ivanom Lovrenovićem, koji je političku teoriju iz “Statusa” “preveo” na političku publicistiku u magazinu “Dani”, “vrag je odnio šalu”. Ne samo zato što su svi mogli da pročitaju i shvate, nego još i više zato što su hrvatske uzdanice jedinstvene Bosne “okrenule ćurak naopako” ka konsocijaciji. Ka u suštini konfederalnom političkom sistemu, koji podrazumijeva pravo Hrvata kao konstitutivnog naroda na teritorijalno-etnički identitet. Otkud taj zaokret hrvatske nacionalne elite u Sarajevu? Zašto je uvenulo “muslimansko cvijeće”? Već na poluvremenu od kraja rata do danas povjerenje Hrvata u zajedničku državu je sa 65 odsto opalo na 36 odsto, u Federaciju sa Bošnjacima sa 58 na 39 odsto, a broj stanovnika sa 17,3 odsto pao je na 10 odsto i to prema podacima Američke informativne agencije USIA. A prema Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH, koju je sačinio HDZ, “Hrvatima je uskraćeno pravo na zaseban (nacionalni) televizijski kanal. Odbijen im je i zahtjev da se prijestonica entiteta preseli iz Sarajeva, koje je i glavni grad države, u Travnik. Hrvatska kultura se sistematski potiskuje u korist novog bosanskog identiteta koji za njih ima regionalno, a ne nacionalno značenje. Hrvati vjeruju da je međunarodna zajednica spremna da prihvati dominaciju Bošnjaka u Federaciji”. Pet godina kasnije situacija je još nepovoljnija. Nije udovoljeno nijednom od hrvatskih zahtjeva, a nacionalna populacija je već prepolovljena. U srednjoj Bosni i Posavini više nema Hrvata. Bošnjaci nameću Hrvatima kolektivnu krivicu zbog žrtava koje su pretrpili u međusobnom sukobu u jesen 93. Sarajevo je postalo muslimanski grad iz koga je poslije rata više Hrvata otišlo nego što se vratilo. Kako sjetno primjećuje jedan od cvjetova: “Nekada su Hrvati davali gradu balerine, klasične muzičare, kazališne ljude. Te su se gradske tradicije zadržale i u kulinarstvu i općenito u načinu života i širile se kao nacionalni znak: božićni kuglof, zaher torta, lampa sa abažurom, balovi. I mada je poteklo od doseljenih Austrijanaca, Čeha i Mađara koji su po liniji katoličanstva postali Hrvati, sve je to prešlo u nacionalni kod – hrvatski.” Sada više toga tamo nema, kao što sve manje ima i Hrvata bilo gdje u Bosni, pa u zapadnoj Hercegovini ne samo da živi njihova većina nego južni kantoni, odnosno zapadni Mostar, postaju centar nacionalnog kulturnog i političkog života. Čak i sarajevska nadbiskupija, koja je dugo balansirala između “unitarističkih” bosanskih franjevaca i “Bosne srebrene”, odnosno “separatističke” Mostarske biskupije i hercegovačkih franjevaca, gubi ravnotežu, a kardinal Puljić, na zgražavanje bošnjačkih medija, sve češće nastupa u ime ugroženog hrvatstva.
Lako je bilo Bošnjacima da u sarajevskim medijima denunciraju Antu Jelavića, Božu Rajića, širokobriješke tajkune i ratne hadezeovce da se pod firmom borbe za nacionalnu ravnopravnost zalažu za vaskrsavanje genocidne tvorevine “Herceg-Bosne”. Odnosno da svaku kritiku iz zapadne Hercegovine arogantno apsolviraju kao škutorski provincijalizam i šovinistički primitivizam nespojiv sa “europskim” načelima liberalnog građanstva tako bliskim muslimanima na Baščaršiji. Međutim, kada su se sa, u osnovi istom idejom teritorijalizovane demokratske konsocijacije, koja ima uporište u savremenoj političkoj nauci (Arend Lajphart, Vil Kimlika, Čarls Tejlor, Jel Tamir) i univerzalnoj političkoj praksi (Austrija, Holandija, Belgija, Švajcarska, Kanada) oglasili vodeći hrvatski politički intelektualci iz Mostara i Sarajeva, sve je postalo neuporedivo komplikovanije.
Nakon nemuštih pokušaja bošnjačkih novinara da priču po inerciji vrate na uhodani kolosijek etiketiranja svakog Hrvata koji ne podržava jedinstvenu i cjelovitu Bosnu kao sljedbenika politike Gojka Šušaka i Mate Bobana, informativno-politički nedjeljnik “Dani”, u kome je Lovrenović jedan od urednika, organizovao je okrugli sto na pravu temu “Konsocijacijski model uređenja države – spas ili krah Bosne i Hercegovine?” Rezultati vrlo zanimljivog hrvatsko-bošnjačkog dijaloga, uz učešće jednog Srbina (Nervzuk Ćurak, Zdravko Grebo, Enver Kazaz, Ivan Lovrenović, Asim Mujkić, Gajo Sekulić, Ugo Vlaisavljević, Ivan Vukoja, Senad Pećanin), mogli bi se rezimirati u nekoliko zaključaka. 1) Kako kazuje politička teorija i pokazuje političko iskustvo, u vjerski i nacionalno duboko podijeljenim društvima, kakvo je i bosanskohercegovačko, demokratska konsocijacija predstavlja optimalan tip državnog uređenja. Liberalne demokratije svakako obezbjeđuju viši stepen demokratije, ali su one ostvarive samo u nacionalno homogenim državama i razvijenim građanskim društvima. 2) Krajnje je vrijeme da se demistifikuje državni neoplatonizam po kome BiH postoji prije, iznad i mimo konsenzusa njenih naroda. Složena država mora zaslužiti osjećanje lojalnosti nacionalnih i vjerskih grupa, i to samo tako što će priznati i uvažiti njihovo zasebno postojanje. 3) U konkretno-istorijskim uslovima u BiH još uvijek ni u tragovima ne postoji kritična masa autentičnog građanstva, pa odgovarajuća politička opcija može da predstavlja ili projektovanu metafiziku Bosne i Hercegovine ili kamuflirani nacionalizam većinske nacije. U oba slučaja građanski unitarizam kao neizbježnu reakciju izaziva separatistički nacionalizam i vodi raspadu države. 4) Urgentno je da se prevaziđe omiljeno bosansko odlaganje, tipa “sve će biti riješeno prijemom u Evropsku uniju”, jer BiH možda broji svoje posljednje dane. I sama EU je vrsta konsocijativnog eksperimenta, kao što su određeni tip konsocijacije bile i obje Jugoslavije i dejtonski aranžman, pa su procedure poznate, ali ostaje problem bazičnog konzenzusa i referenduma. 5) Nasuprot bošnjačkim strahovima, konsocijativne demokratije u Austriji i Holandiji ne samo da nisu dovele do raspada nego je poslije nekoliko decenija primjene proces krenuo u pravcu političke liberalizacije i građanske demokratizacije. A Švajcarska i Belgija spadaju među stabilne evropske države. 6) Ukratko, odgovor na pitanje u naslovu skupa glasi: konsocijacija znači spas, a ne krah.
