Naš kolumnist Tvrtko Milović dao je interview banjalučkom portalu Frontal.rs. Prenosimo...
Republika Srpska i Federacija BiH su dva odvojena svijeta. To najbolje znaju oni, kojima je posao da znaju. Novinari sa jedne strane granice, imaju vrlo ograničeno znanje o političkim i drugim događanjima sa druge. Koliko god se neki trudili to sakriti, sa običnim ljudima je stvar još odvojenija. Ovo je prilika da se upoznamo.
Naš sugovornik se, prije svega svojim odgovorima, dokazao kao kvalificirana osoba da joj se ovakva pitanja postave. Zato, i pored toga što su dugi intervjui nešto što ne trpi medij na kojem nas trenutno pratite, donosimo u neskraćenom opsegu viđenja Tvrtka Milovića. Tvrtko govori stvari koje nismo do sada navikli slušati, a ukoliko neko baš inzistira da zna nešto podrobnije o njemu, on se sam predstavio ovako:
Tvrtko Milović je bivši Sarajlija s trajnim utočištem u Kiseljaku. Zagrebački student,
neshvaćeno seosko piskaralo, buntovnik protiv svega što miriše na nepravdu. Trenutno dopisnik Glasa Amerike iz Sarajeva i redoviti kolumnist Poskoka, srbofilskog portala iz srca Zapadne Hercegovine. Vjerni čitatelj Teksa Vilera, Slobodne Bosne i Frontala.
Šta žele i kuda su krenuli Hrvati "istočno od Une", pitali smo Tvrtka Milovića.
Još uvijek smo na nuli, što se tiče formiranja vlasti. Stoga generalni komentar izbornog procesa, da li je on u FBiH bio fer i demokratski?
Da, na apsolutnoj smo nuli. Realno gledajući, nismo ni mogli biti na dobitku kada pogledamo ljude koji vode političke stranke u Federaciji. Čim su predate liste kandidata za izbore, bilo je jasno da ćemo naredne četiri godine biti na nuli. Ipak, malo me iznenadila relativna pobjeda SDP-a među bošnjačkim političkim tjelom, jer poznavajući kapacitete kadrova SDP i SDA, mislim da je SDA zaslužila bolji rezultat.
Što se tiče hrvatske biračkog korpusa, rezultati su realni, a najveći pobjednik je HSP, koji se bez ikakvog političkog tijela i bez respektabilnog kadra ipak uspio „ogrebati“ za koji mandat na štetu HDZ1990. Dakle, obzirom na stranačke čelnike, potpuno je normalno ovo što se sada događa, i građani Federacije mogu biti zadovoljni ako se vlast konstituira do ljeta.
Što se tiče korektnosti demokratskog procesa, tu sam mnogo kritičniji. Izborna kampanja (prema biračima koji nisu interesno vezani za određenu političku stranku) odvija se najviše u medijima. Kao što je i nepismenom vidljivo, FTV, Oslobođenje i San; u potpunoj su službi SDP-a, Dnevni Avaz u službi SBB dok ostali mediji nisu toliko utjecajni, ali za svaki se može reći da je imao svog favorita. Za privatne medije nije problem stranačka naklonjenost, ali za javne medije je to itekako problem. Zbog toga se ne može reći da su izbori bili fer i korektni. A SDP bi se trebao upitati je li 17% podrške na razini BIH uz tako snažnu i besplatnu potporu FTV pobjeda ili poraz njihove ideje.
Neke stranke u bošnjačkom korpusu su potpuno marginalizirane i slijedom toga su i propale. Među Hrvatima je nešto drugačija situacija. Elektronskih medija na kojim bi se Hrvati „pojavljivali“ i iznosili svoje stavove skoro ne postoje. Hrvatske stranke u Federaciji su bile osuđene na medijski rat preko Večernjaka i Dnevnog lista, s tim da je to bila borba Davida i Golijata (u korist Večernjaka) i na internet portalima. Oni najutjecajniji portali uglavnom su bili neskloni HSP-u, što se kasnije pokazalo kao opravdano, i to je u značajnoj mjeri presudilo izbore. Da je bilo fer – nije, a demokratski još manje, obzirom na retardirani izborni zakon.
Samo ću navesti jedan primjer apsurdnosti ovakvog zakona: Sa Posavskom županijom u istoj izbornoj jedinici za državni parlament je i Tuzlanska županija.
