Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
-
alfabetaomega
- Posts: 18
- Joined: 26/11/2007 19:46
#1 Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
-
IMME
- Posts: 2900
- Joined: 19/05/2007 12:23
#3 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
Sta mislis jesi li ti normalan, aalfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
-
encian
- Posts: 1309
- Joined: 22/12/2006 15:42
#4 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
samo vi hajte u srbiju pa nek zive svi srbi u jednoj drzavi. ostavi bosni bosansko!alfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
je li dozvoljeno ovdje krstiti ljude ratnim nazivima?
- kaubojstina
- Posts: 364
- Joined: 30/03/2007 07:12
- Location: Pitaj Bobija :)
#6 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
Jel' to tzv RS dobila $100 laptope?alfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
- Edin H.
- Posts: 54011
- Joined: 08/10/2004 22:36
- Location: Tirana
#8 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
Jedan ucenik - jedan laptopkaubojstina wrote:Jel' to tzv RS dobila $100 laptope?alfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
- kaubojstina
- Posts: 364
- Joined: 30/03/2007 07:12
- Location: Pitaj Bobija :)
#9 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
Fala za obrazlozenje!Edin H. wrote:Jedan ucenik - jedan laptopkaubojstina wrote:Jel' to tzv RS dobila $100 laptope?alfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
-
jefferson
- Posts: 14969
- Joined: 28/08/2007 05:31
- Location: U.S.A
#11 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
Jel se ti onako zajebavas ili ozbiljno mislis?alfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
Ako ozbiljno mislis, jaro ti onda bas psihickih problema imas!
- Bosanac_21
- Posts: 1313
- Joined: 07/05/2005 04:56
- Location: Bosanski Novi
#12
Da Bog da se svi o sebi zabavili koji misle lose Bosni i Hercegovini! rs je samo entitet, to je postala samo agresijom i genocidom preko tudjih ledja.
Kome Bosna smeta, neka lijepo kupi kuskune i neka ide, ovo je bila i treba da ostane drzava Bosanaca i Hercegovaca.
Kome Bosna smeta, neka lijepo kupi kuskune i neka ide, ovo je bila i treba da ostane drzava Bosanaca i Hercegovaca.
- pici
- Posts: 46771
- Joined: 19/07/2007 23:17
- Location: zbrinut u kupleraju...
- Grijem se na: Ženske gHuzove
- Vozim: Trajvan
- Horoskop: Djevac
#13
Član od: 26 nov 2007
Poruke: 2
alfabetaomega
mislim da ovo upucuje na ko je i sta je ovaj kokošar pa bi lijepo molio admine da ukinu ovu temu ,kao sto ce se ukinut njegov kokošnitet
Poruke: 2
alfabetaomega
mislim da ovo upucuje na ko je i sta je ovaj kokošar pa bi lijepo molio admine da ukinu ovu temu ,kao sto ce se ukinut njegov kokošnitet
- jeza u ledja
- Posts: 51111
- Joined: 29/12/2005 01:20
#14 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
eto ti entitet jebo te onalfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=22063
-
artzy
- Posts: 839
- Joined: 03/01/2005 05:52
#15 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
Mogu svi da zive u Srbiji ne smeta - ali Srbija ne moze biti na ovoj strani Drine...alfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
- ja_cura_
- Posts: 939
- Joined: 14/03/2007 10:10
- Location: Sarajevo
#16 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
[quote
Mogu svi da zive u Srbiji ne smeta - ali Srbija ne moze biti na ovoj strani Drine...[/quote]
u potpunosti se slazem s tobom.
Mogu svi da zive u Srbiji ne smeta - ali Srbija ne moze biti na ovoj strani Drine...[/quote]
u potpunosti se slazem s tobom.
- djulba
- Posts: 614
- Joined: 15/05/2007 14:52
- Location: TUZLA
- Contact:
#17
Još jedan talenat na forumu!!!!!!
Pa dobro gotov svaki dan neko se javi i kaže ja hoću da se otcijepim ili kao onaj vapaj mladog hrvata i tako slično. PA NE MOŽE SE LJUDI DRAGI DRŽAVA CIJEPAT KAKO SE KOME DIGNE ŠTA JE VAMA.
Nego gledajte da radite i živite sa svojim porodicama i prijateljima i uživate u životu. Ne dajte da vam političari truju mozak kao npr Dodik koji se lafa bori za RS a kupio vilu na Dedinju od vaših para!! i da ne pišem dalje pozdrav svima!!!

Pa dobro gotov svaki dan neko se javi i kaže ja hoću da se otcijepim ili kao onaj vapaj mladog hrvata i tako slično. PA NE MOŽE SE LJUDI DRAGI DRŽAVA CIJEPAT KAKO SE KOME DIGNE ŠTA JE VAMA.
Nego gledajte da radite i živite sa svojim porodicama i prijateljima i uživate u životu. Ne dajte da vam političari truju mozak kao npr Dodik koji se lafa bori za RS a kupio vilu na Dedinju od vaših para!! i da ne pišem dalje pozdrav svima!!!
-
xon_sa
- Posts: 1181
- Joined: 30/10/2005 14:16
#20
Mozda se mi zgrazamo nad pitanjem postavljenim u ovoj temi, ali primjecujem da dosta ljudi pada na njihovu propagandu.