Već na početku diskusije koju će “Dani” objaviti u dva nastavka, mnogi učesnici su se unaprijed uplašili od podrške konsocijaciji. “Ima jedna uglavnom prešutna sugestija koja se vrti u javnom mnjenju: o konsocijaciji govore neprijatelji BiH. Ima tu neka, kao, zavjera, opasnost, i to perfidna, dolazi od intelektualaca. Neki su vršili etničko čišćenje i rušili državu, a neki evo zalažući se za konsocijaciju legitimiraju ta zlodjela. Opasno je ovu našu priču tek tako pustiti u javnost.”
Naravno, pokazalo se da nisu bili u krivu. Izborni uspon Harisa Silajdžića do pozicije nacionalnog lidera na političkom programu agresivnog unitarizma (integralno bosanstvo) i centralizma (ukidanje entiteta i kantona) mogao je da nagovijesti kako će to bošnjačko biračko tijelo odgovoriti na ponudu konsocijacije koja implicira tročlanu konfederaciju. Naravno, velika većina ne čita “Dane”, a mnogi koji čitaju ovaj politički nedjeljnik izgleda nisu shvatili stenogram ove akademske diskusije niti prepoznali onu iritantnu implikaciju. Malobrojni, koji pak jesu, nisu ni znali ni umjeli da iznesu ozbiljnu kontraargumentaciju.
Nisu je imali ni Muhamed-Tunjo Filipović i njegov mezimac Nenad-Behbi, ali su iskoristili priliku da se prikažu kao otac i sin ugrožene nacije i obrušili se na glavnu opasnost – Ivana Lovrenovića. Junior Behbi u redovnoj kolumni u konkurentskoj reviji “Slobodna Bosna” objašnjava da su ne samo kuglof, zaher tortu, lampe sa abažurom i balske haljine nego i sve mašine, od singerice pa do rols-rojsa, u Bosnu prve donijele njegove nene, nane, amidžinice i daidžinice – sve same begovice Filipovićke nekoliko koljena unazad. A babo Tunjo čak je stigao da izdiktira i oštampa čitavu knjigu o “Lovrenovićima” koji izmišljaju da u Bosni imaju dužu kulturnu tradiciju od “temeljnog” muslimanskog naroda i o Ivanu lično, koji mu već godinama uskraćuje pare u nekoj komisiji za finansiranje naučnog rada. Prijestonički masovni mediji su zabilježili da se tokom govora na svečanoj promociji u Akademiji nauka, što zbog nacionalne što zbog vlastite ugroženosti, Tunjo toliko uzbudio da je manifestacija bila nakratko prekinuta.
Samo koju nedjelju nakon toga Sarajevo su trajno napustili Gertruda Munitić i Dragoljub Stojanov sa javnim obrazloženjem da su u Operi i na Fakultetu bili diskriminisani na nacionalnoj osnovi. Ivan Lovrenović je još tamo, i sa velikom erudicijom i elokvencijom dosta usamljeno uporno brani koncept konsocijacije kao pravo Hrvata na teritorijalno-etnički identitet. Uskoro ćemo vidjeti da li će se u novoj rundi pregovora o ustavnim promjenama oko koncepta trećeg entiteta konačno okupiti ne kao do sada samo ortodoksni zapadni Hercegovci i srednjobosansko “muslimansko cvijeće” nego svi Hrvati.
http://forum.sarajevo-rs.com/index.php?showtopic=2299
Ovdje je moguće naći Kecmanovićev tekst. Polazim od toga da je prenešen u kompletnom izdanju. Ostalo u vezi izvora ne bih komentirao.
Još jednom – moja prvobitna intervencija se ograničila na Kecmanovićev tekst. O Lovrenovićevom ne mogu govoriri, jer ga nisam čitao.
Kraj hrvatske šutnje u BiH?
