Balkan Bluz ALL ABOUT

[Abacija]

Zašto ne srušite džamije? (15)


U Foči su letjele i starije: Stari sjaj Ferhadije

Mapa britanskog štaba UNPROFOR-a je pokazivala situaciju na terenu koja se uglavnom poklapala sa mapom koja je napravljena na zahtjev srpske Skupština, sa označenim opštinama koje ulaze u sastav Srpske BiH. U gotovo polovini „srpskih“ opština označenih na mapi većinsko stanovništvo nisu bili Srbi. Rješavanje tog “problema” postalo je prioritet. Opštinski i regionalni Krizni štabovi su postali odgovorni za provođenje plana koji je uključivao tri faze: stvaranje nemogućih uslova pritiscima i terorom koji će prisiliti nesrbe da napuste područje; deportovanje i progon onih koji ne žele otići; likvidacija onih koji ostanu.

Po izvještaju UN-a, samo u prvih šezdeset dana rata iseljeno je oko milion ljudi, a nekoliko desetina hiljada, većinom Bošnjaka, ubijeno. “Prateće scene barbarstva se nisu odvijale pred očima UNPROFOR-a ili drugih predstavnika međunarodne zajednice, to se desilo prije našeg značajnijeg prisustva u Bosni”, bilo je zvanično opravdanje UN-a nekoliko godina kasnije za sve što su mogli, a nisu učinili. Ipak, nisu mogli zažmiriti na snimke srpskih logora u Krajini objavljene u ljeto 1992.

Dok je Srpska pravoslavna crkva u junu 1992. za logore govorila da su zapadnjačka propaganda: “U ime Božje istine i na osnovu svjedočenja naše braće episkopa iz Bosne i Hercegovine i drugih povjerljivih svjedoka”, i objavila “sa punom moralnom odgovornošću da takvi kampovi nikada nisu postojali u Srpskoj Republici BiH”, vjerski poglavari u Banjoj Luci su zajedno upućivali apele i držali dove-molitve za mir.

Posljednji zajednički apel upućen je 23. decembra 92. nakon kojeg su banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović i katolički biskup Franjo Komarica prekinuli kontakte sa banjalučkim episkopom Jefremom. Ratna statistika nije dopuštala zablude, do tada je preko sto hiljada ljudi napustilo svoje domove u Krajini, poginuli će se godinama brojati. Zajedno sa nepoželjnima nestajalo je i sve što podsjeća na njih. U banjalučkom muftijstvu u kojem je do rata živjelo više od dvjesto hiljada Muslimana do kraja rata ostalo je tek šest posto. Na prostoru muftijstva srušeno je svih 207 džamija, 16 gradskih džamija i preko 40 harema, od dvadeset imama u gradu je ostao samo jedan. Na području banjalučke biskupije srušena je 41 katolička crkva, svega 8 hiljada katolika ostalo je na teritoriji biskupije, a prije rata samo u Banjoj Luci živjelo ih je oko 30 hiljada. Napadi na bogomolje, predstavljeni kao teroristički akti nekontrolisanih pojedinaca, bili su akcije naložene sa najvišeg političkog vrha.

U proljeće 1993. u kafani „Adria“ sjedili su članovi Glavnog odbora SDS-a Velibor Ostojić i Nikola Guzijan. Preko puta kafane nalazila se džamija Ferhad paše Sokolovića, jedna od najstarijih i najljepših džamija na Balkanu. Ostojić, žmirkajući očima i pokazujući glavom prema džamiji, upita Guzijana: “Zašto ne srušite ovu džamiju”?

Novinar Goran Trkulja, slučajno prisutan za stolom, upita Ostojića: “Zar bi srušili 500 godina staru džamiju”? Okrećući čašu u ruci, Ostojić mirno odgovori: “U Foči su letjele i starije”.


Slika zapadnjačke propagande: Omarska

Nikola Guzijan, pjesnik i novinar, razočaran politikom svoje stranke, ubrzo napušta SDS. “Razgovor sa Ostojićem bio je samo uvertira u ono što će se desiti. Nedugo zatim, na sjednici Glavnog odbora SDS-a smo raspravljali o rušenju banjalučkih džamija. Karadžić nas je vatreno ubjeđivao u istorijsku neophodnost da se one sruše, u čemu ga je zdušno podržavao Ostojić. Odluka je uz negodovanje tadašnjeg gradonačelnika Predraga Radića ipak prošla. Od trideset devet članova Glavnog odbora odluku su potpisali skoro svi, čak i Radić, falila su samo dva potpisa”.

Prisutne nije iznenadilo što nema potpisa Nikole Guzijana, koji se na sastanku otvoreno izjasnio protiv rušenja džamija, nelagodnost je izazvalo to što je nedostajao potpis Radovana Karadžića. Kao i mnogo puta u sličnim situacijama, Karadžić je želio osigurati alibi za planirani zločin. Za rušenje bogomolja zadužen je šef regionalnog Centra bezbjednosti Stojan Župljanin, izvršioci su bili njegovi policajci koje Karadžić formalno prikriva pismom ministru policije od 12. maja 1993. u kojem zahtijeva da “Centar službi bezbjednosti Banja Luka pojačanim patrolama štiti sve vjerske objekte u gradu i okolini od učestalih terorističkih napada”.

U noći 7. maja, tačno u 03.05, iz drugog pokušaja srušena je Ferhadija. Dan ranije, u eksploziji je oštećen samo dio džamije, nakon čega je Radoslav Brđanin kritikovao građevinskog inžinjera Gačanovića zbog lošeg proračuna količine eksploziva. Definitivno rušenje Ferhadije naredne večeri pokazalo je da se drugi put na eksplozivu nije štedjelo, od siline detonacije stradala su i stakla na okolnim zgradama. Iste večeri srušena je i džamija Arnaudija.

Banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović, zatečen silinom eksplozije, pomislio je da je te noći završeno sa banjalučkim Bošnjacima. Nakon eksplozije pojurio je prema Ferhadiji. Srpski policajac je pokušao da ga zaustavi. “Sklanjaj mi se s puta”, odbrusio je muftija. Prisjećao se ovih događaja nekoliko godina kasnije u zgradi Muftijstva, jedinom preživjelom objektu Islamske zajednice u Banjoj Luci. “Nije im se dalo da sruše cijelu džamiju. Na kraju su ostali munara i turbeta. Kada su minirali i munaru, ona se digla i kompletna okrenula u vazduhu. Raspala se tek kada je pala na zemlju. Ujutro su doveli bagere i sve poravnali”, govorio je tiho muftija promatrajući kroz prozor ledinu na kojoj je nekada stajala Ferhadija.

Episkop Jefrem se nije oglasio nakon rušenja džamija, niti je više kontaktirao muftiju Halilovića. Zbog rušenja Ferhadije protestvovao je samo mladi banjalučki pjesnik Ljupko Račić, opštinski sekretar SDS-a. Napisao je poemu-nekrolog o Ferhadiji i zbog nečega samo njemu znanog, nedugo potom, izvršio samoubistvo.


Nije se oglašavao: Episkop Jefrem

“Na početku rata sam rekao svojoj porodici, dok god ima i jedan Musliman u Banjoj Luci, ja moram ostati”, objašnjavao je muftija. Na njegovu kuću su bacali eksploziv, pokušali ga ubiti nekoliko puta, hapsili ga. Policajci su mu govorili: “Šta tražiš ovdje, što ne ideš? Mi smo džamiju porušili”. Ostao je i bilježio sve što se dešavalo oko njega.

Bez političkih predstavnika, muslimani i katolici su vjerske poglavare doživljavali kao jedine branitelje, obraćali im se za utjehu i hranu. “Bio sam neka vrsta prizme kroz koju su se prelamale patnje mog naroda na ovom prostoru”, kazivao je muftija Halilović. “Najteže je bilo 1993. i polovinom 1995. kada je došlo do egzodusa Srba iz Krajine. Te 1993. su srušene sve džamije u Banjoj Luci i muftijstvu, to je bila poruka da Muslimanima ovdje nema opstanka. Pred tim vandalizmom Muslimani su bili van sebe, u čudu i svjesni velike opasnosti u kojoj se nalaze. To je mnoge pokrenulo da odu, mnogi od njih su silom otjerani.”

Ibrahim ef. Halilović je u Banju Luku došao odmah nakon završene Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i Filološkog fakulteta u Beogradu i volio je taj grad. Borio se da ostane u njemu, ali nije uspio. Umro je u julu 1998. i trebao biti ukopan u haremu na mjestu gdje je nekad bila Ferhadija.

Na dan dženaze, na mjestu gdje je trebao počivati okupilo se nekoliko stotina Srba. Uništili su pripremljeni mezar, izgazili cvijeće i uz pokliče poboli srpsku zastavu. Muftiju su sutradan ukopali u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.

[Abacija]

Neretva: Oslobađanje Hercegovine (16)


Vojska bez podrške: Armija BiH

Rasim Delić je na mjestu komandanta ARBiH zamijenio Sefera Halilovića 8. juna 1993., prema odluci predsjednika Izetbegovića. Ono što ni Delić, ni Halilović tada nisu znali je da se, dijelom, radilo o „vanjskopolitičkoj“ odluci. Naime, Izetbegović je najprije telefonirao Stipi Mesiću, zamolivši ga da mu organizira susret sa Tuđmanom. Budući da se Tuđman nalazio u posjeti Kini, Izetbegović i Silajdžić koji je stigao s njim u Zagrebu imaju sastanak sa Mesićem i njegovim suradnicima.

Prema Mesićevom svjedočenju, Izetbegović je rekao da ima tri prijedloga za Tuđmana: “Jedan je da bosanska strana zamijeni sve zapovjednike ARBiH koje zahtijeva hrvatska strana u Bosni, pod uvjetom da hrvatska strana također zamijeni zapovjednike koji su se kompromitirali u Bosni. Drugi je prijedlog... potpisati sporazum i učiniti sve što mogu kroz preliminarne procese za konfederaciju Hrvatske i BiH. Treći je prijedlog da hrvatski general Martin Špegelj preuzme kontrolu nad Armijom BiH i pokaže kako oni nisu fundamentalisti, već da se bore za opstanak BiH i da ga poštuju kao profesionalca.“

Tuđman je tražio smjenu Halilovića. „Negdje u maju 1993. Izetbegović je počeo da mi priča kako je potrebno smijeniti Sefera Halilovića. Bilo mu je jako stalo da me pridobije za tu ideju. Pitao sam: zašto?“, sjeća se Rusmir Mahmutćehajić. „Obrazlagao je da nije dobar.“

Mahmutćehajić pita: „Imamo li boljeg?“ Izetbegović šuti. Mahmutćehajić kaže: „Pokaži mi boljeg ili ako hoćeš nekog ko je manje loš i ja ću se složiti.“ Izetbegović nakon kraće pauze kaže kako Halilović radi za KOS. „Čovjek je tu sa nama od početka, možeš li mi reći kojim je svojim djelom, činjenjem učinio nešto loše za našu stranu? Imaš li dokaz za to što pričaš“, replicira Mahmutćehajić. Izetbegović kaže kako ima papire koji to potvrđuju. Mahmutćehajić traži da mu se papiri dostave na uvid, a da će, nakon što ih prouči, dati svoj odgovor. Papiri su dostavljeni. Dva lista, na kojima, prema Mahmutćehajićevom mišljenju, nije bilo ništa spektakularno.

Narednog dana telefonira Izetbegoviću. „Alija“, kaže Mahmutćehajić, „i pod pretpostavkom da su ovi papiri autentični, ja u njima ne vidim ništa drugo osim činjenice da je Halilović imao odnos prema organima vojne bezbjednosti JNA kakav je imao i svaki drugi oficir u toj vojsci, i kakav odnos imaju oficiri prema organima bezbjednosti u svim armijama svijeta. Prema tome, ja i dalje mislim da ga ne treba mijenjati. Mi nemamo boljeg.“

U međuvremenu, Izetbegović je lobirao članove Predsjedništva kako bi ih pridobio za svoju ideju: smjene Halilovića, Jovana Divjaka i Stjepana Šibera. U novom kursu, islamiziranja vojske, Šiber i Divjak su bili ne samo kadrovski, već i nacionalni višak. Mahmutćehajić - uporan u svom stavu - u četiri tačke formulira protivljene ideji smjene armijskog vrha i pismo dostavlja u Predsjedništvo. Ono do članova Predsjedništva nikada nije došlo.

Kako je Mahmutćehajić u znak protesta odbio prisustvovati sjednici na kojoj je najavljena smjena armijskog vrha, 8. juna Izetbegović smjenjuje Halilovića, koji dobija funkciju načelnika Glavnog štaba. Šiber i Divjak su ostavljeni za kasnije. Tri dana nakon smjene na čelu ARBiH, 11. juna, u razgovoru sa Tuđmanom u Banskim dvorima, predsjednik Izetbegović referiše: „On ne može komandovati vojskom, on ne može naređivati..., on više ne može ništa“, obećavši kako Haliloviću neće dozvoliti nikakav doticaj sa jedinicama.

Ekspresno je napravljena i nova struktura GŠ, u kojoj su nadležnosti načelnika GŠ svedene na minimum. Izetbegović se rado otarasio Halilovića, smatrajući da bi kao izraziti protivnik podjele BiH on mogao uz oficire i komandante koji su ga podržavali, u trenutku kada podjela postane javna stvar, napraviti probleme. Svoju je presudu sam Halilović napisao kada je na posljednjem testu-propitivanju šta misli o razmjeni teritorija rekao: “Ne da neću, ja ne mogu sa vama.”

Upozoren da mu se u tom slučaju život ne može garantovati, odgovorio je: “Vi se predstavljate kao vjernici i onda treba da znate da jedino Allah dž.š. uzima ili daje život. Vi mi ga niste dali, Vi mi ga, dakle, ne možete ni garantovati.”

U to vrijeme Sarajevo, centar Prvog korpusa ARBiH, sa svojih deset brigada i dva samostalna bataljona je, nakon srpske ofanzive započete na Igman, postalo ranjivije nego inače. Zonu odgovornosti Prvog korpusa čine tri enklave, odnosno ratišta: sarajevsko, igmansko i goraždansko. Na igmanskom ratištu se nalaze: jedna motorizovana, jedna brdska brigada i nakon otpočinjanja ljetne srpske ofanzive nekoliko četa iz jedinica Ramiza Delalića, Mušana Topalovića i Adnana Solakovića, koje su izašle na teren da ojačaju odbranu.

Pored osnovnog komandnog mjesta u Sarajevu i Isturenog komandnog mjesta na Igmanu, u zoni odgovornosti Prvog korpusa je i komanda Operativne grupe „Goražde“ koja u svom sastavu ima četiri brigade i manji broj samostalnih jedinica. Na Prvi korpus ARBiH sa srpske strane napadaju dio snaga Sarajevsko-romanijskog, Drinskog, Bilećkog, Hercegovačkog, Istočnobosanskog i Krajiškog, odnosno snage iz pet korpusa VRS.

Zona odgovornosti Četvrtog, mostarskog korpusa ARBiH koja obuhvata Drežnicu, sjevereno, južno Neum, istočno Gacko, Nevesinje, Bileću, Trebinje i zapadno Livno i Duvno, nalazi se u okruženju. Otvoren je jedino pravac prema Jablanici, putem kojim se može ići pješice ili konjima. Nazivaju ga «Put spasa». HVO vrši pregrupisavanje u rejonu Stoca, Ljubuškog, Metkovića, gdje boravi jedna brigada Hrvatske vojske, i Čapljine, gdje se nalazi brigada HVO-a «Ludvig Pavlović» i Centar za obuku Specijalnih snaga.

U Neumu je smješten Centar za obuku diverzantsko-terorističkih snaga HVO-a. U samom rejonu Mostara tada se nalazi brigada HVO-a ojačana bojnom iz brigade «Herceg-Stjepan», koja je stigla na taj teren poslije raspada te brigade u Konjicu. „U Mostaru ruše zgradu po zgradu. Sistem je interesantan. Razruše zgradu, zapale je, u toku noći dovedu po 100 zatvorenika, pretežno pripadnika ARBiH, i sazidaju vrećama zaklone, a odatle napadaju na sljedeću zgradu, koja je na redu za rušenje.

"Takvom načinu su suprotstavljeni naši borci koji uz sebe jedva da imaju borbeni komplet, a da ne govorimo o granatama i ostalom“, izvještavao je komandant Četvrtog korpusa Arif Pašalić. Osim Mostara i Sarajeva, i Bihać je u teškoj situaciji. Uslovi za vođenje rata nikada teži. Zbog toga se krajem augusta 1993. u Zenici organizira vojno savjetovanje kome prisustvuju komandanti svih korpusa i visoki oficiri ARBiH, sa izuzetkom Atifa Dudakovića koji se ne uspijeva probiti iz blokiranog Bihaća. Safet Oručević pješke izlazi iz opkoljenog Mostara i prenosi raspoloženje nezadovoljnih Hercegovaca:


Dogovor je pao: Izetbegović i Tuđman

Mostarci misle da su žrtvovani. Savjetovanje, zatvoreno za javnost, otvora komandant Rasim Delić. „Naglašavam da imamo dosta pitanja, dosta toga što bi ovdje na ovom skupu trebalo da razriješimo. I rekao bih, kao ono kada biraju novog papu da se zatvore sve dok bijeli dim ne izađe, da se radi.“ Cilj je, kaže Delić, da se nađu rješenja koja će zadovoljiti dalje vođenje oružane borbe. „Jer, objektivno, rat će i dalje trajati. Neovisno od svega ovoga, pregovora, dogovora i razgovora, za nas će rat trajati sve do onog momenta dok posljednji bandit na onim područjima koje kontroliše Armija BiH, znači onaj koji je van kontrole, van sistema, postoji. Sve dotle mi moramo voditi oružanu borbu. Dok ne obezbijedimo da MUP može preuzeti javni red i mir, a pitanje je kada će to biti? Prema tome, svi razgovori, dogovori, sve su to stvari koje se tiču nas kao građana, a kao vojnike ne trebaju nas odvraćati od naših obaveza.“



Riječ uzima načelnik GŠ Sefer Halilović: „Đedo je postavio pitanje s kojim se mi susrećemo svaki dan. Od komande Glavnog štaba, do susreta na ulici. Ciljevi rata - misleći na podjelu zemlje. Da li za podjelu ili protiv podjele?“, kaže okrećući se Enveru Hadžihasanoviću Đedi, koji potvrdno klima glavom. „Mislim da je to suštinsko pitanje... Prema informacijama iz štampe, Predsjedništvo u punom sastavu, bez Ganića je u Ženevi donijelo odluku da se pristupi ovakvoj podjeli. Moje mišljenje je da se mi ne trebamo previše zadržavati na tom pitanju iz jednostavnog razloga što su ciljevi agresora uništenje države BiH i uništenje bošnjačkog-muslimanskog naroda. A zbog toga, oni će i kroz ove razgovore-pregovore ponuditi dio teritorije, onoliki dio teritorije koji bi, ako se pristane na to, značio poraz RBiH i značio bi sraman poraz za Armiju i za bošnjački-muslimanski narod. Po mom mišljenju, to bi bila samo prva etapa našeg konačnog uništenja». «Zbog toga je», kaže Halilović, «zadatak jačati Armiju, jačati borbenu gotovost» i dodaje: „Ako mene pitate, ja sam protiv podjele zemlje, vrlo principijelno, ja sam protiv.“

Rasim Delić predlaže da se sa političkim vodstvom održi skup na temu: dalji ciljevi vođenja rata, na šta replicira Arif Pašalić: „Ja ne bih nikakva savjetovanja održao sa Vladom... Mi imamo pravo na zahtjeve. Ja bih samo uporedio ove tri oružane komponente na teritoriji BiH. Oružana komponenta tzv. Herceg-Bosne je definitivno postavila sebi cilj rata: Herceg-Bosna kao državna zajednica. Srpski dio je to riješio i nema nikakvih problema sa vlašću. Znači i jedni i drugi. Mi imamo problema sa vlašću, jer ne znamo koja nam je vlast. Hajdemo je prvo definisati. U tome je najveći problem. A to je vezano i za cilj rata. Oni imaju definisan cilj rata, i jedni i drugi. Definisanu vezu vojne i civilne vlasti, definisane izvore snabdijevanja - sve im je definisano.“ Pašalić u nastavku kaže kako se u Hercegovini vode borbe i sa srpskim i sa hrvatskim snagama.

„Jedinice TO, odnosno ARBiH, od početka su se sukobile i sa jednim i sa drugim snagama, i vršile aktivna borbena dejstva. Iza tih snaga ARBiH nije stajala nikakva politička snaga. Štaviše, SDA je bila prohrvatski orijentisana i učinila je ogromnu štetu ARBiH». “Snage HVO-a se u zadnje vrijeme masovno dovode sa prostora Imotskog i Metkovića», referiše Pašalić, «a u jedinicama se nalazi veliki broj vojnika HV-a koje je teško definisati, jer svi pripadnici HVO-a imaju duplu domovnicu i kao Hrvati i kao bosanski državljani».