Pa njima je i cilj da mi popizdimo zbog totalne blokade funkcionisanja drzave i da im kazemo hajde eto idite vise, samo nas kocite. Sve je to lijepo smisljen plan.
Pa njima je i cilj da mi popizdimo zbog totalne blokade funkcionisanja drzave i da im kazemo hajde eto idite vise, samo nas kocite. Sve je to lijepo smisljen plan.
-
rashid
- Posts: 932
- Joined: 02/12/2005 01:21
- Location: Sarajevo-Anarhija
#21 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
Za sve koji ga napadate? Pa koliko se je to "bosnjaka,hrvata i ostalih" vratilo u Republiku Srpsku? Ko voli taj dio Bosne?alfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
Samo da kazem, nemojte laprdati iz Sarajeva? Bosna je puno vise od Sarajeva ali ovdje su ljudi preglupi da to shvate.
Ako se ljudi nece vracati u svoje domove, nevezano gdje to bilo (vise misljeno na RS) vjerujte, da vas niko nece ni pitati za odvajanje RS-a, nego ce to biti cinjenica.
-
Salahuddin
- Posts: 21
- Joined: 23/05/2005 10:22
#22 SRBI O CETNCIMA I NJIHOVOJ “REPUBLICI SRPSKOJ&
SRBI O CETNCIMA I NJIHOVOJ “REPUBLICI SRPSKOJ”
Belzebubova zemlja
Teofil Pancic
Reci mi šta ti je dragoceno, i reci cu ti ko si. Moj prvi neposredni susret s velikom dragocenošcu vaskolikog srpskog naroda, njegovog mudrog i demokratskog rukovodstva i dicne mu intelektualne elite zvanom Republika Srpska, s tom tekovinom Prosvetiteljstva uz koju smo ponosno umarširali u XXI vek, zbio se na granicnom prelazu Karakaj kod Zvornika. Godina je bila valjda 1996, ili pocetak 1997, rat je još bio posve sveža stvar, a neki se cudan svet iz Beograda, Novog Sada, Podgorice i Prištine bio potrpao u autobus i krenuo u Sarajevo (»koje Sarajevo? Naše ili njihovo?« u sklopu letece-ucionice-radionice (LUR). Sve je do granice licilo na nekakvu veselu postapokalipticnu ekskurziju, a onda smo prešli Drinu i ušli u Zonu sumraka. Brkati nadrndani degenerik koji je izigravao pogranicnog policajca gnusne Karadžiceve državolike kraste, kriminalno-patološki tip koji je samo na takvome mestu mogao biti Zakon, docim se u pristojnim društvima zakoni pišu zarad takvih, nije nas hteo pripustiti na Sveto Republickosrpsko Tle, s gadenjem kakvo Zdrav ispoljava prema Gubavcu prosiktao je da ne možemo dalje, bar ne u punom sastavu, jerbo dvojica ili trojica naših saputnika, slikara, kosovskih Albanaca, nisu posedovala nekakve potvrde o placenom nametu na nesrpskost. Shvatite ovo doslovno: tih si godina kao gradanin Srbije normalno prelazio Drinu samo ako si Srbin ili možeš kao takav da se provuceš; u slucaju evidentne »nesrpskosti« tvog imena, porekla, jezika ili cega vec, morao si u nekakvom predstavništvu RS u Beogradu – a to je predstavništvo bilo mafijaško leglo par ekselans, ali to je posebna prica – da uplatiš nekakav, hm... depozit, porez, namet, kaznu... ne znam ni ja šta bi to imalo biti, ali rekao bih da bi se ponajpre moglo definisati kao odšteta: ako hoceš da gaziš sveto srpsko tle poganim nesrpskim nožurdama, ima da platiš za tu nezasluženu privilegiju! Tja, recimo da je to bio zanimljiv susret nacizma i »ekologije«, farsicna balkanska »postmoderna«.
Vratili smo se u Srbiju, zaseli u neku pogranicnu mehanu, a naše drcne putovoditeljke Borka P. i Lana Ð. otišle su preko, do Zvornika, do nekog važnog bugarskog unproforca, i tek smo na njegovu oštru intervenciju nekako ipak nastavili put, ispraceni neskrivenom mržnjom Degenerika i ekipe. A onda smo prošli kroz sablasni Zvornik, vec cetvrtu zimu ispražnjen od svog predratnog dvotrecinskog (toliko o »svetoj srpskoj...« etc.) muslimanskog stanovništva, pa kroz jedno spaljeno selo, drugo, trece, osmo... i tako je to išlo skoro do Šehera: red visoke i guste bosanske šume, red garežnih leševa kuca, bez vrata i krovova. Svugde oko nas Republika Srpska u cistom stanju, 100% koncentrovana: pusta, divlja, uludo prolivenom ljudskom krvlju natopljena zemljuština, za koju evo iznova, po n-ti put cujem da bi trebalo da je cuvam kao neku posebnu dragocenost, kao božanstveno znamenje mog srpskog identiteta. Neljudsko Nemesto, perverzna tvorevina bez istorijskog, geografskog, demografskog ili bilo kojeg drugog suvislog utemeljenja, jedna morbidna izmišljotina, ovaplocenje mašte Udruženih Idiota, zaumni Neverland kojeg se ne možeš ne stideti, koji ti ne može ne biti mucan, cije ti postojanje ne može biti drugo doli bol i sramota ako si relativno normalno ljudsko celjade, ako veruješ u Deset Zapovesti bez obzira na to da li ih je srocio Bog ili covek, ako si nekada u životu, bar jednom, procitao neku knjigu, slušao neku muziku, popio neko vino, voleo neku ženu, ako nisi tek na zadnje šape osovljeni kurjak koji oštri ocnjake i zavija na mesec s drugim vucima.