Tuđman je natociljao zapadne Hercegovce da podrže referendum o nezavisnosti BiH uz nezvanično obećanje da je to samo međufaza na putu ka secesiji i pripajanju Hrvatskoj. Rezultat jeste da dok Hrvatska hita prema EU, dotle Hrvati nestaju iz srednje Bosne i Posavine
Nedavni demonstrativan odlazak operske primadone Gertrude Munitić i univerzitetskog profesora Dragoljuba Stojanova iz Sarajeva u Zagreb, odnosno Rijeku, izazvao je veliku zabrinutost u prijestonici BiH. Kod Hrvata zato što je egzodus dvoje pripadnika malobrojne nacionalne elite aktuelizovao kolektivnu ugroženost manjine u zajedničkom entitetu. Kod Bošnjaka i više, jer je pao kao šamar “sarajevskoj multietničkoj idili”, u trenutku novog evro-američkog pritiska da se ustavnim promjenama, odnosno slabljenjem entiteta i kantona izvrši “funkcionalna reintegracija države” po muslimanskoj viziji unitarne BiH. U “Bošnjačko-hrvatskoj federaciji” slučaj je jedino razveselio duhovite (zapadne) Mostarce: “Odoše nam još dva 'muslimanska cvijeta'!” Ovo “cvijet” nekako i ide uz nekadašnju ljepoticu Munitićku, koja je stasom koliko i glasom navodno oduševila i samog doživotnog predsjednika SFRJ, pa, možda, na drugi način, ide i uz Stojanova kao, recimo, jednog “cvijeta hrvatske inteligencije” u BiH. Ali zašto ono “muslimanska”, kada su oboje Hrvati? I zašto likovanje?
Šta znači sintagma “muslimansko cvijeće”? Prva asocijacija upućuje na period Drugog svjetskog rata kada su ideolozi kvislinške NDH, tada još nacionalno neosviješćene, muslimane mobilisali za ustaški projekat Hrvatska do Drine, podilazeći im da su “cvijeće hrvatskog naroda”. Danas se Hrvati, većinom nezadovoljni položajem u Bošnjačko-hrvatskoj federaciji, zalažu za treći entitet i “cvijećem muslimanskog naroda” nazivaju malobrojne sunarodnike intelektualce koji su ostali u Sarajevu i zajedno sa baščaršijskim komšijama brane jedinstveni dvonacionalni entitet, pa čak i osporavaju “Herceg-Bosnu”. Na tom spisku obično su pominjani Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Željko Ivanković, Vladimir Gojer, Ivo Komšić, Miljenko Jergović i drugi. A njihova “nacionalna izdaja” tumačena je privatnim interesom: granice trećeg entiteta zaobilazile bi adrese njihovih sarajevskih stanova i kabineta u redakcijama, pozorištima, fakultetima ...
Izborom Željka Komšića za člana predsjedništva BiH, ovaj hrvatski predstavnik je izbio u prvi plan kao slika i prilika muslimanskog cvijeta jer je upravo na takvom programu dobio glasove Bošnjaka. Niko, naravno, nije mogao osporiti pravo ovom kandidatu Lagumdžijinog SDP-a i muslimanskom zetu, da se manje identifikuje sa hrvatstvom nego sa integralnim bosanstvom bez obzira što se u krajnjoj izvedbi poistovjećuje sa bošnjaštvom te da “jednako zastupa interese sva tri naroda”. Problem je objektivno postao politički kada se čovjek takvih uvjerenja i pogleda, kandidovao za funkciju po ustavu predviđenu za predstavnika hrvatskog naroda. Pošto kolegama u Predsjedništvu Harisu Silajdžiću i Nebojši Radmanoviću, ne pada na pamet da mu se miješaju u predstavljanju Hrvata, ispada da su njegovim ulaskom u sastav kolektivnog šefa države sastavljenom po nacionalnom paritetu, i Bošnjaci i Srbi natpredstavljeni sa po 1,33 predstavnika, a Hrvati potpredstavljeni sa 0,33 predstavnika.
Podrška koja je Komšiću stigla iz Zagreba od predsjednika “lijepe njihove” lično, nije doprinijela povjerenju lokalnih Hrvata, bez obzira na to što je upravo bilo otkriveno da je Stipe Mesić početkom 90-ih u Sidneju slavio period NDH kada su Muslimani bili “hrvatsko cvijeće” kao vrijeme nacionalnog trijumfa. Postalo je, naime, jasno da bi ovaj miljenik Brisela i Vašingtona bio spreman da podrži čak i Bošnjaka kao hrvatskog predstavnika u Sarajevu samo da bi do kraja mandata podigao zastavu EU usred Zagreba. Tako je radio i Tuđman kada je krajem 1993, pod pritiskom Nijemaca i Amerikanaca, potpisao Vašingtonski sporazum i gurnuo ih u zajednički entitet sa Muslimanima, uz crno na bijelo zapisanu obmanu da će Bošnjačko-hrvatska federacija ući u konfederaciju sa Hrvatskom. Vrhovnik je slično učinio i dvije godine ranije kada je zapadne Hercegovce natociljao da podrže referendum o nezavisnosti BiH uz nezvanično obećanje da je to samo međufaza na putu ka secesiji i pripajanju Hrvatskoj. Rezultat jeste da dok Hrvatska hita prema EU, dotle Hrvati nestaju iz srednje Bosne i Posavine na putu za Hrvatsku (Kninska Krajina i ostali od Srba etnički očišćeni krajevi) ili zapadnu Hercegovinu (Čapljina i novoformirana izbjeglička sela Šuškovo i Bobanovo).
Kako u knjizi “BiH – podijeljeno društvo i nestabilna država” piše Mirjana Kasapović, “nacionalnu ideologiju i program hrvatske političke elite u BiH teško je rekonstruisati zbog 'dvostruke politike' koja je, latentno i manifestno, obilježila cijelo razdoblje od 1990. godine. Pod dvostrukom politikom ne misli se na hotimično licemjerje usmjereno na zavaravanje političkih protivnika, na običnu 'svakidašnju političku laž', nego na politiku koja zbog izvanjskih pritisaka i ograničenja, kao i zbog vlastitih nesposobnosti i nedoumica, nije jasno i dosljedno artikulirala temeljne političke ciljeve Hrvata prije rata, u ratu i nakon rata” (str. 200). Mada to ugledna profesorica sa zagrebačkog FPN, rođena u Bosni, nigdje ne kaže, ti “izvanjski pritisci i ograničenja” dolazili su, prije svega, upravo iz Zagreba. A pomenuta “dvostruka politika” bila je vezana za podjelu između radikalnih zapadnohercegovačkih i umjerenih srednjobosansko-posavskih nacionalista, kojom su Tuđman i Mesić, najprije zajedno a kasnije odvojeno, neprestano manipulisali za račun zaokruženja države Hrvatske.
