Da se nikad ne zaboravi ...

[pici]

Talijanski novinar o "Sarajevo safariju": Ubijeno dijete je bilo najtraženiji trofej

NJEMAČKI list Frankfurter Sonntagszeitung objavio je tekst s novim detaljima o "Sarajevo safariju" i dijelove razgovora s talijanskim novinarom i piscem Eziom Gavazzenijem. Članak počinje navodima bivšeg američkog marinca i vatrogasca Johna Jordana, koji je prvi svjedočio o „turistima snajperistima" u veljači 2007. pred Haškim sudom a transkript ispitivanja dostupan je na internetu.

„Jordan je u više navrata u Sarajevu vidio muškarce koji su mu privukli pažnju odjećom, oružjem, te činjenicom da su ih vodili lokalni ljudi. Neki su imali puške, koje su više odgovarale lovu na divlje svinje u Schwarzwaldu nego borbama u gradu. Jasno se vidjelo da nisu vješti u kretanju kroz ruševine. Isto mu je, kako kaže, potvrdio i jedan suradnik s područja Mostara.

Nakon Jordanovog svjedočenja o „turistima snajperistima“ uslijedilo je: ništa. Možda zato što su priče o Kanađanima, Rusima, Nijemcima, Švicarcima i Talijanima koji su s lovačkom opremom dolazili u Sarajevo i plaćali srpskim paravojnim jedinicama ogromne iznose da bi mogli ići u lov na ljude dugo smatrane urbanom legendom“, piše Frankfurter Sonntagszeitung (FAS).

"Ratni turisti nastavili izlete i tijekom 1994. i 1995."
Njemački list se potom osvrće na dosje koji je talijanski novinar Gavazzeni sa svojim odvjetnikom Nicolom Brigidom i bivšim sucem Guidom Salvinijem predao Državnom odvjetništvu u Milanu 28. siječnja 2025., a koji je FAS dobio na uvid. „Tu se navodi da je riječ je o najmanje stotinu „ratnih turista“, koji su nazivali jedni druge 'strijelcima' – mada bi prikladniji izraz bio serijske ubojice.

Navodno su plaćali i do 300.000 eura (u današnjoj vrijednosti): 'Djeca su koštala najviše, zatim muškarci (po mogućnosti u uniformi i naoružani), onda žene, a najzad starce se moglo ubiti besplatno.'

U dokumentu se tvrdi da je talijanska vojna obavještajna služba 1993. bila informirana o 'ratnim turistima' i nekoliko mjeseci kasnije priopćila da je identificirala polaznu točku tura i da ih je zaustavila. Ali je li to zaista istina? 'Ne, danas znamo da to ne odgovara istini. Izleti na front nastavljeni su i tijekom 1994. i 1995.', rekao je Gavazzeni prošle srijede u Milanu", prenosi njemački list.

Gavazzeni, koji je autor knjiga o atentatima na suce Giovannija Falconeja i Paola Borsellina koji su bili lovci na mafiju i o atentatu na papu Ivana Pavla II., u veljači bi trebao objaviti svoju najnoviju knjigu pod naslovom „I cecchini del weekend“ („Vikend-snajperisti“). Netflix i Amazon su ga kontaktirali – žele ekranizirati knjigu, koju će objaviti izdavačka kuća Paper First.

Što ga je najviše šokiralo? „Da je ubijeno dijete očito bilo najtraženiji trofej“, piše Frankfurter Sonntagszeitung i nastavlja: „Tijekom opsade Sarajeva, koja je počela 6. travnja 1992. i završila 29. veljače 1996., ubijeno je 11.541 ljudi.

Među žrtvama je bilo 1.621 dijete. Svaka obitelj u gradu ima bar jednu žrtvu poginulu od granate ili snajpera. Sarajevo je okruženo planinama visokim preko dvije tisuće metara, koje se spuštaju u blage brežuljke. Snajperisti su bili postavljeni na tim uzvišenjima, s pogledom na ulice, trgove, stanove. Ili su bili na neboderima, s pogledom na 'Snajper aleju'. Ljudi koji su morali izaći van po vodu ili hranu trčali su trotoarima ili se sklanjali uz oklopna vozila UN-a.“

"Radost ubijanja"
„Gavazzeni je od kriminologinje Martine Radice naručio profil počinitelja. Bili su dobrostojeći, 'iz viših slojeva društva', poput 'liječnika, sudaca, odvjetnika, notara i poduzetnika', sklonih lovu. „Sve se temeljilo na traženju adrenalina. Bila je to radost ubijanja; jednom osjetiti moć da možeš ugasiti život čovjeku s kojim te ništa ne povezuje“, kaže Gavazzeni za njemački list.

Na početku se govorilo da su među sudionicima bili desničari. „To je dezinformacija. Ne potječe od mene", objašnjava Gavazzeni. „Ne vjerujem da je političko ili ideološko uvjerenje igralo bilo kakvu ulogu.“ Je li razgovarao s ljudima koji su vidjeli strance kako pucaju? „Da."

Prvi put je saznao za ratne turiste u ožujku 1995. iz članka objavljenog u listu Corriere della Sera: „Bio sam zgrožen i godinama sam o tome razmišljao.“ Počeo je pisati triler na tu temu. „Ali ubrzo sam shvatio da premalo znam. Sve bih morao izmisliti, pa sam odustao.“ A onda je u jesen 2022. izašao film Sarajevo Safari slovenskog režisera Mirana Zupaniča.

Gavazzeni je pisao Zupaniču, koji mu je poslao link i dostupne podatke. Najviše su ga potresle izjave bivšeg pripadnika obavještajne službe BiH Edina Subašića. Gavazzeni mu je pisao. Otpočela je intenzivna komunikacija, koja je dio dosjea...

Citat iz e-maila Edina Subašića iz studenoga 2024.: „Krajem 1993. sam iz dokumenata bosanske vojne obavještajne službe, tijekom ispitivanja zarobljenog srpskog dobrovoljca, saznao za ovaj fenomen. On je rekao da je s njim iz Beograda došlo pet stranaca."

Najmanje trojica su bila Talijani. Sastajali su se u Trstu, zatim bi odletjeli do Beograda, potom su prebacivani u Mostar ili Sarajevo. Od Subašića potječe i izjava da je talijanski vojni obavještajni servis SIMSI (raspušten 2007) tvrdio da su te ture zaustavili.

"Zaplet kao iz trilera"
"U međuvremenu se u talijanskim medijima javljaju i drugi koji potvrđuju optužbe. Diplomat Michael Giffoni, tada stacioniran u Sarajevu, rekao je da mu je 1994. rečeno kako 'stižu autobusi puni bogataša sa svih strana. Lovci, ali i biznismeni'.

Javio se i umirovljeni suradnik Caritasa koji je vodio humanitarne transporte i rekao da je vidio autobuse iz kojih su izlazili stranci u skupoj odjeći i s oružjem.

Hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić upravo tvrdi da je i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić 1992.–1993., kao dvadesetogodišnjak 'surađivao s turistima koji su plaćali', dok je bio dobrovoljac bosansko-srpske milicije koja je držala Židovsko groblje iznad Sarajeva."

Vučićeva glasnogovornica je te navode odlučno odbacila. FAS nastavlja: „Sve to sada mora provjeriti milansko Državno odvjetništvo. Ispitivanja su već počela. Pokret Pet zvjezdica podnio je parlamentarni zahtjev da se dokumenti, koje talijanske obavještajne službe navodno imaju o „Sarajevo safarijima“, učine dostupnima."

Za knjigu o atentatu na papu Ezio Gavazzeni je imao pristup arhivu DIGOS-a, specijalne istražne jedinice talijanske policije. „Pomislio sam da bi bilo interesantno pitati arhive DIGOS-a u Trstu i Goriziji imaju li bilješke o prolasku lovačkih grupa", citira njemački list.

No tamo su mu rekli da materijal iz tog razdoblja više ne postoji. „Nije li to čudno? Dok se u Rimu sve arhivira, na mjestima koja su tijekom rata na Balkanu bila čvorište ljudi, oružja i droge – sve je navodno bačeno?“, prenosi FAS.

„Neke stvari koje priča zvuče kao teorije zavjere ili kao zaplet iz trilera", piše dalje njemački tjednik. Očekivao je prijetnje. "Ali ništa nije stiglo, a iskreno, to nije dobar znak. Mislim da netko čeka da vidi što će knjiga otkriti", izjavio je za FAS Gavazzeni.