A onda smo došli na Vraca, na periferiji Sarajeva, pa smo izašli iz beogradskog autobusa, propešacili nekih stotinak šumovitih metara necega što je valjda ta famozna, obogotvorena Granica Entiteta, ušli u sarajevski autobus i spustili se pravo u Grad Naše Sramote, tada još sasvim momacki razvaljen, izranjavan, izubijan, zavazda omezaren sve u šesnaest. A tamo su nas naši domacini, vidno uznemireni, upitali šta nas je toliko zadržalo. E, kume, ono nas je zadržalo, ono isto što je tebe cetiri godine zadržavalo u podrumu, a sve tvoje trajno zadržalo što u Frankfurtu ili Vankuveru što na štakama ili na groblju, ono nam se bilo obznanilo u svom dražesno satanistickom oblicju, a drugog doli takvog i nema, mada se kasnije doduše malko išlifovalo, trudeci se da nekako u sebi i iz sebe iskopa i neku Bolju Stranu, ali nije mu išlo baš slavno i baš ubedljivo, niti ce ikada ici, jer to, kumašine, nema »bolju stranu«: to je nastalo putem zla i zarad zla, i u vecnom održavanju plamena zla i mržnje iscrpljuje se njegov smisao, i tu pomoci nema. Naravno da tamo, u tome, ima i dobrih i casnih ljudi, ali šta to vredi i šta to menja, kad je ono takvo? Ljudi su tome ionako samo na smetnji. Ono je, zapravo, Cista Ideja koja se, avaj, nekako na kvarno probila do Stvarnosti.
Ideja o ustanovljavanju Takvog Necega kvintesencija je narocito uvrnutog i sadistickog zla, dok »terenska realizacija« toga spada medu sramnije stvari koje su ljudi ikada ucinili otkad se Istorija zapisuje u knjige i hronike; a oni ljudi koji se zovu Srbi zasigurno nikada ni pre ni docnije nisu pocinili, niti ce ikada pociniti, nešto tako užasno, tako nepopravljivo, odvratno, a ponad svega nepotrebno i bezvezno kao što je krvavi, ubilacki, pljackaški i proterivacki nastanak Onoga što su prozvali Republika Srpska, a cemu pravo ime može prosiktati samo Belzebub, makar kroz usta Opsednutog.
Odrasle su vec u meduvremenu neke generacije efikasno propranog mozga, one koje su vec uverene da je ono što se zove Republikom Srpskom tu oduvek i zauvek, gotovo kao nekakva »prirodna pojava«, neka Viša Datost protiv koje se buniti isto je tako blesavo kao rogoboriti na kišu, na maglu, na brdo. Sve što mogu jeste da svedocim: dvadeset i sedam godina živeo sam bez onoga što ce se jednom prozvati Republika Srpska, u blaženom neznanju i neverici da je uopšte moguce da takvo nešto nastane negde u Evropi nakon 1945. (pa još i da se »legalizuje«!), i ništa mi nije falilo u tih dvadeset i sedam godina bez nje, kao što nije falilo ni bilo kome drugom, osim valjda serklu opako bolesnih duša koje su je izmislile, koje su je rodile kao nekakvu »Rozmarinu bebu«, prekomandovale je iz pakla medu žive ljude. A kad su je rodili, uvalili su je svima-nama-koji-smo-Srbi da je ljuljamo, dojimo i tetošimo, pa još mrgodno i strogo proveravaju volimo li je dovoljno, dajemo li joj prvoklasnu papicu, pokrivamo li je da ne nazebe.
U stvarnosti, ona nije nikakva slatka beba, nego glomazna crkotina razjapljena nasred puta kojim bi rado prolazio normalan i cestit svet, srpski i svaki drugi, ali mu je zazorno, i postidno, i mucno, ona je na koncu tek sramotni iscedak i posmrtni ostatak jedne kanibalske orgije ubijanja nedužnih koja nije dostojna cak ni da se nazove ratom. Biti za ili protiv njenog postojanja na Zemlji nije pitanje manjka ili viška »srpskosti«, nego ljudskosti, toga jesi li ili nisi ona i onaj koji je bar ponekad u svome postojanju nešto više od beslovesne funte razgalamljenog mesa, nekadrog da dušom, telom i pamecu dobaci dalje od dva-tri Najniža Poriva.