Knjiga Mirjane Kasapović predstavlja, ne samo sa hrvatske strane, do sada najkompletniju, najstručniju i najdirektniju kritiku bošnjačko-muslimanske vizije unitarne budućnosti dejtonske tvorevine po liberalno-građanskoj recepturi. Njene osnovne teze mogu se sažeti u sljedećih nekoliko redova.
Nema nijednog velikog događaje u istoriji BiH koji su tri vodeće vjerske i etničke grupe doživljavale na identičan način što bi moglo da bude vrelo zajedničkog ponosa. Naprotiv, i tursko osvajanje i austrougarsku aneksiju i monarhiju Karađorđevića i komunističku Jugoslaviju, kao i sve druge prelomne istorijske faze, dva od tri naroda, manje ili više osnovano, tretiraju kao nacionalno i vjersko ugnjetavanje, a jedan od tri kao zlatno doba. Izvana prigušeni antagonizmi dva naprema jedan su istorijska konstanta, a kratki intervali smjene inostranih čuvara “mirne Bosne” dovodili su do otvorenih sukoba. Tako i međunarodno priznanje BiH kao nezavisne države nije za sve značilo radost nego je porodilo novu generaciju “patriota” i “izdajnika”, a postkomunistička demokratija je pružila svakoj nacionalno-vjerskoj grupi mogućnost da krene svojim putem. “Šara leopardove kože” koju je pratila teritorijalno-etnička struktura BiH učinila je to tehnički teško izvodivim, a nacionalni lideri i međunarodni posrednici pokazali su se nesposobni da nađu kompromisna i fleksibilna rješenja. “Sa političkog i istorijskog stanovišta ključnom posljedicom rata može se smatrati upravo teritorijalizacija nacionalnih zajednica kakva nije postojala prije 1990. Ta činjenica je bitno promijenila društvene, političke i psihološke pretpostavke izgradnje demokratske i održive države, a njihovo zanemarivanje može biti pogubno po opstanak BiH” (str. 133). Rješenje se, dakle, ne može naći u pseudoliberalnoj prisilnoj integraciji nacionalno-vjerskih identiteta i zato nailazi na kontinuiran otpor srpskog i hrvatskog, pa indirektno i bošnjačkog naroda na terenu. Naprotiv, samo legalizacija i institucionalizacija trojne teritorijalno-etničke podjele koja neće biti apriori moralno-politički stigmatizovana kao antidemokratska i antievropska može dovesti do postepenog opuštanja i spontanog povezivanja na putu izgradnje lojalnosti zajedničkoj državi. Evropski primjeri demokratske konsocijacije, kao što su Švajcarska i Belgija, to najbolje potvrđuju.
Ova provokativna knjiga o BiH, teško oborive istoriografske i politikološke argumentacije, više od godinu dana nije naišla na polemičku reakciju bošnjačkih političkih intelektualaca. No, dok je Sarajevo sistematski prećutkivalo rješenja Mirjane Kasapović za nedoumice postdejtonske Bosne, stigao je pozitivan odjek sa hrvatske strane, iz zapadnog Mostara, od grupe mlađih nastavnika i asistenata sa Filozofskog fakulteta školovanih po evropskim i američkim naučnim institucijama. U tematskom broju, inače izvrsnog časopisa “Status” može se, istina, malo toga naći što direktno govori o BiH, o Herceg-Bosni, o Hrvatima i Bošnjacima, o većem i trećem entitetu, o ustavnim promjenama. Radi se o načelnoteorijskim prilozima, o stranputicama izgradnje građanskog društva u multietničkim zajednicama, o neprimjenljivosti liberalno-demokratskih rješenja u nacionalno podijeljenim društvima, o teoriji i praksi konsocijacije u svijetu i sl. Ipak su neprestano prisutne nedvosmislene asocijacije na nepovoljan položaj Hrvata u postdejtonskoj državi, na potrebu konfederalnog preustrojavanja, na treći entitet, i to baš u vrijeme rasprave o ustavnim promjenama.
