Apatija Kantona 10: Gradove napuštaju cijele porodice u potrazi za srećom u zemljama EU

[Novi_Nick]

TUŽNA SLIKA

Apatija Kantona 10: Gradove napuštaju cijele porodice u potrazi za srećom u zemljama EU (LIVNO)

Piše: R. D./Klix.ba prije 2h 55m

Najbolniji problem koji ova zemlja ima trenutno je odlazak stanovništva, a najteža situacija po tom pitanju je u Kantonu 10. U Livnu možete čuti i frapantan podatak, istina neslužbeni, da je ovaj grad od rata napustilo dvadeset hiljada stanovnika, odnosno pola njegove populacije.

Službene statistike to neće potvrditi, ali i one koje nudi Federalni zavod za statistiku Kanton 10 stavljaju obično na vrh negativnih lista kad su u pitanju migracije. Jedan od najozbiljnijih statističkih indikatora odlaska ljudi, broj upisanih u srednje škole, plastično prikazuje težinu problema u ovom kantonu. Broj upisanih u srednje škole u školskoj 2016/2017. godini u odnosu na školsku 2013/2014. godinu manji je za 27,7 posto. Jedini gori kanton po ovom parametru u Federaciji je Tuzlanski.

Drugi parametar, prirodni priraštaj još je lošiji za područje Livna i Kantona 10. Negativan prirodni priraštaj, više umrlih nego rođenih u 2016. godini ima osam od deset kantona u Federaciji BiH, ali Kanton 10 je uvjerljivo najgori sa -486.

"Stanje na terenu u cijelom Kantonu 10 je zabrinjavajuće u svih šest općina. Nema pouzdanih podataka koliko je stanovnika napustilo ove prostore i bilo koju brojku da čujete od bilo koga samo su pretpostavke. Mi koji živimo ovdje jednostavno vidimo taj nedostatak ljudi po praznim ulicama, trgovinama, zatvorenim kućama, stanovima, poslovnim prostorima. Stanovnici ovoga Kantona koji imaju hrvatsko državljanstvo i putovnice lakše i jednostavnije odu i nađu posao u inozemstvu jer su oni praktično građani Evropske unije. Ostali odlaze i rade po tri mjeseca vani, a tri mjeseca provedu kod kuće, pa opet tri mjeseca odu", kažu nam iz Centra za građansku suradnju iz Livna.

Bez stranke nema posla ni u privatnom sektoru
Kao razlozi odlazaka u Centru za građansku saradnju navode nedostatak ulaganja i otvaranja novih radnih mjesta u realnom sektoru, visoku stopu nezaposlenosti, korupciju i nepotizam koji su proizveli apatiju i pasivno stanovništvo koje samo kritizira i ne nastoji ništa promijeniti.

"Usredotočeni na preživljavanje ne prepoznaju prednosti vlastitog poduzetništva kao pokretača promjena i boljeg standarda življenja. U Kantonu 10, u julu ove godine evidentirano je 8.214 nezaposlenih što predstavlja smanjenje nezaposlenosti u odnosu na prethodne godine. Ovo smanjenje broja nezaposlenosti rezultat je odlaska stanovništva i nikako nije rezultat ekonomskog rasta. Slika postaje gora saznanjem da veliki broj nezaposlenih nije prijavljen na biro i još veći broj radi na crno", kažu u CGS Livno.

Razlozi odlaska su ekonomski, socijalni, ali i politički što iz ovog kantona svakodnevno odlaze pojedinci i porodice u potrazi za boljim uslovima življenja. Pored navedenoga, politika i političari diktiraju i određuju sve, nitko se ne može zaposliti u javnom sektoru, javnim poduzećima, čak ni u privatnim bez njihovog odobrenja, pa čak niti odraditi pripravnički staž.

