Sutra 15 godina od pogibije sedam mladih Sarajlija
Delegacija Kantona Sarajevo položit će u četvrtak cvijeće na mjesto masakra u ulici Bakarevićeva kod broja 5 u Mjesnoj zajednici Bistrik, gdje je prije 15 godina od agresorske granate poginulo sedam mladih sugrađana.
Na tom mjestu je 26. juna 1993. godine u 17.30 sati od ispaljene granate poginulo sedmoro djece: Nihada Carić, Velida Muftić, Senad Pliska, Almir Poturić, Sanjin Rustempašić, Sinanudin Sećetović i Belma Zijadić.
(FENA)
Obilježen 26.juni Međunarodni dan podrške žrtvama torture
U povodu Međunarodnog dana podrške žrtvama torture danas je u Kristalnoj sali hotela Tuzla održan okrugli sto na temu „Rehabilitacija i podrška žrtvama torture“.
Organizator ovog skupa je Udruženje građana „Vive žene“, centar za terapiju i rehabilitaciju Tuzla.
Ovo udruženje je osnovano 1994. godine na inicijativu grupe žena iz Njemačke (Dotrmunda), a uz pomoć žena iz Tuzle.
Agresija na BiH (1992-1995), masovna ubistva, razaranja i velika migracijska pomjeranja, uzrokovala su niz traumatskih iskustava, mnoštvo bolnih i po život opasnih događaja, različite stresne promjene i velike gubitke za ljude.
Na današnjem okruglom stolu diskutovalo se o posljedicama torture, stanju i statusu žrtava torture u Bosni i Hercegovini i vidovima pomoći koji su potrebni za potpunu rehabilitaciju.
Uvodno izlaganje održala je Jasna Zečević direktorica UG „Vive žene“ koja je prisutne goste upoznala sa aktivnostima i načinima podrške koje ovo udruženje pruža žrtvama torture.
U nastavku okruglog stola prof.dr. Alija Sutović je imao izlaganje na temu „Posljedice torture u BiH“ gdje je na jasnim primjerima pokazao značaj psihološke i socijalne podrške žrtvama torture.
Gospođa Teufika Ibrahimefendić, pshiotarapeut iz UG „Vive žene“ je održala izlaganje o psihološkom stanju žrtava rata u BiH kroz model senkvencionalne traumatizacije. Ovaj model predstavlja posmatranje traume kao dugotrajni proces koji obuhvata nekoliko senkvenci koje utiču na traumatiziranu osobu.
Mr.dr. Azra Arnautović je kroz prikaz slučaja govorila o trenutnom statusu žrtava torture u BiH i problemima s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu. Prikazani slučaj govori o logorašu iz Batkovića (Bijeljina) koji je tokom tromjesečnog boravka u logoru prošao kroz najgore moguće oblike torture.
Značaj ovo okruglog stola je da se što više govori o onome što se događalo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kako se slične stvari ne bi dešavale u budućnosti.
Današnjem skupu prisustvovale su i žrtve torture iz Prijedora, Zvornika, Brčkog te predstavnici Ministarstva pravde Tuzlanskog kantona, uposlenici centara za socijalni rad, psihijatrijske klinike, Murat Hurtić - Institut za nestale nestale osobe i ostale nevladine organizacije i institucije.
Ovom prilikom upućen je poziv svima koji pate od posljedica rata da se za adekvatnu pomoć mogu obratiti Udruženju građana „Vive žene“ . Udruženje se nalazi na sljedećoj adresi:
Alekse Šantića bb 75 000 Tuzla Bosna i Hercegovina
Tel: (00387) 35 224 310
Tel/fax (00387) 35 224 311
E-mail: [email protected]
Web page: http://www.vivezene.ba
Položeno cvijeće na mjesto pogibije sedam mladih Sarajlija
Delegacije Kantona i Grada Sarajevo, te Općine Stari Grad Sarajevo položile su danas cvijeće na mjesto masakra u ulici Bakarevićeva kod broja 5 u Mjesnoj zajednici Bistrik, gdje je prije 15 godina od agresorske granate poginulo sedam mladih sugrađana.
Na tom mjestu je 26. juna 1993.u 17.30 sati od ispaljene granate poginulo sedmoro djece: Nihada Carić, Velida Muftić, Senad Pliska, Almir Poturić, Sanjin Rustempašić, Sinanudin Sećetović i Belma Zijadić.
(FENA)
Svjedočanstva preživjelih Tuzlaka o masakru na Kapiji 25.05.1995
17.06.2008 pred sudom svjedočila Amra Ponjavić
Svjedokinja koja je preživjela masakr na Kapiji u Tuzli prisjetila se u sudnici trenutka kada je pala granata.
Amra Ponjavić, svjedokinja Tužilaštva, prisjetila se 25. maja 1995. godine u Tuzli i masakra koji je preživjela, zbog kojeg i danas, osim fizičkog bola, nosi „duboku traumu“.
„Bio je jedan od rijetko mirnih i sunčanih dana te godine. Sa prijateljima sam otišla na Kapiju. Bila je glasna muzika, ali moj prijatelj je rekao da je čuo znak vazdušne opasnosti. Ustala sam da krenem i u tom trenutku pala je granata. Sjećam se svjetlosti, zujanja u ušima, dima i prašine. Odjednom je sve bilo crno oko mene. Kao da sam ostala sama za tim stolom, a svi oko mene su legli na zemlju“, ispričala je svjedokinja.
Ponjavić je iskaz dala na suđenju Novaku Đukiću, nekadašnjem komandantu Taktičke grupe Ozren pri Vojsci Republike Srpske (VRS), kojeg Tužilaštvo tereti da je naredio granatiranje Tuzle 25. maja 1995. godine, kada je na mjestu Kapija poginula 71 osoba, a njih više stotina ranjeno.
Ponjavić se prisjetila kako je, nakon što je primijetila da je i sama ranjena, plašeći se „druge granate“, počela da se udaljava sa tog mjesta. Odlazeći od Kapije, kako je ispričala, vidjela je da je poginuo dvogodišnji sin njenog prijatelja i puno ranjenih.
„Sa dva ranjena momka otišla sam u bolnicu Gradina. Doktori još uvijek nisu znali šta se dešava. Za nekoliko minuta više nisu znali kome prije da priteknu u pomoć. Hodnici su bili puni ranjenika“, kazala je Ponjavić.
