TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA: Fa-la-tar si mi ti, fa-la ti
Obiteljsko naslijeđe Boriše Falatara unikatno je i neponovljivo svjedočanstvo o Bosni i Herecegovini od druge polovice prošloga stoljeća pa naovamo, sve do danas.
Piše: SENAD AVDIĆ -
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/838 ... la_ti.html
Prije petnaestak dana jedan je portal ("Patria") otkrio, pa objavio, a manje-više svi drugi mediji prenijeli, da se Boriša Falatar, kandidat Naše stranke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, tokom obilaska Hercegovine sreo sa izvjesnim Zvonkom Vidovićem, pa, pride, i objavio zajedničku fogografiju sa dotičnim. "Patria" je pojasnila da je Vidović u ratu bio "inspektor krim-službe HVO i isljednik u logoru Heliodrom", kao i da je "bio svjedok odbrane HB šestorki, a 2010.godine svjedočio pred Haškim sudom u korist Valentina Ćorića, kasnije osuđenog zajedno sa Prlićem i drugima za Udruženi zločinački projekt". Vijest o šurovanju predsjedničkog kandidata sa zloglasnim krim-inspektorom zlikovačkog HVO stigla je u vrijeme Erdoganovog divljanja po "Zetri", omanjeg državnog udara hercegovačke policije tokom zustavljanja migranata na Ivanu i još nekoliko krupnih skandala, pa se nije razmahala i postala išta više od osrednjeg, jednokratnog incidenta. Vidio sam toga Vidovića na fotografiji, stariji neki čikica, vjerovatno umirovljenik, jedan od tisuća pripadnika HVO-a za kojeg se skrbi federalni proračun, čiji su predstavnici baš tih dana, zajedno sa demobilisianim borcima Armije BiH, prosvjedovali i u potpunom okruženju držali zgradu federalnog Parlamenta tražeći rješavanje boračkog statusa.
Jedanest milijardi maraka, kako je nedavno obnarodovao Bakir Izetbegović, je nakon rata u Federaciji skršeno na rješavanje socijalnog statusa invalida, demobiliziranih boraca i njihovih obitelji. Dakle i HVO-a, što će reći i na "krim-inspektora" Vidovića, kao i njegove nadređene i podređene. Ubrzo je Falatar uklonio spornu fotografiju sa inkriminiranim inspektorom Vidovićem, pa se izvinio javnosti zbog neinformiranosti i lakovjerne neopreznosti. Obećao je da će ubuduće povesti više računa o tome sa kim se sastaje, razgovara i fotografira. Kandidat Naše stranke nije duže od dvadeset godina živio u Bosni i Hercegovini, pa mu se ovakvi gafovi mogu ponoviti. Moguće je čak mu neko opako zlonamjeran i maliciozan poturi, a on naivno upadne u zamku, zasrlja i prihvati kao sugovornika vlasnika portala "Patria", Bakira Alispahića, čovjeka sa "Crne liste" Sjedinjenih Američkih Država; pa da se opet mora posipati pepelom i izvinjavati zbog neinformiranosti. Družili su se i slikali sa Alispahićem u zadnjih 25 godina brojni članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine (od Alije Izetbegovića, Sulejmana Tihića do Željka Komšića, ), kao i kandidati za državni vrh (od Mustafe Cerića i Mirsada Kebe do Denisa Bećirovića), pa se niko nikada nikome zbog toga nije izvinjavao, niti uništavao dokaze po društvenim mrežama. Alispahić, koji tokom rata nije bio nikakakav krim-inspektor, nego ministar za ogromnim ovlastima i privilegijama, na američkoj crnoj listi, podsjetimo, našao se zbog veza sa međunarodnim terorizmom i njegovim zemljama-izvoznicama. Pod njegovom je kontrolom bila zloglasna jedinica "Ševe" zbog čijih se zločina nad vojnicima JNA u Velikom parku (počinjenih, istina, kada on nije bio ministar) danas sudi Draganu Vikiću, Jusufu Pušini..