„Milanskom državnom odvjetništvu Alessandru Gobiju on je predao i popis imena osoba koje je identificirao kao sudionike safarija. U knjizi ih neće imenovati", izvješćuje list.

„Ako pravosuđe dođe do istih zaključaka kao Gavazzeni i ako se uspije uhvatiti makar jedan čovjek koji je sudjelovao u smrtonosnim safarijima, to bi moglo biti suđenje stoljeća. Indicije su cijelo vrijeme bile tu. Trebalo ih je samo povezati – što je Gavazzeni učinio na svom laptopu u kafiću jednog trgovačkog centra“, zaključuje na kraju članka list Frankfurter Sonntagszeitung.

[muha_sa]

STINITA RATNA PRIČA KOJA BI ZBOG SNAGE PORUKE KOJU SOBOM NOSI MORALA DA UĐE U SVE UDŽBENIKE...

Ja sam Ivan Lalić iz Beograda
Prije 30 godina, jedan oniži momak sa Vratnika, Sarajevo, je pod kišom metaka i granata dotrčao do džipa Crvenog krsta, a u kome sam se nalazio teško ranjen, bez svijesti i bez prevelikih šansi da preživim.
Nekako me je izvukao, tijelom me zaštitio od novih gelera koji su prštali na sve strane. Ubacio me je u stari zastavin kombi gde je već bio Frederik, teško ranjen.
Obojica smo ozbiljno krvarili, kombi je krenuo ludačkom brzinom kroz uske, razrovane sarajevske ulice, Mufid je stajao nad nama i pevao Celentanovu pesmu “A, cao mi cantare” pokušavajući da nas drži u životu. Uslijedile su duge i ozbiljne operacije u bolnici na Koševu, primio sam 24 kese krvi.
Ujutru, probudio sam se živ, Frederik je nažalost preminuo u toku noći iako su prognoze bile obrnute s obzirom na težinu povreda. Mufid, vojnik Armije BiH je došao u bolnicu da me poseti. Doneo mi je napolitanke.
Iako u Sarajevu već nije imalo šta da se jede. Iako mi je bila slomljena vilica i nisam mogao da jedem – ni tada ni mjesecima posle nesreće. Gledali smo u napolitanke i cijedili riječi. Pričao sam mu o beogradskom koncertu podrške Sarajevu, Rambo Amadeus i drugari.
Značilo mu je. Sjetno je izgovorio…”jes vala, beogradska raja…prava je.”
Ustao je, rastali smo se. Više ga nikada nisam video. Tokom godina koje slijede, nebrojeno puta sam pokušavao da ga pronađem, zagrlim. Da malo ćutimo, da se dogovorimo kako ćemo dalje. Niiesam uspio ili nisu htjeli da mi kažu. Sinoć, uoči premijere Dogvilla u Sarajevu, konačno sam uspio.
Posline toliko vremena. Zaplakao sam. Ramić Ismeta Mufid poginuo je 7. decembra 1992. braneći Sarajevo. Bio je moje godište. Čovjek koji mi je omogućio drugi život. Čovjek zahvaljujući kojem postoje Lea, Tina i Lav. Počivaj u miru Mufide. Obilaziit ću te kad god dođem u Sarajevo. Dok je mene, biće i tebe. Tvoj beogradski brat…
Ivan Lalić

[muha_sa]

[Truba]

od-ubistva-potpredsjednika-vlade-fbih-prosle-33-godine-niko-nije-odgovarao-za-smrt-hakije-turajlica

https://avaz.ba/vijesti/bih/1016459/od- ... -turajlica

sam ni pištolja ni bodigarda
kroz neprijateljski teritorij s francuzima

ovo je klasična sačekuša
neko im dojavio da je sam

[mayab]

[pici]

Sarajevo safari | Doznaje se sve više detalja: Italijanski mediji otkrili identitet osumnjičenog

Italijanski mediji objavili su identitet muškarca koji je u Italiji pod istragom za zločin 'Sarajevo safari', a riječ je o Giuseppeu Vegnaduzzu, bivšem vozaču kamiona iz Savorgnana, koji je radio za kompaniju za obradu metala u području San Vita.

Mnogi stanovnici San Vita al Tagliamenta u Italiji javno se distanciraju, putem objava i komentara na društvenim mrežama, od djela zbog kojih je njihov 80-godišnji sugrađanin pod istragom zbog jezivog zločina o takozvanim "vikend snajperistima" u Sarajevu, koji su, navodno, plaćali da ubijaju tokom opsade grada za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu između 1992. i 1995. godine.

Kako javljaju italijanski mediji, Vegnaduzzo je pod istragom jer je navodno pucao na civile. Ovaj 80-godišnji lovac koji često putuje na Balkan, prvi je osumnjičeni u istrazi koju je pokrenulo Tužilaštvo u Milanu o 'Sarajevo safariju'. On će u ponedjeljak, 9. februara, biti ispitan u Milanu.

Među prvima koji su jučer ujutro komentirali vijest bio je dr. Giorgio Simon, bivši generalni direktor Zdravstvene uprave Zapadnog Friulija. "On živi ovdje. U mom gradu. Mjestu gdje sam rođen", napisao je na svom Facebook profilu. "U gradu gdje su solidarnost i gostoprimstvo izvor ponosa. U mjestu gdje se gotovo svi poznaju oduvijek. Možda sam pored njega popio kafu ili aperitiv. Kupio hljeb u istoj trgovini. Možda ga poznajem i pozdravim. A kada se ovdje noću mogla čuti stalna buka aviona koji lete prema Balkanu, bilo je onih koji su vikende provodili pucajući u žene i djecu. Zatim bi se vratili u svoj grad. Da popiju aperitiv, kao da se ništa nije dogodilo. Jer 'banalnost zla'."

Nije jedini koji je užasnut mišlju da je s njim dijelio barski stol. Ali neki idu dalje, kako ih citira Il Gazzetino: "Bio bih spreman platiti da ga eliminiram", jedan je od komentara. "Teror koji je posijao – to je još jedna poruka – mora mu se vratiti u cijelosti, bez ustupaka." "Najveći prezir", komentiraju drugi. Bivši vojnik Marco Palmeri, dugogodišnji stanovnik San Vita, koji dobro poznaje Balkan, također se izjašnjava o ovom pitanju. Kao veteran, Palmeri je poručio da "osjeća ljutnju i sramotu":


"Bili smo tamo da zaštitimo civile, da stanemo između nevinih i nasilja. Svaki dan je bio izbor između opasnosti i dužnosti: vidjeti djecu pod bombama, prestravljene žene, napuštene starije osobe i znati da je naš posao da stavimo svoja tijela između njih i smrti. Vidjeli smo bol u očima onih kojima ništa nije preostalo, ali i nadu da bi ipak mogao stići gest zaštite, sigurna pratnja, obrok, riječ utjehe. Neka od naše braće su umrla ovako: braneći djecu, žene i starije osobe. Saznanje da su, samo nekoliko godina ranije, čak i muškarci iz mog grada i zemlje išli tamo na 'ljudske safarije', da ubijaju civile iz zabave, ispunjava me bijesom i sramom. Nisu bili vojnici, nisu predstavljali Italiju kojoj sam služio. Bili su ratni zločinci, brutalne ubice."

O osumnjičenom se govori i da je bio "tiha i društvena osoba, koja se posvetila volontiranju sa starijim osobama". No, dodaje se kako njegovi "vrlo desničarski" politički stavovi nikada nisu bili tajna, kao ni njegova strast prema lovu.

U međuvremenu, broj osumnjičenih u istrazi milanskog tužilaštva mogao bi se povećati. Vegnaduzzu i dvojici drugih muškaraca iz Furlanije, muškarcu iz Karnije njegovih godina i muškarcu iz Trsta (kao i muškarcu iz Torina i muškarcu iz Milana) mogli bi se pridružiti i drugi. Tužilaštvo Lombardije radi na brojnim drugim izvještajima o navodnim "vikend snajperistima". Sada postoji međunarodna koordinacija, a mjere poduzimaju i strane pravosudne vlasti, uključujući one u Belgiji, Francuskoj i Švicarskoj.

[pici]

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ ... jl_home_g1

Šok i osjećaj užasa zavladali su talijanskim gradom San Vito al Tagliamento nakon što je identificiran prvi, navodno, snajperist koji je pucao na bespomoćne civile u opkoljenom Sarajevu između 1992. i 1996. Nastavak je to istrage takozvanog “ratnog safarija”, odnosno navodnog ratnog turizma u sklopu kojeg su bogati Europljani srpskoj strani plaćali ogromne svote novca kako bi gađali civile, a koja je zasad pokrenuta samo u Italiji.

