“ESENESDUM”: Unutrašnje sagorevanje
Jednu “liniju otpora” neprikosnovenom apsolutisti Dodiku drže Nikola Špirić i Milan Jelić (prvi je mozak, drugi sirova snaga), koji su potpuno nezadovoljni Voždovim odnosom spram njih. I jedan i drugi se, s pravom, smatraju potcenjenim i potrošenim i ubeđenja su da u aktuelnom političkom ambijentu jedino imaju šansu da postanu još veći gubitnici nego što to trenutno jesu. Njihova frustracija sopstvenim beznačajem je lako uočljiva i samo ih svest o ogromnoj i realnoj Dodikovoj snazi još uvek drži pod njegovim skutima. Špirić, koji je sa velikim očekivanjima otišao u Sarajevo, smatrajući da će bez većih problema postati alfa i omega u BiH, vrlo brzo je shvatio da mu je Dodik to mesto podario kako bi mu poslužio kao kanal čijim će zatrpavanjem demonstrirati veličinu sopstvenog značaja u svim političkim dešavanjima u zemlji
piše: N.N.
Ključna politička pitanja u Republici Srpskoj nikako nisu reforma policije i reforma Ustava BiH, koja se svakodnevno nameću u brojnim provladinim medijima kao “biti ili ne biti” opcija. Ona su u aktuelnom političkom ambijentu ovog entiteta periferna, ali se njima vešto manipuliše i ističu ih u prvi plan kako bi se prikrilo stvarno stanje stvari: duboko ukorenjivanje teško korumpiranog režima Milorada Dodika, koji je nemilosrdno i snažno obuhvatio sve segmente života i iz njih nemilice cedi esenciju koja je trebalo da posluži kao zdrav koren demokratskog društva na ovim prostorima.
Temeljno pitanje je zato do kada će trajati poslednji balkanski režim, a od dužine odgovora direktno zavisi sudbina i BiH i Republike Srpske posebno.
Kada se pogleda raspored snaga na javnoj sceni RS, odgovori postaju tragično dugački i govore da će režim brutalno vladati još najmanje deceniju. Nasuprot, do čudovišnih razmera, izraslog Saveza nezavisnih socijaldemokrata ne nalazi se nikakva ozbiljnija politička opcija što bi
mogla biti okvalifikovana kao fundament koji će u dogledno vreme RS iz sivo-crne zone parainstitucija, u kojima se obnaša vlast u skladu sa ličnim Dodikovim interesima, vratiti u predvorje demokratije u kojem bar neke institucije postoje.
Takozvana Srpska demokratska stranka jednostavno nije nikakva opozicija, posebno ne opcija na koju se može računati, jer tu više nije reč o validnoj organizaciji već o svojevrsnom političkom gulagu, u kojem su dobrovoljno ostali samo oni koji imaju žestoku nameru da se svim, isključivo nedozvoljenim, sredstvima brutalno obračunaju sa dojučerašnjim “saborcima”. Uopšte pominjati radikale, znači samo bacati zalud reči, jer sa njih se već odavno ne može skinuti ni pristojna “posmrtna” maska. Ni među skutonošama režima ne postoje relevantne snage koje bi mu se, u nekoj opciji razlaza, mogle suprotstaviti: Demokratski narodni savez je interesna organizacija Marka Pavića i Jovana Hadži Mitrovića, koja im služi za održavanje na lokalnom nivou, dok je Socijalistička partija poodavno postala sitan kusur u mahinacijama i malverzacijama Petra Đokića. Što se tiče Partije demokratskog progresa, oni će stajati po strani do daljeg iz nekoliko razloga: radikalni politički ambijent im ne dozvoljava da izađu iz “proaktivne svesrpske priče”; realno nemaju kapaciranost da budu jedina opoziciona snaga (premda bi njihov izlazak iz vlasti značio težak udarac za Dodika); premijer apsolutno kontroliše medije, policiju, novčane tokove i Specijalno tužilaštvo što može biti veoma opasno po PDP; lider te stranke Mladen Ivanić ekstremno je strpljiv i čekaće rasplet situacije koliko god bude morao (što je i te kako poznato Dodiku).
