Magazin "Dani" objavio ekskluzivni feljton od tri priče iz nove knjige Semira Halilovića
Feljton Dana (I): Iz knjige Semira Halilovića Državna tajna 2
Čiji je bio Ćelo - Seferov ili Alijin?
Nakon knjige Državna tajna, koja je izazvala burne reakcije, Semir Halilović se odlučio za nastavak. Državna tajna 2 zasnovana je na najtajnijim dokumentima koji su pripadali Republici BiH i Republici Hrvatskoj. Materijali kojima je bilo suđeno da ostanu zauvijek neobjavljeni sada su na jednom mjestu: Dani će u tri nastavka objaviti ekskluzivne dijelove ove knjige.
...Izetbegović poziva zagrebačkog muftiju Šefku Omerbašića i traži da Ališpago naredi zaustavljanje operacije
Nakon zasjedanja Skupštine RBiH, početkom septembra 1993. godine, prema naređenju komandanta Rasima Delića, u Hercegovini, a radi učestalih napada HVO-a na Mostar, otpočinje operacija Odbrana narodnih prava - Vrdi '93, koju su mediji pogrešno nazvali operacija Neretva '93. Ovom operacijom je komandovao komandant operativne grupe Sjever 2 Zulfikar Ališpago Zuka, koji joj je dao naziv, izdao za nju naređenja i dao upute za djelovanje u ovoj operaciji, u kojoj su mu bili potčinjeni dijelovi: 9. mtbr., 10. brdske i Samostalnog bataljona iz Sarajeva.
Hrvatsko-bošnjački dogovori Jedinice ARBiH imale su značajne uspjehe u pokušaju deblokade Mostara, posebno na pravcu na kojem je komandovao Ališpago, kao i druge brigade 6. korpusa, koje su bile u oslobodilačkom pohodu prema Prozoru. Međutim, u isto vrijeme kada naša vojska bilježi uspjehe u rejonu Hercegovine i Srednje Bosne, predsjednik Izetbegović postiže sporazum sa predsjednikom Tuđmanom o momentalnom zaustavljanju svih borbenih dejstava i početku stvaranja "konfederacije bosanske i hrvatske republike unutar BiH", što će nekoliko mjeseci kasnije dobiti ime Federacija BiH. Naime, 14. 9. '93. godine, u Ženevi, predsjednici Tuđman i Izetbegović, te njihove delegacije Šarinić, Matić, Žužul i Bišćević iz Republike Hrvatske, te Silajdžić, Ganić, Filipović i Komšić iz RBiH potpisuju Zajedničku deklaraciju, koja je u tri tačke sadržavala sporazum o prekidu sukoba Hrvata i muslimana, raspuštanje konc-logora, te osnivanje radne skupine za razgraničenje između Hrvatske i bosanske republike, unutar unije BiH.
Predstavnik za razgraničenje novih država ispred RBiH bio je Haris Silajdžić, a ispred Republike Hrvatske Mate Granić. Kada je za ovaj dogovor saznao komandant agresorske vojske Mladić, on 15. 9. 1993. godine upućuje pismo u GŠ HVO-a i ministru odbrane Herceg-Bosne Bruni Stojiću, kojem kratko poručuje: "Dosta nam je Vaše dvolične politike. Tuđman i Alija potpisali sporazum. Sve što je dogovoreno sa Petkovićem pada u vodu. Od noćas u ponoć smo ponovo u ratu." Logično je pitanje kako ponovo u ratu, kada ga između HVO-a i VRS-a nikada nije ni bilo!
Stojić odmah reaguje. Piše odgovor koji šalje Petkoviću, koji ga potom prosljeđuje Mladiću: "N/r general-bojnika Milivoja Petkovića, za XY stranu. Prenesite štovanoj gospodi da potpisana Deklaracija predstavlja proces prisile svjetske javnosti na paket ženevskih pregovora. Potpisana Deklaracija ne mijenja naše dosadašnje odnose, što se vidi iz intenziteta borbenih djelovanja. Nasuprot tome, Hrvatska Republika Herceg-Bosna ne namjerava srušiti dostignutu razinu sa Republikom Srpskom. Glede toga, prvi predlažemo dalje podizanje diplomatskih i svakih drugih odnosa naših dviju republika. U tom cilju predlažemo žurno sastanak na razini dviju vlada."
