Banja Luka - Kastel
U srcu grada Banja Luke ponosno stoji Kastel, kao svjedok proslosti, kostur sadasnjosti i predskazanje buducnosti. Sa bogatom istorijom, tvrdjava je smjestena u uzem centru Banjaluke. Stare zidine tvrdjave Kastel tu su da nam probude znatizelju o istoriji ovog grada, ispricaju pricu o bitkama, trgovini, uspjesima I padovima, ciji je vinovnik I svjedok bila sama tvrdjava.
Ukupna površina kompleksa Kastel iznosi 48.000 kvadratnih metara, od toga unutar bedema 26 610 kvadratnih metara, a izvan bedema oko 21.390 kvadratnih metara. Bedeme čine devet bastiona i dvije kapi kule u sklopu bedema. Unutar bedema nalazi se više objekata, među kojima centralni logor sa dvije kule i malim arsenalom, centralni arsenal, tzv. kamena zgrada, te više različitih zidova koji su dijelili i formirali pojedine interne prostore.
Brojni materijalni nalazi, pisani izvori i kartografska dokumentacija, danas nam omogućuju da u velikoj mjeri sagledamo sve faze nastanka i razvoja tvrđave.Prvi početci razvoja naselja na mjestu današnjeg Kastela potiču još iz paleolitskog doba na što upućuju nalazi kamenog oruđa i oružja. Položaj ovog naselja koje se dalje razvijalo kroz epohu neolita i bronzanog doba karakterističan je za naselja badenske kulture jer se nalazi na izdignutim dijelovima riječne terase Vrbasa.
Novo poglavlje u prošlosti Banjalučke tvrđave započinje, rimskim osvajanjima ilirskih teritorija. Obzirom da je područje današnje Banjaluke bilo nemirno pri rimskim osvajanjima, a rimska vlast nesigurna, javila se potreba stacioniranja, rimskih vojnih odreda u ovim krajevima. Za njihove potrebe podizani su vojni logori, (CASTRA-e), širom Ilirika (šire područje današnje Banjaluke), uz koje su se javljala i civilna naselja (municipium). Rimsko carstvo je svoju dominaciju i ekspanziju ka novoosvojenim teritorijama obezbjeđivalo izgradnjom puteva.
Unutar tvrđave je pronađeno više primjeraka kasnoantičke bronze, keramike, i jedna kasnoantička bronzana fibula. Pored toga u centralnom prostoru tvrđave utvrđeni su ostaci kasnoantičkih objekata većih dimenzija, sa polukružnim apsidalnim istakom na južnoj strani. Da li je riječ o kasnoantičkom svetilištu, nekoj administrativnoj zgradi ili kompleksu različitih sadržaja odgonetnuće sistematska istraživanja koja predstoje.
Još jednu potvrdu da je postojalo antičko naselje na mjestu današnjeg Kastela svjedoči i poznati žrtvenik posvećen bogu Jupiteru. Na tom lijepo klesanom kamenom spomeniku pronađenom 1895. prilikom popravljnja mosta na Crkveni, stoji natpis čijom je dopunom dešifrovan tekst:"Jupiteru najvećem geniju ovog mijesta Sicinije, Makrin, konzularni beneficijar provincije Gornje Panonije, ispunio je zavjet dobrovoljno i sa zahvalnošću." Iz natpisa se zaključuje da je žrtvenik bio postavljen najvjerovatnije u blizini Jupiterovog svetilišta. Ovaj žrtvenik je pouzdana indicija da se umjesto njenog nalaska locira grad vojnog karaktera sa lokalnom upravom.
Naselje se u kasnoantičkom periodu razraslo i obogatilo i u vojnim, civilnim, sakralnim, privrednim i administrativnim sadržajima.Posebno su značajni nalazi u priobalnom pojasu tvrđave gdje su zidovi pravilno tesarski obrađeni i govore o zreloj arhitekturi jake fortifikacije značajnih razmjera.
