ASTRONOMIJA
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#27
Jesu, postavio sam ja to negdje ali nemam vise pojma gdje. Uporedili su fotografije obronka jednog kratera snimljene 2000 i 2005. ili '06. i tako otkrili deformacije na povrsini koje ukazuju na to da se voda slijevala niz padinu. Ako nadjem postavim. Ovo je drugo otkrice pa se zato i kaze u naslovu kao koliko ce se puta otkrivati voda na Marsu.encian wrote:zar nisu otkrili novu brazdu na marsu prije ne tako puno vremena? uporedili su je sa slikom istog regiona od prije par godina i zakljucili da je voda najvjerovatnije tekla marsom u tom vremenskom periodu?
Pozdrav...
-
digger
- Posts: 2925
- Joined: 03/12/2004 02:10
- Location: blizina Toronta
#28
Moram se i ja 'otkriti' kao sto ste par vas vec ucinili, nesto kao 'astonomer iz klozeta.' Naime, nekih 25 zadnjih godina pokusavam da pratim materijal o kosmosu, ali sto god vise pratim, manje shvatam. Mislio sam da sam duduk—ustvari i jesam jer mi matematika nije jaca strana—ali je to sve toliko ogromno u prostoru, igri sa vremenom (time), pitanjima oko gravitacije i kojekakvih 'sila' (weak, strong...) da ja samo mogu otvorim usta dok citam i ostanem zapanjen koliko smo daleko od odredjenih odgovora.
Samo da znate: ako nisam ovdje diskutant, slijedim svaki link i citam svaki vas napis... otvorenih usta.
NEGO, DAJ DA SE IZBORIMO ZA PODFORUM ASTRONOMIJA !
Samo da znate: ako nisam ovdje diskutant, slijedim svaki link i citam svaki vas napis... otvorenih usta.
NEGO, DAJ DA SE IZBORIMO ZA PODFORUM ASTRONOMIJA !
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#30
Evo nama i diggera ..., dobro nam dosao druze 
...
Nego, meni najzanimljivija tematika su Crne rupe. Ono sto me fascinira je to da na jednoj ne vaze fizikalni zakoni kao u njenoj okolini gdje mi zivimo i sto je fizicki iskljucuje iz prostora gdje egzistira. Druga stvar je to da radi njene gravitacije elektromagnetni signal nije u stanju pobjeci njenom mocnom gravitacionom polju i tako zauvjek ostaje zarobljen u njenom entropijskom gulasu. Sto dalje navodi na zakljucak da vrijeme kako ga mi percipiramo gubi znacaj. Da ne petljam evo par linkova pa eto, posebno za mog druga diggera ...
Gravitational distortions caused by a black hole in front of the Large Magellanic Cloud (artistic interpretation)
The BLACK HOLE
The BLACK HOLE, area in the space, arisen as a result of a full gravitational collapse of substance in which the gravitational attraction so is great, that neither substance, nor light, other data carriers cannot leave it. Therefore the internal part of a black hole causally is not connected to other universe; physical processes occuring inside a black hole cannot influence processes outside of it. The black hole is surrounded with a surface with property of the unidirectional membrane: the substance and radiation freely falls through it in a black hole, but therefrom nothing can leave. This surface name « horizon of events ». As till now there are only indirect indications on existence of black holes on distances in thousand light years from the Earth, our further statement is based mainly on theoretical results.
The black holes predicted by the common theory of a relativity (the theory of the gravitation suggested by Einstein in 1915) and other, more modern theories of gravitation, have been mathematically proved by R.Oppengejmer and H.Snajder in 1939. But properties of space and time in a vicinity of these objects appeared so unusual, that astronomers and physics within 25 years are not in earnest to them. However astronomical opening in the middle of 1960th years have forced to look at black holes as on a possible physical reality. Their opening and studying can essentially change our representations about space and time.
Formation of black holes
While in bowels of a star there are thermonuclear reactions, they maintain high temperature and pressure, interfering with compression of a star under action of own gravitation. However in due course nuclear fuel is exhausted, and the star starts to be compressed. Calculations show, that if the weight of a star does not surpass three weights of the Sun it will win « fight with gravitation »: its gravitational collapse will be stopped by pressure of "degraded" substance, and the star will for ever turn in the white dwarf or a neutron star. But if the weight of a star more than three solar nothing can already stop its catastrophic collapse and it quickly will leave under horizon of events, becoming a black hole. At a spherical black hole of weight M the horizon of events forms sphere with a circle on equator in 2pi time of the greater of " gravitational radius » black hole RG = 2GM/c2, where c - speed of light, and G - a constant of gravitation. The black hole with 3 solar weight has gravitational radius of 8,8 km.