Da apsurd bude još veći, samo dva dana nakon potpisivanja Deklaracije sa Tuđmanom, Izetbegović potpisuje isti dokument sa Miloševićem, Bulatovićem i Krajišnikom. U Ženevi 16. 9. '93. godine Izetbegović postiže dogovor o prestanku neprijateljstava, raspuštanju logora, te o formiranju posebne radne grupe "koja se odnosi na teritorijalno razgraničenje između dviju republika u budućoj uniji BiH, uključujući i oblast Brčko, Bosanska Krajina, dolina Neretve, Istočna Bosna i planina Ozren, a također uključujući i prirodno pravo dviju republika na prilaz moru."
Dok 20. 9. 1993. godine, na britanskom nosaču aviona Invisible, predsjednici Izetbegović, Milošević, Tuđman i Bulatović nastavljaju ženevske "mirovne" pregovore, borci ARBiH kojima su sa vrha komandovali Delić, odnosno Gušić i Ališpago, ne zaustavljaju u potpunosti uspješna borbena dejstva u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Zbog toga, dan poslije, Izetbegović poziva zagrebačkog muftiju Šefku Omerbašića i traži da Ališpago naredi zaustavljanje operacije. Zašto je Izetbegović po ko zna koji put pokrenuo paralelni sistem komandovanja, (ni)je poznato. Odakle Omerbašiću pravo da se miješa u vojne poslove, (ni)je poznato također. Vidljivo je da Izetbegović ne poziva komandu 6. korpusa kao nadređenu, već svog čovjeka iz paralelnog svijeta komandovanja - Ališpagu. (Ališpago se 2002. godine, kada je osuđen radi nasilničkog ponašanja, napada na policajca Jusufa Ivojevića u centru Sarajeva, pred sudijom izjasnio kao "metropolitanac". Bez obzira na sve, treba kazati da se Ališpago u nekim bitkama protekloga rata borio hrabro, ali je iz nekih isto tako pobjegao, kao npr. sa Igmana u ljeto '93. godine.)
Zuka i muftija Razgovor Omerbašić - Ališpago, od 21. 9. 1993. godine, "presrele" su hrvatske tajne službe...
Ališpago: Prvo, poselami predsjednika i Tuđmana i cijeli svijet. Ovi svećenici u Konjicu su državljani RBiH. Drugo, dejstva prema Hrvatima neće stati do totalne kapitulacije ili neka nam dobrovoljno napuste Neum i Mostar!
Omerbašić: Zuka, ovo nije vrijeme da se uvjeravamo, međutim, predsjednik već dva dana stalno ponavlja da on ozbiljno želi prekinuti sve sukobe. Molim te, moraš to shvatiti.
Ališpago: Ja predsjednika poštujem i sve je to lijepo, ja ovdje ratujem. Ja zastupam narod i ja ću za ovaj narod i svoj život dati. Ništa me ne može zaustaviti.
Omerbašić: Zuka, ja potpuno razumijem i čujem dobro tvoje riječi, međutim, ja ti kažem jedno, a to je da moramo svi sarađivati i svi slušati predsjednika Izetbegovića. Molim te, ja tebe dobro znam, znam sve šta misliš i kako misliš, ali je krajnje vrijeme da ovo sve prestanemo, oni su jučer dogovorili tamo na brodu kako treba sve probleme rješavati.
Ališpago: Kada stignem u Neum, pregovarat ćemo. Ili će ga dati milom ili ću ga uzeti silom.
Omerbašić: Božiji čovječe, Zuka, Neum će se dobiti pregovorima, ne ratom i ne poginućem.
Ališpago: Šefko, nas je iskustvo naučilo da ćemo mi dobiti samo ono đe čizmom zgaznemo, da drugačije toga nema. Ja hoću da iskoristim ove Srbe što napadaju po Zagrebu i dabogda sve zapalili, cio Zagreb i Hrvatsku. Herceg-Bosna mora pasti kapitulacijom!
Omerbašić: Čuj, to se grdno varaš, nemoj tako da govoriš da će nešto kapitulacijom pasti, pregovorima se sve može riješiti. Urazumi se, Božiji čovječe! Muslimanski narod je u strašnoj krizi i opasnosti i ja ti to ne govorim, ne prenosim ti Alijine riječi, ja ti prenosim naređenje!