"Falatar bi u Predsjedništvo druženjem s isljednikom logora "Heliodrom", tim je sugestivno-podlim naslovom Falatarovu "razmjenu mišljenja" sa krim-inspektorom HVO-a Vidovićem opremio portal "Vijesti". Nije mi poznata cjelokupna biografija kandidata Naše stranke za Predsjedništvo BiH (ono što znam skicirat ću nešto kasnije u tekstu), ali siguran sam da Falatar nikada nije bio pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane, premlad je bio ako ništa drugo. "Utemeljitelj" portala "Vijesti" (Safet Oručević) jeste, što je potpuno irelevantno za sve što je tokom rata i nakon njega (u)radio. Kada sam u ljeto 1993.godine, drugi, ili treći put, ne sjećam se, preko sedam gora i sedam mora, jednog Prenja i niz manjih gora i vukojebina, stigao u uništeni, poniženi, bespomoćni Mostar, Oručević mi se povjerio kao da se milion godina znamo, a tek smo se upoznali. "Neki prijatelji iz Beograda predložili su mi da se sretnem sa Ratkom Mladićem, ne bi bilo daleko, negdje ovdje blizu, Nevesinje, vjerovatno, šta misliš je li to pametno?!" Dakako da ga moje mišljenje ni o čemu, pa ni o susretu sa Mladićem, nije zanimalo, ali sam mu kazao da s crnim đavolima, šejtanima treba surađivati, ako će to pomoći narodu i onome užasu koji je ostalo od tog dijela Mostara. Ne znam da li baš sa Mladićem, ili nekim njemu podređenim oficirom, uskoro je uspostavljena neka vrsta suradnje Armije BiH i Vojske RS koja je rentala tenkove i topove u jednom neuspješnom, tragičnom pokušaju deblokade Mostara početkom te jeseni..
Otkako je prije 3-4 mjeseca Naša stranka predložila Borišu Falatara, manje-više nepoznatog Sarajliju, sa upečatljivom međunarodnom karijerom i adresom u Francuskoj, kao svoga kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ne prođu dan-dva da se njegova biografija, osobna i obiteljska povijest, ne dopunjuje novim detaljima, većinom na granici mahalskih opanjkavanja. Jedna od priča koju sam, barem mi se tako čini, relativno korektno uspio rekonstruirati, tiče se tragične sudbine njegovog strica Boriše, po kojem je dobio ime. Boriša je bio jedan od najboljih rukometaša sarajevskog "Željezničara" krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, igrao je u ekipi "Želje" sa pokojnim Goranom Čengićem (po kojem se, ipak, na Grbavici ništa neće zvati) i rahmetli Memnunom Čunom Idžakovićem. Igrao je na poziciji pivota, bio blizu reprezentacije Jugoslavije (generacije koja će 1972. biti Olimpijski prvak u Minhenu, u kojoj je pivot bio Nebojša Popović, banjalučki hećim koji danas liječi ljude u Kataru). Boriša Falatar otišao je igrati rukomet u Francuskoj, tamo se zaljubio i vjerio sa djevojkom iz visokog, aristokratskog društva; malo prije vjenčanja srušio se avion u kojem su oboje poginuli. Brat Miljenko i snaha Dženana nekoliko godina kasnije, 1975.dat će ime Boriša.