Talijansko tužiteljstvo tako je nedavno otvorilo istragu protiv starijeg muškarca, a u malenom gradiću na sjeveru Italije, nedaleko od slovenske granice, svi znaju o kome je riječ.

– On je vrlo grub tip, poznajem ga godinama. Zatvorena je osoba i ne pokazuje osjećaje. Ima desničarske stavove i vrlo je razdražljiv. Zapravo, sjećamo se njegova ispada u lokalnom baru zbog jednog automobila, a nakon toga i zbog drugog pogrešno parkiranog vozila ispred, blizu njegove kuće – pričali su malobrojni mještani novinarki talijanskog La Repubblice, koja je primijetila da u mjestu o toj temi kao da vlada zavjet šutnje.

Istraga milanskog tužiteljstva, koju vode glavni tužitelj Marcello Viola i javni tužitelj Alessandro Gobbis, ubrzo bi trebala dobiti međunarodne razmjere jer istražitelji planiraju put u Haag. Osumnjičeni je danas osamdesetogodišnjak, a u vrijeme opsade Sarajeva bio je u pedesetima. Riječ je o bivšem vozaču kamiona koji je do 1997. radio za lokalnu tvrtku za zbrinjavanje otpada. Iako su njegovi tadašnji poslodavci potvrdili da nikada nije skrivao svoje desničarske i fašističke stavove, tvrde kako nisu znali za njegove navodne “vikend-izlete” na Balkan.

Prema dokumentima tužiteljstva, sumnja se da je ovaj Talijan odlazio na sarajevsko ratište kako bi se pridružio srpskim postrojbama u pucanju na civile, ali i da je bio uključen u trgovinu oružjem. Doduše, u uglednom talijanskom dnevniku La Republicci stoji rečenica ‘da je s ustašama pucao na civile‘, ali jasno je da se radi o pogrešci, ili lista ili svjedoninje i vlasnice tvrtke za koju je čovjek radio.

Prijava koja je pokrenula lavinu temelji se na lokalnim izvorima i svjedočanstvima pisca Ezija Gavazzenija te novinarke Marianne Maiorino. Oni opisuju čovjeka koji se u crnom odijelu hvalio svojim “postignućima” na Balkanu, što je slika potpuno drugačija od one koju imaju njegovi poznanici. Za njih je on tek strastveni lovac i ribolovac, svojedobno čak i rekorder po ulovu pastrve u obližnjem jezeru La Terribile.




Stana, Samir i Irina Ćusić na proslavi Irininog prvog rođendana. Pet dana poslije djevojčica je preminula od snajperskog metka

Prilikom pretresa njegove kuće, specijalna jedinica karabinjera ROS pronašla je sedam komada legalnog oružja, pet dugih i dvije kratke cijevi. Dok istražitelji pokušavaju utvrditi njegovu odgovornost, u javnost cure informacije da on nije jedini te da se pod lupom nalaze i druga imena na liniji od Torina do Trsta.
Lokalne vlasti San Vita zatečene su otkrićima tužiteljstva. Gradonačelnik Alberto Bernava izjavio je kako bi dokazivanje ovih optužbi nanijelo “nepopravljivu ranu” za grad te je dodao da će se, u slučaju dokazivanja krivnje, pridružiti suđenju kao oštećena strana, baš kao što je to već odlučio grad Sarajevo.

Sam osumnjičenik navodno je u telefonskom razgovoru jednom poznaniku zavapio: “Došli su mi kući, uvlače me u nešto veliko, ubit će me.”

Njegova obitelj, supruga i djeca, od kojih jedno radi u državnoj službi, odbija komunikaciju s medijima, dok lokalni župnik, s krunicom u rukama, tek kratko poručuje kako je vijest zastrašujuća.

[Dozer]

"Vikend cetnici".
Sarajlijama u ratu dobro poznat naziv za one koji su autobusima dolazili da vikendom "ratuju" (citaj: pucaju na sve sto se mice), i pljackaju napustene kuce i stanove, i kamionima odvoze u Srbiju.

Ovo su odavno poznate stvari, jos iz rata. Mnogi od "vikendasa" su ostavili kosti ovdje, jer nisu najbolje poznavali linije, pa su ginuli ili ranjavani zbog toga.

Sjecamo se i snimaka "miroljubivog" ruskog, ili odakle je vec tacno bio, pisca koji iz "sijaca" (M84) rafala po civilima u gradu s Trebevica. Poklon od Karadzica.

Mnogi ce sad tvrditi da je "Sarajevo safari" prenapuhana i iskrivljena prica, ali - gdje ima vatre, ima i dima.

Mi tada nismo mogli znati da li medju "vikend cetnicima" ima i stranaca. Pretpostavljali smo da ima Rusa i Ukrajinaca, ali ne i Talijana, Francuza, itd., tj. ljudi iz EU.

Prije nekoliko godina sam imao priliku i upoznati jednog "vikendasa", taksista u Beogradu. Raspali Audi, a ni on nije izgledao bolje. Mozda tada sa oko 60 g., izgledao je kao nekakav beskucnik, rascupan, u nekakvoj prastaroj i ne bas cistoj garderobi. Kad je kroz cavrljanje cuo da sam iz Sarajeva, sam od sebe kaze - eh, bio sam u Sarajevu, tamo neke 92-93. Onda skonta sta je rekao, pa se "izvadi" - ali nisam ja pucao, nego ono, malo s rajom, obilazili kuce i stanove.
Reko' - vikend cetnik. On se, kao, nasmija, kaze - e da, tako ste nas zvali.
Na kraju mi nije htio ni naplatiti voznju.

[muha_sa]

"Vikend cetnici".
Sarajlijama u ratu dobro poznat naziv za one koji su autobusima dolazili da vikendom "ratuju" (citaj: pucaju na sve sto se mice), i pljackaju napustene kuce i stanove, i kamionima odvoze u Srbiju.

Ovo su odavno poznate stvari, jos iz rata. Mnogi od "vikendasa" su ostavili kosti ovdje, jer nisu najbolje poznavali linije, pa su ginuli ili ranjavani zbog toga.

Sjecamo se i snimaka "miroljubivog" ruskog, ili odakle je vec tacno bio, pisca koji iz "sijaca" (M84) rafala po civilima u gradu s Trebevica. Poklon od Karadzica.

Mnogi ce sad tvrditi da je "Sarajevo safari" prenapuhana i iskrivljena prica, ali - gdje ima vatre, ima i dima.

Mi tada nismo mogli znati da li medju "vikend cetnicima" ima i stranaca. Pretpostavljali smo da ima Rusa i Ukrajinaca, ali ne i Talijana, Francuza, itd., tj. ljudi iz EU.

Krepo Rus Limonov

[muha_sa]

[muha_sa]