U korist Tužilaštva iskaz je dao i Charlez Bratz, koji je nakon pada granate, kao zamjenik komandanta sektora za sjeveroistok pri UNPROFOR-u, 26. maja 1995. godine vršio „koordinaciju na istrazi“. Istragu su, kao je objasnio Sudu, provodili stručnjaci UNPROFOR-a, te tim iz Sarajeva i Tuzle.
Prema iskazu ovog svjedoka, toga dana je obišao mjesto gdje je pala granata, bolnicu u kojoj je „ležalo oko 200 mladih ljudi“, kao i mrtvačnicu gdje su odvezeni ubijeni.
Posjeta ovim mjestima zabilježena je na videosnimku koji je Tužilaštvo uložilo kao dokaz i prezentiralo u sudnici. Na snimku se mogla vidjeti prostorija prepuna ubijenih ljudi i djece, te ranjenika kojima su nedostajali dijelovi tijela.
Kako je Bratz dalje kazao, tri dana nakon pada granate, 28. maja 1995. godine, sačinjen je zajednički izvještaj, koji je on potpisao.
„Zaključci izvještaja su bili jasni – to je bila granata 130 mm, bio je namjeran i usmjeren napad na grad Tuzlu. Možda ne sami centar, ali grad sigurno“, obrazložio je Bratz.
Izvještaj je Tužilaštvo uložilo kao dokaz, zajedno sa brojnim prilozima poput skica mjesta gdje je pala granata, fotodokumentacije, spiska ubijenih, crteža granate i oružja, kao i karte sa ucrtanim mjestom „odakle je vjerovatno granata ispaljena“.
U sudnici nijednom nije rečeno s koje je lokacije mogla biti ispaljena granata, iako je to navedeno u izvještaju.
Prema navodima optužnice, Đukić je naredio artiljerijskom vodu koji je tada bio lociran na planini Ozren, u selu Panjik, da iz topova kalibra 130 mm granatira Tuzlu.
Suđenje se nastavlja 24. juna 2008. godine, kada će biti saslušana četiri svjedoka Tužilaštva.
(BIRN JUSTICE REPORTS
Svjedočanstva preživjelih Tuzlaka o masakru na Kapiji 25.05.1995
25.06.2008 Svjedočio Adnan Pirić , Anes Dedić i Samir Đapo
Saslušanjem još tri svjedoka koja su preživjela masakr na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine, Tužilaštvo BiH je nastavilo dokazni postupak protiv Novaka Đukića.
Tužilaštvo smatra da je Đukić, kao komandant Taktičke grupe Ozren pri Vojsci Republike Srpske (VRS), naredio granatiranje Tuzle 25. maja 1995. godine, kada je na mjestu Kapija poginula 71 osoba, a njih više stotina ranjeno.
Adnan Pirić je imao sedamnaest godina kada je 25. maja 1995. ranjen na Kapiji. Sjeća se da ga je nakon eksplozije jedan čovjek “sa još pet-šest ranjenika” odvezao u bolnicu Gradina, gdje mu je pružena medicinska pomoć, te amputirana lijeva noga. “Nakon operacije, ujutro sam prvo pitao šta mi je sa prijateljem Nenadom Markovićem, s kojim su me dovezli u bolnicu. Rekli su mi da je preminuo”, ispričao je svjedok, i dodao da je poslije saznao da je poginula i jedna njegova školska drugarica, te komšinica.
Adnan Pirić u bolničkoj sobi 04.06.1995
I Anes Dedić je 25. maja 1995. godine ranjen na Kapiji. “Kada sam došao na sto metara od Kapije, vidio sam bljesak. Sve je bilo u djeliću sekunde – bljesak, detonacija i bol u nozi. Vidio sam mnogo mrtvih i ranjenih. Neki su ležali, a neki sjedili i tražili pomoć. Tada još nisam ni znao da sam ranjen”, ispričao je Dedić. Samiru Đapi je tada, kako je ispričao, poginuo najbolji prijatelj, zbog čega će se tog dana uvijek sjećati. “Jednostavno je nastao mrak i osjetio sam smrad baruta. Ležao sam, a pored mene je bio moj prijatelj Asim Slijepčević, ukočen. Zvao sam ga, nije se odazivao. Pokušao sam da ustanem, i onda su došla dva momka, kupili su redom žive. Mene su stavili u auto pun ranjenih i odvezli u bolnicu”, ispričao je svjedok, koji je tada imao 22, a njegov prijatelj je napunio 20 godina tri dana prije smrti.
Sljedeće ročište zakazano je za 1. juli 2008. godine.
Svjedočanstva preživjelih Tuzlaka o masakru na Kapiji 25.05.1995
01.07.2008 Svjedočio Damir Tucaković, Azra Kapetanović, Azra Mitrović i Ahmed Isić
Četiri svjedoka koja su preživjela masakr na tuzlanskoj Kapiji, opisala haos koji je nastao nakon pada granate.
Pred Sudom BiH još četiri svjedoka su se prisjetila 25. maja 1995. godine u Tuzli, kada je poginula 71 osoba, a ranjeno njih oko 240.
“U tom momentu sam osjetio užasan udar u prsa. Vidio sam jaku svjetlost, a onda je sve postalo tamno. Ranjen sam u obje noge. Vidio sam oko sebe ljude kako beživotno leže. To su bili trenuci šoka”, ispričao je Damir Tucaković.
Tužilaštvo smatra da je Novak Đukić, tadašnji komandant Taktičke grupe Ozren pri Vojsci Republike Srpske, naredio artiljerijskom vodu lociranom na planini Ozren da iz topova M46 granatira Tuzlu. Jedan artiljerijski projektil – kako se navodi u optužnici – pao je u sami centar grada, dio zvani Kapija.
Svjedokinja Azra Kapetanović imala je 16 godina kada je na Kapiji ranjena u stomak. Prisjetila se da je nakon pada granate uspjela doći do obližnjeg kafića, “jedinog svjetla koje sam vidjela”, odakle je pozvala oca, koji ju je odvezao u bolnicu.
U Tuzli je toga dana ranjena i Azra Mitrović.
“Odvezli su me u bolnicu. Imala sam osjećaj da je čitava Tuzla ispred Gradine. Svi su došli da traže nekog svog. Hol bolnice je bio krvav a leševi naslagani na gomili. Osjećala sam se zgaženo. Do mene su stizale informacije ko je poginuo, ko je ranjen. Sila imena ljudi i djece. Nisam mogla vjerovati da se to nama desilo”, ispričala je Mitrović.