Oni koji su je stvarali, i koji je sada histericno brane (od, nažalost, uglavnom umišljenih opasnosti po njen opstanak) kao nekakvu pagansko-satanisticku »svetinju« tacno su onoliko potomci Dositeja, Tesle ili Kiša koliko su i razni gerinzi, rozenberzi i himleri potomci Getea, Betovena i Šopenhauera. Ona je tvorevina po njihovoj meri, a oni bi sada da svoju meru proglase za srpsku meru, jedinu mogucu, jedinu ispravnu. Ali, nije srpsko sve što se srpskim zove, kao što nije ni republika sve što se kiti tom casnom plebejskom titulom, jer u srži Republike, tog visokog i plemenitog izuma najrafiniranije demokratske i civilizovane ljudskosti, leži upravo sloboda, i upravo bratstvo, i upravo jednakost, sve ono što ta bigotna Tvorevina dosledno negira samim svojim kriminalnim nastankom i svojim kukavnim trajanjem, sve ono po cemu se Tvorevina bebeci radosno posrala još u prolece 1992, i otada to cini danonocno, i cinice sve dok joj se bude moglo. A može joj se, ta ide joj baš sjajno, kao kakvom »kontroverznom biznismenu« medu zemljama, onom kojeg ne smeš pitati samo za prvi milion žrtava, a sve ostalo je transparentno i na izvol'te. Što ce reci da je sve ovo tek lajanje u vetar, jer Ona je, dakle, verovatno vec pobedila, ja sam vec izgubio, i preostaje mi samo da ispisujem ove redove, ko zna kome i zašto. Pa neka je, neka raste i cveta, ali bez mene: nisam krpa, nisam magarac, nisam makar i hinjeno ushiceni participant širokog fronta filistarskog konsenzusa; vidim što vidim, znam šta znam, i ne pristajem. Bubreg je i dalje bubreg, docim je mudo tek mudo, toliko još razluciti umem; i ništa od muda nikada nece napraviti bubreg, pa taman da je još toliko, i da mu još deset premijera, dvadeset predsednika i trista akademika drže laude i zdravice.
Pešcani sprud, 03.11.07.
Belzebubova zemlja
Teofil Pancic
Reci mi šta ti je dragoceno, i reci cu ti ko si. Moj prvi neposredni susret s velikom dragocenošcu vaskolikog srpskog naroda, njegovog mudrog i demokratskog rukovodstva i dicne mu intelektualne elite zvanom Republika Srpska, s tom tekovinom Prosvetiteljstva uz koju smo ponosno umarširali u XXI vek, zbio se na granicnom prelazu Karakaj kod Zvornika. Godina je bila valjda 1996, ili pocetak 1997, rat je još bio posve sveža stvar, a neki se cudan svet iz Beograda, Novog Sada, Podgorice i Prištine bio potrpao u autobus i krenuo u Sarajevo (»koje Sarajevo? Naše ili njihovo?« u sklopu letece-ucionice-radionice (LUR). Sve je do granice licilo na nekakvu veselu postapokalipticnu ekskurziju, a onda smo prešli Drinu i ušli u Zonu sumraka. Brkati nadrndani degenerik koji je izigravao pogranicnog policajca gnusne Karadžiceve državolike kraste, kriminalno-patološki tip koji je samo na takvome mestu mogao biti Zakon, docim se u pristojnim društvima zakoni pišu zarad takvih, nije nas hteo pripustiti na Sveto Republickosrpsko Tle, s gadenjem kakvo Zdrav ispoljava prema Gubavcu prosiktao je da ne možemo dalje, bar ne u punom sastavu, jerbo dvojica ili trojica naših saputnika, slikara, kosovskih Albanaca, nisu posedovala nekakve potvrde o placenom nametu na nesrpskost. Shvatite ovo doslovno: tih si godina kao gradanin Srbije normalno prelazio Drinu samo ako si Srbin ili možeš kao takav da se provuceš; u slucaju evidentne »nesrpskosti« tvog imena, porekla, jezika ili cega vec, morao si u nekakvom predstavništvu RS u Beogradu – a to je predstavništvo bilo mafijaško leglo par ekselans, ali to je posebna prica – da uplatiš nekakav, hm... depozit, porez, namet, kaznu... ne znam ni ja šta bi to imalo biti, ali rekao bih da bi se ponajpre moglo definisati kao odšteta: ako hoceš da gaziš sveto srpsko tle poganim nesrpskim nožurdama, ima da platiš za tu nezasluženu privilegiju! Tja, recimo da je to bio zanimljiv susret nacizma i »ekologije«, farsicna balkanska »postmoderna«.
Vratili smo se u Srbiju, zaseli u neku pogranicnu mehanu, a naše drcne putovoditeljke Borka P. i Lana Ð. otišle su preko, do Zvornika, do nekog važnog bugarskog unproforca, i tek smo na njegovu oštru intervenciju nekako ipak nastavili put, ispraceni neskrivenom mržnjom Degenerika i ekipe. A onda smo prošli kroz sablasni Zvornik, vec cetvrtu zimu ispražnjen od svog predratnog dvotrecinskog (toliko o »svetoj srpskoj...« etc.) muslimanskog stanovništva, pa kroz jedno spaljeno selo, drugo, trece, osmo... i tako je to išlo skoro do Šehera: red visoke i guste bosanske šume, red garežnih leševa kuca, bez vrata i krovova. Svugde oko nas Republika Srpska u cistom stanju, 100% koncentrovana: pusta, divlja, uludo prolivenom ljudskom krvlju natopljena zemljuština, za koju evo iznova, po n-ti put cujem da bi trebalo da je cuvam kao neku posebnu dragocenost, kao božanstveno znamenje mog srpskog identiteta. Neljudsko Nemesto, perverzna tvorevina bez istorijskog, geografskog, demografskog ili bilo kojeg drugog suvislog utemeljenja, jedna morbidna izmišljotina, ovaplocenje mašte Udruženih Idiota, zaumni Neverland kojeg se ne možeš ne stideti, koji ti ne može ne biti mucan, cije ti postojanje ne može biti drugo doli bol i sramota ako si relativno normalno ljudsko celjade, ako veruješ u Deset Zapovesti bez obzira na to da li ih je srocio Bog ili covek, ako si nekada u životu, bar jednom, procitao neku knjigu, slušao neku muziku, popio neko vino, voleo neku ženu, ako nisi tek na zadnje šape osovljeni kurjak koji oštri ocnjake i zavija na mesec s drugim vucima.