U povelji iz 1525. godine precizno se navodi da je Banja Luka zapravo ime tvrđave koja se zvala CASTELL NOSTRO BAGNA LUCA. Iz sadržaja navedene povelje, moglo bi se čak zaključiti da je tvrđava Banja Luka bila izgrađena na mjestu nekog starijeg i manjeg utvrđenja poslije 1463. godine, kao dio granice na Vrbasu u sistemu odbrane ugarskog kraljevstva protiv Turske (Jajce je bilo najjužnija tačka).
Sam Kastel će biti 1587 dograđivan da bi za vlade sultana Mehmeda III, na prelazu iz XVI u XVII vijek bio pretvoren u grad.
Obnova, proširenje i ojačavanje tvrđave svakako su bili podstaknuti učestalošću austro-turskih ratova krajem 17. i u prvim decenijama 18. vijeka. Inženjeri-graditelji tada su je proširili, po uzoru na ravničarske tvrđave (tkz. Vaubanov sistem) preko Save, te njena silueta dobila današnju formu izduženog trapeza omeđenog bedemima, bastionima sa kulama i podzemnim prolazima, dok je vodenim šancem okružena sa zapadne strane.
O izgledu tvrđave i grada u prvoj polovini 18. vijeka dosta detaljno nas obavještavaju austrijske karte nastale u vrijeme austrijsko-turskog rata 1737. godine i velike bitke pod Banja Lukom koja se vodila 4. avgusta te iste godine.
Iz osamdesetih godina 18.vijeka potiču nešto pouzdaniji opisi i nacrti tvrđave.Iz tih novijih opisa, postoje podaci o postojanju 30 ambara za žito kao i postojanje tzv. carevog ambara.
Sve do 1826. u sklopu tvrđave nije ništa obnavljano, ali te godine je u tvrđavi izgrađeno jedno od banjalučkih javnih kupatila, hamama, takozvano Vojno kupatilo.
Jedini objekat vojne namjene znatnijih dimenzija iz tog perioda podignut je uz jugozapadne bedeme tvrđave oko 1865.godine. Objekat, kasnije nazvan kasarna za artiljerce, podignut je na zapadnoj strani na samoj obali Vrbasa, na podignutoj terasi sa podzidom od sedre(odmah do današnjeg mosta Patre). Pravougaoni prozori u austrougarskom periodu su obradom od opeke dobili polukružni oblik. Prema ostacima drvenih greda na fasadama može se pretpostaviti da je zgrada imala neku vrstu drvenih verandi, ili šetnica, osmatračnica.
Doboj
Tvrđava i varoš imenom Doboj nalaze se u sjevernoj Bosni na prostoru jedne široke geografske zone pobrđa, preko koje planine Balkana blago padaju u nizije Panonije. U tom prostoru područje oko ušća Usore i Spreče u rijeku Bosnu, nesumljivo predstavljala centralni dio za jednu prostranu oblast što se nalazi južno od rijeke Save, oko poriječja donjeg i srednjeg toka Bosne.
Središnji geostrateški značaj položaja oko ušća Usore i Spreče, presudan je činilac za postanak tvrđave i varoši, iz kojih se, kao jezgra, razvio savremeni Doboj. Tu je izrasla tokom šest/sedam vijekova, polako i mukotrpno varoš dobojska, prije svega, zahvaljujući izuzetno velikoj vrijednosti komunikacionog čvorišta prirodno stvorenog sučeljavanjem triju prostora preko riječnih dolina Bosne, Usore, Spreče. I kada su u drugoj polovini 19. vijeka udarani temelji savremenog saobraćaja, gdje su osnovni pravci kretanja vezivani isključivo za riječne doline, tada je područje oko Doboja izbilo u prvi plan. Jedino je na ovoj širokoj lokaciji, preko riječnih dolina, bilo moguće realizovati raskrsnicu od četiri putna pravca za potrebe željezničkog i drumskog saobraćaja. Treba znati da je tako bilo oduvijek u prošlosti, pa je tako i danas. Komunikacije su šansa Doboja, a tvrđava i varoš dobojska su bili i ostali njihova nezamjenjiva potreba.U svom dugom trajanju, tvrđava na kamenitom brijegu iznad doline rijeke Bosne baš nasuprot ušću Spreče, nije se u kontinuitetu razvijala i ravnomjerno rasla. Uspone i padove diktirale su česte, čak previše česte ratne prilike, ali i godine mirnih vremena, koja su međutim i nažalost redovno bila kraćeg trajanja.
