Arhiva DANI 78
BILI, NE VRATILI SE
Prognani Bijeljinci, Zvornicani, Vlasenicani, Srebrenicani... imaju svoje aktiviste u Uredima za povratak kucama. Aktivisti su uglavnom clanovi SDA, odnosno Koalicije CD, i uglavnom su se svi dobro udomili u Federaciji ili su vec sa Srbima zamijenili svoje kuce i imovinu. Sadik Ajkicic, Ahmed Ibrisimovic, Selim Durakovic, Adib Dozic i njima slicni tako se bore za svoj ostanak u Federaciji i povratak u Republiku Srpsku onih koje predstavljaju. No, za razliku od ovakvog moralnog sunovrata, ima i pozitivnih primjera: Hakija Meholjic pripada onoj grupi entuzijasta koja zeli povratak - u ekskluzivnom intervjuu za Dane Meholjic otkriva sramnu ulogu SDA i njenog lidera u najvecoj bosnjackoj tragediji
--------------------------------------------------------------------------------
Pise: Hasan HADZIC
5000 MUSLIMANSKIH GLAVA ZA VOJNU INTERVENCIJU
KAD JE JEDAN GLEDALAC KONTAKT- emisije Televizije TPK-a, posvecene povratku prognanih, upitao Sadika Ajkicica Diku, aktivistu SDA i celnog covjeka Ureda za povratak opcine Bijeljina - kako ga nije sramota da prica o povratku kada je svoju kucu zamijenio - pomenuti aktivista je spretno uzvratio: "To je jedino sto sam usicario!" Nije neko cudo sto Ajkicic u pomenutom televizijskom naletu iskrenosti nije primijetio ono sto vascijeli auditorij jeste - nepodnosljivu dozu sopstvene drskosti. U tome ga je sputao iskren zal zbog skromnog ucinka u zamjeni svoje pokretne i nepokretne imovine u Bijeljini, odnosno zavist prema kolegama koji su na tom planu imali daleko vise srece.
Markantan je primjer Ahmeta Ibrisimovica Babare, predsjednika SDA Bijeljina i clana Regionalnog odbora SDA Srednje Podrinje, odnosno "velikog Alijinog covjeka", kako sam sebe voli zvati. Naime, doticni je sa Srbima, koji su iz Tuzle dosli u Bijeljinu, zamijenio i kucu i suprugin frizerski salon, a zadivljujucim umijecem u medjuentitetskim transakcijama uspio se domoci i svojih grafickih masina i svega ostalog, do posljednje kasike. Doda li se tome i ocuvana Ibrisimoviceva vikendica na Jadranu, poznata po tome sto u njoj cesto boravi vec legendarni izbjeglicki ministar Adib Dozic (kojega takodjer zovu "veliki Alijin covjek") i u njoj osmisljava velike planove za "odasiljanje" Srebrenicana i ostalih Podrinjaca na najudaljenije kutke zemaljske kugle - a sve po partijskom zadatku - onda se dobije kompletna predstava o Ibrisimovicevoj "nostalgiji" za Bijeljinom. Bilo bi nepravedno zaobici i Selima Durakovica Zimu, vjecitog predsjednika bijeljinske opcine u izbjeglistvu, finansijski vazda solidno podrzavane od Kantona i visih instanci, koji je takodjer uspjesno obavio zamjenu kuce.
Prodavaci magle
Tu se bijeljinska prica ne zavrsava. Prema nasim saznanjima, svih devet Bijeljinaca, odbornika Koalicije u multietnickoj opcinskoj skupstini, uz mandate u RS, obezbijedili su i kuce u Federaciji, sve u skladu sa prepoznatljivom platformom "za cjelovitu i demokratsku". Kad su predvodnici, kao vizionari, ucinili tako kako jesu, ne cudi onda sto je blizu hiljadu bijeljinskih porodica zamijenilo kuce. U tome su im znacajnu podrsku pruzila jaka bijeljinska uporista u tuzlanskoj vlasti, stambenim i pravosudnim institucijama, te revnosni advokati. Mnogi su jadnici iz Bratunca, Vlasenice, Zvornika, Brckog i drugih gradova izlijetali na ulice ili u improvizovane nastambe pod pritiskom bijeljinske kaznjenicke ekspedicije. Ovaj bijeljinski antipovratnicki krug na efektan nacin zatvara Salih Smajilbegovic, poslanik u Skupstini RS, Bijeljinac koji je nastanjen u Berlinu.
Osman Dilovic Handzar, predvodnik prognanika iz Janje, koja je sa svojih 12.000 Bosnjaka u sastavu opcine Bijeljina, ogorcen je: "Bijeljinski, cesto samopostavljeni, predstavnici postaju nam mora sa svojom raseljenickom politikom. Oni neutralisu afirmaciju jake zelje Janjaraca da se vrate. Janjarci ne mogu bez svojih plodnih njiva i nisu mijenjali kuce, ali su nas patriotizam i zudnja za Drinom za sada "nagradjeni" iskljucivo visokim kirijama. Advokat Bakir Pasic zasluzuje cast zbog pomoci koju je pruzio prilikom sudjenja Srebrenicanima, ali je odavno zasluzio i najvisa srpska odlikovanja zbog podrske etnickom ciscenju kroz advokatske transakcije."
Slicna je prica i mnogih drugih Janjaraca. Hazim Music navodi apsurdan podatak: "Mene je Sadik Ajkicic Diko iz bijeljinske opcine tri puta popisivao za povratak. Pitam se cemu sve to, kome trebaju te igre sa prognanickom nesrecom?" Janjarci se na sve nacine pokusavaju izvuci ispod neugodnog "bijeljinskog kisobrana" koji ih udaljava od pomenutog cilja. U tom smislu najavili su niz inicijativa prema vrhovima vlasti oba entiteta i medjunarodnoj zajednici. Zanimljivo da i vlasti RS, a narocito ministar Dragicevic, tretiraju povratak Janjaraca kao realnost, ali je preduvjet tome povratak Srba iz Janje u Sarajevo i druge gradove, sto je tema koja nije bas milozvucna za usi bosnjackih politicara.
Nisu samo bijeljinski celnici "prodavaci magle" kad je povratak u pitanju. Slicno se moglo reci i za veci dio zvornickih, bratunackih, srebrenickih i vlasenickih struktura u izbjeglistvu. Oni, doduse, nisu bili u prilici da mijenjaju kuce, ali je zato dusebrizna partija priskakala u pomoc gradeci im nove kuce ili kupujuci stanove. Nezamislivo je tako nesto priustiti ljudima koji sutra treba da predvode svoju "bazu" na povratku u Podrinje, izuzev ako cilj visih vlasti nije njeno obezglavljivanje; brizljivo osmisljeni scenarij dokrajcivanja sna o Podrinju - mobiliziranjem kadra koji na zavidan nacin reprezentira politicki arhetip seoskih varalica.