If the astronomer will observe a star at the moment of its transformation into a black hole all over again he will see how a star all is fastly and fastly compressed, but in process of approach of its surface gravitational radius compression will start to be slowed down, will not stop yet absolutely. Thus light coming from a star will weaken and redden, will not die out yet absolutely. It occurs because in struggle against a huge gravity light loses energy and it is required to it to more and more time to reach the observer. When the surface of a star will reach the gravitational radius, light which has left it will need infinite time to reach the observer (and thus photons completely will lose the energy). Hence, the astronomer never will wait this moment and the more so will not see that occurs to a star under horizon of events. But theoretically this process to investigate it is possible...
http://www.knowledge-storage.org/astron ... -hole.html
A (simulated) Black Hole of ten solar masses as seen from a distance of 600 km with the Milky Way in the background (horizontal camera opening angle: 90°). The blurred ring is due to objects whose light must travel close enough to the black hole to suffer gravitational lensing distortion before being observed.
Zaboravih reci i to da crne rupe mogu biti uspostavljene i na mikro-skalama, naravno, u kvantnoj mehanici. Otom' potom'...
Pozrav...
..., dobro nam dosao druze ...Nego, meni najzanimljivija tematika su Crne rupe. Ono sto me fascinira je to da na jednoj ne vaze fizikalni zakoni kao u njenoj okolini gdje mi zivimo i sto je fizicki iskljucuje iz prostora gdje egzistira. Druga stvar je to da radi njene gravitacije elektromagnetni signal nije u stanju pobjeci njenom mocnom gravitacionom polju i tako zauvjek ostaje zarobljen u njenom entropijskom gulasu. Sto dalje navodi na zakljucak da vrijeme kako ga mi percipiramo gubi znacaj. Da ne petljam evo par linkova pa eto, posebno za mog druga diggera
...Gravitational distortions caused by a black hole in front of the Large Magellanic Cloud (artistic interpretation)
The BLACK HOLE
The BLACK HOLE, area in the space, arisen as a result of a full gravitational collapse of substance in which the gravitational attraction so is great, that neither substance, nor light, other data carriers cannot leave it. Therefore the internal part of a black hole causally is not connected to other universe; physical processes occuring inside a black hole cannot influence processes outside of it. The black hole is surrounded with a surface with property of the unidirectional membrane: the substance and radiation freely falls through it in a black hole, but therefrom nothing can leave. This surface name « horizon of events ». As till now there are only indirect indications on existence of black holes on distances in thousand light years from the Earth, our further statement is based mainly on theoretical results.
The black holes predicted by the common theory of a relativity (the theory of the gravitation suggested by Einstein in 1915) and other, more modern theories of gravitation, have been mathematically proved by R.Oppengejmer and H.Snajder in 1939. But properties of space and time in a vicinity of these objects appeared so unusual, that astronomers and physics within 25 years are not in earnest to them. However astronomical opening in the middle of 1960th years have forced to look at black holes as on a possible physical reality. Their opening and studying can essentially change our representations about space and time.
Formation of black holes
While in bowels of a star there are thermonuclear reactions, they maintain high temperature and pressure, interfering with compression of a star under action of own gravitation. However in due course nuclear fuel is exhausted, and the star starts to be compressed. Calculations show, that if the weight of a star does not surpass three weights of the Sun it will win « fight with gravitation »: its gravitational collapse will be stopped by pressure of "degraded" substance, and the star will for ever turn in the white dwarf or a neutron star. But if the weight of a star more than three solar nothing can already stop its catastrophic collapse and it quickly will leave under horizon of events, becoming a black hole. At a spherical black hole of weight M the horizon of events forms sphere with a circle on equator in 2pi time of the greater of " gravitational radius » black hole RG = 2GM/c2, where c - speed of light, and G - a constant of gravitation. The black hole with 3 solar weight has gravitational radius of 8,8 km.
If the astronomer will observe a star at the moment of its transformation into a black hole all over again he will see how a star all is fastly and fastly compressed, but in process of approach of its surface gravitational radius compression will start to be slowed down, will not stop yet absolutely. Thus light coming from a star will weaken and redden, will not die out yet absolutely. It occurs because in struggle against a huge gravity light loses energy and it is required to it to more and more time to reach the observer. When the surface of a star will reach the gravitational radius, light which has left it will need infinite time to reach the observer (and thus photons completely will lose the energy). Hence, the astronomer never will wait this moment and the more so will not see that occurs to a star under horizon of events. But theoretically this process to investigate it is possible...
http://www.knowledge-storage.org/astron ... -hole.html
A (simulated) Black Hole of ten solar masses as seen from a distance of 600 km with the Milky Way in the background (horizontal camera opening angle: 90°). The blurred ring is due to objects whose light must travel close enough to the black hole to suffer gravitational lensing distortion before being observed.
