Bosna i Hercegovina (1947-1987)

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...

Moderator: anex

Post Reply
User avatar
sinuhe
Posts: 11443
Joined: 03/06/2011 11:33

#651 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by sinuhe »

jefff
Posts: 5307
Joined: 05/08/2015 11:16

#652 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff »

SUDBINA KOJA LEDI KRV U ŽILAMA Kćeri Titovog nasljednika misterozno su preminule pod okolnostima koje ni danas nisu razjašnjene! Veo tajne prekriva sudbinu djevojaka čije je zabave čuvala policija
Kćeri Titovog nasljednika misterozno su preminule pod okolnostima koje ni danas nisu razjašnjene! Veo tajne prekriva sudbinu djevojaka čije je zabave čuvala policija


Sestre Mijatović bile su prekrasne, energične, karizmatične kćeri prvog čovjeka SFRJ nakon smrti Tita... Njihova tragična smrt ostala je misterij


19.08.2019.19:30
Tri godine prošle su od smrti Mire Stupice, velike jugoslavenske glumice koju su obožavali svi. Moćnici, kritičari, gledatelji diljem bivše države. Stupica je kroz svoj bogati život imala i tri braka, a posebno se istaknuo onaj s redateljem Bojanom Stupicom. Kraj njega je, po vlastitoj želji, i pokopana. Da ih nije smrt razdvojila, Mira se nikada ne bi udala i treći put. Naime, nakon što je Bojan Stupica preminuo, Stupica se udala za Cvijetina Mijatovića. Šest godina je bio član Predsjedništva SFRJ, a godinu dana i predsjednik istog. U braku je s njim doživjela njegovu veliku osobnu tragediju. Najveći jugoslavenski misterij bilo je i ostalo pitanje o tome što se dogodilo princezama s Dedinja, odnosno Mijatovićevim prelijepim kćerima.

Iako je bila medijski iznimno popraćena, a pitanje o djevojkama novinari nisu izostavljali pitati, Mira Stupica nikada nije komentirala niti otkrila što se dogodilo s njezinim pokćerkama. Sestre Mira i Maja Mijatović su, naime, obje preminule 1991. godine i to u razmaku od svega par mjeseci. Mira je ostala zapamćena kao članica grupe VIA talas, a njezina mlađa sestra Maja kao ambiciozna studentica glume u Sarajevu.



Neki tvrde da su bile zaražene virusom HIV-a, a drugi da su se predozirale
Njihova smrt dogodila se, tvrde nek, od posljedica infekcije HIV virusom, a po drugoj su preminule uslijed zloporabe droge. I dalje je službena verzija nepoznata, obavijena velom tajne. Ono po čemu su djevojke ostale zapamćene jesu njihove lude zabave tijekom osamdesetih godina, a svi koji su ih poznavali pamtili su njihovu ljepotu i šarm.

Starija sestra - Mirjana Mira, rođena je 1961. godine u Ljubljani. Mijatović ju je dobio s kazališnom glumicom Sibinom, koja je tragično izgubila život u prometnoj nesreći 1970. godine. Sestre su tako kao djevojčice ostala bez majke. Nakon smrti njihove majke, otac im se oženio Mirom Stupicom, a cijela obitelj ubrzo je stigla na Dedinje, sve nakon što je izabran za funkciju predsjednika SFRJ.



Pripadale su novovalnom pokretu i tulumarile u vili na Dedinju
Ubrzo su sestre počele privlačiti pozornost - prije svega energijom, ljepotom, zabavama, fatalnošću. Pripadale su beogradskom novovalnom pokretu, družile se s članovima EKV-a, Sonjom Savić, Bebi Dol, članovima Idola... Posebnu pozornost Mira je privlačila za vrijeme pripadanja grupi Via Talas. Nakon što se bend 1983. godine raspao, manje je bila u fokusu javnost. Uostalom, čuvala se strogo njihova privatnost, a policija im je, prema predaji, znala čuvati i kućna druženja. Mira je gradila u Beogradu glazbenu karijeru i pripadala alternativnim krugovima, a Maju su navodno poslali na studij u Sarajevu, sve kako bi je maknuli od lošeg društva.

A onda je otkriveno da su preminule, navodno 1991. godine ili nešto malo ranije, a navodno sve zbog ovisnosti o drogama. Zbog svega su se povukle iz javnosti, posramljene zbog svega što im se dogodilo. U najljepšim godinama života karizmatične sestre su preminule. Mira je imala nepunu 31 godinu, a Maja svega 26. Do smrti su živjele same, zajedno, izoliravši se od starog beogradskog društva. O njihovoj smrti mediji su tada šturo izvještavali. Dvije godine nakon njih, preminuo je i njihov otac Cvijetin Mijatović.
jefff
Posts: 5307
Joined: 05/08/2015 11:16

#653 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff »

kako su srboboljsevici davali balama da rade prljav poso...

https://www.sarajevograd.click/ispovije ... zNlSIqDGYU
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#654 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Woody »

Ubojstvo širokobrijeških škripara na brdu Mosor

Širokobriješki škripari su bili najbrojniji među križarskim grupama u zapadnoj Hercegovini u poraću Drugog svjetskog rata.

U lipnju 1946. organizirali su se vojno i politički te utemeljili Prvi hercegovački ustaško križarski zdrug pod zapovjedništvom ustaškog satnika Bože Mandića.

Piše: Hrvoje Mandić/Bild.ba

Politički cilj križara bio je rušenje komunizma pod palicom Josipa Broza Tita zbog zločina koje su Titovi partizani počinili nad Hrvatima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je označila škripare prijetnjom za proces uspostave vlasti.

Pomoću represivnog aparata KPJ je organizirala niz kaznenih ekspedicija u cilju likvidiranja škripara na teritoriju zapadne Hercegovine.

Škripari su u poraću, u očajničkoj borbi za život, u uvjetima stalnih sumnjičenja, izdaja i pogibija od strane tajne policije KPJ počinili zločine najčešće prema narodnim odbornicima, njihovim obiteljima i članovima Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

Agenti UDB-e u početku nisu imali uspjeha u likvidaciji škripara.

Pripadnici Prvog hercegovačkog ustaško križarskog zdruga pod vodstvom zapovjednika Bože Mandića su bili svjesni da je utjecaj UDB-e na stanovništvo zapadne Hercegovine slabio i svaki pokušaj aktivizacije pojedinih osoba na terenu od strane komunističkih vlasti škripari su osujetili i suradnike UDB-e pobili.

UDB-a je u Slavoniji uhvatila jednog križara Mikruta koji je rodom iz Imotskog. Isti je agentima UDB-e odao informacije o kretanju križara pod vodstvom Bože Mandića.
Inifiltriranje agenata

UDB-a je planirala akciju kojom bi u redove križara pod vodstvom Bože Mandića ubacili jednu skupinu agenata i časnika KNOJ-a, kako bi razotkrila njihove jatake i potom likvidirala križare.