A onda smo došli na Vraca, na periferiji Sarajeva, pa smo izašli iz beogradskog autobusa, propešacili nekih stotinak šumovitih metara necega što je valjda ta famozna, obogotvorena Granica Entiteta, ušli u sarajevski autobus i spustili se pravo u Grad Naše Sramote, tada još sasvim momacki razvaljen, izranjavan, izubijan, zavazda omezaren sve u šesnaest. A tamo su nas naši domacini, vidno uznemireni, upitali šta nas je toliko zadržalo. E, kume, ono nas je zadržalo, ono isto što je tebe cetiri godine zadržavalo u podrumu, a sve tvoje trajno zadržalo što u Frankfurtu ili Vankuveru što na štakama ili na groblju, ono nam se bilo obznanilo u svom dražesno satanistickom oblicju, a drugog doli takvog i nema, mada se kasnije doduše malko išlifovalo, trudeci se da nekako u sebi i iz sebe iskopa i neku Bolju Stranu, ali nije mu išlo baš slavno i baš ubedljivo, niti ce ikada ici, jer to, kumašine, nema »bolju stranu«: to je nastalo putem zla i zarad zla, i u vecnom održavanju plamena zla i mržnje iscrpljuje se njegov smisao, i tu pomoci nema. Naravno da tamo, u tome, ima i dobrih i casnih ljudi, ali šta to vredi i šta to menja, kad je ono takvo? Ljudi su tome ionako samo na smetnji. Ono je, zapravo, Cista Ideja koja se, avaj, nekako na kvarno probila do Stvarnosti.
Ideja o ustanovljavanju Takvog Necega kvintesencija je narocito uvrnutog i sadistickog zla, dok »terenska realizacija« toga spada medu sramnije stvari koje su ljudi ikada ucinili otkad se Istorija zapisuje u knjige i hronike; a oni ljudi koji se zovu Srbi zasigurno nikada ni pre ni docnije nisu pocinili, niti ce ikada pociniti, nešto tako užasno, tako nepopravljivo, odvratno, a ponad svega nepotrebno i bezvezno kao što je krvavi, ubilacki, pljackaški i proterivacki nastanak Onoga što su prozvali Republika Srpska, a cemu pravo ime može prosiktati samo Belzebub, makar kroz usta Opsednutog.
Odrasle su vec u meduvremenu neke generacije efikasno propranog mozga, one koje su vec uverene da je ono što se zove Republikom Srpskom tu oduvek i zauvek, gotovo kao nekakva »prirodna pojava«, neka Viša Datost protiv koje se buniti isto je tako blesavo kao rogoboriti na kišu, na maglu, na brdo. Sve što mogu jeste da svedocim: dvadeset i sedam godina živeo sam bez onoga što ce se jednom prozvati Republika Srpska, u blaženom neznanju i neverici da je uopšte moguce da takvo nešto nastane negde u Evropi nakon 1945. (pa još i da se »legalizuje«!), i ništa mi nije falilo u tih dvadeset i sedam godina bez nje, kao što nije falilo ni bilo kome drugom, osim valjda serklu opako bolesnih duša koje su je izmislile, koje su je rodile kao nekakvu »Rozmarinu bebu«, prekomandovale je iz pakla medu žive ljude. A kad su je rodili, uvalili su je svima-nama-koji-smo-Srbi da je ljuljamo, dojimo i tetošimo, pa još mrgodno i strogo proveravaju volimo li je dovoljno, dajemo li joj prvoklasnu papicu, pokrivamo li je da ne nazebe.
U stvarnosti, ona nije nikakva slatka beba, nego glomazna crkotina razjapljena nasred puta kojim bi rado prolazio normalan i cestit svet, srpski i svaki drugi, ali mu je zazorno, i postidno, i mucno, ona je na koncu tek sramotni iscedak i posmrtni ostatak jedne kanibalske orgije ubijanja nedužnih koja nije dostojna cak ni da se nazove ratom. Biti za ili protiv njenog postojanja na Zemlji nije pitanje manjka ili viška »srpskosti«, nego ljudskosti, toga jesi li ili nisi ona i onaj koji je bar ponekad u svome postojanju nešto više od beslovesne funte razgalamljenog mesa, nekadrog da dušom, telom i pamecu dobaci dalje od dva-tri Najniža Poriva.
