Višegodišnja pravna bitka oko povrata stana obitelji Fadila Smajovića koji se nalazi u zgradi Vrhbosanskog nadbiskupskog ordinarijata trebala bi biti okončana 17. novembra, za kada je zakazana deložacija kardinala Vinka Puljića s drugog kata njegove rezidencije u ulici Kaptol, u centru Sarajeva. Prema posljednjoj odluci Općinskog suda u Sarajevu koju je potpisala sutkinja Alisa Numić, osim povrata stana, naložena je i pljenidba pokretnih stvari u zgradi Vrhbosanske nadbiskupije, a kako bi se osigurala naplata troškova parničnog postupka koji iznose oko pet tisuća KM?!
Budući da se radi o pravomoćnoj presudi koja se, kakva god bila, u konačnici treba provesti, kardinal Puljić će u narednih sedam dana morati donijeti tešku odluku: ili će kao legalista ispoštovati nepravednu sudsku odluku i ustupiti dio svoje rezidencije članovima obitelji Smajović, ili će se sukobiti sa sudskim policajcima koji će, posve izvjesno, uskoro doći na vrata katoličkog poglavara.
Treće, najpoželjnije rješenje skandaloznog spora bilo bi da se nasljednicima Fadila Smajovića, njegovoj ženi Emini i sinu Jasenku Smajoviću, ponudi zamjenski stan, dakako, ukoliko nadležne službe u Vladi Federacije BiH iskažu spremnost da ustupe neki od desetke praznih stanova koje trenutačno imaju u svojim fondovima. Sudeći, međutim, prema dosadašnjem ignoriranju tog problema i izostanku konkretne reakcije, ne računajući prazna politička obećanja, čini se da će vrhbosanski kardinal biti prvi vjerski velikodostojnik u BiH na kojem će se „demonstrirati vladavina prava“ i dokazivati kako nitko, pa ni Vinko Puljić, ne može biti iznad zakona, bez obzira na sve reperkusije njegove deložacije iz zgrade koja je od 1894. u vlasništvu Katoličke crkve.
ŠPIJUNSKA MISIJA SUPRUŽNIKA SMAJOVIĆ
Nekadašnji nepoželjni stanar u zgradi Vrhbosanskog nadbiskupskog ordinarijata Fadil Smajović i njegov sin Jasenko sudski spor za povrat stana u ulici Kaptol na broju 7 pokrenuli su još 1997. godine, iz Kanade, gdje su u ratnim godinama, nakon što su '93. napustili Sarajevo, pronašli novi dom.
Navodeći kako je stanarsko pravo na stan u kardinalovoj rezidenciji stekao davne 1961., na temelju ugovora o zamjeni stana sa prijašnjim stanarom Svetoslavom Tadićem, Smajović je tražio poništenje zaključka Izvršnog odbora Grada Sarajeva (od 8. juna 1994.) o predaji poslovnog prostora, odnosno njegovog nekadašnjeg stana Nadbiskupiji.
Na ročištu koje je održano u novembru 2002. Jasenko Smajović je povukao svoju tužbu, da bi dvije godine kasnije Sud dobio obavijest da je Fadil Smajović umro u Kanadi, poslije čega je povrat stana tražila njegova supruga Emina, premda nema dokaza (sudskog rješenja) da je ona u redovnoj proceduri proglašena nasljednicom.
No, sarajevski Općinski sud je prihvatio da je Emina Smajović sunositeljica stanarskog prava, dok su svi navodi odvjetnika Nikice Gržića i Ahmeda Žilića, koji u tom sudskom sporu zastupaju Vrhbosansku nadbiskupiju, odbačeni, unatoč činjenici da je ponuđeno sijaset dokaza koji potvrđuju da su supružnici Smajović u crkveni stan uselili sa specijalnom zadaćom špijuniranja katoličkih svećenika.
Pravni zastupnici kardinala Vinka Puljića uspjeli su, naime, dokazati da je bivša Služba državne bezbjednosti (SDB), i to pod pseudonimom Tamara, angažirala Eminu Smajović za „pokrivanje“ objekata Zapad I i Zapad II (posrijedi su, po svoj prilici, objekti Vrhbosanske nadbiskupije), te da su sa njom održavali redovite kontakte.