Srpska i OSCE-ova mustra
Postavlja se pitanje - ko smije sebi dopustiti luksuz da kupuje stanove, vrijedne i do sto hiljada njemackih maraka, i slicnih blagodeti zalutalim politickim epizodistima tipa jednog Besima Hamidovica, vjecitog poslanika u RS, ili pak Adiba Dozica, neponovljivu politicku karikaturu, kojoj vrh Kantona i drzave uporno daje jako povjerenje da upravlja izbjeglickim sudbinama. Pomenuta dvojica mogu posluziti tek kao slucajno eksponirani uzorci, koji najcesce predstavljaju masku za profitiranje krupnijih riba na izbjeglickoj nesreci.
Za razliku od donjeg Podrinja (od Srebrenice do Bijeljine), koje ima Fadila Banjanovica, Osmana Dilovica, Hakiju Meholjica i jos neke nepopravljive sanjare povratka, bivsi stanovnici gornjeg dijela Podrinja su vec odavno "izlijeceni" od zavicajne nostalgije i neracionalnih sentimenata. Ko ne vjeruje neka ode u bilo koji sarajevski registracioni centar za naredne izbore, gdje vladajuca bosnjacka stranka vjesto koristi srpsku i OSCE-ovu "mustru" izbornog inzinjeringa, pa Rogaticani, Focaci i njihove komsije iz susjednih opcina definitivno postaju "sarajevski starosjedioci."
Tako SDA jednim metkom ubija dva zeca. Em obezbjedjuje dragocjene "glasove" pri opcem padu svoje popularnosti kod domicilnog stanovnistva, em skida s dnevnog reda balast zvani povratak u Podrinje, koji bi po mnogo cemu bio i povratak na mjesto sopstvene krivice. Sve ove igre oko Podrinja i medjunarodnoj zajednici dodju kao "kec na desetku", najbezbolniji nacin da se oslobodi mucnih reintegrativno-povratnickih obaveza. U zadnjih mjesec dana je Regionalni savez izbjeglica u Tuzli, koji predstavlja preko 150.000 prognanih, poslao dva "dirljiva" pisma Visokom predstavniku Carlosu Westendorpu, moleci hitan prijem. Visoki predstavnik jos nije odgovorio, a ne zna se kad ce.
HAKIJA MEHOLJIC, PREDSJEDNIK SDP SREBRENICA
5000 MUSLIMANSKIH GLAVA
ZA VOJNU INTERVENCIJU
DANI: U Vasim optuzbama na racun drzavnog vrha, a narocito predsjednika Izetbegovica, zbog dijela bosnjacke krivice za tragediju Srebrenice, nezaobilazan je odlazak srebrenicke delegacije septembra 1993. godine u Sarajevo na razgovor o sudbini enklave?
MEHOLJIC: Poziv je dosao od predsjednika Izetbegovica. Mi smo na sastanku Ratnog predsjednistva opcine odredili delegaciju koja ce ici u Sarajevo. Odmah smo imali neke slutnje da ce se tu rjesavati krupne stvari, jer prvi put izlazimo iz Srebrenice i obezbjedjuje nam se prevoz s dva helikoptera. Kako to da je nama siguran izlaz a za sve vrijeme, otkako smo postali demilitarizovana zona, nije nam mogla doci nijedna civilna ni vojna delegacija. Bilo je predvidjeno da ide i Naser Oric, ali on nije zelio ici. Sa Sarajevskog aerodroma su nas transporterima odvezli pred "Holiday Inn". Bilo je to vrijeme odrzavanja Bosnjackog sabora, na kojem se odlucivalo i o onom mirovnom planu o podjeli Bosne. Tu nas je primio predsjednik Izetbegovic i odmah nakon pozdrava pitao: "Sta vi mislite o zamjeni Srebrenice za Vogoscu?" Neko vrijeme je bila tisina, a onda sam se ja javio i rekao: "Predsjednice, ako ste nas zvali na gotovu stvar, onda to niste trebali raditi, jer se valja vratiti pred narod i prihvatiti teret te odluke na nas."
DANI: Vi ste, dakle, odbili Izetbegovicevu ponudu?
MEHOLJIC: Mi smo to odbili bez diskusije. Onda je on rekao: "Znate, meni je Clinton nudio u aprilu '93. godine (nakon pada Cerske i Konjevic Polja, prim.a.) da cetnicke snage udju u Srebrenicu, izvrse pokolj pet hiljada muslimana i tad ce biti vojna intervencija." Nasa delegacija je bila sastavljena od devet ljudi, jedan je medju nama bio iz Bratunca i nazalost jedini on nije ziv, a svi ostali iz delegacije su zivi i to mogu potvrditi. Posto je bio poceo Sabor, predsjednik je usao da nas najavi i kada je to ucinio svi su ustali na noge i docekali nas aplauzom kao heroje. Mi smo imali zahtjev, ukoliko se prihvati plan, da Srebrenica ima fizicku vezu sa Tuzlom, a ne s Gorazdem, pa smo trazili Bratunac i Zvornik, jer nam veza preko pustinja i planina ne odgovara, a i nikad nismo bili vezani za taj kraj. Receno je da ce sutra Predsjednik primiti sve delegacije, medjutim, prihvatio ih je sve, samo nasu nije.
Srebrenica je prodata
DANI: Da li ste s nekim drugim razgovarali?
MEHOLJIC: Tada su oni nekako procijenili da sam ja najtvrdji orah, pa mi je Hazim Rancic, tadasnji nacelni CSB-a Tuzla, rekao da je stav politike da ja ostanem jedno sedam dana iza delegacije, da se nesto dogovorimo a oni ce mene do Zepe prebaciti helikopterom, pa da ja od Zepe idem pjeske do Srebrenice. Ja sam im rekao da idem do Srebrenice, jer ce narod misliti da se nisam zelio vratiti, a ako im je stalo do toga da cu ja doci iz Srebrenice u Zepu kad oni jave da ce poslati helikopter. Posto je narod tamo vec bio razocaran, mi smo se u putu dogovorili da ne kazemo narodu da nam je ponudjena zamjena, jer ce onda shvatiti da smo otpisani. Mogu reci da je, bez obzira na greske, Predsjednistvo opcine bilo dobro i mislilo je dobro narodu. Nama je sve bilo jasno. Povezali smo to s cinjenicom da nas niko nije organizovao za odbranu, jer je vladajuca stranka predala Srebrenicu u aprilu '92. bez otpora. Od mene je tada zatrazeno da predam oruzje, posto sam imao neku svoju vojsku, sto sam odbio. Najteze mi je bilo na polasku iz Sarajeva, kad mi je kolega Adnan Karovic rekao: "Hakija, prodani ste! Molim te, ako bude Srebrenica padala - ubij moju majku, kunem te svacim, da ne padne njima u ruke!"