General Rifat Bilajac sažima ono što je rekao Pašalić: „Ciljeve koje smo postavili na početku ovog rata, oni su aktuelni, ali nisu realni. Ja zaista ne vidim kada ćemo mi to biti u Banjoj Luci? Ja vam govorim iz srca, otvoreno i iskreno, s obzirom na konstelaciju međunarodnih snaga, odnosa prema državi BiH, a i odnosa u državi BiH. Za mene su tri neprijatelja koji su protiv ARBiH. Prvo, u našim redovima najveći su neprijatelji u najvišim organima vlasti, u Predsjedništvu, Vladi, u ministarstvima. Tu su nam najveći neprijatelji i cijelo vrijeme rade protiv ARBiH. Sljedeći neprijatelj je, zaista, država Herceg-Bosna kao ideja. Vjerovali smo u HVO i državu Hrvatsku kao prijatelje. Sa četnicima nam je odmah bilo jasno.“

Ministar unutrašnjih poslova Bakir Alispahić koji je 8. juna na toj dužnosti zamijenio Jusufa Pušinu na savjetovanje stiže sa malim zakašnjenjem. Sjeda lijevo od Halilovića protiv kojeg je dva dana nakon preuzimanja ministarske pozicije potpisao «Rješenje» o uvođenju tajnih mjera obrade. U „Rješenju“ je navedeno kako Halilović pokušava nasilnim putem preuzeti komandu u oružanim snagama. Tekst „Rješenja“ je napisan mjesec dana prije nego što će se desiti tzv. oružana pobuna (2/3. juli 1993.) za čijeg su inicijatora predstavnici Službi vojne i državne bezbjednosti imenovali upravo Halilovića, optužujući ga za pokušaj državnog udara.

Najsrdačnije se pozdravljajući sa prisutnima na skupu, uključujući i Halilovića, Bakir Alispahić kaže: „Mi smo neki dan na području Četvrtog korpusa registrovali dolazak Šefke Omerbašića i još nekih, mislim, Mirse Srebrenikovića, našeg bivšeg pomoćnika za pravne poslove. Ja, ljudi, hoću otvoreno da govorim. Ja sam na početku rata rekao da moramo otvoreno govoriti jer ne znamo šta se kome od nas može desiti pa neka još neko zapamti. Oni su na području Četvrtog korpusa, čak su došli do Jablanice i Konjica, isticali potrebu razbijanja Armije, potrebu predavanja teritorija. Sama činjenica da su došli preko teritorija HVO-a, odnosno da ih je vozilo UN-a vozilo, dovoljno govori odakle vjetar duva. Ja sam upravo zato odmah reagovao. Spreman da dam i predsjedniku države depešu gdje sam potpisao da se uhapse. Da je ma ko bio, ja bih to potpisao.“

Pauza u radu savjetovanja je potvrdila Alispahićeve riječi. Komandant Rasim Delić dobija iz Jablanice poruku od komandanta jedinice «Zulfikar» Zulfikara Ališpage Zuke u kojoj on pita šta da radi budući da je iz Zagreba došao efendija Šefko Omerbašić, šef Kriznog štaba Muslimana Hrvatske, koji nudi 50.000 DM da Zuka obustavi borbena dejstva koja izvodi u Hercegovini.

“Rasim mi je pokazao poruku i pitao šta da mu odgovori. Rekao sam mu, napiši: Uzmi pare, lijepo ga počasti i isprati, a onda nastavi operaciju”, kaže Sefer Halilović. Zuka je informisao Delića da je Omerbašić ponudio 50.000 DM za obustavu borbenih dejstva mada general Rifat Bilajac kaže da toj brojci treba dodati još jednu nulu. Nakon toga, Bilajac je efendiju Omerbašića prozvao „zelenim kardinalom“.

Halilović je ponovo govorio, izazivajući pažnju svih prisutnih. „Mi svaki dan u našim kontaktima kažemo: logističko obezbjeđenje ili kraj. Daj pet kamiona municije pa ćemo osvojiti to i to brdo. Daj 15 kamiona municije, pa ćemo ne znam šta uraditi. Nema! Nema! Prema onome koliko ja mogu da razaberem to što imamo - imamo. Više nema. Mi se moramo konačno okrenuti i konačno shvatiti šta znači strategija oslonca na vlastite snage. Moram ovdje kazati, žao mi je što ovdje nema nekog od članova Predsjedništva da ne ispadne da im to govorim iza leđa. Država nam nije kupila, ni nabavila ni minimum oružja i municije. Ni onda kada su putevi bili potpuno otvoreni.“


Smijenjen po dogovoru: Sefer Halilović

Obraća se Sulejmanu Vranju. „U prvih 5 mjeseci, Sule, moglo se proći bez nekog velikog belaja, bez problema ikakvih. Pa se onda narednih 5 mjeseci moglo proći sa nekim potvrdama: može, ne može, ali se prolazilo. Pa je onda zablokiralo - ne može nikako. Dakle, država nam nije nabavila ni onda kada je mogla zato što se izvršila privatizacija narodne imovine, narodnih sredstava. Čista privatizacija. Nakon trinaest žrtava u Sarajevu, iz najbliže familije, ja više nemam hatara ni prema kome u ovoj državi da mu ne kažem ono što mislim. Makar me to iste sekunde glave koštalo. Mene ne zanima privatno niko, ali zanima me opstanak države i naroda.“

Bakir Alispahić sa odobravanjem potvrdno klima glavom. Praveći poređenje između uspješno izvedenih armijskih akcija u Mostaru i pada teritorije od Rudog do Igmana, Halilović nastavlja: „Dolazim do zaključka da se uspjesi četnika, na prostoru na kojem su imali uspjeha, ne temelje na njihovoj velikoj snazi i moći nego na našoj nemoći, zbunjenosti da li političkoj ili vojnoj, te našoj neorganizovanosti, izdaji i kukavičluku. Mi smo na tom prostoru pogazili sve što je bilo sveto. Cio prostor od Rudog do Goražda izgubljen je sa 4 poginula i 8 ranjenih vojnika. A cio prostor od Grepka i Rogoja do Igmana; evo Salko i Vaha su ovdje, pa molim pomozite mi; osim borbenih dejstava na Proskoku i još nekoliko mjesta, je li najveći broj poginulih i ranjenih bio u opštem haosu i bježaniji koji je nastupio i dejstvu artiljerije po tim ljudima?“

Salko Gušić, komandant Šestog korpusa, i Vahid Karavelić, komandant Prvog korpusa, potvrđuju rečeno. „Da tragedija bude još veća, ovaj će igmansko-rogojski prostor i ovaj drugi kod Istočnobosanske operativne grupe ući u anale ratne vještine gdje su četnici sa nevjerovatno malim snagama, oko 3 bataljona, podržani sa jednim divizionom artiljerije, uspjeli gotovo bez gubitaka zauzeti izuzetno veliki prostor branjen sa 3 do 4 hiljade naših boraca. Znate, meni pred takvim činjenicama staje pamet. Moram da kažem da na to pitanje nemam odgovora. Imam samo odgovor da je to izdaja, kukavičluk, malodušnost, nešto što nam je zabolo nož u leđa i devalviralo našu borbu koja je uvrijedila sve ove borce koji su se herojski borili“, kaže Halilović, koji će dva mjeseca kasnije biti uhapšen kao državni neprijatelj.

Savjetovanje je završeno usvajanjem nekoliko zaključaka. Jedan je da se hitno mora pomoći Četvrtom korpusu. U to vrijeme snage ovog korpusa broje 6.981 borca, od čega je 2.434 naoružanih. Borbena linija čini krug od 360 stepeni, prema HVO-u i prema VRS. Preko 1.200 ljudi se smjenjuju svakih 24 sata ili 48 sati na položaju, jer nema dovoljno oružja za sve, tako da oni koji dolaze u rovove preuzimaju oružje.

[Abacija]

Neretva: Oslobađanje Hercegovine (17)


Mjesto žestokih borbi: Dolina Neretve

Štab vrhovne komande ARBiH početkom septembra formira tim u kome su: Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Sefer Halilović, Vehbija Karić i Namik Džanković (operativac u Upravi bezbjednosti) koji ima zadatak da kontroliše aktivnosti Četvrtog i Šestog korpusa u operaciji oslobađanja teritorija u Hercegovini. Izrađuje se dokumentacija koju odobrava komandant Rasim Delić, a planirana operacija (koja nikada nije izvedena) dobija radni naziv “Neretva 93”.

Bliži zadatak je oslobađanje sela Vrdi, deblokada Donje i Gornje Drežnice i deblokada puta Jablanica-Mostar. Operaciju treba da izvodi izviđačko-diverzantska brigada «Zulfikar» i Drežnički bataljon, sadejstvuje 45. brb i nekoliko jedinica Četvrtog korpusa. ŠVK zaključuje kako je, da bi se realizirao ovaj bliži zadatak - deblokada Mostara, i krajnji - izlazak na granicu, bilo potrebno organizirati veću akciju na prostoru od Bugojna do Mostara. Zbog toga se navedenim jedinicama priključuju i one iz Sarajeva.

Prvog septembra 1993. Rifat Bilajac, Zićro Suljević i Vehbija Karić izlaze iz Sarajeva kako bi, u svojstvu inspektora, nadgledali dolazak jedinica u Hercegovinu. Sarajevske jedinice su trebale biti smještene u selo Grabovica. „U hrvatskom selu Grabovica su sve bili starosjedioci, izuzev jedne djevojke koja je sa majkom došla iz Konjica. Nisu imali ništa protiv da vojska bude u selu. Govorili su: Ako treba, mi ćemo na nekoliko dana izaći iz kuća dok je vojska tu”, kaže Vehbija Karić.

Prvih dana nakon što je inspekcijski tim izašao u Hercegovinu ništa nije išlo po planu. Članovima tima je najprije rečeno kako će odbrana Sarajeva biti dovedena u pitanje ako ijedna jedinica izađe iz grada, te da shodno tome jedinice neće ni izaći. Zatim je stigla poruka kako su na raspolaganju borci iz 9. i 10., odnosno brigade Ramiza Delalića i Mušana Topalovića, te borci iz jedinice Adnana Solakovića, koje treba sačekati u Hercegovini. Ove jedinice su tretirane kao relativno samostalne u odnosu na ostale ili, kako se vojnički govorilo, kao jedinice koje su van sistema rukovođenja i komandovanja.

Komandant Prvog korpusa Vahid Karavelić 5. septembra piše depešu: “Sinoć, u 22.00, četa iz 10. bb (130 boraca) i četa iz 9 mtbr (60 boraca) su bile spremne za navedeni zadatak. Sve organizacione i materijalne pripreme sa navedenim jedinicama su bile izvedene. Sinoć u 22,30 kada su stigla motorna vozila zbog jakog nevremena lično su mi Caco i Ćelo predložili da se polazak odgodi za 24 sata. Međutim, poslije toga, u toku današnjeg dana je došlo do potpunog odgađanja.” I mada je, prema Karavelićevoj depeši, došlo do odgađanja, jedinice iz Sarajeva 6. septembra stižu u Jablanicu.

“Iz Sarajeva su izašli Rusmir Mahmutćehajić i Haris Silajdžic. Obojica uz znanje predsjednika. Rusmir je pričao šta inače priča - cjelovita, suverena BiH. Silajdžić je iza njegovih leđa borce ubjeđivao da se uzalud bore, jer će sve ionako biti vraćeno Hrvatima. «Logika govori da je Haris trebao anulirati Rusmirov efekat”, kaže Vehbija Karić. Na teren stiže i ministar unutrašnjih poslova Bakir Alispahić sa 50 pripadnika odreda „Lasta“.


O cjelovitoj BiH: Rusmir Mahmutćehajić

Rifat Bilajac se sjeća: “Vodio sam sastanak na kome je Alispahić rekao kako za operaciju postoji zeleno svjetlo od predsjednika, i da je on tu, kako bi jedinicu ‘Laste’ dao na raspolaganje”. Tokom noći je, bez najave, Alispahić sa «Lastama» otišao za Mostar. Vratio se 10. septembra...

U međuvremenu su jedinice koje su stigle iz Sarajeva smještene u selo Grabovica. “Seljani su ih lijepo dočekali. Bila je kasna jesen i znam da su im iznosili smokve i grožđe da jedu. Jedan starac je dao štapove za pecanje. Zato smo bili šokirani kada je došao Namik Džanković i rekao nam za zločin u Grabovici”, kaže Vehbija Karić. Zićro Suljević se sjeća: “Bili smo na sastanku u Jablanici kada je ušao Namik Džanković koji nam je sa vrata rekao da su se u noći između 8. i 9. septembra desila ubistva Hrvata u Grabovici. Svi smo bili zaprepašteni. Džanković je rekao da MUP Jablanica vrši uviđaj. Obavijestili smo Sefera, a on je Namiku naredio da se to istraži i obavijesti vojna bezbjednost u Sarajevu”.

U Grabovici je ubijeno 27 civila. “Posljednja žrtva u Grabovici je bio Hrvat, pripadnik Zukine jedinice. On je prelazio preko mosta sa lijeve obale Neretve i pitao šta se to dešava? Legitimisali su ga, a kada su vidjeli da je Hrvat, ispalili su rafal u njega i bacili ga u Neretvu”, sjeća se Vehbija Karić.

Naveče, 10. septembra u Konjicu traje sastanak kome prisustvuju Rusmir Mahmutćehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Vehbija Karić i Sefer Halilović. Alispahić predlaže da se zbog zločina u Grabovici cijela operacija obustavi. Ostali jednoglasno odlučuju da se operacija nastavi, a paralelno radi na istrazi zločina. Dva dana kasnije jedinice kreću u akciju. Na Istureno komandno mjesto u Voljevac je stigla vijest da borci OG “Zapad” pod komandom Selme Cikotića napreduju prema Vilića guvnu. Uporedo sa izvještajima koje novinar Šefko Hodžić šalje o uspjesima u Hercegovini, nastavljaju se dalja napredovanja.

U međuvremenu stiže informacija iz Sarajeva od komandanta Prvog korpusa Vahida Karavelića koji je javio da je u Sarajevu Ismet Bajramović Ćelo napravio nered, blokirajući grad do Marin Dvora. Zbog toga je, navodno, sarajevske jedinice trebalo povući iz Hercegovine. Kasnije će se pokazati da je informacija bila netačna. Halilović je svojim suradnicima odmah rekao kako sumnja u istinitost Karavelićeve informacije i da se vjerovatno radi o igri kako ofanziva ne bi uspjela. “Iza ovog”, kaže on novinaru Šefki Hodžiću, “vjerovatno stoje oni koji idu na podjelu Bosne, a njima na ruku ne bi išle značajne vojničke pobjede od Gornjeg Vakufa do Mostara”.

Poslijepodne, 18. septembra su nastavljene borbe na južnom dijelu ratišta prema Mostaru. Narednog dana je Halilović tražio da ga Zuka informiše o stanju na terenu. “Je li crkla životinja?” , pitao je aludirajući na planinu Medvjed. “Životinja je crkla i pet puta više”, euforično je odgovorio Zuka, aludirajući na kvadraturu oslobođene teritorije.


U Grabovici je ubijeno 27 civila: Odavanje počasti

Šef tima Halilović tada ne zna pod koliko je jakim mjerama „obrade“ službi bezbjednosti. U principu »Četiri osobe su bile zadužene za slušanje Halilovića, ali ako smo imali više posla, onda smo dobijali ispomoć«, kaže jedna od osoba zaduženih za slušanje njegovog telefona. Službe su, kada je najavljen njegov put u Hercegovinu, angažovale i nove operativce zadužene za „pokrivanje“ i „sabotiranje“. Tada oficir bezbjednosti Prvog korpusa ARBiH, Izet Mustafić je svjedočio kako je izašao na Igman sa specijalnim zadatkom: «Moj zadatak je bio da onemogućim bilo kakav uticaj Halilovića na izvođenje borbenih dejstava i da se svim potčinjenima prenese da Halilović nema nikakva ovlaštenja i da se do posljednjeg vojnika prenese da ne trebaju slušati nikakva naređenja, eventualno, izdata od njega».

Po povratku u Sarajevo, Mustafić je, prema vlastitom priznanju, za uspješno obavljen zadatak dobio 500 DM. Da je Mustafić svoj dio posla dobro odradio, vidi se iz pisma koje Halilović tih dana šalje Rasimu Deliću: »Kud god se okrenem, imam utisak da je blokada«. Uprkos svim opstrukcijama, dan kasnije glasnogovornik UNPROFOR-a Vilijam Ajkman saopštava na konferenciji za štampu u Sarajevu: “Borbi je bilo i na liniji Vrdi - Drežnica. Armija BiH je na tom dijelu fronta napredovala ka Mostaru za čitavih 10 do 12 kilometara”, a nešto kasnije “Cjelokupno područje oko Drežnice prema Mostaru je sada u rukama Armije BiH. Na mnogim mjestima, na tom dijelu ratišta postrojbe HVO-a se nalaze u okruženju Armije.”

Bilo je ovo jedno od rijetkih saopštenja UNPROFOR-a u kome se govorilo o uspjesima Armije BiH. Ovakvim razvojem situacije u Hercegovini nisu svi bili zadovoljni. Pogotovo ne oni koji su navijali za to da na Bošnjačkom saboru bude prihvaćen Owen-Stoltenbergov mirovni plan.

[ljubav_aha]

tema

[Abacija]

Septembar 1993: Bošnjački sabor (18)


Vrijeme odluke: Bošnjački sabor


Na Bošnjačkom saboru, 27. i 28. septembra, trebalo se govoriti o budućnosti BiH i o Owen-Stoltenbergovom mirovnom planu za Bosnu. Bilo je, zapravo, planirano da se izvrši proglašenje bošnjačkog parlamenta i konačno obznani pristanak za stvaranje bošnjačke (muslimanske) države. Predviđeno je da njene granice budu na linijama koje drži vojska, s tim da su sporna ostala pitanja Srebrenice i Žepe.

David Owen piše: “Izetbegović se brinuo da jači i glasniji elementi u njegovom javnom mnijenju nisu spremni da se suoče sa nesretnom činjenicom da se dioba već odvila na terenu, i da su oni protiv etničke podjele. Međutim, on osobno, prihvatao je realnost da se lice Bosne promijenilo.”

Prije Bošnjačkog sabora na teren se šalju stranački kadrovici u funkciji ideološko-političkih koordinatora koji trebaju “jače i glasnije elemente u javnom mnijenju”, kako je definirao Owen, ubijediti kako je vrijeme da i Muslimani imaju svoju državu. Musadik Borogovac u to vrijeme radi u press-centru TWRA u Zagrebu. U TWRA u funkciji ideološko-političkog koordinatora, dolazi predstavnik SDA koji organizira mini-seminare na kojima izlaže tri ključne teze: prvu - vjera, nacija, narodu su jedno isto, drugu - Bosne nikada nije bilo, i treću - BiH ne može postojati ukoliko je ne žele Srbi i Hrvati.

“Kroz te teze se pokušala objasniti potreba teritorijaliziranja Muslimana u BiH. Znači, tri naroda u BiH su tri nacije kojima trebaju tri države”, kaže Borogovac koji je Izetbegoviću napisao protestno pismo od 30 strana, jer je u ovim riječima prepoznao Izetbegovićeve misli.

Predsjednikov vojni savjetnik Fikret Muslimović prije Sabora najvišem državnom vrhu prezentira procjenu srbijanskih i hrvatskih oružanih snaga, odnosno snaga agresora - kako se govorilo, o položaju i snagama ARBiH. „Nesumnjivo, radi se o čovjeku koji je imao sposobnosti za oblasti kojima se bavio, ali i osobi upitnih moralnih kvaliteta“, kaže Rusmir Mahmutćehajić, koji je prisustvovao Muslimovićevoj prezentaciji stanja na ratištima.

„Naime, suština njegovog izlaganja je bila da se rat pod hitno treba zaustaviti i da ARBiH u daljim sudarima sa srbijanskim i hrvatskim snagama nema šansi.“ Poruka je bila jasna: vojnom terminologijom trebalo je potcrtati odluku bošnjačkog političkog vodstva da se ide na podjelu zemlje.

