Bivši borci Vojske Republike Srpske iz Puškovca kod Lopara:

[gosnmerkel]

U ratu koji je trajao 4 godine ,zasigurno je da se zaracene strane
nisu igrale klikera.Ako to zakon omogucava,onda samo budale
ostaju po strani od svih mogucih tuzbi iz koji se mogu
izvuci bilo koje satisfakcije.

[Bosanac sa dna kace]

Lovili su nas kao životinje
I mene i Osmana priveli su Cviko Lukić, Živojin Mojić, Mišo Jovanović i Kaćo Jovanović...

Polovinom juna 1992. godine bošnjačko selo Koraj, smješteno na obroncima Majevice, općina Lopare, doživjelo je istu sudbinu kao i davne 1941. godine. Dok je stradanje mještana sela Ahmići u toku posljednjeg rata poznato cijelom svijetu, zločini koji su se desili nad Korajcima aktuelizirano je tek sada, 17 godina kasnije, istragom koju vodi Kantonalno tužilaštvo u Tuzli. Prvobitni spisak od 89 osumnjičenih za zločine u ovom selu sveden je na 14 osoba, koje su već dale izjave u tužilaštvu.

Krajem prošle godine saslušani su aktuelni načelnik Općine Lopare Mitar Zarić, za vrijeme rata predsjednik općinskog Izvršnog odbora, zatim, odbornik u lokalnom parlamentu Tomislav Tomić, tokom rata direktor lokalne Zadruge, te profesor Slobodan Bogdanović, ratni predsjednik Općine Lopare.

Saslušanje u Tuzli

Na saslušanje u Tuzlu 23. marta ove godine pozvani su aktuelni predsjednik SO Lopare Božidar Marković (47), Lazar Rikić (76), Savo Mojić (50), Slavko Rikić (49), Miodrag Rikić (55), Cviko Novaković (74), Milan Stevanović (46), Dušan Đukić (57), Dragan (45) i Drago Stevanović (43), te Zoran Medić (49), svi iz Lopara, većinom iz Koraju susjednog sela Puškovac.

Oni su, prema izvještaju Tužilaštva, osumnjičeni za krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Osumnjičeni su se, prema savjetu advokata Miodraga Stojanovića, branili šutnjom, ali je politička i boračka elita općine Lopare putem medija RS tražila zaštitu od strane institucija RS, tvrdeći da mještani sela Puškovac nisu krivi, da tuzlansko Kantonalno tužilaštvo nije nadležno, te da zločina nije ni bilo. Istina je, nažalost, sasvim drugačija, a Korajem i ovih dana odjekuju pucnji iz vozila u pokretu.

Nakon ultimatuma Kriznog štaba Općine Lopare 15.06.1992. godine, kojim je općinska vlast tražila predaju oružja i deportaciju svih mještana Koraja u pravcu Bijeljine, počela je golgota 2.700 stanovnika ovog sela. Većina mještana uspjela se pod puščanom i artiljerijskom paljbom izvući prema susjednom Čeliću, a oni koji su ostali u selu ubijeni su ili deportirani u logor Batković.

Ubijeno je 59 civila, uglavnom starijih osoba, o čemu svjedoči spomen-ploča pred centralnom Atik džamijom, 105 ljudi zatočeno je u zloglasnom Batkoviću, a već 15. juna zapaljeno je 20 kuća u selu. Za samo pola godine, svih 900 kuća u selu je zapaljeno ili opljačkano, srušene su tri džamije, opljačkani pogoni Zadruge, vrijednosti 40 miliona maraka, te pogon "Interpleta", koji je zapošljavao 350 radnika.

Opljačkano je i 60 traktora, 200 privatnih putničkih ili teretnih vozila i oko 3.000 grla stoke. Danas u selu živi oko 1.400 ljudi koji, pored Arkanovih ubica i pljačkaša, po zlu pamte i neke od mještana susjednog sela Puškovac, naročito one sa spiska Kantonalnog tužilaštva Tuzla, ali i one koji još uvijek nisu na spisku.