DANI: I po padu Srebrenice 1995. godine imali ste priliku da se obratite predsjedniku Izetbegovicu?
MEHOLJIC: Tada sam ja zahtijevao da se formira drzavna komisija koja ce ispitati odgovornost medjunarodne zajednice, odgovornost Predsjednika, Generalstaba, Drugog korpusa, nasu odgovornost... Nema naroda, bolan... On je mene (predsjednik Izetbegovic - prim.a.) pitao - sta ja dobijam time? Pokusao je nesto reci i Rasim Delic, ali mu niko nije dao da progovori. Ja se nisam mijesao, a inace imam veoma lose misljenje o vecini clanova Generalstaba. Nikad u historiji ratovanja za komandante nisu postavljeni ljudi koji su bili na "obradi" u drugim vojskama. Budes u zatvoru kod njih pet-sest mjeseci i onda dodjes u razmjeni i budes komandant. Kad je Srebrenica pala, drugi dan, mi cujemo na radiju u sumi - Rasim Delic poziva da se vratimo jer je normalno stanje u Srebrenici. To je izazvalo opcu guzvu.
DANI: Imali ste jos jedan zanimljiv susret sa predsjednikom?
MEHOLJIC: Bilo je to neposredno poslije oslobadjanja Vozuce. Javljeno mi je da me na Kozlovcu ceka Predsjednik, da pricamo. Pretresli smo citavu historiju Srebrenice. Rekao sam mu da cu ga tuziti, kad mu vlast oslabi. Opet me pitao - sta ja time dobivam? Ja sam opet rekao da se mora sprovesti istraga, jer nema ljudi, naroda... On onda kaze: "Znas, mene te istrage podsjecaju na moju istragu." Mislio je na onu svoju, politicku... Rekao sam mu: "Pa, to je razlika, bolan, ti si jedinka, ovdje nema naroda..."
DANI: Jedna od najzagonetnijih licnosti iz Srebrenice je komandant Naser Oric. On izbjegava da se oglasi, a misljenja drugih o njemu su podijeljena.
MEHOLJIC: Ja imam sa Naserom normalne odnose. Rekao sam da svi mi trebamo da odgovaramo, ali cim nisu nista pokrenuli, znaci da ni Naser nije nizasta kriv. Sve to mora neko dokazati, a ne ovako drzati hipoteku na nama. Naser zna puno i ja sam mu jednom prilikom rekao da je sigurno dobio "nesto" da suti. On se nasmijao na to. Rekao sam mu da ce on bilo kad progovoriti. Ako je kriv - trebalo je to dokazati i kazniti ga, ako nije - trebalo ga je ostaviti u vojsci, policiji... Covjeka su ostavili na ulici i sada pricaju bavi se ovim, onim... pa mora nesto raditi. Alija se odrice ljudi. Najvece komandante i borce izgoni van.
Uloga Ibrana Mustafica
DANI: Zanimljiva licnost u srebrenickoj prici, ratnoj i poratnoj, je i Ibran Mustafic. On optuzuje sve druge za tragediju, a njemu se opet prigovara kako se izvukao preko srpskih veza. Zatim osniva novu stranku, pa ga vlast napada, a onda ga salje da gasi pobunu srebrenickih zena. Kakav zakljucak izvuci iz svega toga?
MEHOLJIC: Ibran je bio "jastreb" u predratnoj skupstini, kao poslanik SDA. Nema ga u pocetku rata u Srebrenici, jer je bio u Sarajevu. Kad mi dobro napredujemo, uza sve nase unutrasnje razmirice, onda ti eto Ibrana, sumom odnekle... Onda okolo siri price da nam ne valja vojska, pa dolazi pomalo do cijepanja medju borcima. On hoce ponovo vlast, SDA se podijelila u dva tabora. Jedne veceri je neko napao njega, Hameda Salihovica i Hameda Efendica. Salihovic je tada poginuo. Ibran je bio ranjen i prebacen u bolnicu. Ja sam tada bio nacelnik policije i htjeli smo provesti istragu. Ali Ibran i Hamed, kao ocevici, nisu htjeli da daju izjave. Onda je bila sjednica opcinske Skupstine, na kojoj je Ibran trazio da mu se da radiostanica da razgovara sa Momcilom Krajisnikom da ga on izvede iz Srebrenice. Naravno, to mu nije bilo dozvoljeno. Poslije sam ja to povezao. Ibran je dosao da "razvali" Srebrenicu, kad smo mi napredovali, jer to nije bilo po necijem planu, a ja pretpostavljam da je to plan SDA. Kad je Srebrenica pala, on ide direktno u Potocare, umjesto da krene s nama, kroz sumu. Kako se uspio izvuci, dok su ostale pobili, to je tesko objasniti. Poslije je u Bijeljini davao izjave kako smo se mi medjusobno pobili. Mnogi ljudi koji nemaju veze sta je SDA su stradali, a on izlazi i dolazi u Sarajevo. Zovne opet Alija nas, '96. godine, na jedan sastanak u Centralu SDA, gdje Ibran ustaje i recituje pjesmu: "Alija, bez tebe sunce sjati nece, bez tebe ce biti tama." I usto place. Ibran je predsjednikov covjek. On govori otvoreno narodu da se ne vraca u Srebrenicu i uz njega idu one zene koje su zadovoljne, koje imaju dobru lovu od SDA, da ne bi isle tamo, jer bolje im je ovdje mlatiti praznu slamu i zaustavljati saobracaj. Sve je to scenarij. Srebrenica je slavljena, pa zaljena, i na kraju omrazena izvodjenjem naroda na ulicu. Cilj je vlasti da nas kompromituje pred ostalim gradjanima BiH pa da oni kazu da smo divljaci i da treba da rade s nama to sta da rade.
DANI: Kakva je pozicija vaseg ministra Adiba Dozica?
MEHOLJIC: Adib Dozic se prije rata oglasio na Radio-Srebrenici stavljajuci se u zastitu cetnickog vojvode Gorana Zekica, koga smo prozvali kao organizatora cetnicke obuke. Po dolasku u Tuzlu, na pocetku rata, predstavio se kao osnivac SDA, organizator ustanka i slicno. Najbolja ilustracija o kakvoj licnosti se radi je jedan detalj vezan za peticiju koju su protiv njega potpisale hiljade Srebrenicana. Tada je on dosao u prostorije srebrenicke opcine u Tuzli i rekao: "Gospodo draga, mene je predsjednik Izetbegovic pozvao i pitao mogu li 'razvaliti' Srebrenicu, a ako mogu da cu biti ministar. Ja sam obecao da mogu." To se dogodilo pred vecim brojem svjedoka.