Jedna od onih koja često ovaj problem stavlja u prvi plan je Maja Gasal-Vražalica, zastupnica zastupnica DF-a u Parlamentu Bosne i Hercegovine.
"Podaci na terenu su zaista zastrašujući, nažalost nemamo službenih podataka, jer trenutna vlast ne želi ni da ih prikuplja, a još manje da ih objavi. Ako bismo krenuli od pretpostavke da se ljudi iz Bosne i Hercegovine iseljavaju zbog nezaposlenosti, vrlo brzo ćemo doći do podataka da se iseljavaju i oni koji u Bosni i Hercegovini imaju posao, ali ipak napuštaju svoja radna mjesta, ispisuju djecu iz škola i odlaze. Odlaze, jer usprkos radnom mjestu, oni ne žele svoju djecu podizati i odgajati u klimi koja već dugi niz godina vlada u Bosni i Hercegovini. Oni žele da im djeca odrastaju u okruženju u kojem će ih pitati koliko stranih jezika govore, koje sve edukacije su prošli tokom svog formalnog ili neformalnog obrazovanja, a ne koju stranačku knjižicu imaju njihovi roditelji, a na kraju i oni sami kada dođu do trenutka razgovora za neko od radnih mjesta u Bosni i Hercegovini", kaže nam Maja Gasal-Vražalica.

Djeci se ne nudi ništa osim obaveznog obrazovanja
Gasal-Vražalica nam govori kako se nekoliko puta kao zastupnica obraćala svim ministarstvima obrazovanja u BiH tražeći podatke o broju učenika u svim školama na području entiteta, kantona i Distrikta Brčko i od svih dobila kakav takav odgovor, osim ministarstava na čijem čelu sjede ministri iz HDZ BiH.

"Podatak o broju učenika u prošloj, a pogotovo u ovoj školskoj godini bi sigurno bio i jeste zastrašujući, ali izgleda kako za koga. Ja lično poznajem ogroman broj ljudi sa područja Kantona 10 koji su napustili taj Kanton, pretežno se radi o cijelim porodicama, rijetko o pojedincima", kaže nam zastupnica Demokratske fronte u Parlamentu Bosne i Hercegovine.

Na terenu se mogu čuti razlozi odlaska od nezaposlenosti, do boljih uslova negdje drugo, većoj plati, sigurnijem i zdravijem okruženju do toga da se njihovoj djeci u Kantonu 10 ne nudi ama baš ništa drugo do onog obaveznog pohađanja nastave.

"Nepostojanje kulturnih sadržaja od kina do pozorišta je nešto što i ja pamtim tokom svog odrastanja u Kantonu 10, a od toga je prošlo već petnastak godina i situacija ne da stoji na mjestu, već nažalost ide unatrag. Mladi ljudi žele živjeti, a ne preživljavati, žele raditi, biti plaćeni za svoj posao, žele da na radnoj pauzi sa svojim kolegama i kolegicama pričaju o godišnjim odmorima, destinacijama, a ne o mogućim novim ratovima, sukobima i o tome na koju se nogu jutros digao neki od lidera u Bosni i Hercegovini. Žele da imaju jednake šanse i mogućnosti od obdaništa do zdravstvene ustanove, a ne da za svaki mogući korak u svom životu prvo moraju nazvati nekoga da interveniše za njih. Žele da ih se cijeni po tome što oni znaju, mogu i hoće, a ne po tome koliko je njihov pršljen atlas uvježban za potvrdno klimanje glavom u političkoj stranci", kaže nam naša sagovornica.

Život u Kantonu 10 se sveo na vegetiranje
Osim kategorije mladih ljudi, mladih porodica, odlaze i ljudi srednje životne dobi, nastavlja Maja Gasal-Vražalica. To su pretežno ljudi koji se poslije rata nisu "snašli", pa tako nisu vraćeni na svoja prijeratna radna mjesta, nisu se učlanili u stranke koje se pitaju, pa zbog tog "nesnalaženja" nisu ostvarili ni pravo na penzije, te je svaki pokušaj pronalaženja nekog radnog mjesta odmah u stratu bio osuđen na propast, jer kao oni su stari i neupotrebljivi.