Na ovom ročištu iskaz je dao i Ahmed Isić, koji je ispričao kako je 25. maja 1995. godine lakše povrijeđen, te da je uspio svoga brata Muhameda i još “troje-četvero ljudi” odvesti u bolnicu.
“Bio sam prvi na Gradini. Onda su počeli dovoziti ostale ranjenike. Mrtve su umotavali u čaršafe i slagali u holu. Vidio sam prijatelja Samira koji je ostao bez obje noge. On me je na neki način i spasio – jer je bio ispred mene i ‘pokupio’ sve gelere. U bolnici je i umro”, prisjetio se Isić.
Suđenje Novaku Đukiću nastavit će se 8. jula 2008. godine saslušanjem novih svjedoka Tužilaštva.
(BIRN Justice Report)
Identifikovano sedam osoba nestalih 1992. godine
Istražitelji Instituta za nestale osobe BiH uz pomoć rodbine i prijatelja nestalih, uspješno su izvršili identifikaciju sedam osoba nestalih tokom 1992. godine na području Bosanskog Broda i Pelagićeva.
Kako je Feni izjavio Zaim Kablar, član tima istražitelja Instituta za nestale BiH, u Javnom komunalnom preduzeću «Gradska groblja» Visoko, na osnovu DNK analize, identifikovani su: Faruk Delić (rođen 1953. godine) iz Modriče, Samir Bibić (1973.) iz Bosanskog Broda, Safet Jašarević (1956.) iz Doboja, Dževad Odobašić (1951.) iz Kotorskog, Husein Ogrić (1946.) iz Modriče, Pavo Čović (1933) iz Gradačca i Adem Saračević (1966.) iz Tuzle.
(FENA)
Tako se stvarala RS.
I S K A Z I - S V J E D O C A N S T V O
ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE
šifra iskaza: bl001
PREZIME: xxxxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1943.
MJESTO ROĐENJA: Prijedor
PREBIVALIŠTE: Banja Luka
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Muslimanka
Dajem sljedeći
I S K A Z
Iz Banja Luke izašla sam s konvojem od 300 ljudi, 31. kolovoza 1994. godine. Proveli smo mjesec dana u Okučanima (Nova Varoš) kod nepalskog bataljuna UNPROFOR-a, jer nismo imali nikakve dokumente niti ulaznu garanciju za RH. Pred hapšenjem i klanjem, koje je prijetilo meni i djeci, doslovce sam preko noći napustila Banja Luku. To je bio moj bijeg u posljednjih pet minuta, jer tko zna što bi bilo sa nama.
Banja Luka je bio grad sa većinskim muslimanskim stanovništvom, a 33% su činili Srbi. No kako je većina srpskog stanovništva naseljavala prigradska mjesta i okolna sela Banja Lučke regije, SDS je bila stranka na vlasti.
Početkom 1991. godine, došlo je do izbacivanja Muslimana i Hrvata sa rukovodećih radnih mjesta, te do opće mobilizacije zbog agresije na RH. Pošto su Muslimani i Hrvati odbili da se bore protiv Hrvatske, počelo je masovno otpuštanje sa posla svih koji su odbili mobilizaciju. U ožujku 1991. godine, Srbi su osnovali "SOS-srpske odrede spasa" postrojbu tajne policije i četnika, koje su preuzele kontrolu na svim važnijim punktovima u gradu. Doslovce su blokirali čitav grad, kao i sve prilaze gradu. Ja sam u to vrijeme još uvijek radila u Fondu za zdravstveno osiguranje. Te su blokade trajale nekoliko dana, a nakon toga su se povukli. U Banja Luci su se u to vrijeme pojavili "arkanovci", "šešeljevci", maskirani u crna odjela, sa velikim crnim šeširima (velikim obodima), te su u crnim limuzinama bez registarskih oznaka na ulicama, vršili racije i odvodili ljude provodeći teror.
26. ožujka 1991. godine, na posao su mu javili, da su mi supruga SOS-ovci oteli na cesti. Otišla sam u predsjedništvo SDS-a i prijavila da su mi oteli muža - pripadnici tajne policije. Tu su se nalazili Srbi, intelektualci, koji su osmislili čitavu strategiju nasilja i zločina nad muslimanima i ostalim nesrpskim stanovništvom. Tu su se nalazili Srbi, krema inteligencije Banja Lučkih Srba: Predsjednik SDS-a Dr Vukić - zaposlen u KBC Banja Luka, Dr Radovan Brđanin, doktor pravnih nauka, zaposlen u SUP-u Banja Luka, Dr Milanović - potpredsjednik Vlade tzv. Republike Srpske, Ministar Kasagić zaposlen u Skupštini Općine Banja Luka, Tutorić Dušan član SDS-a, Vojo Kuprešanin član SDS-a, te mnogi drugi do jučerašnje komisije.
Poslali su me u SUP. Poznavala sam Boška milicionara, koji me je uputio inspektorima, da bi me ovi poslali dalje u vojnu kasarnu "Mali logor". Kako sam se bojala ići sama u kasarnu, otišla sam po djevera xxxxxxx, te smo zajedno otišli tamo. Kasarna je bila prepuna ispaljenih čahura teškog topništva. Naime odatle se pucalona linije fronte u RH, prema Bos. Gradiški i Novskoj. Došla sam nekako do komadanta Arsića, bio je glavni za vojsku tzv. JNA-a, koji mi je doslovce rekao da te jedinice pripadaju paravojnim formacijama arkanovca i seseljevca i da on sa time nema ništa.
Tražila sam podatke o svom mužu i nisam se dala otjerati. Pala je već noć kada me je uputio u Hotel "Bosna", gdje se nalazilo sjedište SOS-a. Da bi paradoks bio veći, s lijeve strane glavnog ulaza u Hotel, nalazio se restoran gdje su se svakodnevno na ručku okupljali pripadnici UNPROFOR-a, a sa desne strane komanda SOS-a, paravojne tajne policije, sastavljene od zločinaca i okorjelih četnika iz Srbije, koji su provodili teror nad stanovništvom i vršili otvoreni genocid. Jedan od njih, Kajkut mesar iz Banja Luke, koji je radio u preduzeću Konzum, samoposluga Starčevci, prepoznao me i obratio mi se. Rekao mi je da idem kući, a da mi supruga ispituju pod optužbom da je nabavljao oružje za Muslimane. Ništa osim toga, više nisam mogla poduzeti. Vratila sam se kući.