Oblika je pravougaonika veličine oko 160 x 135 m, debljina zidova oko 1,90 m, i danas su dijelom očuvani oko 1,50m. Na svakom ovalnom uglu su kule, a na polovini svake stranice postoje otvori - kapije, koje su opet sa obije strane zaštićene kulama. U sredini velikog pravougaonika je zgrada štaba, a okolo čitavog Castruma je opkopan široki rov i navedena voda iz stotinjak metara udaljenog korita Bosne. Čitav kompleks je građen od kamenih blokova, čija su lica u zidovima nemarno uravnata, a kamen je vezan krečnim malterom. To su prve građevine kod kojih je korišćeno krečno vezivo, jer do tada je u našim krajevima gradnja kamenom bila praistorijskog tipa, u suhozidu bez veziva. U pravcu zapada preko širokog rova sa vodom, a u podnožju uzvišenja sagrađeno je naselje Canabea. To je valjda najstarije naselje gradskog tipa u našim oblastima jer je istovremeno Castrumu. Nađeni su temelji više od desetak izduženih građevina sa po dva/tri ulaza u uske hodnike i iz kojih su zatim ulazi u manje prostorije - kabine veličine oko 2,5 x 3 m. Tu su živjele legionarske naložnice (krive, a ne vjenčane vojničke žene). Naselje je imalo veliku zgradu kupatila sa toplom vodom koja je vodovodnim cijevima od keramike provedena kroz čitavo naselje. Između građevina je ulica, oko 8 m široka, popločana je kamenom od koga su i sve građevine Canabea.Groblje Castruma i Canabea, a svakako i nekih naselja u najbližoj okolini, čije nam lokacije nisu poznate, bilo je na visiji iznad Canabea. Neki su nadgrobni spomenici djelimično očuvani, pa je iz njih poznato i više imena najstarijih žitelja našeg kraja.Četvrti objekat velikog Rimskog kompleksa je Refugium, a nalazi se na brijegu neposredno iznad ušća Usore. Najkasnija je rimsko-vizantijska gradnja 4 - 5. vijeka na ovom mjestu. Zanimljiva je, jer predstavlja napor antičkih graditelja da novim konceptima i rješenjima utvrđenja, odbrane zemlju od navale brojnih varvara. Do naših dana su ostaci ovih spomenika različito očuvani. Staro rimsko groblje je uništeno krajem 19. vijeka. Refugijum je uništavao kamenolom takođe već od kraja 19. vijeka, zatim gradnja Osnovne škole posle 2. svjetskog rata, pa je očuvana oko jedna četvrtina ovog utvrđenja. Canabea su u našim danima 1965. godine, iskopom lateralnog kanala, potpuno nepotrebno i siledžijskim postupcima ljudi iz vodoprivrede, najvećim dijelom razorena, a skretanjem za samo 20m spomenik bi bio spašen. Temelji Castruma su do danas dobro očuvani (najveći dio građevnog kamena njegovih zidova prenijet je u 13. vijeku radi gradnje tvrđave Doboj). Međutim, danas mu prijeti još veća opasnost od sadašnje divlje gradnje, što mu se prijeteći približava i praktično sa svih strana-opkoljava.Očito je da savremeni Doboj još uvijek nije uočio rijetko pogodnu šansu za razvoj značajnog turističkog centra i kroz njega koristan izvor privredne djelatnosti, što mu pruža ovaj vanserijski vrijedan kulturno - istorijski kompleks.
Gradačac
Izgradnja postojećeg tvrđavskog kompleksa u ovom mjestu započeta je 1765. a dovršena do 1821. godine centralni objekat, unutar široko razvedenih bedema ovog fortifikacionog sistema koji ima tri ulaza osigurana kapi-kulama, je oko 18m visoka, od opeke sagrađena trospratna kula s tornjem na vrhu koja je služila u funkciji utvrđenog kapetanova dvora. Masivno građena četverokatna Sahat-kula, kvadratne osnove, visoka 22m, najmlađi je objekat te vrste u Bosni i Hercegovini. Podigao ju je 1824. godine Husein-kapetan Gradaščević "Zmaj od Bosne".