"Tako se život tih ljudi sveo na puko vegetiranje, povlačenje u svoj mikro svijet, te iako su još uvijek u radnoj snazi i sa ogromnim radnim iskustom, oni nisu imali ni šanse, a ni mogućnosti. Te ljude u Njemačkoj skoro pa niko ne pita koliko im je godinama, već šta znaju i mogu. Tamo negdje su dobili šansu i mogućnost, tamo negdje ih netko gleda kao vrijedan resurs, a ne kao teret društvu. Tamo negdje se oni osjećaju mnogo vrijednijima", kaže nam Gasal-Vražalica porazan utisak života na zapadnim granicama naše države.

Kanton 10 je specifičan i po gastarbeiterima, koji su u šesdesetim godinama prošlog vijeka odlazili na rad u Njemačku, tamo ostavarili određena poznanstva ili čak i sami rukovode firmama, tako da je i današnje iseljavanje mnogo lakše, jer skoro svaka kuća ima nekoga ko je već dugi niz godina u Njemačkoj i može pružiti odskočnu dasku novopristižućim stanovnicima Kantona 10.

Odlazilo se i ranije, ali pod drugim okolnostima
"Razlika je naravno u tome što su gastarbeiteri nekad u šesdesetim godinama prošlog vijeka odlazili kao hranitelji porodica, pa slali novac onima koji su ostali. Danas se iseljavaju cijele porodice i djeca koja će se rađati, odgajati tamo negdje van Bosne i Hercegovine, a ovamo će samo povremeno dolaziti, a vjerojatno se više nikad neće vratiti. To je ogroman gubitak potencijala i osnovnog resursa svake države, pa tako i Bosne i Hercegovine. Gube se obrazovani i educirani kadar, mladež i budući naraštaji", rezimira tužnu i tešku problematiku Maja Gasal-Vražalica.

Ova trenutna vlast neće učiniti ama baš ništa, osim što će s vremena na vrijeme iskazati svoju kvazi zabrinutost kroz medijske istupe i na tome će ostati, dojma je naša sagovornica.
"Moje je mišljenje da iseljavanje ide njima u korist i da oni u tome ne vide ništa zabrinjavajuće. Iseljavanjem se smanjuje stepen mogućnosti socijalnog bunta. Odlaze pretežno oni koji nisu aktivni članovi vladajućih stranaka, jer aktivni klimoglavci su zaposleni i pored posla uživaju i druge privilegije koje klimoglavljenje sa sobom nosi. Osim što se smanjuje broj onih koji bi možda bili učesnici u nekom socijalnom buntu, njihovim odlaskom se smanjuje mogućnost da će se pobuniti i oni koji su ostali, jer oni koji su otišli će svakako svojima koji su ostali slati novac i koliko-toliko omogućiti da prežive. Ti koji su ostali, uz tu pomoć iz inostranstva će nastaviti da žive povučeni u svoj mikro svijet, puni bola i tuge viđati svoje najmilije preko skypea ili jednom godišnje kada im dođu ili oni njima odu u posjetu", zaključuje naša sagovornica.

Neophodna je promjena paradigme
Gasal Vražalica smatra da bi se situacija mogla promijeniti jedino promjenom paradigme u društvu općenito, a pogotovo u svim stankama. Svako treba krenuti od sebe i promijeniti ili barem preispitati način razmišljanja o osobama, stvarima i pojavama u društvu, pa i na taj način preuzeti odgovornost.

"Što se tiče političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, sve političke stranke su potpisale Reformsku agendu u kojoj piše da se od trenutka potpisivanja svi mi obavezujemo da ćemo zapošljavati po stručnosti, a ne podobnosti. Naravno, to je ostalo mrtvo slovo na papiru i sada od čitave Reformske agende sve se svelo na akcize, a o stručnosti i podobnosti vladajući ne pričaju, već vape za novim nametima kako bi uposlili preostale podobne. Promjenom paradigme da nismo svi isti i da ima onih koji žive od politike, ali i onih koji žive za politiku, imaju osjećaj odgovornosti, te da i jedan glas može nešto promijeniti bi moglo dovesti i do toga da ljudi umjesto iseljavanje pokušaju promijeniti stanje u svojoj domovini. Naravno to nije jedina stvar, ali po meni je jedna od bitnijih, jer ova zemlja samo sa stručnim ljudima na mjestima odlučivanja i upravljanja, kao i predstavljanja može napredovati", kaže Gasal-Vražalica.