Kada se moj suprug konačno pojavio, bio je tako pretučen i crn, da smo ga veoma jedva uspjeli spasiti. Nismo se smjeli obratiti doktoru, nikome se nismo mogli obratiti. Imao je četri slomljena rebra, unutrašnje krvarenje, teške povrede glave, krvne podlive po tijelu. Kako amo morali u bolnicu, morali smo izjaviti da je imao prometnu nesreću, jer je to bio jedini način da dobije liječničku pomoć. Nakon toga pobjegli smo kod njegovog brata na nekoliko dana, kako bismo se bar privremeno sklonili u slučaju da ga ponovo traže. Nakon deset dana, moj suprug je ilegalno pobjegao iz Banja Luke i od tada više ništa nisam znala o njemu. Niti da li je živ, mrtav, zarobljen, ili je negdje na sigurnom. Ostala sam sama s djecom, pokušavajući preživjeti svaki dan i noć, izložena stalnim hapšenjima, premetačinama i zlostavljanjima.
Moj je suprug bio optužen da nabavlja oružje za Armiju BiH i Muslimane, te sam kao takova bila prva na listi za odstrel. S druge strane, kao rođena Prijedorčanka, te da mi je čitava porodica ubijena u Prijedoru 30. svibnja 1992. godine, kada je bio napad na Prijedor i Kozarac, znali su, da su svi muški članovi porodice ubijeni, a sestra mi je sa mužem i djecom bila odvedena u Omarsku. Moja je biografija za njih, bila otvoreni poziv za odmazdu i zločin.
Radovan Brđanin, jedan od glavnih ideologa zločina i nasilja u Banja Luci. Komandirao je formacijama SOS-a, za vrijeme masakra u Kozarcu i Prijedoru, a pripadnici SOS-a bili su glavni koljaci u Kozarcu i Prijedorskoj regiji. Direktno su odgovorni za masovna klanja, sistematska silovanja i masovna ubijanja. Danas je taj zločinac-per ecelanse, glavni za stambenu politiku u Banja Luci, naime zadužen je za čišćenje stambenog fonda i izbacivanje preostalog broja muslimana iz Banja Luke.
Paralelno uz njega na toj listi zločinaca, svakako je i Dr Vukić, ginekolog, koji je vršio sterilizaciju muslimanki sudjelujući na taj način u planiranom genocidu i istrebljenju.
Moja je obitelj ugledna i tradicionalna obitelj Muslimana. Moj je otac bio imam cjenjen u narodu, te sam kao takova za njih uvijek bila prva na udaru. Hapšena sam kao takova za njih uvijek bila prva na udaru. Hapšena sam preko 12 puta i prošla sam strašnih tortura. Silovana sam od mladića, balavca, četnika opijenih srpstvom i Srbijom. Zlostavljali su i moju Aidu, iščekujući je pred školom, jer je djevojčica od 17 godina, lijepa i mlada kako se to samo sa sedamnaest godina može biti.
Prvi sam puta bila u raciji odvedena sa pijace kombijem na Sehitluke, sa još dvanaest žena. Iživljavali su se nad nama sve do noći, golobradi mladići, okorjeli pijani četnici, a mi nismo imale nikakvu mogućnost za bijeg niti pomoć. Nismo ih mogli čak niti prijaviti policiji, jer to bi značilo, da će nam za par sati pokucati na vrata i doći po nas, ili će nas progutati noć, ili će nas sutra naći poklane u stanu. Silovanja su samo bila jedan od načina da nas se slomi, uništi psihički identitet, prisili na odlazak, a ako sve izdržimo, tada nas noć guta i iza toga ne ostaje ništa. Ne ostaje trag, svako sjećanje se briše, brišu se imena iz evidencija, zatiru dokumenti o postojanju, a neka srpska obitelj se nastanjuje u našim stanovima, našim krevetima, i živi kao da nas nikada niti nije bilo.
Svaku su noć dizali muslimanske i hrvatske kuće, lokale, radnje. Upadali su u stanove Muslimana i Hrvata, vršili paljenja, premetačine i klanja. U kasarni "Mali logor" i tvrđavi Kastel, vršili su ispitivanja i zlostavljanja ljudi. Veliki je broj onih Muslimana, uglednih ljudi, inteligencije i bogatih gazda, koje je progutala noć i koji se iz tih zloglasnih mjesta nikada nisu vratili. U Banja Luci, ne postoji zdravstvena zaštita za nesrpski živalj, nitko od nas ne radi.
Ono malo intelektualaca koje još nisu pobili, čisti ulice, WC-e, cjepa drva pod radnom obvezom, a veterinari rade kao liječnici i specijalisti, jer stručnih ljudi više nemaju. U srpnju 1994. godine, u 18,20 uvečer pozvonili su mi na vrata. Tražili su mog muža. Jedan od trojice izvadio je pištolj s prigušivačem i udario me njime. Tada su sva trojica navalila na mene. Ne znam koliko je to trajalo. Borila sam se koliko sam mogla, i prenuo me vrisak moje dvanaestogodišnje Majde, koja se doslovce bila ukočila od straha i prestala disati. Susjedi su istrčali na vrata, jer su mislili da se neko srpsko dijete zaglavilo u liftu i to nas je spasilo. Ova trojica maskiranih ljudi, tada su pobjegli.
Sva van sebe od užasa, otišla sam pred Aidu, jer sam se bojala da nju ne pokupe. Od te su nas večeri, svaku noć nazivali, prijetili mi klanjem i masakriranjem djece, tjerali me iz stana i nazivali me svakakvim imenima. Bila sam muslimanska i ustaška ...., balijka, zločinka, neprijatelj srpskog naroda, osuđena po srpskoj listi, isčekujući egzekuciju.Više nisam mogla izdržati. Morala sam pobjeći, bar pokušati da spasim djecu.
Dan uoči mog odlaska, nazvao me moj bivši direktor Dušan Tutorić - rekao mi je da sam na crnoj listi i da ću biti ubijena zajedno sa djecom. Na toj su se listi nalazili Muslimani i Hrvati: viđeni ljudi, intelektualci, funkcioneri i bogatiji ljudi, a SOS je bio egzekutor. ZIGIĆ i MUTIĆ srbi iz Prijedora, najveći su krvnici Kozarčana i Prijedorčana. Danas je u Glamoč novi ženski logor u kojem se nalazi oko 200 žena, i odvode se srpskim vojnicima na prve linije, po rovovima.