Cilj UDB-e je bio omogućiti „bolji politički rad, razbijanje straha među poštenim ljudima toga kraja i stvaranje većeg povjerenja u narodnu vlast“.

Komunističke vlasti su u Sarajevu 20. kolovoza 1946. pozvale trojicu časnika UDB-e, devetoricu časnika KNOJ-a i dvojicu radio-telegrafista na Ilidžu.

Na Ilidžu su obučavani agenti za odlazak u akciju likvidiranja Križara. Vođa tih agenata je bio Teufik Selimović „Buđoni“.

Prvo su napravili plan kretanja skupine agenata na način da su poslani od strane Amerikanaca u Hercegovinu s ciljem pripremanja ustanka i raznim kotarevima. Nosili su američka odijela i bili su naoružani američkim oružjem jer ukoliko bi pali križarima u zarobljeništvo agenti UDB-e i KNOJ-a su željeli izbjeći međunarodnu kompromitaciju SAD-a.

Rukovoditelj grupe je bivši pripadnik poraženih oružanih snaga NDH Franjo, koje je u toj grupi glumio poručnika američke vojske, zatim Mikrut ustaški bojnik, koji se povukao u Italiju bježeći od Jugoslavenske armije (JA).

Nadalje, dio ljudstva je bilo sastavljeno od pripadnika raznih ustaških formacija u kojima nisu bili Hrvati iz Hercegovine. Među njima je bilo pripadnika ustaške milicije sastavljene od Muslimana.

Nadalje, agenti UDB-e i KNOJ-a su imali najviše poteškoća oko lomljenja jezika za izgovaranje raznih ustaških pojmova i svladavanje vojne terminologije.

Morali su naučiti da je zamjenska riječ za pištolj zapravo samokres, metak – naboj, dežurni – službujući (…). Agenti su se suočavali s poteškoćom svladavanja običaja zapadne Hercegovine, učenja molitve i proučavanju osobnih biografija križara.

Svaki agent je morao dobro svladati i poznavati sve rukovoditelje pojedinih križarskih postrojbi s terena na kom se nalazio. Nadalje, u izvješću stoji da je bojnik Mikrut s uspjehom izvršavao postavljene zadatke i postepeno se oslobađao straha.

Isti je, kako se u izvješću navodi, stekao uvjerenje da će mu se oprostiti sva zlodjela koja je počinio kao ustaša. „Naš odnos prema njemu je neusiljeno oprezan. Nevjerojatno pozna sve rukovoditelje ustaških formacija i mnogo nam pomaže u savladavanju naše legende“.

Agenti UDB-e i KNOJ-a pripremali su se deset dana za operaciju hapšenja i likvidacija križara. Prvo su otišli do Mostara i 2. rujna 1946. krenuli do Imotskog, u župu sela Kozice.
Prikupljanje informacija

Kad su stigli, iskrcali su se i krenuli u pravcu sela Mikruti u Imotskom odakle je bojnik. Navečer 3. rujna stigli su u selo Mikruti, tu večer nisu dobili nikakve obavještajne informacije o kretanju križara.

Sutradan, 4. veljače, skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nastavila je putovanje u kotar Ljubuški gdje su sreli Mikrutovog prijatelja.

Nisu saznali od njega obavještajne informacije pa ga uzimaju sa sobom u skupinu i sutradan 5. rujna krenuli su u kotar Posušje. Stigli su u selo Soviće u kojem su sreli jednog omladinca.

Skupina agenata se smjestila između Posušja i sela Sovića i pokušala uhvatiti vezu s jatacima, ali bez uspjeha. U izvješću se navodi kako su seljaci davali hranu agentima, ali su energično odbijali da im križari dolaze u selo.

„Drugog ili trećeg dana donosimo odluku da se odglumi napad na nas i sporazumijevamo se s rukovodstvom koje nam odobrava. Putem radio-stanice sve je ugovoreno na koji način treba vojska napasti, a što za cilj ima ulijevanje povjerenja u nas od strane seljaka – jataka. Bojnik Mikrut je na ovom terenu bio malo poznat. Sama vojska pa čak ni komandir čete nije znao da smo mi na terenu. Oficir, naš koji je išao sa četom s teškom mukom je uspio zaustaviti vojsku da nas dalje ne goni. Na ovakvo držanje vojske bili smo prisiljeni pucati malo bliže njih, da bi se s uspjehom mogli povući“.

Nadalje, skupina agenata se tri dana nakon boravka u kotaru Posušje tijekom noći povukli kod sela Gradac. Uspostavili su vezu sa zapovjedništvom kako bi ranjenog agenta sklonili na sigurno. Od Zapovjedništva su dobili zadatak da se moraju povući u ilegalu i manje dolaziti u doticaj sa seljacima.

Skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nailazi na probleme zbog nedostatka vode na terenu uslijed velikih vrućina. Sreli su jednog seljaka u blizini sela Vranić, na granici posuškog i širokobriješkog kotara.

Agenti smatraju da ima vezu s odmetnicima, ali i veliku opreznost. Njihove informacije uzimao je s rezervom i nije poznavao bojnika. Iz straha ih je uputio u Kolobarića dolac u kuću Ilije Mikulića.

Nakon dva dana stigli su do Ilije Mikulića koji im nije vjerovao. Uz nagovor agenata Ilija Mikulić ih je uz još dvojicu seljaka vodio do Vranića u kuću žene koja je kasnije potvrdila identitet bojnika Mikruta.

Potonjeg je sreo i jatak Ilija Mikulić tu večer i rekao im je da dolaze križari koji se žele sastati s bojnikom Mikrutom kako bi se uvjerili da je njegova skupina ustaško-emigrantska.

„Nastaje poprilično teška situacija, agent je na ovom zadatku još neprovjeren. Oko nas se čuju koraci na osnovu čega smo zaključili da ima još križara, koji su nam prišli s druge strane. Poručnik Franjo je uspio skupa s bojnikom Mikrutom otići na razgovore na koje ih je pozvao križar Mariofil Mandić. Već se u ovoj situaciji kod nekih naših drugova osjeća nervoza. Poslije dužeg razgovora koji je vođen između našeg agenta ´A´ i Mariofila Mandića, kada se isti uvjerio da je to stvarno bojnik Mikrut (u čemu nam je pomogao jatak Ilija Mikulić), Mariofil je prišao k nama sa svojim pratiocem te pozvao još dvojicu križara. Nastalo je srdačno pozdravljanje između nas“.

U izvješću stoji da su sutradan došli ostali križari, njih deset, a također pratitelj Ilije Mikulića koji je im je rekao da je direktni jatak bande te da se kod njega nalaze opljačkane stvari koje su križari kod njega pohranjivali.

