Mislim ne znam ni imal smisla nešto kritikovati SDp jer su tek djelimično formirali vlast. Ipak, za ovo kratko vrijeme, ako ima nešto da se kritikuje i priča o nečemu glede ove vlasti onda je to zasigurno ovaj slučaj Goražde. I time bi se trebalo baviti Tužilaštvo jer se jednostavno ne smiju zatvarati oči pred onim: "Rekli su mi da okrenem glavu"
Još je nevjerovatnije da se skoro nigdje nije moglo pročitati bilo šta o ovome slučaju
što me vodi na odličan tekst Samira Šestana pisan za E-novine:Šutnja je zlato
Piše: Samir Šestan, E-novine
Pala“ Rudan, „pao“ Dežulović, „pao“ Peščanik, a... ni ja se nešto ne osjećam dobro.
Tekst koji je Oslobođenje odbilo objaviti
(Lošu) zajebanciju na stranu,... Talas likvidacija svega što se u medijskom prostoru odupire kontroli i ne uklapa u mentalitet sluga i što vlastita prava i slobodu shvata bukvalno, umjesto u čvrsto postavljenim granicama zadatog okvira („možeš šta hoćeš al ne o kome hoćeš ili možeš o kome hoćeš al' ne šta hoćeš“), prerastao je u cunami, koji prijeti da sa scene pomete sve što vrijedi. Odnosno sve vrijedno što je još preostalo.
Inflacija cenzure
Vedrana Rudan – otkaz! Boris Dežulović – zabrana! Petar Luković & e-Novine – sudske tužbe! Duška Jurišić – progon! Senad Avdić – finansijski udar politike preko korumpiranog sudstva. Peščanik – navođenje na „samoubistvo“. Denis Latin – onemogućavanje rada. Etc. Etc.
„Cenzure je toliko da to više nije vijest“, kaže Nataša Škaričić, još jedna sa podužeg spiska „odstrijeljenih“, nagrađivana novinarka specijalizovana za teme iz zdravstva (koautorica prve knjige o korupciji u hrvatskom zdravstvu), koju je profesionalno bavljenje svojim poslom i zamjeranje moćnicima, koštalo otkaza i pokušaja bivšeg poslodavca da je tužbom sa astronomskim odštetnim zahtjevom totalno slomi i baci na ulicu.
Svojevremeno „razvlačenje pameti“ Viktoru Ivančiću, u riječkom Novom listu, u operaciji u kojoj je politička mafija skontala da je najefikasniji način da se riješi kontinuiranog izvora problema, da zaposli i plaća Ivančića ali mu ne dozvoli da objavi i jedan tekst, samo je još jedan od primjera sofisticiranog nasilja, cenzure i lomljena ljudi.
Upućeni svjedoče o brojnim slučajevima izuzetnih profesionalaca kojima je onemogućen ne rad u određenim medijima, nego u bilo kojem mediju u matičnoj im zemlji i bukvalno ugrožena egzistencija.
Angažmanna strani
Najpoznatija imena spašava angažman „na strani“. Bivša urednica Ferala, Heni Erceg, već godinama radi za slovenačku Mladinu. U Sloveniji je novog poslodavca, nakon progona najprije sa Nove TV, a onda iz Nacionala, našla i Vedrana Rudan. Luković je svojevremeno spas nalazio u Feralu. A onda u E-novinama pružao utočište proskribiranim autorima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, stvarajući najveću bazu tekstova koji nisu mogli biti objavljeni na drugom mjestu (tri takva u arhivi e-Novina su autora ovog teksta. a u tome je i razlog trenutnog pisanja ekskluzivno za e-Novine - da iskoristim priliku da odgovorim nekim čitaocima, koji su mi zamjerili što neke tekstove nisam objavio na drugom mjestu).
Zalutali u ulici crvenih svjetiljki
Nedavno je komesar Vijeća Evrope za ljudska prava, Tomas Hamarberg, na skupštini Evropske federacije novinara, ustvrdio da novinarima na ovim prostorima trebaju tjelohranitelji, da im se prijeti, da ih se ubija, a da počinioci ostaju nekažnjeni, što šalje lošu poruku i novinarima i društvu.