Odmazde su bile ceste. Čim bi se na fronti dogodilo da Hrvati ili Muslimani naprave pomak, po Banja Luci su vršili racije i sve odvodili na batinjanja. Za jednog Srbina, deset Muslimana. Uloga međunarodnih organizacija kao što su IRCR i UNHACR u Banja Luci neznatna je. Prije svega, njihova pomoć za nesrpski živalj, ugrožene porodice, doslovce je neizvediva. U pravilu su u tim institucijama na mjestima prevodilaca, administratora i ostalog pomoćnog osoblja zaposlene srpske žene.
Sve izjave žrtava, sačinjavaju se u tri primjerka: prva za potrebe međunarodnih institucija, druga za potrebe arhive, a treća se predaje SUP-u Banja Luka. Bilo kakva izjava u kojoj bi se naveli istiniti događaji i imenovalo počinitelje zločina, bila bi smrtna presuda za ljude koji od tih organizacija traže pomoć.
Ionako smo svi bili praćeni, pa se nerijetko dešavalo, da se povratkom kući iz predstavništva UNHCR-a i IRCR-a, zatekne na vratima policija iz SUP-a, i da se čitave porodice uhapse.
Tako je i događaj iz srpnja 1994. godine, samo zorna potvrda ovakvog stanja. Srpski su policajci upali u prostorije UNGCR-a i pretukli 17-ro ljudi koji su tamo tražili zaštitu.
Svi su bili teško povrijeđeni, te se nakon toga doslovce više niti jedan Musliman ili Hrvat, ne usuđuje obratiti međunarodnim organizacijama za pomoć.
Tek sam mojim odlaskom u Zagreb, uspjela pronaći i muža, koji je nekoliko puta bio ranjavan, a između ostalog je i dijabetičar, ovisan o svakodnevnim injekcijama inzulina. Ostaje nam samo nada, da ćemo se jednom vratiti svojoj kući i da će svi zločinci odgovarati pred licem pravde.
11. studenog 1994.
Sutra kreće ''Marš mira-put slobode''
U okviru obilježavanja 23. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice, sutra u 8 sati iz Nezuka kod Sapne okupit će se učesnici tradicionalnog ''Marša mira-puta slobode''.
Pored preživjelih, koji su prije 13 godina šumama prešli od Srebrenice do Tuzle, u koloni će se naći predstavnici vlada pojedinih zemalja, a među 2.500 učesnika, bit će i oko 200 domaćih i stranih novinara. Njima će se priključiti planinari iz nekoliko bh gradova, te pedesetak mještana Žepe. Na ovom putu bit će organizirani časovi historije.
Kolona će na pješačenju provesti tri dana i u Potočare stići 11. jula, neposredno prije komemoracije i ukopa 307 identificiranih Srebreničana.
Na ovom putu mjere sigurnosti preduzeće 360 pripadnika policije Republike Srpske, a logističku podršku davat će Oružene snage BiH i Merhamet iz Sarajeva i Tuzle.
Za ukop 11. jula u Potočarima identificirano 307 žrtava
Tijela 307 žrtava identificirana su za ukop koji će 11. jula biti obavljen u Memorijalnom centru Potočari, izjavio je danas Feni zamjenik direktora Gradskih grobalja Visoko Kenan Karavdić.
Tijela su identificirana u Tuzli, odakle su prije desetak dana dovezena u Gradska groblja Visoko i tu opremljena za dženazu.
Memorijalni centar Srebrenica/Potočari pripreme za ukop
Vozila s tijelima žrtava krenut će iz Visokog u srijedu 9. jula u 10.00 sati, a oko 16.00 sati trebalo bi da stignu u Potočare gdje će tijela biti pripremljena za dženazu 11. jula.
Kolona vozila s tijelima žrtava krenut će 9. jula pravcem Visoko-Vogošća-Sarajevo, gdje će se nakratko zaustaviti pred zgradom Predsjedništva BiH kako bi se žrtvama odala počast i proučila Fatiha, a zatim pravcem Baščaršija-Romanija-Vlasenica-Srebrenica.
U Memorijalnom centru Potočari, zaključno s 11. julom ove godine, broj ukopanih žrtava iz Srebrenice iznosit će 3.214.
(FENA)
Biciklistički maraton Bihać - Srebrenica
Klub ekstremnih sportova "Limit" iz Bihaća od 8. do 10. jula po četvrti put organizira biciklistički maraton Bihać - Srebrenica.
Ova sportska manifestacija, koja se održava pod geslom "Da se nikad ne zaboravi i ne ponovi", organizira se u povodu godišnjice stradanja nedužnih civila u Srebrenici, među kojima je bilo i sportaša. Na taj način članovi ovog kluba, ali drugi sportisti, planinari, biciklisti iz drugih društava i sportskih klubova u Bihaću i cijele BiH, odaju počast svim žrtvama genocida u BiH, a posebno u Srebrenici.
Tokom todnevnog puta od Bihaća do Srebrenice, bicklisti će u tri etape preći oko 490 kilometara dugu trasu.
Po dolasku u Srebrenicu učesnici maratona će 11. jula prisustvovati ukopu identificiranih žrtava genocida.
Prema dosadašnjim prijavama očekuje se da će na manifestaciji učestvovati oko 55 biciklista i pet pratilaca.
Okupljanje učesnika predviđeno je 8. jula na Gradskom trgu u Bihaću u 6.30 sati, nakon čega će u 8.00 sati uslijediti start.
Dolazak u Srebrenicu planiran je 10. jula u večernjim satima.
(FENA)
Počela ekshumacija još jedne grobnice
Djelatnici Instituta za traženje nestalih osoba Tuzlanskog kantona (TK) i kantonalni tužilac danas su u Posmulićima, kod Srebrenice, počeli raditi na ekshumaciji još jedne grobnice.
Radi se o sekundarnoj grobnicu, u kojoj su Srebreničani ubijeni u julu 1995. godine.
Na površini je pronađeno nekoliko odjevnih i drugih predmeta.
O broju žrtava i gabaritima grobnice ekspertni danas se nije mogao izjasniti.
(ONASA)
KapijaSvjedok Tužilaštva opisao kako mu je na ulazu u bolnicu u rukama izdahnuo dvoipogodišnji sin
Svjedok Tužilaštva opisao kako mu je na ulazu u bolnicu u rukama izdahnuo dvoipogodišnji sin nakon što je ranjen u masakru na tuzlanskoj Kapiji.