Ališpago: Ja u to vjerujem samo kad vidim, inače, ovdje je sve laž i prevara od početka rata pa do sad. Ovo, Šefko, ti kažem, a ti prenesi i Bobanu i svima njima da ja sa ratnim dejstvima neću stati do onoga momenta dok ne oslobodim komunikaciju Jablanica - Mostar, drugi moment, dok nam ne riješe politički sa Neumom, ja neću da stanem. Šefko, neću!
Omerbašić: Zuka, ne bih želio da ti se desi kojim slučajem nešto što bi natjeralo predsjednika da uradi ovo ili ono.
Ališpago: Dobro je, Šefko, neka oni požure sa tim pregovorima oko Neuma, a onog momenta kad naprave dogovor oko Neuma, tog momenta ja stajem sa borbenim dejstvima.
Neretva '93. Muftija Omerbašić je na kraju razgovora gotovo mafijaški upozorio Ališpagu, rekavši mu: "Ne bih želio da ti se kojim slučajem desi nešto." Istoga dana u 15,00h Izetbegović telefonom naređuje Ališpagi da obustavi ratna dejstva u Hercegovini, jer se bliži "mirovni" dogovor. "Mirovnim" dogovorom Mostar je ostavljen Bobanu kao stolni grad Republike Hrvatske u uniji BiH i gotovo sve hidroelektrane na Neretvi su trebale pripasti fantomskoj Herceg-Bosni, koja bi se, prema Izetbegovićevim riječima izrečenim u Banskim dvorima (24. 4. 1993. godine) potom priključila Hrvatskoj - ako želi.
Ališpago na predsjednikove upute odgovara: "Gospodine predsjedniče, ja sam zadnji put bio kod Vas i razgovarali smo i Vi ste naš komandant i mi poštujemo Vas, to je bez daljnjeg. Šefko meni tamo kaže da ste Vi njemu nešto rekli, ovamo-onamo, ja nikakvog razloga ne vidim da mu to vjerujem, jer ja ništa na papiru ne vidim! Zbog toga je dobro da ste se i Vi javili. Što se tiče, Vi kako god kažete, Vi kažite, dajte samo nekome ko će nam to prenijeti, mi ćemo tačno tako postupati kako Vi naredite!"
Dakle, u svjetlu sporazuma Izetbegović - Milošević sa jedne, te Tuđman - Izetbegović sa druge strane o razgraničenju novodogovorenih republika trebaju se posmatrati događaji iz septembra mjeseca '93. godine, kada je upućen poziv delegaciji iz Srebrenice da prisustvuju Saboru u Sarajevu, gdje im je ponuđena zamjena Srebrenice za sarajevska naselja Vogošću i Ilijaš, što će se poslije rata de facto i dogoditi. Drugi događaj, koji je itekako vezan za dogovore o razgraničenju, jeste zločin nekolicine vojnika 9. mtbr. nad civilima u selu Grabovica. Vojnici Ramiza Delalića zv. Ćelo poubijali su nedužne civile, čime se nasilno htjela zaustaviti ofanzivu Odbrana narodnih prava - Vrdi '93, što se na kraju i uspjelo preko saradnika SDB-a vezanog za paralelni sistem komandovanja, dakle, Delalića zv. Ćelo.
Drugi lokalni komandant iz paralelnog Izetbegovićevog svijeta vojske Zuka Ališpago, koji je komandovao operacijom na terenu, poslušao je Izetbegovićevu naredbu da se "stane". Kasnije, kada je rat završen, Izetbegovićeva vlast je shvatila da će biti najlakše u Hrvatskoj medijski namjerno i smišljeno ocrnjenog generala Halilovića "prodati" kao šefa fantomske operacije Neretva '93, okriviti ga za stradanje hrvatskih civila, što su u biti organizovali ljudi iz SDB-a BiH, kako bi sproveli već dogovorenu političku zamisao, kojom je na terenu, preko Ališpage, komandovao predsjednik Izetbegović...
Sljedećeg dana, 22. 9. 1993. godine, Izetbegović se vraća u Sarajevo. Pet dana kasnije, 27. i 28. 9. 1993. godine, održava se svebošnjački sabor i zasjeda Skupština RBiH na kojoj Izetbegović navodi devet razloga za prihvatanje "mirovnog" sporazuma kakav nude Owen - Stoltenberg i četiri razloga protiv. Bio je to jasan signal u kojem pravcu treba ići dalje. Problem više nisu predstavljali vojni i politički oponenti (uklonjeni su), već sitne korekcije ponuđenih mapa do kojih će doći 22. 12. 1993. godine. Drugoga dana zasjedanja Skupštine RBiH, Izetbegović se politički riješio i Fiketa Abdića - opozivaju ga kao člana Predsjedništva RBiH. Tako je formalno otpočeo Treći Bosanski Rat...