No, to, zapravo, nije tačno. Naprotiv. Mada je namjera vjerovatno dobra, radi se o, nepristojnom poistovjećivanje kaste ogrezle u intelektualnoj prostituciji, s izuzecima od pravila, koji se kurvati odbijaju. Štaviše, tim izuzecima od pravila, po pravilu treba zaštita i od “kolega”, koji su najčešće i sami izvršioci egzekucija. Ili iste tek mirno posmatraju.
Konformizam se duboko uvukao u sve pore tranzicijskog društva i u likvidacijama nekolicine “drugačijih” učestvuje se ne samo po naredbi, nego i zbog “prirodne” mržnje prema antipodu, koji dokazuje tvoju moralnu degradaciju i kukavičluk. Ili čak protuzakonito djelovanje.
Naprosto je nelogično očekivati podršku od “kolega” nakon što dokažete njihovu povezanost (odnosno korumpiranost) sa medicinskim i farmaceutskim lobijima, kao u slučaju Nataše Škaričić, čiji su nalazi u tom segmentu, naprosto zastrašujući.
Čak i ostaci „nezavisne“ medijske scene, koji se kunu da su posljednje slobodne teritorije, vremenom su postali dio poremećenog mainstreama i pod uređivačkom politikom prodaju najrigidniju cenzuru i silovanje profesionalnih standarda. Ili pod pritiskom serije tužbi kriminogenih tajkuna, koji nastoje oprati svoju biografiju, uvode zabrane i rješavaju se onih koji „provociraju“ moćnike.
Dojučerašnji saradnici i korporacijski plaćenici postaju štrajkbreheri koji, uz muk javnosti, poslušno slijedeći nalog gazde, razbijaju protest svojih kolega i šalju ih na cestu, kao o kupoprodajnom skandalu s „brendom Dana“. Pritom, u projektovanom bipolarnom svijetu, u kome je izbor sveden na King Konga i Godzilu, onima koji odbiju funkcionisati na taj način, za javno djelovanje preostaje (zasad još) samo prostor web portala. I traženje drugog izvora prihoda.
Licemjerje je tog stepena da Kasta izuzetke istovremeno nastoji uništiti (po mogućnosti javno degradirati i svesti na svoju mjeru, kao dokaz da “svi smo isti”) i koristiti kao dokaz vlastite vrijednosti. Pokušavajući ih pritom (zlo)upotrijebiti u međusobnom obračunu javnih kuća i političkih moćnika u čijem su neformalnom vlasništvu.
Isto u drugom pakovanju
Zabrana Dežulovićevog teksta u Oslobođenju tragikomični je epilog pokušaja da se ovog bivšeg Feralovca iskoristi kao propagandno oružje u dokazivanju „naše“ moralne superiornosti nad „njima“ (zbog čega je i doveden u Oslobođenje, nakon razlaza s Nezavisnim). No, kao što je SDP u slučaju „Vjeronauka“, povijajući se pred pomahnitalim Reisom, pokazao koliko smo blizu Irana (u kome se političari igraju svojih igara u preciznom okviru koju im određuje Ajatolah), tako je Oslobođenje, zabranjujući Dežulovićev tekst, pokazalo koliko je blizu propagandnoj mašini Milorada Dodika i Željka Kopanje. Ne shvatajući (kao ni SDP) da su „greške“ koje čine, ne samo neopravdive tuđim, nego, u razočaranim očima onih koji su u njima vidjeli alternativu, mnogo neprihvatljivije i odvratnije od istih takvih koje čine oni od kojih se ništa drugo nikad nije ni očekivalo.
Muk na javnoj sceni koji prati ovaj skandal (tim zabavniji kad se prisjetimo sasvim drugačijih reakcija u nekim drugim slučajevima) i ostrašćeni komentari anonimnih SDP-ovih fundamentalista na netu, koji, identično nacionalistima ili vjerskim fanaticima, kad ih nagaziš, pa čak i krajnje blago, zaboravljaju sve ono do tada i isijavaju mržnju prema Onom Ko Se Usudio Dirnuti U Tabu, podsjećaju na reakciju bošnjačke javnosti i svjetine, kada je nakon višegodišnjeg uživanja u Feralovim zajebancijama na račun Tuđmana i Miloševića, dobila lokalnu (Polikitinu) na račun Izetbegovića: „Pa, ne može se to porediti!“ Naravno. „Ne može se porediti“ kad Dežuloviću zabrane tekst u Nezavisnim, zbog zajebavanja s Dodikom, i kad ga zabrane u Oslobođenju, zbog zajebancije sa SDP-om. To su „dvije različite stvari“, jer su jedni „naši“ a drugi... nisu. Jel tako?