„Ovaj čovjek laže i nemojte mu vjerovati“, ljutito je reagirao Mahmutćehajić usred Muslimovićeve prezentacije. „On laže, zato što je prije 15 dana govorio sasvim suprotno. Bez obzira da li je lagao tada ili nas i vas laže sada, u jednoj od tih situacija je lagao, znači da je najobičniji lažov.“

Mahmutćehajić je znao pozadinu Muslimovićeve „vojne analize“. Njegov dugogodišnji poznanik, a u nekim fazama i prijatelj, Alija Izetbegović je mjesecima već pokušao Mahmutćehajića pridobiti za ideju stvaranja muslimanske države. Neke od argumenata koje je navodio Izetbegović, ponavljao je i Muslimović. „Izetbegoviću je bilo jako stalo da me pridobije za ideju stvaranja muslimanske države“, sjeća se Mahmutćehajić. „Satima smo razgovarali. Nije imao nikakvog razumijevanja, niti argumenata koje je mogao staviti na sto u bilo kojoj raspravi, pa ih braniti, kada je obrazlagao potrebu stvaranja takve države. Zbog toga se sve više to zalaganje pretvaralo u pseudomesijanstvo, pridobijanje slabih, uz njihovu bezuvjetnu podršku, jer on nikada nije mogao iznijeti razloge kojima bi pravdao taj svoj zahtjev.“

Argumenti protiv takve ideje, smatrao je Mahmutćehajić, između ostalog su i to da stvaranjem nove države bosanski povijesni identitet zapada u stanje destrukcije i stvaranja potpuno novog identiteta. „Taj novi identitet više nije identitet bosanskih Muslimana. Sva vrsta prekida djeluje na kolektivnu svijest poput šoka iz kojeg je pitanje da li će organizam preživjeti.“

Izetbegović je vidio da Mahmutćehajića ne može pridobiti za svoju nakanu, a Mahmutćehajić je vidio da je suvišno Izetbegovića ubjeđivati u suprotno. „On je meni rekao da ostaje pri svome stavu i da je spreman ukloniti sve ljude koji su mu smetnja na tome putu“, kaže Mahmutćehajić.

Haris Silajdžić, tada ministar vanjskih poslova, pozvao je telefonom Rusmira Mahmutćehajića. Govori kako se trebaju vidjeti i razgovarati o važnoj stvari. Kasno naveče, u prostorijama „Preporoda“ Mahmutćehajića sa Silajdžićem dočekuju Enes Duraković i Alija Isaković, vodeći bošnjački intelektualci. Raspored sjedenja - Silajdžić je u sredini, Duraković i Isaković sa jedne i druge strane, a Mahmutćehajić preko puta - kao u drami pokazuje da su Mahmutćehajićevi dugogodišnji prijatelji politički prešli na Silajdžićevu stranu. Trebali su poslužiti kao potpora onome što će ministar vanjskih poslova reći.

„Moji prijatelji iz zapadne Evrope i svijeta smatraju da je podjela BiH i stvaranje tri nacionalne države najbolje i jedino moguće rješenje“, kaže Silajdžić. U nastavku dodaje da Srbima treba pustiti da nose svoj, a Hrvati svoj dio Bosne. To je, prema njegovom mišljenju, opcija koju Bošnjaci trebaju prihvatiti i legalizirati na Bošnjačkom saboru, u čemu ih podržava i Zapad.

„Ti ne znaš šta pričaš i takva priča znači da su sve naše žrtve uzaludne, pristati na to znači prihvatiti logiku Karadžića i Mladića, proglase li Bošnjaci svoju nacionalnu državu, oni se odvajaju od Bosne i potpisuju svoje samoubistvo“, ljutito replicira Mahmutćehajić. Razgovor - polemika traje do zore. Nakon pokušaja „obrađivanja“ Mahmutćehajića, Izetbegović poziva akademika Muhameda Filipovića sa istom namjerom.

„Bez tebe i mene, profesore, ovo ne ide i molim te da dođeš, a biće onako kako se ja i ti dogovorimo“, kaže Izetbegović pozivajući Filipovića na sastanak.

„Taj sastanak je održan kod Izetbegovića i na njemu su, pored Izetbegovića i mene, bili još reis Mustafa Cerić, Alija Isaković ili Enes Duraković i mislim moj tetić Edah Bećirbegović. Tada sam kazao da ne podržavam nikakvu avanturu sa našom muslimanskom ili bošnjačkom državicom i na taj način legitimiranje podjele BiH“, ispričao je akademik Filipović. On je svojim sugovornicima rekao kako predstojeći Sabor ima zadatak da riješi pitanje nacionalnog imena i identiteta; mobiliše narod za borbu protiv agresije; kao i da fomulira zadatke svih Bošnjaka u tom kontekstu. Izetbegović se složio. Filipović je napisao Rezoluciju Sabora o nacionalnom imenu Bošnjak.

„Nažalost, kako se u nas muslimana često radi iza leđa, pokazalo se da oni nisu odustali od onoga što su zamislili da proglase muslimansku državu“, ispričao je Filipović, kojeg će u to uvjeriti predstojeći događaji.

Filipović smatra i da je nacionalno ime Bošnjak, kojem su se do tada žestoko protivili vjerski autoriteti i vrh SDA, prihvaćeno samo u kontekstu planiranog proglašenja nacionalne države. „Pokazalo se da je nagla izmjena stava uslijedila iz spoznaje da ne mogu osnovati muslimansku državu, jer to svijet neće odobriti, ali da bi svijet, a pogotovo Srbi i Hrvati, kojima je osnivanje takve nakaradne državice odgovaralo, odobrio stvaranje bošnjačke državice.“

U ponedjeljak, u hotelu „Holiday Inn“ pred početak Sabora novinar Šefko Hodžić prilazi Rasimu Deliću koji u prvom redu sjedi između Envera Hadžihasanovića i Sulejmana Vranja. Delić nije zadovoljan Hodžićevim radio-izvještajima sa ratišta iz Hercegovine, govoreći kako on vrši direktan prenos bitke.

“Nije to bio direktan prenos bitke. Prilog je emitiran nekoliko dana poslije bitke”, objašnjava novinar.

“Ti prenosiš bitku kao fudbalsku utakmicu, a to nije dobro”, dodaje Enver Hadžihasanović. Nezadovoljstvo načinom izvještavanja, a zapravo samom sadržinom izvještaja iz Hercegovine su iskazali Osman Brka i bezbjednjak Fikret Muslimović. Prema Muslimovićevim vojnim procjenama prilagođenim novim političkim željama, ARBiH je mogla samo gubiti.

Bilo je planirano da se na Saboru izglasa raspuštanje bosanske skupštine i proglašenje bošnjačke, usvoji Ustav, koji je već bio napisan, a Alija Izetbegović izabere za prvog i doživotnog predsjednika. „Bilo je predviđeno i objelodanjivanje postojanja bošnjačke službe bezbjednosti”, kaže tadašnji načelnik CSB-a Munir Alibabić.

Na Sabor je došao i Hakija Meholjić, predsjednik SDP-a Srebrenica. “Poziv je došao od predsjednika Izetbegovića. Mi smo na sastanku Ratnog predsjedništva općine odredili delegaciju koja će ići u Sarajevo. Odmah smo imali neku slutnju da će se tu rješavati krupne stvari, jer prvi put izlazimo iz Srebrenice i obezbjeđuje nam se prevoz sa dva helikoptera. Kako to da je nama siguran izlaz, a za sve vrijeme otkako smo postali demilitarizovana zona, nije nam mogla doći nijedna civilna, ni vojna delegacija. Bilo je predviđeno da ide i Naser Orić, ali on nije želio ići. Sa aerodroma su nas transporterima dovezli pred ‘Holiday Inn’... Tu nas je primio predsjednik Izetbegović i odmah nakon pozdrava pitao: ‘Šta vi mislite o zamjeni Srebrenice za Vogošću?’“

Jedno vrijeme vlada tišina, a onda se Meholjić javlja za riječ: „Predsjedniče, ako ste nas zvali na gotovu stvar, onda to niste trebali raditi, jer se valja vratiti pred narod...“

Izetbegović odgovara: „Znate, meni je Clinton nudio u aprilu 93. da četničke snage uđu u Srebrenicu, izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i tada će biti vojna intervencija.“

Srebrenička delegacija je bila sastavljena od devet ljudi. Svi su zanijemili. Pošto je u istom momentu u sali najavljen početak Sabora, Izetbegović je ušao da najavi goste iz Srebrenice koji su dočekani burnim aplauzom, kao heroji.

Alija Isaković je otvorio Sabor. Govorio je spuštene glave, gledajući u papire ispred sebe. U toj gesti nije bilo trijumfalizma. Bio je lijep čovjek i izgledao je kao junak grčke tragedije, Sokrat koji treba popiti otrov. Situaciju je on sam opisao kao Sudnji dan, s tom razlikom što Bošnjaci račun polažu sebi i onima koji će ih naslijediti. Tu na Saboru su okupljeni ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; svi jednaki, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez surevnjivosti i suparničkih nakana; objašnjavao je i najavio da ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Mora se ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.

“Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim“, rekao je Isaković, „Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.“


Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obične izdajice i nemate pravo to činiti: Poruka Muhameda Filipovića

Nakon skiciranja gibanja na Balkanu, koja su među Bošnjacima razvila pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i dušu, Isaković je pred slušaoce podastro krajnosti koje je iznjedrila bošnjačka historija. “Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Ćišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU-a, i Alija Nametak, član JAZU-a, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, Islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i “Vlada spasa” u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine.”

Ključna pouka i poruka zato jeste: “Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak. Poslije zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi. Ono što se dogada u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je, konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti.“

Isakovićev govor je propraćen dugim aplauzom, ali njegova ključna poruka nije naišla na prijem. Mnogo ljudi, uopće, nije znalo pozadinu dešavanja. Govornici su jedan za drugim odbacivali plan. Zbog neočekivanog razvoja situacije Izetbegović poziva najviše državno vodstvo na odvojeni sastanak.

U podrum hotela „Holiday Inn“ odlaze: Izetbegović, Silajdžić, Ganić, Irfan Ljubijankić. Rusmir Mahmutćehajić se „probija“ kroz kuhinje, jer je i on pozvan na sastanak. U podrumu Silajdžić ponovo objašnjava neophodnost prihvatanja plana. Irfan Ljubijankić se slaže. „Hvala Bogu da i mi Muslimani imamo svoju državu. Meni je drago i zbog moje djece koja će moći slobodno živjeti u svojoj državi“, kaže Ljubijankić. Mahmutćehajić replicira da Bosna mora opstati, jer bez nje nema ni Bošnjaka. Ilustrovao je to primjerom načina kako su vršena pokrštavanja tokom Drugog svjetskog rata. Onima koji su pokrštavani je govoreno da im se duša ne može spasiti, ali tijelo može, a zatim su ubijani. Odvajanje Bošnjaka od Bosne je odvajanje duše od tijela, a to znači smrt.

„Situacija je“, kaže on, „odbrana Bosne ili smrt. Kakva god je perspektiva te odbrane, ona je nešto što nudi nadu, što štiti ljudsko dostojanstvo. Ako postoji dio Bosne gdje se ljudi nisu branili, a preživjeli su, nisu poklani i silovani, onda bi se moglo reći da nisam u pravu.“

Izetbegović gnjevno odgovara: “Nije Bosna nikakav kumir kome se treba klanjati”. Za vjernike je ova izjava imala posebnu težinu, jer islam ne dozvoljava klanjanje kumirima (idolima). Mahmutćehajić pita zašto se ne pozovu i ostali učesnici Sabora, predstavnici drugih stranaka, da se čuje šta oni misle, kao što su Selim Bešlagić ili Muhamed Filipović.

U tom momentu akademik Filipović ulazi sam, jer je tražeći Saliha Bureka nabasao na skup. Ušao je usred sastanka, „Uhvativši „poštene“ Muslimane in flagranti na djelu razbijanja BiH“, kako je kasnije opisao. Uspijeva uhvatiti dio Silajdžićevog izlaganja i s nogu iznervirano govori: „Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obične izdajice i nemate pravo to činiti.“

Odlazi preko vrata, zajapuren od bijesa. Mahmutćehajić mu dobacuje: „Ne idite odavde, profesore, ima nas još koji mislimo kao Vi.“ Ali, Filipović ga ne čuje. Već je na putu prema Nezavisnom radiju „99“ da preko njegovog direktora Adila Kulenovića, kako je rekao, obavijesti narod o zavjeri koja je u toku.

[Abacija]

Sad znam kako se @Fair Life osjeca kada pise svoje postove. Toliko mi je muka da jednostavno nemam snage da ista komentarisem. A mozda se u stvari Balkan Bluz i nema sta komentarisati. Ovu knjigu jednostavno treba svakodnevno citati, pogotovo prije ucestvovanja na pdf-Politika.

"Tigar-Sloboda 94" (19)


Cazinska krajina: Nesuđeno carstvo Fikreta Abdića

Hamdija Abdić Tigar, komandant 502. slavne brdske brigade „Tigrovi“ iz Bihaća je od januara 1994., kada ga je komandant 5. korpusa ARBiH Atif Dudaković formalno smijenio i demobilizirao, pripreman da bude ubačen u štab vojske AP Zapadna Bosna. Hamdija Abdić koji je prije rata u Bihaću bio vlasnik kafića, diskoteke i firme za proizvodnju građevinskog materijala ponovo je postao civil. Ovaj put je pretvoren u švercera i kriminalca.

Širila se priča kako je spreman sve uraditi za novac. Kako je, inače, u Krajini bio poznat kao žestoki momak sa ulice, njegov novi imidž nije izgledao neuvjerljiv. Plan o ubacivanju Hamdije Abdića u štab vojske autonomije, komanda 5. korpusa je nazvala „Tigar-Sloboda 94“, kao odgovor na plan o zauzimanju Bihaća koji su zajedno napravili štab srpske i vojske autonomije, a zvao se “Sloboda 94.”

Za plan „Sloboda 94“ su znali su lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, lider Srba iz Kninske krajine Milan Martić i Fikret Abdić. Iz srpskog štaba u Kninu, za operaciju su bili zaduženi pukovnici Veso Kozomara i Predrag Smiljanić, potpukovnik Damjan Prlić i kapetan I klase Branko Ćuić.

Hamdija Abdić, na osnovu dogovora sa komandantom 5. korpusa Atifom Dudakovićem, odlazi u Veliku Kladušu gdje se u štabu vojske autonomije sastaje sa Fikretom Abdićem 2. jula 1994. “Sjeo sam sa Fikretom, okolo su bili ovi njegovi, popili smo po whiskey, ja malo više nego ostali i izložio sam mu plan”, sjeća se Hamdija Abdić. “Ražalovani” komandant „Tigrova“ je tražio novac i oružje objašnjavajući da ga više ne zanima patriotizam i cjelovita i međunarodno priznata BiH. Predočio je da uz sebe ima 100 pripadnika „Tigrova“ spremnih da na njegov mig sve učine, oko 2000 pobunjenika iz raznih jedinica 5. korpusa i građana kojima je dosadila „tortura sarajevske vlasti“.

Predložio je da Fikret naoruža “nezadovoljnike” koji će se nakon što dobiju dovoljno naoružanja, iznutra obračunati sa Petim korpusom nakon čega će u Bihać moći ući vojska autonomije i sam Fikret Abdić. Fikretu Abdiću se prijedlog učinio savršenim. Prihvatio ga je.

“Ja sam od Fikreta odmah uzeo 200 hiljada maraka”, kaže Hamdija Abdić, “To je bila prva rata koju mi je dao da imam za svoje lične troškove.”

Fikret Abdić već 4. jula u Bihać šalje prve količine oružja i municije, transportovanih iz magacina u Korenici. Naredna tri dana stizale su nove pošiljke oružja, municije, opreme, hrane i goriva preko kontrolnog punkta UNPROFOR-a na Izačiću. Pripadnici Poljskog bataljona iz sastava UN-a bili su zaduženi da ništa ne registruju, već samo da dižu rampe. Isti oni koji su do tada sprječavali dostavljanje oružja za ARBiH, sada su žmirili na isporuke oružja navodnim pobunjenicima.

Tokom tri dana u Bihać je stiglo 1.200 pušaka, snajpera i teških mitraljeza, 200.000 metaka, 200 komada protivoklopnih borbenih kompleta, 20 motorola, nekoliko minobacača, 200 novih uniformi, 4 teretna vozila i mnogo hrane. Kada budu dovoljno logistički obezbjeđeni navodni pobunjenici su trebali početi pobunu.

Sedmog jula, u pola šest, ujutro, Bihać su počele potresati snažne detonacije. Prolamala se rafalna pucnjava. Emitiraju se lažne vijesti o upadu terorista i uličnim borbama, a preko lokalnog radija je stanovništvo zamoljeno da ne izlazi iz kuća, jer 5. korpus ima dovoljno snage da se sam obračuna sa pobunjenicima. “Pravljena je neka kombinacija prekida radio-programa zbog navodnog gubljenja signala, a onda emitiranja dramatičnih vijesti”, kaže tadašnji urednik radija Nijaz Glumac koji je imao svoju ulogu u operaciji “Tigar – Sloboda”.

Unutar grada su zapaljene automobilske gume kako bi, posmatrano sa okolnih brda, izgledalo da se u Bihaću vode ulične borbe. “Mi smo u programu govorili kako sa prozora vidimo da Bihać gori”, sjeća se Glumac. Jedinice 5.korpusa su na imaginarnom terenu pobune izvodile fiktivne borbe, pucajući manevarskom municijom i aktivirajući zaostale srpske granate čije su detonacije potresale Bihać.


Abdićev "ubica": Hamdija Abdić, Tigar

U poslijepodnevnim satima 9. jula u Izačić, nadomak Bihaća stiže ekipa srpske TV iz Knina kako bi snimila “oslobađanje” teritorija. U Kninu se već slavilo. Žureći da što prije objave ekskluzivne vijesti na programima srpskih radio-stanica su počeli emitirati informacije kako se „ozloglašeni general muslimanske vojske“ Atif Dudaković predao vlastima u Kninu i da se Fikret Abdić priprema da uđe u Bihać, planirani glavni grad Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.

U smiraj istog dana, spreman je, kako se pretpostavljalo, konačni udar i zauzimanje Bihaća od strane pripadnika vojske autonomije i srpskih snaga. Za komandu 5. korpusa je to bio znak da se operacija „Tigar-Sloboda“ mora privoditi kraju. Prema naređenju generala Dudakovića, komandant navodnih pobunjenika, Hamdija Abdić naređuje hapšenje petočlane ekipe koja je iz Velike Kladuše i Knina stigla u Izačić da nadgleda finalnu akciju “oslobađanja” Bihaća. Tada je postalo jasno da je sve skupa bio veliki blef.

U studio radija Velika Kladuša stigao je i sam Fikret Abdić koji je ponavljao: “Riba 1, Riba 2, Riba 3… postupi po naređenju”. Odgovora nije bilo.

Avgusta 1994. snage Petog korpusa ARBiH su umarširale u Veliku Kladušu, a Fikret Abdić se povlači u Hrvatsku. Ipak, Abdić se ubrzo vraća u Veliku Kladušu uz pomoć srpskih snaga iz Kninske krajine, nakon čega proglašava Zapadnu Bosnu koja je bila mrtvorođena republika. Podržavan od Hrvatske do momenta kada je njegovo postojanje slabilo Izetbegovića, poslije stvaranja Federacije BiH u hrvatskim medijima je započela demonizacija njegove ličnosti.

U Zagrebu je, od čovjeka blistave političke budućnosti, prekršten u čovjeka mračne prošlosti. Fotografije i televizijski snimci Abdića koji je do tada bio povlaštena zvijezda HRT-a i općenito pozitivni bošnjački junak hrvatske javnosti, zamijenjeni su snimcima njegovih susreta sa Milanom Martićem, što je preko noći “europskog Muslimana” i “dokazanog hrvatskog prijatelja” dovelo na strašni stub srama. Postao je glineni golub medija, predmet ponižavanja i vrijeđanja. “Razumni političar” i “legitimni muslimanski predstavnik” postao je velikokladuški kum i ratni zločinac.

Neke epitete su pravdali autoritativni izvještaji, kao što je izvještaj Tadeusza Mazowieckoga o postojanju logora u Abdićevoj “bescarinskoj zoni” u kojima su se nalazili zarobljeni pripadnici Petog korpusa ARBiH i protivnici autonomije.

U Sarajevu stigmatiziran kao izdajnik, za svoje pristalice Fikret Abdić i dalje spada u trojstvo historijskih, legendarnih junaka Cazinske krajine koje uz njega još čine Mujo Hrnjica i komandant odbrane Krajine “od svih i svakoga” u Drugom svjetskom ratu Huska Miljković. I Abdić je kao svojevremeno Miljković (koji je poginuo u zasjedi koju su napravili njegovi bivši prijatelji) vodio svoj rat na zaštiti bošnjačkog stanovništva Krajine, u kojem je surađivao sa svima. Nesuđeni predsjednik nesuđene države Zapadna Bosna je izricanjem dugogodišnje zatvorske kazne u Hrvatskoj, također, “ubijen” od dojučerašnjih saveznika.

P.S. Pitam se gdje je nestao @Nosferatu. On je dobar poznavalac zbivanja u Krajini. Malo je ko pisao tako socne komentare kao on.

