JURICA PAVIČIĆ
Zašto želimo pripadati Europi Petre Laszlo? Mađarska novinarka koja šutira starce i djecu, to je slika Nove Europe kojoj nas predsjednica RH želi pridružiti
Termin "Nova Europa" u njegovu suvremenom geopolitičkom značenju nastao je godine 2003., u vrijeme kad je otpočinjala američka ratna avantura u Iraku, avantura koja će svojom kolosalnom nepromišljenošću uroditi posljedicama koje se vuku sve do danas. Tvorac tog termina bio je tadašnji Bushov ministar obrane Donald Rumsfeld, koji je u siječnju 2003. u intervjuu jednom nizozemskom novinaru rekao da postoje dvije Europe.
Za Rumsfelda, prva od njih - ona “stara” - bila je Europa koja je sa skepsom gledala na Bushovu bliskoistočnu ratnu pustolovinu. U Rumsfeldovoj dihotomiji, nasuprot njoj - staroj, bolećivoj i moralno otupjeloj - na drugom se polu nalazila “nova Europa” koju su činile Poljska i grozd mladih republika iz bivšeg sovjetskog bloka. Friško oslobođene od totalitarizma, te mlade države - po Rumsfeldu - znale su cijeniti liberalne vrednote i pokroviteljsku ruku lidera slobodnog svijeta, pa su u to ime podržale i irački rat. “Stara Europa” u konzervativnom je imaginariju bila trula, dekadentna, nespremna na žrtvu. Nova pak - orna, vitalna, stvarno odana demokratskim vrijednostima koje su im dugo bile uskraćene. U ime te nove odanosti, novi će Europljani podržati irački izlet u nepoznato, a Poljaci će u Iraku čak držati i okupacijski sektor Centar-Jug.
U limbu izolacije
Sve se to zbivalo početkom dvijetisućitih, u vrijeme kad se NATO taman širio na Baltik i Balkan, a Hrvatska je još bila u limbu izolacije koji su prouzročili Tuđman i Haag. Sa zemljama “Nove Europe” - baltičkim i srednjoeuropskim - Hrvatska je već tada imala zanimljivu povijest odnosa. Još devedesetih, Hrvatska je prezrivo odbijala imati ikakve veze s tim srednjoistočno europskim susjedima i arogantno odbila biti dio višegradske skupine. U to vrijeme, hrvatski je politički mainstream na te “prodavače šuškavaca” i “paradajz turiste” gledao s istom onakvom prezrivom bahatošću s kakvom danas prosječni hrvatski malograđanin gleda na Makedoniju, Crnu Goru i Kosovo. Tadašnja Hrvatska smatrala je da je bolja od tog društva, jer smo - naravno - “mi uvijek bili Zapad”, a ne dio bijednog sovjetskog lagera, pri čemu je ironija da smo svoju “distinktivnu prednost” dugovali jednom komunističkom velmoži - Titu. U iduća dva desetljeća, međutim, naše fetišističko busanje u Zapad će se pretvoriti u prijesnu travestiju. Sve zemlje “šuškavaca” i “paradajz turizma” ušle su prije nas u EU i NATO, sve osim dvije su nas prešišale u BDP-u i visini plaća. U međuvremenu, u tim su zemljama izumljeni vaučerska privatizacija i Skype, u njima se proizvodi najviše automobila po glavi stanovnika u Europi, a u toj novoj podjeli uloga nama - “zapadnjacima” - dopalo je da “istočnjacima” iznajmljujemo suncobrane. I tek tada, kad je koprena naše arogancije ponižavajuće strgnuta, najednom se i Hrvatska sjetila da su nam ti “istočnjaci” dobri.
Nova strategija
A osoba koja se tomu domislila je sadašnja hrvatska predsjednica i bivša NATO-ova službenica Kolinda Grabar-Kitarović. Pred nekoliko tjedana, ona je preko svojih lojalnih novinskih hagiografa poput Tihomira Dujmovića u medije pustila obrise svoje nove vanjskopolitičke strategije, strategije od koje će javnost ponajviše upamtiti nehotično lascivni predsjedničin neologizam - “uspravnica”. Ta bi “uspravnica” (vertikala) prema hrvatskoj predsjednici počinjala u Tallinnu, a završavala u Moluntu, a činile bi je točno one zemlje koja je Rumsfeld prije dvanaest godina nazivao “Novom Europom”. Godine 2015. Hrvatska traži “bolje društvo” i okreće leđa inferiornom Balkanu točno onako kako je 90-ih okrenula Poljskoj ili Češkoj. Dosta nam je tih nazadnih kasaba u kojima niču spomenici velikanima, dosta nam je zajapurenih nacionalizama, neriješenih pretpolitičkih kaverni, krajina, entiteta i džepova. Sad se vraćamo - eto - našem, finom društvu koje smo pred 20 godina propustili prepoznati. To je naš novi “geopolitički kontekst”: zemlje koje imaju barokne anđelke i kužne stupove, katedrale s kraljevskim grobovima i austrijske opere, male, fine republike, političke sacher-tortice koje (eto, kao ni mi) ne trebaju nikom objašnjavati da imaju “tisućljetnu uljudbu” i da su “uvijek bili Europa”, te u kojima nikom ne moraš tumačiti da su đavliji komunisti najgori kaštig i pokora koja ih je zadesila, te da Amerikance treba slušati kod okom tu skokom, jer se u tim zemljicama to - naravno - zna. Rumsfeld je - ukratko - dobio sjajnu učenicu: “Nova Europa” ponovo je rođena, kao “uspravnica”, iz braka kolonijalne geopolitike i kulturološkog kiča.