Tešanj
Pod današnjim se imenom Tešanj prvi put spominje 1461. godine u Povelji kojom kralj Stjepan Tomaševic svome stricu Radivoju Krsticu uz ostalo daruje "i na Usori grad Tešanj". Izmedu 1463. i 1521. godine Tešanj je prelazio cas pod tursku cas pod ugarsku vlast, a u vremenu oko trinaest godina (1463-1476) Tešanj je bio središte Kraljevstva bosanskog i sjedište vojvode Radivoja Kotromanica, clana bosanske kraljevske loze. Kraljevstvo bosansko je tampon-drzava koju su uspostavili i potom dokinuli Turci. Tešanj ce zatim biti središte nahije, a kasnije i kadiluka kojeg su cinili tešanjska, maglajska i dobojska kapetanija, te varošica Novi Šeher. Kako je granica Otomanskog Carstva pomjerana daleko na sjever, Tešanj je mogao zivjeti i razvijati se u miru. Na lijevoj strani rijeke Usore, na obroncima planina Dubrava i Borja, osnovan je 1531. godine Gazi Husrev-begov vakuf, sa selima Omanjska i Kuzmadanje (Komušina i Planje), a cehaja tog vakufa postao je Gazi Ferhad-beg, sin Iskenderov, sestric sultana Sulejmana Velicanstvenog, koji je osnovao svoj vakuf na desnoj strani Usore. I taj Ferhad-beg, koji se prvi put u povijesnim dokumentima spominje kao sudionik Mohacke bitke (1526), zapravo je najznacajnija licnost za rani razvitak Tešnja. On je graditelj glavne tešanjske dzamije (Caršijska ili Ferhadija) koju je, kako stoji u vakufnami, sagradio "za Bozije robove koji obavljaju namaz nakon idolopoklonstva". Još je 1557. godine uvakufio mekteb (osnovna škola) i medresu (srednja škola), han, trideset i dva ducana, mlinove, ciftluke (feudalni posjed) Jablanica i Caglici (danas sela), ogromnu svotu novca... Ferhad-beg je umro 1568. godine i sahranjen je pred svojom dzamijom u Tešnju. Epitaf na njegovu nišanu najstariji je islamski natpis u ovom kraju.
Srebrenik
Sadašnji zidovi Srebrenika su iz nešto mlađeg vremena – oni potječu iz 18. stoljeća. No grad i danas još nakon mnogih i temeljitih prepravaka, pokazuje svoju staru srednjovjekovnu osnovu i obrise. Smješten na vrletnoj stijeni, on impozantno dominira svojom okolicom.
Stari grad Srebrenik, onakav kakvog ga danas vidimo, nosi obilježje strateškog objekta. Prvobitno je on mogao biti izgrađen kao feudalni zamak, no i tada je njegova primarna funkcija bila defanzivnog karaktera – on je trebao pružiti dovoljno siguran zaklon za svoga gospodara, jer on je bio podignut u graničnom području između Bosne i Ugarske. Zbog toga je i morao mijenjati gospodare u igri snaga između ove dvije države. Kad bi ugarski kraljevi ojačali, oni su se rado dočepali grada Srebrenika, no i u Bosni se s vremena na vrijeme smoglo dovoljno snage da grad povrate matičnoj zemlji.
Srebrenik je ležao u istočnom dijelu župe Usore, nadomak župe Soli. Bio je državno, banovo vlasništvo, a zapovjednici grada bili su banovi klevetnici (vazali) ili pak ljudi sa banovog dvora.Grad je prvi put pao u mađarske ruke 1393. godine, dakle nakon smrti kralja Tvrtka I (1391. godine). Kralj Sigismund ga ipak vrlo teško održava u svojim rukama, budući da je pritisak iz Bosne bio snažan. Godine 1405. doći će i do otvorenog sukoba, kada bosanska vojska jednim dijelom prolazi u napad protiv Srebrenika. U trogodišnjem ratu, Mađari ipak uspijevaju potisnuti bosansku vojsku, nakon čega dolazi do teškog poraza pod gradom Doborom 1408. godine. Sigismund je 120 zarobljenih bosanskih plemića dao posjeći, a njihova tijela baciti niz stijenu u rijeku Bosnu.Da bi oslabio Bosnu, kralj Sigismund, između ostaloga, poklanja Srebrenik despotu Stefanu Lazareviću, dakako, samo formalno, budući da je mađarska vojska i dalje ostala kao posada na gradu.