Pritom, imbecilni sluganski aparat koji nastoji što se više zabiti u zadnjicu Gazdi i Vođi (ravnajući se po onoj: Per rectum ad astra) nije svjestan da proizvodi štetu i da upravo on vrši izjednačivanje nečega što je izgledalo neizjednačivo.
A da nije sve samo do novinara i njihovih gazda i urednika kojima je u opis posla dodata i cenzura, pokazuje ponašanje pravosuđa. Kome je - spomenimo iskustvo iz BiH - logično i zakonito da odbacuje tužbe protiv novinara i medija, kad one dolaze od moćnika iz drugog entiteta, ali dobro razmisle i presude donose na osnovu procjene odnosa snaga strana u sporu, kad donose presude po tužbama moćnika iz svog okruženja (pa, pošto je taj odnos snaga uglavnom na štetu medija, onda ih „oderu“ s pratećim riplijevskim obrazloženjima presuda, kao u slučaju tužbe vrhuške SDP-a protiv Slobodne Bosne).
Slušajući glas gospodara
Opšte licemjerje podrazumijeva glumatanje kritičnosti, slobode i profesionalnosti. No, umjesto nezavisnih kontrolora društva i arene za socijalni dijalog mediji se pretvaraju u sredstvo manipulacije, propagande i održavanje kontrole nad masom.
Afere koje otkrivaju ili kritičke analize i komentari nisu proizvod profesionalnog odnosa prema odgovornom javnom poslu, nego rezultat uslužne djelatnosti prema nalogodavcima ili gazdama. One su naručene! Izravno ili prećutno, nebitno je (To je kao zaklinjanje iz nekih medijskih fašističkih jazbina da su oni potpuno neovisni i slobodni u svom radu. Da, ali si ti doveden kao formirani fanatik ili rektalni alpinist, pa nema nikakve potrebe da te se kontroliše. Ali to nije sloboda, nego projektovana ideološka isključivost, okupljališta umobolnih jednoumnika. A slično je, da se razumijemo, i u nekim uporištima „antifašista“).
Iluzija kritičnosti, stvara se identično pomenutoj iluziji nezavisnosti i profesionalnosti sudstva (koje će uvijek donijeti pravednu presudu, ako je tužitelj iz drugog entiteta). Možeš da pišeš bukvalno šta god hoćeš i kako hoćeš, sve dok pišeš o određenim označenim metama i dok ne diraš u tabu teme (i nemaš li problem sa vlastitom savješću ili ako si sklon makijavelističkom opravdanju vlastite amoralnosti i neprofesionalnosti, možeš izgraditi čak i javni image intelektualnog fajtera, s kojim će se ideološki identično određena gomila identifikovati).
Iz Dnevnog avaza ili Nezavisnih možeš da pišeš šta hoćeš (uključujući i notorne laži, monstruozne optužbe ili najvulgarnije uvrede) o Oslobođenju ili FTV-u, recimo, ali ne možeš napisati ništa protiv Gazde ili Gazdinog Gazde, ma koliko to istinito i utemeljeno bilo. I obrnuto, iz Oslobođenja i FTV-a možeš pisati i pričati šta god hoćeš o Avazu ili Nezavisnim i njihovim gazdama i nalogodavcima, ali ne možeš provući ništa kritičko o SDP-u.
Ili, kako to reče Vedrana Rudan: „Hrvatski novinari su korporacijska piskarala... U prvim su redovima kad se treba boriti za prava homoseksualaca, što je za svaku pohvalu, ali kad treba nešto reći ili napisati o kriminalcima za koje pišu, onda su manji od makova zrna. Idu mi na živce hrvatska Velika Pera koja o sebi bez ikakvog razloga imaju visoko mišljenje a samo slušaju glas svoga gospodara.”
