Boemica wrote: ↑16/05/2020 01:36
Ma ni beknula, ja sam samo sjedila i plakala.
Odluka da odem psihologu i nije bila moja, mene je mama doslovno odvela, za rukicu ko dijete, ugurala u ordinaciju i izašla
I to joj je bio jedan od svjetlijih momenata roditeljstva.
Nek su nama psiholozi živi i zdravi, poštovanje koje ja imam prema toj profesiji je neizmjerno jer sam zahvaljujući nečijoj upornošći da radi sa mnom promjenila život, vratila se na fakultet, otvorila se prema ljudima, izmirila se sa roditeljima, svašta nešta.
Ne znam kako bi da moram promjenit, da li bi imala volje za nekog drugog i da li bi imala istu sreću da naletim na nekog koji ima pravi pristup prema meni, da zna da ustvari dopre do problema, ali pokušala bih. Tako da, ako se desi to da otkažu saradnju, naći ćeš nekog drugog eventualno, samo bez odustajanja.
Dobro sad bolje razumijem zašto ti je bilo tako. Još je bolje što se majka o tebi odnosi sa mnogo ljubavi, vjerovatno ni mi ne znamo kakva je to vrsta majčinske ljubavi, to nije nešto što mi omladina doživljavamo kada sretnemo nekog potencijalnog partnera, tu i tamo taj osjećaj kako dođe tako i prođe. Ja često kažem ,nije ni za svakoga ni a bude roditelj, jednostavno neko djetetu bude veći neprijatelj, pa onda odgoji svojom nesposobnošću majmuna.
I ja se slaženm još što je dobro, sve ovo finansira kanton Sarajevo, većina gradova u regiji nema ovakavvid zdravstvene skrbi za osobe sa psihološkim poremećajima/poteškoćama. Primjerie, ja sam imao pravo da biram i kod kojeg ću prihologa ići, i u koju opštinu. Po preporuci drugarice sam otišao u Stari grad, ona se već dži ni godina liječi, doduše plaća i posebne seanse kod provatnika, ima baš dobro plaćen posao pa joj to i nije neki problem.
Nemam predstave šta dalje, i kada će početi sa radom. Najbolje se željezo kuje kada je vrelo, tako ti je i sa terapijama. Mjenjanje psihologa podrazumjeva i drugačiji pristup. Volio bih da je ova Jasmina ostala, ali takve su okolnosti uslijedile da ne tu više neće raditi. Prolem je i taj kako se nekada motivisatiuz činjenicu da sve opet idemo ispočetka.
Meni je pomoglo, ali isto tako, opet nemam tu dendenciju da se pod svaku cijenu moram družiti sa svakim, a i chatati na forumu sa svakim. Sa 90% i više nemam ništa zajedničko, niti su nam interesi isti. Ono, nisam tip koj voli povazdani prelijetati sa teme na temu da bi ubio dosadu. Radije kada ne radim upalim doku, čitam što me zanima, vidim se 2-3 puta sedmično sa prijateljem.
Neka, baš mi je drago da te je krenulo, posebno ovo sa faksom, ja čekam svoje u Spetembru, valjda bude ovaj semestar što ga ganjam, na hajr.