[2407]

Da li neko, ko je procitao knjigu, moze da mi kaze da li se u ovom feljtonu radi o cijeloj knjizi ili samo nekim najzanimljivijim dijelovima? Hvala

[Abacija]

@2407 - radi se samo o najzanimljivijim dijelovima.

"Balkan bluz" - intervju

U Sarajevu su me pokušali ubiti

Piše: Suzana Šačić

http://www.e-novine.com/feljton/34249-S ... ubiti.html

Feljtonizacija knjige "Balkan bluz" se bliži kraju. U ovih još nekoliko nastavaka prenijećemo nekoliko interesantnih intervjua, a među prvima sa Jakubom ef. Selimoskim, posljednjim reis-l-ulemom Islamske zajednice Jugoslavije



Supruga posljednjeg jugoslovenskog reisa je uskliknula kada je čula da zovemo iz Sarajeva. Prije nego što je slušalicu predala Jakubu ef. Selimoskom, suosjećajno se raspitivala o životu ljudi u Sarajevu. Selimoski, iznenađen i suzdržan, nakon kratkog propitivanja i dužeg razmišljanja ipak je pristao na intervju. Razgovaramo nekoliko dana kasnije u skopskom naselju Dučandžik, u prostorijama Muslimanske vjerske zajednice čiji je savjetnik bio Selimoski.

Imao je sreću da bude prvi demokratski izabrani poglavar Islamske zajednice, ali i nesreću da bude njen posljednji poglavar prije nego što se raspala kao što se raspala i zemlja u kojoj je postojala. Za Selimoskog taj čin je bio nelegalan i nikada nije podnio ostavku na funkciju reisa. Bosanske vjerske vođe su ga razvlastile, a albanski krugovi proglasili jugonostalgičarem i otpadnikom od vjere izdavši fetvu tim povodom. Antimuslimanski krugovi su ga zbog zagovaranja balkanske islamske konfederacije smatrali fundamentalistom. Činio se tako običan, bez vjerske odore i ahmedije koje daju harizmatičnost izgledu. Tako običan naspram jačine napada koji su ga sustizali sa svih strana.

* Bili ste reis u vrijeme komunizma, ali i višestranačja. Kakva je bila razlika u odnosu prema islamskoj zajednici nove demokratske vlasti u Jugoslaviji i one stare komunističke?

Postojale su razlike. Kada sam izabran za vršioca dužnosti reisu-l-uleme, već su bili otvoreni demokratski procesi u samoj Islamskoj zajednici, ali su se i u državi počele osjećati izvjesne razlike. U prvom periodu 1990. bilo je pokušaja da se sugeriše IZ kako da obavi određene stvari ili kako da se postavi u određenim momentima. Međutim, ja sam te sugestije odbijao. I odlazak mog prethodnika reisa Huseina ef. Mujića bio je izraz volje unutar IZ.

* Zašto je otišao reis Mujić?

On je dao ostavku s obzirom da se tada pojavio pokret koji se zvao “Pokret imama” i imao je za cilj demokratizaciju IZ BiH. Tražili su neposredne izbore za rukovodioce IZ, bilo da se radi o predsjedniku Mešihata BiH, ili o reisu IZ Jugoslavije, i insistirali na promjeni Ustava IZ Jugoslavije. Kad se pojavio ovaj pokret, kao zahtjev šireg sloja muslimana, pogotovo u BiH, reis Mujić se povukao.

* U vrijeme Vašeg imenovanja došlo je do krupnih nesuglasica u Islamskoj zajednici, šta je bio njihov osnovni uzrok?

U Bosni su na bazi “Pokreta imama” unutar IZ nastale dvije suprotstavljene strane. Jedna, koja je bila za raniji status i način organiziranja IZ i, druga, koja je vršila pritisak za promjene. Lider “Pokreta imama” bio je Salih Čolaković. Tada su kandidati za Mešihat bili Salih Čolaković i Senahid Bristrić. Došlo je do podvajanja unutar IZ i jedna je grupa bila za Čolakovića, a druga za Bristrića. Na Saboru je, tajnim glasanjem, uz malu razliku glasova, prošao Čolaković. Tada je došlo do pružanja otpora određenih struktura unutar IZ na izbor Čolakovića. Stanje u IZ bi se vjerovatno u daljem periodu saniralo i sankcioniralo, međutim, počeo je rat u BiH i još se više usložnila situacija unutar IZ. To se naročito osjetilo na dan agresije na BiH kada je došlo do okruženja Sarajeva. Čolaković tada nije bio u Sarajevu i dugo vremena nije mogao doći u grad, s obzirom da tada niko nije mogao ni ući ni izaći iz Sarajeva.

* Gdje se u to vrijeme nalazio efendija Čolaković?

Početak rata zadesio ga je u Mostaru. Znate da je agresija započela neposredno iza Bajrama. Prvog dana Bajrama ja sam bio u Pljevljima gdje smo klanjali Bajram, tamo je bila centralna manifestacija zajedničke IZ. Jedva sam otišao u Pljevlja, a još sam se teže vratio. Išao sam pod zaštitom policije, preuzimali su nas od jedne republike do druge. On je tog dana bio u Sarajevu, ali je sutradan napustio Sarajevo jer je njegova porodica bila u Mostaru. Došlo je do zatvaranja grada i nije se mogao vratiti. Po Ustavu IZ, ako je predsjednik Mešihata odsutan više od 30 dana, Mešihat određuje zamjenika. Prošlo je 30 dana i pritisak opozicije je svakoga dana postajao sve jači. Govorili su da nema ko da rukovodi IZ BiH iako sam ja bio prisutan.


Posljednji reis-l-ulema IZ Jugoslavije: Jakub ef. Selimoski


* Ko je predstavljao opoziciju i šta je bila njihova namjera?

Opozicija je bila ona strana koja od starta nije prihvatila Saliha Čolakovića. Pokušao sam svojim prisustvom na neki način pokriti potrebe BiH, međutim, kada sam vidio da to stanje nije uredu, na osnovu jednog člana Ustava odredio sam tijelo, Vremenski mešihat, koje će raditi dok se ne vrati Čolaković ili se stvore uslovi za kvorum Mešihata koji bi odredio zamjenika. To je funkcionisalo do Obnoviteljskog sabora 1993. kada se pojavila inicijativa o formiranju samostalne islamske zajednice u BiH i stvari su se zaoštrile. Još od kraja 1992. postojala su razmišljanja o tome, ali je početkom 1993. došlo do formiranja ovog sabora od strane tridesetak ljudi iz Sarajeva. Oni su preuzeli na sebe odgovornost da formiraju samostalnu Islamsku zajednicu BiH i da više ne poštuju Rijaset IZ bivše Jugoslavije. Čak su tražili od mene da predam komisiji Obnoviteljskog sabora zgradu Rijaseta, finansijska i materijalna sredstva i službenike, što ja nisam mogao prihvatiti jer to nije u nadležnosti reisa. Na čelu Obnoviteljskog sabora bio je Jusuf Žiga, koji je sa Mustafom Cerićem došao u Rijaset na razgovor sa mnom. Više nisu slali komisije za primopredaju i tražili su na jedan brutalan način da predam institucije Rijaseta. Tačno je da je zgrada Rijaseta vlasništvo BiH, mi je ne možemo prenijeti iz Sarajeva, međutim, ona slovi kao zgrada Rijaseta IZ Jugoslavije, a materijalna i finansijska sredstva su bila vlasništvo Rijaseta, što znači sredstva svih muslimana bivše Jugoslavije. Da je došlo do usaglašenog razdvajanja, organizovala bi se komisija koja bi odredila ko je koliko participirao u budžetu IZ i toliko bi dobio u procesu sukcesije. Cerić je tada već bio postavljen za reisa. Čak sam prihvatio da on ima titulu reisa BiH, ali sam tražio da se konačno stanje razriješi kada se stvore uslovi da se održi sjednica Sabora BiH na kojoj će se Čolaković razriješiti dužnosti i potvrditi izbor Mustafe Cerića za reisa ili kako će se već zvati. Međutim, nakon nekoliko dana, Cerić mi je rekao da na njega vrše pritisak i da on ne može ni to prihvatiti. Od mene je tražio da potvrdim da je on reisu-l-ulema BiH, a ja to nisam mogao potvrditi, nisam imao ustavno ovlaštenje za to.

* U Sarajevu ste ostali do ljeta 1993. U jednom granatiranju pogođen je Vaš ured, kako se to desilo?

Moje ranjavanje nije bezazleno ni slučajno. Bilo je to 29. augusta 1992, tog dana je zajednička delegacija Rijaseta i Merhameta trebala izaći iz Sarajeva i posjetiti nekoliko islamskih zemalja, da afirmiramo borbu BiH protiv agresije i obezbijedimo materijalnu i finansijsku pomoć Merhametu. Dobili smo odobrenje za let od UNPROFOR-a i čekali vozilo da dođe po nas i vozi nas na aerodrom. Sjedili smo u prostoriji ispred kabineta Rijaseta kada je granata pogodila prostoriju iznad nas, moju spavaću sobu. Zid sobe je bio razrušen, namještaj potpuno polupan. Po mom uvjerenju, to je bio atentat na poglavara IZ jer su ili pretpostavljali da smo u spavaćoj sobi ili znali tačno gdje smo, pa su pogriješili za pedesetak centimetara. Dan je bio izuzetno miran, to je bila prva granata koja je pala tog dana - tenkovska, teledirigirana, kako je kasnije utvrdila vojna komisija. Svi smo bili povrijeđeni. Meni je puklo uho i zadobio sam nekoliko manjih ogrebotina. Iza zgrade Rijaseta nalazilo se malo dvorište koje smo smatrali zaštićenim, tu smo kuhali za potrebe Rijaseta. Tada se tamo nalazilo nekoliko ljudi koji su kuhali kafu i, na nesreću, od gelera te granate poginulo je petero ljudi.

* Šta ste radili tih ratnih mjeseci u Sarajevu, s kim ste komunicirali, na čemu ste se angažovali?

Do Obnoviteljskog sabora mi smo normalno funkcionirali i radili na organizovanju vjerskog života u uslovima rata. Nastojali smo da radi što više džamija, da se vjerski službenici maksimalno angažiraju na mobilizaciji naroda u odbrani zemlje i uključili veliki broj vjerskih službenika u brigade Armije BiH. Kad se formirao Obnoviteljski sabor, već smo imali određene poteškoće. Sredstva javnog informisanja, kao što su Televizija BiH, Radio i Oslobođenje, prestali su da objavljuju naša saopštenja. Čak je u Oslobođenju jednom prilikom objavljeno saopštenje Rijaseta kao saopštenje Jakuba Selimoskog, bez titule.

* Da li je sjednica Rijaseta bila osnovni razlog Vašeg napuštanja Sarajeva?

Isključivo, da bi Rijaset IZ zauzeo stav povodom formiranja Obnoviteljskog sabora u BiH, moralo se odlučiti šta će biti budućnost IZ bivše Jugoslavije. Kada sam konačno izašao iz Sarajeva krajem juna 1993., održana je sjednica Rijaseta u Isa-begovoj medresi u Skoplju. Osuđen je Obnoviteljski sabor i potvrđen stav o transformaciji IZ koji smo usvojili na prvoj sjednici u februaru 1993. Izrađen je normativni akt koji je dat na raspravu svim mešihatima IZ i planirana sjednica Vrhovnog sabora koja nije održana. U međuvremenu, nakon moga izlaska iz Sarajeva, došlo je do blokade Rijaseta u Sarajevu i njegovog nasilnog preuzimanja.

* Ko je preuzeo Rijaset?

Sadašnja struktura Islamske zajednice BiH. Ušli su u prostorije Rijaseta bez mog prisustva i bez ovlaštenih predstavnika Rijaseta, navodno sudskim ovlaštenjem. Formirana je nekakva komisija ispred Suda za pregled finansijskih sredstava Rijaseta i do njihovog izvještaja uspio sam da dođem tek prije mjesec dana. Drago mi je da su ti vještaci ocijenili, što se tiče finansijskih sredstava, da su se nalazila u Rijasetu.

* Koliko je novca ostalo u Sarajevu?

U kasi nije bilo puno novca jer gotovinu nismo držali kod nas, možda oko 100.000 dolara. Devizni računi su na deviznim knjižicama u Sarajevu i sada ih je preuzeo Cerić, čini mi se da je riječ o dva-tri miliona maraka. Čekovi koje smo dobijali kao pomoć u ratnim uslovima pretvoreni su u dinare i evidentirani od ove komisije.


Bezbrižni: Cerić je preuzeo i Islamsku zajednicu i sva sredstva

U kakvim ste odnosima sa bosanskim reisom Cerićem?

Nakon našeg zadnjeg susreta u Sarajevu nemam više nikakvih kontakata sa njim. Ni tada se nismo posvađali, međutim, on je ostao na jednom stajalištu, ja na drugom. Pored toga što sam Ustavom bio zadužen za to, ja sam i tada, kao i sada, mislio da, bez obzira što se država raspala i mnogo nas ne boli glava za bivšom Jugoslavijom, ne moraju vjerske zajednice dijeliti sudbinu država. Pogotovo što smo mi, muslimani u bivšoj Jugoslaviji, pod zajedničkom jurisdikcijom od dolaska islama na ove prostore i nije bilo razloga da dođe do nasilnog raspada Rijaseta.

* Da li ste prije nego što je došlo do osamostaljivanja IZ BiH razgovarali o tome sa predsjednikom Izetbegovićem?

Više puta sam, kada se pojavila ta inicijativa, razgovarao sa Izetbegovićem, kako prije ozvaničenja Obnoviteljskog sabora, tako i nakon toga. On se držao na distanci, govorio da je to stvar Islamske zajednice i da se sa pojedinim faktorima unutar IZ nađe zajednički jezik. Kada je Obnoviteljski sabor formiran i Cerić imenovan za reisa, Izetbegović ih je primio u zvaničnu posjetu. Iz toga sam zaključio da eventualnu pomoć i podršku najvišeg rukovodstva BiH mi, kao Islamska zajednica, ne možemo očekivati.

* Postoje li, po Vašem mišljenju, u dijelu političke i duhovne vlasti kod Bošnjaka tendencije stvaranja muslimanske BiH?

Ne vjerujem da postoje mogućnosti da se u vjerskom, teološkom smislu formira muslimanska vjerska država na području Evrope. I kad bi postojale takve želje kod određenih struktura u BiH, ne vjerujem da bi mogla u ovom momentu da se formira takva zajednica na ovim prostorima. To bi bilo u suprotnosti sa jedinstvom BiH i njenom cjelovitošću. U tom slučaju, ostala dva naroda u Bosni to ne bi prihvatila i to bi bio samoubilački čin.

Cudi me da Pepsi nema bolju prodju od Dzodza Dzole.

[Abacija]

Tuđman će ostati zapamćen kao naivac

Feljtonizacija knjige "Balkan bluz" se bliži kraju. U ovih još nekoliko nastavaka prenijećemo nekoliko interesantnih intervjua. Kao obaveza se nametnuo odlazeći hrvatski predsjednik i posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić koji je za "Slobodnu Bosnu" govorio 1997. godine, dakle tri godine prije svog prvog mandata, za vrijeme živog Franje Tuđmana


Nevjerovatna lakoća komuniciranja. Razgovarali smo telefonom, a osnovna tema su bile teze koje je šef KOS-a, general Aleksandar Vasiljević iznio objašnjavajući iz svog ugla raspad SFRJ. Mesić je kratko rekao: “Pitajte”, kao što se vojnicima kaže: Pucajte!

U međuvremenu je tehnika za snimanje otkazala. Mesić se nasmijao:

“Možete li pisati?”

“Mogu.”

“Onda ću pričati malo sporije, a Vi pišite.”

Kada smo završili razgovor, napomenuo je da nema potrebe za autorizacijom “jer u principu vjeruje ljudima.” U „Slobodnoj Bosni“ je ovaj razgovor objavljen integralno, bez navođenja pitanja, kao Mesićevo reagiranje na intervju Ace Vasiljevića.

* Je li tačna tvrdnja posljednjeg načelnika KOS-a Aleksandra Vasiljevića da je savezni premijer Ante Marković tražio da JNA intervenira u jugoslovenskoj krizi?

U pričama Aleksandra Vasiljevića se nalazi niz neistina. Skrenuo bih pažnju na samo neke od njih: najprije Antu Markovića se krivo eksploatira. Marković nikada nije tražio intervenciju JNA, već je tražio da se uspostavi kontrola na granici. Vojska je iskoristila zahtjev za kontrolu granice i napravila akciju koja je kasnije, za nju, završila katastrofalno.

* Priča kaže da su evropski političari morali vršiti pritisak na srbijansko rukovodstvo kako bi ono dalo saglasnost za Vaš izbor na mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ?

Točno je da je evropska trojka koju je vodio Hans Vandenbruk vršila pritisak na srpsko rukovodstvo da pristane na moj izbor na mjesto predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ. Taj pritisak je, konkretno, vršen na Slobodana Miloševića, ali samo u smislu da mora provoditi odluke Predsjedništva koje su bile formulirane u poslovniku saveznog Predsjedništva i da se mora držati Ustava SFRJ. Prema tom Ustavu, predsjednici su bili rotirani, odnosno svaki put su dolazili iz druge republike. Znači, parlamenti su slali svoje predstavnike u Predsjedništvo, pa sam tako i ja bio poslan u Predsjedništvo SFRJ kada je na Hrvatsku došao red da da predsjednika. Hrvatska je sama odlučivala ko će biti njen predstavnik u Predsjedništvu, a predsjednik Predsjedništva se birao po automatizmu. Evropska trojka je samo tražila da se poštuje Ustav i zakoni ondašnje Jugoslavije, odnosno moje imenovanje na mjesto saveznog predsjednika.

* Koliko ste kao savezni predsjednik imali uvida u ono što se dešava u JNA?

Na toj funkciji sam formalno bio i vrhovni komandant JNA, ali nikada generali sa mnom nisu razgovarali. Nikada me nisu obavještavali o dešavanjima u JNA ili nečemu što je vezano za nju.

* Zašto je Hrvatska dok je još formalno bila član SFRJ uvozila oružje iz inostranstva?

Što se tiče uvoza oružja, hrvatski MUP, čiji je ministar bio Josip Boljkovac, tražio je od saveznog ministarstva na čijem je čelu bio Petar Gračanin da se Hrvatskoj dozvoli kupovina modernijeg oružja za policiju, jer je sve oružje koje je Hrvatska tada kupovala zastarjelo. Boljkovac je odgovorio da nema oružja u zalihama i da se ne može kupiti u tvornici „Crvena zastava“ u Kragujevcu. Prema ondašnjim propisima, ako se oružje nije moglo nabaviti u Jugoslaviji, onda je republički MUP mogao oružje nabaviti izvan Jugoslavije. Oružje je tako i kupovano.

* Kako je jugoslovenski vrh objasnio zašto se zbog naoružavanja podiže optužnica samo protiv hrvatskog generala Martina Špegelja, a ne i protiv krajiškog lidera Milana Martića?


Sve laži KOS-ovca: Aleksandar Vasiljević

Kada se govori o podizanju optužnice protiv Špegelja, a ne i protiv Milana Martića, Vasiljević krije svoju pravu ulogu kao zmija noge. Kao glavni organizator ekscesa koji su se dešavali na teritoriji Hrvatske i kasnije BiH, vrlo je dobro znao o čemu se radi. Sada optužuje sve i svakoga, a vrlo dobro zna koji mu je bio zadatak. Vasiljević je radio po nalogu vojnog vrha koji je slušao jedino Miloševića. Kada je vojni vrh tražio da se vojska povuče iz Slovenije, znači da je Sloveniji dao pravo na samostalnost. Budući da u Sloveniji nije bilo prostora gdje su Srbi etnički predstavljali većinu, očito je da vojni vrh, a ni Slobodan Milošević nisu bili zainteresirani za Sloveniju. Miloševića nije interesirala ni federalna, ni konfederalna Jugoslavija, nego samo Velika Srbija. On je preko vojnog vrha radio na realizaciji tog plana. Vasiljević je bio egzekutor. Kao član Predsjedništva SFRJ bio sam u Pakracu gdje su odmetnici osvojili policijsku stanicu, razoružali sve policajce, napili se. Pomoć je poslao ministar Boljkovac i razoružao je odmetnike. Nije bilo nikakvog međunacionalnog sukoba, jer su većina policajaca u stanici bili Srbi. Nije bilo potrebe da se angažira JNA, ali su, upravo zahvaljujući Vasiljeviću, u Pakracu izvedeni tenkovi na ulice. Došla je vojska iz Varaždinskog garnizona. Htjelo se pokazati da je u pitanju međunacionalni sukob u kojem intervenira vojska kao neutralni faktor.

* Budući da ste se nalazili na licu mjesta, možete li opisati kako su na Vas reagirali JNA generali?