Oni koji su je stvarali, i koji je sada histericno brane (od, nažalost, uglavnom umišljenih opasnosti po njen opstanak) kao nekakvu pagansko-satanisticku »svetinju« tacno su onoliko potomci Dositeja, Tesle ili Kiša koliko su i razni gerinzi, rozenberzi i himleri potomci Getea, Betovena i Šopenhauera. Ona je tvorevina po njihovoj meri, a oni bi sada da svoju meru proglase za srpsku meru, jedinu mogucu, jedinu ispravnu. Ali, nije srpsko sve što se srpskim zove, kao što nije ni republika sve što se kiti tom casnom plebejskom titulom, jer u srži Republike, tog visokog i plemenitog izuma najrafiniranije demokratske i civilizovane ljudskosti, leži upravo sloboda, i upravo bratstvo, i upravo jednakost, sve ono što ta bigotna Tvorevina dosledno negira samim svojim kriminalnim nastankom i svojim kukavnim trajanjem, sve ono po cemu se Tvorevina bebeci radosno posrala još u prolece 1992, i otada to cini danonocno, i cinice sve dok joj se bude moglo. A može joj se, ta ide joj baš sjajno, kao kakvom »kontroverznom biznismenu« medu zemljama, onom kojeg ne smeš pitati samo za prvi milion žrtava, a sve ostalo je transparentno i na izvol'te. Što ce reci da je sve ovo tek lajanje u vetar, jer Ona je, dakle, verovatno vec pobedila, ja sam vec izgubio, i preostaje mi samo da ispisujem ove redove, ko zna kome i zašto. Pa neka je, neka raste i cveta, ali bez mene: nisam krpa, nisam magarac, nisam makar i hinjeno ushiceni participant širokog fronta filistarskog konsenzusa; vidim što vidim, znam šta znam, i ne pristajem. Bubreg je i dalje bubreg, docim je mudo tek mudo, toliko još razluciti umem; i ništa od muda nikada nece napraviti bubreg, pa taman da je još toliko, i da mu još deset premijera, dvadeset predsednika i trista akademika drže laude i zdravice.
Pešcani sprud, 03.11.07.
-
encian
- Posts: 1309
- Joined: 22/12/2006 15:42
#23 Re: Da li ste za otcjepljenje R.Srpske iz BiH?
zar nije i dio sarajeva "odlomljen"? ko voli taj dio zemlje? kvragu, ja!!!! i vjerovatno svako drugi normalan ko je isao na vraca na spomenik, tuda do trebevica, na trebevic, jahorinu i dalje. da ne pricam vise. odvajanje rs je cijepanje BOSNE. za razliku od bilo koje pokrajine ne svijetu koja trazi odcjepljenje, RS nema svoju historiju, svoj narod i vjestacki je napravljena.rashid wrote:Za sve koji ga napadate? Pa koliko se je to "bosnjaka,hrvata i ostalih" vratilo u Republiku Srpsku? Ko voli taj dio Bosne?alfabetaomega wrote:Da vidimo sta mislite, da li ste da se R.S kao bolji i razvijeniji entitet u BiH izdvoji iz BiH i da nastavi samostalno ili da se cak pripoji Srbiji i da konacno Svi Srbi zive u jednoj drzavi?
Samo da kazem, nemojte laprdati iz Sarajeva? Bosna je puno vise od Sarajeva ali ovdje su ljudi preglupi da to shvate.
Ako se ljudi nece vracati u svoje domove, nevezano gdje to bilo (vise misljeno na RS) vjerujte, da vas niko nece ni pitati za odvajanje RS-a, nego ce to biti cinjenica.
- djulba
- Posts: 614
- Joined: 15/05/2007 14:52
- Location: TUZLA
- Contact:
#24
Ja ako laprdam samo da znaš da laprdam iz Tuzle.....
a mislim da ne laprdam kao prvo države imaju prirodne granice kao rijeke planine i sl. i tako imamo Bosnu i Hercegovinu od mora do save od drine do une. i to je to. A kako bi je sada podjelio gdje bi bile granice da neĆe možda da bude neki zid....
ZATO NE SERITE NEGO OPET PONAVLJAM UŽIVAJTE U ŽIVOTU
a mislim da ne laprdam kao prvo države imaju prirodne granice kao rijeke planine i sl. i tako imamo Bosnu i Hercegovinu od mora do save od drine do une. i to je to. A kako bi je sada podjelio gdje bi bile granice da neĆe možda da bude neki zid....