Akcija "Trebević" Oktobra 1993. dogodila se, od strane SDB - Sektor Sarajevo i SVB Armije RBiH, dugo planirana akcija "Trebević". Njen cilj, kako su javno govorili oni ljudi koji su je odobrili, planirali i vodili, bio je "suzbijanje kriminala" u Sarajevu. Nijedan kriminalac ili ubica, kojem je krivica dokazana i dokumentovana tokom "Trebevića", nikada nije osuđen ili zadržan u pritvoru duže od nekoliko mjeseci. Kazne su uglavnom bile uvjetne ili oslobađajuće, a počinjene pljačke, ubistva, silovanja i ratni zločini ostali su na leđima počinitelja kao ucjena radi koje i danas služe tajnim službama i njihovim političkim mentorima, obavljajući prljave poslove "za državu". Postavlja se logično pitanje: protiv kojeg su se kriminala borili SDB i SVB, odnosno njihovi politički šefovi, ako su okorjele ubice i razbojnike pustili da i danas gaze ulicama glavnog grada RBiH i provode teror nad građanima!?
Primjer kako država sarađuje sa kriminalcima i koristi njihove usluge, odnosno zataškava užasna kriminalna djela, jeste onaj na relaciji general Jašarević - Ramiz Delalić zvani Ćelo. Kada je "Trebević" otpočeo 26. 10. 1993. godine i kada je Delalić priveden u prostorije SVB-a, general Jašarević pojavio se "slučajno" u kancelariji gdje je saslušavan Delalić i upitao ga da li bi on, dakle Delalić, sarađivao sa službom i rekao sve što zna. Kriminalac u ovome prepoznaje ponudu za slobodu i govori: "Kur'ana mi, Juso, sve ću ti kazati, samo me pustite." Jašarević donosi rješenje o pritvoru za Delalića i veli mu da će ako bude sarađivao, i to odmah, danas, biti pušten već sutra. A onda je uslijedilo Jašarevićevo šeretsko pitanje, zapravo nabačena konstatacija: "Da li je tebe, možda, Sefer Halilović podstrekivao na pobunu?"
Nakon prvoga dana saslušanja, kada je Delalić "priznao" sve što je postavljeno kao pitanje-odgovor, general Jašarević 27. 10. 1993. donosi rješenje o puštanju Delalića na slobodu. Pod uvjetom da im još samo "malo" pomogne. Delalić uskoro biva pušten, uvjetno osuđen ili oslobođen za sva djela koja su mu stavljena na teret. Delalić je po sopstvenom priznanju radio za obavještajnu službu FBiH, što se danas zove OSA, u kojoj na rukovodećim mjestima rade bivši pratioci, vozači i pobočnici predsjednika Izetbegovića. SVB i SDB su tokom isljeđivanja ostalih uhapšenika iz akcije "Trebević" saznali imena organizatora i počinitelja zločina nad hrvatskim civilima u hercegovačkom selu Grabovica, ali ih nikada nisu pohapsili i procesuirali. Postoji dokument SVB-a iz 1996, na kojem piše da "zločine nad nebošnjačkim stanovništvom ne treba istraživati".
Uslijedilo je: skoro sve kriminalce koje su SDB i SVB amnestirali od kazne za zločine i pljačkanje iskoristili su kao monitrane svjedoke na suđenju generalu Haliloviću u Den Haagu. U presudi generalu Haliloviću, pored njihovih imena ili kukavičkih pseudonima, kojima su tražili da budu predstavljeni u sudnici, piše da se "njihove izjave mogu smatrati lažnima, a u nekim dijelovima i samooptužujućima". Umjesto što su im dali odriješene ruke i enormne količine ulične vlasti i novca u ruke, trebali su naučiti da dobro lažu. Međutim, postoji intelektualno "vjerovanje" po kojem samo pametan čovjek može izigravati klauna, glup nikada ne zna biti dobar "glumac"...