Pritom, da bi stvar bila potpuno tragikomična, tim medijima je potpuno nebitno što u drugim medijima izlaze mnogo radikalniji tekstovi o određenoj temi, od onog koji oni zabranjuju (kao što je bio slučaj, recimo, sa još jednim Dežulovićevim tekstom, o Miroslavu Kutli, koji mu je EPH odbio objaviti). Što, između ostalog, govori o tome da se oni ne referiraju prema čitaocu, nego prema određenim izvorima moći i da se ne radi o medijima u izvornom smislu, nego o propagandnim mašinama s krinkom medija.
Sofisticirano nasilje i cenzura
Tragedija je da je situacija mnogo gora nego prije desetak-petnaest godina. Neki je definišu kao „sveopći raspad“.
“Forum 21 koji se oformio u crno doba Franje Tuđmana, odmah je dobio strahoviti publicitet, a danas je povijesna činjenica hrvatskog novinarstva. Skupina od 42 izvrsna novinara, 50 NGO-a, uz potporu društveno angažiranih znanstvenika, 2009. godine nije mogla dobiti ni retka u novinama - djeluje nestvarno, jel da?”, reći će Nataša Škaričić o neuspjelom pokušaju da se progovori o cenzuri u hrvatskim medijima. Muk koji u BiH prati presudu Slobodnoj Bosni (da nije Avdića, kome ne pada na pamet da ćuti, nego urla na sav glas, sve bi prekrilo „ruzmarin, snjegovi i šaš“), sofisticirano nasilje i cenzuru zatrpavanjem tužbama, svakog ko mu ime spomene, King Konga ili posljednju zabranu Dežulovićevih tekstova, više je nego jasna poruka stanja u ovdašnjem medijskom prostoru.
Za sve „socijalno neprilagođene novinare“ koji nisu u stanju da se uklope u aktualno stanje, ostaje defetistička konstatacija Denisa Latina: Ukoliko se stvori situacija u kojoj ćemo moći slobodno raditi radićemo, a ako ne onda ćemo čekati neka bolja vremena.
Samo… šta ćemo sa “optimistima”, koji vjeruju da uvijek može biti gore. I koji, u svojoj “ograničenosti” ne uspijevaju da shvate kako neko s imalo ljudskog dostojanstva može raditi u zločinačkim organizacijama, kao što su Dnevni avaz, Glas Srpske ili RTRS (da podsjetim, i čuvari nacističkih logora su se pravdali da je to bio samo posao i da su od nečega morali živjeti). Ili, kako je moguće da svi novinari Oslobođenja, ili bar njihova kolumnistička elita, dan nakon zabrane Dežulovićevog teksta, uredniku nisu predali iskopiran Dežulovićev, kao “svoje” tekstove za taj dan. I tako sve dok taj tekst ne bude objavljen. Krateći, u međuvremenu, vrijeme, recimo, Frenkievim Massive-om: “Oni kažu, moramo sad riječi birat' / il' nam neće pjesme više nikad svirat' / oni hoće naše pjesme cenzurirat / ja kažem: Kurac!!! Nećeš ništa dirat'!”
Naivan sam? Hajde, dobro. Ko vas jebe. Vi budite realistični. Uostalom, nisam naivniji od Viktora, koji tvrdi da “sistem na kojem egzistiraju mainstream mediji ne vrijedi mijenjati, treba ga rušiti.” Ko Viktore? Ko?!
kolumne treba znati nekad i skratiti, ali jebi ga, nije svako Dežulović. 
i samoizbacivanje stranke koja je u istoj ravni sa SDS-om. 
Preuzimanje inicijative od strane SDP-a je dokaz da društvo ide ka ozdravljenju. Odbilo se ultimatume HDZ-a i pobjedilo, odnosno, išlo se u kontru a rezultatog toga je da HDZ sada odjednom prihvata kompromisni prijedlog kojeg su odbili prije nekoliko mjeseci. To je rezultat kontre 
Idolopoklonstvo je glupost, ali objektivno je Zlaja uradio odličan posao za stranku i za BiH u zadnjih godinu dana... definitivno je sazrio sada i lakše mi je sve ovo pratiti kad znam da je on u sedlu.