Ja sam pokupio sve te oficire, oko 20-ak pukovnika, četiri generala i još kakvih sve ne činova. Rekao sam im da nema razloga za intervenciju. Vasiljević je tvrdio kako su počeli međunacionalni sukobi i da je narod otišao u zbjegove. Odgovorio sam: Ja sam za vrijeme rata, kao dijete, ovdje bio u zbjegovima. Sada odoh među ljude da ih pitam zašto su otišli u šume? General Trifunović mi je rekao: „Nema nikakvih zbjegova.“ To su priče za malu djecu. Niko nije pobjegao u šume. Jednostavno, budući da niko neće da ostane u Pakracu gdje se puca, ljudi su otišli rodbini ili prijateljima izvan Pakraca. Vasiljević je imao zadatak da informira javnost kako su počeli međunacionalni sukobi i kako su nastali zbjegovi. Budući da smo to razriješili, on je onda počeo pričati kako su u Karlovcu uhapšena četiri oficira JNA. Jasno je da ih je MUP Hrvatske uhapsio.

* Zašto su uhapšeni?

Oficiri su bili naoružani i imali su sve uređaje za prisluškivanje i praćenje Josipa Boljkovca. On ih je zaskočio, pohapsio i preko Slovenije doveo u Hrvatsku. Dali su izjave, potpisali su da nisu maltretirani i pušteni su. Kasnije su tvrdili da su maltretirani čime je i general Adžić zavaravao čitavo državno Predsjedništvo, pričajući kako MUP Hrvatske hapsi oficire JNA. JNA je neprestano tražila povod da izvrši vojni udar...Ona ga je izvršila indirektno. Na martovskoj sjednici Predsjedništva SFRJ 12., 14. i 15. marta JNA je tražila da može intervenirati kada ona nađe za potrebno, odnosno da ne mora tražiti odluku Predsjedništva da intervenira. Odnos prilikom glasanja bio je 4:4. Na jednoj strani su bili Janez Drnovšek, Bogić Bogićević, Vasil Tupurkovski i ja. Na drugoj je bio nesretni Sejdo Bajramović, Branko Kostić, Jugoslav Kostić i Bora Jović. Predsjedništvo nije izglasalo uvođenje vanrednog stanja i JNA nije mogla izvršiti vojni udar. Ali ga je izvršila indirektno. Kada je vojska izašla iz kasarni, naročito na prostoru Like, ona se poslije tri mjeseca na temelju odluke Predsjedništva trebala vratiti u kasarne. Ja sam na temelju te odluke Predsjedništva tražio da se JNA vrati u kasarne, ona se nije vratila i tada je praktično izvršen vojni udar.

* Je li prisluškivan i sniman sastanak Tuđman-Milošević u Karađorđevu?

Sigurno. KOS je sve prisluškivao. To je ključna točka od koje je sve krenulo dalje. Milošević je planirao rat, u njega je ukalkulirao genocid i preseljenje stanovništva. Tuđman je bio impresioniran Miloševićem. U Karađorđevu je kalkulirao s tim da, ako se već planira nestanak BiH, dobro bi bilo da i Hrvatska uzme mrvicu teritorije i tobože stvori Veliku Hrvatsku. Time je pokazao da je ne veliki vizionar, već veliki naivac. I u povijest će ući i ostati zapamćen kao naivac. Naravno, mi nismo toliko naivni da vjerujemo kako KOS sve to nije znao.

[Abacija]

Behmen mi je za rušenje Andrićeve biste obećao radnju na Baščaršiji

Feljtonizacija knjige "Balkan bluz" se bliži kraju. U ovih još nekoliko nastavaka prenijećemo nekoliko interesantnih intervjua. Murata Šabanovića se mnogi sećaju. Dramatični događaji na Višegradskoj brani u kojima je Murat imao glavnu ulogu bili su samo još jedan od signala da je zemlja otišla kvragu. Naravno, tu je i rušenje biste Ivi Andriću, djelo koje je čak i autorizovao. Ovo je njegova ispovjest "Slobodnoj Bosni" iz 2000. godine



Na početku svoje političke odiseje bio je dobroćudni snagator u građanskom društvu koje je tek planiralo da se stvori na temeljima propadajućeg komunizma, a njegova je sirova snaga trebala biti opomena neprijateljima, smještenim u Srbiji na istoku, o narastajućoj snazi muslimanskog nacionalizma.

Tako je jednog dana srušio bistu književnog nobelovca Ive Andrića, što je bio dio opšteg procesa razaranja. Ništa više. Kada se 8. aprila 1992. našao na Višegradskoj brani prijeteći generalu Kukanjcu kako će, nakon miniranja brane, porušiti sve mostove na Drini, bio je u situaciji u kojoj se nalazila većina Bošnjaka. Bez oružja kojim bi se suprotstavio, sam i uplašen za sopstveni život, jugoslovenskom je generalu rekao sve ono što bi “silama mraka” koje je simbolizirao Kukanjac tog dana rekao bilo koji Bošnjak, koji se na trenutak identificirao sa Šabanovićem. Dakle, opsovao ga je.

Tog dana smo napravili telefonski intervju za „Slobodnu Bosnu“, a Šabanović je pitao postoji li neki način da pošalje dvije kokarde koje je zarobio, kako bi pokazao onima koji ne vjeruju “da imamo posla sa četnicima.”

Istrgnut iz svog autentičnog ambijenta, u ratnom će Sarajevu biti fizički i psihički slomljen. Razgovarali smo ponovo 2000. kada je sa gorčinom rezimirao protekli period, što je najbolji pokazatelj o tome kako se mijenja “duh vremena”.

* Kada biste rezimirali deset najtežih godina i osvrnuli se na 1990., koliki su bili Vaši dobici a koliki gubici u “ljudstvu i tehnici” od tada do danas?

Da mi je neko 1990. rekao da svog sina Bajazita trebam dati Aliji Izetbegoviću, ja bih to uradio. Uradio bih sve što mi se kaže! Ja sam bio k’o opsihiren. Bila je kriza na Kosovu, poslije toga jogurt-revolucije, pa mitinzi po Beogradu i prijetnje JNA. Izetbegović je izgledao kao čovjek koji jedini brine o interesima Bošnjaka, kao čovjek koji će nas zaštititi i pomoći da se organizujemo u slučaju rata. Istočna Bosna je stradala od četnika u Drugom svjetskom ratu, tekla je krvava Drina i nama je trebao neko ko će biti garant da se to neće ponoviti... Šta se u međuvremenu desilo? Desila se velika izdaja, nemamo pola zemlje. U Višegradu sam imao četiri radnje, danas nemam nijednu. Danas je moj rahmetli otac Šaban Šabanović pokršten. Pokršten je uz pomoć politike SDA.

* Kako?

Da bih regulisao neke papire u Sarajevu, ja sam tražio da mi se iz Višegrada pošalje očev “smrtni list”. Stiže papir, u zaglavlju krst i dvoglavi orao, ispod piše - Šaban Šabanović. U našim rodnim listovima se nikada ranije nije nalazio krst, a danas - ako si iz istočne Bosne - u Federaciji su to jedini važeći papiri. Ja sada imam rodni list na kom se nalazi srpski orao. Tako nije pisalo u mojim matičnim knjigama. Naša djeca koja tamo idu u škole počinju nastavu sa “Bože pravde”.

* Je li Vaš sin dobio ime po sultanu Bajazitu?

Jeste.

* To je nešto kao car Murat i sultan Bajazit?

Jeste. Meni su moji govorili kada sam krenuo u opštinu da prijavim ime djeteta, a to je bilo u Titovom vaktu, neće ti htjeti upisati to ime. Hoće, što neće. Kada su htjeli prihvatiti ime Murat, koji je bio car, prihvatiće i Bajazita, koji je bio sultan.

* Ovo je onda kao neki nastavak Kosovskog boja, ali sa mjestom radnje u Višegradu. Prije rata ste u Višegradu srušili bistu Ive Andrića i to djelo ste autorizovali. Kako je došlo do rušenja spomenika nobelovca Andrića?

U Višegradu sam prvo skinuo zastavu sa džamije i odnio je u Novi Pazar, na veliki predizborni skup SDA, jer sam tada bio u najužoj pratnji Alije Izetbegovića. U meni je proradio inat, jer je u to vrijeme Vuk Drašković govorio da će onaj ko pronese “turski barjak kroz Sandžak, ostati bez barjaka i bez ruke.” Hodža me tužio što sam skinuo zastavu sa džamije. Poslije toga su se i popovi naljutili na mene kada sam zaustavio njihovu povorku koja je krenula na otvaranje crkve u Knežini. Iz Srbije su išli preko Višegrada u autobusima na kojima su bile iscrtane kokarde. Pjevali su: “Od Topole, pa do Ravne gore...” Porazbijao sam tu bagru i vratio ih put Srbije. Poslije toga sam pozvan u Sarajevo na sastanak u Kriznom štabu SDA, smještenom u ulici Danijela Ozme broj 4. U kancelariji su bili Ejup Ganić i Omer Behmen. Tada mi je bilo čudno što se Ganić kao Jugosloven nalazi u SDA, ali kasnije mi je rečeno da mi, Muslimani, trebamo glasati za Ganića kako Čerešnješ ne bi ušao u Predsjedništvo. Po instrukciji smo glasali i za Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića i druge kadrove SDS-a.

Islamska zajednica je u to vrijeme dodjeljivala poslovne prostore. Ganić i Behmen su mi rekli da ću imati prednost na licitaciji za jednu radnju na Baščaršiji ukoliko srušim bistu Ive Andrića u Višegradu. Bista se nalazila na mostu, zadužbini Mehmed-paše Sokolovića, i zato je smetala. Naredili su da srušim Ivu Andrića kao “kulturološkog mrzitelja muslimanskog naroda”, kako su rekli. Pošto sam ja tada u Višegradu imao četiri radnje, rekao sam sestri Zuhri Šabanović da uplati novac za obećanu radnju, jer meni nije trebala. Ugovor je potpisan 18. februara 1992. godine i u njemu piše da će se vršiti “investiranje izgradnje dućana” u ulici Dženetića čikma. Na ugovoru se nalazi pečat Odbora IZ BiH Sarajevo i potpisi Zuhre Šabanović kao investitora i Omera Behmena kao naručioca radova. Bistu sam razlupao macolom, a sve je snimao Fadil Hajdarević, koji je video-kasetu predao u SDA. Sa tom kasetom su oni kasnije išli po arapskom svijetu kada su prikupljali novac i pokazivali kako su Bošnjaci srušili spomenik svog Salmana Ruždija.

* Jeste li se barem dvoumili kada ste krenuli u rušenje biste?

Zadatak sam izvršio sa zadovoljstvom, jer sam mislio da pravim krupnu stvar. Ganić i Behmen me nisu nagovorili, već su mi naredili da to uradim. Rekli su kako je Andrić veliki neprijatelj bosanskih Muslimana.

* Pa, je li neprijatelj?

Veći su oni neprijatelji. Ako su Ganić, Bičakčić, Šaćirbegović muslimani, onda ja nisam musliman. Onda sam ja multikulturan. Oni su meni obećali naći advokate kada dođe do sudskog spora zbog rušenja Ive Andrića, međutim, kada se desilo što se desilo, nije bilo ni njih ni advokata. Sud Republike Srpske me u odsustvu osudio na pet godina zatvora. Sada znam da sam samo bio instrument politike, jer sam slijepo vjerovao ljudima u SDA. Nisam obrazovan i oni su to zloupotrebljavali koliko su mogli.

* Šta je danas sa radnjom koju je trebala dobiti Vaša sestra?

Sestra u radnju nikada nije uselila i u njoj danas rade neki Kurdi. Islamska zajednica sada hoće Zuhri da vrati novac, ali po starom kursu. Mi tražimo radnju. Ona se ne može načuditi da ju je prevarila takva moralna institucija kakva bi trebala biti IZ.

* Kako ste bili organizirani prije početka rata u Višegradu?

Višegrad je imao najjaču Patriotsku ligu u istočnoj Bosni. Dva mjeseca prije rata smo po naređenju iz Patriotske lige sve mostove na Drini minirali kako bi se onemogućio prelazak jedinica Užičkog i Nikšićkog korpusa i njihove mehanizacije i oružja u BiH. Naređenje su dali iz PL-a. Poslije toga su sa mojim bratom Avdijom Šabanovićem, koji je bio potpredsjednik SDA u Višegradu, došli Sulejman Vranj i rahmetli Meho Karišik Kemo. Oni su naredili da se mostovi razminiraju. Rekli su da je to naređenje dao Izetbegović zato što BiH nije međunarodno priznata kao država i da neće dobiti priznanje ukoliko počne rat prije nego što se država prizna. Sve smo razminirali izuzev jednog tunela i brane.

* Kako je nabavljano oružje za istočnu Bosnu?

Oružje za istočnu Bosnu je nabavljao Senad Šahinpašić Šaja preko Mate Bobana. Mi smo bili ubijeđeni da ćemo se braniti na Drini, a ne na Baščaršiji. Bobanov sestrić Zlatko je bio oženjen za Šajinu sestru. To naoružavanje je, dakle, išlo po toj porodičnoj liniji. Šaja je moj prijatelj, i sada se lijepo pozdravimo kada se sretnemo na ulici. On mi je dao prvu pušku, besplatno. Ne mogu ništa ružno reći o njemu, mada ne znam odakle mu ovoliki kapital. To neka drugi kažu. Prije rata sam ja imao četiri radnje, on je imao jednu, koja je možda bolje radila od ove moje četiri.

* Kako ste se našli na Višegradskoj brani kada se desio onaj čuveni medijski duel sa generalom Kukanjcem i da li je priča o njenom rušenju bila trik?

Napad na Višegrad se desio prvog dana Bajrama. Cjelokupno političko vodstvo se iz grada povuklo po nalogu SDA. Iz Višegrada je prvi zbjeg krenuo 8. aprila 1992. Tog dana sam se nalazio na brani. Grad se ispraznio, pola stanovništva je pobjeglo od srpske vojske, a pola zbog straha od vodenog talasa. Dobio sam naređenje da ne rušim branu. Striktno mi je tako naređeno iz Sarajeva. Nakon okupacije grada osnovan je građanski forum koji je pozvao stanovništvo da se vrati u grad. Vratilo se nekoliko hiljada ljudi koji su nakon toga poubijani. Oni koji se nisu vratili, otišli su za Goražde, Žepu, Srebrenicu, gdje ih je također mnogo stradalo.

* Jeste li, zapravo, uopće mogli srušiti branu?

Ako je Meho Obradović neki dan mogao poplaviti pola Hercegovine bez grama eksploziva, mogao sam i ja srušiti branu sa eksplozivom koji sam imao.

* Veoma brzo, nakon pada Višegrada došli ste u Sarajevo. Kako ste došli i šta ste radili?

U Sarajevo sam došao 17.04. 1992., a vodič mi je bio Halid Čengić. On mi je rekao: “Murate, ti si prvi general naše vojske!” Pošto sam vodio Združene vogošćanske odrede, tih prvih ratnih dana sam došao po zadatak u ŠVK koji je bio smješten u zgradi Predsjedništva. Kada je u ljeto 1992. ubijena porodica Ristović, u prvim informacijama je rečeno kako je ovu porodicu ubio Murat Šabanović... Odlično se toga sjećam. Rečeno je da je porodicu ubio Murat Šabanović sa grupom Sandžaklija. To je i zvanično rekao na konferenciji za štampu tadašnji ministar odbrane Jerko Doko. Takvu informaciju su proslijedili i tadašnjem komandantu Armije Seferu Haliloviću, a on je poslao vojnu policiju da me uhapsi. Topa je došao kod mene da me privede, a ja sam mu odgovorio da Ristoviće nisam ubio i da se neću razoružati. Ristoviće su ubili ljudi iz MUP-a i to je bilo političko ubistvo, namjera je bila da se pokaže Srbima kako nemaju šta raditi u Sarajevu. Onda je Topa iz moje kancelarije zvao Sefera da pita šta da radi. Kako je Sefer, u međuvremenu, dobio pravu informaciju, naredio je ovima da se vrate u bazu. Malo je nedostajalo da se desi Caco i prije Cace, jer se ja živ ne bih predao. Poslije toga je iz MUP-a plasirana informacija kako je počinitelj ubistva Murat Šabanović u bjekstvu. Mislim da tu svoje prste ima i Bakir Alispahić. Odem ja u MUP, pitam: je li me tražite? Kažu: “Ma, jok!” Pitam: “Pa, što se govori da sam u bjekstvu?” Oni odgovaraju: “Pusti to.” To da sam u bjekstvu je, zapravo, značilo da svaki pozornik na ulici može pucati na mene. Znači, mene nema, mrtva usta ne govore, i tako su ubice Ristovića spašeni. Srećom da se brzo saznala istina.

* Ko je ministru Doki dao informaciju o Vašoj upletenosti u likvidaciju Ristovića?

Kada sam Sefera pitao u vezi s ovim slučajem, on mi je rekao da je šest sati nakon zločina njega Fikret Muslimović obavijestio da je ubica Murat Šabanović. Šef odjela bezbjednosti u Ministarstvu odbrane je bio Muslimovićev suradnik Enver Mujezinović. Pretpostavljam da je informacija tako došla i do Doke. Tek kada je Kerim Lučarević, koji je vodio vojnu policiju ARBiH, izvršio istragu, on je prave informacije proslijedio Seferu, Jusufu Pušini i tadašnjem načelniku CSB-a Alispahiću. Dakle, u istom danu je data dezinformacija i prava informacija je izašla na svjetlo dana zahvaljujući Kerimu Lučareviću.


Murat Sabanovic vs Milutin Kukanjac


* Tih dana ste povrijeđeni u saobraćajnoj nesreći i opet su se pojavile različite priče o tom incidentu. Kakve priče?

Najčešća je bila, ali plasirana sa visokog nivoa, da je Murat namjerno udario u transporter UN-a kako bi dobio odštetu. Čuo sam to. Takvi su oni. Kada čovjek shvati kakvi su, odmah počnu pričati da je ili neuračunljiv ili alkoholičar ili kurvar ili kukavica... Imali smo sudar sa ukrajinskim transporterom UN-a. U automobilu smo bili Ibro Sadiković, Sejfudin Efendić, komandant bezbjednosti Prve podrinjske brigade, i ja. Ja nisam vozio, ali i da sam vozio, sudar se nije mogao izbjeći. Efendić je poginuo na licu mjesta, Ibro Sadiković je tada bio polomljen, ali je kasnije i on poginuo... Ukrajinci su me bili povezli u bolnicu na Pale, ali su me oteli ljudi iz brigade Ramiza Salčina koji su u blizini držali linije.

Ukrajinci su rekli prevodiocima kako su mislili da sam zalutali srpski vojnik i da su me zato htjeli prebaciti na Pale. Prebačen sam u Državnu bolnicu, poslije toga u Zagreb. Nakon tri mjeseca sam vraćen u Sarajevo. Stanje mi se pogoršalo. Pojavio se karcinom i počeo mi uništavati nogu. Bio sam dvije godine na liječenju u Americi, ugrađen mi je metalni kuk i metalna šipka u ruku. Dok sam bio u Americi, familija mi je poručivala da se ne vraćam, jer sam na nekoj “crnoj listi”. Vratio sam se u Bosnu i od UNPROFOR- a dobio odštetu od 36.000 DM koje sam uložio u saniranje stana.

* Svi pričaju kako su u inostranstvu patili od nostalgije, ali Vi imate i potvrdu za to. U pismu koje je Mary R. Fabri, direktorica Instituta za pomoć Bosancima koji imaju psihičke probleme, poslala iz SAD-a doslovno piše da se Vaše “tijelo oporavlja dobro, ali da psiha konstantno pati.”

Doktorica Fabri je bila direktorica programa za mentalno zdravlje Bosanaca u Americi, sa sjedištem u Čikagu. Ona je u tom pismu, upućenom u maju 1997. godine, molila predsjednika Izetbegovića da odgovori meni i mnogim drugim Bosancima koji su bili žrtve rata. Napisala je doslovno, evo da pročitam: “On i mnogi drugi nikada neće biti isti ljudi kao što su nekada bili. Njihovi životi su se promijenili zauvijek. Ja pretpostavljam da ovo važi i za Vas. Molim Vas, odgovorite g. Šabanoviću, molim Vas odgovorite Vašim ljudima u SAD-u. Oni još uvijek gledaju u Vas. Ja to znam. Oni su mi rekli”. Stvarno je bilo tako.

* Je li Murat Šabanović danas sretan čovjek “u svojoj vjeri, na svojoj zemlji”?

Duboko, duboko razočaran. Sve što sam rekao, slobodno zapiši, jer je sve što kažeš o ovima iz SDA malo. I sve što znaš je ništa u odnosu na ono što su radili i rade. Aleksandar Ranković je bio veliki neprijatelj Muslimana, i na desetine hiljada Muslimana je iselio iz Sandžaka, pa ga je Tito uklonio iz politike. Zahvaljujući mikroekonomiji Edhema Bičakčića iselilo je 250.000 Muslimana i svi šute.