Sve ukazuje na to da će režim pasti, kao i svi dosadašnji: “unutrašnjim sagorevanjem”, koje je već počelo i snažno uhvatilo maha. (Postoji i varijanta delovanja međunarodne zajednice, ali tu nije reč o političkim alatima, već represivnim.) Unutar SNSD-a postoje tri frakcije, koje se svakim danom sve više i više udaljavaju zbog oštro suprotstavljenih političkih i interesnih razloga, koji su u određenim domenima došli do stupnja–nepomirljivi.
Jednu “liniju otpora” neprikosnovenom apsolutisti Dodiku drže Nikola Špirić i Milan Jelić (prvi je mozak, drugi sirova snaga), koji su potpuno nezadovoljni Voždovim odnosom spram njih. I jedan i drugi se, s pravom, smatraju potcenjenim i potrošenim i ubeđenja su da u aktuelnom političkom ambijentu jedino imaju šansu da postanu još veći gubitnici nego što to trenutno jesu. Njihova frustracija sopstvenim beznačajem je lako uočljiva i samo ih svest o ogromnoj i realnoj Dodikovoj snazi još uvek drži pod njegovim skutima. Špirić, koji je sa velikim očekivanjima otišao u Sarajevo, smatrajući da će bez većih problema postati alfa i omega u BiH, vrlo brzo je shvatio da mu je Dodik to mesto podario kako bi mu poslužio kao kanal čijim će zatrpavanjem demonstrirati veličinu sopstvenog značaja u svim političkim dešavanjima u zemlji.
Špirić, doslovno, nije ni zagrejao fotelju, a već je u njoj bio spaljen, tako da mu ništa drugo nije preostalo već da mandat popunjava žalopojkama strancima i otrovnim strelicama uperenim protiv “predsednika svih predsednika” (“Ja Dodika ne mogu dobiti na telefon po mjesec dana, a svaki kriminalac može ući u njegov kabinet kad god hoće”). Stvari između njih dvojice su otišle tako daleko da uopšte i ne razgovaraju, sem kada to moraju činiti iz protokolarnih razloga. Dodik to vešto krije i ne propušta nijednu priliku da u medijima “pohvali” Špirića (“On odlično radi svoj posao”), ali ti komplimenti nisu ništa drugo do poruka predsedavajućem Saveta ministara da iz pozicije “donjeg” neće još zadugo izaći.
Slična situacija je i sa Jelićem, koji je gajio iluzije da će sa mesta predsednika RS “kreirati političke tokove” i “ekonomske reforme”, i direktno uticati na tok privatizacije strateških firmi i kadrovska nameštenja u najznačajnijim kompanijama. Od svega mu je dopalo da nemušto ponavlja Dodikove stavove, škrguće zubima i predsednikuje maloj grupi modričkih drugara koje je zaposlio u svom kabinetu. Dodik je Jelića definitivno nulirao onog trenutka kada je na “električnu stolicu” poslao Panteliju Dakića, donedavnog čelnika Elektroprivrede RS.
Jelić je pobesneo zbog toga i potpuno se okrenuo protiv velikog šefa, računajući da mu Dodik “ne može ništa”, jer je funkcija predsednika RS izborna (za razliku od Špirića, koji je imenovan na mesto predsedavajućeg) i da će, pre ili posle, doći trenutak da naplati dug “za sva poniženja”.
Od Dakićeve smene intenzivno radi na stvaranju sopstvene stranke, pokušavajući da odvoji što veći broj poslanika SNSD-a, u čemu ima snažnu Špirićevu podršku. (Ovo nije prvi put da Jelić pokušava formirati stranku: činio je to neuspešno i 2004. godine, kada je s Aleksom Buhom i još nekoliko bivših visokih funkcionera SDS-a probao organizovati partiju, ali su na kraju odustali od te ideje.) Tipovao je šest poslanika (Novka Marković, Sanja Kalajdžić, Nenad Kesić, Svetislav Kovačević, Ilija Vujičić, Joviša Kovačević), sa kojima gotovo svakodnevno održava kontakte i sastanke, sa namerom da ih otcepi. Jelić pravi račun bez krčmara, jer od šest pomenutih poslanika u mogućem raskolu on može jedino računati na lojalnost Novke Marić, tako da bi njegov pokušaj puča neslavno završio, ne samo zbog malog broja deputata koji bi stali uz njega već i činjenice da predsednik RS na političkom nebu ovog entiteta i BiH ne predstavlja ama baš ništa sem isprazne figure.
