Anksioznost

Sve o zdravlju...

Moderator: anex

Post Reply
User avatar
SaraFina
Posts: 20421
Joined: 28/04/2014 20:32
Location: Antananarivu

#1301 Re: anksioznostttttttttttt

Post by SaraFina »

triple mama wrote: 13/05/2020 22:43 Molim vas za savjete ko se vec sa ovim susreo. Kci 17,5 god. Od prvog srednje se povlaci, kaze osjeca se lose, umorno...nisam pridavala znacaj dok nije pocela izostajati iz skole...po 15 dana...kad sam saznala sok...najgora je kad joj se spava, razdrazljiva, dere se...onda sve super. To me je prvi put i zavaralo. Kontam, vidi ipak je dobra...pubertet i hormoni samo rade svoje. Onda u 2 srednje opet...kad spomenem skolu i knjigu.... pocrni sva...isli skolskom psihologu. Nista...daodem djecijem psihijatru???
Kaze da se osjeca lose, ali ne zna kako si pomoci...nije asocijalna, ali kaze da joj je sve gore...sta da radim????

Pitajte je (kad razgovarate) za razloge averzije prema školi. Recite joj kako ste se vi osjećali kada ste bili stednjoškolka. Natuknite pomalo da znate kako tinejdzeri u toj dobi mogu biti i nesvjesno zli prema društvu. Mozda vam se otvori. Ali svakako budite uporni da ide psihologu. Mozda nekoj mladjoj zenskoj osobi, koja će lakše doprijeti do djevojke.
Guadalajara
Posts: 32809
Joined: 24/04/2019 18:10
Contact:

#1302 Re: anksioznostttttttttttt

Post by Guadalajara »

SaraFina wrote: 14/05/2020 23:10
triple mama wrote: 13/05/2020 22:43 Molim vas za savjete ko se vec sa ovim susreo. Kci 17,5 god. Od prvog srednje se povlaci, kaze osjeca se lose, umorno...nisam pridavala znacaj dok nije pocela izostajati iz skole...po 15 dana...kad sam saznala sok...najgora je kad joj se spava, razdrazljiva, dere se...onda sve super. To me je prvi put i zavaralo. Kontam, vidi ipak je dobra...pubertet i hormoni samo rade svoje. Onda u 2 srednje opet...kad spomenem skolu i knjigu.... pocrni sva...isli skolskom psihologu. Nista...daodem djecijem psihijatru???
Kaze da se osjeca lose, ali ne zna kako si pomoci...nije asocijalna, ali kaze da joj je sve gore...sta da radim????

Pitajte je (kad razgovarate) za razloge averzije prema školi. Recite joj kako ste se vi osjećali kada ste bili stednjoškolka. Natuknite pomalo da znate kako tinejdzeri u toj dobi mogu biti i nesvjesno zli prema društvu. Mozda vam se otvori. Ali svakako budite uporni da ide psihologu. Mozda nekoj mladjoj zenskoj osobi, koja će lakše doprijeti do djevojke.
Nek upise vanredno :wink:
triple mama
Posts: 558
Joined: 18/03/2011 19:41

#1303 Re: anksioznostttttttttttt

Post by triple mama »

Boemica wrote: 14/05/2020 23:06
triple mama wrote: 14/05/2020 22:57
Boemica wrote: 14/05/2020 19:13

Koliko dugo je išla?
3x. Ali kaze ne osjeca se nista bolje samo od razgovora. Imam osjecaj da joj vise prija kada samnom prica. Nekako je uspijem malo razdrmati i motivisati
To što o tome komunicirate i što može da ti se otvori je super.

Možete probati i otići kod psihijatra, neće štetit ukoliko budete i vi pažljivi sa onim što vam psihijatar kaže, a on će znati je li uopšte ima potrebe za nekim liječenjem medikamentima, psihoterapijom ili možda neko drugo rješenje.

Mene su recimo prvo uputili da izvadim hormone štitne žlijezde koliko god to meni bilo čudno i nepovezano.

3x nije dovoljno nažalost. Psihoterapija zahtjeva dosta vremena, iskrenosti i rada. Tek nakon godinu dana sam osjetila ustvari neke ozbiljne pozitivne proizvode tog truda. Nažalost, nije svaki psiholog kompatibilan pacijentu, to jeste nema svaki psiholog pravi pristup prema svakom pacijentu i njih treba promjeniti, ne samo odustati nakon prvog nepodudaranja.