Obiteljsko naslijeđe Boriše Falatara unikatno je i neponovljivo svjedočanstvo o Bosni i Herecegovini od druge polovice prošloga stoljeća pa naovamo, sve do danas. Teretna, opora hercegovčka prtljaga Falatarovih podrijetlom iz Prozor-Rame, u kojoj je nakrcano svega i svačega, od poslijeratne pobjedničke udbaške represije, preko luzerskih inormbirovskih posrtanja, sve do prerane smrti braće Boriše i Miljenka. Sa majčine strane, usud koji počinje dvije godine prije njegovog rođenja, sa avionskom nesrećom u kojoj pogiba sestra njegove bake, Raza Bijedić, sa suprugom Džemalom, premijerom tadašnje goleme države, tragični krug zatvara majčinom pogibijom od agresorskih projektila u ratnom Sarajevu. Obiteljski background Boriše Falatar svjeodočanstvo je u o izgradnji jedne zemlje, njenim blistavim usponima, ali i najdubljim poniranjima koje jedna zemlja i društvo mogu iskusiti.
Slobodan Šoja, bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Francuskoj (i Egiptu), koji Falatara zna kada je ovaj bio "ovolišni", pričao mi je nedavno kako su se za njegovog mandata u Parizu oko ambasade počeli vrzmati neki momci i cure, svršeni i još uvijek aktuelni studenti, nudeći pomoć svake vrste, od intelektualne do "fizikanerske". Šoja ih je usmjerio na volontiranje u UNESCO, a kada su se tamošnji šefovi dočepali mladog, pametnog, obrazovanog, radišnog i pouzdanog Bosanca, više ga nisu ispuštali iz ruku, kao da su na zlatnu žilu nabasali. Uslijedila je munjevita i blistava karijera u različitim agencijama i projektima Ujedinjenih naroda, širom svijeta.
Kada sam Borišu Falatara prije dva-tri mjeseca vidio na Federalnoj televiziji, dojam i osjećaji su bili ambivalentni: dragosti što se neko takav ima ambiciju baviti bilo čime, makar i igranjem klikera u BiH, pridružila se tuga što je gotovo sigurno ta njegova izborna avantura najvjerovatnije osuđena na propast. Njegovom uvjerljivom, sugestivnom televizijskom nastupu predgrupa su bila dvojica hercegovačkih škripara, poltičkih gangaša, jedan navodno lijevi, a drugi, kobajagi desni, Hrvati oba, kojima iz svake rečenice šikljala intelektualna i moralna podhranjenost u sudaru sa džinosvskim ambicijama, odnosno bestidnom pohlepom koju samo vlast može nahraniti.
Kakvi su izgledi Boriše Falatara u izbornoj koridi u oktobru? A kakvi bi ti izgledi uopće mogli biti u ako druženje sa neprocesuiranim ratnim zločincima za neoprostiv i kažnjiv grijeh uzimaju u državi čiji su ustavnu arhitekturu, u Daytonu, potpisali jedan kojem se sudilo za ratne zločine u Haagu i dvojica protiv kojih je istraga u poodmakloj fazi prekinuta zbog smrti. Da, moguće da je onaj krim-inspektor svjedočio u Haagu u korist Jadranka Prlića, ali je izvjesno i to da je Prlić u ime Hrvata iz BiH potpisao Daytonski sporazum. Je li se Momčilo Krajišnik slikao sa ratnim zločincima prije nego što je ušao u Predsjedništvo? Nije sa većim od sebe, pouzdano. A, Borislav Paravac, je li se taj bivši član Predsjedništva BiH fotografirao sa ratnim zločincima? Jeste malo, uzgredno, ne svojom krivicom, kada izlazi sa iz Suda BiH gdje mu sa čoporom najbližih suboraca sude za zločine u Doboju.
Da, uvreda je za žrtve, a difamacija za predsjedničkog kandidata kada se slika sa krim-inspektorima iz ratnih logora i zatvora. Pogotovo ako je širom otvorena mogućnost da se sa šefovima tih i sličnih krim-inspektora možeš nakon izbora naći zajedno u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Poput, recimo, Šefika Džaferovića, ratnog šefa Centra službi bezbjednosti Zenica iz vremena kada su ljudi u tom gradu nestajali preko noći, ili su nezakonito pritvarani maltretirani i mučeni u njegovom prvom komšiluku, obližnjoj Muzičkoj školi...