Na suđenju Novaku Đukiću pred Sudom BiH iskaz je dao otac najmlađe žrtve masakra koji je počinjen na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine.
Dino Kalesic otac malog Sandra
Dino Kalesić se prisjetio kako je 25. maja 1995. godine sa prijateljima i porodicom proslavljao godišnjicu braka kada je pala granata na Kapiju. Tog dana poginuo je njegov dvoipogodišnji sin Sandro.
Državno tužilaštvo smatra Đukića, bivšeg komandanta Taktičke grupe Ozren pri Vojsci Republike Srpske (VRS), odgovornim za granatiranje Tuzle tog dana, usljed čega su poginule 72 osobe, a ranjeno njih više od 200.
“Taj dan je sve bilo puno mladih ljudi – svaka ulica, svaki lokal. Sjedili smo i gledali tu tuzlansku omladinu koja je prolazila. Pala je granata koja je posjekla sve to što je bilo veselo, razdragano, mlado i lijepo. Sve je u trenutku zamrlo. Ili je ubijeno ili ranjeno. Nestalo je muzike i svjetla, ostao je samo mrak i jezivo zujanje u ušima”, ispričao je Kalesić.
U trenutku nakon pada granate, Kalesić je sa sinom u naručju pobjegao je u haustor, gdje je primijetio da je Sandro krvav i da je “dobio geler u srce”.
“Tražili smo prvi prevoz za bolnicu. Pretrčao sam do svog auta gazeći po tuđim rukama i dijelovima tijela, po lokvama krvi. Zamolio sam nekog poznanika da nas odveze u bolnicu. Sandro je bio živ u autu. Na rukama mi je izdahnuo na kapiji bolnice. Kad smo ušli unutra, prestao je disati. Doktori ga nisu uspjeli oživjeti. Tada sam pao preko njega, i vidjeli su da sam i ja ranjen”, prisjetio se Kalesić.
Kapija 1995 godine
Tužilaštvo je saslušalo i svjedoka Bahrudina Hadžiefendića, koji je također povrijeđen na Kapiji.
“Te eksplozije i danas se sjetim. Na Kapiji je zavladala potpuna tišina. Muk. Prevezen sam u bolnicu, gdje je vladala panika. Povrijeđene su mi bile obje noge, rame i grudni koš. Proces liječenja je trajao oko tri mjeseca”, ispričao je Bahrudin Hadžiefendić, naglasivši da je tada imao 17 godina.
Suđenje Novaku Đukiću nastavit će se 19. augusta 2008. godine, kada je planirano saslušanje nova četiri svjedoka Tužilaštva.
(BIRN JUSTICE REPORTS)
Pripreme za komemoraciju u Potočarima
Na dan komemoracije, 11. jula, u Memorijalnom centru Potočari obavit će se dženaza za 307 identificiranih Srebreničana, istakao je danas na posljednjoj sjednici Organizacionog odbora Kenan Karavdić, pomoćnik direktora preduzeća Gradska groblja Visoko.
On je dodao da se ovog puta radi samo o muškim osobama, od kojih je najmlađa žrtva imala 15, a najstarija 84 godine. Bit će nekoliko slučajeva ukopavanja braće, a obavit će se dženaza za tri brata Halilović, koji će se ukopati do mezara još jednog brata i oca.
Husein ef. Kavazović je naglasio da će 11. jula u Potočarima biti priređeno nekoliko vjerskih sadržaja, uz dolazak vjerskih službenika i zvaničnika iz susjednih i islamskih zemalja.
Prisutnima će se obratiti Abdurahman Malkić, načelnik Općine Srebrenica, Charles English, američki ambasador u BiH, Miroslav Lajčak, visoki predstavnik u BiH i Haris Silajdžić, predsjedavajući Predsjedništva BiH.
Prema riječima Abdurahmana Malkića, predsjednika Organizacionog orbora, obilježavanje genocida nad Bošnjacima Srebrenice, teče po planu, a do polovine jula širom svijeta organizirat će se još nekoliko prigodnih programa posvećenih stradanju srebreničkih Bošnjaka.
(FENA)
Ispraćaj tijela žrtava genocida u Srebrenici
Iz Gradskih grobalja Visoko danas je, učenjem dove, ispraćeno 307 tabuta sa tijelima identificiranih Srebreničana.
Kolona vozila se kretala pravcem Visoko-Vogošća-Sarajevo, a kratko se zaustavila pred zgradom Predsjedništva Bosne i Hercegovine kako bi žrtvama bila odata počast i proučena Fatiha.
Nakon toga kolona je krenula pravcem Baščaršija-Han Pijesak-Vlasenica, a u Potočare bi trebala stići u 16 sati.
Od 10.30 pa do 12.30 sati u Sarajevu je obustavljen saobraćaj u ulicama Alipašina, Titova, Musala, Mula Mustafe Bašeskije i Telali.
(Sarajevo-x.com)
NVO iz Srbije obilježit će godišnjicu zločina u Srebrenici
Nevladine organizacije za ljudska prava iz Srbije raznim aktivnostima obilježit će trinaest godina od zločina u Srebrenici i 60 godina od usvajanja Konvencije o sprječavanju zločina genocida, a za 11. juli je planiran organiziran odlazak na komemoraciju u Potočare.
Programom aktivnosti predviđeno je da 10. jula u Beogradu bude upriličena projekcija video rada Milice Tomić pod nazivom "Žene Srebrenice govore". Taj rad predstavlja dijalog žena, bliskih srodnica srebreničkih žrtava s institucijama vlasti u Srbiji, nasljednicima režima koji smatraju odgovornim, ali i s građanima Srbije.
Milica Tomić je sudionica "Marša mira" koji se održava u okviru obilježavanja trinaeste godišnjice genocida nad Bošnjacima "sigurne zone" UN-a. Ona je tim povodom kazala da je cilj i smisao marša solidarnost sa žrtvama i ukazivanje na nezaborav najvećeg počinjenog genocida, poslije Drugog svetskog rata, nad jednim narodom u Evropi od srpskih snaga potpomognut izdajom međunarodne zajednice.
"Ovaj marš traje tri dana, s početnom tačkom u Nezuku do krajnjeg odredišta - Memorijalnog centra Potočari - Srebrenica. Srebrenica je prije svega nešto o čemu mi u Srbiji ne želimo i ne možemo da mislimo. Međutim stvarnost, današnja stvarnost grada Srebrenice najbolje može da svedoči šta aktuelna ideologija pomirenja štiti i u čije ime je napravljena", kazala je ona.