Dženana Karup Druško

Čitati o snajper safariju. Kao nekome ko je preživio opsadu Sarajeva, i dalje mi je to nadrealno. Prijatelj iz Italije mi je javio, a vidim da danas mediji pišu o knjizi talijanskog autora Ezia Gavazzenia “Vikend snajperisti – Istraga safarija na ljude u Sarajevu". Kao da čitam najavu nekog filma – kako su organizirana putovanja, koliko su plaćana, trofeji, koliko su vrijedila ubistva žena djece, starijih, konspirativnost, srpsko-ruska uloga u organizaciji i kako su naplaćivali lov na ljude – ali ti ljudi smo bili MI!
Kako se onda time bave više drugi nego mi? Zašto se danas istinom o nama drugi bave više nego mi sami. Dok gledamo kako niču spomenici ratnim zločincima po Bosni i Hercegovini.
Pratim srpske medije. Negiranje i revizionizam nikad jači. Više se ne može govoriti o pojedincima, to je kolektivno negiranje, negiranje o svim činjenicama o ratu, izjednačavanje svih strana, Srbija nije ništa imala s tim, negiranje opsade Sarajeva, ubijanja ljudi…
Nedavno je, kao dio općeg institucionalnog negiranja i revizionizma u Beogradu objavljeno istraživanje Dušana Dačića o “simbolici brojeva” u vezi s opsadom Sarajeva uz naslov (na ruskim medijima): „Ko izvrće istinu: Kako je jedan broj postao deo sarajevskog identiteta“. Nakon naslova sve je jasno, ne treba dalje ni čitati kako se navode brojevi, i negiraju, o ispaljenim granatama – koje su proizvođene u Srbiji ali autor to ne navodi, ubijenoj djeci… Ni riječi o presudama i činjenicama koje su utvrđene, jer u Srbiji to odavno nikoga ne zanima, oni su Haški tribunal proglasili nerelevantnim i tim presudama više niko ne vjeruje, niko ih i ne spominje. Zahvaljujući političarima, akademskoj zajednici, medijima… koji su zajedničkim snagama kontinuirano godinama radili na tome.
Ironija je da i u Sarajevu ima puno više onih koji kritiziraju taj sud nego što zaista znaju šta je on radio, šta je sve presudio i šta je u tim presudama!
Zašto nema adekvatnog odgovora iz Sarajeva? A mi, je li, “sve znamo“, kako mi komentiraju pojedinci jer često pišem o ovim temama! Zašto su tako dominantni ti narativi? Zašto su političari iz Sarajeva naglašavali kako te teme treba gurnuti pod tepih, dok su ta negiranja jačala u Beogradu (i Zagrebu), ako već nije tako važno?!
Zašto političke elite u Sarajevu nikada nisu razvile dugoročnu strategiju kako sistematski braniti činjenice o ratu u javnom prostoru? Ni nakon presuda u Haagu, ni nakon rezolucija Evropskog parlamenta i Generalne skupštine Ujedinjenih nacija?
Presude međunarodnih sudova postoje, ali nema politike koja bi ih kontinuirano prevodila u javni diskurs – kroz obrazovanje, medije, diplomatiju, kulturu. Ko brani Sarajevu da ugradi u obrazovni sistem činjenice iz presuda (što je prošle godine bila preporuka i rezolucije Evropskog parlamenta)? Ko brani Federaciji? Dodik? Čović?
Ako pojedinci povremeno i reagiraju na negiranja i revizionizam to je bez ikakve strategije i pokretanja ozbiljnijih javnih rasprava. Kod nas se o zločinima govori povodom nekih godišnjica, a u Srbiji i Republici Srpskoj se govori svakodnevno – pogledajte izjave političara, počev od Dodika (na koje više niko i ne reagira), istraživanja, naučne radove, knjige, medije…
Istovremeno, svjedočimo da je politički život u Sarajevu fokusiran na dnevnu politiku, koalicije, izbore, unutrašnje sukobe. Na revizionizam i negiranje zločina reagira se povremeno, pojedinačno, umjesto da se tretira kao dugoročni politički problem što i jeste.
Nakon presuda međunarodnih sudova mnogi su mislili “istina je već utvrđena” i nema potrebe voditi aktivnu političku borbu za istinu. Međutim, pravne presude i javni diskurs nisu isto: bez političke i institucionalne komunikacije presude rijetko postaju dio šireg društvenog znanja. I to gledamo svakodnevno.
Više nije poželjno na sastancima (sastanak u Konjicu kad je Dodik psovao genocid, izjave Sabine Ćudić o islamofobiji...) niti bilo kakvim skupovima, a ni javno govoriti o prošlosti, ako ne podilazite onima koji negiraju činjenice o ratu u BiH, ne znate šta je u haškim presudama, šta je UZP (kao ministar vanjskih poslova BiH Konakovic), agresiju više i ne smijete spomenuti… To je postalo politički korektno?! Zbog izgradnje budućnosti?!
Pa, ako je tako otkud stalna priča o prošlosti i negiranje u Srbiji, kod HDZ-a, SNSD-a... Ako već imamo sve u presudama zašto to nije dominantan narativ?! Zašto se danas više nego prije deset godina negira opsada Sarajeva? I zašto se time više bave zapadni mediji nego mi? Zašto Italija istražuje snajper safari a Tužiteljtsvo BiH nikad nije podiglo niti jednu optužnicu za opsadu Sarajeva? Sve je to slučajno? Ili dio ozbiljne strategije?
Zašto se u Sarajevu ratne teme više koriste za unutrašnje obračune i za međusobne političke sukobe umjesto koordiniranog, dugoročnog odgovora na revizionizam i negiranje haških presuda i činjenica o ratu?
Sarajevski političari imaju važnu odgovornost jer nisu izgradili sistem koji bi kontinuirano branio historijske činjenice, a bez takvog sistema njihove reakcije, sporadične i personalizirane, nisu institucionalne i dugoročne i nemaju nikakvu snagu.
Fokusirani na dnevnu politiku i unutrašnje sukobe ne smatraju da je politički prioritet odbrana historijskih činjenica.
Šta da Srbija ima presude koje mi imamo? Šta da se snajper safari tiče Beograda?! Gorilo bi sve, svijet bi bio dignut na noge!
Mi imamo činjenice, ali nemamo sistem koji će ih braniti.
I dok god ga ne izgradimo, drugi će pisati našu historiju.

[pici]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/novi-uz ... 260321114
Ubistva iz zadovoljstva
Novi uznemirujući detalji o "Sarajevo safariju": Italijanski novinar tvrdi da su i Švicarci učestvovali


Sadržaj knjige italijanskog novinara Ezija Gavazzenija "Vikend snajperisti (I cecchini del weekend)" je vrlo uznemirujući.
On u toj knjizi tvrdi da su imućni zapadnjaci tokom rata u Bosni i Hercegovini dolazili u Sarajevo pod opsadom.

Po dolasku u ovaj grad, snajperom bi ubijali civile iz ličnog zadovoljstva. Za to zadovoljstvo su, kako tvrdi Gavazzeni, plaćali srpskim snagama. Riječ je o onome što je svjetskoj javnosti poznato kao "Sarajevo safari".

"Sarajevo safari" je postao poznat svjetskoj javnosti nakon što je prije četiri godine objavljen istoimeni dokumentarni film slovenskog režisera Mirana Zupaniča.

Gavazzeni je svojom knjigom zabilježio svjedočenja mnogih onih za koje uvjerava da su učestvovali u "Safariju". Pozivajući se na ta svjedočanstva, piše da se najviše naplaćivalo za ubijanje djece i djevojaka. Ubice su kući nosile čahure različitih boja - plavu za ubijenog dječaka, ružičastu za ubijenu djevojčicu, crvenu ili žutu za ubijenu odraslu osobu.

Italijanski novinar je u telefonskom razgovoru za švicarski list Tages-Anzeiger izjavio da su i Švicarci činili zločine iz zadovoljstva. Istakao je da ne može reći koliko ih je bilo i da ne zna njihov identitet. Prema njegovim riječima, bilo je 230 Italijana i isto toliko iz ostalih evropskih država.

Jedan od njegovih izvora u knjizi je osoba imenovana kao Francuz, ali nije otkriven njen stvarni identitet. Francuz je "vikend ubice" opisao kao osobe visoke društvene klase, a to su bili advokati, notari, neurohirurzi itd. Kako je naveo, nakon što bi pucali, nikada kod njih ne bi primijetio kajanje, već uzbuđenje i osmijeh.

Francuz se prisjetio jednog italijanskog biznismena, koji je tokom šest sati ubio dvoje djece, jednu ženu i tri starije osobe.

Prema izjavama svjedoka, cijena ubistva je ovisila o dobu i spolu žrtve. Cijena za dijete je krajem rata iznosila 50 hiljada franaka dok je "paket pustolovine" koštao 200 hiljada franaka. Tvrdi se da su svi počinitelji bili muškarci.

S druge strane, pojedini, kao što je španski novinar David Jimenez, sumnjaju u ove tvrdnje. Smatraju da je riječ o navodima koji su zahvaljujući društvenim mrežama postali senzacija.

Međutim, kako piše švicarski list, ono što govori protiv njihovih sumnji jeste rastući broj onih koji potvrđuju ono o čemu govore Zupanič i Gavazzeni. U Milanu se već vodi istraga u slučaju "Sarajevo safari", a istragu je pokrenulo i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

Neimenovani bivši član italijanske tajne službe je Gavazzeniju priznao da je njegova služba znala za Italijane koji su kao turisti odlazili u Sarajevo da bi ubijali, ali da ništa nisu poduzeli po tom pitanju. Kako je kazao, u jeku jugoslavenskog haosa imali su drugog posla.

Među onima koji su Gavazzeniju dali informacije je nezavisna humanitarna radnica, koju je on imenovao kao Christiana S. Ona je tokom rata u Bosni i Hercegovini sa svojim kamperom razvozila lijekove i hranu.

Tvrdi da je jednom prilikom izvan Sarajeva srela grupu naoružanih muškaraca u skupocjenoj lovačkoj opremi. Na osnovu njihovog naglaska je zaključila da su Milanezi. Kada ih je pitala da li i oni dijele humanitarnu pomoć, prasnuli su u grohotan smijeh. Kazali su joj: "Mi ne ulazimo u grad, mi se zabavljamo izvan grada".