Ostao sam da čuvam imetak. Krili smo se po njivama, ali već 26. juna zatvoren sam u "Interpletu", gdje nas je sve ispitivao Božidar Marković. Tada je bio komandir nekog interventnog voda ili kako se već zvala ta jedinica. Kasnije sam prebačen u Puškovac, pa u Lopare i, na kraju, u logor Batković, gdje sam proveo pet mjeseci. Radili smo najteže poslove, tukli su nas i ne znam kako sam sve to izdržao do razmjene, kaže Osman Islamović (59), zvani Kadrija.

Rašid Islamović (67) prošao je isti put kao i njegov komšija.

Jedno vrijeme smo se krili po selu. Lovili su nas kao životinje. Sjećam se da smo Rizu Tankića (72), djeda tužioca Rize Tankića, sahranili na njegovom imanju. Ubijen je 20. juna, jednim metkom u glavu, a nakon rata tijelo je premješteno na mezarje. I mene i Osmana priveli su Cviko Lukić, Živojin Mojić, Mišo Jovanović i Kaćo Jovanović. Uhapšen sam 26. juna, u petak, tačno u 12.00 sati, a u Batkoviću sam proveo četiri mjeseca, pod najtežim uvjetima. Sjećam se da je jedan zatvorenik jeo ono što je neki drugi povratio, kaže Rašid.

Laganje medija

Nevresa Konjić (65) ispričala nam je kako su ubijeni njen suprug Meho Konjić (1939.), njegov amidža Alija Konjić (1923.) i majka njenog supruga Safeta Konjić (1921.).

Govorim ono što sam doživjela i to nikakva i ničija laž ne može obrisati. Nakon ultimatuma krili smo se u naselju Kose, na korajskim njivama. Nakon sedmicu dana pronašli su nas, a njih troje su 23. juna odveli Milan Stevanović Neno, sin zloglasnog vojvode Milka Stevanovića, i njegov rođak Dragan Stevanović. Kasnije smo pronašli njihova tijela.

Naši sagovornici pamte šta je bilo i vele da je konačno došlo vrijeme da se ima kome to i ispričati, a nadležne institucije neka dalje rade svoj posao. Ne plaše se medijskog laganja, ljutnje komšija iz Puškovca, niti noćne pucnjave. Govore zbog istine i pravde i svojih najbližih koji su ubijeni.

Zloglasni vojvoda Milko Stevanović

Velid Smajić (1936.) ubijen je rafalom iz automatskog oružja na pragu svoje kuće. Pucao je vojvoda Milko Stevanović, koji je kasnije poginuo u ratu, a njegovi sinovi nalaze se na optužnici tuzlanskog tužilaštva. Korajci tvrde da je vojvoda Milko ubio još šest ljudi. Istim rafalom pogođena je Velidova supruga Refija (1944.), koja je pravim čudom preživjela i spas pronašla u Čeliću.

Rasim Jukić (1917.) i Salko Mujić (1930.) ubijeni su u logoru Batković, a za njihove mezare se još uvijek ne zna gdje su. Korajci Radivoja Jovanovića povezuju sa miniranjem džamija , Grozdana Savića sa miniranjem kuća, Mihajla Antića sa pljačkom imovine. Cviku Novakovića smatraju odgovornim za ubistvo starice Azize Begović (1914.), Savu Mojića smatraju kao najopasnijeg, vojvodu Dušana Đukića pamte po kožnom mantilu i posjetama Batkoviću, zatim pamte vojvodu Zorana Medića i mnoge druge.

Pamte i da je Dragan Dragić iz Tutnjevca iz kolone izbjeglica prema Čeliću izdvojio Ešefa Islamovića (1939.), čije raspadnuto tijelo je kasnije pronađeno. Prilikom granatiranja iste kolone koja je spas tražila u Čeliću poginuo je jedanaestogodišnji Damir Konjić.

[Maraschino]

...a taman se nadali da se ukine clan 13 Suda BiH pa da im i ako im sude u RS-u...

dobro je neko rekao na ovom forumu '' Oni se najvise plase pravne drzave...'''