Tomić je istaknula da je Srebrenica danas "simbol trijumfa srpskog nacionalnog programa devedesetih, pošto su u Srebrenici i dalje na vlasti ljudi koji su učestvovali u ratnim operacijama koje su se završile genocidom".
"Srebrenica je etnički podijeljen grad, grad u kome i danas žive zajedno i zločinci i žrtve i u kome Srbi i dalje ne priznaju da se bilo šta desilo. Šta više i danas aktivno negiraju da je ubijeno deset hiljada ljudi. Međutim, mi u Srbiji treba da znamo da negiranjem genocida u Srebrenici zapravo postupamo kao i lokalno srpsko stanovništvo Srebrenice odnosno treba da znamo da i sami živimo u Srebrenici i da ćemo dok god ne otvorimo ovo pitanje i ne suočimo se s njim ostati da živimo u njoj", kazala je ona.
Programom je planirano da o važnosti suočavanja sa zločinom u Srebrenici iz jula 1995. godine 10. jula u Beogradu govore književnik Vladimir Arsenijević, te aktivistikinje nevladinih organizacija Aleksandra Miletić, Jelena Mirkov, Jovana Dimitrijević i Milan Antonijević.
Obilježavanje godišnjice organizirali su Fond za humanitarno pravo, Helsinški odbor za ljudska prava, Inicijativa mladih za ljudska prava, JUKOM Komitet pravnika za ljudska prava, Žene u crnom, Queeria centar i Centar za kulturnu dekontaminaciju.
(FENA)
"Zene u crnom" na komemoraciji u Potocarima 11-07-2005 foto @fukara
"Zene u crnom" na komemoraciji u Potočarima 11-07-2007 foto @fukara
POMIRENJE U SENCI LEŠEVA
Sudija Almiro Rodrigez: Povezivanje zla koje je učinjeno sa identitom Srba predstavljalo bi uvredu za srpski narod i izneveravanje koncepta civilnog društva. Ali, bilo bi jednako monstruozno neimenovati to zlo zbog toga što bi to moglo da povredi Srbe.
Piše: Bojan Tončić
Presuđeno je: država Srbija kriva je zbog toga što je „najpre propustila da spreči genocid u zaštićenoj zoni Srebrenica”, a potom i da izruči Haškom tribunalu njegove počinioce; godinu i po dana nakon ove sramne presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, Srbija nije pristala ni na nežnu bratsku čvrgu, nekakvo deklarativno izražavanje žaljenja, a na slobodi su i dalje kreatori i realizatori srebreničkog masakra, Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Uoči godišnjice srebreničkog masakra, govori se tek o unutarkoalicionom pomirenju Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije za čijeg je (SPS) vakta, novcem ovdašnjih poreskih obveznika, finansiran najveći zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata. O ruvu i kruvu srbijanskih birača se okrutno ubijalo, zlikovački komplot imao je većinsku podršku.
Većinski, takođe, poslovno sposobni državljani Srbije, sa sve fiškalskim duetom Tibor Varadi–Radoslav Stojanović, ne doživljavaju Srebrenicu kao svoj problem. Tu su dve škole mišljenja dominantne: „Moje dete da plaća, a ja onoliko šetao/la protiv Njega”, te ona oficijelna, kao kad se jajara, Srbija, uz pomoć advokata, za sitnu kintu brani kod lokalnog sudije za prekršaje: „Nismo bili u UN, pozivari su kasnili, opšte uplatnice nepropisno popunjene, okačeno na oglasnoj tabli, može li vansudsko poravnanje – ovo treba smisliti i izgovoriti, napisati (ok, advokati, kao taksisti, istaknu tablu i staju prvom ko podigne ruku, ali ovo...) - ljudi smo, da se dogovorimo, da vam damo nešto pšenice i kojekakvog povrća za krv, zaslužili ste, a i rodilo, pri tom doći će i do naših tamo, šta snimci, nije dokaz, žene plaču, deca bez očeva, ali gledajmo u budućnost”.
Na temu Srebrenica – a to, naravno, nije tema – trebalo bi pomiriti i neke stavove koje su ne tako davno izrekli ljudi iz toplog internacionalnog atinskog zagrljaja.
Boris Tadić: „Međutim, za sve nas veoma je težak deo presude u kome se konstatuje da Srbija nije preduzela sve što je u njenoj moći da spreči genocid nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici. Sada kada smo dobili sudski epilog te tragične politike, sasvim je jasno da svako ko se bude protivio dovršetku saradnje sa Haškim tribunalom i donošenju skupštinske deklaracije o Srebrenici, radi najdirektnije protiv interesa svoje države i budućnosti njenih građana”. Ivica Dačić: „Taj zločin nema ništa sa državom Srbijom, sa građanima Srbije i smatramao da bi donošenje deklaracije koja bi obuhvatala priznanje da je tu došlo do masovnog zločina nad muslimanskim narodom bila dobra osnova da BiH i Hrvatska dobiju sporove protiv SCG u tužbama za naknadu štete zbog počinjenog genocida”.
O tim suprotstavljenim stavovima ništa neće biti napisano u pomiriteljskoj deklaraciji demokrata i socijalista, koju s nestrpljenjem očekujemo.
Zašto je presuda Međunarodnog suda pravde sramna? Zato što je i genocid presuđen, ne jednom, prvi put u procesu protiv generala Vojske Republike Srpske, Radislava Krstića, ispostave države Srbije (Jovica, Frenki, Arkan, desperadosi, budale, pritajeni idioti, ostavljeni muževi, profesionalni kriminalci, legionari, sav ovodrinski šljam), koja se imala starati o srpskim interesima preko Drine, što je značilo na hiljade žrtava.
„Sudsko veće je uvereno izvan svake sumnje da je u Srebrenici izvršen genocid i da ste vi generale Krstiću krivi za genocid”, rekao je, izričući prvu presudu komandantu Drinskog korpusa VRS, sudija Almiro Rodrigez.
Presuđeno je još koješta, Draženu Erdemoviću koji je priznao krivicu za višesatno pucanje u ljude, Biljani Plavšić, koja se kaje za genocidnu ideologiju i htela bi van...
„Iz razloga koji sudskom veću nisu jasni, doneta je odluka o tome da budu ubijeni svi muškarci vojnog uzrasta. Rezultat je bio neizbežan - uništenje muslimanskog stanovnistva Srebrenice”, rekao je sudija Rodrigez.