Za ovo što danas imamo pretežno su krivi oni koji su sve vrijeme u svim strukturama vlasti, kaže naša sagovornica i dodaje kako su krivi i svi oni koji su samo nijemo promatrali tješeći se da jedan glas ne može ništa promijeniti, pa su na dan izbora radije ostajali kući smatrajući da su mnogo urbaniji i prosvjetljeniji negoli oni u redovima pred biračkim mjestima.

"Još uvijek se bavljenje politikom smatra prljavim i nečasnim zanimanjem i generaliziranjem svega i svih došlo se do toga da su svi isti i da se ovdje ne može ništa promijeniti. Ovakvo razmišljanje naravno pogoduje stanju u kojem se nalazimo i onima koje su nas zarobili u ovakvo stanje, tako da jedan dio građana diže sidro i odlazi, drugi se učlanjuje u političke stranke jedni da ju učine časnom, drugi da je održe nečasnom, treći dio ogorčen i ovima i onima čeka da se desi čudo. Tačno je da jedna lasta ne čini proljeće, ali jedna po jedna", kaže nam na kraju Maja Gasal-Vražalica, rezimirajći tužno stanje sredine iz koje dolazi.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/apatija ... /171003017

=============================================================================================================================

Ovdje samo postavljam pitanje o narodu Bosnjaci koji se iseljavaju iz Bosne Hercegovine?
1. Da li je ovo nastavak rata i daljnjeg etnickog ciscenja Bosnjaka zbog prentenzija Srbije i Hrvatske na Bosnjackobosansku teritoriju u drzavi Bosni i Hercegovini?

ili zajednicka kombinacija i projekat

2. Zasto su takozvane Bosnjackobosanske politicke stranke i druge institucije dozvolile katastrofalno ekonomsko, politicko i drugo stanje medju Bosnjacima i pripremanje, razvoj za ovakvu situaciju i da li kao takve rade zajednicki sa srpskim i hrvatskim strankama na iseljavanju Bosnjaka iz BIH odnosno etnickom ciscenju Bosnjakabosanaca. Ko je sve odgovaran za ovakvu situaciju i zasto se ne dozvoljava i izvrsava sankcionisanje istih?

[Hame_]

Nu, pogodi! Zajec

Je li se itko borio za ovakvu Hrvatsku?



ŠTO reći o možda najvećem prazniku neke zemlje kojega gotovo nitko više iskreno ne slavi? Ovdje na kontinentu je ružan, vlažan, oblačan dan – a nedostatak zastava, osim onih "po službenoj dužnosti", najbolje govori kako ljudima jednostavno više nije stalo. U Hrvatsku se uvukla pasivnost, defetizam, sitno razmišljanje što i kako danas, što i kako staviti u džep…

Nitko nije mislio da će Hrvatska postati verzija Alana Forda

Razumljivo je to. Hrvatska je uspjela samo politički kao država – no kao mjesto za život, zaostajemo. Kako je povodom ovog dana rekao Davorko Vidović: "Prvo, bruto društveni proizvod Hrvatske je kumulativno gledajući na nuli tih 26 godina. Mi nismo bili u stanju proizvoditi više vrijednosti nego što se proizvodilo prije tih 26 godina." Naravno, naći će se odmah i zagovornici bivšeg sustava pa reći kako je, eto, nekada bilo bolje – ali podaci govore suprotno. Stagnacija i recesija počela još 1980. godine, socijalistička Hrvatska pred raspad države nije proizvodila ništa više nego deset godina ranije.