U ljeto, 1426. godine prodiru Turci u dva navrata u župu Usoru, pa tom prilikom opsjedaju i Srebrenik. Grad ipak nisu osvojili, pa tako 1430. godine ovdje opet vidimo mađarske vojnike. Za vrijeme Kanavojskog rata (1430. – 1433.) posada sa Srebrenika pljačka Pavlovića zemlje, svakako po nagovoru Dubrovčana koji su i na taj način nastojali oslabiti svog protivnika.Srebrenički knez osvojio je 1410. godine sve važnije gradove oko Drine: Brodar, Susjed i Srebrenicu. U Srebrenici je tom prilikom teško opljačkao dubrovačke građane, tako da su se oni morali potužiti kralju Sigismundu.
Kada se ugarski gubernator Janko Huniady («Sibinjanin Janko») pomirio sa despotom Đurđem Brankovićem, grad je konačno 1448. godine predan na upravu srpskom despotu. Srebrenik se zatim ne spominje nekoliko godina. Godine 1455. ovdje je jedan feudalac imenom Dmitar Radojević ubio Petra Kovačevića, člana velikaške porodice Dinjčića-Kovačevića. Nakon propasti bosanske samostalne države značaj Srebrenika naglo raste. Ovdje je, naime, kralj Matijaš Korvin 1464. godine organizirao posebnu odbrambenu organizaciju protiv provala Turaka u Ugarsku, osnivajući takozvanu Srebreničku banovinu. Grad je bio dovoljno čvrst da se mnogo godina mogao odhrvati napadima Turaka, ali je od ratnih pustošenja znatno stradavala okolina, naročito u doba kada su Turci zaposjeli veće dijelove donje Bosne i Drine, a Srebrenik se u obliku klina našao sa tri strane opkoljen protivnikom. Ratno stanje traje do 1512. godine kada grad nakon desetodnevne opsade otvara svoja vrata, a posada bude pod gradom posječena. Srebrenik tada gubi svoj stari značaj, budući da se velika bojišta tursko-evropskih sukoba pomiču daleko na sjever. Srebrenik ostaje dugo vremena napušten.
U drugoj polovini 16. i tokom 17. stoljeća o Srebreniku nema naročitih vijesti.
Kada je 1701. godine formirana Gradačačka kapetanija, u njen sastav ušao je i Srebrenik. Nije poznato da li su tada na gradu izvršene neke popravke, što je inače moguće jer je Osmansko carstvo tokom Bečkog rata (1683-1699) izgubilo velike teritorije u Panonskoj nizini, a granica Austrije primakla se sve do Save. Osnivanje Gradačačke kapetanije nije bila slučajnost, jer su ratovi između Turske i Austrije uskoro nastavljeni, a Požarevačkim mirom 1718. godine Austrija je dobila neke teritorije južno od Save. Gradačac i Srebrenik našli su se vrlo blizu neprijatelja. Turska granica bila je vrlo slabo osigurana. Na karti na kojoj je ucrtano razgraničenje između Turske i Austrije nakon Požarevačkog mira Srebrenik je prikazan samo kao selo. Utvrđenje se, dakle, tada još nalazilo u ruševinama, pa je tako bilo i bez strateške važnosti. U novim prilikama Srebrenik dobiva ponovno značaj istaknutog pograničnog mjesta. To se stanje neće promijeniti ni nakon Beogradskog mira 1739. godine, kada je granica između Austrije i Turske vraćena na rijeku Savu. Kao u srednjem vijeku, Srebrenik se tako još jednom našao na granici između dva svijeta, s tom razlikom što sada više nisu bili u pitanju Bosna i Ugarska, nego daleko veći i opasniji neprijatelji. Granica između Turske i Austrije, utvrđena Beogradskim mirom 1739. godine, ostala je međutim nepomaknuta sve do Berlinskog kongresa 1878. godine.