* Šta bi tek bilo da se Bičakčić bavi makroekonomijom?

Onda bi nas iseljavao u vasionu...

* Ima li nešto na šta ste posebno ponosni?

Nedavno sam bio na jednoj tribini u Kladnju. Doveli su dječaka od osam godina, koji je rođen na dan kada sam ja bio na Višegradskoj brani. Po meni su dječaku dali ime Murat. Ostao je taj dan u sjećanju našeg naroda.

[Abacija]

Potraga za Radovanom (22)

«Tražim Karadžića», kratko je izustila novinarka britanskog lista «Guardian» Maggie O’ Kane gledajući me preko stola u sarajevskom hotelu «Bosna». Bez uvoda, u prvoj minuti objasnila je razlog našeg susreta. Na krilu je držala moj tekst iz «Slobodne Bosne», a u ruci prevod na engleskom jeziku ispisan zabilješkama. Strane novinare koji su me opsjedali takvim zahtjevima odbijala sam ne želeći gubiti vrijeme na objašnjenja zašto je to utopistički poduhvat, za potrebe njihovog teksta sublimirati prošlost i nagađati budućnost ovih prostora. Karadžić je za njih bio ekskluzivna dobro honorarisana priča. Za mene, ključ za budućnost zemlje u kojoj sam željela živjeti.



Ali Maggie je bila drugačija. Na toplinu njenog namrgođenog lica upozorile su me pjegice koje su se rasule po njemu i pametni pogled svijetlih očiju. Govorila je polako da je bolje razumijem, spominjala sagovornike sa kojima se vidjela tih dana iznoseći komentare na njihove, uglavnom, prazne priče. Lucidne, oštroumne komentare. «Želim da me odvedeš do Doktora», ponovila je svoj zahtjev. «Pisala si o mjestima na kojima se skriva, oficiri međunarodnih snaga su mi potvrdili njihovu tačnost. Citirala si njegove riječi i crtice iz života. Onda moraš znati mnogo više», rekla je ozbiljnim glasom.

Ali, bilo je u njoj neke sulude smjelosti koja mi se dopala. Nisam željela da iko zna za ovu besmislenu avanturu osuđenu na propast. Ne želeći odbiti Maggie, željela sam uraditi nešto što mi se dugo vrzmalo po glavi - tumarati vrletima po kojima se krije Karadžić. Naša strategija je bila obići sva mjesta na kojima je viđen, provjeriti dojave koje su stizale obavještajnim službama i Tribunalu u Haagu. U pitanju su bile informacije koje je Maggie dobila od svojih izvora u britanskom obavještajnom aparatu kao i moja saznanja koja sam imala zahvaliti prijatelju što je za haško Tužilaštvo mjesecima iscrtavao maršrute Doktorovog kretanja, fotografisao lokacije i kontaktirao članove njegovog obezbjeđenja.

Krenule smo prije svitanja jednog hladnog februarskog jutra 2001. godine. Prsti su se lijepili za metalnu karoseriju iznajmljenog automobila kojim smo krenule ka Foči. Osim vrelog daha koji se pretvarao u paru, sve oko nas je bilo smrznuto, sablasno utihlo i izgubljeno u sivilu nerođenog jutra. Snijeg je zasipao pretvarajući obrise nepoznatog krajolika u beskonačno bjelilo. Negdje, u tom blještavilu od kojeg su oči boljele a tijelo drhtalo,

Maggie mi spomenu da je trudna. Četvrti mjesec, dugo čekana beba. «Još jedna briga više», pomislih. «Po ovakvoj mećavi, tumaram sa trudnicom za koju se iz aviona vidi da je strankinja. I to po vrletima gdje nas motri ko zna koliko budnih očiju - špijuna ili Doktorovih jataka». Prezrivi pogledi i ledena šutnja dočekali su nas u selu Čelebići, utisnutom na kraju planinskog puta iznad Foče. «Zašto bi Karadžić dolazio ovdje?», uzvraća seoski učitelj, a odgovor je bio vidljiv.

Samo dvadesetak metara od mjesta na kojem smo razgovarali stajala je rampa. Iza rampe, divlji planinski krajolik Crne Gore. Bilo je dovoljno da onaj koga smo tražile stane iza rampe i bio bi potpuno siguran. Da Maggie i ja nismo tumarale kao guske u magli, pokazalo se u martu naredne godine kada je Karadžić lociran upravo u Čelebićima. Nagrada od pet miliona američkih dolara bila je dovoljno primamljiva da se u obruču oko njega prelomi jedna karika. Vojnici međunarodnih snaga vazdušnim desantom pali su sa neba u selo i jedini put u dvanaest godina, koliko traje potraga za Doktorom, doživjeli vatreni susret sa njim i pratnjom. Ranjenih je bilo na obje strane, ali je Radovan spas našao «iza rampe».

I tada sam posjetila Čelebiće. Dočekali su me isti prezrivi pogledi i ledena šutnja. Samo su Čelebići bili drugačiji. Okupani proljetnim suncem, zelenih voćnjaka i šarenih livada, mirisni i opojni. U Foči nas je šef policije Zoran Mandić uvjeravao da Karadžića niko nije vidio u ovom kraju. Prevodila sam, usput objašnjavajući Maggie šupljine u njegovom iskazu. Pomilovao ju je pogledom, mene drugim pokosio, rekavši: «Ne prevodiš ono što sam rekao»!

Nekoliko kilometara dalje, u bazi SFOR-a, njemački poručnik Andreas Kerl, čiji se mandat u Bosni bližio kraju, bio je rezigniran. «Nikoga nije briga gdje se nalazi Karadžić. Niko ga i ne traži», govorio je razočaran mirovnom misijom prema ratnim zločincima. «Nemamo ni potjernicu za njim da vidimo kako izgleda ako ga sretnemo». Karadžić nije imao razloga za strepnju. Svega je 300 vojnika međunarodnih snaga bilo na širem prostoru Foče, Rudog i Višegrada, gdje se najčešće kretao.

A zimi, kada bi snijeg okovao sve, bio je potpuno bezbjedan. Priroda ga je štitila. Svaki pokret vojnika ili špijuna lako se uočavao na beskrajnoj bijeloj podlozi. “Ja sam dobro sklonjen, da često ni sam ne znam gdje sam», prolazile su mi kroz glavu njegove riječi koje je tih dana uputio prijatelju.

Karadžić se počeo skrivati tek 1998. godine, tri godine nakon što je Haški tribunal protiv njega podigao optužnicu za genocid i ratne zločine. Do tada je živio u porodičnoj kući na Palama i redovito dolazio u svoju kancelariju koja se nalazila u preduzeću «Famos» gdje su njegovi pratioci ispod radničkih kombinezona skrivali identitet i oružje. Kada smo ostvarili prvi kontakt, živio je u skloništu u blizini Pala, a posjete je primao noću preko brata Luke, preko kojeg je išla i sva njegova korespondencija.

Luka je i u rodnom Nikšiću raznosio pisma, bio je poštar sve dok bratovim ulaskom u politiku i on nije ušao u svijet privatnog biznisa. Okrugle ćelave glave i vrcavih očiju, bio je potpuna suprotnost Radovanu. Sa rumenim obrazima i velikim brkovima ovaj šarmer i ženskaroš više je sličio liku iz Nušićevih komedija nego svome raščupanom bratu. Jedne je noći, zahvaljujući njemu, uz nekoliko povjerljivih pisama i jedno moje završilo u Radovanovim rukama.

Pisma koja je pisao bila su puna samopouzdanja. Najčešće je dijelio upute kako da se njegovi najbliži odnose prema Haškom tribunalu. «Treba im otvoreno govoriti da je za njih jedino rešenje da obnove prethodni postupak, ovde sa nama i da ukinu optužnicu protiv mene. Ja sam slične poruke poslao u Ameriku. Ako bih dospeo u Haag, to bi bila velika pozornica. Ako bih se branio, oni bi loše prošli, jer bi isplivalo mnogo stvari koje su protiv njih. Ako bi mi se sudilo u Republici Srpskoj, to bi bila mala pozornica, ali još uvek za njih neprijatna. Ako optužnica ostane na snazi, onda će oni stalno biti pod pritiskom da me love, a to neće ići lako i biće bruka za njih. Najjeftinije im je da kažu da, iako sam po njihovom mišljenju svakakav i nikakav, da ipak imam dokumente koji me ekskulpiraju i da ukinu optužnicu. Probajte, stalno im ponavljajte tu varijantu”, zahtijevao je Karadžić poslavši ovo pismo bliskom saradniku u februaru 1998. godine. Na dnu stranice stajalo je samo «Vaš R.», ali bilo je dovoljno da se tretira kao obavezujuća naredba.

U pismu koje je poslao dva mjeseca kasnije iznosi svoja saznanja: «Iz dva nezavisna izvora sam čuo da se sprema povlačenje optužnice, ali je naša izdaja verovatno otežala tu varijantu, kao i onu o definitivnoj podeli Bosne koja je bila spremna za 30. juni ove godine. Ali, to će jednom biti. Oko mene im se žuri, pa ne mogu da protumačim zašto», pita se nastavljajući: «Da li su u pitanju poslednji pokušaji da me dobiju džaba, bez žrtava?». Ovoga puta poruka Haagu je bila da se nikada neće predati, ni ubiti, niti ikada prihvatiti Sud.

Konstatacije koje navodi zvuče suludo. «Imam veoma povoljne vesti u pogledu podele BiH. Kejto (CATO) institut, pravna naučna institucija republikanaca iz SAD-a, objavila je studiju o neminovnoj podeli BiH na tri države. Ta stvar bi već bila na stolu da nije bilo naših izdajnika. No, ponovo će biti čim se završi posao na Kosovu...”.

Nova podjela Bosne nije bila samo odraz njegovih želja. Uporište je našao u određenim međunarodnim krugovima gdje ga je tih godina zastupao zemljak, Crnogorac Dragan Hajduković, doktor fizike koji je radio na nuklearnom akceleratoru u Ženevi. Povjerio mu je kontakte i sa tadašnjom glavnom tužiteljicom u Haagu Louise Arbour kako bi izdejstvovao povlačenju optužnice.

Sreli smo se u hotelu «Bistrica» na Jahorini. Finim manirima ovaj uglađeni gospodin rušio je stereotip o Crnogorcima. «Znate, ja sam osmislio projekat ekološke države u Crnoj Gori i nagovorio Milu Đukanovića da ga politički promoviše», objašnjava mi ističući da ga sa Milom veže iskreno prijateljstvo, baš kao i sa Radovanom. Uvjeravao me je da je te 1998. godine u više navrata pregovarao sa “muslimanskom i hrvatskom stranom” oko nove podjele Bosne. Nisam mu vjerovala. Vjerovala sam u prihvaćenost dejtonskih mapa. Kasnije su drugi potvrdili da je on bio u pravu, a ne ja.


Zbunjeni ratni gospodar Trebinja: Božidar Vučurević

Proklamovali su se javni sporazumi, a poštovali tajni. «Karadžić je dobio čvrste garancije da nikada neće završiti u Haagu», ispričao mi je ratni gospodar Trebinja Božidar Vučurević koji je sa Karadžićem kontaktirao i nakon njegovog povlačenja u ilegalu. »Bila je to sjednica Izborne komisije, pravile su se predizborne liste. Dejtonski sporazum je već bio potpisan. Mi smo se ljutili što Karadžić kasni kada nam neko donese vijest da je tu američki izaslanik Richard Holbrooke i da razgovaraju», prisjeća se Vučurević.

«Kada je nakon dužeg vremena Karadžić došao, bio je vidno umoran. Izvinio se i saopštio nam da se ne može kandidovati za predsjednika kao što ni Ratko Mladić više ne može biti komandant Vojske. Negodovali smo, ali je on objasnio da je to američki zahtjev». Karadžić je potišteno objasnio prisutnima kako mu je obećano da nikada neće biti izveden pred sud. «Biće tražen, ali ne i nađen, rečeno mu je. A pošto sila Boga ne moli, potpisao je dokument zatraživši da razmislimo o drugom predsjedniku».

Svjedok američke tajne diplomatije bio je i tadašnji premijer Republike Srpske Gojko Kličković: «Sporazum su ranije dogovorili Holbrooke i Karadžić, ali je visoki predstavnik u BiH Carl Bildt forsirao da se zvanično potpiše dokument o Karadžićevom povlačenju sa svih funkcija, te obećanju da se neće pojavljivati u medijima i učestvovati u političkom životu RS. Zauzvrat, obećano je da ga međunarodna zajednica neće proganjati», sjećao se Kličković dobro tih junskih dana 1996. godine.

Nakon dva dana usaglašavanja, sporazum je potpisan na Palama i odnesen u Beograd. «I ja sam ga potpisao jer mi je rečeno da kao premijer moram biti garant da će biti ispoštovan. Potpisali su i Šainović i Milošević, a Karadžić je na pozadini naveo da prihvata navedeno i da se žrtvuje za opstanak Republike Srpske».

[Abacija]

Pitanja za Karadžićeve memoare



Feljtonizacija knjige “Balkan bluz” je došla do svog kraja. U ova tri mjeseca imali smo prilike da isčitamo dobar dio knjige koja je tako konačno izašla i izvan granica BiH i uvidjeli smo, nadamo se šta se sve ovdje prodavalo pod patriotizmom, vjerom, kakve su sve dilove imali “zaraćene” strane i na kraju krajeva zašto se BiH danas nalazi tu gdje jeste. Neke stvari su bolno jednake i aktuelne i dan danas, a kao posljednji razgovor objavljujemo pisani pokušaj intervjua iz 1998. godine sa Radovanom Karadžićem koji će baš ovih dana imati konačno priliku da na njih i na brojna druga pitanja konačno odgovori tamo gdje mu je mjesto odavno bilo - pred Haaškim tribunalom. Uskoro ćemo objaviti i intervju sa autorkama ove sjajne knjige koja se za sada može naći u sarajevskim knjižarama “Svjetlost”, “Buybook” i “Sahinpašić”, ali i naručiti i dostaviti u inozemstvo preko knjižare interliber (www.interliber.com)

U vrijeme kada smo ga kontaktirali već je živio u dubokoj ilegali i vjerovao samo porodici i rijetkim saradnicima. Oni koji su se sa Karadžićem sretali, kod njega su uvijek odlazili noću. “On radi do ranih jutarnjih sati”, objašnjavali su, “i spava vrlo kratko, u položaju fetusa, jer tako zadovoljava potrebu za snom čemu ga je podučila supruga”. Karadžić sa svojim gostima, prepričavali su, obično pije crno vino, daljinskim upravljačem nemarno mijenja kanale na TV-u i redovno komentariše televizijski program.

Smeta mu što u filmovima koji se prikazuju ima previše nasilja, silovanja, mučenja. Okružen je ikonama okačenim po zidovima. Na raskošno izrezbarenim guslama često svira gostima. Njegov sto natrpan je knjigama, a pored kompjutera nadohvat ruke uvijek se nalazi Biblija. Na spomen Haškog tribunala redovno se razbjesni, jer “i da odem tamo, sve bi bilo montirano, obična farsa u kojoj nemam nikakve šanse. Ja sam za njih unaprijed krivac”.

U pismu koje smo na ruke Radovana Karadžića proslijedile preko posrednika, navedeno je da novinarke koje svoje tekstove i intervjue namjeravaju objediniti u knjizi koja bi se štampala u Sarajevu žele obaviti intervju i sa njim - Radovanom Karadžićem. Zbog razumljivih razloga, pitanja su proslijeđena u pismenoj formi, uz prijedlog da i odgovori budu pismeni. Uz pismo Karadžić je dobio i CD ratnog izdanja „Oslobođenja“ koji je, pristajući na kontakt, naručio i koji smo za njega kupili u Sarajevu.

1. Objasnite svoj dolazak na čelo SDS-a: kako je došlo do toga da ste zamijenili Vladimira Srebrova na tom mjestu i da li je tačna njegova verzija da se to desilo na zahtjev Slobodana Miloševića, ili se to desilo, po drugoj verziji, na preporuku Dobrice Ćosića? Ako je tako, možete li objasniti Vaše dotadašnje relacije sa Ćosićem? (Jovan Rašković je rekao Srebrovu da povuče kandidaturu jer Karadžić treba da bude predsjednik SDS-a. Srebrov je tvrdio da su u kulturnom društvu „Prosvjeta“ Radovana sumnjičili da je ubačen od policije tako da nije dobro kotirao među “mislećim Srbima”)

2. U javnosti je prisutno nekoliko verzija o tome kako ste u aprilu 1992. izašli iz Sarajeva. Objasnite kada ste i kako napustili Sarajevo i šta se 6. aprila 1992. dešavalo u Sarajevu, konkretno, ispred Skupštine BiH i Holiday Inna?

3. Da li ste sa JNA prije početka sukoba u BiH imali konkretne dogovore oko ustupanja naoružanja? U čemu je konkretno JNA pomogla srpskom narodu u BiH s obzirom da su jugo-generali u svojim intervjuima uvijek negirali bilo kakav dogovor sa SDS-om, a takvih razgovora je bilo npr. sa generalom Nikolom Uzelcem i još nekim generalima?

4. U javnosti se mnogo pisalo o teritorijalnim pregovorima hrvatske i srpske strane. Po nekim saznanjima, koja je uostalom potvrdio i Vaš savjetnik Jovan Zametica, postojali su pregovori i sa muslimanskom stranom. Pošto se u javnosti malo o tome govori, tačnije, uopšte se ne govori, kažite nešto više o tome. S kim ste sa muslimanske strane pregovarali i oko čega?

5. Nakon Lisabonskog sporazuma 26.2.1992. imali ste sastanak u Gracu sa Matom Bobanom. Tada ste insistirali da Srbi moraju dobiti koridor preko sjeverne Bosne koji bi ih vezivao sa SR Jugoslavijom. Da li je u Gracu između Srba i Hrvata postignut sporazum o podjeli teritorije BiH, odnosno, o čemu se na tom sastanku još razgovaralo?

6. Sredinom 1993. Milošević je insistirao da se prihvati Vance-Owenov plan. Budući da parlament Republike Srpske nije prihvatio plan, da li se ovaj momenat može označiti kao početak Vašeg razlaza sa Miloševićem?

7. Objasnite faze odnosa koje ste imali sa Miloševićem i šta mislite o njemu?

8. Objasnite banjalučke događaje poznate kao Septembar ’93. Šta je pozadina sukoba do kojeg je tada došlo i ko je stajao iza septembarskih dešavanja?

9. U intervjuu za SB britanski general Michael Rose tvrdi da ste još 1994. bili spremni vratiti oko 20 posto teritorije i potpisati mir koji je tada odbila bosanska strana. Da li je to tačno? Zašto je došlo do gubitka krajiških opština 1995., da li je to bila politička, odnosno Vaša odluka, kako tvrde neki srpski generali?

10. Da li je tačno, kao što tvrdi Rose, da ste u proljeće 1994. govorili da ćete se povući sa Grbavice, Ilidže i ostalih sarajevskih opština i da gradite novi grad oko Lukavice? Ako je to tačno, zašto su se Srbi iz Sarajeva držali u neizvjesnosti do februara 1996.?

11. Šta se desilo u ljeto 1995. kada je VRS zauzela Srebrenicu i Žepu? Da li je tačno ono što tvrdite u Vašoj odbrani (knjige K. Čavoškog i D. Lukića) da je zauzimanje Srebrenice i Žepe izvršio general Mladić samovoljno, bez Vašeg odobrenja, odnosno uz pomoć S. Miloševića? Čime potkrepljujete ove stavove?

12. Kakvi su Vaši odnosi sa generalom Mladićem i šta mislite o njemu?

13. Gdje ste se nalazili u vrijeme bombardovanja NATO avijacije i koliku štetu je tada pretrpjela RS?

14. Vaše impresije o mirovnom pregovoru u Dejtonu? Da li rezultate tih pregovora, kao i način na koji se do njih došlo, smatrate svojim uspjehom ili porazom?

15. Vaši nastupi i javni govori su upečatljivi što priznaju i Vaši najveći protivnici. Da li to ima veze sa Vašim obrazovanjem i stručnim usavršavanjem? Na čemu ste doktorirali i gdje?

16. Kako ocjenjujete predsjednicu Plavšić i njene poteze od kada je preuzela vlast? Kako se to odrazilo na RS?

17. Kako komentarišete optužnicu koja je protiv Vas podignuta od strane Haškog tribunala i da li se namjeravate braniti pred Tribunalom?

18. Prepričava se da ste dali vrlo dobru psihološku analizu Alije Izetbegovića, a analizirajući njegovo političko ponašanje nazvali ste ga “pticom čekalicom”. Možete li detaljnije elaborirati svoje mišljenje o Izetbegoviću i Mati Bobanu?

19. Ko je, po Vama, od međunarodnih političara koji su se bavili ratom u BiH korektno tretirao srpsku stranu i s kim ste uspješno sarađivali, a ko je od njih bio najpogubniji za Vas i RS?