Hrvata je u ovoj izbornoj jedinici manje od 3% što je ujedno i izborni prag. Zaključak je da nikada Hrvat iz Posavine neće biti izabran u državni parlament po ovom izbornom zakonu. Iako mu Ustav to pravo jamči. Neka se zapitaju nad ovim silni zaštitnici posavskih Hrvata. Pogotovo oni u Sarajevu.
Da li su rezultati stranaka sa hrvatskim predznakom očekivani, odnosno ima li tu nekih iznenađenja?
Gledajući na politku hrvatskih stranaka u posljednje 4 godine, iznenađenja je malo. Mene je osobno malo iznenadio relativno dobar rezultat HDZ1990. Analizirajući rad HDZ BiH u posljednje 4 godine, osjeti se mudrija politika. Kad kažem mudrija onda mislim na nedostatak političkih gafova i promašaja koje su bile konstanta HDZ-ove politke od rata naovamo. Naravno, kritika na račun pojedinaca uvijek ima, ali generalno je HDZ BiH od 2006. Do 2010. vodio oprezniju politiku, što je dobrim dijelom razoružalo opoziciju.
S druge strane, HDZ1990 je od 2006. imao nejasnu politiku ulizivanja Sarajevu i pokušaja ujedinjenja s HDZ-om, a u isto vrijeme je potpuno zanemaren terenski rad. Da će HDZ1990 imati loš rezultat bilo je vidljivo već nakon lokalnih izbora 2008.
Što se HSP-a tiče, oni samostalno vjerovatno ne bi ušli ni u federalni parlament, tako da bi nas uskratili ovih sadašnjih muka. HSP je svoju izbornu sudbinu zapečatio još za vrijeme nereda u Širokom Brijegu kada je Jurišić podanički (i protuzakonito) oslobodio sarajevske huligane (protiv kojih su neki dan podignute optužnice).
Spomenuo bih još i HSS-NHI koji je početkom 2010. imao strelovit uspon zahvaljujući Ljiljani Lovrić. U tom periodu su došle do izražaja ideološke razlike predsjednice Lovrić i Krešimira Zubaka, što je kulminiralo njenim uklanjanjem iz stranke. Rezultat je toga da danas Ljiljana Lovrić i HSS podržavaju koaliciju HDZ BiH i HDZ1990, a Krešimir Zubak famoznu Platformu SDP-a. I naravno, rezultat Zubakovog puča u HSS-NHI je i katastrofalan rezultat ove obećavajuće stranke na izborima gdje je ta stranka izgubila parlametnarni status, kao i dvije trećine kantonalnih zastupnika.
Danas te stranke kao što vidimo nema. Ako je to bio cilj Zubaku, ja mu čestitam, uspio je.
U RS se slabo razaznaju unutarpolitička previranja u političkom korpusu hrvatskog etnosa, možete li, okvirno, reći koji su glavni uzroci nepomirljivih razlika HDZ BiH i HDZ 1990?
Do raskola u HDZ BiH je došlo 2006. Kada su na stranačkoj konvenciji kandidati za predsjednika bili Dragan Čović i Božo Ljubić. Ljubić je bio miljenik Sarajeva i HDZ-a Hrvatske, preciznije Sanadera. Ono što mi kao javnost znamo jeste da Čović nije želio biti poslušnik Sanaderu, ali mislim da je to kompleksan sistem interesa o kojem malo znamo.
Uglavnom, Čović je tada na sumnjiv način pobijedio, a Ljubić i skupina nezadovoljnika osnivaju HDZ1990. Tada je aktualan bio travanjski/aprilski paket ustavnih reformi, koji je predstavljen kao službeni razlog raskola. Zanimljivo je da je tada SDP lijepio plakate po Sarajevu s likovima Martina Raguža i Bože Ljubića (zastupnika HDZ1990) nazivajući ih dželatima BiH, a dužnosnici ove stranke bili su u nemilosti FTV, koja ih je tada tretirala kako danas tretira HDZ BIH.
Ono što se kasnije pokazalo jeste da se HDZ1990 ideološki nimalo ne razlikuje od HDZ BiH a da ih razdvaja jedino ograničen broj fotelja. Za mene je to legitimno i tako u demokraciji i treba biti. Žao mi je samo što članovi HDZ1990 tretiraju birače kao neobrazovanu stoku. Pa se hvataju imena „HDZ“ kao pijan plota, misleći da bez tog imena neće dobiti ni jedan glas.
I na kraju, ulaskom u strateški sporazum ovih stranaka ipak vidimo da nepomirljivih razlika nema. Programi su im identitčni, kao i odnos prema nacionalnim pitanjima. Obje stranke traže federalizaciju BiH i to je trenutno jedina politička snaga Hrvata u BiH.