Iz sačuvanih dokumenata vidimo da je 1756. godine na gradu Srebreniku bila posada čiji je zapovjednik bio podložan gradačačkom kapetanu. To znači da je grad osposobljen kao utvrđenje. Nije nam ipak poznato u kolikoj mjeri su na gradu izvršene popravke, jer već 1777. godine javljaju odavde o nekim manjim popravcima, što znači da su se zgrade vremenom obrušile, ili su se pak neke starije ruševine osposobljavale za obitavanje. Jedan austrijski izvještaj iz Bosne, iz 1790. godine, spominje Srebrenik kao «stari zamak» (ein altes Schloss), bez podrobnijeg opisa njegovog tadašnjeg korišćenja. Godine 1804. na gradu se nalazi posada od 20 vojnika. Prilikom popisa ratnih zaliha 1833. godine, ovdje je nabrojano 7 topova. Oko 1835. godine Srebrenik je napušten, a samo tri godine kasnije on je već u ruševnom stanju. Godine 1850. ovdje stoje samo još neki objekti, tako i gradski mesdžid u kome su se obavljale molitve još i u drugoj polovini 19. stoljeća.
Jajce
Velika Kladusa
Visoko - Visoki
Naziv Visoki nosio je srednjovijekovni grad na Visočici, dominantnom brdu iznad grada, njegovo podgrađe (trgovište) zvalo se Podvisoki, a Visoko je naziv za grad koji se počeo razvijati od početka Osmanlijske uprave 1463. godine i do danas.
U srednjovijekovnom periodu ono što danas zovemo općinom Visoko činili su lokaliteti koji su bili od ogromne važnosti za državu Bosnu: Visoki, Podvisoki, Mile (danas Arnautovići), Moštre i Biskupići.
Ruševine srednjovjekovnog grada Visoki nikada nisu sistematski arheološki istražene. U ljeto 1994. godine, među bedemima grada na Visočici, prilikom zemljanih radova, slučajno su nađeni dijelovi ukrašenih doprozornika, dovratnika i kamene plastike. Radi se o materijalu od izuzetne likovno-historijske vrijednosti, veoma značajnom za naučnu obradu u smislu pružanja do sada nepoznatih podataka u pogledu izgleda i značaja ovog grada i za stilsko i kronološko određenje.
Izdavanje svećanih isprava u Visokom potvrđuje da je i sam grad služio kao vladarska rezidencija. Tako je povelja bana Tvrtka (kasnije kralja Tvrtka I Kotromanjića) iz 1355. godine izdata u Visokom "in castro nostro Vizoka vocatum".
Mogorjelo
Bobovac
Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Zahvaljujući položaju i opremljenosti važio je za najbolje utvrđeni bosanski srednjovjekovni grad. Podigao ga je ban Stjepan II Kotromanić polovinom 14. stoljeća, a kasnije je služio kao sjedište većine bosanskih vladara, preciznije od perioda vladavine Stjepana II, preko bosanskih kraljeva, sve do prestanka bosanske samostalnosti turskim osvajanjem (1463.).
Prvi put se Bobovac u pisanim dokumentima pominje 1349. Bobovac se sastojao od gornjeg grada sa četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar. Bobovac je zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja bio je meta napada osvajača. Njegov položaja i konfiguracija terena je omogućavao odbranu i bio je vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva uz Kraljevu Sutjesku, koja je bila bez fortifikacija i imala više administrativno-politički značaj.
U njemu se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu se nalazila i kraljevska grobna kapela za koju se pretpostavlja da je kralj Ostoja naredio da se stara bobovačka crkva preuredi za tu svrhu. U njoj su bila sahranjena tri bosanska kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić i Stjepan Tomašević. Bobovac su Osmanlije opsjeli 19. maja a osvojili 21. maja 1463. nakon samo tri dana borbe. Jedni izvori navode da su se za grad vodile teške borbe i da su Osmanlije pod gradom upotrijebili topove koje im je slao Nijemac imenom Jörg iz Nürnberga. Također se govori da je knez Radak, koji je upravljao u to vrijeme gradom predao Bobovac misleći da će za to biti nagrađen, ali su ga Osmanlije nakon predaje pogubili.
