Moj licni " biser "
Moj tadasnji momak i ja izlazimo iz kafica u Zagrebu, silazimo sa galerije. On ispred mene. Ja sva skockana, visoke pete, mini suknja, podignuta kosa , folirancija. Jedan pogresan korak i ja se skotrljavam niz stepenice u prizemlje kafica , usput rusim i svog momka

Nakon toga, dizem se, kao da nista nije bilo, popravljam kosu, pomazem momku da ustane. On jadan, sav zgruhan, osamucen . Ja u sebi placem, osramocena, zajapurena, ali " dostojanstveno " izlazim. Ne trebam ni reci da u taj kafic nikad vise usla nisam, ali posto je u naselju u kojem zivim ( kad sam tamo ), prisiljena sam prolaziti pored istog svaki put i uvijek dobijem smijesak i pozdrav od konobara.

Sa tim momkom sam ostala jos dugo nakon toga, ali mislim, da me se pomalo i plasio, nakon svega i, nikad, nije vise isao ispred mene
Inace, stalno mi se dogadjaju takve stvari, npr, drzim casu u ruci i pogledam na sat i, naravno, prospem sadrzaj case. Ili , kad govorim, cesto pravim raznorazne lapsuse, kao
kuce srca ( srce kuca ), smrtni zadarac udati ( smrtni udarac zadati), ...