Koliko politika iz Hrvatske utiče na stvarnost Hrvata u FBiH?
Nimalo. Dragan Čović je s Hrvatskom izborio ravnopravan odnos još 2006. Ništa što se događa u Hrvatskoj ne utječe na Hrvate u BiH. Barem ne negativno. Izbor Ive Josipovića je jedno od najpozitivnijih iznenađenja za Hrvate u BiH, poslije političkog degenerika Stipe Mesića. Pozitivno osvježenje je i Vesna Pusić. Ipak, sve to nema značajnog utjecaja na Hrvate u BiH, i mislim da nema poteza koji bi sada hrvatske političke stranke u BiH učinile na svoju štetu, a da je u korist Hrvatske, bez obzira na pritiske. Usudio bih se reći da je veći utjecaj stranaka iz Srbije na stranke u RS, ako vam je to plastičniji primjer.
Hrvatska politička elita u Zagrebu na europskoj, kao i na svjetskoj sceni praktički ne postoji niti ima bilo kakav utjecaj, za što je sama najzaslužnija, pa se niti pojedini istupi visokih dužnosnika Hrvatske ni na koji način ne reflektiraju na našu stvarnost u BIH. Oni mogu popuniti koji stupac u novinama ali praktične političke težine nemaju.
Već odavno jasna razlika u doživljaju svijeta između stanovnika Srpske i Srbije. Ima li razlike u shvatanju istog kod Hrvata u FBiH i Hrvatskoj, i da li se može izvući neka paralela?
Ima paralela. Hrvati u BiH, poput Srba u RS, sve više shvaćaju da su važniji sebi nego svojoj navodnoj braći preko granice. Koliko sam primjetio, u Srbiji često identificiraju Srbe u RS sa svim stanovnicima BiH. Slično je u Hrvatskoj.
Specifična vrsta ksenofobije, pa i šovinizma, u Hrvatskoj se razvila od 1995. do danas. Više nisu samo Srbi žrtve netrpeljivosti, nego i Hrvati iz BiH. Problemi Hrvata u BiH jednostavno ne dotiču Hrvate u Hrvatskoj. Čak i u jeku hrvatsko – muslimanskog rata u srednjoj Bosni, u Zagrebu se skupljao novac za pomoć Armiji BiH!!! Njih ne zanimaju nedaće vlastitog naroda ni danas.
Stjepan Mesić je utjelovljenje vladajućeg mišljenja Hrvata iz Hrvatske, prema Hrvatima u BiH. Iako je Ivo Josipović pozitivna promjena, mislim da je ipak sazrelo vrijeme da Hrvati u BiH razvijaju vlastiti, neovisni identitet.
Stipe Mesić se nedavno najnegativnije izjasnio o savezu Dodik-Čović, tretirajući to kao svojevrsnu reinkarnaciju "saradnje ekstrema kao u ratu"?
Ponovit ću da je Stipe Mesić politički degenerik. Čovjek potpuno neupućen u događaje, starac opijen pažnjom koju dobiva iz Sarajeva. Dodik i Čović predstavljaju određen (većinski) izbor svoji etničkih skupina i oni su dužni, čak i obavezni surađivati. Ne znam kako definira Dodika i Čovića u ekstreme, i na kakve konkretno ekstreme misli, ali je neukusno povezivati današnje stanje s ratnim.
Da je po Mesiću, nikad se Hrvat i Srbin ne bi smjeli sresti ni u kafani.
A kad smo već suradnje kao u ratu, napominjem da su mnogi Hrvati, posebno u Kiseljaku, ponosni na suradnju sa Srbima u ratu. Koliko znam, obostrani su osjećaju u Lukavici, Palama i Sokocu. Dakle nema govora o reinkarnaciji, jer dobre odnose nisu izmislili ni Dodik ni Čović, oni nikad nisu ni prestali.
Koliko on lično i ovakav stav imaju odjeka među Hrvatima u FBiH?
Paradoksalno, ali Mesić ima jako pozitivan praktični odjek. Sve što Mesić želi, Hrvati u BiH ne žele. I obrnuto. Tako da je Mesićeva osuda suradnje i razgovora Dodik-Čović jasan znak Hrvatima u BiH da takvu politiku i dalje podržavaju.
Stjepan Mesić je za Hrvate u BiH, pored Komšića, vjerojatno najomraženija politička pojava. Ridikul. Njega više nitko tko se bavi politikom i ne doživljava ozbiljno. Tu i tamo, on posluži tek kao začin sarajevske propagandne kuhinje. Na Poskoku je prozvan "sarajevskim halal lobistom". Moguće je i da je plaćenik. Zašto ne, lobiranje je danas unosan posao.