Škripari su ih i dalje nastavili provjeravati, poglavito je uporan bio zastavnik UNS-a Brale Jurić „Bijavica“ koji je nekoliko puta provjeravao iste stvari s pojedinim agentima UDB-e nastojeći pronaći izvjesne kontradiktornosti u njihovim biografijama.
Agenti stekli povjerenje

Ubrzo je skupina agenata UDB-e stekla povjerenje Mariofila Mandića i jataka koji su oduševljeno gledali njihov dolazak jer su ih mislili kako Amerikanci planiraju skoru intervenciju putem zrakoplova i skori ustanak.

Seljake i križare u priču oko intervenciju američkih zrakoplova su uvjerili agenti UDB-e. U izvješću se navodi kako su prema zadatku trebali skupiti sve grupe križara zajedno i pomoću vojske koja prati skupinu agenata OZN-e i KNOJ-a likvidirati sve agente.

„Da bi još više učvrstili njihovo povjerenje dostavljamo im depeše koje dobivamo iz Barija u kojima nam se obećava skora zrakoplovna pomoć i naređuje da se bezuvjetno povežemo s rukovodiocem grupa. Mariofil Mandić, pored povjerenja koje je stekao kod nas, i dalje je oprezan i ne daje precizno mjesto Božinog skrivanja“.

Mariofil im navodi kako križari imaju bazu u Čvrsnici u kojoj imaju svoju tehniku otkuda Božo Mandić rukovodi s grupama. Skupina agenata je iznijela plan kretanja preko Ledinca, Turčnovića, Graca, Gostuše, Goranaca, preko Čabulje prema Čvrsnici.

Mariofilova skupina trebala se u blizini sela Ledinca povezati sa skupinom Benedikta Benke Penavića. Prenoćili su u Ledincu i sutra u večernjim su bili nadomak sela Turčnovića.

„Po dolasku u blizinu sela susreli smo dvojicu križara iz skupine Marka Lončara koji su zovnuli Mariofila na razgovor. Isti su ga obavijestili da je jedan odmetnik iz grupe Marka Lončara ubijen, a da je jedan od najvećih zločinaca Vinko Škrobo u neposrednoj blizini ranjen. Ovo nam Mariofil nije htio kazati, već smo kasnije doznali od drugih odmetnika. Sve više su počeli sumnjati Mariofilovi križari u skupinu agenata UDB-e i KNOJ-a prerušenu u američku vojnu uniformu.

„Svjesni smo da u ovoj situaciji ko prvi zapuca taj i pobjeđuje“.

U dosjeu „Izvješće o likvidaciji grupe Mariofila Mandića i Marka Lončara„ samo je sačuvano sedam stranica pisanih na strojopisu dok su ostale stranice uklonjene.

Međutim, iz drugih izvora saznajemo kako su se dalje stvari odvijale. Škriparu Benediktu Benki Penaviću je Mikrut bio sumnjiv i on se s tim nije slagao.

Nakon dužih pregovora došlo je do podjele na dvije skupine škripara. Mariofil Mandić sa svojom satnijom križara prihvatio je pripadnike UDB-e (bivše ustaše), dok se Benedikt Benko Penavić odvojio sa svojom skupinom škripara.

Skupina pripadnika UDB-e imala je za cilj najprije otkriti jatake koji pomažu škriparima u hrani i obavijestima, dok je drugi plan bio boraviti sa škriparima tri mjeseca i u noći ih ubiti u vrijeme sna.

Benedikt Benko Penavić često je upozoravao Mariofila Mandića da dalje bude oprezan te su se često međusobno sastajali, ali Mariofil nije nikada ništa dvojbenog primijetio.

Na brdu Mosor u iznad Širokog Brijega UDB-a je 18. rujna 1946. pobila desetoricu škripara: Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovko, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura.

Vođa diverzantske skupine UDB-e koja je pobila Mariofilovu skupinu je bio Teufik Selimović Buđoni (brat književnika Meše Selimovića).

Bila su tri stražara, a od toga dva diverzanta UDB-e u odorama križara na Mosoru. Obavještena je postrojba JA u Širokom Brijegu koja se došuljala i opkolila Mariofilovu skupinu.

Otvorili su paljbu na njih i pobili ih. Za tu operaciju nije znala UDB-a iz Širokog Brijega i Mostara, nego samo UDB-a iz Sarajeva.

Teufik Selimović je kasnije nastavio život u Beogradu bez službe u UDB-i. Tri je godine proveo u tamnici zbog toga jer je krao zlato, koristio svoj položaj na sve moguće načine i iživljavao se na mladim i maloljetnim djevojkama kao agent UDB-e.

KPJ je utemeljenjem dobrovoljačke milicije i angažiranja uhoda po selima organizirala niz kaznenih ekspedicija u kojima su agenti UDB-e od 1946. do 1948. pobili većinu širokobrijeških škripara.

Preostale uhvaćene širokobriješke škripare osudili su na smrt strijeljanjem ili na višegodišnje robije. Posljednji širokobriješki škripari pobijeni su 1951. godine od UDB-e.

Image

Na fotografiji se nalaze škripari: Marijofil Mandić (Š. Brijeg), Zlatko Ćavar (Oklaji), Jure Zovko (Oklaji), Bože Hrkać (Mokro), Jakiša Alpeza (Ledinac), Vidak Prskalo (Mokro), Veselko Rezić (D. Crnač), Ivan Jurčić (Ružići) i Ivan Kolobarić (Mamići).

Povijest nastanka fotografije: Škripari su u lipnju 1946. zatražili od jataka Ilije Alpeze u Gornjem Gracu (kod staja Grozdanac) fotografski aparat. Alpeza ih je fotografirao i izradio jedinu dostupnu fotografiju škripara pod vodstvom Marijofila Mandića.
Emiremir33
Posts: 2075
Joined: 16/12/2019 13:12

#655 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Emiremir33 »

Woody wrote: 12/06/2020 14:27 Ubojstvo širokobrijeških škripara na brdu Mosor

Širokobriješki škripari su bili najbrojniji među križarskim grupama u zapadnoj Hercegovini u poraću Drugog svjetskog rata.

U lipnju 1946. organizirali su se vojno i politički te utemeljili Prvi hercegovački ustaško križarski zdrug pod zapovjedništvom ustaškog satnika Bože Mandića.

Piše: Hrvoje Mandić/Bild.ba

Politički cilj križara bio je rušenje komunizma pod palicom Josipa Broza Tita zbog zločina koje su Titovi partizani počinili nad Hrvatima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je označila škripare prijetnjom za proces uspostave vlasti.

Pomoću represivnog aparata KPJ je organizirala niz kaznenih ekspedicija u cilju likvidiranja škripara na teritoriju zapadne Hercegovine.

Škripari su u poraću, u očajničkoj borbi za život, u uvjetima stalnih sumnjičenja, izdaja i pogibija od strane tajne policije KPJ počinili zločine najčešće prema narodnim odbornicima, njihovim obiteljima i članovima Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

Agenti UDB-e u početku nisu imali uspjeha u likvidaciji škripara.