Nikom ti razlozi nisu jasni. U obrazloženju presude se kaže da nije reč tek o ubijanju na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi koje „predstavlja zločin progona".
„Nije po sredi samo istrebljenje muslimanskih vojno sposobnih muškaraca, već namerna odluka da muškarci budu pobijeni, odluka doneta s punom svešću o neizbežnim posledicama koje će to imati na čitavu grupu. Donošenjem odluke da budu ubijeni svi muškarci vojnog uzrasta, zapravo je doneta odluka da se onemogući opstanak Muslimana Srebrenice”, obrazložio je sudija Rodrigez.
On je ukazao i na neidentifikovani, nama dobro poznati, izvor zla u Beogradu, na Palama i drugim toponimima odmetnika, rekavši da sudsko veće može da prihvati da Krstić ne bi sam doneo odluku da budu ubijene hiljade civila i nenaoružanih ljudi.
„Neko drugi je verovatno izdao naredenje da budu ubijeni svi muškarci vojnog uzrasta. Bez obzira na to, vi ste krivi, generale Krstiću. Krivi ste za ubistva hiljada bosanskih Muslimana izmedu 10. i 19. jula 1995. godine, kako za pojedinačna i sporadična ubistva u Potočarima, tako i za masovne egzekucije. Krivi ste za neverovatno velike patnje bosanskih Muslimana, kako u Potočarima, tako i preživelih. Krivi ste za progon Muslimana iz Srebrenice. Znajući da će žene, deca i stari iz Srebrenice biti deportovani, krivi ste što ste prihvatili plan da se u masovnim egzekucijama ubiju svi muškarci vojnog uzrasta. Krivi ste za genocid, generale Krstiću! Povezivanje zla koje je učinjeno sa identitom Srba, predstavljalo bi uvredu za srpski narod i izneveravanje koncepta civilnog društva. Ali, bilo bi jednako monstruozno neimenovati to zlo zbog toga što bi to moglo da povredi Srbe. U julu 1995. godine, generale Krstiću, vi ste pristali na to zlo”, rekao je sudija Rodrigez i presudio je ispravno, za razliku od haških komšija.
Nije bilo pravog odgovora onog dela ovdašnjeg građanstva koje se ima smatrati normalnim, štagod to značilo - predlog deklaracije o Srebrenici koji je sačinila grupa nevladinih organizacija i udenula ga u skupštinsku proceduru uz pomoć poslanika Nataše Mićić i Žarka Koraća u vreme emitovanja video-zapisa državne formacije Republike Srbije „Škorpioni” iz Trnova. Radikali su imali svoju deklaraciju, a Demokratska stranka Srbije nije dozvolila da se govori samo o zločinima nad Bošnjacima, odnosno, njeni su predstavnici zatražili da se ne govori izdvojeno o zločinima u Srebrenici. I Srpski pokret obnove je imao svoju deklaraciju u kojoj se osuđuju zločini nad Srbima, ali i nad Muslimanima. Sve je propalo, uz grozomorne priče radikala, a na bilbordima sa fotografijama žrtava koje je u Beogradu postavila Inicijativa mladih za ljudska prava (autor Tarik Samarah), na kojima su srebreničke žrtve, osvanule su parole Biće repriza!. Tužilac Mark Harmon ocenio je da presuda predstavlja izvršenje pravde.
Nastavak ovdje http://www.e-novine.com/sr/region/clanak.php?id=15116
Pripadniku "Bijelih orlova" sedam i po godina zatvora
Mile Govedarica iz Gacka osuđen je u četvrtak pred trebinjskim sudom na sedam i po godina zatvora zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i kršenja Ženevske konvencije.
U obrazloženju presude Sudskog vijeće Okružnog suda u Trebinju navodi se da je Govedarica kao član paravojne formacije “Bijeli orlovi” 18. juna 1992. godine ispred motela "Košuta" u Gacku iz motornog vozila izvukao ženu bošnjačke nacionalnosti M. T., i odveo je u sobu u motelu gdje je sa još nekoliko muškaraca silovao.
Govedarica je, kako se dodaje, nekoliko dana kasnije ispred rudnika i termoelektrane Gacko ispalio rafal u leđa Azizu Hasanbegoviću, koji je od posljedica ranjavanja preminuo na putu za Bileću.
Govedarica je u pritvoru od 23. novembra 2006. godine, što će mu biti uračunato u zatvorsku kaznu, javili su mediji u RS-u.
(FENA)
Ekshumirano sedam posmrtnih ostataka žrtava genocida
Predstavnici tuzlanskog Ureda Instituta za traženje nestalih danas su iz druge sekundarne masovne grobnice u Pusmulićima kod Zelenog Jadra na području općine Srebrenica izvadili prve skeletne ostatake žrtava srebreničkog genocida iz jula 1995. godine, saopćila je glasnogovornica tuzlanskoga Tužiteljstva Jasna Subotić.
Ekshumirano je sedam posmartnih ostataka, od toga jedno kompletno tijelo, kazala je Subotićeva.
Grobnica Pusmilići 2 otvorena je ponedjeljak i do sada su vršeni pripremni radovi za vađenje tijela žrtava.
Ekshumacije iz grobnice bit će nastavljene i sutra, na 13. obljetnicu genocida u Srebrenici, ali i sljedećih dana.
(FENA)
Ivici Vrdoljaku pet godina zatvora
U izrečenu kaznu zatvora bit će uračunato vrijeme koje je Ivica Vrdoljak proveo u pritvoru, počev od 29. novembra 2007. godine...
Sud Bosne i Hercegovine oglasio je danas optuženog Ivicu Vrdoljaka krivim za ratni zločin protiv civila i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju pet godina.
Vrdoljak je kriv što je krajem juna 1992. godine u objektu ''Silos'' u Polju općina Derventa u svojstvu pripadnika 103. Derventske brigade Hrvatskog vijeća obrane nečovječno postupao prema zatvorenicima srpske nacionalnosti.
Kriv je i što je na utvrđenog dana u junu 1992. godine izveo četiri civila i zajedno ih s drugim osobama tukao rukama i nogama.
U izreci presude stoji i da je optuženi Vrdoljak u julu '92. godine u skladištu Robne kuće ''Beograd'' u naselju Tulek u Bosanskom Brodu u večernjim satima više puta izvodio zatvorenike u neosvijetljenu prostoriju i tu ih s drugim osobama tukao.
(FENA)