Stipe Mesić ima željeni utjecaj na pet sarajevskih fratara i pet njihovih obožavatelja. Izvan toga nula.
Postoje li neki scenariji na koji način, kad i kako bi se formirao "treći entitet", a da to zvuči bar malo realno i izvodljivo u ovom mandatu?
Što se tiče trećeg entiteta, treba znati da je Treći entitet kao zahtjev došao „odozdo“. Dakle, iz naroda. Hrvati su ti koji žele treći entitet, a HDZ samo jaše na tom valu, i kupi političke bodove. Naravno, danas ga je dužan zastupati. Da budem precizan, ni jedna politička stranka ne traži treći entitet i on se kao takav nikad i neće pojaviti na nekom pregovaračkom stolu, tako da slijedom toga u ovom mandatu od trećeg entiteta neće biti ništa.
Ali ja ne bih Treći entitet shvaćao s takvim vremenskim ograničenjima. To će uvijek biti težnja hrvatskog naroda u BiH. Dakle, to će pitanje biti živo i za 20 godina, i čekat će se povoljna geopolitička situacija da se to ostvari. Mislim da bi se Bošnjacima isplatilo da podrže Treći entitet i da zauvijek završe hrvatsko pitanje, jer ovako će se ono nametati decenijama.
Ali Hrvati bi bili trenutno zadovoljni i sa manjim. Federalizacija je kompromis koji bi riješio većinu problema. Pa čak i promjene granica kantona na etničkoj osnovi uz povećanje financijske neovisnosti i promjene izbornih zakona bi trenutno zadovoljili Hrvate. Ono što sada imamo u Federaciji, jeste da je jedan konstitutivni narod krajnje nezadovoljan i da je spreman na trajnu opstrukciju svega, ne samo formiranja vlasti 2011. godine.
Kako bi taj entitet izgledao, tj. koje bi teritorije obuhvatao?
Taj Entitet, kojeg ja gledam kao dugoročni cilj hrvatske politike u BiH, obuhvatao bi teritorije koje je HVO držao 1994. godine, s tim da bi bila neophodna izmjena općinskih granica u srednjoj Bosni, kao i formiranje hrvatskih općina u Bugojnu i Kaknju. U taj entitet ubrajam i Vareš, Jajce i Odžak (općine koje HVO nije držao 1994.). Naravno, ovo je moje viđenje.
Skoro svaki Hrvat u BiH ima svoje viđenje tih granica, ali one se u pravilu vrte oko ovoga što sam sada nabrojao. Ipak, treba napomenuti da pitanje trećeg entiteta nije pitanje njegove veličine. Bitna je institucionalna zaštita Hrvata u BiH, na način kao što je Srbi u BiH imaju od Republike Srpske.
Potpuno je svejedno hoće li treći entitet obuhvatati 60% Federacije ili samo općinu Žepče. Bitno je da Hrvati imaju kome otići pokucati na vrata kada imaju problem nacionalnog karaktera i da imaju moć sličnoj entitetskom vetu.
To danas imaju Bošnjaci i Srbi. Hrvati ne. Dakle BiH je danas srpska i bošnjačka. Hrvatska još uvijek nije.
A za to što BiH nije i hrvatska ponajviše su krivi politički predstavnici onog naroda, kojem su puna usta ZAVNOBIH-a. Upravo Hrvati najviše traže da se poštuju načela ZAVNOBIH-a. Ako entitetski veto imaju Srbi i Bošnjaci, trebaju ga imati i Hrvati.
Kakve Srbi imaju garancije, da taj entitet neće imati apetite ka teritorijalnoj cjelovitosti Srpske, jer se isuviše često pominje "okupirana Bosanska Posavina"?
Ja sam se u osnovnoj školi jednom potukao zbog cure. Dobio batine i odustao od cure. Sjećam se jednog Kenana koji je bar šest puta fasovao zbog izvjesne Alice, i svaki put je opet „napadao“ istu curu, svaki put s istim posljedicama.
Tako gledam i na pitanje Posavine. Posavinu su Hrvati izgubili u ratu, a od političke kontrole nad tim teritorijem su se odrekli u Dejtonu. Nije muški kamčiti natrag nešto što si vojno izgubio, nije muški tražit curu zbog koje si fasovao, nije muški tražit nazad pare koje si izgubio na pokeru...