Pripadnici Prvog hercegovačkog ustaško križarskog zdruga pod vodstvom zapovjednika Bože Mandića su bili svjesni da je utjecaj UDB-e na stanovništvo zapadne Hercegovine slabio i svaki pokušaj aktivizacije pojedinih osoba na terenu od strane komunističkih vlasti škripari su osujetili i suradnike UDB-e pobili.

UDB-a je u Slavoniji uhvatila jednog križara Mikruta koji je rodom iz Imotskog. Isti je agentima UDB-e odao informacije o kretanju križara pod vodstvom Bože Mandića.
Inifiltriranje agenata

UDB-a je planirala akciju kojom bi u redove križara pod vodstvom Bože Mandića ubacili jednu skupinu agenata i časnika KNOJ-a, kako bi razotkrila njihove jatake i potom likvidirala križare.

Cilj UDB-e je bio omogućiti „bolji politički rad, razbijanje straha među poštenim ljudima toga kraja i stvaranje većeg povjerenja u narodnu vlast“.

Komunističke vlasti su u Sarajevu 20. kolovoza 1946. pozvale trojicu časnika UDB-e, devetoricu časnika KNOJ-a i dvojicu radio-telegrafista na Ilidžu.

Na Ilidžu su obučavani agenti za odlazak u akciju likvidiranja Križara. Vođa tih agenata je bio Teufik Selimović „Buđoni“.

Prvo su napravili plan kretanja skupine agenata na način da su poslani od strane Amerikanaca u Hercegovinu s ciljem pripremanja ustanka i raznim kotarevima. Nosili su američka odijela i bili su naoružani američkim oružjem jer ukoliko bi pali križarima u zarobljeništvo agenti UDB-e i KNOJ-a su željeli izbjeći međunarodnu kompromitaciju SAD-a.

Rukovoditelj grupe je bivši pripadnik poraženih oružanih snaga NDH Franjo, koje je u toj grupi glumio poručnika američke vojske, zatim Mikrut ustaški bojnik, koji se povukao u Italiju bježeći od Jugoslavenske armije (JA).

Nadalje, dio ljudstva je bilo sastavljeno od pripadnika raznih ustaških formacija u kojima nisu bili Hrvati iz Hercegovine. Među njima je bilo pripadnika ustaške milicije sastavljene od Muslimana.

Nadalje, agenti UDB-e i KNOJ-a su imali najviše poteškoća oko lomljenja jezika za izgovaranje raznih ustaških pojmova i svladavanje vojne terminologije.

Morali su naučiti da je zamjenska riječ za pištolj zapravo samokres, metak – naboj, dežurni – službujući (…). Agenti su se suočavali s poteškoćom svladavanja običaja zapadne Hercegovine, učenja molitve i proučavanju osobnih biografija križara.

Svaki agent je morao dobro svladati i poznavati sve rukovoditelje pojedinih križarskih postrojbi s terena na kom se nalazio. Nadalje, u izvješću stoji da je bojnik Mikrut s uspjehom izvršavao postavljene zadatke i postepeno se oslobađao straha.

Isti je, kako se u izvješću navodi, stekao uvjerenje da će mu se oprostiti sva zlodjela koja je počinio kao ustaša. „Naš odnos prema njemu je neusiljeno oprezan. Nevjerojatno pozna sve rukovoditelje ustaških formacija i mnogo nam pomaže u savladavanju naše legende“.

Agenti UDB-e i KNOJ-a pripremali su se deset dana za operaciju hapšenja i likvidacija križara. Prvo su otišli do Mostara i 2. rujna 1946. krenuli do Imotskog, u župu sela Kozice.
Prikupljanje informacija

Kad su stigli, iskrcali su se i krenuli u pravcu sela Mikruti u Imotskom odakle je bojnik. Navečer 3. rujna stigli su u selo Mikruti, tu večer nisu dobili nikakve obavještajne informacije o kretanju križara.

Sutradan, 4. veljače, skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nastavila je putovanje u kotar Ljubuški gdje su sreli Mikrutovog prijatelja.

Nisu saznali od njega obavještajne informacije pa ga uzimaju sa sobom u skupinu i sutradan 5. rujna krenuli su u kotar Posušje. Stigli su u selo Soviće u kojem su sreli jednog omladinca.

Skupina agenata se smjestila između Posušja i sela Sovića i pokušala uhvatiti vezu s jatacima, ali bez uspjeha. U izvješću se navodi kako su seljaci davali hranu agentima, ali su energično odbijali da im križari dolaze u selo.

„Drugog ili trećeg dana donosimo odluku da se odglumi napad na nas i sporazumijevamo se s rukovodstvom koje nam odobrava. Putem radio-stanice sve je ugovoreno na koji način treba vojska napasti, a što za cilj ima ulijevanje povjerenja u nas od strane seljaka – jataka. Bojnik Mikrut je na ovom terenu bio malo poznat. Sama vojska pa čak ni komandir čete nije znao da smo mi na terenu. Oficir, naš koji je išao sa četom s teškom mukom je uspio zaustaviti vojsku da nas dalje ne goni. Na ovakvo držanje vojske bili smo prisiljeni pucati malo bliže njih, da bi se s uspjehom mogli povući“.

Nadalje, skupina agenata se tri dana nakon boravka u kotaru Posušje tijekom noći povukli kod sela Gradac. Uspostavili su vezu sa zapovjedništvom kako bi ranjenog agenta sklonili na sigurno. Od Zapovjedništva su dobili zadatak da se moraju povući u ilegalu i manje dolaziti u doticaj sa seljacima.

Skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nailazi na probleme zbog nedostatka vode na terenu uslijed velikih vrućina. Sreli su jednog seljaka u blizini sela Vranić, na granici posuškog i širokobriješkog kotara.

Agenti smatraju da ima vezu s odmetnicima, ali i veliku opreznost. Njihove informacije uzimao je s rezervom i nije poznavao bojnika. Iz straha ih je uputio u Kolobarića dolac u kuću Ilije Mikulića.

Nakon dva dana stigli su do Ilije Mikulića koji im nije vjerovao. Uz nagovor agenata Ilija Mikulić ih je uz još dvojicu seljaka vodio do Vranića u kuću žene koja je kasnije potvrdila identitet bojnika Mikruta.

Potonjeg je sreo i jatak Ilija Mikulić tu večer i rekao im je da dolaze križari koji se žele sastati s bojnikom Mikrutom kako bi se uvjerili da je njegova skupina ustaško-emigrantska.

„Nastaje poprilično teška situacija, agent je na ovom zadatku još neprovjeren. Oko nas se čuju koraci na osnovu čega smo zaključili da ima još križara, koji su nam prišli s druge strane. Poručnik Franjo je uspio skupa s bojnikom Mikrutom otići na razgovore na koje ih je pozvao križar Mariofil Mandić. Već se u ovoj situaciji kod nekih naših drugova osjeća nervoza. Poslije dužeg razgovora koji je vođen između našeg agenta ´A´ i Mariofila Mandića, kada se isti uvjerio da je to stvarno bojnik Mikrut (u čemu nam je pomogao jatak Ilija Mikulić), Mariofil je prišao k nama sa svojim pratiocem te pozvao još dvojicu križara. Nastalo je srdačno pozdravljanje između nas“.