Sve dok su ovi stavovi bili izloženi na relativno apstraktnom nivou i u koricama niskotiražnog časopisa, bošnjački mediji su mogli i da ih prećute, a komentatorske perjanice da se prave nevješti da nisu shvatili ili nisu pročitali. Međutim, kada je hrvatsku štafetu iz Mostara preuzelo “muslimansko cvijeće” u Sarajevu, na čelu sa Ivanom Lovrenovićem, koji je političku teoriju iz “Statusa” “preveo” na političku publicistiku u magazinu “Dani”, “vrag je odnio šalu”. Ne samo zato što su svi mogli da pročitaju i shvate, nego još i više zato što su hrvatske uzdanice jedinstvene Bosne “okrenule ćurak naopako” ka konsocijaciji. Ka u suštini konfederalnom političkom sistemu, koji podrazumijeva pravo Hrvata kao konstitutivnog naroda na teritorijalno-etnički identitet. Otkud taj zaokret hrvatske nacionalne elite u Sarajevu? Zašto je uvenulo “muslimansko cvijeće”? Već na poluvremenu od kraja rata do danas povjerenje Hrvata u zajedničku državu je sa 65 odsto opalo na 36 odsto, u Federaciju sa Bošnjacima sa 58 na 39 odsto, a broj stanovnika sa 17,3 odsto pao je na 10 odsto i to prema podacima Američke informativne agencije USIA. A prema Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH, koju je sačinio HDZ, “Hrvatima je uskraćeno pravo na zaseban (nacionalni) televizijski kanal. Odbijen im je i zahtjev da se prijestonica entiteta preseli iz Sarajeva, koje je i glavni grad države, u Travnik. Hrvatska kultura se sistematski potiskuje u korist novog bosanskog identiteta koji za njih ima regionalno, a ne nacionalno značenje. Hrvati vjeruju da je međunarodna zajednica spremna da prihvati dominaciju Bošnjaka u Federaciji”. Pet godina kasnije situacija je još nepovoljnija. Nije udovoljeno nijednom od hrvatskih zahtjeva, a nacionalna populacija je već prepolovljena. U srednjoj Bosni i Posavini više nema Hrvata. Bošnjaci nameću Hrvatima kolektivnu krivicu zbog žrtava koje su pretrpili u međusobnom sukobu u jesen 93. Sarajevo je postalo muslimanski grad iz koga je poslije rata više Hrvata otišlo nego što se vratilo. Kako sjetno primjećuje jedan od cvjetova: “Nekada su Hrvati davali gradu balerine, klasične muzičare, kazališne ljude. Te su se gradske tradicije zadržale i u kulinarstvu i općenito u načinu života i širile se kao nacionalni znak: božićni kuglof, zaher torta, lampa sa abažurom, balovi. I mada je poteklo od doseljenih Austrijanaca, Čeha i Mađara koji su po liniji katoličanstva postali Hrvati, sve je to prešlo u nacionalni kod – hrvatski.” Sada više toga tamo nema, kao što sve manje ima i Hrvata bilo gdje u Bosni, pa u zapadnoj Hercegovini ne samo da živi njihova većina nego južni kantoni, odnosno zapadni Mostar, postaju centar nacionalnog kulturnog i političkog života. Čak i sarajevska nadbiskupija, koja je dugo balansirala između “unitarističkih” bosanskih franjevaca i “Bosne srebrene”, odnosno “separatističke” Mostarske biskupije i hercegovačkih franjevaca, gubi ravnotežu, a kardinal Puljić, na zgražavanje bošnjačkih medija, sve češće nastupa u ime ugroženog hrvatstva.
Lako je bilo Bošnjacima da u sarajevskim medijima denunciraju Antu Jelavića, Božu Rajića, širokobriješke tajkune i ratne hadezeovce da se pod firmom borbe za nacionalnu ravnopravnost zalažu za vaskrsavanje genocidne tvorevine “Herceg-Bosne”. Odnosno da svaku kritiku iz zapadne Hercegovine arogantno apsolviraju kao škutorski provincijalizam i šovinistički primitivizam nespojiv sa “europskim” načelima liberalnog građanstva tako bliskim muslimanima na Baščaršiji. Međutim, kada su se sa, u osnovi istom idejom teritorijalizovane demokratske konsocijacije, koja ima uporište u savremenoj političkoj nauci (Arend Lajphart, Vil Kimlika, Čarls Tejlor, Jel Tamir) i univerzalnoj političkoj praksi (Austrija, Holandija, Belgija, Švajcarska, Kanada) oglasili vodeći hrvatski politički intelektualci iz Mostara i Sarajeva, sve je postalo neuporedivo komplikovanije.
Nakon nemuštih pokušaja bošnjačkih novinara da priču po inerciji vrate na uhodani kolosijek etiketiranja svakog Hrvata koji ne podržava jedinstvenu i cjelovitu Bosnu kao sljedbenika politike Gojka Šušaka i Mate Bobana, informativno-politički nedjeljnik “Dani”, u kome je Lovrenović jedan od urednika, organizovao je okrugli sto na pravu temu “Konsocijacijski model uređenja države – spas ili krah Bosne i Hercegovine?” Rezultati vrlo zanimljivog hrvatsko-bošnjačkog dijaloga, uz učešće jednog Srbina (Nervzuk Ćurak, Zdravko Grebo, Enver Kazaz, Ivan Lovrenović, Asim Mujkić, Gajo Sekulić, Ugo Vlaisavljević, Ivan Vukoja, Senad Pećanin), mogli bi se rezimirati u nekoliko zaključaka. 1) Kako kazuje politička teorija i pokazuje političko iskustvo, u vjerski i nacionalno duboko podijeljenim društvima, kakvo je i bosanskohercegovačko, demokratska konsocijacija predstavlja optimalan tip državnog uređenja. Liberalne demokratije svakako obezbjeđuju viši stepen demokratije, ali su one ostvarive samo u nacionalno homogenim državama i razvijenim građanskim društvima. 2) Krajnje je vrijeme da se demistifikuje državni neoplatonizam po kome BiH postoji prije, iznad i mimo konsenzusa njenih naroda. Složena država mora zaslužiti osjećanje lojalnosti nacionalnih i vjerskih grupa, i to samo tako što će priznati i uvažiti njihovo zasebno postojanje. 3) U konkretno-istorijskim uslovima u BiH još uvijek ni u tragovima ne postoji kritična masa autentičnog građanstva, pa odgovarajuća politička opcija može da predstavlja ili projektovanu metafiziku Bosne i Hercegovine ili kamuflirani nacionalizam većinske nacije. U oba slučaja građanski unitarizam kao neizbježnu reakciju izaziva separatistički nacionalizam i vodi raspadu države. 4) Urgentno je da se prevaziđe omiljeno bosansko odlaganje, tipa “sve će biti riješeno prijemom u Evropsku uniju”, jer BiH možda broji svoje posljednje dane. I sama EU je vrsta konsocijativnog eksperimenta, kao što su određeni tip konsocijacije bile i obje Jugoslavije i dejtonski aranžman, pa su procedure poznate, ali ostaje problem bazičnog konzenzusa i referenduma. 5) Nasuprot bošnjačkim strahovima, konsocijativne demokratije u Austriji i Holandiji ne samo da nisu dovele do raspada nego je poslije nekoliko decenija primjene proces krenuo u pravcu političke liberalizacije i građanske demokratizacije. A Švajcarska i Belgija spadaju među stabilne evropske države. 6) Ukratko, odgovor na pitanje u naslovu skupa glasi: konsocijacija znači spas, a ne krah.