Osim što je godinama bila važna „operativna veza“ agenata tajne policije, a što potvrđuju i službeni dokumenti s potpisom načelnika sarajevskog Sektora SDB-a Slobodana Škipine, Sudu su dostavljeni i materijalni dokazi o pronalasku skrivene visokosofisticirane prislušne opreme u stanu Smajovića koja je služila za dugogodišnje prisluškivanje svećenika.
Kako je, istodobno, Sud odbio da se za trajanja postupka saslušaju nekadašnji šefovi SDB-a, nikada nije utvrđeno da li je prisluškivanje crkvenih velikodostojnika vršeno zakonito, premda nema dvojbe da je stan koji su do rata koristili Smajovići bio važan špijunski punkt, zbog čega su Fadil i Emina uporno odbijali svaku mogućnost preseljenja.
IMA LI U SARAJEVU SLOBODNIH STANOVA
Prema predratnoj sudskoj dokumentaciji, Uprava Vrhbosanske nadbiskupije se još 1991. godine obratila tadašnjem Općinskom sekretarijatu za prostorno uređenje i stambene poslove sarajevske Općine Centar tražeći useljenje u stan u ulici Radojke Lakić (danas Kaptol).
U zahtjevu je navedeno da se petosobni stan nalazi u zgradi čiji je vlasnik Vrhbosanska nadbiskupija, te da postoji mogućnost da se Fadilu Smajeviću ponudi drugi, zamjenski stan u ulici Sutjeska, također u strogom centru Sarajeva. Međutim, Rješenjem koji je Općina Centar donijela početkom februara '92., zahtjev Vrhbosanske nadbiskupije je odbijen, uz obrazloženje da je Smajovićima ponuđen manji stan, na lošijoj lokaciji.
Dodajmo tome da su Smajovići u to vrijeme koristili čak 167 kvadratnih metara stambenog prostora u zgradi Vrhbosanske nadbiskupije, da je stan u ulici Sutjeska koji im je nuđen imao sto kvadrata, a da se na koncu ispostavilo da stvarna površina stana na koji su imali stanarsko pravo iznosi manje od 86 kvadratnih metara.
Kako god, prva sudska presuda kojom je Općinski sud u Sarajevu presudio u korist obitelji Smajović donesena je prije ravno pet godina, u novembru 2005. Potom je sarajevski Kantonalni sud, u maju 2008., odbacio žalbu pravnih zastupnika Vrhbosanske nadbiskupije, nakon čega su kardinal Vinko Puljić i njegovi suradnici tražili pomoć nadležnih državnih institucija, budući da su Emina i Jasenko Smajlović, u međuvremenu, pristali da im se dodijeli drugi stan.
U tom se smislu Vrhbosanska nadbiskupija obratila hrvatskom članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću, ali su uskoro dobili odgovor da državno Predsjedništvo ne raspolaže praznim stanovima.
Budući da, barem zvanično, slobodnih stanova nije imala ni Općina Centar, kardinal Vinko Puljić je na koncu pomoć zatražio od Vlade Federacije BiH, odnosno od Službe za zajedničke poslove, predlažući da se iz njihovog stambenog fonda Emini Smajović dodijeli stan u širem centru grada, računajući i naselje Grbavica.
No, iako je molba Vrhbosanske nadbiskupije čelnicima Vlade Federacije BiH upućena prije više od dvije godine, čini se kako ni bivši ni aktualni federalni premijer Nedžad Branković i Mustafa Mujezinović, kao ni njihovi zamjenici Vjekoslav Bevanda i Gavrilo Grahovac nikada nisu pokazali ni volje, ni želje, ni političke mudrosti da u bogatom federalnom stambenom fondu pronađu jedan stan kojim bi trajno riješili problem u rezidenciji bosanskog kardinala.
Podsjetimo da je zemljište za izgradnju Rezidencije nadbiskupa i Doma kanonika u sadašnjoj ulici Kaptol Katolička crkva kupila 1894., da je zgrada, i to po projektu čuvenog arhitekte Josipa Vancaša, sagrađena godinu dana poslije, i da nikada nije nacionalizirana.
