Medina Džanbegović: Egipat na tračnicama vremena
Društvo / Svijet
June 30, 2011
”Mi smo sanjari i naši snovi se polahko ostvaruju.” ~ Wael Ghoneim
Sve do početka ove godine Egipat je bio poznat kao raskršće svjetova, zemlja mistične ljepote, enigma slaganih simbola prošlosti, slika višeslojne arhitekture socijalnoga i duhovnoga života muslimanske, kršćanske i hebrejske civilizacije, uronjena u bespuća nataloženih stoljeća iz kojih još izranjaju boje drevne kulture, piramida, legendi i tragova otjelotvorenih tajni. Danas je to sasvim druga zemlja i stranci je zaobilaze, a ona se obračunava sa vlastitom prošlošću, prije svega u smislu političkih promjena. Egipat je sada srce ispunjeno nostalgičnim sjećanjima, koja na momente u mojim očima mame suze, dok šetam uskim uličicama drevnoga Khan al-Khalilija i odlazim u pusti café „El Fishawi”, star preko hiljadu godina, u koji svi vole sjesti, naručiti tradicionalni crni čaj sa listićem mente i neizostavnu shishu. Isti slučaj je sa slijedećim kafićem, “Naguib Mahfouz”, u kome je prije bilo teško doći do slobodne stolice, a branili su i svako slikanje. Sada komotno možete sjediti i to za stolom koji je nekada bio rezerviran za nobelovca, u tišini meditirati, a konobari će se potruditi da vam pomognu pri fotografiranju.
Osnovno obrazovanje nije obavezno, pa ipak i tek prohodalo dijete pita: “Where you come from?” Slijedi: “Welcome to new Egypt!” Ko ne poznaje arapski svijet, ovo konstantno pitanje na engleskome jeziku ne samo što prelazi u dosadu, već iščuđava, a Egipćani zapravo žele znati odakle im dolaze rijetki turisti, koji su senzacija u vremenu odsustva sigurnosti i zaštite. Egipat nikada nije imao više žena u hidžabu ili nikabu, ali nikada se nije nosilo ni više križeva na vratu, kao sada. Muslimani i kršćani su živjeli složno. Ekstremizam nije bio vidljiv, niti je bilo vjerskih sukoba, a sada se javlja netrpeljivost i dolazi do incidenata.
New Egypt ne doživljavam poput egipatske mase, mada ih već odavno nastojim razumjeti. Konačno sam zaključila da živjeti u jednoj zemlji, a stalno se baviti komparacijom tradicija, zapravo se svodi na kvarenje ličnoga boravka u toj zemlji. Egipat, koji je predao luču učenosti srednjovjekovnoj Europi, živio je dugo u uspavanome periodu, u kome je mnogo toga bilo skoro neprimjetno, zbog toga što je režim bio dovoljno čvrst i jak, uspijevajući sve probleme društva ugušiti, odnosno spriječiti. Sloboda je stigla zatrovana novim elementima, do te mjere da se u pojedinim situacijama izjednačava sa negacijom same riječi, jer se shvaća kao nešto apsolutno, što može bezobzirno rješavati sve.
Da bi se ovdje krenulo tračnicama budućnosti, neophodan je mukotrpan trud, odbacivanje ideološkoga dogmatizma, kultura dijaloga, duh tolerancije, kvalitet života i naravno godine za savladavanje promjena. U ovome momentu najbitnije je uspostaviti sigurnost, usaglasiti najnužnije ustavne promjene, oživjeti demokratsko, političko bivstvovanje, pripremiti parlamentarne i predsjedničke izbore, redefinirati spoljnu politiku, povratiti kapital i kazniti sve visoke zvaničnike, koji su ukrali desetine milijardi dolara. Zbog korupcije se privode nekadašnji premijeri, ministri, utjecajni političari, biznismeni, direktori, profesori i mnogi drugi ljudi sa visoke hijerarhijske ljestvice egipatskoga društva. Centralna banka je do sada blokirala više od 200 računa zvaničnika i biznismena. Samo u posljednja dva mjeseca devizne rezerve su smanjene za 15 milijardi dolara, stopa rasta se prepolovila i iznosi oko 2, 5 %. Tek od nedavno je ukinut policijski sat.
Mubarak je bolnici, ali pod policijskim prismotrom, supruga Suzanne je u kućnome pritvoru, a obojica sinova, Gamal i Ali su u zatvoru. Različiti mediji različito gledaju na podizanje optužnica, dok narod protestima, u kojima je život izgubilo više od 850 ljudi, ispoljava bijes prema bivšem režimu. Vojska zabranjuje dalja okupljanja na Trgu Tahrir, mada se to redovito krši. U posljednja tri dana tamo su izbili novi sukobi. Demonstranti optužuju vojni savjet da koristi taktike Mubarakovoga režima, kako bi ugušio protivnike, te su pozvali na masovno okupljanje 8. jula, da bi se održao pritisak na vlast u cilju sprovođenja demokratskih reformi. Okupljeni uzvikuju “Narod zahtijeva odlazak feldmaršala”, što se odnosi na Husseina Tantawija, šefa Vrhovnoga savjeta oružanih snaga, koji je preuzeo vlast u zemlji nakon odlaska Mubaraka.