ZATO NE SERITE NEGO OPET PONAVLJAM UŽIVAJTE U ŽIVOTU
- uvjek dobar gost
- Posts: 7109
- Joined: 12/12/2005 14:51
- Location: blizu Merkura
#25 Re: SRBI O CETNCIMA I NJIHOVOJ “REPUBLICI SRPSKOJ&
POred ovoga se pokakim na SDA i SBiH i naravno HDZ jer ovi su saučesnici u svemu ovome...Salahuddin wrote:SRBI O CETNCIMA I NJIHOVOJ “REPUBLICI SRPSKOJ”
Belzebubova zemlja
Teofil Pancic
Reci mi šta ti je dragoceno, i reci cu ti ko si. Moj prvi neposredni susret s velikom dragocenošcu vaskolikog srpskog naroda, njegovog mudrog i demokratskog rukovodstva i dicne mu intelektualne elite zvanom Republika Srpska, s tom tekovinom Prosvetiteljstva uz koju smo ponosno umarširali u XXI vek, zbio se na granicnom prelazu Karakaj kod Zvornika. Godina je bila valjda 1996, ili pocetak 1997, rat je još bio posve sveža stvar, a neki se cudan svet iz Beograda, Novog Sada, Podgorice i Prištine bio potrpao u autobus i krenuo u Sarajevo (»koje Sarajevo? Naše ili njihovo?« u sklopu letece-ucionice-radionice (LUR). Sve je do granice licilo na nekakvu veselu postapokalipticnu ekskurziju, a onda smo prešli Drinu i ušli u Zonu sumraka. Brkati nadrndani degenerik koji je izigravao pogranicnog policajca gnusne Karadžiceve državolike kraste, kriminalno-patološki tip koji je samo na takvome mestu mogao biti Zakon, docim se u pristojnim društvima zakoni pišu zarad takvih, nije nas hteo pripustiti na Sveto Republickosrpsko Tle, s gadenjem kakvo Zdrav ispoljava prema Gubavcu prosiktao je da ne možemo dalje, bar ne u punom sastavu, jerbo dvojica ili trojica naših saputnika, slikara, kosovskih Albanaca, nisu posedovala nekakve potvrde o placenom nametu na nesrpskost. Shvatite ovo doslovno: tih si godina kao gradanin Srbije normalno prelazio Drinu samo ako si Srbin ili možeš kao takav da se provuceš; u slucaju evidentne »nesrpskosti« tvog imena, porekla, jezika ili cega vec, morao si u nekakvom predstavništvu RS u Beogradu – a to je predstavništvo bilo mafijaško leglo par ekselans, ali to je posebna prica – da uplatiš nekakav, hm... depozit, porez, namet, kaznu... ne znam ni ja šta bi to imalo biti, ali rekao bih da bi se ponajpre moglo definisati kao odšteta: ako hoceš da gaziš sveto srpsko tle poganim nesrpskim nožurdama, ima da platiš za tu nezasluženu privilegiju! Tja, recimo da je to bio zanimljiv susret nacizma i »ekologije«, farsicna balkanska »postmoderna«.
Vratili smo se u Srbiju, zaseli u neku pogranicnu mehanu, a naše drcne putovoditeljke Borka P. i Lana Ð. otišle su preko, do Zvornika, do nekog važnog bugarskog unproforca, i tek smo na njegovu oštru intervenciju nekako ipak nastavili put, ispraceni neskrivenom mržnjom Degenerika i ekipe. A onda smo prošli kroz sablasni Zvornik, vec cetvrtu zimu ispražnjen od svog predratnog dvotrecinskog (toliko o »svetoj srpskoj...« etc.) muslimanskog stanovništva, pa kroz jedno spaljeno selo, drugo, trece, osmo... i tako je to išlo skoro do Šehera: red visoke i guste bosanske šume, red garežnih leševa kuca, bez vrata i krovova. Svugde oko nas Republika Srpska u cistom stanju, 100% koncentrovana: pusta, divlja, uludo prolivenom ljudskom krvlju natopljena zemljuština, za koju evo iznova, po n-ti put cujem da bi trebalo da je cuvam kao neku posebnu dragocenost, kao božanstveno znamenje mog srpskog identiteta. Neljudsko Nemesto, perverzna tvorevina bez istorijskog, geografskog, demografskog ili bilo kojeg drugog suvislog utemeljenja, jedna morbidna izmišljotina, ovaplocenje mašte Udruženih Idiota, zaumni Neverland kojeg se ne možeš ne stideti, koji ti ne može ne biti mucan, cije ti postojanje ne može biti drugo doli bol i sramota ako si relativno normalno ljudsko celjade, ako veruješ u Deset Zapovesti bez obzira na to da li ih je srocio Bog ili covek, ako si nekada u životu, bar jednom, procitao neku knjigu, slušao neku muziku, popio neko vino, voleo neku ženu, ako nisi tek na zadnje šape osovljeni kurjak koji oštri ocnjake i zavija na mesec s drugim vucima.
A onda smo došli na Vraca, na periferiji Sarajeva, pa smo izašli iz beogradskog autobusa, propešacili nekih stotinak šumovitih metara necega što je valjda ta famozna, obogotvorena Granica Entiteta, ušli u sarajevski autobus i spustili se pravo u Grad Naše Sramote, tada još sasvim momacki razvaljen, izranjavan, izubijan, zavazda omezaren sve u šesnaest. A tamo su nas naši domacini, vidno uznemireni, upitali šta nas je toliko zadržalo. E, kume, ono nas je zadržalo, ono isto što je tebe cetiri godine zadržavalo u podrumu, a sve tvoje trajno zadržalo što u Frankfurtu ili Vankuveru što na štakama ili na groblju, ono nam se bilo obznanilo u svom dražesno satanistickom oblicju, a drugog doli takvog i nema, mada se kasnije doduše malko išlifovalo, trudeci se da nekako u sebi i iz sebe iskopa i neku Bolju Stranu, ali nije mu išlo baš slavno i baš ubedljivo, niti ce ikada ici, jer to, kumašine, nema »bolju stranu«: to je nastalo putem zla i zarad zla, i u vecnom održavanju plamena zla i mržnje iscrpljuje se njegov smisao, i tu pomoci nema. Naravno da tamo, u tome, ima i dobrih i casnih ljudi, ali šta to vredi i šta to menja, kad je ono takvo? Ljudi su tome ionako samo na smetnji. Ono je, zapravo, Cista Ideja koja se, avaj, nekako na kvarno probila do Stvarnosti.