Dana 9. 11. 1993. godine bivši bezbjednjak u brigadi u kojom je Delalić bio zamjenik - Tomo Jurić, na traženje generala Jašarevića, napisao je profil svog bivšeg saradnika Delalića. Između ostalog, tamo stoji da je Delalić uz ironični osmijeh govorio da "neki policajci" misle da je on "Seferov čovjek". Jurić je dodao da su Delalića vezisti iz brigade više puta obavještavali da ga je tražio "Babo". Tomo Jurić, dakle Ćelin bezbjednjak u ratu, koji će kasnije, nakon rata, postati komesar sarajevske policije, kada je Ćelo prvi puta "nestao" iz grada sa dokumentima koje izdaje baš policija kojoj je Jurić tada "zapovijedao", izjaviti će da "gospodina Delalića ne poznaje i da su se sreli svega jedan ili dva puta tokom rata…"
Sva ta sprega tajne i javne policije sa bandom u Sarajevu i BiH, te bratstvo tužilaštava kantona i države sa gangsterima i ubicama svih profila neodoljivo me podsjećaju na Srbiju iz devedesetih godina, kada su na sceni bili Arkan i njegove Legije "srpske časti". I, da, posjedujem, ali ne znam da li ću ikada objaviti tajni iskaz Ramiza Delalića Ćele, što je nešto više od desetak sati materijala na kojem Ćelo govori šta zna, tj. šta je uradio, šta je trebao, a nije, za koga, protiv koga, itd. Ima li potrebe nakon svega praviti mit od nečega što je prilično jasno!? Mislim da nema. Ponekad se pitam ko će to u BiH platiti cijenu, kakvu je platio dr. Zoran Đinđić u Srbiji, da bi BiH jednom postala i normalna zemlja, pošto je sve drugo već bila...
------------------------------------------------------------------------------------
ili recimo ovo:
U Rudom se nedavno desilo čudo, prvo veliko od osnivanja Prve proleterske. U gradić do kojeg se stiže krivudavom cestom i kroz niz skoro neobrađenih tunela, doputovalo je 40 Amerikanaca! Nisu, istini za volju, spremali revoluciju i GNOB (globalnu narodnooslobodilačku borbu), ali su uzbunili tri-četiri hiljade duša, koliko već tamo živi. Šta, uostalom, 40 Amerikanaca, u bermudama i sa fotoaparatima radi u Rudom? Odgovor je kratak: plove. Na čemu? Na brodu. Kakvom? E, to je već malo komplicirano za objasniti.
Bojan Bajić ima trideset godina, troje djece, menadžersku diplomu iz Beograda i nadimak Ćiro. On je, naime, došao na ideju da poveže stari voz što je za Austro-Ugarske prošao Istočnom Bosnom i donio bolje dane i plovnost Lima i Drine, te da od zaboravljenog grada napravi turističko središte. I tako je nastao prvi, jedinstveni Vodeni ćiro. Brod-voz ili voz-brod, nije važno. Važno je da plovi i da će zbog njega, prelijepe prirode i sjajne pastrmke u Rudo doći još puno Amerikanaca i ostalih naroda i narodnosti.
O vodenom ćiri kao vidu otpora mrtvilu Vodeni ćiro jeste pokušaj da se u jednom mrtvom području, pomoću kreativnosti, napravi iskorak ka budućnosti i, eventualno, boljem životu. Kada smo moji prijatelji i ja krenuli, znali smo da ono što radimo mora biti prevashodno kreativno da bi privuklo pažnju šire javnosti koja je bombardovana raznim turističkim atrakcijama i ponudama. Ja zaista ćiru doživljavam prvo kao kreativno djelo, pa tek onda kao dio turističke ponude, i on podstiče ljude da iz stanja pasivnosti krenu putem optimizma.
O vodenom ćiri kao početku megaprojekta Ja sam optimista i entuzijasta i godi mi kada u ovome što je urađeno ljudi vide početak nečega većeg. Ljudi s ovog područja teško će povjerovati da se u Rudom i okolini mogu dešavati turistički megaprojekti. Vodeni ćiro u tome može biti pokretač, jer ako u ovaj kraj počnu dolaziti stranci, onda to zaista znači da se otvaraju različite mogućnosti. Ja sada - kao što sam prije nekoliko godina znao da moramo napraviti vodenog ćiru - znam da moramo imati sedam ovakvih brodova na jezeru Lima i Drine. Oni će biti veza između Sarajeva i Šarganske osmice, kao što je pravi ćiro prije sto godina povezao Sarajevo i Zlatibor.