Zaboravih reci i to da crne rupe mogu biti uspostavljene i na mikro-skalama, naravno, u kvantnoj mehanici. Otom' potom'...
Pozrav...
-
digger
- Posts: 2925
- Joined: 03/12/2004 02:10
- Location: blizina Toronta
#31
Hvala, hvala...NIN wrote:Evo nama i diggera
Well, moj jaran Hawking kaze da ovo matematicki ne moze biti tacno i da dolazi do radijacije negdje u vorteksu BH—(iz Bosne?!?)—ma koliko da je minimalna, sto znaci da se mali dijelic 'proslosti' moze 'povratiti' u ovdasnji svijet. Mislim da se ovo zove Hawking's radiation....the substance and radiation freely falls through it in a black hole, but therefrom nothing can leave.
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#33
...i moj jaran takodjerdigger wrote:Well, moj jaran Hawking kaze da ovo matematicki ne moze biti tacno i da dolazi do radijacije negdje u vorteksu BH—(iz Bosne?!?)—ma koliko da je minimalna, sto znaci da se mali dijelic 'proslosti' moze 'povratiti' u ovdasnji svijet. Mislim da se ovo zove Hawking's radiation.
, a upravu si za konstataciju ali taj mali djelic se tice cestica-anticestica fluktuacije i tacno je da i nisu bas tako crne i da radi toga dolazi do njihovoh ''isparenja''. Za to je bio niminiran za Nobela. Iste se mogu uociti detektorima X-zraka jer u istm sijaju. Odoh poslom
, pozdrav...-
Arminovski
- Posts: 1234
- Joined: 30/09/2005 19:05
- Location: Norma cluster
#34
[quote="digger"][quote="NIN"]Evo nama i diggera ..., dobro nam dosao druze ...[/quote]
Hvala, hvala...
[/quote]
I welcome ze infidels...
May you forever burn in hell bwehehehehe
@Gost123
Kad toliki posao uradi sto ne komprimira pdf??? Pa nije ni Stephen vrijedan 100 MB... Ubi nas covjece...
Evo manja verzija:
http://rapidshare.com/files/17723981/Sv ... ljusci.pdf
Ja i Stephen nismo bas najbolji jarani pa evo vam ovo (Heim-ova teorija):
http://www.americanantigravity.com/docu ... achJSE.pdf
Stvarno interesantno...
Ima vise na wikipediji
http://en.wikipedia.org/wiki/Heim_theory
..., dobro nam dosao druze ...[/quote]Hvala, hvala...
[/quote]
I welcome ze infidels...
May you forever burn in hell bwehehehehe
@Gost123
Kad toliki posao uradi sto ne komprimira pdf??? Pa nije ni Stephen vrijedan 100 MB... Ubi nas covjece...
Evo manja verzija:
http://rapidshare.com/files/17723981/Sv ... ljusci.pdf
Ja i Stephen nismo bas najbolji jarani pa evo vam ovo (Heim-ova teorija):
http://www.americanantigravity.com/docu ... achJSE.pdf
Stvarno interesantno...
Ima vise na wikipediji
http://en.wikipedia.org/wiki/Heim_theory
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#35
Jos malo o Titanu , trenutno najzanimljivijem tijelu u Suncevu sustavu...
Titan je kao Zemlja
Što nam najveći Saturnov mjesec može reći o budućnosti našeg planeta? Puno. Prema Cassinijevim podacima i promatranjima, postoje sličnosti između evolucije Zemlje i geologije te klime na Titanu.
Za tijelo koje je udaljeno više od milijardu kilometara, Titan ima zapanjujuće mnogo zajedničkog sa Zemljom. Njegovom atmosferom, oko četiri puta gušćom i 10 puta debljom od Zemljine, dominira dušik, baš kao i našom.
Umjesto vodene pare kao jedne od atmosferskih komponenti, Titan ima metan, koji se ponaša baš kao vodena para u Zemljinom zraku. Titan ima i vremenske prilike.
Planetolog Jonathan Lunine sa Sveučilišta Arizona objašnjava kako tijekom ciklusa koji zna potrajati i do sto godina, metan na Titanovoj površini polako isparava u atmosferu i kreće se prema polarnim područjima, gdje pada u kratkim, ali snažnim pljuskovima, izrezujući duboke kanale na Mjesečevoj površini i puneći jezera promjera i do 100 kilometara.
Moguće je da je Titan nekoć imao puno više metana na površini, možda čak i čitave oceane, jer je proces nazvan kriovulkanizam 'gurao' velike količine tekućeg metana, amonijaka i vodenog leda prema površini.