Već na početku diskusije koju će “Dani” objaviti u dva nastavka, mnogi učesnici su se unaprijed uplašili od podrške konsocijaciji. “Ima jedna uglavnom prešutna sugestija koja se vrti u javnom mnjenju: o konsocijaciji govore neprijatelji BiH. Ima tu neka, kao, zavjera, opasnost, i to perfidna, dolazi od intelektualaca. Neki su vršili etničko čišćenje i rušili državu, a neki evo zalažući se za konsocijaciju legitimiraju ta zlodjela. Opasno je ovu našu priču tek tako pustiti u javnost.”
Naravno, pokazalo se da nisu bili u krivu. Izborni uspon Harisa Silajdžića do pozicije nacionalnog lidera na političkom programu agresivnog unitarizma (integralno bosanstvo) i centralizma (ukidanje entiteta i kantona) mogao je da nagovijesti kako će to bošnjačko biračko tijelo odgovoriti na ponudu konsocijacije koja implicira tročlanu konfederaciju. Naravno, velika većina ne čita “Dane”, a mnogi koji čitaju ovaj politički nedjeljnik izgleda nisu shvatili stenogram ove akademske diskusije niti prepoznali onu iritantnu implikaciju. Malobrojni, koji pak jesu, nisu ni znali ni umjeli da iznesu ozbiljnu kontraargumentaciju.
Nisu je imali ni Muhamed-Tunjo Filipović i njegov mezimac Nenad-Behbi, ali su iskoristili priliku da se prikažu kao otac i sin ugrožene nacije i obrušili se na glavnu opasnost – Ivana Lovrenovića. Junior Behbi u redovnoj kolumni u konkurentskoj reviji “Slobodna Bosna” objašnjava da su ne samo kuglof, zaher tortu, lampe sa abažurom i balske haljine nego i sve mašine, od singerice pa do rols-rojsa, u Bosnu prve donijele njegove nene, nane, amidžinice i daidžinice – sve same begovice Filipovićke nekoliko koljena unazad. A babo Tunjo čak je stigao da izdiktira i oštampa čitavu knjigu o “Lovrenovićima” koji izmišljaju da u Bosni imaju dužu kulturnu tradiciju od “temeljnog” muslimanskog naroda i o Ivanu lično, koji mu već godinama uskraćuje pare u nekoj komisiji za finansiranje naučnog rada. Prijestonički masovni mediji su zabilježili da se tokom govora na svečanoj promociji u Akademiji nauka, što zbog nacionalne što zbog vlastite ugroženosti, Tunjo toliko uzbudio da je manifestacija bila nakratko prekinuta.
Samo koju nedjelju nakon toga Sarajevo su trajno napustili Gertruda Munitić i Dragoljub Stojanov sa javnim obrazloženjem da su u Operi i na Fakultetu bili diskriminisani na nacionalnoj osnovi. Ivan Lovrenović je još tamo, i sa velikom erudicijom i elokvencijom dosta usamljeno uporno brani koncept konsocijacije kao pravo Hrvata na teritorijalno-etnički identitet. Uskoro ćemo vidjeti da li će se u novoj rundi pregovora o ustavnim promjenama oko koncepta trećeg entiteta konačno okupiti ne kao do sada samo ortodoksni zapadni Hercegovci i srednjobosansko “muslimansko cvijeće” nego svi Hrvati.
http://forum.sarajevo-rs.com/index.php?showtopic=2299
Ovdje je moguće naći Kecmanovićev tekst. Polazim od toga da je prenešen u kompletnom izdanju. Ostalo u vezi izvora ne bih komentirao.
Još jednom – moja prvobitna intervencija se ograničila na Kecmanovićev tekst. O Lovrenovićevom ne mogu govoriri, jer ga nisam čitao.
-
mostarac
- Posts: 8416
- Joined: 03/03/2005 13:47
#17
Ono sto sve probosanske snage treba da zabrine je cinjenica da su srpski radikalni elementi poceli da rade nesto sto do sada nisu, a to je da oni, a ne hrvatski radikalni elementi, pocinju da aktivno zagovaraju treci entitet i to se svakim danom sve vise provlaci po novinama i televiziji. Pocevsi od dodikove nagrade u mostaru do ovog teksta. ovde nesto debelo smrdi i tukne na neko novo modifikovano karadjordjevo kojeg izgleda jos nismo ni svjesni.
-
three sisters
- Posts: 255
- Joined: 05/11/2006 22:32
#19
to dodik, i treći entitet, katastrofa..ali to se ne može poistovjetiti sa konsocijacijom, koja je tema. znači da li za nju ili nisi, ili ako nije crno bijelo, argumentiraj. meni se kako sam rekla čini da bi moglo nešto konstruktivno ispasti. ali je isto tako pitanje da li smo mi spremni za to? a tu je odgovor, ne. postali smo skeptični i flegmatični, što pokazuju odgovori tipa, neće on meni podvalit, nema šanse, sve su to ista sranje, nek ostane kako jestmostarac wrote:Ono sto sve probosanske snage treba da zabrine je cinjenica da su srpski radikalni elementi poceli da rade nesto sto do sada nisu, a to je da oni, a ne hrvatski radikalni elementi, pocinju da aktivno zagovaraju treci entitet i to se svakim danom sve vise provlaci po novinama i televiziji. Pocevsi od dodikove nagrade u mostaru do ovog teksta. ovde nesto debelo smrdi i tukne na neko novo modifikovano karadjordjevo kojeg izgleda jos nismo ni svjesni.