[gosnmerkel]

Ovdje netko uporno soli pamet da su ove pojedinačne pojave ,iliti grupne
pojave optužbi u RS,samop utjecaj onoga što radi u zadnje vrijeme .

Policija Srbije u saradnji sa policijom RS.

Kao,zbog radi toga što su u zadnje vrijeme osuđeni
gospoda političari kao Ganić,Silajdžić i sl,sad evo radi toga raznih tužbi širom
RS.
Pri je bi se moglo reći da je to KAP ulja na vatru koja je tinjala ,prijesvega
u Bošnjačkom korpusu u BiH,koji se 14 godina nadao da će se SUSJEDI okrenuti
susjedima.
To je bila KAP na tasu koji je vagao - OPROSTITI - ili -NE OPROSTITI.

Samim optužbama protiv svakoga u BiH ,Srbija a tako i zvanična RS politika je
rekla - MAK NA KONAC.

I kada su iole svjesni Bošnjaci počeli da odustaju od iskrenog pokajanja svojih susjeda ,
i da potraže -pravo suda - ovdje im se manje više uskraćuje to pravo na to pravo.

Predbacuje im se svašta.Od toga da su pod utjecajem dnevne politike ,pa do toga da
ONI kao ljudi, nemaju nikakvo pravo ta tuže institucije kao RS ili Herceg Bosna.

A vrijeme će doći,i pokazaće svoje pravo lice

[majevicax]

A sta su uradili stanovnicima sela Koraj?
Jel' zna ko?
Ja prvi put cujem za ovakvo sto.

Taj 15. juni 1992. godine, nikad necu zaboraviti, a sigurno nece zaboraviti i preostali zivi Korajci.
Samo cu jedno reci!! DA SE NE ZABORAVI I NIKOM NE PONOVI!!!!

[majevicax]

Mada se već skoro sve zna, ja ću samo reći ovo!!!


Svi vojno sposobni (muškarci) iz sela Puškovac su učestvovali u napadu, paljenju, rušenju Koraja, a ostali mještani su naknadno dolazili i uzimali šta su htjeli iz kuća, garaža, pomoćnih objekata...........
U periodu od 15. juna 1992. godine do kraja septembra 1992. godine u Koraju je ubijeno 59 civila starosti od 7 do 98 godina. Zapanjujući je način kako su vršili ubistva, civili su ubijani u svojim kućama, na svojim kućnim pragovima, a zatim su iste palili. Iz tog razloga još nisu pronađene sve žrtve agresije na Koraj iz 1992. godine.
Zapaljene tri džamije, BST-om srušena najveća munara u sjeveroistočnoj Bosni, totalno opljačkana imovina stanovništva Koraja.
Opljačkan pa uništen pogon Interpleta koji je zapošljavao oko 400 radnika-ca svih nacija, uništena najsavremenija sušnica voća u BiH-a u tom periodu, uništena za taj period najsavremenija klanioca sitne stoke i peradi, opljačkano pa uništeno 6 farmi tovljenih pilića kapaciteta po 12 000 brojlera za mjesec dana, otuđeno blizu 250 auta, 30-tak kamiona, 40-tak traktora, veliki broj freza, a o broju sitne i krupne stoke ni sami mještani Koraja neznaju.
Uništene plantaže poznate šljive Korajke (oko 4.000.000 stabala).
Prema priči "komšija" "srba", u vrijeme kada je Arkan defilovao kroz Koraj, "svratio" je u mjesnu poštu, iz koje je "posudio" telefonsku centralu i u svoje ime poklonio mještanima nekog sela u Vojvodini.
Uništena infrastruktura stadiona fudbalskog kluba "Bratstvo" iz Koraja, teren, prateći objekti, a zanimljivo je i to štu su "komšije" "srbi" iz susjednog sela Koretaši ogradu koja je bila tek postavljena oko stadiona "posudili" i postavili oko svog stadiona, i još je nisu vratili.
I još mnogo, mnogo toga........
nastaviće se