Karadžić je odgovorio vrlo kratko: “Ona pitanja su sinopsis za moje memoare: kada bih na sve ono odgovorio, ne bih pisao memoare. Ponekim stvarima sam zapanjen. Ne dolazi, žalim, u obzir, uz svo poštovanje ličnosti, da dam odgovore na ona pitanja, pogotovo ona “netačna”. Žao mi je ako sam Vas izneverio u ovoj stvari, ali zaista bi to bilo krajnje pogrešno.”

* Kraj!

[karanana]

ima li se gdje skinuti ova knjiga u elektronskoj formi?

[asurbanipal]

ima li se gdje skinuti ova knjiga u elektronskoj formi?

Topla preporuka


http://www.scribd.com/doc/254266215/Balkan-Bluz


http://www.e-novine.com/author/medina-d ... zana-sacic

[karanana]

ima li se gdje skinuti ova knjiga u elektronskoj formi?

Topla preporuka


http://www.scribd.com/doc/254266215/Balkan-Bluz


http://www.e-novine.com/author/medina-d ... zana-sacic

trazi mi da platim nekakvu clanarinu za scribd

[drmadzija]

Može li se ova knjiga negdje kupiti?

[pirpa]

.

[Schewrtkeaux]

Bila je tema o ovoj knjizi na Politici ali je nazalost zakljucana. Mozda sadrzaj knjige "Balkan Bluz" vise odgovara na ovom podforumu posto se radi o periodu od prije 20-tak godina.

Da pokusamo ponovo

"Balkan bluz"

Muslimanski intelektualci u stranci
Pišu: Medina Delalić & Suzana Šačić
http://www.e-novine.com/feljton/31857-M ... ranci.html

Da je pameti, kao što je nije knjiga knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)



Smrt Jugoslavije je u svom TV obliku počela kada se pred zgradom Skupštine u Beogradu 27. marta 1989. okupila milionska masa demonstranata.

TV Beograd je obezbijedila direktan prijenos događanja naroda. Masa je urlala tražeći hapšenje albanskih lidera. Srpski lider u usponu, Slobodan Milošević je na skandiranja “Uhapsite Vlasija!” odgovorio: “Ne čujem dobro. Ne čujem vas, ali mi ćemo uhapsiti sve koji su odgovorni, uključujući i one koji su se poslužili radnicima... Sada idite kućama.” Fuad Muhić, profesor sarajevskog Pravnog fakulteta i član CK SK BiH, bio je svjestan da najava hapšenja lidera kosovskih komunista Azema Vlasija znači smrt saveznih institucija. Brzo je reagirao, izjavljujući za medije “kako nijedan republički rukovodilac nema pravo obećavati hapšenja”, a bližim prijateljima je objasnio “da za Bošnjake jedini izlaz treba potražiti u samobitnosti BiH.”

Na Muhića su ubojito reagirali prosrpski orijentirani kadrovi u sarajevskim novinama i TV. Njegov prijatelj Zejnil Vukas svjedoči: “Istupio je iz CK SKBiH. Napadali su ga sa svih strana. Jedne večeri su ga vrlo kasno pozvali u bolnicu jer mu je otac umro. Nakon dugotrajnog uzdržavanja od alkohola, ponovo se te noći vratio svom starom poroku.” U to vrijeme bosanskomuslimanski intelektualci u Sarajevu, okupljeni u jednu vrstu intelektualne zajednice, raspravljaju brojna pitanja vezana za sudbinu BiH.

Neki pripadnici ovog kruga su na čisto vjerskim pozicijama, drugi pripadaju establišmentu postojećeg komunističkog društva. Muslimanski intelektualci suđeni u procesu 1983. iz zatvora izlaze 1988. Vraćaju im se pasoši i tom prilikom se sa njima obavlja jedna vrsta informativnog razgovora. “Rekli su”, kaže tadašnji radnik republičke državne bezbjednosti Munir Alibabić, koji je vodio razgovore, “da se neće baviti politikom. Husein Živalj je rekao kako ide u Ameriku gdje mu se već nalazi porodica, Edhem Bičakčić je rekao da ide na rad u Libiju da popravi finansijsku situaciju, Izetbegović je rekao da ga politika ne interesuje i da ga samo interesuje zdravlje i unuci.” Uprkos unificiranim odgovorima, jedan od kažnjenika ipak priznaje kako je u zatvoru dogovarano formiranje stranke. Prema njegovom iskazu, planirano je, ukoliko vlasti to dozvole, da se formira muslimanska stranka i zbog toga su do detalja analizirani rad i iskustva Jugoslovenske muslimanske organizacije. U tom smislu je većina nacionalnih pitanja bila prodiskutirana, ali je jedino ostalo neriješeno pitanje odnosa naziva Bošnjak i Musliman. Ovo pitanje je među zatvorenim “muslimanskim intelektualcima” ostavljeno za buduća vremena.

Rusmir Mahmutćehajić nastavlja druženje sa Izetbegovićem nakon njegovog izlaska iz zatvora. “Čitao sam ‘Islamsku deklaraciju’ prije nego što je Izetbegović uhapšen, ali sam čitav iskaz u Državnoj sigurnosti temeljio na tome da sam ‘Deklaraciju’ imao u svojim rukama, ali da je nisam čitao. Na mene je vršen strašan pritisak. Nekada se činilo da sam glavni predmet obrade organa Državne sigurnosti ja, nekada se činilo da je to neko drugi”, kaže on. Mahmutćehajić iz Hrvatske, gdje je dekan Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku, često dolazi u Sarajevo i susreće se sa Izetbegovićem. Za vrijeme razgovora, uglavnom vođenih tokom dugih šetnji gradom, obojica izražavaju zabrinutost zbog dramatičnih događanja u Jugoslaviji. Mahmutćehajić se sjeća: “Meni je bilo jasno da slijedi opći, krvavi rasplet i da će se bosanski Muslimani naći u središtu te drame, rušenja. U jednoj od dugih šetnji rekao sam Izetbegoviću da se treba pristupiti nekoj vrsti organiziranja bosanskomuslimanskog naroda. Odgovorio je: ‘Ali, to znači da to mora biti legalno!’ Moja procjena je bila da pitanje legalnosti nije bitno, jer je na sceni pitanje opstanka - biti ili ne biti”.

Dr. Maid Hadžiomeragić opisuje kako je sa dr. Muhamedom Hukovićem imao namjeru formirati stranku. Najprije su odlučili dati joj naziv Muslimanska narodna stranka Jugoslavije. Ali, Hadžiomeragić je pozvan da se pridruži muslimanskoj stranci čije je formiranje već u toku. “Dalje raspoloženje koje je lebdilo u vazduhu, donosilo je stanje gdje više nismo prijatelji, suradnici. Osim među nama, nešto važno se dešava iznad nas i pored nas. Sav sadržaj rada se ne odvija ovdje nego negdje drugo, možda i na dva mjesta”, piše Hadžiomeragić te dodaje, “postojala je, što se ono kaže, kuhinja osim nas. Krajnji zaključak sam donio da Izetbegović vrlo mnogo, osim sa nama, surađuje i sa, kako sam nazvao, zagrebačkom grupom gdje, vjerovatno, glavnu riječ vodi Salim Šabić, te sa grupom kažnjenika - on, naime, sebe i ostale koji su osuđeni 1983. tako naziva. Kasnije se pokazalo da je mimo nas imao mnogo suradnika..., a nama o tome nije ništa govorio.”

Početkom 1989. u Zagrebu se formira „Islamski institut“ uz Matični odbor organiziran na naučnim osnovama. U Matični odbor, na čije čelo dolazi Rusmir Mahmutćehajić, ulaze: Alija Izetbegović, Alija Isaković, Munib Maglajlić, Mustafa Cerić, dr. Osman Muftić... U jesen iste godine, u divanhani Zagrebačke džamije održava se sastanak kome prisustvuje oko 30 ljudi, gdje se dogovara formiranje bošnjačke stranke. Mahmutćehajić predlaže da nacrt stranačke „Deklaracije“ napravi Izetbegović, objašnjavajući u šaljivom tonu kako je Izetbegović u zatvoru imao dovoljno vremena promisliti sve bošnjačke teme. Kada je „Deklaracija“ završena, Izetbegović se potpisuje na prvo mjesto, a drugo upražnjeno mjesto ostavlja za potpis Rusmira Mahmutćehajića. Međutim, Mahmutćehajić je već revoltiran saznanjem da Izetbegović mimo njegovog znanja pregovara sa Adilom Zulfikarpašićem. Odbija dalju suradnju i odlazi u Francusku. Drugo, upražnjeno mjesto na stranačkoj „Deklaraciji“, ostalo je nepotpisano. Svjesni novih strujanja u susjednim republikama, bosanski komunisti su liberalizirali odnos prema političkim neistomišljenicima. Tako dugogodišnji emigrant Adil Zulfikarpašić, preko Enesa Čengića, dobija poruku od šefa bosanskih komunista Nijaza Durakovića kako ne postoje nikakve formalne smetnje za njegov dolazak u BiH. Zulfikarpašić je iz Jugoslavije emigrirao neposredno nakon Drugog svjetskog rata, mada je bio pripadnik partizanskog pokreta i visoko pozicioniran u prvoj poslijeratnoj Vladi BiH.


Nesuđeni prvi predsjednik SDA: Adil Zulfikarpašić

Adil Zulfikarpašić u svojoj knjizi piše: “Izetbegović je mene nekoliko puta posjećivao u Cirihu. Tu je 24. februara pala odluka da se osnuje stranka. Tražio sam da se stranka zove bošnjačka i on je na to pristao, otišao je u Bosnu i kada se vratio, rekao je da to sarajevski intelektualci muslimani neće. Onda je on predložio ime Jugoslovenska muslimanska stranka, nešto slično kao ona sa Spahom.” Zulfikarpašić u knjizi prilaže fotografiju za koju tvrdi da je nastala u februara 1989. u njegovoj kući u Cirihu, kada je, kaže on, donijeta odluka o formiranju stranke. Uz Zulfikarpašića, na fotografiji su ovjekovječeni: Hasan Čengić, Omer Behmen, Salim Šabić i Teufik Velagić.

Nesporazum Zulfikarpašića i Izetbegovića u vezi sa imenom Bošnjak uticao je na zahlađenje njihovih odnosa. “Bakir Izetbegović je doputovao u Cirih, gdje je radio u Bošnjačkom institutu, prilikom posjete me zamolio da pređem preko nesporazuma o imenu stranke što sam ga imao sa njegovim ocem”, ispričao je Zulfikarpašić.

U avionu na liniji Cirih - Zagreb, Adil Zulfikarpašić, koji prvi put poslije 44 godine dolazi u zemlju, spokojno je spavao. Na Zagrebačkom aerodromu ga je dočekala ekipa hrvatske TV. Iz političkih struktura Hrvatske, TV je dobila vijest o njegovom dolasku. Preuzeli su ga zatim Hasan Čengić i Salim Šabić i odvezli u Zagrebačku džamiju. Zulfikarpašić nije mogao dobiti pasoš bez odobrenja savezne službe bezbjednosti. Tek nakon te saglasnosti Božo Bagarić, jedan od pomoćnika za SDB BiH, i Nedžad Ugljen, koji su radili po pitanju emigracije, odlaze u Švicarsku i daju Zulfikarpašiću pasoš. Neposredno prije Zulfikarpašićevog dolaska, jedan dio njegovog dosjea nestaje iz MUP-a BiH. Računajući na njegovo bogatstvo, mnogi su u prodaji dosjea Zulfikarpašiću vidjeli šansu za brzu zaradu. Priča kaže da ga je otkupio jednom, zatim drugi put, ali kada se pojavio i treći „ekskluzivni vlasnik dosjea“, Zulfikarpašić je, navodno, rekao da ga više nema namjeru otkupljivati i neka rade s njim šta hoće. U policijskim krugovima nisu očekivali da će Zulfikarpašić biti srdačno dočekan u Sarajevu. Kada je bivši emigrant stigao na džumu u Gazi Husrev-begovu džamiju, mislio je kako se nešto događa kada je vidio da okupljeni ljudi nekoga čekaju. Objašnjeno mu je da čekaju njega. Pozvan je u Islamsku zajednicu. Vrata ministarstava su se sama otvarala, a pozivi za druženja su stizali sa svih strana. Njegovi javni istupi svrstavali su ga u red modernih političara, zapadnog tipa. Prema sjećanju Muhameda Čengića, Zulfikarpašić stiže u BiH nakon saopćenja za javnost o formiranju stranke: “Poslije dosta rasprava oko naziva stranke kada je Adil tražio da se stranka zove bošnjačka, dogovorili smo da se nakon registriranja u ime stranke unese - bošnjačka. O tome je potpisan i jedan papir.”

Prvo sjedište SDA nalazilo se u Tešanjskoj 4, u prostorijama predstavništva firme „Lesnina“ koje je vodio Muhamed Čengić. Čengić je direktoru „Lesnine“ najavio da se želi baviti politikom, i tražio je da ga oslobodi od posla godinu dana. Postigli su džentlmenski sporazum: ukoliko Čengić uspije u politici, odužiti će se firmi, a ukoliko ne uspije, morat će raditi dvostruko radno vrijeme kako bi nadoknadio propušteno. Čengić se sjeća: “Kada je rečeno da se stranke mogu organizirati, odlučili smo skupiti 40 potpisa neophodnih za registriranje stranke. Razmišljali smo kojih bi to 40 ljudi moglo biti. Neki se nisu htjeli uključiti, jer su se plašili, drugi jer nisu znali ko su i kakvi ljudi koji formiraju stranku. Dva-tri dana smo smišljali ime stranke. Konačno smo prihvatili ideju Safeta Isovića da je nazovemo Stranka demokratske akcije.” Poslovi dvojice Čengića - Muhameda, kao političkog, i Hasana, kao organizacionog sekretara stranke - često su se poklapali. Hasan je svakodnevno kontaktirao sa općinskim odborima stranke i “uvezivao” po BiH ono što se u prvim mjesecima stvaranja stranke organiziralo. Fuad Muhić je dugo dobijao signale o potrebi da se intelektualno uključi u formiranje SDA i na njih je potvrdno odgovarao.

Najjednostavniji put za omasovljavanja stranke vodio je preko Islamske vjerske zajednice. U BiH je bilo 106 općina, svaka općina je imala po nekoliko džematskih odbora. Onaj ko je kontrolirao IVZ, mogao je računati da kontrolira duhovni život Muslimana. Onaj ko je kontrolirao duhovni život, imao je monopol na Muslimane. Borba za prevlast u IVZ počinje sa „Pokretom imama“ koji se dešava mjesec dana nakon Izetbegovićevog izlaska iz zatvora. Vrhovni poglavi svih vjerskih institucija u vrijeme komunizma morali su imati suglasnot organa državne bezbjednosti da bi uopće mogli biti imenovani na funkcije. Kako ni u inostranstvo, gdje su mnogi od njih studirali, nisu mogli putovati bez suglasnosti saveznih institucija, mnogi su se, više iz praktičnih nego ideoloških razloga i eventualne koristi, obavezivali da će nakon povratka podnositi izvještaje o svom radu i „kontaktima“.

Ahmed ef. Smailović imao je visoku funkciju u Starješinstvu IVZ (kasniji Mešihat), bio je redovni profesor na Islamskom teološkom fakultetu, sa, priča se, velikim ugledom u arapskom svijetu. Još kao student, na arapski jezik preveo je knjigu „Derviš i smrt“. Njegov pristup muslimanskom pitanju mogli bismo nazvati prosvjetiteljskim - kroz IVZ je trebalo obrazovati narod i podizati njegovu svijest. Smailovićeva teza se ponavlja i u osamdesetim godinama, kada na scenu stupaju tzv. muslimanski nacionalisti. Ova grupa nema simpatije prema IVZ, gaji animozitet prema imamima. “Govorili su da samo seljačka djeca idu u medresu, a oni su sebe tretirali kao bosansku aristokratiju. Govorili su da su hodže muslimani po profesiji”, objašnjava jedan sugovornik, “a mladomuslimanski stav je bio nazovi intelektualni, oni neće svoju vjeru da pretvaraju u profesiju”. Efendiji Smailoviću je zabranjeno da govori u džamijama, a kada je odlukom tadašnjeg reisa Mujića izbačen iz Starješinstva, romantičari vele da mu je srce prepuklo.

Smailovićeva smrt u IVZ izaziva buru. “Imame je uznemirila činjenica da je Smailović smijenjen po nalogu komunista, a uz svesrdnu pomoć struktura IZ. Imami su počeli glasno protestirati protiv birokratizacije IZ, a onda i protiv familijarnosti, finansijskih malverzacija”, objašnjava Mustafa Bećirović, pripadnik pobune koja će kasnije postati poznata kao „Pokret imama“. “Dobio sam nepotpisani proglas u kojem se pozivam na skup čiji je cilj promjena stanja u IVZ, smjena vodećih ljudi i slično. Takvi proglasi su dijeljeni, stizali su poštom, lijepljeni su po zidovima”, sjeća se ovaj sudionik dešavanja imama.

Formalni povod protesta je birokratizacija u IZ, familijarnost i finansijske malverzacije. Centralni skup počinje 1. novembra 1988. u velikom amfiteatru Islamskog teološkog fakulteta, gdje vri. Govore Salih ef. Čolaković, uz njega su Halil ef. Mehtić, Seid ef. Smajkić (koji kasnije napušta ovu struju) i skoro svi imami kojih je tada u BiH zvanično 1.200. Tokom ove antibirokratske revolucije priča se o novcu: jedni druge optužuju za uzimanje kredita. Proziva se reis Mujić “kao partizanski komesar kome je Tanasković dao diplomu” i traži se smjena Ferhata Šete, tadašnjeg predsjednika Mešihata. „Pokret imama“ se vremenom paralelno institucionalizira i raspada. Odvajaju se neki njegovi zagovornici kao što je profesor Mustafa Sušić. Nisu zadovoljni čak ni oni koji su ga inicirali: “Čini mi se da je u pitanju bila samo borba za vlast”, kaže Mustafa Bećirović, sudionik tadašnjih dešavanja. Konačno, i oni koji misle da je događanje instruirano: “Te godine su na ulicama jedino Miloševićevi sljedbenici, Krajišnici nezadovoljni aferom “Agrokomerc” i imami. Takav niz događaja u jednoj godini se ne može nazvati koincidencijom”, kaže Enes Durmišević.


Vodio osnivačku skupštinu: Muhamed Čengić

Na glasanju o izboru predsjednika Mešihata od 30 glasova, 12 dobija Senahid ef. Bristrić i 18 Salih ef. Čolaković. “I tek nakon deset mjeseci ga je posjetio Izetbegović”, veli Čolakovićev suradnik, “što je pokazivalo neslaganje cijele SDA strukture sa njegovim izborom”. Još jedan stranački kandidat, Omer Behmen, iste godine gubi u utrci za predsjednika Sabora IZ. Tokom agitiranja za izbor predsjednika Mešihata uredništvo „Preporoda“ koje vodi Džemaludin Latić biva na strani efendije Bristrića. “Čolaković je nakon izbora za predsjednika smijenio redakciju i onda su oni izdali vanredni broj gdje su ga napali”, kaže posljednji jugoslovenski reis Jakub Selimoski. Prema jednom tumačenju, suština neslaganja je što je Čolakovićeva struja bila protiv petljanja nastajuće SDA u unutarnje stvari IZ. Tako je sekretar Mešihata Adnan Silajdžić odbijao da mutevelija Gazi Husrev begovog vakufa bude stranački organizirani Omer Behmen. Silajdžić je pretučen, a Behmen je postao mentor vakufa. Priča se da je Silajdžić na konstataciju da će tužiti napadače - kada je saznao da su iz obezbjeđenja SDA - dobio odgovor: “Možeš, ali onda ti niko neće garantirati da ćeš ostati živ.” U međuvremenu je „Preporod“ Silajdžića anatemizirao kao ličnost koja je tokom suđenja muslimanskim intelektualcima bila svjedok optužbe.

U jednom razgovoru koji su vodili Izetbegović i novoizabrani predsjednik Mešihata Salih ef. Čolaković, Čolaković je jasno dao do znanja da, što se njega tiče, miješanja politike u pitanja IZ neće biti. “Alija, ja tebe kao čovjeka mogu uvažavati, ali klanjati se mogu jedino Bogu”, glasila je rečenica kojom je Čolaković ispisao svoju smrtnu presudu. Konačni obračun će uslijediti nešto kasnije.