Trenutno ni intelektualci ne igraju isključivo one socijalne uloge, koje im po prirodi njihovoga bića pripadaju. Egipatska kriza je imala svoj početak u organizaciji vlasti, načinu života ljudi, karakteru političkoga režima i mnogim okolnostima stvaranja i razvoja društva. Sloboda, pristigla iz unutarnjega previranja, inficirana je virusom nesigurnosti. Dok SAD i Zapadna Europa Mubarakovo svrgnuće i pad režima nazivaju egipatskim slučajem, ovdje svi, od običnih građana do visokih zvaničnika govore o revoluciji. Iako se sve odigralo nevjerovatnom brzinom, “arapsko proljeće“, prije svega egipatska revolucija, ima svoju dužu pozadinu. Mladi ljudi koji su organizirali demonstracije 25. januara sami sebe su prozvali Pokretom 6. aprila i za to postoji razlog. Toga datuma 2008. godine trebala je biti velika radnička akcija u Egiptu, u Mahalla tekstilnom kompleksu, velikom industrijskom centru. Bili su zakazani štrajkovi, prosvjedi podrške u cijeloj zemlji, ali sve je to diktatura slomila. U Egiptu se toga sjećaju, mada je to bila samo jedna u dugoj seriji militantnih protestnih akcija. Kompjuteraš Wael Ghoneim, nekadašnji Googleov stručnjak, koga smatraju organizatorom januarske revolucije, u duhu romantičarske istočne tradicije, govori o Arapima kao sanjarima, koji ostvaruju svoje snove, ali pri tome zaboravlja njihovu neslogu, jednu od najvećih barijera u orijentalnom svijetu.
Vrhovno vojno vijeće i Vlada, kao dva ključna tijela za tranziciju, prvobitno su ulijevali povjerenje građana, ali je i taj odnos poljuljan. Čak se dovodi u pitanje održavanje parlamentarnih izbora u septembru. Mediji već oglašavaju kako Armija ne želi referendum, jer smatra da situacija nije podobna i rado bi prolongirali izbore za slijedeće dvije godine. Iako to Vojska nije zvanično izrazila, konfuzije se povećavaju u ionako haotičnoj zemlji. Izazovi pred novim Egiptom su veliki – borba protiv korupcije, ekonomski oporavak, demokratizacija zemlje, međureligijska kohezija, reforma obrazovnoga sistema, te izgradnja svijesti individualne odgovornosti prema državi. Zapostavljenost masa dovela je do nekoga oblika kontrolirane anarhije u kojoj nije bio izgrađen osjećaj za državne interese. Prijelazni period trebao bi pokazati koliko je ova država sposobna izboriti se za bolju budućnost. Egipat, najmnogoljudnija afrička država, tradicionalni predvodnik u arapskoj umjetnosti i nauci, teško će sačuvati ulogu regionalne velike sile. Danas je vidljiva meta za manipulaciju raznih vrsta.
Traganje za izlazima iz društvene katastrofe i napori da se tragedija okonča ne mogu se zamisliti bez serioznoga socijalnog angažmana. Egipat u momentu velikih digresija, bez jake policije, sa narodom u kome je godinama sijan strah od svega što se ne može odrediti kao kolektivni, nacionalni identitet, ima oko pedeset različitih partija, frakcija, nezavisnih kandidata, tvoraca nove budućnosti… Među najpoznatije ubrajaju se: Mohamed ElBaradei, nobelovac, koga jedna strana podržava, dok druga smatra krivcem za američki napad na Irak, Amr Moussa, generalni sekretar Arapske lige, Ayman Nour, doktor prava i bivši zatvorenik iz Mubarakovoga doba, Hamdeen Sabahi, nasserovac i doktor islamskih nauka, Mohammad Salim Al-Awa, istaknuti mislilac, Ahmed Shefik, nekadašnji general i premijer po Mubarakovom nalogu, Abdel Moneim Aboul Fotouh, bivši generalni sekretar Arapske unije ljekara i visoko pozicionirani član Muslimanskoga bratstva, Hisham Bastawisi, potpredsjednik Kasacionoga suda, te salafisti od kojih se naročito izdvajaju azharovski šejhovi Muhammad Hassan i Muhammad Hussain Yaqoub.
Egipat je zemlja rijetke prošlosti, veličine, kulture i dostojanstva. Mnogi smatraju da nije zaslužio ono što mu se događalo posljednjih decenija. Apsolutni egoizam i neodgovornost upropastili su ovu državu. Njenu sudbinu dijele i zemlje u regionu; kao da je neko godinama iščekivao signal kada će početi obračun sa vladajućim režimom. SAD sve što rade, rade za svoju korist. Sigurno je da one imaju svoje ciljeve na Srednjem Istoku, ali niko ne može sa sigurnošću tvrditi da su one umiješane u ono što se događa u regionu, jer one imaju svoju priču. Ali, s obzirom na to da svaka arapska država ima svoj sistem i svoje uvjete, ne može se reći koliko se američka priča podudara sa tim, mada je definitivno da SAD imaju svoje ambicije. Uostalom, SAD su imale veliki interes i utjecaj na Mubaraka i njegov režim. Iznad Tahrir trga nadlijetali su avioni tipa F-16 američke proizvodnje, a i tenkove modela M1 Abrams isto su tako napravili Amerikanci. To su tenkovi istoga tipa koji su jurišali na režim Sadama Husseina u Prvome zaljevskom ratu.
Razmišljam o pojmu “civiliziranoga svijeta”, koji je Zapad sam sebi odavno pripisao. Može se zapaziti da on neizravno sebe određuje suprotno od svake ilustracije: s obzirom na “zaostalost” Istoka stoji “napredak” Zapada; s ozbirom na “nasilje” nad Istokom, stoji “uljuđenost” Zapada; s obzirom na “sanjarsku maštu” Orijenta, stoji “racionalnost Zapada”. Istok se shvata kao nešto homogeno: pojedinci se gube u anonimnosti mase, a njihovo ponašanje se objašnjava djelovanjem nagona karakterističnih za cijelu rasu: požuda, strah, bijes, a ne nečim što bi bilo zasnovano na individualnome izboru i odluci.
Nastavlja se…
Novinar.com.ba
i ono sta se bune koji....
