Nancy Drew wrote:Europa je u ruskoj šaci
Piše: Vlado Vurušić
Moskva je preuzela inicijativu u odnosima s ujedinjenom Europom i sada je najmoćniji faktor njezina razvodnjavanja od doba Rumsfelda
Ovih dana neovisni analitički centar Europskog vijeća za međunarodne odnose (The European Council on Foreign Relations), koji vodi nekadašnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, objavio je studiju o odnosima EU i Rusije u kojoj stoji da je Moskva “preuzela inicijativu u odnosima s ujedinjenom Europom i zbog toga što zemlje članice ne mogu usuglasiti svoja stajališta”. Zato u studiji navode da Rusija tu situaciju koristi kako bi utjecala na svaku članicu posebno “koristeći energetsku politiku” i “igrajući na kosovsku kartu”.
Direktor ECFR-a Mark Leonard kaže da je “Rusija trenutačno najmoćniji čimbenik razvodnjavanja Europe od vremena Donalda Rumsfelda i iračkog rata”. Rumsfeld je prvi uporabio sintagmu o novoj i staroj Europi. Studija zaključuje da postoje dva pristupa Rusiji - “držati je na određenoj distanci” ili joj pristupiti kao potencijalnom partneru kojeg treba “polako integrirati u europski sustav”.
No ruska je Duma otprilike u vrijeme objave studije na prijedlog predsjednika Putina uvela moratorij na provedbu Sporazuma o konvencionalnom naoružanju u Europi (CFE), a SAD je, u vezi s tim, spreman na ustupke kako bi udobrovoljio Moskvu, a uzima i “time out” u projektu instaliranja proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj. Rusija je, na iznenađenje Zapada, svojim stavom omela već nekoliko “riješenih” kriza.
Iznudili su prolongiranje već najavljene neovisnosti Kosova, rogobore o reformama koje u BiH provodi visoki predstavnik Miroslav Lajčak, protive se sankcijama Iranu. Moskovski mediji iz američkih diplomatskih izvora navode da je Washington već sada spreman “u ime pomirenja proglasiti skore parlamentarne izbore demokratskima” jer im je jasno da nijedan trenutačni veliki međunarodni problem ne mogu riješiti bez Kremlja, odnosno njegova suglasja.
Rusiju jednostavno više ne mogu zaobići. Problemi se gomilaju i klize iz ruku, a Rusija sa zapadnog stajališta postaje “troublemaker” koji traži sve više pozornosti i poštovanja. Putinova se Rusija definitvno vratila na veliku scenu kao bitan, pa i odlučujući čimbenik međunarodne politike u kojoj želi biti konzultiran i uvažavan igrač.
- Time se opet stvara nova situacija u svjetskoj politici. Rusija je predugo bila marginalizirana i SAD i EU nisu je shvaćali ozbiljno. No, jedan je od glavnih zadataka predsjednika Putina kada je došao na vlast bio vratiti Rusiju na poziciju vodećeg, odnosno ravnopravnog čimbenika u međunarodnoj politici. A to mu je, čini se, i uspjelo - kaže Valerij Fjodorov, direktor Sveruskog centra za ispitivanje javnog mišljenja.
Rusija danas bez sumnje igra značajnu ulogu u razrješavanju svih velikih svjetskih kriza. Danas je politički stabilna zemlja ako se usporedi s razdobljem od prije desetak godina, kada se govorilo “o državi koja puca po šavovima”, iako je, gledano iz zapadnjačke perspektive, manjak demokracije očit. No prema mnogim istraživanjima, najveći broj Rusa Rusiju podržava kao važnog međunarodnog čimbenika i to smatraju čak i važnijim od, recimo, rasta standarda, odnosno radije bi pristali na slabije životne uvjete nego na to da Rusija ne bude velika sila.
Članstvo Rusije u G-8 i činjenicu da se nijedan problem ne može riještiti bez suglasnosti Moskve smatraju vrlo važnima za nacionalno dostojanstvo. Rusija je ekonomski prosperitetna država koja je među zemljama s najvećim rastom industrijske proizvodnje, a divljanje cijena nafte dodatno ohrabruje i osnažuje Moskvu kao najvećeg svjetskog izvoznika energenata. Osim toga, riješili su se vanjskih dugova, a u državnoj blagajni imaju rezerve od više od 450 milijardi dolara.
Današnja politika, status i pozicija Rusije veže se uz ime predsjednika Putina kao neprikosnovenog lidera. Putin je čak i neka vrsta “četvrte Rusije”, nakon ere carizma, pa socijalizma, zatim Jeljcinova demokratskog kaosa, a danas se govori o eri stabilnosti i obranjenog suvereniteta, odnosno eri putinizma.
Iako je Putin najavio svoj ostanak u vrhu vlasti, i to kao premijer, već se šuška da će, osim toga, preuzeti i vodstvo Jedinstvene Rusije, uvjerljivo najjače stranke. Usto je to, pišu ruski mediji, eufemizam za “treći predsjednički mandat”, o čemu se govorilo cijelu godinu. Kremaljska elita već ostvaruje plan kojim će Putin postati “politički i duhovni lider”. Nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora, Jedinstvena Rusija planira organizaciju prvog “Građanskog sabora ruske nacije” i na njemu bi se trebao prihvatiti “Pakt građanskog jedinstva”.
O skupu se već govori kao povijesnom događaju na kojem će se “osnovati institut nacionalnog lidera kao temeljni element nove konfiguracije vlasti”, najavio je Abdulhakim Sultigov, koordinator za nacionalnu politiku stranke. Naime, Putin bi prema “Paktu”, kaže Sultigov, imao “ovlasti vrhovne predstavničke vlasti te građansku i političku kontrolu nad zakonodavnom i izvršnom vlašću putem parlamentarne većine Jedinstvene Rusije”.