U izvješću stoji da su sutradan došli ostali križari, njih deset, a također pratitelj Ilije Mikulića koji je im je rekao da je direktni jatak bande te da se kod njega nalaze opljačkane stvari koje su križari kod njega pohranjivali.

Škripari su ih i dalje nastavili provjeravati, poglavito je uporan bio zastavnik UNS-a Brale Jurić „Bijavica“ koji je nekoliko puta provjeravao iste stvari s pojedinim agentima UDB-e nastojeći pronaći izvjesne kontradiktornosti u njihovim biografijama.
Agenti stekli povjerenje

Ubrzo je skupina agenata UDB-e stekla povjerenje Mariofila Mandića i jataka koji su oduševljeno gledali njihov dolazak jer su ih mislili kako Amerikanci planiraju skoru intervenciju putem zrakoplova i skori ustanak.

Seljake i križare u priču oko intervenciju američkih zrakoplova su uvjerili agenti UDB-e. U izvješću se navodi kako su prema zadatku trebali skupiti sve grupe križara zajedno i pomoću vojske koja prati skupinu agenata OZN-e i KNOJ-a likvidirati sve agente.

„Da bi još više učvrstili njihovo povjerenje dostavljamo im depeše koje dobivamo iz Barija u kojima nam se obećava skora zrakoplovna pomoć i naređuje da se bezuvjetno povežemo s rukovodiocem grupa. Mariofil Mandić, pored povjerenja koje je stekao kod nas, i dalje je oprezan i ne daje precizno mjesto Božinog skrivanja“.

Mariofil im navodi kako križari imaju bazu u Čvrsnici u kojoj imaju svoju tehniku otkuda Božo Mandić rukovodi s grupama. Skupina agenata je iznijela plan kretanja preko Ledinca, Turčnovića, Graca, Gostuše, Goranaca, preko Čabulje prema Čvrsnici.

Mariofilova skupina trebala se u blizini sela Ledinca povezati sa skupinom Benedikta Benke Penavića. Prenoćili su u Ledincu i sutra u večernjim su bili nadomak sela Turčnovića.

„Po dolasku u blizinu sela susreli smo dvojicu križara iz skupine Marka Lončara koji su zovnuli Mariofila na razgovor. Isti su ga obavijestili da je jedan odmetnik iz grupe Marka Lončara ubijen, a da je jedan od najvećih zločinaca Vinko Škrobo u neposrednoj blizini ranjen. Ovo nam Mariofil nije htio kazati, već smo kasnije doznali od drugih odmetnika. Sve više su počeli sumnjati Mariofilovi križari u skupinu agenata UDB-e i KNOJ-a prerušenu u američku vojnu uniformu.

„Svjesni smo da u ovoj situaciji ko prvi zapuca taj i pobjeđuje“.

U dosjeu „Izvješće o likvidaciji grupe Mariofila Mandića i Marka Lončara„ samo je sačuvano sedam stranica pisanih na strojopisu dok su ostale stranice uklonjene.

Međutim, iz drugih izvora saznajemo kako su se dalje stvari odvijale. Škriparu Benediktu Benki Penaviću je Mikrut bio sumnjiv i on se s tim nije slagao.

Nakon dužih pregovora došlo je do podjele na dvije skupine škripara. Mariofil Mandić sa svojom satnijom križara prihvatio je pripadnike UDB-e (bivše ustaše), dok se Benedikt Benko Penavić odvojio sa svojom skupinom škripara.

Skupina pripadnika UDB-e imala je za cilj najprije otkriti jatake koji pomažu škriparima u hrani i obavijestima, dok je drugi plan bio boraviti sa škriparima tri mjeseca i u noći ih ubiti u vrijeme sna.

Benedikt Benko Penavić često je upozoravao Mariofila Mandića da dalje bude oprezan te su se često međusobno sastajali, ali Mariofil nije nikada ništa dvojbenog primijetio.

Na brdu Mosor u iznad Širokog Brijega UDB-a je 18. rujna 1946. pobila desetoricu škripara: Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovko, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura.

Vođa diverzantske skupine UDB-e koja je pobila Mariofilovu skupinu je bio Teufik Selimović Buđoni (brat književnika Meše Selimovića).

Bila su tri stražara, a od toga dva diverzanta UDB-e u odorama križara na Mosoru. Obavještena je postrojba JA u Širokom Brijegu koja se došuljala i opkolila Mariofilovu skupinu.

Otvorili su paljbu na njih i pobili ih. Za tu operaciju nije znala UDB-a iz Širokog Brijega i Mostara, nego samo UDB-a iz Sarajeva.

Teufik Selimović je kasnije nastavio život u Beogradu bez službe u UDB-i. Tri je godine proveo u tamnici zbog toga jer je krao zlato, koristio svoj položaj na sve moguće načine i iživljavao se na mladim i maloljetnim djevojkama kao agent UDB-e.

KPJ je utemeljenjem dobrovoljačke milicije i angažiranja uhoda po selima organizirala niz kaznenih ekspedicija u kojima su agenti UDB-e od 1946. do 1948. pobili većinu širokobrijeških škripara.

Preostale uhvaćene širokobriješke škripare osudili su na smrt strijeljanjem ili na višegodišnje robije. Posljednji širokobriješki škripari pobijeni su 1951. godine od UDB-e.

Image

Na fotografiji se nalaze škripari: Marijofil Mandić (Š. Brijeg), Zlatko Ćavar (Oklaji), Jure Zovko (Oklaji), Bože Hrkać (Mokro), Jakiša Alpeza (Ledinac), Vidak Prskalo (Mokro), Veselko Rezić (D. Crnač), Ivan Jurčić (Ružići) i Ivan Kolobarić (Mamići).

Povijest nastanka fotografije: Škripari su u lipnju 1946. zatražili od jataka Ilije Alpeze u Gornjem Gracu (kod staja Grozdanac) fotografski aparat. Alpeza ih je fotografirao i izradio jedinu dostupnu fotografiju škripara pod vodstvom Marijofila Mandića.
Da nije ovaj Teufik Selimovic,brat Mese Selimovica?
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#656 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Woody »

Jeste.

Teufik Selimović "Buđoni" je brat Meše Selimovića. Tipični komunistički silnik, koji je mislio i vjerovao da može uraditi šta god mu kurcu padne na pamet.

Image
Teufik Selimović - Buđoni, krajnji desno (puši), s lijeve strane Džemala Bijedića

Image
Teufik Selimović - Buđoni, prvi slijeva u društvu sa Nađom Biser-Taso, Esedom Čengićem i Džemalom Bijedićem u oslobođenom Sarajevu, april 1945

Nije kurcem mrdnuo ni kada mu je rođeni brat, Šefkija, osuđen na smrt, a kazna odlagana čekajući da li će neko (možda baš on) regovati i povući mjere/veze da se oslobodi. Odnosi između Teufika i Mehmeda-Meše su nakon Šefkijinog strijeljanja potpuno zahladili, i nakon toga nisu imali nikakvih kontakata.