SARAJEVSKO KANTONALNO TUŽITELJSTVO NIKADA NIJE OTVORILO ISTRAGU O KUPOVINI KUĆE REISA MUSTAFE EF. CERIĆA
Nakon što je Slobodna Bosna prije godinu dana prva razotkrila kako je reis Mustafa ef. Cerić postao vlasnik luksuzne kuće u centru Sarajeva u kojoj je nekoć živio komunistički moćnik Rato Dugonjić, u sarajevskom Kantonalnom tužiteljstvu održan je sastanak nekolicine tužitelja i čelnika policijskih agencija na kojem se razgovaralo o otvaranju zvanične istrage u tom slučaju.
Premda je istraga trebala utvrditi kako je bivši direktor Hidrogradnje Mehmed Drino u ljeto 1993. reisu Islamske zajednice (koji nikada nije bio uposlenik tog poduzeća) dodijelio stanarsko pravo na kuću koju će Cerić kasnije otkupiti od Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH za simboličnih 34.000 KM, sarajevsko je pravosuđe još jednom pokazalo kako ni svi građani, ni sve vjerske vođe, ipak, nisu jednaki pred zakonom.
Koliko je, naime, poznato, i pored brojnih dokaza da je rješavanje stambenog pitanja reisa Mustafe Cerića od samog početka bilo nezakonito, niti jedan tužitelj u Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu nije bio voljan da preuzme istragu.
Ivo Tomašević, generalni tajnik biskupske konferencije u BiH
NAŠ JE CILJ UKAZATI NA NEPRAVDU KOJA SE ZAKONITO PROVODI
Hoćete li ispoštovati sudsku presudu Općinskog suda u Sarajevu kojom je 17. novembra naložena deložacija Vrhbosanske nadbiskupije iz dijela kardinalove rezidencije i povrat stana članovima obitelji Smajović?
Mislim da nije cilj stavljati naglasak samo na ovaj slučaj, odnosno na Nadbiskupsku rezidenciju, nego pokrenuti snage koje bi dovele do izmjena zakona koji se protivi pravdi i pravednosti. U presudi se poziva na Europsku konvenciju o ljudskim pravima koja je ovdje proširena na stanarsko pravo, kao da ista Konvencija ne štiti privatno vlasništvo.
Radi o jednoj očitoj nepravdi, jer su stanari koji su ovdje stanovali radili za UDB-u, oni su u zgradu useljeni protiv naše volje, jer tko se iz Katoličke crkve 60-tih godina smio tomu javno usprotiviti. Znate da je Fadil Smajović umro, da njegova gospođa Emina uopće ne živi u Sarajevu, dakle, nije riječ o nekome tko je stambeno nezbrinut.
Mi smo, protiveći se takvoj nepravdi, željeli stvoriti javno ozračje i spremnost kod onih koji donose zakone, a to ne uključuje samo jedan narod, da se predlože pozitivne zakonske izmjene koje će dovesti do rješavanja pitanja stanara, a da se naravno poštuje privatno vlasništvo. Vlast bi trebala osigurati alternativni prostor stanarima, ne treba ljude izbaciti na ulicu, ali ne može netko živjeti u Vašoj kući i možda Vam raditi zlo, a onda dobiti pravo na dio te kuće.
Ja sam u Nadbiskupskoj rezidenciji bio i prije rata, sjećam se da je obitelj Smajović koristila naš ulaz, da zbog njih nismo smjeli zaključati nijedna vrata, jer bi nam odmah zvali policiju.
Ima li ikakvih naznaka da će nadležne državne institucije iznaći rješenje i u skorije vrijeme obitelji Smajović ponuditi drugi stan?
Ponavljam da nismo ništa postigli ako se riješi ovaj slučaj, a ne riješi se problem u temelju. Možda smo mi mogli tražiti pomoć izvana, uzeti sredstva iz neke druge stavke, ali to nije naš cilj, nego ukazivanje na nepravedni zakon u čijem su donošenju sudjelovali i hrvatski predstavnici, konkretno iz HDZ BiH. Treba, dakle, ukazati na očitu nepravdu koja se zakonito provodi, i tu smo i mi kao Crkva, ali i pojedinci, nemoćni.
Mediji su učinili da ovaj slučaj dobije veliku pozornost javnosti, premda ne bi voljeli da se sada govori kako mi katolici ne možemo živjeti u Sarajevu, iako treba razgovarati o položaju manjina u odnosu na većinu u cijeloj BiH. Nije ovo prva nepravedna presuda i ne odnosi se samo na Katoličku crkvu, jer imate puno sličnih slučajeva kada su u pitanju i druge vjerske zajednice, kulturne udruge, pojedinci...