No, kako je metan polako isparavao, Sunčevo ultraljubičasto zračenje počelo ga je razarati, oslobađajući vodik i tako mu priječiti ponovni nastanak.
"Ista sudbina očekuje Zemljinu klimu", kaže Lunine. Kaže da će kroz nekih 500 milijuna godina, kako će se povećavati Sunčev sjaj, UV–zračenje razarati sve više vodne pare u našoj atmosferi.
"Na kraju će", kaže Lunine, "zemaljski krajolik početi nalikovati onome na Titanu, s raštrkanim jezerima samo uz polove i isušenim tlom posvuda drugdje".
"Čak će i prije", kaže, "zbog povećanja ultraljubičastog zračenja Zemlja doživljavati sve duže suše prekidane teškim pljuskovima".
"Ovi su rezultati ironični", kaže planetarni geolog Larry Soderblom iz Američkog geološkog udruženja.
"Znanstvenici su očekivali da će Titan otkriti bizarni i strani krajolik, no Titan više podsjeća na Zemlju od bilo kojeg drugog tijela našeg sustava", rekao je.
"Ta razlika može biti plus", kaže istraživač Ralph Lorenz iz Laboratorija za primijenjenu fiziku Sveučilišta Johns Hopkins.
Već sto godina, od otkrića Titanove atmosfere, planetolozi koriste veliki mjesec kao laboratorij za proučavanje atmosferske dinamike, uključujući efekt staklenika, izmjene godišnjih doba te transfer pare od ekvatora prema polovima.
Iskon
Pozdrav...
, trenutno najzanimljivijem tijelu u Suncevu sustavu...Titan je kao Zemlja
Što nam najveći Saturnov mjesec može reći o budućnosti našeg planeta? Puno. Prema Cassinijevim podacima i promatranjima, postoje sličnosti između evolucije Zemlje i geologije te klime na Titanu.
Za tijelo koje je udaljeno više od milijardu kilometara, Titan ima zapanjujuće mnogo zajedničkog sa Zemljom. Njegovom atmosferom, oko četiri puta gušćom i 10 puta debljom od Zemljine, dominira dušik, baš kao i našom.
Umjesto vodene pare kao jedne od atmosferskih komponenti, Titan ima metan, koji se ponaša baš kao vodena para u Zemljinom zraku. Titan ima i vremenske prilike.
Planetolog Jonathan Lunine sa Sveučilišta Arizona objašnjava kako tijekom ciklusa koji zna potrajati i do sto godina, metan na Titanovoj površini polako isparava u atmosferu i kreće se prema polarnim područjima, gdje pada u kratkim, ali snažnim pljuskovima, izrezujući duboke kanale na Mjesečevoj površini i puneći jezera promjera i do 100 kilometara.
Moguće je da je Titan nekoć imao puno više metana na površini, možda čak i čitave oceane, jer je proces nazvan kriovulkanizam 'gurao' velike količine tekućeg metana, amonijaka i vodenog leda prema površini.
No, kako je metan polako isparavao, Sunčevo ultraljubičasto zračenje počelo ga je razarati, oslobađajući vodik i tako mu priječiti ponovni nastanak.
"Ista sudbina očekuje Zemljinu klimu", kaže Lunine. Kaže da će kroz nekih 500 milijuna godina, kako će se povećavati Sunčev sjaj, UV–zračenje razarati sve više vodne pare u našoj atmosferi.
"Na kraju će", kaže Lunine, "zemaljski krajolik početi nalikovati onome na Titanu, s raštrkanim jezerima samo uz polove i isušenim tlom posvuda drugdje".
"Čak će i prije", kaže, "zbog povećanja ultraljubičastog zračenja Zemlja doživljavati sve duže suše prekidane teškim pljuskovima".
"Ovi su rezultati ironični", kaže planetarni geolog Larry Soderblom iz Američkog geološkog udruženja.
"Znanstvenici su očekivali da će Titan otkriti bizarni i strani krajolik, no Titan više podsjeća na Zemlju od bilo kojeg drugog tijela našeg sustava", rekao je.
"Ta razlika može biti plus", kaže istraživač Ralph Lorenz iz Laboratorija za primijenjenu fiziku Sveučilišta Johns Hopkins.
Već sto godina, od otkrića Titanove atmosfere, planetolozi koriste veliki mjesec kao laboratorij za proučavanje atmosferske dinamike, uključujući efekt staklenika, izmjene godišnjih doba te transfer pare od ekvatora prema polovima.
Iskon
Pozdrav...
-
digger
- Posts: 2925
- Joined: 03/12/2004 02:10
- Location: blizina Toronta
#37
Hvala, hvala...Arminovski wrote:[quote="digger"][quote="NIN"]Evo nama i diggera
[/quote]
I welcome ze infidels...