-
zavrzlama
- Posts: 10463
- Joined: 15/01/2006 18:35
#20
Politicari u rs-u znaju da bez treceg entiteta ce rs biti savez srpskih opstina,pogotovo ako se slucajno reformise policija....... ...najbolji odgovor onim koji se raduju trecem entitetu(Dodik ) ako nudis onda im daj teritoriju i to njihovu koju si ratom okupirao i nazvao onako kako si nazvao....Treci entitet bi neki stvorili iskljucivo radi potpune podjele BIH a ne radi unutrasnjeg preustroja drzave....zna Dodik recimo ako bi se stvorio treci entitet a BIH nastavila da postoji u svojim granicama ,da bi u tom slucaju bio na gubitku davajuci hrvatima i bosnjacima dijelove Posavine i Podrinja...treci entitet trazi i izmjenu granica rs-e....a to se nekom nebi dopalo.....treci entitet je samo pokusaj izazivanja sukoba izmedju bosnjaka i hrvata...stara oprobana skola..mostarac wrote:Ono sto sve probosanske snage treba da zabrine je cinjenica da su srpski radikalni elementi poceli da rade nesto sto do sada nisu, a to je da oni, a ne hrvatski radikalni elementi, pocinju da aktivno zagovaraju treci entitet i to se svakim danom sve vise provlaci po novinama i televiziji. Pocevsi od dodikove nagrade u mostaru do ovog teksta. ovde nesto debelo smrdi i tukne na neko novo modifikovano karadjordjevo kojeg izgleda jos nismo ni svjesni.
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#21
Dodiku je retorika razbijanja BiH pod krinkom beskompromisnog očuvanja RS imanentna već jako dugo. Smatram da će se koristiti svim političkim sredstvima da bi ostvario taj cilj. Njegovi motivi me ne iznenađuju. Lično mi se čini da je i priča o auto-putu Gradiška-Kupres, te stvaranje posebnih veza sa Zagrebom išla i ide u tom pravcu - političkom približavanju hercegovačkim Hrvatima. Teško mogu da povjerujem da Dodik približavanjem Hrvatima, te insistiranjem na "konsocijaciji", želi u budućem periodu imati jaku i demokratsku BiH. Ali možda je to moja pogrešna percepcija.mostarac wrote:Ono sto sve probosanske snage treba da zabrine je cinjenica da su srpski radikalni elementi poceli da rade nesto sto do sada nisu, a to je da oni, a ne hrvatski radikalni elementi, pocinju da aktivno zagovaraju treci entitet i to se svakim danom sve vise provlaci po novinama i televiziji. Pocevsi od dodikove nagrade u mostaru do ovog teksta. ovde nesto debelo smrdi i tukne na neko novo modifikovano karadjordjevo kojeg izgleda jos nismo ni svjesni.
Više me zanima kako će se prema prijedlogu konsocijacije očitovati bošnjački predstavnici - Silajdžić i Tihić. Možda ni njima ta ideja nije mrska. Lično, ne vjerujem u tezu da je bošnjački interes istovremeno i bosanski.
-
Liska
- Posts: 1953
- Joined: 12/05/2004 13:44
- Location: Mostar
#22
Klif, ovu ideju o konsocijaciji nije pokrenuo Kecmanovic ili Dodik. Vjerojatno je jos dobro nisu proucili i kad je prouce uhvatice se za glavu jer im nece odgovarati. Ideja treceg entiteta i konsocijacije su suprotne ideje i prije bih mogao vjerovati da Kecmanovic zeli nanijeti stetu projektu konsocijacije.
-
mostarac
- Posts: 8416
- Joined: 03/03/2005 13:47
#23
potpuno pogresno. Zagovaranje treceg entiteta od strane srpskih politicara u BiH bi samo ucvrstilo poziciju RS-a koja se trebala i neusvojinim ustavnim promjenama poprilicno uzdrmati, a svjesni su Dodik i drustvo da ce te ustavne promjene kad tad da se usvoje. Ipak oni se nadaju nekom novom daytonu gdje bi se nastupilo zajedno sa HDZ-om i izborio treci entitet sto bi bio prvi korak na putu raspada Bosne i Hercegovine kao drzave. Pitanje je samo kada bi se usvojio ustav o mogucnosti da entiteti postanu samostalne drzave.zavrzlama wrote:Politicari u rs-u znaju da bez treceg entiteta ce rs biti savez srpskih opstina,pogotovo ako se slucajno reformise policija....stvaranjem treceg entiteta niko nebi mogao prigovoriti ...najbolji odgovor onim koji se raduju trecem entitetu(Dodik ) ako nudis onda im daj teritoriju i to njihovu koju si ratom okupirao i nazvao onako kako si nazvao....Treci entitet bi neki stvorili iskljucivo radi potpune podjele BIH a ne radi unutrqasnjeg preustroja drzave....zna Dodik recimo ako bi se stvorio ttreci entitet a BIH nastavila da postoji u svojim granicama ,da bi u tom slucaju bio na gubitku davajuvi hrvatima i bosnjacima dijelove Posavine i Podrinja...treci entitet trazi i izmjenu granica rs-e....a to se nekom nebi dopalo.....treci entitet je samo pokusaj izazivanja sukoba izmedju bosnjaka i hrvata...stara oprobana skola..mostarac wrote:Ono sto sve probosanske snage treba da zabrine je cinjenica da su srpski radikalni elementi poceli da rade nesto sto do sada nisu, a to je da oni, a ne hrvatski radikalni elementi, pocinju da aktivno zagovaraju treci entitet i to se svakim danom sve vise provlaci po novinama i televiziji. Pocevsi od dodikove nagrade u mostaru do ovog teksta. ovde nesto debelo smrdi i tukne na neko novo modifikovano karadjordjevo kojeg izgleda jos nismo ni svjesni.
Dodik bi i dao ponesto teritorija RS ako bi se uspostavio treci entitet jer taj entitet garantuje opstanak RS-a.