Posavina (u dijelu u kojem je u RS) treba biti data kad i ako to Srbi budu htjeli. Ovo se tiče samo političke kontrole nad teritorijem. Što se tiče povratka i politčkih prava Hrvata Posavine, tu nema nikakve rasprave – Hrvatima se mora omogućiti jednaka kvaliteta života kao i Srbima u Posavini. I mora se pokazati institucionalna namjera Vlade RS kroz jasne projekte obnove kuća u Posavini i zbrinjavanja prognanika. Ne smijemo zaboraviti da su Srbi već „poklonili“ dio Posavine Hrvatima – Odžak. Nisu morali. Također, bitno je stanje na terenu. Kada bi općine Derventa, Brod i Šamac sada ušle u Posavsku županiju Hrvati bi u toj županiji automatski postali manjina!
Ovo je kost koji Bošnjaci iz Sarajeva stalno bacaju Srbima i Hrvatima da se kolju oko nje, ali ovdje nema neriješenih računa. Oko Posavine je sve jasno. Hrvatima se mora omogućiti povratak u Posavinu, a kada se vrate svi koji žele, onda treba vidjeti na koji način zaštititi njihova politička prava. Iz Zagreba, Štutgarta i Slavonskog Broda se sigurno neće ništa izboriti, a Hrvati u BiH imaju mnogo većih problema od borbe za Zagrepčane, Štutgarđane i Brođane.
Moj je prijedlog da RS omogući Hrvatima u Posavini formiranje etnički hrvatske općine, koja bi okupljala hrvatska sela i koja bi garantirala ravnopravnost Hrvatima na ovom području, a u isto vrijeme bila financijski pomognuta od Banje Luke. Ipak ne smijemo zaboraviti da su hrvatske kuće u Posavini rušene građevinskim strojevima i dinamitom, i da je to financirala vlast tadašnje RS.
Moj prijedlog je da se po ovom pitanju prije svega izjasne Hrvati Posavine, oni koji žive u geografskom prostoru Posavine, pa da vidimo što oni o tome misle, jer nisam siguran da se slažu s galamom iz Sarajeva.
Karadžić je 1993. godine izjavio da je "rat sa Hrvatima završen", čak je VRS propustila borce HVO da se iz Srednje Bosne preko teritorije RS evakuiraju u Hrvatsku, a kasnije je "završeni rat" kuliminirao od Glamoča i Grahova, do Okučana i Knina. Može li u svjetlu širih odnosa srpskog i hrvatskog naroda, i ova ljubav na liniji Čović-Dodik da doživi sličan kraj?
Nije dobra poredba. Karadžić je to rekao nakon što je od Hrvata „uzeo“ sve što je mogao. I opet je slagao, jer napadi na Orašje su trajali do kraja rata. Isto tako, naredba o napadima HVO i HV na Grahovo i Glamoč su došli su iz Zagreba, kao „viši“ cilj uništenja Srba u Hrvatskoj.
Da se pitalo Hrvate u BiH, sa Srbima bi 1993. rat i bio završen, ali činjenica je da su Hrvati u BiH za vrijeme rata bili lutke na zagrebačkim koncima. Danas, konačno, više nisu.
Činjenica je da su Hrvati i Srbi 1993. završili svoje razmirice (na način da su jedni druge protjerali odakle su mogli)
ali je na nekim područijima ta suradnja poprimala i druge oblike. Naravno, postojao je zajednički interes, ali bilo je i tu i dosta obostranog uvažavanja.
Ono što bih volio razjasniti, a u pitanju je očito nerazumjevanje: Hrvati u BiH prema Srbima su još od 1993. imali različit stav nego Hrvati iz Hrvatske. I danas je tako. U RS se to mora znati, a mislim da je sporazum Dodik - Čović dobar način da se takva neznanja raščiste. Dakle Srbi iz RS svoje frustracije i račune trebaju ispostavljati Zagrebu, a ne Hrvatima u BiH. Isto bih rekao i Hrvatima u BIH. Ako je netko kriv za gubitak Posavine, onda je to Zagreb.
Ljubav na liniji Dodik – Čović možda i doživi izdaju jednog od navedenih, ali ne bih banalizirao suradnju i odnose dva konstititivna naroda, odnosom dva čovjeka. Sutra će jedan od njih izgubiti u sukobu stranačkih frakcija; je li to kraj suradnje dva naroda!? Nije. Odnosi su dublji, i vjerujem mnogo iskreniji nego odnosi njih dvojice, tako da i moguću izdaju jednog od njih dvojice treba gledati u kontekstu odnosa dva političara.
Ništa više.