DANI: Sada ste u SDP-u i u tom politickom okviru pokusavate nesto uraditi na povratku. Kako ide?
MEHOLJIC: Imam razloga da vjerujem ljudima kao sto su: Bogic Bogicevic, Nijaz Durakovic, Zlatko Lagumdzija, Mirsad Dapo i mnogi drugi. Oni su dokazali da su najiskrenije za BiH kao normalnu drzavu. Za mene BiH bez moje Srebrenice ne postoji i najveci zivotni cilj mi je da se vratim. Sadasnja vlast je hiljadu puta dokazala da to ne zeli.
Objavljeno u broju 78 DANA, 22. JUNI / LIPANJ 1998.
Da se nikad ne zaboravi ...
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#202
fukara_tz wrote:(...)
Spomenik Draze Mihajlovica u Brckom blagoslovio Kacavenda
"Srpska pravoslavna crkva je ponudila svoje privatno zemljište za podizanje novog, većeg i ljepšeg spomenika. Inače, spomenik Draži Mihajloviću u Brčko je stigao preko Srbije iz Vukovara 1996. Bolji poznavatelji prilika tvrde kako je u popratnoj dokumentaciji pisalo da se radi o spomeniku jednom od srpskih pisaca, koji putuje za Brčko, piše Nina.
Na pravoslavnom groblju u naselju Srpska Varoš u Brčkom otkriven je i blagoslovljen novi veći i ljepši spomenik vođi četničkog Ravnogorskog pokreta u Drugom svjetskom ratu Draži Mihajloviću. Spomenik su otkrili članovi pokreta Nikola Kavaja, Blažo Božić i Drago Arsenić, dok su čin blagoslova obavili vladike zvorničko-tuzlanski Vasilije i američko-kanadski Longin."
. . . . . . . . . . . . . . . .St Nikola Velimirovic
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#203
Bijeljina
Atik džamija
Renovirana Atik dzamija
Sultan-Sulejmanova ili Atik-džamija u Bijeljini sagrađena je na temeljima starije, prije 1566. godine sagrađene istoimene džamije, koja je bila teško oštećena u napadu austrijske vojske 1716. godine i sve do 1739. godine je korištena kao crkva. Nakon obnove, 1893. godine spada među najljepše i prostranije sakralne islamske građevine u BiH.
Na žalost, ništa se nije moglo spasiti u ruševinama iz marta 1993. godine. Godinu ranije, tri dana prije ramazanskog Bajrama, u danima posta 31. marta 1992 godine, nasilno su prekinute molitve u pet bijeljinskih džamija, vjernici Bošnjaci protjerani i rastjerani širom svijeta.Na prostoru Bijeljine ubijeno je više od 1000 civila Bošnjaka a protjerano više od 35 000. Sve su džamije prvo obijene i oskrnavljene, njihova pokretna vrijednost opljačkana, svete knjige pogažene i istaknute neke druge zastave na munari Atik džamije. Svih pet bijeljinskih džamija srušeno je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Ratne fotografije iz Bijeljine
Fotografija iz Bijeljine na kojoj "arkanovac" udara ubijenu ženu obišla je svijet.
Govorili su mi da su na fotografijama žrtve koje su muslimani pobili, što, naravno, nije istina!
Ron Haviv, tridesetdevetogodišnji američki fotoreporter, čije su ratne fotografije iz Hrvatske i BiH obišle svijet i mnogima otkrile karakter tih ratova, trinaest godina poslije našao se ponovo u Bijeljini, u gradu u kome je, igrom slučaja, bio svjedok prvog krvavog nastupa jedinica Željka Ražnjatovića Arkana u BiH.
S Havivom smo razgovarali u pauzi između snimanja sekvenci za film o njemu, koji se radi u produkciji japanske državne televizije NHK iz Tokija.
Kada i kako je načinjena vjerovatno najpoznatija fotografija?
- U blizini bolnice nalazila se džamija. "Tigrovi" su ušli, popeli se na munaru i skinuli zastavu s kojom su pozirali pokazujući tri prsta. Zatim sam čuo neko komešanje i vidio kako legitimiraju jednog čovjeka. Uhapsili su ga i rekli: "Pogledaj, ovo je fundamentalista, on je sa Kosova." Onda sam čuo vrištanje prekoputa džamije. Iz jedne kuće izveli su muškarca i ženu, koja je vrištala. I vojnici su vrištali. Čuli su se pucnji i čovjek je pao. Shvatio sam da su bračni par, ona mu je pokušavala pomoći. Nisu mi dali dalje slikati, ali je došlo do neke gužve u blizini i uspio sam načiniti nekoliko snimaka, znate kojih. Tada su već oboje bili mrtvi.
Šta se dalje dešavalo? Šta je bilo sa čovjekom s Kosova, koga su zarobili? To je onaj čovjek sa fotografije, sa podignutim rukama, koji moli za život?
- Da. U jednome momentu vratili smo se u štab. Dok sam čekao Arkanovu dozvolu za odlazak, vidio sam da su toga čovjeka bacili kroz prozor, ali on je nekim čudom preživio. Uspio sam fotografirati vojnike koji su dotrčali da ga takvog tuku, a zatim su ga negdje odnijeli.
Izložba u Bijeljini
Poznati su Vam Arkanovi komentari o tim fotografijama koje je iznosio u medijima? Jeste li kasnije s njim kontaktirali?
- On je govorio da su na fotografijama žrtve koje su muslimani pobili, što, naravno, nije istina. Iako znam da je govorio kako smo dobri prijatelji, znam i da je govorio kako jedva čeka "napiti se moje krvi".
Napravili ste mnogo fotografija iz ratnih dana. Bili ste u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Jajcu, Vitezu, vidjeli logore u Manjači, Trnopolju... Hoćete li, možda, napraviti izložbu fotografija u Bijeljini? - Ukoliko bi dozvolili, zašto da ne. U Sarajevu, u Nacionalnoj galeriji, moja izložba bila je postavljena 2000.. Fotografije su vidjeli i u Beogradu, Čačku, Novom Sadu.