May you forever burn in hell bwehehehehe[/quote]
Uzdam se u da ces im objasniti da sam bio zaveden. Mlado-ludo.
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#38
Ekstrasolarni planeti
This is an artist’s impression of a unique type of exoplanet discovered with the Hubble Space Telescope. The planet is so close it to its star that it completes an orbit in 10.5 hours. The planet is only 750,000 miles from the star, or 1/130th the distance between Earth and the Sun.
The Jupiter-sized planet orbits an unnamed red dwarf star that lies in the direction of the Galactic Centre; the exact stellar distance is unknown. Hubble detected the planet in a survey that identified 16 Jupiter-sized planets in short-period, edge-on orbits (as viewed from Earth) that pass in front of their parent stars. Hubble could not see the planets, but measured the dimming of starlight as the planets passed in front of their stars.
This illustration presents a purely speculative view of what such a "hot Jupiter" might look like. It could have a powerful magnetic field that traps charged particles from the star. These particles create glowing auroral rings around the planet’s magnetic poles. A powerful magnetic flux tube links the planet and star. This enhances stellar activity and triggers powerful flares. A powerful stellar wind creates a bow shock around the planet. The planet’s atmosphere seethes at 1,650 degrees Celsius.
Credits: NASA, ESA and A. Schaller (for STScI)
http://www.esa.int/esaSC/SEM3U3LKKSE_index_1.html
Pozdrav...
This is an artist’s impression of a unique type of exoplanet discovered with the Hubble Space Telescope. The planet is so close it to its star that it completes an orbit in 10.5 hours. The planet is only 750,000 miles from the star, or 1/130th the distance between Earth and the Sun.
The Jupiter-sized planet orbits an unnamed red dwarf star that lies in the direction of the Galactic Centre; the exact stellar distance is unknown. Hubble detected the planet in a survey that identified 16 Jupiter-sized planets in short-period, edge-on orbits (as viewed from Earth) that pass in front of their parent stars. Hubble could not see the planets, but measured the dimming of starlight as the planets passed in front of their stars.
This illustration presents a purely speculative view of what such a "hot Jupiter" might look like. It could have a powerful magnetic field that traps charged particles from the star. These particles create glowing auroral rings around the planet’s magnetic poles. A powerful magnetic flux tube links the planet and star. This enhances stellar activity and triggers powerful flares. A powerful stellar wind creates a bow shock around the planet. The planet’s atmosphere seethes at 1,650 degrees Celsius.
Credits: NASA, ESA and A. Schaller (for STScI)
http://www.esa.int/esaSC/SEM3U3LKKSE_index_1.html
Pozdrav...
-
Arminovski
- Posts: 1234
- Joined: 30/09/2005 19:05
- Location: Norma cluster
#39
Hajde da postavljamo samo prave slike... Ove "umjetnicke" jesu impresivne i navode na mastanje ali one prave su uvijek ispravne sto ove prve ne moraju biti a uz to (meni barem) jos impresivnije.
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#40
New Horizons stigao do Jupitera
NASA-ina letjelica je na svojem putu prema Plutonu stigla do Jupitera i usput je pokupila nekoliko suvenira: fotografije, podatke i dodatnih 14.484 kilometara na sat brzine.
Mala svemirska letjelica New Horizons na svojem je putu prema Plutonu stigla do najvećeg planeta Sunčevog sustava, zahvaljujući čijoj gravitaciji je dobila toliko ubrzanje zbog kojega će njezino putovanje, koje je trebalo trajati 12 godina, trajati tri godine manje.
Tijekom prolaska pokraj Jupitera, kojem je najbliži bio u srijedu ujutro, na udaljenosti od 2,3 milijuna kilometara od površine golemog planeta, New Horizons je fotografirao Jupiter i njegove mjesece, koji su bili u središtu zanimanja u međuvremenu ugasle misije Galileo.
Poseban interes poklonit će se Europi, golemom Jupiterovom mjesecu na kojem postoji velika vjerojatnost ispodpovršinskog oceana slane vode.
Problemi s antenom na Galileu onemogućili su znanstvenike u dobivanju većeg broja fotografija visoke rezolucije s Europe, čija je površina ravna, glatka i zaleđena. Znanstvenici se nadaju da će infracrveni senzori na površini otkriti znakove mora skrivenog ispod nje.
"Nadam se da ćemo dobiti prave odgovore o površini tog oceana", rekao je Bill McKinnon sa Sveučilišta Washington u St. Louisu.
Mogućnost postojanja oceana tekućine povećava izglede za postojanje života na tom mjesecu. Pokazalo se da u sličnim staništima na Zemlji, kao što su ona ispod ledenih pokrivača na Antarktiku i Arktiku, život buja, rekao je pomorski biolog Jere Lipps s Berkelyja.