Imamo, dakle, preko 25 godina u kojima se svijet preokrenuo, u kojemu su nastala nova gospodarska carstva, u kojemu su Internet i drugi tehnički izumi doveli do četvrte industrijske revolucije. Svijet je to u kojemu su države kao što je Češka, Slovačka, Rumunjska oslobođene socijalističke uravnilovke bljesnule na gospodarskom nebu svijeta. Godine su to od kada je jedna Škoda od sprdnje postala prestižna limuzina po švicarskim anketama, godine su to gdje se dekan Politehnike u Temišvaru hvali kako Nijemci dolaze doktorirati u Rumunjsku.

Nitko, ali nitko, nije mislio da će Hrvatska postati samo inačica stripa Alan Ford. Što nam se dogodilo? Što se dogodilo Hrvatskoj da je danas jadna, frustrirana zemlja iz koje se odlazi? Zemlja koju su u standardu prešle i neke afričke države. Tko je kriv za to?

Neuspješan model vladanja ne može postati uspješan

Kada vlada nekav car, kralj, ili svemoćna partija, jedini način napredovanja je - ulizivanje. Hrvatska do 1990. nikada nije imala pravu demokraciju. Češka je imala, Slovačka imala, Rumunjska je također imala. Razdoblje 1945. - 1990. za te zemlje bio je prekid demokratskog procesa, no za nas, koji smo počeli učiti demokraciju 1990., ostao je taj ulizivački kompleks.

Tko se sjeća sustava prije 1990.? Da, bilo je direktora nepartijaca, da, našlo bi se i na faksu nekog nastavnika koji nikada nije bio član partije, a vjerojatno je i koji veleposlanik bio bez čuvene knjižice. No za većinu stvari se znalo: uz partiju je lakše. Nemojte misliti da se taj mentalitet promijenio. Niti nemojte misliti da pod "partija" mislimo na SDP. Podsjetimo se, prema stranim istraživanjima – između kraja 1989. i lipnja 1999. godine, broj članova SKH-SDP pada s 298.000 na svega 46.000 ljudi. Samo u razdoblju kraj 1989. i ožujak 1990. 27.000 članova nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatska prelazi u HDZ. Do kraja godine broj enormno raste – još 70.000 ljudi prelazi u HDZ.

Što mislite, kakav model vladanja vuku ti ljudi? Demokratski? Ne budite naivni. Traženje sposobnih? Ne budite još naivniji. Društvene elite koje su Hrvatskom neuspješno vladale 80-tih (neuspješno jer je tadašnja Hrvatska, kao i ostatak Juge, bila u stalnoj recesiji!) vladaju i danas ili već prenose vlast na svoje sinove. Ako želimo odgovor zašto nam je danas loše – treba se sjetiti da ova zemlja stagnira dulje, da je gospodarski model neodrživ ne 26, već debelo preko 30 godina.

Dok su jedni bili na fronti, a većina preživljavala uz plaće od 200 maraka, sabor je donosio propise o pretvorbi i privatizaciji. I to kakve propise – one koji su omogućavali bivšim socijalističkim direktorima da uz dobre kontakte u bankama (koje su tada bile državne, dakle u rukama njihovih nekadašnjih partijskih drugova, sada gospode bankara) preuzmu firme.

Nacionalno bogatstvo nije privatizirano podjelom građanima, što bi bilo jedino ispravno, već kreditima ljudi "od povjerenja" koji su jamčili vrijednošću tih istih firmi. Stvoren je profil menadžera koji nije navikao ni na tržište ni na konkurenciju – oni rade samo ako su sami, bez tržišta, funkcioniraju samo ako su u dosluhu s načelnikom općine, samo ako im netko u ministarstvu "naštima" javni natječaj. I onda kada dolaskom u EU ipak stiže i kakva-takva kontrola, onda takvi gube. Ne znaju upravljati jer su navikli dobivati poslove uz janjetinu i kapulicu. Ne cijene stručnjake jer ih nikada nisu trebali. Globalno tržište ih ruši – jednog po jednog.