Kriminologinja Martina Radice, koja je dala svoj doprinos Gavazzenijevoj knjizi, smatra da je riječ o osobama bez ikakve empatije, vođenim patološkim narcizmom, kompleksom boga i hedonističkim sadizmom.

Italijanski novinar uvjerava da zna imena 10 navodnih italijanskih ubica. Naglasio je da je riječ o imućnim i utjecajnim biznismenima, od kojih je većina u dobi između 60 i 80 godina. Još nije imao uvid u iskaze osumnjičenih pred tužilaštvom u Milanu.

Međutim, smatra da za 10 onih koje je on identificirao sudski dokazi neće biti dovoljni kako bi odgovarali za ono za šta se terete. Nada se da će tužilaštva drugih država pokrenuti istrage u ovom slučaju, piše Tages-Anzeiger.

[muha_sa]

[muha_sa]

https://www.facebook.com/profile.php?id=100083475481601

Domovina Bosna i Hercegovina

NAJTEŽA FOČANSKA PRIČA: Almira je imala 12 godina. Vojnici Vojske Rs su je oteli, silovali i prodali u roblje za 200 maraka
Foča je mjesto gdje su počinjeni masovni, stravični slučajevi silovanja Bošnjakinja tokom Agresije, silovanja žena koje su vojnicima i policajcima Republike srpske služile kao igračke, kao vreće za iživljavanje. Skoro da nema mjesta u tom gradu u kojem one nisu silovane. U školama, motelima, sportskim salama, stanovima i kućama. Silovane su u bolnici.
Piše: Nedim Hasić
Jedna od najtežih priča ispisanih u godinama Agresije na Bosnu i Hercegovinu jeste priča o Almiri Bektović. O djevojčici kojoj se izgubio svaki trag, djetetu čijeg tijela nema nakon što je u Foči, u prvim ratnim mjesecima, oteta iz naručja majke, silovana, koja je vojnicima Vojske Republike srpske služila kao sluškinja, da bi na kraju bila prodata kao robinja za 200 maraka, negdje, navodno, u Crnu Goru, gdje je najvjerovatnije i ubijena. Sve u osvit 21. stoljeća.
„Almira je jedna od najmlađih žrtava silovanja na području općine Foča, to je najgnusniji zločin koji se može desiti na ovom dunjaluku“, kaže nam Midheta Kaloper Oruli, predsjednica Udruženja žrtava rata „Foča '92.-'95.“ „Ukupan broj silovanih žena niko nikada neće saznati jer, nažalost, mnogo žena ne može o tome govoriti. I sama pripadam toj populaciji, nažalost, i poznajem lično žene koje su silovane a koje nikada nisu ni mogle ni htjele dati izjavu o tome šta im je napravljeno. Ako analizirate presude koje su donesene protiv onih koji su počinili taj zločin protiv čovječnosti, shvatit ćete da je Foča mjesto gdje su počinjeni najveći i najbrojniji zločini silovanja. Do sada je presuđeno 17 zločinaca za zločin silovanja, iako ih ima mnogo više koji su ostali nekažnjeni.“
Danas se Almirino ime spominje rijetko, tek ponekad na nekoj od društvenih mreža. Ohrabreni time što njezino tijelo nikada nije pronađeno, što se ne zna kako je i gdje skončala, monstrumi skriveni iza tastatura smiju se na pomen njezinog imena ili sve češće tvrde kako nikad nije postojala. Da je izmišljena. I Almira i njezina priča. Tačku na slučaj trebalo bi dati konačno Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, koje istražuje njezino silovanje, prodaju i ubistvo i koje valjda ima sve podatke o Almiri Bektović i onima koji su joj skončali život. Tužiteljstvo kojem trebaju decenije da sklopi slučaj i preda ga sudu. Tužiteljstvo koje valjda čeka da Almiru svi prestanu spominjati.
Foča je mjesto gdje su počinjeni masovni, stravični slučajevi silovanja Bošnjakinja tokom Agresije, silovanja žena koje su vojnicima i policajcima Republike srpske služile kao igračke, kao vreće za iživljavanje. Skoro da nema mjesta u tom gradu u kojem one nisu silovane. U školama, motelima, sportskim salama, stanovima i kućama. Silovane su u bolnici.
„Poslana sam u posebno odjeljenje za trudnice u Foči. Imala sam još mjesec dana do poroda. Mjesec dana nas niko nije dirao, a onda su došli četnici, uzeli nam sve zlato i odveli dvije žene iz naše sobe u tri sata ujutro. Jedna od tih žena je prije toga rodila mrtvu bebu, a druga je bila u trećem mjesecu trudnoće. Vratili su ih u devet sati ujutro, iduće noći su se vratili i odveli četiri žene, dvije od ranije i još dvije, koje su imale novorođenčad. Događalo se svake noći. Stalno su dolazili i odvodili te četiri žene... Nakon nekoliko mjeseci, Muniri i drugim ženama rečeno je da će biti razmijenjene“, jedno je od svjedočenja žena iz fočanske bolnice.
Žene su znale da će silovanja početi kada je s razglasa gradske džamije puštan Marš na Drinu. Ženama je tada naređeno da se skinu i vojnici su ulazili i odvodili one koje su htjeli. Vojnici bi često zajedno odvodili majke i kćeri. „Karamanova kuća“ bila je jedan od logora za silovanje u Foči. Dok su držane u ovoj kući, djevojke su više puta silovane. Među ženama koje su držane u „Karamanovoj kući“ bila je i Almira Bektović.
„Vrlo često postavljam pitanje, kako i o čemu razmišljaju supruge tih zločinaca koji su počinili tako gnusna silovanja, o čemu razmišljaju kćerke tih ljudi, sada i njihove unuke?“, pita Midheta Kaloper Oruli, koja je sa svojim udruženjem pokušala spomen-pločom obilježiti mjesto zločina silovanja u fočanskoj dvorani „Partizan“. „Tadašnjeg načelnika Mašića sam tada pitala samo jedno – šta bi uradio i kako bi se osjećao da je njegovo dijete silovano u toj dvorani?“
Nekoliko je verzija priče o onome što se dogodilo s Almirom. Prema većini od tih saznanja, Almira Bektović je s porodicom živjela u Mostaru i u Foču su došli za Bajram, u posjetu porodici. Nisu se mogli vratiti kući i ostali su, prema nekim tvrdnjama, u Foči, a prema drugim navodima, u obližnjoj Miljevini. Almira i njena majka bile su zatočene u Sportskoj dvorani „Partizan“ sa stotinama drugih Bošnjakinja i djevojaka u neljudskim uvjetima i bez hrane i vode.
Sredinom augusta 1992. godine Almiru Bektović je među ostalim djevojkama u Karamanovu kuću doveo presuđeni ratni zločinac Radovan Stanković. Ostala je tu desetak dana, majci je ispričala da je „radila kao konobarica, prala rublje, čistila i kuhala, te da je tu bilo mnogo drugih djevojaka koje su radile poslove za srpske vojnike“.
Mjesec dana kasnije, sredinom septembra 1992. godine, pripremljeni su autobusi za deportaciju za žene i djecu kojima bi trebali biti odvedeni na razmjenu. U jednom autobusu su bile Almira i njena majka. Međutim, iznenada je autobus stao, a u njega su ušli ljudi koje je poslao Radovan Stanković. Prozvali su ime djevojčice i istrgli Almiru Bektović iz ruku njene majke. Prije nego što je izgubila svijest, Almira je vrištala i plakala: „Nemojte me uzeti, imam samo dvanaest godina!“
Jedan od preživjelih svjedoka iz Karamanove kuće ispričao je kako je Almira u kuću dovedena očito ne znajući što je čeka. Ubrzo nakon toga Neđo Samardžić silovao je Almiru Bektović i navodno se hvalio kako joj je „uzeo nevinost“ i „prevario vojnika Peru Eleza (koji je uvijek tražio djevice) da joj prvi oduzme nevinost“. Almiru je nakon silovanja pronašla jedna od preživjelih djevojaka iz kuće kako plače i povraća.
U decembru 2006. godine Apelaciono vijeće Suda BiH je nakon obnovljenog postupka Neđu Samardžića osudilo na 24 godine zatvora za zločine koje je počinio na području općine Foča tokom 1992. i 1993. godine. Samardžić je tada proglašen krivim za devet od 10 tačaka optužnice koja ga je teretila za ubistva, odvođenje u ropstvo, deportaciju, silovanje i seksualno ropstvo i druge zločine protiv čovječnosti. Samardžić je osuđen za višestruka silovanja Bošnjakinja između ostalog i u ozloglašenoj Karamanovoj kući, gdje je više žena držano u pritvoru. Među njegovim žrtvama bile su i maloljetne osobe. Najmlađa je bila Almira Bektović.
U naredna tri mjeseca Almira Bektović je bila prisiljena obavljati kućanske poslove, kuhati za vojnike i seksualno udovoljavati svima. Prema dokazima sa suđenja Radomiru Kovaču pred Sudom BiH, ostale djevojke bile su „dodijeljene“ nekom od vojnika, a Almiru je mogao silovati bilo ko. Almira je u tom periodu bila premještana po raznim lokacijama i stanovima u Foči kako bi „služila“ srpskim vojnicima i prijateljima Radomira Kovača.