O novim idejama kao suštinskoj potrebi BiH Hiljadu godina je ovdje glavni posao bio - pružati otpor. Kroz to vrijeme je formiran naš mentalitet u kojem je vid ispoljavanja nezadovoljstva pružanje otpora. Mi, međutim, živimo u vremenu mogućnosti, ideja i demokratije, i ljudi moraju naučiti da je suština u izboru. Ćiro je bio jedna od hiljadu takvih. Ljudi, dakle, moraju shvatiti da više nema potrebe za otporom nekome, nego da tu energiju treba usmjeriti u razvijanje ideja.
O kreativnim menadžerima Ja sam završio menadžment u Beogradu, ali ono što sam tamo naučio nije menadžerluk, nego način otvaranja prolaza za kreativnost i ostvarivanje ideja. Kreativni menadžment u tom smislu nama nedostaje. Znaš, ljudi koji završe menadžment ili ekonomiju, a čekaju da im neko nađe posla, nešto nisu dobro pročitali. Oni bi, zapravo, trebali napraviti iskorak, koji će pratiti njihova okolina. S druge strane, ja kao dokaz vlastite kreativnosti, pored ćire, navodim i to da sam ženu uspio nagovoriti da rodi i treće dijete, a to nije malo.
O kreativnosti u politici Mi imamo suviše kreativnosti u politici u BiH. U toj oblasti fali ozbiljnosti i odgovornosti, i to nauštrb neobuzdane kreativnosti.
O entuzijazmu Entuzijazam je stil života, a ne pitanje okruženja. Čovjek može biti entuzijasta i optimista i u najgorem ratu, kao što i u miru može biti pesimista. Dakle, entuzijazam nije zadat ničim vanjskim, a ljudi koji ne žele biti entuzijasti ne prožive kvalitetan život.
O Istočnoj Bosni Jako teško i jako izazovno područje. Mentalitet je takav da je bilo dovoljno, da tako kažem, opisati ga i dobiti Nobelovu nagradu. Ovdje, ako posustaneš pred otporom mentaliteta, znači da pristaješ na podsmijeh i opstrukciju. No, ko izdrži i dovede okolinu do toga da posumnja da neka ideja može uspjeti, vidi kako odjednom svi hrle da se priključe. Zato ko ovdje nauči da preživi, može preživjeti bilo gdje.
O entitetskim granicama Ja entitetske granice ne priznajem! Iako se veliki broj ljudi neće složiti sa mnom, one su rezultat rata, sile i zločina, i ja na to moralno ne mogu pristati. Ako bih danas pristao na taj koncept, onda ću sutra morati pristati i na to da će neka sila doći pa nam opet mijenjati živote. Ja principijelno ne mogu biti za takve odnose, ma koliko to nekome zvučalo nerealno.
O mladima u BiH Grubo zvuči ako kažem da su mladi najgori soj u ovoj zemlji. Mladi su društvena grupa koja je najviše propala. Skidam kapu penzionerima koji sa milion svojih problema imaju inicijative, aktivni su, traže svoja prava, okupljaju se... S druge strane, mladi u BiH su, za razliku od vršnjaka u drugim zemljama, katastrofalni.
O Bosankama i Hercegovkama Moja supruga je iz Sarajeva i kaže da naši običaji i izgovori u Rudom ne pripadaju Bosni, već da je Bosna od Romanije pa ne znam dokle. Ispada, dakle, da smo mi ovdje više Hercegovci. Kako god, ako se Bosanke i Hercegovke mjere po mojoj supruzi, onda se isplati biti s njima.
O budućim projektima Vodeni ćiro je dio projekta oživljavanja nekadašnje pruge Sarajevo - Zlatibor kojom je saobraćao ćiro donoseći napredak u ove krajeve. Vodeni ćiro rješava problem trase u dužini od nekih 50 kilometara, koliko je pruge potopljeno kada je pravljena Hidrocentrala Višegrad. Mi danas plovimo baš tim putem, samo na vodi i tri metra iznad. Želja mi je da se spojimo s vozom koji iz Srbije dolazi do granice, da mi nastavljamo do Prače, te da opet idemo kanjonom Miljacke do željezničke stanice na Bistriku. S obzirom da je ponovno pravljenje pruge skupo, mislim da bi mogli napraviti ćiru na točkovima od Sarajeva do nas, zatim imati vodenog i na kraju pravog. Kada se to uspostavi, izlet od Sarajeva do Zlatibora će, sa pratećim sadržajima, biti evropska atrakcija prvog reda.