Od inicijative za osnivanje do osnivačkog kongresa stranke protekla su samo dva mjeseca. Na osnivačkoj skupštini stranke “Muslimana jugoslavenskog kulturno-povijesnog kruga” Izetbegović se prisutnim obraća sa “Bismillahir-rahmanir-rahim”, konstatirajući kako je došlo vrijeme za rušenje sistema koji je pravljen mimo Boga i ljudi, “čak i protiv njih”. Pored Izetbegovića u funkciji predsjednika, izabrana su tri potpredsjednika: Adil Zulfikarpašić, Salim Šabić i Mirsad Ćeman. U predsjedništvo stranke ulaze: Džemaludin Latić, Omer Behmen, Sulejman Ugljanin, Mirsad Veladžić i Kenan Mazlami. Predsjedništvo je birano da bi se zadovoljila regionalna pripadnost od Krajine (Veladžić) do Sandžaka (Ugljanin). Mahmutćehajić je među “muslimanskim intelektualcima” tretiran kao jedan od najobrazovanijih i najinteligentnijih pripadnika tog kruga. Prema predispozicijama, trebao je, ali se nije pojavio na osnivačkom kongresu stranke, održanom 26. maja 1990. u svečanoj sali hotela „Holiday Inn“. Doktor Maid Hadžiomeragić u svom dnevniku tog dana opisuje atmosferu sa skupa: “Rijetko ko je ušao u hotel i dvoranu bez Fatihe, učili su je i pred hotelom i u sali, a mnogi su prethodno i istihare klanjali. To je za Muslimane bilo pravo svetište i ostaće taj hotel u tom sjećanju... Eto, to je bila osnivačka skupština SDA. Osnivačka, prva, radosna, nevjerovatna, stotinama godina iščekivana i željena, a sumnjalo se i pribojavalo da nije i zadnja. To je skupština narodna, jednog cjelovitog naroda, nepodijeljenog, jedinstvenog, do sada zapostavljenog, skromnog, tihog, neiskazanog, željnog i žaljenog. To je bilo veliko za Muslimane. Posebni značaj je davao osjećaj da je i vjerska, makar se to i ne reklo.”

Slično se osjećao i Muhamed Čengić, koji je vodio osnivačku skupštinu: “Bio sam veoma uzbuđen. Napravio sam, recimo, grešku najavljujući Dražena Budišu, jer sam rekao kako je on došao ispred HDZ-a. Reagirao je veoma nervozno.” Dr. Fuad Muhić je govorio iz pozicije čovjeka koji je upravo istupio iz CK SKBiH. U svom istupu je obrazlagao ustavno pravo Muslimana na nacionalno organiziranje. Dalibor Brozović, koji je došao ispred HDZ-a, govornicu je iskoristio da izjavi kako će se “granica Hrvatske braniti na Drini”. Elaborirao je tezu svih velikohrvatskih nacionalista kako je “Bosna meki trbuh Hrvatske.” Oduševljeno pozdravljen od prisutnih, više zbog činjenice što je davao legitimitet skupu nego zbog onoga što je rekao, Brozović u tom momentu nije mogao računati da će imati podršku Izetbegovića.

Kada je prilikom hapšenja 1983. jedanaest pripadnika službe bezbjednosti upalo u Izetbegovićev stan, zaplijenili su mnogo knjiga, pisama i fotografija koje su trebale dokazati učešće u zavjeri protiv SFRJ. Slobodan Škipina, jedan od bezbjednjaka koji su upali u stan (kasnije kadar SDS-a), po svemu sudeći, bio je autor sitne podvale koja je trebala imati krupne posljedice. Među Izetbegovićeve spise je podmetnuo i pamflet „Ustaške republike“, odnosno Hrvatske, koja se brani na Drini. Izetbegović je odmah ustvrdio da se radi o namještaljci. U prvoj verziji policijskog izvještaja o zaplijenjenom materijalu naveden je i ovaj pamflet. Budući da se nikakvom logikom nije mogao uvezati u ostale pronađene materijale, pamflet u optužnici nije ni spomenut, a potom je misteriozno nestao i iz arhive DB-a.

Neki od muslimanskih intelektualaca suđeni 1983., suđeni su 1946. i 1949. godine kao pripadnici pokreta “Mladi muslimani”. Osnivačka skupština organizacije “Mladi muslimani” održana je u martu 1941. u prostorijama muslimanskog društva “Trezvenost” u Sarajevu. Skupštini je prisustvovao i predstavnik vlasti, kako je tada bilo uobičajeno. Pripadnici organizacije su prema statutu bili obavezni da šire obrazovanje, živjeli su asketski, učili “ali da se količinom spoznatih činjenica i ovladavanjem stranim jezicima što bolje spreme za rukovodnu elitu”, bilježi Derviš Sušić.

Očekivali su da će pobjeda sila Osovine kao krajnji rezultat svog pozitivnog odnosa prema panislamizmu imati formiranje svjetske islamske države. Kraj rata rukovodstvo MM je dočekalo pocijepano, ali je ostala složna jezgra ilegalne rukovodne grupe koja je samu sebe nazivala grupa “A”.

Krajem 1948. održan je plenum i izabrano “VV” - vrhovno vodstvo organizacije. Najodaniji polažu zakletvu. Alija Izetbegović u knjizi „Mladi muslimani“ kaže: “Još prije formalnog osnivanja našeg udruženja, mi smo se sastali u kući Tarika Muftića i donijeli program pokreta MM. Taj program je bio vrlo kratak, u njemu je bilo svega pet tačaka... Jedna od tih tačaka, dobro se sjećam, bila je da hodže ne mogu biti nosioci preporoda... A sjećam se da je jedna tačka govorila o jedinstvu muslimana čitavog svijeta, mislim da je to bila tačka četiri. Tačka pet glasila je: Praktično ostvarenje islama, ispod teksta stajala je za nas jedna tajanstvena formula: nema komentara. Mi smo to uvijek iščitavali kao stvaranje jedne velike muslimanske države. Za nas je ta tačka značila upravo to. Dok su sve druge tačke uz sav princip imale i obrazloženje, duže ili kraće, ovdje je stajalo samo to: Praktično ostvarenje islama i - nema komentara”.

Izetbegovićevo držanje tokom suđenja 1983., racionalno govorenje kada mu je davana riječ u sudnici, izazvalo je divljenje njegovih pristalica, ali i protivnika. Na suđenju je u jednom momentu policajac pogledom uhvatio zgužvani papirić koji je Džemaludin Latić dobacivao Meliki Salihbegović. Papirić je umjesto do cilja, pao na pod ispred njegovih nogu. Sadržaj poruke je bio optimističan, a glasio je “Do konačne pobjede!” Vrsta pobjede je svakako bila činjenica da je sedam godina kasnije, na osnivačkom kongresu SDA, Izetbegović istupio kao predsjednik stranke. Stojeći iza govornice, u obraćanju prisutnim između ostalog je rekao da svoje izlaganje sa zadovoljstvom počinje vraćajući sjećanje na minulu 1989. godinu u kojoj je na ogromnim prostorima i za milione ljudi svanula sloboda. „U čitavom milenijumu koji se upravo završava ima samo nekoliko datuma koji se mogu uporediti sa ovom slavnom godinom. To su možda pad Carigrada, otkriće Amerike i Francuska revolucija“, nastavio je Izetbegović. „Sa historijske scene neumitno silazi svijet diktature i jednoumlja, ekonomskih i socijalnih projekata izvan ljudske mjere i htijenja, gulaga, golih otoka i montiranih procesa. Džinovski pokušaj da se raj na zemlji stvori bez Boga i čovjeka, pa i protiv Boga i čovjeka, završio se potpunim neuspjehom.“

Rekao je da prizor u Jugoslaviji pruža skoro manihejsku sliku: sloboda je pobijedila u dvije sjeverne republike, a bori se sa velikim teškoćama i otporima u ostalom dijelu zemlje. Na momente ishod se čini potpuno neizvjestan. Nabrojao je glavne grupe problema koji pritiskuju Bosnu, ali kao najteži je izdvojio samo jedan: „Nad zemljom se nadvila opasnost koja prijeti njenom opstanku kao samostalne države, kao republike.” Odjeci sa ovog skupa još se nisu stišali, kada se krenulo u osvajanje Krajine.

Ključ za vrata Krajine je bio Fikret Abdić. Muhamed Čengić kaže da je bilo nekoliko pokušaja da se Abdić uključi u stranku. “Prvi pokušaj je bio preko Mirsada Veladžića koji je radio u ‘Agrokomercu’, a drugi preko Sulejmana Kurspahića. Tek na skupu u Velikoj Kladuši Abdić je zvanično rekao da ulazi u stranku. Objasnio je da je njegov jedini motiv očuvanje ‘Agrokomerca’”, kaže Čengić.

Čengić nije znao da je Adil Zulfikarpašić istovremeno ovlastio i advokata Faruka Balijagića, kao jednog od bivših branitelja Fikreta Abdića, da pokuša ubijediti krajiškog Babu da uđe u SDA. Abdić najprije pristaje doći na sastanak u Visoko, gdje iz Sarajeva stižu Izetbegović i Zulfikarpašić. Prisutni se sjećaju kako su policajci u civilu također stigli u vrijeme predviđeno za sastanak sa Abdićem. Zulfikarpašić je na policijsko prisusutvo samo nonšalantno odmahnuo rukom: “Ne treba se uzbuđivati, neka rade svoj posao.” Međutim, Abdić na ovaj sastanak nije došao. Odlučio je trgovati.

Pustio je da ga profesor Nenad Kecmanović i režiser Emir Kusturica pokušaju ubijediti da se priključi reformistima Ante Markovića, a zatim se sam javio i rekao kako pristaje ući u SDA. Svoj ulazak u stranku je objelodanio na velikom predizbornom skupu u Velikoj Kladuši. „Dan ranije, Fikret me pozvao iz Rijeke i rekao da obavezno dođem na predizborni skup u Velikoj Kladuši jer on ulazi u SDA. Tom prilikom mi je rekao da su kod njega dolazili Nenad Kecmanović i Emir Kusturica, i ubjeđivali ga da uđe u Savez reformskih snaga, ali je on, eto, naglo odlučio da se priključi SDA“, kaže Balijagić. Skup u Velikoj Kladuši, na kojem se okupilo skoro 400.000 ljudi, predstavljao je najveće okupljanje Bošnjaka na jednom mjestu. Nakon Gazimestana bilo je to najveće okupljanje jednog naroda. Uz binu je napravljena improvizirana bosanska kuća sa dvije sobe.


Želja svakog jata: Fikret Babo Abdić

„U toj maloj sobi Alija je pitao Fikreta šta želi za protuuslugu zbog toga što njegov ulazak u stranku donosi sigurnu pobjedu SDA, jer je u to vrijeme Abdić bio daleko najkarizmatičnija bošnjačka ličnost u Jugoslaviji. Fikret je rekao da mu ne treba ništa i da u SDA ulazi jer to narod Cazinske krajine od njega traži”, kaže Balijagić. Oduševljeno pozdravljen od okupljene mase, Abdić je ostavljao dojam najpopularnijeg političara unutar SDA. I on je bio zbunjen masovnošću skupa i euforijom kojom je dočekan. Kada je došao red da govori, rekao je kako svečano objavljuje svoj ulazak u Socijalističku, potom se brzo ispravio i dodao: „Ulazak u Stranku demokratske akcije”. Bio je euforičan. Nazvao je u Beograd Hakiju Pozderca i rekao mu da je pristupio SDA. Pitao je da li i on želi ući u stranku. Oduševljeno je objašnjavao koliko se naroda okupilo u Kladuši, i držeći telefonsku slušalicu visoko podignutu pitao: „Čuješ li, čuješ li?” Kroz slušalicu je strujao zvuk nalik talasanju mora. Prema sjećanju Razije Pozderac, njen muž je na Abdićeve riječi reagirao iznenađujuće oštro: „Fikrete, zavadićeš narod u Krajini. Zašto nisi osnovao građansku stranku?” „Čuješ li?”, ponavljao je Abdić. „Mi nemamo više šta razgovarati”, odgovorio je Pozderac spuštajući slušalicu. Prekinuo je vezu, ali i svaki dalji kontakt sa dojučerašnjim prijateljem.

Mustafa Čandić koji je bio dugogodišnji oficir KOS-a, sa posljednjim radnim mjestom u Kontraobavještajnoj grupi (KOG) RV i PVO se sjeća: „Vozio sam se u autu i slušao na radiju vijesti. Jedan dio je bio stranačka hronika. Dan prije zvao me major Čedo Knežević, kolega koga sam znao dok smo zajedno radili u KOS-u i oduševljeno rekao: ‘Dobili smo ga!’ Pitam: ‘Koga smo dobili?’ Kaže: ‘Abdića. Babo je legao na rudu’. Dva puta je ponovio kako je Babo legao na rudu.“ Čandić svom kolegi nije vjerovao. „Znam da je KOS nekoliko mjeseci pleo mrežu oko Fikreta u sklopu operativne akcije ‘Proboj 1’, ali mu nisu mogli prići blizu. Kada sam u stranačkoj hronici na vijestima čuo kako je na velikom skupu u Velikoj Kladuši Abdić ušao u SDA, onda sam se ukočio. Zaustavio sam auto i izašao da pripalim cigaretu. Ništa mi više nije bilo jasno.“

Zulfikarpašić je u Veliku Kladušu došao pravo iz Zagreba. „Bio je strašno nervozan zbog dvije stvari. Jedna je bila što nije imao gdje mokriti, jer se ispred kuće već nalazilo mnogo ljudi, a druga se ticala samog skupa“, sjeća se Balijagić. Zulfikarpašić je, nakon što je održao govor, nervozno ušao u improviziranu „bosansku sobu”. Iza kulisa najvećeg bošnjačkog skupa se nazirao rascjep stranke, nevidljiv običnim smrtnicima. Iznervirano je uzviknuo: „Zaboga, Alija, šta ovo radite?” Aludirao je na mnoštvo zelenih zastava sa polumjesecom, muškarce sa sabljama i turbanima na glavama, povike „Živio Sadam Husein!”, ukratko, na ikonografiju skupa.

Zulfikarpašić je govorio direktno Izetbegoviću: „Alija, ja ne želim da učestvujem u pokolju Muslimana. Šta će ti Homeinijeve slike? Šta će ti ljudi u čakširama sa zapojasanim jataganima? Slike ovog veličanstvenog skupa Muslimana bit će prenesene za pola sata u vlade svih evropskih zemalja. Na svim slikama će u prvi plan biti stavljeni ovi bradati ljudi sa turbanima na glavi, sa jataganima za pojasom, samo da se uplaši Evropa i Srbi dobiju opravdanje za pokolj koji nam pripremaju.“ Izetbegović je cijelo vrijeme šutio, na iznenađenje prisutnih. U tim momentima je izgledao kao neko ko se povlači, zatvara i tone u svoj unutrašnji svijet.

Zulfikarpašić je nastavio: „Sada dolazim iz Zagreba. Josip Manolić mi je rekao da su se oni domogli dosjea Udbe i da Salim Šabić radi za Udbu. Predložio mi je da Šabića upregnemo kao dvostrukog igrača, jer već ima njegov dosje.“ Izetbegović je i dalje uporno šutio. Prema svjedočenjima prisutnih, izgledao je kao starac, umoran od svega. Zulfikarpašić je uporno i agresivno nastavio: „Odmah se na ovom skupu ogradi od ovih ljudi i reci da smo mi demokratska stranka od koje niko ne treba da se plaši. Ukoliko to ne uradiš, ja izlazim iz SDA.“ Izetbegović je nakon izlaska za govornicu pokušao popraviti stvar. Pitao je obraćajući se masi: „Jesmo li mi vjerska stranka?“, nadajući se da će negativan odgovor demantovati Zulfikarpašićeve primjedbe. Masa je uzviknula: „Jesmooo...“. Nije dobro čuo, pa je ponovio pitanje: „Jesmo li mi vjerska stranka?“ Dobio je isti odgovor iz stotine hiljada grla: „Jesmooo...“

Vidio je da tako neće ništa popraviti u Zulfikarpašićevoj percepciji, pa je razgovjetno, na slogove izgovorio: „Mi nismo vjerska stranka!“ Konačno je stigao očekivani odgovor: „Nismooo!“ Bošnjaci su bili spremni biti sve za onog za koga su procijenili da može da ih povede. Salim Šabić je iz rodne Gračanice u Zagreb stigao nakon završenog krojačkog zanata. Ubrzo počinje raditi kao samostalni obrtnik i stiče visoke kvalifikacije u udruženjima samostalnih obrtnika. Nekoliko godina je bio i predsjednik Udruženja obrtnika Zagreb, te zastupnik u Vijeću udruženog rada Sabora Hrvatske. Kada je Zulfikarpašić objelodanio sumnje vezane za Šabića, Šabić podnosi tužbu protiv njega. Zulfikarpašić angažuje svog tadašnjeg advokata Faruka Balijagića da u centrali KOS-a u Beogradu otkupi Šabićev dosje. Dosje je, prema Balijagićevim riječima, otkupljen za 40.000 švicarskih franaka od oficira KOS-a Mileta Babića. U međuvremenu, Šabić povlači tužbu protiv Zulfikarpašića.

Muhamed Čengić, na pitanje kako su Izetbegović i on reagirali na Zulfikarpašićeve optužbe da Salim Šabić radi za KOS, odgovara da su dugo razgovarali o tome. „Naš stav je bio da to ne treba shvatiti dramatično. Komunistička država je imala razvijene obavještajne službe i mnoge je ljude prisiljavala da surađuju na ovaj ili onaj način. Adil je rekao kako mu je Josip Manolić pokazao dosje Salima Šabića. Mislim da je Adil, koji je bio jedini među nama sa iskustvima u politici, htio pokazati kako sa političarima koji su već uzeli vlast u Hrvatskoj može razgovarati na ravnoj nozi. S druge strane, Šabić je mnogo uradio tokom izgradnje Zagrebačke džamije. Imao je mnogo problema u Hrvatskoj. Recimo, kada je džamija izgrađena, podmetnut je požar i počinioci nikada nisu pronađeni. Bio je predsjednik Sabora IZ Jugoslavije. To se nije moglo zaboraviti.” Rascjep u stranci je pokušao izgladiti novopridošli član. U motelu „Lovac“ kod Srebrenika, Abdić je pokušao pomiriti zavađenog Izetbegovića i Zulfikarpašića. Međutim, Zulfikarpašić je imao drugačije planove. Na sastanak je došao veoma raspoložen. Objašnjavao je da ima samo jedan cilj - spasiti Bošnjake od predstojećeg pokolja. „Doslovno je rekao Abdiću: ‘Spreman sam za Agrokomerc, u roku od dva sata, na banku koju ti kažeš u Zagrebu, isplatiti dvjesto miliona dolara, samo da ideš sa mnom da spasimo muslimanski narod, a da ostaviš Aliju’. Abdić je pitao: ‘Odakle ti tolike pare?’ Zulfikarpašić je odgovorio kako je postao jedan od najbogatijih ljudi u svijetu, ali da detalje kako je stekao novac neće obrazlagati. Abdić je ipak odlučio ostati sa Alijom”, sjeća se advokat Balijagić.

Rusmir Mahmutćehajić, koji je prestao participirati u stranačkom organiziranju, u ljeto 1990. sreće Izetbegovića u Sarajevu. Šetaju od Slatkog ćošeta do Markala. „Vidi, Rusmire, ovo. Podigao se narod. Sve je na nogama”, kaže Izetbegović. Budući da je riječ o razgovoru dvojice prijatelja koji su se politički razišli, Mahmutćehajić, nemajući vremena za obrazlaganje, replicira: „Slušaj, Izetbegoviću, krcate narod na brod da ga odvedete u katastrofu goru nego u Drugom svjetskom ratu. Znaš li ti u čijim je rukama kormilo tog broda?” „Brod je u mojim rukama”, odgovara Izetbegović. U septembru 1990. Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić definitivno se odvajaju od SDA i formiraju Muslimansku bošnjačku organizaciju. Njihovo objašnjenje je kako je SDA isuviše vjerska stranka. Na paralelnim konferencijama za štampu Izetbegović govori kako raskola nema, a Zulfikarpašić i Filipović kako je razlaz definitivan. Ponovo počinje potraga za Mahmutćehajićem. U rasplet jugoslovenske krize Bošnjaci ulaze u rasulu. Neki su ga okarakterizirali kao „rasulo muslimanskog emocionalizma.“

Postoji li sazetija i bolja "knjiga istorije" o ratu u BiH?

„Jesmo li mi vjerska stranka?“ Dobio je isti odgovor iz stotine hiljada grla: „Jesmooo...“

Vidio je da tako neće ništa popraviti u Zulfikarpašićevoj percepciji, pa je razgovjetno, na slogove izgovorio: „Mi nismo vjerska stranka!“ Konačno je stigao očekivani odgovor: „Nismooo!“

[Bossona]

ima li se gdje skinuti ova knjiga u elektronskoj formi?

Topla preporuka





http://www.e-novine.com/author/medina-d ... zana-sacic

trazi mi da platim nekakvu clanarinu za scribd

Na ovom linku je besplatan pristup u PDF-u
https://kupdf.net/download/balkan-bluz_ ... 9b603a_pdf