Shvatio sam da gledam zločin
Ovih dana je 13. godišnjica događaja u Bijeljini, a o njima se, zvanično, malo zna. Šta ste još vidjeli? - Uhvatili su jednog mladića na ulici, starog 17-ak godina. Pustili su ga u dvorište džamije, izgledalo je da može otići dalje. Ali, kako izlaza nije bilo na drugoj strani, on se vratio. Tada su ga ubili. Nekoliko trenutaka poslije iz neke druge kuće izveli su jednu ženu. I nju su ubili. Shvatio sam da gledam zločin.
I Milošević je bio ljut zbog fotografija
Kako ste uspjeli sačuvati fotografije?
- Vojnici su Arkanu rekli da sam fotografirao i on mi je uzeo kameru. Zato sam neke fotografije izgubio. Srećom, ranije sam sakrio film na kome su bili svi ostali snimci, koji su ugledali svjetlo dana. Objavljeni su u Americi, Njemačkoj i Francuskoj. Čuo sam kasnije od prijatelja Francuza da je Milošević bio ljut na Arkana zbog tih fotografija.
(Razgovarao Emir Musli text i photo preuzeti sa http://www.bnbo.de/)
Prije par dana na Televiziji Tuzlanskog kantona gostovala je Natasa Kandic predsjednik Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.Spomenula je zlocine u Bijeljini. Neka spisateljica u Beogradu (zaboravio sam ime) je izdala knjigu na cijoj naslovnoj stranici se nalazi prva slika (gdje vojnik udara zenu). Kazala je da je na promociji knjige bio i predsjednik Boris Tadic od koga je zatrazila da se uhapse lica sa ovih fotografija. Nije jos dobila odgovor ali se nada da ce ova lica sa fotosa biti uhapsena.
Atik džamija
Renovirana Atik dzamija
Sultan-Sulejmanova ili Atik-džamija u Bijeljini sagrađena je na temeljima starije, prije 1566. godine sagrađene istoimene džamije, koja je bila teško oštećena u napadu austrijske vojske 1716. godine i sve do 1739. godine je korištena kao crkva. Nakon obnove, 1893. godine spada među najljepše i prostranije sakralne islamske građevine u BiH.
Na žalost, ništa se nije moglo spasiti u ruševinama iz marta 1993. godine. Godinu ranije, tri dana prije ramazanskog Bajrama, u danima posta 31. marta 1992 godine, nasilno su prekinute molitve u pet bijeljinskih džamija, vjernici Bošnjaci protjerani i rastjerani širom svijeta.Na prostoru Bijeljine ubijeno je više od 1000 civila Bošnjaka a protjerano više od 35 000. Sve su džamije prvo obijene i oskrnavljene, njihova pokretna vrijednost opljačkana, svete knjige pogažene i istaknute neke druge zastave na munari Atik džamije. Svih pet bijeljinskih džamija srušeno je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Ratne fotografije iz Bijeljine
Fotografija iz Bijeljine na kojoj "arkanovac" udara ubijenu ženu obišla je svijet.
Govorili su mi da su na fotografijama žrtve koje su muslimani pobili, što, naravno, nije istina!
Ron Haviv, tridesetdevetogodišnji američki fotoreporter, čije su ratne fotografije iz Hrvatske i BiH obišle svijet i mnogima otkrile karakter tih ratova, trinaest godina poslije našao se ponovo u Bijeljini, u gradu u kome je, igrom slučaja, bio svjedok prvog krvavog nastupa jedinica Željka Ražnjatovića Arkana u BiH.
S Havivom smo razgovarali u pauzi između snimanja sekvenci za film o njemu, koji se radi u produkciji japanske državne televizije NHK iz Tokija.
Kada i kako je načinjena vjerovatno najpoznatija fotografija?
- U blizini bolnice nalazila se džamija. "Tigrovi" su ušli, popeli se na munaru i skinuli zastavu s kojom su pozirali pokazujući tri prsta. Zatim sam čuo neko komešanje i vidio kako legitimiraju jednog čovjeka. Uhapsili su ga i rekli: "Pogledaj, ovo je fundamentalista, on je sa Kosova." Onda sam čuo vrištanje prekoputa džamije. Iz jedne kuće izveli su muškarca i ženu, koja je vrištala. I vojnici su vrištali. Čuli su se pucnji i čovjek je pao. Shvatio sam da su bračni par, ona mu je pokušavala pomoći. Nisu mi dali dalje slikati, ali je došlo do neke gužve u blizini i uspio sam načiniti nekoliko snimaka, znate kojih. Tada su već oboje bili mrtvi.
Šta se dalje dešavalo? Šta je bilo sa čovjekom s Kosova, koga su zarobili? To je onaj čovjek sa fotografije, sa podignutim rukama, koji moli za život?
- Da. U jednome momentu vratili smo se u štab. Dok sam čekao Arkanovu dozvolu za odlazak, vidio sam da su toga čovjeka bacili kroz prozor, ali on je nekim čudom preživio. Uspio sam fotografirati vojnike koji su dotrčali da ga takvog tuku, a zatim su ga negdje odnijeli.
Izložba u Bijeljini
Poznati su Vam Arkanovi komentari o tim fotografijama koje je iznosio u medijima? Jeste li kasnije s njim kontaktirali?
- On je govorio da su na fotografijama žrtve koje su muslimani pobili, što, naravno, nije istina. Iako znam da je govorio kako smo dobri prijatelji, znam i da je govorio kako jedva čeka "napiti se moje krvi".
Napravili ste mnogo fotografija iz ratnih dana. Bili ste u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Jajcu, Vitezu, vidjeli logore u Manjači, Trnopolju... Hoćete li, možda, napraviti izložbu fotografija u Bijeljini? - Ukoliko bi dozvolili, zašto da ne. U Sarajevu, u Nacionalnoj galeriji, moja izložba bila je postavljena 2000.. Fotografije su vidjeli i u Beogradu, Čačku, Novom Sadu.
Shvatio sam da gledam zločin
Ovih dana je 13. godišnjica događaja u Bijeljini, a o njima se, zvanično, malo zna. Šta ste još vidjeli? - Uhvatili su jednog mladića na ulici, starog 17-ak godina. Pustili su ga u dvorište džamije, izgledalo je da može otići dalje. Ali, kako izlaza nije bilo na drugoj strani, on se vratio. Tada su ga ubili. Nekoliko trenutaka poslije iz neke druge kuće izveli su jednu ženu. I nju su ubili. Shvatio sam da gledam zločin.
I Milošević je bio ljut zbog fotografija
Kako ste uspjeli sačuvati fotografije?
- Vojnici su Arkanu rekli da sam fotografirao i on mi je uzeo kameru. Zato sam neke fotografije izgubio. Srećom, ranije sam sakrio film na kome su bili svi ostali snimci, koji su ugledali svjetlo dana. Objavljeni su u Americi, Njemačkoj i Francuskoj. Čuo sam kasnije od prijatelja Francuza da je Milošević bio ljut na Arkana zbog tih fotografija.