Gudure Balkana
Ali, netom što se hrvatska predsjednica dosjetila kako “uspravnicom” Hrvatsku izbaviti s gudura Balkana, dogodilo se nešto što je na cijeli taj višegradski, K. und K. kič bacilo drugu i drukčiju sliku. Dogodila se, naime, pandemijska izbjeglička kriza na istočnom Mediteranu. Dogodila se humanitarna kriza koja - da se po stoti put prisjetimo - nije stvorena po duhu svetom, nego kao izravna posljedica pogrešne euroatlantske procjene da treba oružjem rušiti sekularne arapske velmože. U tu avanturu Zapad je ušao iz kičastih ideoloških premisa, uvjeren da se u Iraku ili Siriji može ponoviti istočnoeuropska 1989., da bi na koncu umjesto modernizatorskih i sekularnih tirana dobili antimoderne i teokratske ultratirane. U tom poraznom poigravanju tuđim sudbinama krivnju snosi čitav Zapad, a naročito nose oni koji su poput vjernih pionira u ideološkoj ognjici prvi hitali “širiti demokraciju”. Dakle, za ovu katastrofu krivnju izravno snosi (i) “Nova Europa”.
Ali, kad su posljedice te katastrofe našoj uspravničkoj, višegradskoj družini zakucale na vrata u vidu kolona odrpanih Sirijaca, ubave barokne republike najednom su pokazale drugo, iskrivljeno lice, lice koje nas je prisjetilo da su koliko jučer ispod barokno-secesijske fasade tu istu Mitteleuropu činili i Horthy, Pavelić, Bandera i Josef Tiso. Isti oni kojima je bilo milo imati irački sektor sad najednom ne bi rado imali iračke izbjeglice. Perfektne, liberalne republike najednom su se pretvorile u bijesne pse koji “brane Europu” istim rečenicama i s istim mentalnim sklopom s kojim su je “branili” i 1943. u Staljingradu. Poljska je najednom zaboravila sektor Centar-Jug i ipak ne bi izbjeglice. Slovačka bi, ali samo kršćane. Mađarska je, pak, “kršćansku Europu” odlučila braniti žicom, bodljikama i vodenim topovima. A finalni primjer kako izgleda i kako će izgledati ta obrana Europe dočekali smo ovog tjedna. Primjer za to dala nam je prava europska križarka, Petra Laszlo.
Angažirano novinarstvo
Ne znam kako ćemo za desetak ili petnaest godina gledati na izbjeglički egzodus kojem sada svjedočimo, ali postoji nešto što sigurno znam: da ću od svega i tada najviše upamtiti tih 40-ak sekundi videa snimljenog kod južnomađarskog izbjegličkog tabora Röszke. Tu nepunu minutu videa, na kojem vidimo TV novinarku s kamerom, usta prekrivenih maskom da je “Azijati” ne inficiraju boleštinom.
Novinarku koja, kao u lošem holivudskom filmu, najednom napušta “neutralno izvještavanje” i otpočinje s “angažiranim novinarstvom”. A to “angažirano novinarstvo” sastoji se u tome da dok snima nogom šutira starce i ljude s djecom u naručju, te nožnim ekstremitetima štiti Europu od inovjernih barbara. Tih četrdeset sekundi - to je slika “Nove Europe” dvanaest godina nakon Rumsfelda. To je “uspravnica” kojoj se kanimo pridružiti.
Legalizirana sebičnost
To je slike Nove Europe koja je odbacila komunizam, pa je s komunizmom odbacila i proleterski internacionalizam, sekularizam, socijalnu pravdu i solidarnost. To je slika Nove Europe koja je u nakon odbacivanja “komunjarskih parola” legalizirala sebičnost, uskogrudni nacionalizam i jedva prikriveni rasizam. To je Nova Europa u kojoj je vjera produžetak nacionalizma, izlika da se vojujućom crkvom mobiliziramo protiv inovjeraca. Nova Europa, u kojoj je prihvatljivo šutirati starce i djecu, jer je to obrana kršćanske Europe. Pred nama se najednom rastvorila nova istočne Europa, ali ovaj put ne istočna Europa Skypea i Škode, Havela i Michnika, nego Nova Europa reciklirana iz Krležina “Banketa u Blitvi”. Opet je pred nama nova, izobličena Mitteleuropa, Mitteleuropa sitnih šovenskih satelita u kojima križ i mač idu pod ruku, nacionalizam je jedini opijat, a masu se iz indiferentnog drijemeža može probuditi samo ako im pokažete da muslimani (Židovi, Cigani…) prijete “našem načinu života”. Nisu ni Ukrajinci ni Marine Le Pen slika novog europskog fašizma. Petra Laszlo je slika tog fašizma: fašizma s oksidiranim pramenovima, u izblijedjelom jeansu i sportskim “tenama.”
I kad čovjek gleda tih 40 sekundi zajapurene Petre Laszlo, ne može a ne pomisliti: je li to “uspravnica” u koju želimo? Jer, ako želimo, možda zbilja nismo za Balkan. Možda je Balkan za nas predobar.