Brzi pad Bobovca, za koji se vjerovalo da može izdržati i dvogodišnju opsadu je iznenadio kralja Stjepana Tomaševića i onemogućio ga da sakupi vojsku i dobije stranu pomoć. Zbog toga su se i posade Visokog i nekih drugih gradova predale bez borbe. Nakon njegovog zauzimanja, Osmanlije su ga razorili ali su zbog njegovog izuzetnog strateškog značaja ponovo sagradili neke objekte potrebne za njihov boravak. Osmanska posada je boravila u Bobovcu sve do 1626. kada je napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavkom osmanskih osvajanja prema sjeveru kada ostaje duboko u pozadini. Kraljevska grobna kapela je rekonstruirana, ali nekim nepriznatim metodama tako da je njena vrijednost umanjena.
Počitelj
U srednjem vijeku Počitelj je bio administrativno-upravni centar župe Dubrava. Kao najzapadnija tačka župe, imao je važan strateški značaj. Pretpostavlja se da je graditelj utvrđenog grada i osnivač prigradskog naselja bio bosanski kralj Stjepan Tvrtko I, 1383. godine.
Kompleks utvrđenog grada - Počitelj, nastajao je sukcesivno od XVI do XVIII stoljeća. Očuvani kameni ostaci grada predstavljaju arhitektonsku fortifikacijsku cjelinu u čijem se razvoju mogu izdvojiti dvije etape: srednjovjekovna gradnja i gradnja u doba Otomanske imperije.
U pisanim dokumentima grad se prvi put spominje 1444. godine, u poveljama kralja Alfonsa V i Fridriha III. U periodu od 1463. do 1471. godine u Počitelju je smještena ugarska postava. 1471. godine, nakon kraće opsade, grad postaje dio Otomanske imperije, u čijem će sastavu ostati sve do 1878. godine. U periodu 1782. - 1879. godine bio je sjedište kadiluka, a u periodu 1713.-1835. godine sjedište Počiteljske kapetanije.
Značaj i izgled grada se mijenjao kroz historiju.
Vranduk
Stari grad Vranduk, sa naseljem se nalazi oko 10 kilometara nizvodno od središta Zeničko - dobojskog kantona, grada Zenice. Smješten je na lijevoj dolinskoj strani rijeke Bosne koja je na ovom mjestu sužena i poprima klisurasti oblik. Pod današnjim imenom prvi put je spomenut 1410.godine.
Mjesto Vranduk je jedinstveno po svojoj fascinirajucoj geografskoj lokaciji. Grad je strateški izgraden na izduženom dijelu zemlje poput poluostrva koji se spušta sa planinske strane uz rijeku Bosnu. Vranduk je bio vratnica Bosanskom kraljevstvu prema sjevernom podrucju koje su kontrolisali Madari. Njegov strateški znacaj mu je dao važnost u ranom i srednjem periodu srednjeg vijeka. Nakon što su Otomani osvojili vecinu Bosne do 16. vijeka, on je procvjetao u malo trgovacko naselje izmedu centralne i sjeverne Bosne.
Naselje je nastalo iz strogo geostrateškog interesa i njegova uloga je bila kontrola prometa koji se odvijao pravcem od Panonske nizije preko Bosne i Jadranskog mora.
Vranduk predstavlja samo jedan u nizu srednjevjekovnih bosanskih gradova koji se nalaze u ovoj regiji koja predstavlja dio prostora gdje se razvijao vrlo intenzivan politički, ekonomski i kulturni život. Sačinjavaju ga citadela sa glavnom kulom i ostacima bedema koji su opasavali srednjevjekovno gradsko naselje.
U neposrednoj blizini utvrde izgrađena je carska ili sultan Mehmed Fatihova džamija, koja je po nekim podacima izgrađena na temeljima srednjevjekovne crkve. Danas ispod Vranduka vodi cestovni tunel prokopan nakon Drugog svjetskog rata.
Ako neko zna za neke koje nisu na listi ili imate bolje slobodno dodaj te.
po meni, jedna od najljepsih utvrda u BiH