Na kraju, Radomir Kovač je oko 25. decembra 1992. prodao Almiru Bektović jednom crnogorskom vojniku (koji je među zatočenim ženama bio poznat kao “agresivniji”) za 200 maraka. Nakon toga joj se gubi svaki trga i vjerovatno je ubijena ubrzo nakon toga.
Oktobar je 2013. godine. Pred Međunarodnim sudom u Haagu, na suđenju kasnije pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, svjedoči RM-70. Zaštićena je svjedokinja, pričala je o tome kako su je vojnici Vojske Republike srpske grupno silovali i držali u zarobljeništvu. Kako je tada izvijestila reporterka IWPR iz sudnice, prije njezinog svjedočenja tužiteljstvo je dalo sažetak dokaza i reklo da će RM-70 opisati „neumorni obrazac silovanja i seksualnog mučenja“ 1992. godine u raznim objektima u Foči, gradu u istočnoj Bosni. Posebno na jednoj lokaciji, poznatoj kao “Karamanova kuća”. Haag je trojicu pripadnika Vojske Republike srpske, Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukokića, osudio 2001. godine za silovanje, porobljavanje i mučenje Bošnjakinja na raznim lokacijama u Foči 1992. godine, uključujući Karamanovu kuću i fočansku srednju školu.
RM-70 uhapšena je početkom jula 1992. godine s još tridesetak Bošnjaka. Deset ih je odmah ubijeno, a ostali su odvedeni u zatvor u motel u mjestu Buk Bijela. Tamo su seksualno i na druge načine zlostavljani. Žene i djevojke su premještene u srednju školu u Foči, gdje su svakodnevno silovane i mučene. Isti obrazac nasilja nastavio se i kada su zatvorenice premještene u Sportsku dvoranu „Partizan“. Naposljetku, RM-70 je završila u ozloglašenoj Karamanovoj kući u Foči, gdje je bila zatočena od početka augusta do kraja oktobra 1992. godine.
RM-70 i druge zatočenice bile su grupno silovane i podvrgnute drugim oblicima torture. Na kraju su joj dva srpska vojnika pomogla da pobjegne u Crnu Goru. Veći dio njezinog iskaza, a posebno dio u kojem je govorila o zločinima koje je preživjela, saslušan je na zatvorenoj sjednici. Dok je saslušanje bilo otvoreno, kao neke od silovatelja identificirala je vojnike i policajce Vojske Republike srpske Peru Eleza, Gojka Jankovića, Dragana Zelenovića i Janka Janjića. Jednom je prilikom svjedokinji zaprijetio lokalni učitelj Milorad Cicmil, govoreći da će joj odsjeći ruku jer se nije znala prekrstiti kada joj je to naređeno.
U svom iskazu nešto kasnije RM-70 odgovara na pitanje tužiteljstva. „Spomenuli ste da ste bili zatočeni u Karamanovoj kući i spomenuli ste 12-godišnju djevojčicu po imenu Almira Bektović – je li i ona bila seksualno zlostavljana?“, upitana je. „Da, bila je“, kazala je svjedokinja, dodavši da je Bektović bila najmlađa djevojka koju su držali u kući. „Znate li šta joj se poslije dogodilo?“, upitana je. „Ne, ne znam. Nestala je“, odgovorila je. Tužiteljstvo je navelo da je RM-70 u iskazu svjedoka spomenula da je jedan od srpskih otmičara „pregovarao“ s drugim čovjekom o „prodaji Almire“, te da je čula da je djevojka prodana za 200 njemačkih maraka. Prema iskazu svjedokinje, ona je čula kako Klanfa pregovara s Draganom Stankovićem o kupovini djevojčice za 200 maraka, na pitanje tužiteljstva je li riječ o Almiri Bektović, kazala je da je riječ o njoj i da ne zna šta se s njom desilo. „Ona je nestala“, kazala je RM-70.
Klanfa je nadimak presuđenog ratnog zločinca Radomira Kovača. Bio je jedan od zamjenika komandira Vojne policije Fočanske brigade Vojske Rs. Prvog augusta 1999. godine u njegovom stanu u centru Foče uhapsili su ga pripadnici francuskih snaga SFOR-a. Osuđen je na 20 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, zločine porobljavanja i silovanja. Prema pravosnažnoj presudi Tribunala u Haagu, Kovač je u svom stanu dvije žrtve držao zatočene oko četiri mjeseca. Zatvaranjem djevojaka Kovač je postupao prema dvjema žrtvama kao prema svom vlasništvu.
Također, presuđen je i za zločin silovanja jer je zajedno s drugim vojnicima silovao dvije žrtve dok su držane zatočene u njegovom stanu, a pomogao je drugim vojnicima da siluju tri žrtve. Jednu žrtvu je prodao muškarcu kojeg su zvali Dragec za 200 njemačkih maraka, a drugu žrtvu je predao njegovim vojnicima. Dvije žrtve je prodao nekim crnogorskim vojnicima, svaku za 500 njemačkih maraka. Nakon što je u Norveškoj odslužio 14 od 20 godina kazne, Haški tribunal ga je u julu 2013. pustio na slobodu. Dragec koji se spominje u presudi jeste Dragan Stanković zvani Dragec.
Radomir Kovač živio je u zgradi koju su Fočaci zvali Lepa Brena, u stanu na četvrtom spratu u kojem je s njim boravio Jagoš Kostić, također vojnik VRs-a. Prema iskazima svjedoka na suđenjima u Haagu, od kojih je neka objavio portal Fočanski dani, djevojke i žene koje je Kovač dovodio, ili koje su drugi vojnici dovodili po njegovom odobrenju, bile su silovane u tom stanu, a morale su čistiti, kuhati, služiti muškarce hranom i pićem, prati njihovu odjeću i izvršavati svaku zapovijest Radomira Kovača i Jagoša Kostića.
Djevojke i žene su držane zaključane u stanu i nije im bio dozvoljen nikakav kontakt s vanjskim svijetom. Hranu im je donosila Kovačeva komšinica D. K. Radomir Kovač je držao djevojke i žene u svom stanu od oko 30. oktobra 1992. do oko 25. februara 1993.
Prema jednom od iskaza, vojnici od kojih je jedan bio Dragan Zelenović, doveli su FWS-87, FWS-75, A. S. i A. B. (Almira Bektović) u stan Radomira Kovača oko 30. oktobra 1992. Doveli su ih iz Karamanove kuće. FWS-87 i A. S. su bile zatočene u Kovačevom stanu do februara 1993. Bile su silovane svakodnevno. A. S. je morala spavati u sobi s Jagošem Kostićem, dok je FWS-87 bila prisiljena da spava s Radomirom Kovačem u drugoj sobi. FWS-87 i A. S. je Radomir Kovač prodao u februaru 1993. za 500 njemačkih maraka dvojici crnogorskih vojnika koji su ih odveli u Crnu Goru. U Podgorici i Nikšiću su radile kao konobarice. Bile su svakodnevno silovane. Uspjele su pobjeći oko 5. aprila 1993.
FWS-75 i A. B., koja je u to vrijeme imala 12 godina, bile su zatočene u stanu Radomira Kovača negdje do kraja novembra 1992. Osim Radomira Kovača i Jagoša Kostića, silovali su ih i drugi muškarci koji su dolazili u ovaj stan. FWS-75 je i prije 30. oktobra 1992. dovođena u zgradu, u više navrata iz Srednjoškolskog centra izvodio ju je uglavnom Dragan Zelenović, a ponekad i Dragan Stanković zvani Dragec. Svaki put su je silovali.
Od oko 30. oktobra 1992. godine, prvih sedam dana, Kovač je silovao FWS-75 svake večeri, a jednom prilikom zajedno s FWS-87. U jednoj prilici Kovač je FWS-75 naredio da bude s izvjesnim Slavom Ivanovićem. Ona je to odbila, pa je Radomir Kovač umjesto nje poslao maloljetnu A. B. Dok su bile zatočene u ovoj zgradi, FWS-75 i A. B. odvedene su u jednu kuću u blizini hotela „Zelengora“. U toj kući su ostale otprilike 15 dana i u tom periodu ih je stalno silovalo 10 do 15 vojnika iz Srbije.
Nakon toga FWS-75 i A. B. su premještene u jedan stan u naselju Pod Musala. Tamo su ostale desetak dana. I tamo su bile silovane. Silovanja su se nastavila i nakon povratka u stan Radomira Kovača. Jednom prilikom, u periodu između 31. oktobra i 7. novembra 1992. godine FWS-75, FWS- 87, A. S. i A. B. su bile primorane da skinu svu odjeću i gole plešu na stolu, dok su ih posmatrali Radomir Kovač i Jagoš Kostić.
Jednog jutra Radomir Kovač je najavio da će A. B. prodati izvjesnom Dragecu, a da će FWS-75 odvesti jedan vojnik i Zelenović. Dragec je došao tog dana, platio 200 njemačkih maraka za A. B. i odveo je u svoj stan. DP1 i Zelenović su istog dana doveli i FWS-75 u Dragecov stan. Dok su A. B. i FWS-75 bile u Dragecovom stanu, Dragec ih je iznajmljivao drugim vojnicima kao prostitutke. Nakon nekog vremena, Jasko Gazdić, koji će nakon Agresije biti presuđen na 17 godina zatvora, iz Dragecovog stana, po navodima iz iskaza, odveo je A. B., koju nakon toga niko više nije vidio.
Danas postoji samo jedna sačuvana fotografija Almire Bektović. Njena majka dala je kopiju udruženju koje vodi Bakira Hasečić. Almirina majka, razumljivo, ne želi govoriti o onome što se dogodilo njezinom djetetu. Puno je priča i o tome šta se desilo nakon Agresije s tom nesretnom porodicom. Prema jednoj od tih priča, Almirin se otac, kada je saznao šta se desilo njegovoj djevojčici, ubio negdje u okolini Hadžića.