Mlada je ona za psihijatara i lijekova. A možda sam samo ja imala nesrećno prvo iskustvo sa psihijatrom pa sad bez potrebe dižem paniku, ali eto.

https://psihoterapija.ba/ ova gospođa je divna i čula sam stvarno sve najbolje o njoj.
Ona je prema meni otvorena i prije 2 godine kad je osjetila da joj se nesto cudno desava ( nelagoda kad je okruzena na cesti sa puno ljudi za koje ima osjecaj da je svi posmatraju i traze mane ili greske kod nje) rekla je mama pomozi mi, nije mi dobro, ne osjecam se ugodno, napeta sam, razdrazljiva...ja sam to prepisala pubertetu, hormonima...ali je bivalo sve gore, a da ja nisam primjetila jer je ona inace povucena i ne trazi posebnu paznju, nije zahtjevno dijete. Izlazila je cesto svo vrijeme, nije se vise nego inace osamljivala i to me je obmanulo. Tek sad kad vrtim film povezujem dogadjaje i vidim kako je to njeno stanje napredovalo u njenom ponasanju. Cas je raspolozena i ja se smirim jer mislim sve je ok, a onda samo prevrne i grozna bude. Neraspolozena, razdrazljiva, nezaintetesovana, bez cilja, kao tempirana bomba. Zamijeni dan za noc i kad je pospana tad je najgora. Ali cijelo vrijeme mi otvoreno prica o svom stanju, ponasanju iako kaze ja ne znam sta mi je, ne znam objasniti i ne znam kako da mi pomognes. Najgore mi je zbog skole koju zna potpuno zanemariti... kao da nije realna, ne vidi stvarnu sliku. Nesvjesno bjezi od obaveza i kso da kaze ako prespavam sve ce se samo rijesiti, a nece..i onda jos gora nervoza jer je skolske obaveze nemilosrdno pritiscu. Upisala je srednju skolu koju je htjela, a malo nakon toga me je molila da je ispisem. Nisam je poslusala jer sam smatrala da je sve u 5 deka i da to nije rjesenje. Ako u ovoj skoli ne valja neki profesor, u drugoj ce biti neki drugi. U skoli je nerviraju djeca za koju kaze da su svi uzasno djetinjasti, a nastavnici nekulturni i bezobrazni prema njima. Ja vjerujem da ima toga, ali sta sad? Skolu mora zavrsiti .. kad pricamo pokusavam da je ne osudjujem i da shvatim iako nerijetko vristim u sebi. Sad sam vec i ja uznemirena. Zao mi da sa toliko mogucnosti i kvaliteta ona se besciljno povlaci po sobi...
Mozda je malo 3 odlaska kod psihologa. Ja vjerujem da bi ona najvise voljela da ima neko dugme koje ce dr pritisnuti i ona ce se bolje osjecati...
triple mama
Posts: 558
Joined: 18/03/2011 19:41

#1304 Re: anksioznostttttttttttt

Post by triple mama »

SaraFina wrote: 14/05/2020 23:10
triple mama wrote: 13/05/2020 22:43 Molim vas za savjete ko se vec sa ovim susreo. Kci 17,5 god. Od prvog srednje se povlaci, kaze osjeca se lose, umorno...nisam pridavala znacaj dok nije pocela izostajati iz skole...po 15 dana...kad sam saznala sok...najgora je kad joj se spava, razdrazljiva, dere se...onda sve super. To me je prvi put i zavaralo. Kontam, vidi ipak je dobra...pubertet i hormoni samo rade svoje. Onda u 2 srednje opet...kad spomenem skolu i knjigu.... pocrni sva...isli skolskom psihologu. Nista...daodem djecijem psihijatru???
Kaze da se osjeca lose, ali ne zna kako si pomoci...nije asocijalna, ali kaze da joj je sve gore...sta da radim????