Ideja o ustanovljavanju Takvog Necega kvintesencija je narocito uvrnutog i sadistickog zla, dok »terenska realizacija« toga spada medu sramnije stvari koje su ljudi ikada ucinili otkad se Istorija zapisuje u knjige i hronike; a oni ljudi koji se zovu Srbi zasigurno nikada ni pre ni docnije nisu pocinili, niti ce ikada pociniti, nešto tako užasno, tako nepopravljivo, odvratno, a ponad svega nepotrebno i bezvezno kao što je krvavi, ubilacki, pljackaški i proterivacki nastanak Onoga što su prozvali Republika Srpska, a cemu pravo ime može prosiktati samo Belzebub, makar kroz usta Opsednutog.
Odrasle su vec u meduvremenu neke generacije efikasno propranog mozga, one koje su vec uverene da je ono što se zove Republikom Srpskom tu oduvek i zauvek, gotovo kao nekakva »prirodna pojava«, neka Viša Datost protiv koje se buniti isto je tako blesavo kao rogoboriti na kišu, na maglu, na brdo. Sve što mogu jeste da svedocim: dvadeset i sedam godina živeo sam bez onoga što ce se jednom prozvati Republika Srpska, u blaženom neznanju i neverici da je uopšte moguce da takvo nešto nastane negde u Evropi nakon 1945. (pa još i da se »legalizuje«!), i ništa mi nije falilo u tih dvadeset i sedam godina bez nje, kao što nije falilo ni bilo kome drugom, osim valjda serklu opako bolesnih duša koje su je izmislile, koje su je rodile kao nekakvu »Rozmarinu bebu«, prekomandovale je iz pakla medu žive ljude. A kad su je rodili, uvalili su je svima-nama-koji-smo-Srbi da je ljuljamo, dojimo i tetošimo, pa još mrgodno i strogo proveravaju volimo li je dovoljno, dajemo li joj prvoklasnu papicu, pokrivamo li je da ne nazebe.
U stvarnosti, ona nije nikakva slatka beba, nego glomazna crkotina razjapljena nasred puta kojim bi rado prolazio normalan i cestit svet, srpski i svaki drugi, ali mu je zazorno, i postidno, i mucno, ona je na koncu tek sramotni iscedak i posmrtni ostatak jedne kanibalske orgije ubijanja nedužnih koja nije dostojna cak ni da se nazove ratom. Biti za ili protiv njenog postojanja na Zemlji nije pitanje manjka ili viška »srpskosti«, nego ljudskosti, toga jesi li ili nisi ona i onaj koji je bar ponekad u svome postojanju nešto više od beslovesne funte razgalamljenog mesa, nekadrog da dušom, telom i pamecu dobaci dalje od dva-tri Najniža Poriva.
Oni koji su je stvarali, i koji je sada histericno brane (od, nažalost, uglavnom umišljenih opasnosti po njen opstanak) kao nekakvu pagansko-satanisticku »svetinju« tacno su onoliko potomci Dositeja, Tesle ili Kiša koliko su i razni gerinzi, rozenberzi i himleri potomci Getea, Betovena i Šopenhauera. Ona je tvorevina po njihovoj meri, a oni bi sada da svoju meru proglase za srpsku meru, jedinu mogucu, jedinu ispravnu. Ali, nije srpsko sve što se srpskim zove, kao što nije ni republika sve što se kiti tom casnom plebejskom titulom, jer u srži Republike, tog visokog i plemenitog izuma najrafiniranije demokratske i civilizovane ljudskosti, leži upravo sloboda, i upravo bratstvo, i upravo jednakost, sve ono što ta bigotna Tvorevina dosledno negira samim svojim kriminalnim nastankom i svojim kukavnim trajanjem, sve ono po cemu se Tvorevina bebeci radosno posrala još u prolece 1992, i otada to cini danonocno, i cinice sve dok joj se bude moglo. A može joj se, ta ide joj baš sjajno, kao kakvom »kontroverznom biznismenu« medu zemljama, onom kojeg ne smeš pitati samo za prvi milion žrtava, a sve ostalo je transparentno i na izvol'te. Što ce reci da je sve ovo tek lajanje u vetar, jer Ona je, dakle, verovatno vec pobedila, ja sam vec izgubio, i preostaje mi samo da ispisujem ove redove, ko zna kome i zašto. Pa neka je, neka raste i cveta, ali bez mene: nisam krpa, nisam magarac, nisam makar i hinjeno ushiceni participant širokog fronta filistarskog konsenzusa; vidim što vidim, znam šta znam, i ne pristajem. Bubreg je i dalje bubreg, docim je mudo tek mudo, toliko još razluciti umem; i ništa od muda nikada nece napraviti bubreg, pa taman da je još toliko, i da mu još deset premijera, dvadeset predsednika i trista akademika drže laude i zdravice.
Pešcani sprud, 03.11.07.
A ti narode dođi pameti što prije jer život samo je jedan........
A nema šanse da se išta iodčega odcjepi......