FOČA - Žene su znale da će silovanja početi kada je s razglasa gradske džamije puštan Marš na Drinu. Ženama je tada naređeno da se skinu i vojnici su ulazili i odvodili one koje su htjeli.
Vojnici bi često zajedno odvodili majke i kćeri. „Karamanova kuća“ bila je jedan od logora za silovanje u Foči. Dok su držane u ovoj kući, djevojke su više puta silovane. Među ženama koje su držane u „Karamanovoj kući“ bila je i Almira Bektović.
„Vrlo često postavljam pitanje, kako i o čemu razmišljaju supruge tih zločinaca koji su počinili tako gnusna silovanja, o čemu razmišljaju kćerke tih ljudi, sada i njihove unuke?“, pita Midheta Kaloper Oruli, koja je sa svojim udruženjem pokušala spomen-pločom obilježiti mjesto zločina silovanja u fočanskoj dvorani „Partizan“.
„Tadašnjeg načelnika Mašića sam tada pitala samo jedno – šta bi uradio i kako bi se osjećao da je njegovo dijete silovano u toj dvorani?“

[pici]

[pici]

[muha_sa]

Priča o Grahamu Bamfordu, Britancu koji se spalio zbog ratnih strahota u Bosni i Hercegovini
“Na ovom mjestu 29. aprila 1993. godine Graham Bamford spalio se i umirućim glasom poručio: Moramo pomoći djeci Bosne” – natpis je koji se danas nalazi na crnoj ploči na travnjaku ispred zgrade britanskog parlamenta.
U Bosni i Hercegovini je danas ime Grahama Bamforda gotovo u potpunosti nepoznato, niti postoji neki simbol koji podsjeća na njega.
Rođen je 1945. godine u Londonu i po profesiji je bio novinar. Prijatelji ga opisuju kao veoma zabavnog i sretnog čovjeka ali nadasve jako ozbiljnog. Posebno je bio vezan za svoju kćerku Karlu. Bio je svjedok Praškog proljeća 1968. godine i užasa koje su snage Varšavskog pakta činile nad stanovništvom Čehoslovačke.
Osim što je bio jako uznemiren dešavanjima u BiH, njegova nesreća je bila i ta što nije bio u dobrim odnosnom sa suprugom koja ga je napustila i sa sobom odvela njihovu kćerku. Nakon toga bio je posebno osjetljiv na patnje djece.
Kap koja je prelila času bila je snimka spaljenih porodica u selu Ahmići u aprilu 1993. godine, kada su snage Hrvatskog vijeća odbrane spalile 180 bošnjačkih kuća i ubile 116 ljudi, među kojima su bili tromjesečna beba i starac od 83 godine.
Nakon toga je postao opsjednut onime što se dešavalo u ratnoj BiH, te je na sve načine nastojao skrenuti pažnju i pozvati vladu svoje zemlje na akciju.
Na dan 29. april 1993. godine, napisao je u svom oproštajnom pismu: “Dosta je više stajanja po strani, dosta je ugljenisanih tijela u spaljenim kućama”, te se uputio pred britanski parlament, u kojem je u toku bila rasprava o stanju u BiH. Svjedoci navode da je Graham sjeo prekrštenih nogu preko puta Parlamenta, polio se benzinom i spalio. Nakon 15-ak minuta sletio je helikopter sa bolničarima koji su mu nastojali pomoć, ali ih je on otjerao od sebe. Umro je u teškim mukama. Dan poslije britanske novine su izvjestile o ovom događaju, objavljena je i smrtovnica u kojoj se najavljuje Grahamov posljednji ispraćaj u kapelici u Meklesfildu na kojem su prisutni pozvani da doniraju novac za Fond za djecu BiH. Ipak, britanskim medijima nije odgovaralo da, zbog osude na pasivno djelovanje spram rata u BiH, javnost bude više obaviještena o razlogu spaljivanja.
Kada je 2008. godine u Collegiumu Artisticumu u Sarajevu održan skup u znak sjećanja na Grahama, na obilježavanje je došlo samo 15 ljudi. Koordinacijski odbor je podnio zahtjev da se između Filozofskog fakulteta i zgrade Zajedničkih institucija na Marijin Dvoru otkrije spomenik posvećen Grahamu, ali do realizacije nikada nije došlo a sam plan je gotovo pao u zaborav. Odvažni Graham Bamford spalio se iz dubokih moralnih poriva zbog zločina prema narodu kojem ne pripada.
“Britanci moraju zaustaviti rat u Bosni, pa makar i silom. Došlo je vrijeme da vratimo naše internacionalno putovanje. Britanska armija ne mora biti čuvar časti (samo) na masovnim pogrebima. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju strpljivo na političare da urade ono što znaju i trebaju – vojnu zaštitu. Ne trebaju stajati sa strane i mirno posmatrati” – bila je posljednja poruka Grahama.
Bosnae.info

[muha_sa]