Osim Europe, New Horizons će promatrati još tri mjeseca, uključujući Io, na kojem postoje aktivni vulkani.
Nakon toga će se letjelica 'spustiti' niz Jupiterov magnetni rep, koji se proteže desetinama milijuna kilometara iza planeta.
Rep nastaje zbog Jupiterovog ogromnog i dinamičnog magnetnog polja, koje je oblikovano brzom rijekom nabijenih čestica koje stalno pristižu sa Sunca.
"Ovakvu priliku do sada nismo imali", rekao je znanstvenik iz misije Alan Stern. "Ništa slično nismo prije napravili na divovskom planetu."
Na svojem 'razgledavanju' Jupitera New Horizons će, također po prvi put, izbliza proučiti oluju poznatu kao Mala crvena točka, koja je nastala nakon gašenja Galilea 1995.
Nakon što će zemaljskim stanicama poslati podatke o Jupiteru i njegovim satelitima, New Horizons će ući u osmogodišnju hibernaciju, koja će potrajati sve do blizine Plutona. Letjelica, koju pokreću sporo raspadajuće kuglice radioaktivnog plutonija, lansirana je u siječnju 2006.
Prolaskom pored Jupitera, letjelica je ubrzala za dodatnih 14.484 kilometara na sat i sada hita prema Plutonu s brzinom od 83,685 km/h.
Letjelica se kreće prevelikom brzinom da bi se zaustavila i ušla u Plutonovu orbitu, kad stigne do njega 2015. godine.
Umjesto toga, New Horizons će uključiti ranije i proučiti mali svijet i njegov glavni mjesec Haron u preletu, prije nego nastavi prema dugim ledenim tijelima u Kuiperovom pojasu.
Iskon
Pozdrav...
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#41
Arminovski wrote:Hajde da postavljamo samo prave slike... Ove "umjetnicke" jesu impresivne i navode na mastanje ali one prave su uvijek ispravne sto ove prve ne moraju biti a uz to (meni barem) jos impresivnije.
Ova slika, objavljena 21. veljače 2007. godine, snimljena je 2006. 4-metarskim teleskopom Mayall u Nacionalnom optičkom astronomskom opservatoriju u Tucsonu, Arizona. Fotografija prikazuje spiralnu galaktiku IC 342, koja je od Zemlje udaljena nekih 11 milijuna svjetlosnih godina i nalazi se u skupini galaktika iza naše 'Lokalne skupine'.
Pozdrav...
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#42
Slika, koju je 27. kolovoza 2003. snimio Svemirski teleskop Hubble prikazuje Mars nekoliko minuta prije nego je došao u najbližu točku Zemlji u posljednjih 60.000 godina. Među mnogim fizičkim rizicima s kojima će se susresti astronauti poslani na Mjesec ili Mars, najveća prijetnja dolazi od gotovo nevidljive opasnosti: zračenja. Radi se o atomskim česticama koje je izbacilo Sunce, i koje u olujama nazvanima Sunčeve baklje potencijalno mogu biti smrotnosne, ili mogu gotovo na brzini svjetlosti stići izvan Sunčevog sustava, što je fenomen nazvan kozmičko zračenje. Te čestice prolaze kroz DNK lanac i tako povećavaju rizik od raka.
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#43
Europska svemirska agencija objavila je fotografiju Svemirskog teleskopa Hubble, koja prikazuje zvijezdu nalik Suncu u trenutku njezine smrti. Zvijezda završava svoj život izbacivanjem vanjskih slojeva plina, koji stvaraju kukuljicu oko preostale jezgre. Zbog ultraljubičastog svjetla umiruće zvijezde okolni materijal blješti. Sagorjela zvijezda, tzv. bijeli patuljak, je bijela točkica u središtu.
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#44
By Ron Cowen
Massive stars die in the biggest explosions since the big bang. Now scientists are deciphering the stories of these doomed suns.
Ever since he was a teenager, Stan Woosley has had a love for chemical elements and a fondness for blowing things up. Growing up in the late 1950s in Texas, "I did everything you could do with potassium nitrate, perchlorate, and permanganate, mixed with a lot of other things," he says. "If you mixed potassium nitrate with sulfur and charcoal, you got gunpowder. If you mixed it with sugar, you got a lot of smoke and a nice pink fire." He tested his explosive concoctions on a Fort Worth golf course: "I screwed the jar down tight and ran like hell."
Woosley, now an astronomer at the University of California at Santa Cruz, has graduated to bigger explosions—much bigger. Woosley studies some of the most powerful explosions since the birth of the universe: supernovas, the violent deaths of stars.
The universe twinkles with these cataclysms. They happen every second or so, usually in some unimaginably remote galaxy, blazing as bright as hundreds of billions of stars and creating a fireball that expands and cools for months.