Sultigov kaže i da je takva Putinova liderska uloga “nužna sve dok se u Rusiji ne ustroji jaki dvostranački sustav koji je u zemljama zrele demokracije garancija političke stabilnosti i mirnog prenošenja vlasti”. Putin bi, prema Sultigovljevu mišljenju, u novoj ulozi trebao biti brana moguće političke krize i onemogućiti nedemokratski put Rusije.
Taj projekt, prema nekim ruskim analitičarima, nije dalek od ideje “ustavne ili izborne monarhije”, za koju se nedavno založio i jedan od vodećih ruskih redatelja Nikita Mihalkov koji smatra da je to za Rusiju mnogo prihvatljivije od “anarhične demokracije i slobodne republike”. Rusija je danas u vrlo dobroj situaciji i novi izbori, nove ličnosti na političkoj sceni, kako kaže poznati redatelj, zemlju mogu samo dovesti u revolucionarno raspoloženje. Ali evidentnije je da Rusija zapravo želi izgraditi sustav najbliži američkom, odnosno rusku varijantu tog sustava.
Rusija je danas doista uznemirena mogućim promjenama, u trenutku kada i na vanjskopolitičkom i na gospodarskom planu stoji najbolje u svojoj povijesti. Putin će, piše list Vremija novostej, pred predsjedničke izbore iznijeti plan razvoja Rusije do 2020. koji će biti “stožerna smjernica za zakonodavnu i izvršnu vlast”. Program će naglasiti tri poglavlja - rast standarda te jačanje nacionalne sigurnosti i ruske pozicije u međunarodnim odnosima.
Taj plan uključuje let na Mjesec 2012., Zimsku olimpijadu u Sočiju 2014., najveći bruto nacionalni dohodak na svijetu do 2020. i let na Mars 2025. - Jasno je da je glavna poluga svega toga u svijesti ne samo političke elite, nego i većine običnih građana, Vladimir Putin i zato on jednostavno ne može otići. To su preveliki nacionalni i državni planovi iza kojih stoji Putin. On je premlad i previše u naponu snage da bi tek tako otišao u političku mirovinu - kaže Fjodorov.
Putin bez sumnje uživa podršku stanovništva iz svih slojeva društva. Nedavno je tako i skupina vodećih kulturnjaka Putinu poslala pismo bezrezervne podrške. Nakon što je odlučio preuzeti listu Jedinstvene Rusije na prosinačkim izborima, ta bi stranka prema anketama trebala dobiti mnogo više od 60 posto glasova, gotovo je 70 posto Rusa podržalo njegov prijedlog da nakon predsjedničkih izbora preuzme mjesto premijera, a oko 50 posto Rusa kaže da će na izborima glasovati za onog kandidata kojeg podrži Putin, bez obzira na to tko će to biti.
Rusija koristi nejedinstvo ujedinjene Europe
Ovih dana neovisni analitički centar Europskog vijeća za međunarodne odnose (The European Council on Foreign Relations) koju vodi nekadašnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer objavio je studiju o odnosima EU i Rusije, u kojem se kaže kako je Moskva “preuzela inicijativu u odnosima s ujedinjenom Europom i zbog toga jer zemlje članice ne mogu usuglasiti svoja stajališta”. Zato u studiji kažu kako Rusija koristi tu situaciju da po na osob utjeće na svaku članicu “koristeći energetsku politiku” te “igrajući na kosovsku kartu”.
Direktor ECFR-a Mark Leonard kazao je kako je “Rusija trenutno najmočniji čimbenik razvodnjavanja Europe od vremana Donalda Rumsfelda i iračkog rata” koji je prvi uporabio sintagmu o novoj i staroj Europi.
Zanimljiva je i podjela zemalja članica prema svom odnosu s Rusijom u pet skupina.
Pa se tako Grčka i Cipar svrstavaju u razred “trojanskog konja” jer uglavnom drže rusku stranu.
Drugu skupinu čine Njemačka, Italija, Francuska i Španjolska koje samostalno grade svoje strateške odnose s Rusijom bez obzira na “principe zajedničke europske politike”.
Austrija, Belgija, Bugarska, Malta, Portugal, Slovenija, Slovačka, Mađarska, Finska, Luksemburg ulaze u skupinu tzv. “pragmatičnih prijatelja”, koji ne grade samostalne “strateške odnose” ali imaju veliki ekonomski interes u odnosima s Rusijom.
U četvrtoj skupini “suzdržanih pragamatika” ulaze Velika Britanija, Češka, Estonija, Danska, Švedska, Latvija, Irska, Rumunjska i Nizozemska koje su unatoč određenoj ekonomskoj zainteresiranosti, vrlo kritične prema Rusiji poglavito kada je rijeć o demokratskim slobodama, dok u peti razred ulaze tzv. “new cold -warriors”, odnosno pobornici novog hladnog rata, Poljska i Litva koje su otvoreno neprijateljski raspoložene prema Rusiji. Doduše, u Poljskoj je došlo do smjene vlasti te se očekuje da bi nova Vlada Donalda Tuska mogla promijeniti politiku i retoriku prema Moskvi.
U zaključku studije kaže se da postoje dva pristupa prema Rusiji - “držati je na određenoj distanci” ili joj pak pristupiti kao potencijalnom partneru kojeg treba “polako integrirati u europski sustav”.
sve mi je to nekako jasno ali ovo oko integracije Rusije u evropski sistem,mi nije nikako jasno.mislim da evropa ko evropa po svom obicaju tuce luk u ledenoj vodi.