(Razgovarao Emir Musli text i photo preuzeti sa http://www.bnbo.de/)
Prije par dana na Televiziji Tuzlanskog kantona gostovala je Natasa Kandic predsjednik Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.Spomenula je zlocine u Bijeljini. Neka spisateljica u Beogradu (zaboravio sam ime) je izdala knjigu na cijoj naslovnoj stranici se nalazi prva slika (gdje vojnik udara zenu). Kazala je da je na promociji knjige bio i predsjednik Boris Tadic od koga je zatrazila da se uhapse lica sa ovih fotografija. Nije jos dobila odgovor ali se nada da ce ova lica sa fotosa biti uhapsena.
-
senada
- Posts: 2838
- Joined: 08/12/2005 13:18
#211
bolna je, uzasno, neopisivo bolna pomisao na MAJKE, SESTRE, BRACU, SUPRUGE, rodbinu, komsije,prijatelje i na sve prezivjele zrtve i svjedoke stradanja cistih, nevinih zrtava Srebrenice, Keraterma, Trnopolja, Manjace.... cijele Bosne i Hercegovine....maccarona wrote:fukara_tz wrote:Vasilije Kačavenda
[
Spomenik Draze Mihajlovica u Brckom blagoslovio Kacavenda
"Srpska pravoslavna crkva je ponudila svoje privatno zemljište za podizanje novog, većeg i ljepšeg spomenika. Inače, spomenik Draži Mihajloviću u Brčko je stigao preko Srbije iz Vukovara 1996. Bolji poznavatelji prilika tvrde kako je u popratnoj dokumentaciji pisalo da se radi o spomeniku jednom od srpskih pisaca, koji putuje za Brčko, piše Nina.
Na pravoslavnom groblju u naselju Srpska Varoš u Brčkom otkriven je i blagoslovljen novi veći i ljepši spomenik vođi četničkog Ravnogorskog pokreta u Drugom svjetskom ratu Draži Mihajloviću. Spomenik su otkrili članovi pokreta Nikola Kavaja, Blažo Božić i Drago Arsenić, dok su čin blagoslova obavili vladike zvorničko-tuzlanski Vasilije i američko-kanadski Longin."
uceram ti
imam li napokon bana?
bolno je sjecanje na zrtve.......bolna je pomisao da se neko koristi zrtvama....
ali ovako ludacki....... na ovoj temi....... ludak.... sileđija
radi ovakvih pokvarenih, defektnih, ludaka,zlikovacko bolesnih umova... i kako nam se takvi zlocinci i ine makarone nikada nebi ponovili fukara_tz..... nastavi...
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#213
"uceram ti" nije bilo namjenjeno meni nego Kacavendi 
Srebrenički inferno
"Srebrenički inferno" rađen prema istoimenoj poemi autora Džemaludina Latića. Riječ je o poetsko-muzičkom performansu za koji je, inspirisan srebreničkom poemom, muziku komponovao Đelo Jusić.
Đelo Jusić napisao je veliku kompoziciju, vjerovatno svoje životno djelo kojim se odužuje i Srebrenici i našoj Bosni. Predstava i sama poema predstavljaju umjetničko svjedočanstvo o Srebrenici, kao simbolu stradanja muslimana na Balkanu, a priča je posebno vezana za silovanje žena i ostale zločine agresora.
Poemu je posvetio neznanoj Bošnjanki, ženi kojoj ubijaju muža i sina te odvode kćerku u nepoznato. Ona će, kao i njena kćerka, doživjeti silovanje, a bit će i prinuđena da gola klanja kako bi spasila svoju kćerku. Poruka poeme je, prema autoru, poziv na razgovor ljudi svih vjera - ljudskih bića koja univerzalno znaju da se raduju i pate. "Inferno" je preveden i na turski jezik.
Sinoć je na FTV bila emisija o Đeli Jusiću pa sam uspio da snimim jednu strofu inferna za one koji nisu imali priiliku da cuju. Ako neko uspije da nadje cijelu kompoziciju neka postavi ovdje.
http://rapidshare.de/files/13547293/sre ... o.MOV.html
Srebrenički inferno
"Srebrenički inferno" rađen prema istoimenoj poemi autora Džemaludina Latića. Riječ je o poetsko-muzičkom performansu za koji je, inspirisan srebreničkom poemom, muziku komponovao Đelo Jusić.
Đelo Jusić napisao je veliku kompoziciju, vjerovatno svoje životno djelo kojim se odužuje i Srebrenici i našoj Bosni. Predstava i sama poema predstavljaju umjetničko svjedočanstvo o Srebrenici, kao simbolu stradanja muslimana na Balkanu, a priča je posebno vezana za silovanje žena i ostale zločine agresora.
Poemu je posvetio neznanoj Bošnjanki, ženi kojoj ubijaju muža i sina te odvode kćerku u nepoznato. Ona će, kao i njena kćerka, doživjeti silovanje, a bit će i prinuđena da gola klanja kako bi spasila svoju kćerku. Poruka poeme je, prema autoru, poziv na razgovor ljudi svih vjera - ljudskih bića koja univerzalno znaju da se raduju i pate. "Inferno" je preveden i na turski jezik.
Sinoć je na FTV bila emisija o Đeli Jusiću pa sam uspio da snimim jednu strofu inferna za one koji nisu imali priiliku da cuju. Ako neko uspije da nadje cijelu kompoziciju neka postavi ovdje.
http://rapidshare.de/files/13547293/sre ... o.MOV.html
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#214
Žene u crnom iz Beograda
9. oktobra 1991. "Žene u crnom" iz Beograda započele su javni, nenasilni protest protiv rata, protiv politike srpskog režima, nacionalizma, militarizma, svih vidova mržnje, diskriminacije, nasilja.
Dosada su organizovale više od 500 protestnih akcija, najviše na ulicama i trgovima Beograda, ali i u drugim gradovima u Srbiji i Crnoj Gori, kao i na prostoru bivše Jugoslavije i u mnogim gradovima Evrope i svijeta.
Žene u crnom digle su svoj glas protiv režima u Srbiji koji je proizvodio ratove, nesreću, mržnju. I zato je njihov moto od početka bio „Ne u naše ime”.
Svake godine na dženazi u Potočarima prisutne su i "Žene u crnom" iz Beograda.
11.07.2005.g.
9. oktobra 1991. "Žene u crnom" iz Beograda započele su javni, nenasilni protest protiv rata, protiv politike srpskog režima, nacionalizma, militarizma, svih vidova mržnje, diskriminacije, nasilja.