We're lucky that they rarely strike close to home. The last supernova in our own galaxy exploded in 1604, rivaling Jupiter's brightness in the night sky and deeply impressing Johannes Kepler, the pioneering astronomer. A nearby supernova—within a few light-years—would bathe the Earth in lethal radiation.
........
Kopmpletan text:
http://www7.nationalgeographic.com/ngm/0703/feature3/
Pozdrav...
-
Hierarchia
- Posts: 3109
- Joined: 29/10/2006 21:54
#46
Nin,hvala na lijepim i interesantnim fotkama i tekstovima. Evo nesto o nebulama, nastanku zvijezda koje su nesto najljepse u svemiru.
Nebule su guste skupine medjuzvjedanog gasa i prašine. To je, ustvari, međuzvjezdani oblak, sačinjen od prašine i plinova. U početku je nebula bila ime za sve oblike magličastih nebeskih tijela, uključujući i galaksije. Danas se kao zajednički naziv za sve ove magličaste objekte koristi termin objekti dubokog svemira.
Nebule (magline) mogu biti podjeljene na planetne magline, difuzne magline i tamne maglne.
Difuzne magline se dijele na emisijske magline (koje zrače same) i refleksijske magline (koje reflektiraju svjetlost obližnjih zvijezda).
Nebula koja je aktivna emituje spektar zbog energije koja je apsorbovana od strane jedne ili više vrelih luminoznih zvijezda, koje sagorijevaju vodonik. Ultravioletna radijacija (UV) koja dolazi od masivnih vrelih zvezda jonizuje vodonik u nebuli, izbacuje elektrone iz atoma vodonika, procesom fotoionizacije. Slobodni elektroni u kombinaciji sa protonima, formiraju atome vodonika, koji emituju karakterističnu seriju linija zrakja. Kaskadno opada i nivo energije atoma. Vidljiva radijacija u ovim linijama prenosi svoju prelijepu vatrenu crvenu svjetlost u okolne regione.Ovi regioni ionizovanog gasa vodonika (nazvani HII regioni) imaju tipične temperature od oko 10.000 do 20.000 stepeni C.
Poput latica cvijeta koji se otvara, nebula se siri u svemir. Jos je jedan napuhnuti crveni div umro i svoje vanjske slojeve odbacio u šireci oblak koji ce svijetliti jos desetke hiljada godina. Sve zvijezde mase do osam puta vece od Sunca život završavaju na taj način, izbacujući svoj materijal u svijetleće prstenove i školjke.
Ova je posebno lijepa:
Nebule su guste skupine medjuzvjedanog gasa i prašine. To je, ustvari, međuzvjezdani oblak, sačinjen od prašine i plinova. U početku je nebula bila ime za sve oblike magličastih nebeskih tijela, uključujući i galaksije. Danas se kao zajednički naziv za sve ove magličaste objekte koristi termin objekti dubokog svemira.
Nebule (magline) mogu biti podjeljene na planetne magline, difuzne magline i tamne maglne.
Difuzne magline se dijele na emisijske magline (koje zrače same) i refleksijske magline (koje reflektiraju svjetlost obližnjih zvijezda).
Nebula koja je aktivna emituje spektar zbog energije koja je apsorbovana od strane jedne ili više vrelih luminoznih zvijezda, koje sagorijevaju vodonik. Ultravioletna radijacija (UV) koja dolazi od masivnih vrelih zvezda jonizuje vodonik u nebuli, izbacuje elektrone iz atoma vodonika, procesom fotoionizacije. Slobodni elektroni u kombinaciji sa protonima, formiraju atome vodonika, koji emituju karakterističnu seriju linija zrakja. Kaskadno opada i nivo energije atoma. Vidljiva radijacija u ovim linijama prenosi svoju prelijepu vatrenu crvenu svjetlost u okolne regione.Ovi regioni ionizovanog gasa vodonika (nazvani HII regioni) imaju tipične temperature od oko 10.000 do 20.000 stepeni C.
Poput latica cvijeta koji se otvara, nebula se siri u svemir. Jos je jedan napuhnuti crveni div umro i svoje vanjske slojeve odbacio u šireci oblak koji ce svijetliti jos desetke hiljada godina. Sve zvijezde mase do osam puta vece od Sunca život završavaju na taj način, izbacujući svoj materijal u svijetleće prstenove i školjke.
Ova je posebno lijepa:
-
Hierarchia
- Posts: 3109
- Joined: 29/10/2006 21:54
#47
Bez obzira sto mozemo pomisliti da je to fotomontaza za neki SF film, ove prelijepe slike napravio je Hubblić.