I, kao što to obično i biva, i Buđoni dopada po nož partije. 1952. biva osuđen i poslat na robiju u Zenicu nakon "pada" Rankovića, po apsolutno istoj optužnici pod kojom je okončao Šefkija - krađa namještaja. Za razliku od Šefkije, Buđoni nije bio osuđen na smrt, ali je imao "topao" prijem kod zeničkih robijaša čije je presude sam potpisivao.

Sve u svemu, on u ovoj priči nije relevantan, jer je u doba hvatanja "škripara" on bio visoki oficir OZNA-e/KNOJ-a i takva naređenja je potpisivao inercijom. Nije on bio za skakanja i gonjanja narodnih neprijatelja po škripovima hercegovačkim.

Njegova specijalnost ipak su bili Hadžiefendićevi "legionari" i "Handžarevci", naročito oni iz tuzlanskog kraja koji su mu bili "odranije poznati".
Last edited by Woody on 29/06/2020 15:09, edited 3 times in total.
jefff
Posts: 5307
Joined: 05/08/2015 11:16

#657 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff »

To ti je kada imas brata. Uvijek je jedan bolji. U mom slucaju ja sam bolji a to nista drugo ne znaci nego da je sve preko mojih ledja.
Emiremir33
Posts: 2075
Joined: 16/12/2019 13:12

#658 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Emiremir33 »

Woody wrote: 29/06/2020 10:04 Jeste.

Teufik Selimović "Buđoni" je brat Meše Selimovića. Tipični komunistički silnik, koji je mislio i vjerovao da može uraditi šta god mu kurcu padne na pamet.

Image
Teufik Selimović - Buđoni, krajnji desno (puši), s lijeve strane Džemala Bijedića

Image
Teufik Selimović - Buđoni, prvi slijeva u društvu sa Nađom Biser-Taso, Esedom Čengićem i Džemalom Bijedićem u oslobođenom Sarajevu, april 1945

Nije kurcem mrdnuo ni kada mu je rođeni brat, Šefkija, osuđen na smrt, a kazna odlagana čekajući da li će neko (možda baš on) regovati i povući mjere/veze da se oslobodi. Odnosi između Teufika i Mehmeda-Meše su nakon Šefkijinog strijeljanja potpuno zahladili, i nakon toga nisu imali nikakvih kontakata.

I, kao što to obično i biva, i Buđoni dopada po nož partije. 1952. biva osuđen i poslat na robiju u Zenicu nakon "pada" Rankovića, po apsolutno istoj optužnici pod kojom je okončao Šefkija - krađa namještaja. Za razliku od Šefkije, Buđoni nije bio osuđen na smrt, ali je imao "topao" prijem kod zeničkih robijaša čije je presude sam potpisivao.

Sve u svemu, on u ovoj priči nije relevantan, jer je u doba hvatanja "škripara" on bio visoki oficir OZNA-e/KNOJ-a i takva naređenja je potpisivao inercijom. Nije on bio za skakanja i gonjanja narodnih neprijatelja po škripovima hercegovačkim.

Njegova specijalnost ipak su bili Hadžiefendićevi "legionari" i "Handžarevci", naročito oni iz tuzlanskog kraja koji su mu bili "odranije poznati".
Ko zna koje su tu igre bile medju samom OZNOM...Opet je to umijece bilo ubaciti se u redove Skripara,za ono vrijeme ...Slicno kao u Operaciji Gvardijan 1946-47
jefff
Posts: 5307
Joined: 05/08/2015 11:16

#659 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff »

Image
goshpar
Posts: 278
Joined: 21/12/2003 00:00

#660 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by goshpar »

Naletih na naslovnicu novina iz neke 82. ili 83. i naslov ide nesto kao "Ako se ne smanji potrosnja pojačat će se redukcije struje" i piše kako struje nema svaki drugi dan... Imao sam tada desetak godina i dobro se sjećam tih redukcija, svaki drugi dan po 8 sati...

Danas nešto razmišljam, zašto su bile redukcije. Je li moguće da je Jugoslaviji nedostajalo struje. Nekako mi se čini da je i tadašnja proizvodnja valjda moglo biti dovoljna za yu potrebe.

I onda pretpostavljam da je moguće da je u vrijeme tadašnje ekonomske krize, država izvozila struju, jer su joj bile prijeko potrebne devize, a ovamo narodu šta ostane...

Je li bio moguć taj scenario...
User avatar
geralt
Posts: 5118
Joined: 14/09/2017 12:45

#661 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by geralt »

goshpar wrote: 10/02/2021 16:45 Naletih na naslovnicu novina iz neke 82. ili 83. i naslov ide nesto kao "Ako se ne smanji potrosnja pojačat će se redukcije struje" i piše kako struje nema svaki drugi dan... Imao sam tada desetak godina i dobro se sjećam tih redukcija, svaki drugi dan po 8 sati...

Danas nešto razmišljam, zašto su bile redukcije. Je li moguće da je Jugoslaviji nedostajalo struje. Nekako mi se čini da je i tadašnja proizvodnja valjda moglo biti dovoljna za yu potrebe.

I onda pretpostavljam da je moguće da je u vrijeme tadašnje ekonomske krize, država izvozila struju, jer su joj bile prijeko potrebne devize, a ovamo narodu šta ostane...

Je li bio moguć taj scenario...
Uzmi u obzir da je dosta elektrana izgradjeno tek nakon te '82. TE Kakanj '88., HE Visegrad 89., TE Ugljevik '85., onda malo dalje od nas Krsko '83., Djerdap II '84... A potrosnja je bila ista kao i danas, ako ne i vece zbog industrije.
goshpar
Posts: 278
Joined: 21/12/2003 00:00

#662 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by goshpar »

geralt wrote: 10/02/2021 19:11
goshpar wrote: 10/02/2021 16:45 Naletih na naslovnicu novina iz neke 82. ili 83. i naslov ide nesto kao "Ako se ne smanji potrosnja pojačat će se redukcije struje" i piše kako struje nema svaki drugi dan... Imao sam tada desetak godina i dobro se sjećam tih redukcija, svaki drugi dan po 8 sati...

Danas nešto razmišljam, zašto su bile redukcije. Je li moguće da je Jugoslaviji nedostajalo struje. Nekako mi se čini da je i tadašnja proizvodnja valjda moglo biti dovoljna za yu potrebe.

I onda pretpostavljam da je moguće da je u vrijeme tadašnje ekonomske krize, država izvozila struju, jer su joj bile prijeko potrebne devize, a ovamo narodu šta ostane...