Jelić i Špirić su “slab štof” i ne mogu ozbiljnije ugroziti Dodika. Svestan je toga i čelnik režima, ali je svestan i činjenice da nezadovoljstvo Nebojše Radmanovića može biti i te kako opasno po njegovu političku budućnost. A na relaciji Dodik–Radmanović već odavno ne cvetaju ruže, jer se srpski član Predsedništva BiH u velikoj meri ne slaže sa populističkom politikom koju premijer vodi, nepotrebnom i štetnom radikalizacijom političkih prilika, kao ni sa “ekonomskim” potezima koje povlači. Radmanovićevo nezadovoljstvo Dodikovim delovanjem je sveobuhvatno, ali još uvek nije dostiglo tačku taljenja. Za razliku od Jelića i Špirića, koje Radmanović prezire, ovdašnji član Predsedništva BiH nije “mrtvo puhalo” u SNSD-u, već raspolaže respektabilnom snagom od koje čak i Dodik zazire. Radmanović je dugi niz godina strpljivo gradio sopstvenu infrastrukturu unutar SNSD-a (u svim segmentima stranke–od lokalnih do republičkih) i danas kontroliše oko 50 posto opštinskih odbora i 15–18 poslanika u Narodnoj skupštini RS, kao i najmanje dvojicu deputata u Parlamentu BiH. (Jedan od njegovih najjačih aduta je Igor Radojičić, predsednik Skupštine, koji se u svim ovim sukobima još uvek drži po strani, ali bi u slučaju raskola stao na Radmanovićevu stranu.)
Suštinski, Radmanović je danas jedini čovek koji (osim visokog predstavnika) može srušiti Dodika i koji će to, pre ili posle, i učiniti, iako se u političkim krugovima smatra da on nema dovoljno hrabrosti za takav akt. Pogrešan stav, jer Radmanović je već pokazao da zna munjevito dejstvovati kada proceni da je prava prilika za akciju, što je najbolje na svojoj koži, svojevremeno, osetio Živko Radišić, u to vreme lider jake Socijalističke partije. Nekoliko je objektivnih razloga zbog kojih će Radmanović još čekati. Pre svega to je aktuelna politička situacija, nameštena tako da svako onaj ko se okrene protiv Dodika bude po automatizmu proglašen za izdajnika. Kada se to iskombinuje sa “kosovskom vrelinom”, jasno je da bi unutarstranački udar na Vožda u ovom momentu bio ravan suicidu. Drugi bitan razlog su naredni lokalni izbori: Radmanović, kao i svi drugi u SNSD-u, smatra da samo sa Dodikom na čelu mogu ostvariti veliku pobedu, dok bi bez njega polučili jako slabe rezultate. Upravo iz ovog razloga u SNSD-u će se narednih meseci još žešće voditi, odavno započeti, rat oko nominacija za funkcije načelnika opština, što će dodatno raslojiti stranku, jer je neprirodno da svi budu zadovoljni.
I Radmanović i Dodik će pokušati da, kroz stranačke organe, izguraju što više svojih ljudi, ali je fundamentalno mesto gradonačelnika Banjaluke, koje Radmanović godinama priželjkuje za nekog od svojih pulena. Bitka za ovu nominaciju isto je što i bitka za prevlast u stranci. Ukoliko Dodik popusti i Radmanoviću prepusti Banjaluku, biće to siguran znak da njegova politička zvezda neumitno i brzo ide ka zalasku. Ukoliko, kao i pre četiri godine, ne izađe u susret Radmanovićevom zahtevu da funkcija gradonačelnika bude premeštena u njegovu zonu uticaja, tada će ovaj visoki funkcioner SNSD-a moći birati između dve opcije: pridruživanja Špiriću i Jeliću “na tribinama” ili vaskrsavanja Demokratske socijalističke partije, mnogo jače od one koju je pre nekoliko godina (privremeno) stopio sa Strankom nezavisnih socijaldemokrata u sadašnji Savez nezavisnih socijaldemokrata, koji sve više liči na savez sa đavolom.