Dosada su organizovale više od 500 protestnih akcija, najviše na ulicama i trgovima Beograda, ali i u drugim gradovima u Srbiji i Crnoj Gori, kao i na prostoru bivše Jugoslavije i u mnogim gradovima Evrope i svijeta.
Žene u crnom digle su svoj glas protiv režima u Srbiji koji je proizvodio ratove, nesreću, mržnju. I zato je njihov moto od početka bio „Ne u naše ime”.
Svake godine na dženazi u Potočarima prisutne su i "Žene u crnom" iz Beograda.
11.07.2005.g.
-
dizZaster
- Posts: 589
- Joined: 23/09/2005 11:19
- Location: Sarajevo
#215
http://www.bosnaprkosnaodsna.mine.nu/srebrenica.htmfukara_tz wrote:"uceram ti" nije bilo namjenjeno meni nego Kacavendi
Srebrenički inferno
"Srebrenički inferno" rađen prema istoimenoj poemi autora Džemaludina Latića. Riječ je o poetsko-muzičkom performansu za koji je, inspirisan srebreničkom poemom, muziku komponovao Đelo Jusić.
Đelo Jusić napisao je veliku kompoziciju, vjerovatno svoje životno djelo kojim se odužuje i Srebrenici i našoj Bosni. Predstava i sama poema predstavljaju umjetničko svjedočanstvo o Srebrenici, kao simbolu stradanja muslimana na Balkanu, a priča je posebno vezana za silovanje žena i ostale zločine agresora.
Poemu je posvetio neznanoj Bošnjanki, ženi kojoj ubijaju muža i sina te odvode kćerku u nepoznato. Ona će, kao i njena kćerka, doživjeti silovanje, a bit će i prinuđena da gola klanja kako bi spasila svoju kćerku. Poruka poeme je, prema autoru, poziv na razgovor ljudi svih vjera - ljudskih bića koja univerzalno znaju da se raduju i pate. "Inferno" je preveden i na turski jezik.
Sinoć je na FTV bila emisija o Đeli Jusiću pa sam uspio da snimim jednu strofu inferna za one koji nisu imali priiliku da cuju. Ako neko uspije da nadje cijelu kompoziciju neka postavi ovdje.
http://rapidshare.de/files/13547293/sre ... o.MOV.html
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#217
ICTY: Hadžihasanoviću pet, Kuburi dvije i pol godine zatvora
ZAGREB/DEN HAAG - Haški sud (ICTY) u srijedu je bivšeg zapovjednika 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića osudio na pet godina zatvora, a njemu podređenog časnika Amira Kuburu na 2,5 godine zatvora zbog zapovjedne odgovornosti za okrutne postupke, ubojstva i pljačke, oslobodivši ih odgovornosti za pokolje "mudžahedina" nad Hrvatima u srednjoj Bosni 1993.
Hadžihasanović (55) i Kubura (42) oslobođeni su odgovornosti za zločine koje su mudžahedini iz arapskih zemalja počinili nad hrvatskim i srpskim civilima i zarobljenim vojnicima u srednjoj Bosni 1993., jer je raspravno vijeće zaključilo kako tužitelji nisu dokazali da su mudžahedinske snage bile podređene 3. korpusu Armije BiH, sve do 12. kolovoza 1993. kada je osnovana postojba "El Mudžahid" i uključena u sastav tog korpusa.
Na temelju toga Hadžihasanović i Kubura oslobođeni su krivnje za većinu optužbi za kršenja ratnog prava i običaja, uključujući i najteže zločine iz optužnice kao što je pokolj u selu Maline kod Travnika 8. lipnja 1993. kada su mudžahedini ubili 24 zarobljena hrvatska civila i pripadnika HVO-a, uključujući i jednu djevojku.
Oslobođeni su i za optužbe za ubojstvo četvorice Hrvata iz sela Miletići 24. travnja 1993. koji su pronađeni unakaženi, ruku vezanih na leđima i prerezanih vratova, iz kojih je krv skupljana u jednu kantu.
Hadžihasanović je oslobođen optužbi po pet od sedam točaka optužnice, a "proglašen je krivim jer nije poduzeo nužne i razumne mjere kako bi spriječio ili kaznio" okrutno postupanje prema oko 250 Hrvata koje je u srpnju i kolovozu 1993. Armija BiH držala zatočene na šest lokacija u Bugojnu, te oko 100 u Muzičkoj školi u Zenici. Zatočenici su držani u nehumanim uvjetima, izgladnjivani, zlostavljani i okrutno premlaćivani, a neki su i podlegli batinama kao što su Mario Zrno i Mladen Havranek u Bugojnu.
Također je proglašen krivim za "ritualno ubojstvo odsjecanjem glave sjekirom" zarobljenog Dragana Popovića 21. listopada 1993. u mudžahedinskom logoru u selu Orašcu, u dolini Bile.
Amir Kubura, zapovjednik 7. muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH oslobođen je krivnje za šest od sedam točaka optužbe i proglašen krivim samo za "neobuzdane pljačke" koje su njegovi vojnici počinili u selima općina Zenica i Travnik u ljeto 1993., te Varešu i okolici u studenom iste godine.
Predsjedavajući sudac Jean-Claude Antonetti rekao je da će im u presude biti uračunata 828 dana provedena u pritvoru.
Budući da su proveli u pritvoru 828 dana - nešto više od dvije godine i tri mjeseca - drugooptuženom Kuburi je do punog odsluženja kazne ostalo nešto manje od tri mjeseca, a Hadžihasanoviću dvije godine i devet mjeseci zatvora. No kako se haški optuženici obično oslobađaju nakon izdržane dvije trećine kazne, Kuburini branitelji mogu podnijeti zahtjev da on bude oslobođeni odmah, a Hadžihasanovićevi će to moći učiniti u travnju 2007. godine.
(Hina)
ZAGREB/DEN HAAG - Haški sud (ICTY) u srijedu je bivšeg zapovjednika 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića osudio na pet godina zatvora, a njemu podređenog časnika Amira Kuburu na 2,5 godine zatvora zbog zapovjedne odgovornosti za okrutne postupke, ubojstva i pljačke, oslobodivši ih odgovornosti za pokolje "mudžahedina" nad Hrvatima u srednjoj Bosni 1993.
Hadžihasanović (55) i Kubura (42) oslobođeni su odgovornosti za zločine koje su mudžahedini iz arapskih zemalja počinili nad hrvatskim i srpskim civilima i zarobljenim vojnicima u srednjoj Bosni 1993., jer je raspravno vijeće zaključilo kako tužitelji nisu dokazali da su mudžahedinske snage bile podređene 3. korpusu Armije BiH, sve do 12. kolovoza 1993. kada je osnovana postojba "El Mudžahid" i uključena u sastav tog korpusa.