Je li bio moguć taj scenario...
Uzmi u obzir da je dosta elektrana izgradjeno tek nakon te '82. TE Kakanj '88., HE Visegrad 89., TE Ugljevik '85., onda malo dalje od nas Krsko '83., Djerdap II '84... A potrosnja je bila ista kao i danas, ako ne i vece zbog industrije.
nisam znao da je Yu tako "kasno" postala energetski jaka... Ali šta je onda bio razlog za redukcije struje. I kako i zašto su prestale. Sigurno nisu urodili plodom pozivi da se smanji potrošnja...

sjecam se kako se iscekivala utakmica na SP spanija-jugoslavija, i samo sto je utakmica pocela, kvrc... nesta struje :)
User avatar
geralt
Posts: 5118
Joined: 14/09/2017 12:45

#663 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by geralt »

goshpar wrote: 11/02/2021 10:18 nisam znao da je Yu tako "kasno" postala energetski jaka... Ali šta je onda bio razlog za redukcije struje. I kako i zašto su prestale. Sigurno nisu urodili plodom pozivi da se smanji potrošnja...

sjecam se kako se iscekivala utakmica na SP spanija-jugoslavija, i samo sto je utakmica pocela, kvrc... nesta struje :)
Ako ti je potrosnja veca od proizvodnje u sistemu, moras ili ukljuciti dodatnu proizvodnju iz rezerve, ili kupiti i uvesti struju, ili gasiti potrosnju, jer ti inace ode frekvencija ispod 50 Hz i nastaje kurslus. Ako rezervne proizvodnje nema, a struju ne mozes uvesti (ili zato sto nemas dovoljno interkonekcija, ili zato sto si kokuz), ostaje ti da gasis potrosace. A gasenje domacinstava je manja steta nego prekidanje proizvodnje u industriji.

Pretpostavljam da je u pitanju bio neki zajeb u planiranju sistema, i da su novi veliki potrosaci (fabrike) dodavane brze od proizvodjaca (elektrana), ili da je podcijenjen porast potrosnje u domacinstvima.
jefff
Posts: 5307
Joined: 05/08/2015 11:16

#664 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff »

PAŠAGA MANDŽIĆ – kako je “pao” drug Murat
18. Januara 2020. admin bih, bosna i hercegovina, historija, historija.info, pašaga mandžić, tuzla
Godine 1973. Pašaga Mandžić, istaknuti komunista, partizanski rukovodilac, prvoborac i narodni heroj, ponukan knjigom Rodoljuba Čolakovića “Zapisi iz oslobodilačkog rata” i pristrano-paušalnim autorovim stavovima iznijetim u njoj, javno je iznio svoj stav o greškama KPJ prema Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata. Čolakovićeva knjiga i Mandžićevo reagiranje na nju tek je okidač njegovog, Mandžićevog, akumuliranog nezadovoljstva zbog, prije svega, partizanske kolaboracije s četnicima, čemu se on tokom cijelog rata žestoko protivio, za razliku od Rodoljuba Čolakovića i Cvijetina Mijatovića, koji su, svako malo, koketirali s četnicima.

Naime, 1. oktobra 1941. komandant četničkih jedinica u istočnoj Bosni Jezdimir Dangić je zajedno sa Sergijem Mihailovićem i Perom Đukanovićem s četničke strane, potpisao sporazum o saradnji s partizanskim jedinicama i o uspostavi zajedničkog četničko-partizanskog štaba s ciljem zaštite srpskog stanovništva istočne Bosne od ustaša; s partizanske strane potpisnici su bili Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip i Svetozar Vukmanović Tempo. U to vrijeme Dangićevi odredi zauzimaju Bratunac, Srebrenicu, Vlasenicu, Olovo, Rogaticu, Foču, Goražde i Čajniče. Tom prilikom četnici su izvršili neviđen pokolj nad muslimanskim stanovništvom, hiljade su ljudi pobijeni, a preživjeli su protjerani iz svojih domova. 28. novembra 1941. majevički četnici i partizani su opkolili selo Koraj i ubili preko 300 civila. Talijani 5. decembra prepuštaju Foču Dangićevim četnicima koji su do 21. decembra pobili 8.000 civila. Rodoljub Čolaković u svojoj knjizi prikriva ova zvjerstva štiteći time srpske nacionaliste i želeći sakriti istinu o kojoj se nije smjelo govoriti, na što je Mandžić reagovao u svom pismu.

Drugim riječima, Pašagi je bilo jasno da i među visokopozicioniranim partizanima ima pritajenih srpskih nacionalista i da njihova mržnja prema Bošnjacima, udružena s otvorenom četničkom mržnjom, i odbija i sputava Bošnjake da se masovnije priključe NOP-u, jer partizanima, naprosto, nisu vjerovali.


Cvijetin Mijatović i Pašaga Mandžić
Zbog ukazivanja na ulogu političkog komesara Štaba partizanskih odreda za Tuzlansku oblast i člana Operativnog štaba za istočnu Bosnu, Cvijetina Mijatovića u pokolju nad Bošnjacima Koraja, i uloge Rodoljuba Čolakovića političkog komesara partizanskih odreda Bosne i Hercegovine u pokoljima nad podrinjskim muslimanima, uz zastrašujuću medijsko‑partijsko-ideološku hajku, iz Beograda dirigiranu Pašaga Mandžić je etiketiran kao muslimanski nacionalist, degradiran po svim osnovama i, uslijed pritisaka kojima je bio izložen, bez metka likvidiran. Cvijetin Mijatović je izjavio da je Pašaga svojom izjavom „uvrijedio istaknute Srbe Tošu Vujasinovića, Rodoljuba Čolakovića i njega“.

Izvršilac odmazde nad Tuzlakom Pašagom Mandžićem je bio savezni sekretar unutrašnjih poslova Tuzlak Franjo Herljević. Pašagu se željelo uništiti time što bi ga se prisililo da svjedoči u montiranom procesu protiv grupe „muslimanskih nacionalista“ i „neprijatelja sistema“ iz Tuzle dr. Saliha Bureka, braće Čokić, Teufika Selimovića Buđonija i drugih.

Zbog pritisaka Službe bezbjednosti njegovo se zdravstveno stanje iznenada pogoršalo. Pašaga Mandžić je umro na dan izricanja presude Tuzlanskoj grupi, 27. juna 1975. Postoje indicije da je ubijen.

Za zasluge i tome slično i tako dalje, Cvijetin Mijatović je nagrađen imenovanjem u Predsjedništvo SFRJ i bistom na tuzlanskoj Slanoj banji.
https://historija.info/pasaga-mandzic-k ... rug-murat/
Tromblon
Posts: 2019
Joined: 18/01/2015 19:37

#665 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Tromblon »

Nisam znao gdje bih pa odlučih na ovaj topik.

Toplo preporučam svima knjigu Avde Hume - "Moja generacija". Izvanredna knjiga, pripovjedački napisana, rekao bih polumemoarskog tipa.
Riječ je o sjajnoj knjizi jednakoj onima iz vrha bh. književnosti. Avdo Humo je pokazao karakteristike sjajnog pripovjedača koji je uz bok Ive Andrića.