"Mali bogovi" određuju sudbine ljudi

S druge strane, ostaju nam političari, moćni, utjecajni, u malim sredinama gotovo mali bogovi, jer doslovno utječu na sudbine ljudi. Oni sve rješavaju, oni zapošljavaju, oni određuju tko će gdje - ne zaboravimo da Hrvatska ima još ogroman broj državnih firmi - koje političare čine gotovo svemoćnim! Političari su u Hrvatskoj doslovno vladari sudbina, nešto što nikako ne smiju biti u demokratskom društvu.

Takav model vladanja koji traži odanost umjesto izvrsnosti, slušanje umjesto inicijative i pokornost umjesto kritike, izvrsno se raširio po Hrvatskoj. Smiješi se načelniku – možda ti asfaltira ulicu. Reci ministru kako ga obožavaš – možda ti nekoga od poznatih zaposli. Nemati svoje "ja" jako je popularno u totalitarnom društvu, no čini li vam se da je tako i danas? Kako uz to očekivati neki razvoj? Kako očekivati da se takva zemlja uopće snađe u ovom stoljeću?

Razvoj bi uništio političke elite

Političari jako dobro koriste naviku hrvatskih građana da glasaju na način kako se navija za nogometni klub, pa ako Dinamo loše igra, nećete naredno prvenstvo navijati za Rijeku ili Hajduk. I dalje ste dinamovac – i nadate se najboljem svom klubu. Zato i upravo najviše stanovništva odlazi iz Slavonije, iz mjesta gdje uredno sve vrijeme vlada jedna stranka. Ljudi glasaju, nadaju se kakvom mjestu u općini, ili još bolje lokalnoj komunalnoj firmi (naravno ako gospodin načelnik "sredi"), no ako nema, a nema za sve – odlaze, ne razmišljaju kako su upravo oni podržali neuspješnu politiku.

U ovom stanju države – ako ste političar, vi ste kralj. Zapošljavate ljude, pronalazite poslove, određujete koja će firma imati kakvu upravu, koja će se privatizirati, koja ne.

Zamislite što bi bilo da se gospodarstvo liberalizira i da u neku tu hipotetsku slavonsku općinu dođe ulagač koji će otvoriti 500 radnih mjesta? Naglo načelnik, koji je mali bog jer doslovno mijenja sudbine ljudi odlučujući o poslovima i egzistenciji, postaje običan javni službenik. Glavni u naselju postaje ovaj što je otvorio 500 radnih mjesta. Taj onda zove načelnika i izdere mu se ako cesta do pogona nije kako treba očišćena od snijega ili nešto treće. Razvoj i radna mjesta čine razne lokalne i druge šefove beznačajnim. Štoviše, onaj načelnikov prijatelj koji je jeftino preuzeo neki pogon ili teren više ne bi mogao držati svoje radnike na minimalcu – jer ovaj što traži 500 radnika bi ih morao privući većim primanjima.

I tu malo po malo dolazimo do zaključka – razvoj bi uništio političke elite. Da se u Hrvatskoj sada otvori 100.000 radnih mjesta, da uđu desetine milijardi eura novog kapitala – sve te tisuće umreženih političara svih vrsta i razina objektivno bi izgubile utjecaj. Ne bi više bilo moljenja "zaposli mi sina", ne bi više bilo ni politički poslanih inspektora na "nepoćudne", jer bi s druge strane, umjesto uplašenog malog poduzetnika, stajali opaki korporativni odvjetnici.

Možda je tu glavni odgovor – upravo u ovakvoj Hrvatskoj lovci u mutnom, koje nitko ne bi trebao u razvijenoj državi, vladaju i određuju sudbinu Hrvatske. Hrvatska ima tisuće i tisuće profesionalnih političara. Koliko bi njih imalo takvu moć i značaj u uređenoj i bogatoj zemlji? Koliko bi ih na tržištu moglo zaraditi, evo, 10.000 kuna mjesečno, osim par liječnika?