Na temelju toga Hadžihasanović i Kubura oslobođeni su krivnje za većinu optužbi za kršenja ratnog prava i običaja, uključujući i najteže zločine iz optužnice kao što je pokolj u selu Maline kod Travnika 8. lipnja 1993. kada su mudžahedini ubili 24 zarobljena hrvatska civila i pripadnika HVO-a, uključujući i jednu djevojku.
Oslobođeni su i za optužbe za ubojstvo četvorice Hrvata iz sela Miletići 24. travnja 1993. koji su pronađeni unakaženi, ruku vezanih na leđima i prerezanih vratova, iz kojih je krv skupljana u jednu kantu.
Hadžihasanović je oslobođen optužbi po pet od sedam točaka optužnice, a "proglašen je krivim jer nije poduzeo nužne i razumne mjere kako bi spriječio ili kaznio" okrutno postupanje prema oko 250 Hrvata koje je u srpnju i kolovozu 1993. Armija BiH držala zatočene na šest lokacija u Bugojnu, te oko 100 u Muzičkoj školi u Zenici. Zatočenici su držani u nehumanim uvjetima, izgladnjivani, zlostavljani i okrutno premlaćivani, a neki su i podlegli batinama kao što su Mario Zrno i Mladen Havranek u Bugojnu.
Također je proglašen krivim za "ritualno ubojstvo odsjecanjem glave sjekirom" zarobljenog Dragana Popovića 21. listopada 1993. u mudžahedinskom logoru u selu Orašcu, u dolini Bile.
Amir Kubura, zapovjednik 7. muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH oslobođen je krivnje za šest od sedam točaka optužbe i proglašen krivim samo za "neobuzdane pljačke" koje su njegovi vojnici počinili u selima općina Zenica i Travnik u ljeto 1993., te Varešu i okolici u studenom iste godine.
Predsjedavajući sudac Jean-Claude Antonetti rekao je da će im u presude biti uračunata 828 dana provedena u pritvoru.
Budući da su proveli u pritvoru 828 dana - nešto više od dvije godine i tri mjeseca - drugooptuženom Kuburi je do punog odsluženja kazne ostalo nešto manje od tri mjeseca, a Hadžihasanoviću dvije godine i devet mjeseci zatvora. No kako se haški optuženici obično oslobađaju nakon izdržane dvije trećine kazne, Kuburini branitelji mogu podnijeti zahtjev da on bude oslobođeni odmah, a Hadžihasanovićevi će to moći učiniti u travnju 2007. godine.
(Hina)
-
Vozdra_123
- Posts: 2213
- Joined: 31/12/2003 00:00
- Location: SAD/Kanada
#218
@fukara_tz
kad vec znamo ko je na vlasti i gdje zive ne vidim razloga zasto se treba cekati da ih stigne ruka pravosudja- to se nikada nece desiti
ako niko nije spreman biti dzelat
skupice se para, pa naci ce se izvrsioc posla...
neki dan kod sarajeva ubijen gospodin iz podzemnog svijeta RS
jesu li nasli ko ga je sredio? nisu....
kad vec znamo ko je na vlasti i gdje zive ne vidim razloga zasto se treba cekati da ih stigne ruka pravosudja- to se nikada nece desiti
ako niko nije spreman biti dzelat
skupice se para, pa naci ce se izvrsioc posla...
neki dan kod sarajeva ubijen gospodin iz podzemnog svijeta RS
jesu li nasli ko ga je sredio? nisu....
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#225
Tuzla 11.04.2006.g.
Zajednički protest žena Srebrenice i boračkih organizacija Sarajeva i Tuzle
U znak sjećanja na 11. juli 1995. godine, kada se u Evropi desio najteži zločin nakon Drugog svjetskog rata, predstavnice Udruženja građana "Žene Srebrenice", koje su danas podržali i članovi trinaest boračkih organizacija iz Sarajevskog i Tuzlanskog kantona, organizirale su mirne proteste u Tuzli pod sloganom "Istina nama kazna zločincima". Današnje okupljanje počelo je u centralnom dijelu Tuzle na Pingi, nastavljeno protestnom šetnjom ulicama Tuzle i završilo kod Bosanskog kulturnog centra Tuzlanskog kantona, gdje su učesnici protesta organizirali skup podrške tužbi Bosne i Hercegovine za agresiju i genocid u Međunarodnom sudu pravde. Ovom skupu prisustvovalo je više od 300 članova Ratnih vojnih invalida , Udruženja šehidskih porodica, SUBNOAR-a, nositelja najvećih ratnih priznanja, predstavnice Udruženja građana „Žene Srebrenice“, Udruženja žena majke enklava Srebrenica i Žepa i brojni građani Tuzle. Ukazujući na velike žrtve tokom ratnih dešavanja u BiH, ali i sudske procese u Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju i presude za zločine protiv čovječnosti i genocid, prisutnima su se obratili Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, prof. dr. Smail Čekić, profesor historijskih nauka i prof. Salih Kulenović, antropolog iz Tuzle.
Zajednički protest žena Srebrenice i boračkih organizacija Sarajeva i Tuzle
U znak sjećanja na 11. juli 1995. godine, kada se u Evropi desio najteži zločin nakon Drugog svjetskog rata, predstavnice Udruženja građana "Žene Srebrenice", koje su danas podržali i članovi trinaest boračkih organizacija iz Sarajevskog i Tuzlanskog kantona, organizirale su mirne proteste u Tuzli pod sloganom "Istina nama kazna zločincima". Današnje okupljanje počelo je u centralnom dijelu Tuzle na Pingi, nastavljeno protestnom šetnjom ulicama Tuzle i završilo kod Bosanskog kulturnog centra Tuzlanskog kantona, gdje su učesnici protesta organizirali skup podrške tužbi Bosne i Hercegovine za agresiju i genocid u Međunarodnom sudu pravde. Ovom skupu prisustvovalo je više od 300 članova Ratnih vojnih invalida , Udruženja šehidskih porodica, SUBNOAR-a, nositelja najvećih ratnih priznanja, predstavnice Udruženja građana „Žene Srebrenice“, Udruženja žena majke enklava Srebrenica i Žepa i brojni građani Tuzle. Ukazujući na velike žrtve tokom ratnih dešavanja u BiH, ali i sudske procese u Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju i presude za zločine protiv čovječnosti i genocid, prisutnima su se obratili Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, prof. dr. Smail Čekić, profesor historijskih nauka i prof. Salih Kulenović, antropolog iz Tuzle.