Prava je tragedija za BiH i naš narod što ova knjiga nije smjela biti odštampana kada je napisana nego tek nakon Avdine smrti.
User avatar
pojedinac
Posts: 1452
Joined: 02/06/2006 19:02
Contact:

#666 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by pojedinac »

U Zenici predstavljeno drugo izdanje knjige ‘Izmišljeni neprijatelj – Cazinska buna 1950’
13.12.2023.
Image
Katedra za historiju države i prava Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici organizirala je predstavljanje drugog izdanja knjige “Izmišljeni neprijatelj – Cazinska buna 1950” autora mr. Ahmeta Čovića iz Cazina.

Knjiga je, kako je istakao 81-godišnji Čović, svjedočenje o vremenu u kojem je vlast izvršila nasilje nad vlastitim narodom, a jedna od žrtava bio je i njegov rahmetli otac, tada 30-godišnji Ale, koji je bio i među 16 osuđenika na smrt te među šest koji su i streljani.

– U improviziranom vojnom suđenju, koje je trajalo od 22. maja do 6. juna 1950. godine na osam improviziranih sudskih procesa, osuđeno je ukupno 285 ustanika, od kojih je više od 50 posto osuđeno na vremenske od 14 do 20 godina zatvora, dok je 16 ustanika osuđeno i na smrt streljanjem. Među njima bio je i moj otac. Šest ljudi je streljano u Sarajevu, u Streljani Vraca, a među njima je bio i moj otac. Nažalost, tako je bilo. To smo sve, kasnije, saznali te predočili bosanskohercegovačkoj i svjetskoj javnosti – naglasio je Čović.

Drugo izdanje ove knjige, koje je izašlo ove godine, odnosno tačno 10 godina od štampanja njenog prvog izdanja, izašlo je i u vremenu kada je ponovno aktualizirana Rezolucija o osudi masovnog kršenja ljudskih prava civilnog stanovništva u Cazinskoj krajini 1950. godine i zločina počinjenih od strane komunističkog režima bivše Jugoslavije/Federativne narodne republike Jugoslavije, koju su historičarka Vera Kržišnik-Bukić i on sačinili još 2010. godine.

Rezoluciju je već usvojilo Općinsko vijeće Cazina i Skupština Unsko-sanskog kantona, nakon čega je upućena na razmatranje i usvajanje Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i Parlamentarnoj skupštini BiH.

– Rezolucija treba da osudi ondašnji komunistički odnos prema narodu Cazinske krajine, a drugi je zahtjev da, nakon što se usvoji Rezolucija, donese zakon o rehabilitaciji žrtava i same Cazinske krajine. To nam je bio cilj – kazao je Čović.

Podsjetio je kako mu je posebno drago što je knjiga zabilježila i zeničku promociju, jer mu je Grad Zenica u kojem je živio do proteklog rata u BiH, za njegov dugogodišnji predan rad 1976. godine dodijelio tada i najviše priznanje – “Dvanaestoaprilsku nagradu”.

– Sudbina je htjela, a i život je to opredijelio, da sam kao mlad čovjek direktno sa fakulteta došao u Zenicu. Zaposlio sam se i ostao živjeti. Radio sam na Radničkom univerzitetu, koji je tada bio zadužen da izvodi i nastavu za ondašnje zatvorenike zeničkog kaznenog doma. Tako da sam bio u prilici da više godina ulazim na kapiju Kazneno-popravnog doma Zenica i da gledam te ljude. Svaki puta kada bih ušao, vidio sam moje “zemljake” kako ošišani na “nulu”, vezanih ruku te u starom i ukrpanom odijelu ulaze i tu će ostati godinama.

Neki su od njih radili u jami “Barbari” (današnja “Stara jama” Rudnika mrkog uglja Zenica), a jedan od njih mi je rekao: Radio sam tamo dok je jama bila duboka 200 metara, a dok sam ja još bio produbljena je na 400 metara.

Onda mu ja kažem da sam i ja, kao direktor Rudarske škole u Zenici, ulazio u tu istu jamu pa znam kako to izgleda. Eto, to je bila sudbina i moja i tih ljudi – kazao je Čović, koji je godinama vrijedno prikupljao svjedočenja.

Redovni profesor i šef Katedre za historiju države i prava zeničkog fakulteta prof. dr. Dževad Drino istakao je kako je zenička promocija ove knjige “čekala 10 godina od prvog izdanja”.

– Knjiga govori o najvećoj poslijeratnoj mrlji u razvoju BiH, a to je represija državnih organa koja je preduzeta prema učesnicima te Prve seljačke bune u socijalizmu, kako je kasnije dobila simboličan naziv. U samim oružanim sukobima ubijeno je 10 ljudi, a kasnije je, prema istraživanju Čovića, više stotina osoba osuđeno na 4.200 godina zatvora, od čega najveći dio na prinudni rad u Rudnik Breza i Rudnik Zenica. Takva je represija bila nezamisliva prema svim drugim učesnicima – naglasio je Drino.

Buna je izbila zbog “prisilnog otkupa, gdje je ljudima rezrezivan otkup u poljoprivrednim proizvodima koji oni, jednostavno, nisu imali niti su mogli proizvesti i steći višak poljoprivrednih proizvoda sa tako oskudnih dijelova, kao što je Cazinska Krajina”.

– Represija je bila strahovita. Streljano je ukupno šest ljudi, a ostali su pomilovani. Deset je ljudi stradalo u oružanim sukobima na licu mjesta. Što je najgore, recimo ja sam uzeo Krivični zakon FNRJ u kojem ne postoji kazna prinudnog preseljenja, koja je ovdje bila primijenjena. Raseljena su cijela sela, cijele porodice – kazao je Drino.

Raseljeno je ukupno 711 osoba, od kojih najveći dio na područje općine Srbac, a porodica Ahmeta Čovića, istakao je Drino, živjela je na svinjogojskoj farmi u Srpcu. To je, dodao je, bio poseban vid “diskriminacije i maltretiranja žrtava”.

– Knjiga je biografsko viđenje jedne priče o buni, o spontanom ustanku običnog čovjeka na Krajini protiv jedne represije i sistema. To je bila želja ljudi da se, jednostavno, izbore za neka svoja prava te da se popusti ta priča o otkupu. Da se, jednostavno, oni ljudi koji su bili razočarani šta se sa njima radi i kako se sa njima postupa, a koji su iznijeli rat i revoluciju na svojim leđima – istakao je profesor historije u Općoj gimnaziji Zenica Hikmet Krkalić.

Mnogi raseljeni nikada se više nisu vratili u svoja sela, a porodice se nisu dugo godina mogle oporaviti od nepravde koja im je načinjena.

Promotori knjige bili su još i dr. sc. Taib Spahić i doc.dr.sc. Mirza Džananović, koji su bili i među recenzentima ove knjige.

https://www.zenicablog.com/u-zenici-pre ... buna-1950/
Post Reply