Na fronti su se ljudi borili za bolju i sretniju zemlju

I tako dolazimo do pitanja iz naslova: Je li se tko borio za ovakvu Hrvatsku? Oni koji su bili na fronti – sigurno nisu. Borili su se za bolju, bogatiju i sretnu zemlju. Borili su se časno za sebe i svoju djecu.

S druge strane, kasta koja je promjenom zastave i grba od starih vladara osigurala svoj položaj novih vladara Hrvatske, ti, vjerujem, nisu ni sanjali kako će biti uspješni, i kako će narod kao "svoje" podržavati iste ljude i iste metode, samo ako iznad stola stave hrvatski grb umjesto petokrake. Kako će truli socijalizam uspješno zamijeniti rodijačkim kapitalizmom, a ne modelom koji ima Austrija ili Češka. A takvi, koji su stvarno prikupili vlast, neće vladati u korist crveno-bijelih polja, kao što nisu vladali ni u korist petokrake – vladaju samo i isključivo za svoju korist. Već dulje, ako računamo i zastoj od osamdesetih, od 35 godina. A narod plješće i plješće i divi im se.

Izvor

[daddy-kool]

Dobar tekst.

[sinuhe]

Kanton od dvije opstine Livna i Duvna i to tradicionalno iseljenicke. Oni drugi su se davno odselili.

[Alfons Kauders]

Sigurno ce se politicari satrati od posla i brige, jer kakva bi to vlast dopustila da joj se iz drzave odseli 250,000 glasaca opozicije?

[uglavnomja]

Iseljavaju se, a i to mozda, ljudi sa putovnicom, ostali odu 3 mjeseca, pa se vrate i opet ... Nemaju sansi za trajno iseljavanje.
Tako pise u cinjenicnom dijelu teksta.

[muha_sa]

osupnut sam

[Truba]

sretno svima
nadati se je da će se neko vratiti

s druge strane

iseljavaju se i talijani... a tamo se niko nije borio za italiju od 45

[dječak sa šibicama]

Livno i Duvno vec "sto godina" imaju vise stanovnika u Splitu i Dalmaciji, nego kod kuce.

Otkrivanje tople vode od teksta.

[pici]

[Kikibombona]

Broj upisanih u srednje škole u školskoj 2016/2017. godini u odnosu na školsku 2013/2014. godinu manji je za 27,7 posto. Jedini gori kanton po ovom parametru u Federaciji je Tuzlanski.

Je li ovo tacno?

Nedavno sam upoznao djevojku iz Tuzle, zavrsila Medicinski fakultet, uskoro pali vanka... Kaze da vecina njene raje sa faksa namjerava otici.

Iz razgovora sa njom izvukao sam zakljucak da je situacija po pitanju odlazaka dosta gora nego u Zenici, mada i kod nas mladi uglavnom idu ili zele otici.

Drzava je oboljela od raka. Pomoci nema u narednih 50 godina, dok neko ne izmisli lijek. Pametna raja ode, ne znam ko ce nas vaditi iz govana.

[Rizvan]

Duvno iliti Tomislavgrad je jedna od rijetkih opština koja po popisu iz 2013 ima više stanovnika nego prije rata. Koje li ironije...

[Truba]

problem je nerađanje ne odlasci

ali kad ja to kažem na temi u Hrvatskoj onda vrijeđaju i podmeću

jedno selo karaj širokog ima 1000 ljudi van sela u svijetu

a lupam samo 250 u selu

ove godine kršteno 5

a 1931. 135 djece

eto misterija kako je prije rata bilo puno ljudi

puno se i rađalo

prababa ti imala 9 djece
baba 6
majka 3
a ti cuku i macu

[mehoxy]

.

[JThomas]

isti su razlozi za iseljavanje i za nerađanje djece.

[tandmand]

prababa ti imala 9 djece
baba 6
majka 3
a ti cuku i macu

Još jedan veliki problem je da ima puno onih sa cukom i macom a zivi od materine penzije - šta za 10 godina? Oni što su otišli su bar riješili svoj egzistencijalni problem, pošalju para ... nisu na brojnom stanju ali nisu ni problem društva.