@three sisters: Uz svo postovanje, gospoda nisu objasnila kako primjeniti konsocijaciju na BiH. Dakle kako napraviti takav izborni zakon da se ovo primjeni? Mi i sad u predsjednistvu imamo konsocijaciju, a preglasavanje je onemoguceno mehanizmom vitalnog nacionalnog interesa. Dakle ovo nije nikakvo poboljsanje. Umjesto sto u vladama stoji 5-4-3 stajace 4-4-4 i opet sve isto, a ja sam za to da stoji 12-0-0 onih koji su najsposobniji ma koje da su nacije i samo neka vole ovu zemlju. Izvini ali ja u konsocijaciji ne vidim nista novo.
Po meni jedino rjesenje za BiH je nemogucnost registrovanja politicke partije koja ima ispod 30.000 clanova sa placenom clanarinom i dokazom o tome, a da ista uz to ne moze da ima preko 60% clanstva jedne nacije. To je jedino sto BiH moze uciniti naprednim drustvom i da narod bira KVALITET, a ne nacionalni tor.
-
Bunna
- Posts: 36
- Joined: 16/02/2007 22:08
#24
Wikipedia kaze ovako: "Consociationalism is a form of government involving guaranteed group representation, and is suggested for deeply divided societies.[1] According to Rupert Taylor "consociationalism advances a system of consensual multi-ethnic power sharing as opposed to majority rule."
sto po meni znaci konsocijalna demokratija je model podjele vlasti koji ne pociva na izbornim vecinama (vecinska demokratija)!
kao primjer navode se nizozemska, svajcarska, belgija, juzna afrika, luksemburg, nigerija itd.
sta to znaci za bih? pa nista posebno, i kratkotrajna republika bih, koju prizivaju umalo svi protivnici konsocijacije, bila je upravo to, konsocijacija. predsjednistvo je bilo podijeljeno po nacionalnoj osnovi (ustav), glavne funkcije su bile takodje tako podijeljenje (mada ne i ustavnim aktom)... dejtonska bosna i hercegovina je apsolutna perverzija konsocijacije, gdje je kompletna podjela vlasti upravo usredotocena ka DEZintegraciji i blokadi, nikako KONsocijaciji. mi moramo traziti model garancije prava svih grupa u drustvu u podjeli vlasti, ali onoliko da ne blokiramo zajednicku drzavu. ali lako je pricati!
meni licno se belgijski model cini vrlo interesantan, ujednostavljeno, tamo je stvarna vlast podijeljena na regije i funkcionise skoro po vecinskom modelu. sve sto ima veze sa kulturom (obrazovanje, umjetnost, jezik, identitet, drustvene nauke itd.) podijeljeno je po nacionalnoj osnovi i svaka etnicka grupa za sebe autonomno regulise ove teme. ova horizontala podjele vlasti ponekad se cak ni teritorijalno ne podudara. ali da ja ne pricam puno, prolistajte malo politicki sistem belgije.
sto po meni znaci konsocijalna demokratija je model podjele vlasti koji ne pociva na izbornim vecinama (vecinska demokratija)!
kao primjer navode se nizozemska, svajcarska, belgija, juzna afrika, luksemburg, nigerija itd.
sta to znaci za bih? pa nista posebno, i kratkotrajna republika bih, koju prizivaju umalo svi protivnici konsocijacije, bila je upravo to, konsocijacija. predsjednistvo je bilo podijeljeno po nacionalnoj osnovi (ustav), glavne funkcije su bile takodje tako podijeljenje (mada ne i ustavnim aktom)... dejtonska bosna i hercegovina je apsolutna perverzija konsocijacije, gdje je kompletna podjela vlasti upravo usredotocena ka DEZintegraciji i blokadi, nikako KONsocijaciji. mi moramo traziti model garancije prava svih grupa u drustvu u podjeli vlasti, ali onoliko da ne blokiramo zajednicku drzavu. ali lako je pricati!
meni licno se belgijski model cini vrlo interesantan, ujednostavljeno, tamo je stvarna vlast podijeljena na regije i funkcionise skoro po vecinskom modelu. sve sto ima veze sa kulturom (obrazovanje, umjetnost, jezik, identitet, drustvene nauke itd.) podijeljeno je po nacionalnoj osnovi i svaka etnicka grupa za sebe autonomno regulise ove teme. ova horizontala podjele vlasti ponekad se cak ni teritorijalno ne podudara. ali da ja ne pricam puno, prolistajte malo politicki sistem belgije.
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#25
Liska wrote:Klif, ovu ideju o konsocijaciji nije pokrenuo Kecmanovic ili Dodik. Vjerojatno je jos dobro nisu proucili i kad je prouce uhvatice se za glavu jer im nece odgovarati. Ideja treceg entiteta i konsocijacije su suprotne ideje i prije bih mogao vjerovati da Kecmanovic zeli nanijeti stetu projektu konsocijacije.
Slažem se u biti. Međutim, treći entitet i konsocijacija ne moraju biti u suprotnosti, jer ja ovako prezentiranu ideju konsocijacije doživljavam, pojednostavljeno, na poziv da se BiH prvo podijeli na tri teritorijalno-etničke cjeline koje bi kasnije trebale da stupe u proces suštinskog približavanja na ravni demokratski shvaćene tronacionalne države. U korijenu, znači, treba istražiti motiv predlagača. Tome, suštinski, ne bih imao šta prigovoriti, ukoliko bi se radilo, uz ostale pretpostavke, o postojanju efikasnih mehanizama za zaštitu države kao cjeline, te sprečavanja upliva susjednih zemalja na politički život BiH.
Prigovor iz uvodnog teksta - u kome se, govoreći o konsocijaciji, ukazuje na potrebu polaska od nulte tačke - mi se čini opravdanim, jer rat je stvorio novu faktičku situaciju koja formalno jeste legalna, ali, posmatrana iz svih drugih aspekata, potpuno upitna. Stoga mi se istraživanje motiva čini jako bitnim elementom.