O kapitalizmu Kapitalizam je izazovan. Taj sistem te tjera da nešto napraviš, da probaš naći prostor za svoje ideje, samo što treba znati stati.
O vodi Voda je čudo i tek sada shvatam šta znači kada se kaže da je ona izvor života. Otkako radimo na ovom projektu, ja bez vode ne mogu živjeti. Pri tome je naše živote definisala voda - rijeke Lim i Drina, one su nešto što u ljudima ostaje i kada odu odavde.
O glavnom gradu i provinciji Ovdje imaš četiri brda oko rijeke i kotlinu u kojoj je nekih hiljadu neomalterisanih kuća u kojima žive učahureni ljudi oko kojih niti pušu vjetrovi, niti im ko dolazi, niti komuniciraju. Opet, u tom neproduktivnom ambijentu se desi da kod nekih ljudi postoje ekstremno pozitivne vrijednosti i norme kakve nestaju i na puno boljim mjestima. Što se glavnog grada, Sarajeva, tiče, on mora biti glavni grad svih građana ove zemlje, a ne samo Sarajlija. Sarajevo je u tom smislu na neki način provincija: glavni grad mora biti otvoren i pripadati svima, kao što svi moraju imati osjećaj pripadnosti prema njemu.
O ekološkoj svijesti Nedavno sam javno zamolio sve putnike kroz Istočnu Bosnu da kese sa smećem obavezno bacaju kroz prozore automobila, i da ih nipošto ne nose u kontejnere. Ako ih bace u kontejnere, doći će kamioni komunalnog preduzeća, isprazniti kontejnere i odvesti otpad do najbliže rijeke. Eto, i tako sam pokušao doprijeti do svijesti ljudi i reći da je čuvanje okoline ključ našeg opstanka i da su džaba svi planovi razvoja ako uništimo okruženje koje imamo. Čini mi se da ekološka svijest postoji kod nekih ljudi, ali da je generalno nema dovoljno. Mi smo, inače, spremni pametovati svakome, posebno ako je taj neko napredniji od nas, a dok pametujemo - bacamo kese u svoje rijeke i trujemo svoje izvore.
O knjigama U zadnje vrijeme, nažalost, imam sve manje vremena za knjige i vidim da su svi pokušaji da je se zamijeni DVD-om ili TV-om uzaludni i nemogući. Ljudi se moraju vraćati knjigama, jer su jedini način da čovjek sebe upozna iznutra i da bolje razumije svijet oko sebe, a da ne zaglupljuje kao što zaglupljuje uz televiziju. Nažalost, kod nas je knjiga sve rjeđa, da tako kažem.
O pastrmki Ja sam dijete sa rijeke i odrastao sam u društvu ribolovaca, ali nikada nisam pecao niti nešto znam o tome. Pastrmka je, međutim, lokalni specijalitet, jako ukusna riba i lagana za jesti jer nema sitnih kostiju, a u Rudom se sprema na specifičan način. Riblja čorba i riba su uobičajeni menu koji mi služimo turistima na Vodenom ćiri, i dobili smo puno pohvala.
O odmoru Moram naučiti da se kvalitetno odmaram. Ljudi koji intenzivno rade mogu sagorjeti, i meni ta opasnost prijeti, jer sam još u fazi da mi je svejedno ako moram ne spavati sedam noći da bih razradio neki projekat. Na svu sreću, poznajem ljude koji su eksperti u odmoru, pa imam od koga naučiti. Za punjenje baterija je dovoljan čamac, jedan slobodan dan, roštilj i dobro društvo, s kojim ćeš malo ploviti, malo jesti, uživati...
ni jedno ni drugo nije lose, stvar je afiniteta, ali i dalje stojim na svom prvobitnom misljenju.
pozdrav
Cudni parametri. Ne smeta meni to sto ti forsiras Halilovica, smeta mi sto to radeci omalovazavas Bajica. No eto, tebi je dovoljno da nekom mater bude ubijena, otac u zatvoru i da postoji pristup transkriptima prisluskivanih razgovora, pa da se iznebuha oformi politicar par excellence. Politicar mora biti aktivista. Halilovic je sminker.