IVICA OSIM (6 Maj 1941 – 1 Maj 2022)
“Na samom početku rata, kada sam posljednji put dolazio u Sarajevo, na aerodromu u Beogradu me pitaju: “Gdje ćeš”. Kažem: “U Sarajevo”. Oni kažu: “Ti si jedini putnik koji ide u Sarajevo”. Bio je april 1992, sjeo sam u avion i došao u Sarajevo. Stjuardese su mi govorile: “Sta ćete, gdje ćete, niko ne ide tamo, ne smije niko da izađe iz aviona”. Bio sam jedini u avionu, viskija je bilo za sviju, a ja jedini.
Puno puta su me dosad pitali da govorim ili pišem o ratu. Šta god kažeš o ratu, nekoga ćeš zakačiti, to je tako. To je uvijek delikatno.
Odletio sam nazad za Beograd jednim od posljednjih letova iz Sarajeva i doživio ono što se dešava na aerodromima kad su zemljotresi, prirodne nepogode. Raja se skupila da bježi. Mali avion, a pun aerodrom. Ono malo svijeta što me prepoznalo, svi misle da ja imam koliko hoću karata. A ja imam samo jednu. Onda sam lijetao po aerodromu, uspio sam nabaviti pet karata i podijelio raji da i oni odlete.
U Beogradu sam dao ostavku na mjesto selektora Jugoslavije. Većina ljudi je korektno prihvatila moju odluku.
Malo nakon toga se desilo nešto što me zaboljelo. Prolazio je pored mene razred đaka, a ispred njih učitelj, mlađi čovjek. Prepoznao me, i kaže djeci: “Evo izdajice Jugoslavije!” Da sam mogao da ga uhvatim, rastrgao bih ga tad. A šta sam drugo mogao da napravim nego da dam ostavku. Kako sam i rekao tada, to je bio moj privatni gest, moja lična odluka. Jedino što sam mogao učiniti za svoj grad, koji je bio granatiran.
Kako god, moja ostavka nije mogla ništa promijeniti, toliko je daleko otišlo. Fudbal nije mogao ništa promijeniti. Da smo bili prvaci svijeta u Italiji, svejedno bi bilo rata. Nije bilo povratka jer je počelo tako jako i oštro.
1992. sam imao susret sa španskim novinarima. Novinarka me pitala šta mislim o ratu, i ispričala mi kako je bila prisutna u Bosni kad su Srbi upali u selo, kako su ubili dijete i igrali mali fudbal s dječijom glavom umjesto lopte. To je užas. Ona plače i pita mene. Šta da joj kažem kad je bila tamo i vidjela. Šta na to čovjek može da kaže.
Tokom rata nisam bio u Sarajevu, bio sam u Grčkoj i Austriji. U Sarajevu su mi bile žena, kćerka i sin. Prvi put sam se čuo sa ženom kad sam bio u Skoplju zbog utakmice. Tog dana je počelo bombardovanje Sarajeva. Navečer sam došao do nekog telefona. Pričao sam sa ženom, a ona je stavila slušalicu na balkon da slušam detonacije. Ne vidim, ali čujem, i znam da svaka ta granata može svaki čas pasti bilo gdje.
Kad god zazvoni telefon, pomislim srušilo se opet nešto. Ne smiješ uzeti slušalicu. Uvijek čekaš neprijatnu vijest. U Grčkoj pogotovo – prekinute veze, ne možeš doći do telefona. Tad sam trenirao Panatenaikos. Preko nekih satelitskih veza smo uspostavljali kontakt sa Sarajevom. U Sarajevu nije bilo telefona nego su radio-amateri spajali. Volio bih naći čovjeka koji me spajao sa ženom da mu se zahvalim. Taj čovjek je znao sve moje probleme, kao i moja žena. Pričaš sa ženom, linija otvorena, nema intime. Pričaš svoj život, a on sluša.
Najgora vijest koja mi je stigla iz Sarajeva je kad su mi javili da je ubijen Sulejman Kulović koji je igrao u Željezničaru. Suljo je bio duša od čovjeka, ne bi nikog pipnuo, a ubili ga. Ali eto, takav je rat. Dovoljno je kad saznaš da su ubili dijete u majčinom naručju. I to snajperista koji vidi sve. Znači ciljano gađa i ubije dijete. To je vrhunac. Kad to doživiš pitaš se ko su ljudi s te strane koji mogu tako nešto učiniti. Tu obično poludiš. Ako je još neko koga poznaješ, onda ti bude još teže…
Jedino što me spašavalo u to vrijeme je kad smo igrali utakmicu. Posvetiš se tome, misliš o utakmici. Onda mi je došao sin u posjetu, pa malo progovoriš s njim. A opet, ne možeš da ne razmišljaš o Sarajevu i ratu. Nisam znao šta je sa sinom, kćerkom, ženom, sestrom, majkom, familijom. Da sam mogao došao bih još poneki put u Sarajevo. Ali nisam mogao, nisam znao kako da dođem.
Koliko jedna suha smokva može napraviti zadovoljstva nekome ko je gladan, žedan, kome puca iznad glave. Male stvare postaju velike. To je pouka koja je vrlo bitna. Koliko je važno samo nekome poturiti rame da se nasloni. Ljudi koji danima ne jedu, nemaju osjećaj za bilo šta. Samo strepe da im ne tresne granata. Ovo je najgori način ratovanja – rat u gradovima. Kad pucaš po gradu, ne možeš da promašiš. I to svi znaju. I oni što pucaju po gradu i oni po kojima se puca. A s tom istinom nije lako živjeti.
Fudbal uvijek donosi dobro i radost, i kad je najteže. Da ima nekih pravila i kodeksa, da nisu sva pravila i kodeksi bili zaboravljeni, kad djeca počnu igrati fudbal onda ne smije pucati. To je minimalni kodeks ponašanja. Kad ljudi idu po vodu, ne smije da se puca. To mora biti pravilo. To je minimum. Nestali su u ratu svi kodeksi. Ubijani su ljudi na sahranama, djeca na igralištu. To najviše boli.
Ratova će uvijek biti. Svijet je prenaviknut na vođenje ratova, na smrt. Igrat će se Svjetsko prvenstvo, a u Siriji će trajati rat. Ja sam navijač Bosne, ne mogu da budem objektivan. Pošto smo inače inadžije, ja bih volio da Bosna opstane iz inata. Inat nije dobar savjetnik, ali valjda nekad može da pomogne".
Ivica Osim
predgovor knjizi "Djetinjstvo u ratu", autora Jasminka Halilovića

[muha_sa]

Domovina Bosna i Hercegovina

Kako se 2. i 3. maja 1992. odigrala legendarna bitka: Niške specijalce razoružali heroji
Topina jedinica i Zoran Čegar uhapsili 27 niških specijalaca koji su u Sarajevo ubačeni da pokušaju probiti obruč do generala JNA Milutina Kukanjca
Priče o legendarnom zarobljavanju zloglasnih niških specijalaca u nekadašnjem Kulturnom centru „Đuro Đaković" (danas Bosanski kulturni centar), koje se dogodilo u noći sa 2. na 3. maj 1992. godine i jučer, tačno 20 godina kasnije, prepričavane su u Sarajevu.
Članovi Topine jedinice koji su odigrali ključnu ulogu u borbama s ubačenim specijalcima okupili su se jučer da bi obilježili jedan od, kako kažu, najvažnijih dana u odbrani Sarajeva i državnosti BiH. Uz slike razoružavanja specijalaca, oživljeno je sjećanje na herojski otpor agresoru.
Uništen transporter
Tog 2. maja dogodio se opći napad na Sarajevo i državne institucije BiH. Možda i ključni događaj u sprečavanju agresora da ovlada BiH bio je poraz niških specijalaca, koji su u Sarajevo ubačeni da bi se probili do komande JNA na Bistriku, gdje je u obruču držan i general Milutin Kukanjac.
Kada nisu uspjeli u toj namjeri, Dževad Topić Topa kaže da su niški specijalci pokušali zauzeti Dom Armije. No, Topina jedinica ih je spriječila, a jedan transporter je, prisjeća se Topić, uništio rahmetli Alija Miladin.
Topić: Pokušali su nas opkoliti i pohapsiti
- Pokušali su nas okružiti i pohapsiti. Ali mi smo im prepriječili put kada su krenuli prema Domu Armije, nakon čega su se zabarikadirali u Centru „Đuro Đaković", gdje su ostali cijelu noć. Pružili smo takav otpor da nisu imali šanse. Uhapsili smo 27 specijalaca, s pukovnikom Draganom Šuputom na čelu. Svi su kod sebe imali vojne ugovore iz Hrvatske, odakle su prekomandovani u Sarajevo - kaže Topić.
Ruke uvis
On dodaje da je u ovoj akciji značajnu ulogu odigrao i specijalac nekadašnjeg MUP-a BiH Zoran Čegar, koji je bacio suzavac u Centar „Đuro Đaković", nakon čega su se specijalci predali. Čegar nam je ispričao da je tokom borbi sa specijalcima teško ranjen, i to prilikom napada na jedan od transportera. Iako je bio ranjen, vratio se na mjesto bitke. Nakon što je ubacio suzavac Čegar kaže da je pukovnik Šuput poslao vojnika s bijelom zastavom, koji je nosio poruku da želi razgovarati s njim. Čegar je, podsjeća, dvije godine predavao na Vojnoj akademiji i obučavao Šuputa, a bio je i specijalac u Nišu.
- Rekao sam mu tada da samo može izaći s rukama uvis, uz obećanje da ih niko neće dirati. Tada su izašli. Oduzeli smo im oružje, postrojili ih u kolonu i predali nadležnim organima - prisjeća se Čegar.
Avaz/** No links ** PORTAL

[pici]

[muha_sa]

[muha_sa]

[pici]

[PixelDrifter]

Sta je bilo sa ovim supkom iz Nisa, Suputom? To je sve trebalo po kratkom postupku, pobiti ih sve.

[pici]