Rakova nebula:
Hourglass nebula:
Rakova nebula:
Hourglass nebula:
-
Hendrix
- Posts: 4104
- Joined: 27/02/2004 00:00
#48
Eee astronomijo ljuta , velika mi je želja bila studirati je ali pošto živimo u BiH mislim da to ne bi baš ni bilo najpametnije što se posla tiče , a ima li uopšte studija kod nas ?
Već sam vidio jalijaše na ulici "Jarane eno onog astronoma oca mi, alo ba šta se foliraš? "
Srećom ima internet pa se može naći svega interesantnog.
Već sam vidio jalijaše na ulici "Jarane eno onog astronoma oca mi, alo ba šta se foliraš? "
Srećom ima internet pa se može naći svega interesantnog.
-
NIN
- Posts: 6187
- Joined: 15/02/2006 20:18
- Location: Via Lactea, Orion Arm
#49
Posto zivimo u BiH mozemo samo sanjati o tako necemu! Ali, nemojmo se varati, i kod nas je nauka na visokom nivou samo sa "neznatnom" razlikom u odnosu na NAUKU, ima mali prefiks PSEUDOHendrix wrote:Eee astronomijo ljuta , velika mi je želja bila studirati je ali pošto živimo u BiH mislim da to ne bi baš ni bilo najpametnije što se posla tiče , a ima li uopšte studija kod nas ?
Već sam vidio jalijaše na ulici "Jarane eno onog astronoma oca mi, alo ba šta se foliraš? "
Srećom ima internet pa se može naći svega interesantnog.
...! Razloga je mnogo 
...cast izuzecima, ali nazalost, njih slabo ko slusa!Nego, da mi predjemo na stvar:
Mars Pole Holds Enough Ice to Flood Planet, Radar Study Shows
Richard A. Lovett
for National Geographic News
March 15, 2007
Mars's southern polar ice cap contains enough water to cover the entire planet approximately 36 feet (11 meters) deep if melted, according to a new radar study.
It's the most precise calculation yet for the thickness of the red planet's ice, according to the international team of researchers responsible for the discovery.
Using an ice-penetrating radar to map the south pole's underlying terrain, the scientists calculated that the ice is up to 2.2 miles (3,500 meters) thick in places, said the study's leader, Jeffrey Plaut of NASA's Jet Propulsion Laboratory in Pasadena, California.
The radar, from the Mars Express orbiter, also revealed the surprising purity of the ice, Plaut added.
On average, the ice cap contained less than 10 percent dust, he said. The study will appear in tomorrow's issue of the journal Science.
A Solid Find
The polar ice cap may also contain some frozen carbon dioxide, or dry ice, Plaut said. But there can't be much of it, because such a thick layer of dry ice would start to ooze sideways under its own weight. (Related photo: "Martian Geysers Spew Ice, Dust" [August 21, 2006].)
"Only water ice could support itself that way," Plaut said.
The research team also found a series of depressions buried beneath the ice only 180 miles (300 kilometers) from the pole.
These are probably impact craters, Plaut said, though they might also be features caused by erosion, similar to ones found elsewhere on Mars. (Related story: "Mars Has Liquid Water, New Photos Suggest" [December 6, 2006].)
"We don't completely understand them, because we have only a vague image of them," Plaut said.
But, significantly, the team didn't find a large depression under the ice.
On Earth such depressions occur beneath ice caps because the weight of the ice pushes the underlying crust down into the planet's mantle, like a sleeper's head depressing a pillow.
"On Mars this is not taking place," Plaut said. "This tells us that the upper crust and mantle of Mars is very stiff—much stiffer than the Earth."
Missing Water
The amount of water in the ice cap is more than most scientists had expected, but not by a huge amount.
And even when combined with the amount believed to reside at the planet's north pole, it's still only a small fraction of the water that scientists believe once existed on the red planet.
There are only two places where the rest can be: buried underground or lost to space through the thin Martian atmosphere. (Related: "Mars's Water Could Be Below Surface, Experts Say" [January 25, 2007].)
"Those are still avenues that are being investigated," Plaut said.
Ray Arvidson, a professor at Washington University in St. Louis, Missouri, and a member of the Mars rover team, says that the new find is simply another part of scientists' expanding efforts to trace the missing Martian water.
Other orbiting instruments are looking for ice in the Martian soil, while the Mars rovers and additional instruments are mapping out deposits of water-altered minerals on the Martian surface.
Years ago, Arvidson said, Mars researchers could only speculate about water based on ancient river channels and canyons. But now it's possible to look for it directly.
"The more we look, the more water we're seeing," Arvidson said. "It's really exciting."
http://news.nationalgeographic.com/news ... water.html
Pozdrav...
-
Sensei
- Posts: 1062
- Joined: 04/04/2005 19:01