Pitajte je (kad razgovarate) za razloge averzije prema školi. Recite joj kako ste se vi osjećali kada ste bili stednjoškolka. Natuknite pomalo da znate kako tinejdzeri u toj dobi mogu biti i nesvjesno zli prema društvu. Mozda vam se otvori. Ali svakako budite uporni da ide psihologu. Mozda nekoj mladjoj zenskoj osobi, koja će lakše doprijeti do djevojke.
Pricala, jezik me zabolio. Uvijek isto. Nastavnici previse daju gradiva (ali mislim da je razlog taj sto je svjesna da je u zaostatku i sad joj jos veca frka i umjesto da se zada da uci ona jos vise bjezi i tako u krug, sumnja u svoje sposobnosti pa je ja moram kuraziti da ona to moze stici...nastavnici stvarno joj izlaze u susret), ucenici djetinjasti... u pocetku mi je strasan sok bio. Ali i ja sam vremrnom shvatila da to nihe pubertetski hir i da moram pristupiti polako. Razgovarati, biodriti je dizati kad padne. Nekad se samo povucem i cekam da je prodje... da nije tog problema sa skolom, da uredno izvrsava svoje skolske obaveze mozda bih drugacije reagovala, ovako sam sva ko na iglama ... ne znam da li ipak da insistiram na posjetama psihologu. Mladja je zena i susretljiva, zainteresovsna, ljubazna. Kci kaze da joj istinu sve govori. Psiholog mi kaze da za nju nije nista alarmantno jer nije skroz povucena, nekomunikativna, jede...doduse ima periode kad po 3 dana ne moze, odbija hranu...rijetko, ali se desi. Ja se onda obradujem da je eto sve ok, ali nakon par sedmica hladan tus...ne ide u skolu, ne izvrsavaa obaveze i onda opet prica, razogovori da shvati da mora...da sam ja tu da joj pomognem, da ona to moze...vec 3 puto desava. Prvi put sok, drugi jos veci j
User avatar
SaraFina
Posts: 20421
Joined: 28/04/2014 20:32
Location: Antananarivu

#1305 Re: anksioznostttttttttttt

Post by SaraFina »

triple mama wrote: 15/05/2020 01:04
SaraFina wrote: 14/05/2020 23:10
triple mama wrote: 13/05/2020 22:43 Molim vas za savjete ko se vec sa ovim susreo. Kci 17,5 god. Od prvog srednje se povlaci, kaze osjeca se lose, umorno...nisam pridavala znacaj dok nije pocela izostajati iz skole...po 15 dana...kad sam saznala sok...najgora je kad joj se spava, razdrazljiva, dere se...onda sve super. To me je prvi put i zavaralo. Kontam, vidi ipak je dobra...pubertet i hormoni samo rade svoje. Onda u 2 srednje opet...kad spomenem skolu i knjigu.... pocrni sva...isli skolskom psihologu. Nista...daodem djecijem psihijatru???
Kaze da se osjeca lose, ali ne zna kako si pomoci...nije asocijalna, ali kaze da joj je sve gore...sta da radim????

Pitajte je (kad razgovarate) za razloge averzije prema školi. Recite joj kako ste se vi osjećali kada ste bili stednjoškolka. Natuknite pomalo da znate kako tinejdzeri u toj dobi mogu biti i nesvjesno zli prema društvu. Mozda vam se otvori. Ali svakako budite uporni da ide psihologu. Mozda nekoj mladjoj zenskoj osobi, koja će lakše doprijeti do djevojke.
Pricala, jezik me zabolio. Uvijek isto. Nastavnici previse daju gradiva (ali mislim da je razlog taj sto je svjesna da je u zaostatku i sad joj jos veca frka i umjesto da se zada da uci ona jos vise bjezi i tako u krug, sumnja u svoje sposobnosti pa je ja moram kuraziti da ona to moze stici...nastavnici stvarno joj izlaze u susret), ucenici djetinjasti... u pocetku mi je strasan sok bio. Ali i ja sam vremrnom shvatila da to nihe pubertetski hir i da moram pristupiti polako. Razgovarati, biodriti je dizati kad padne. Nekad se samo povucem i cekam da je prodje... da nije tog problema sa skolom, da uredno izvrsava svoje skolske obaveze mozda bih drugacije reagovala, ovako sam sva ko na iglama ... ne znam da li ipak da insistiram na posjetama psihologu. Mladja je zena i susretljiva, zainteresovsna, ljubazna. Kci kaze da joj istinu sve govori. Psiholog mi kaze da za nju nije nista alarmantno jer nije skroz povucena, nekomunikativna, jede...doduse ima periode kad po 3 dana ne moze, odbija hranu...rijetko, ali se desi. Ja se onda obradujem da je eto sve ok, ali nakon par sedmica hladan tus...ne ide u skolu, ne izvrsavaa obaveze i onda opet prica, razogovori da shvati da mora...da sam ja tu da joj pomognem, da ona to moze...vec 3 puto desava. Prvi put sok, drugi jos veci j
Vi radite odlične stvari. Kao majka. I više nego odlične. Zaista. I samo nastavite tako, kao do sada. No da biste problem u potpunosti rijesili, morate takodjer suradjivati sa psihologom. Polazim od predpostavke, koji trud ulazete u kćer, da bi se on u potpunosti isplatio u budućnosti i da biste stvorili sigurnu i mladu zenu (sto vam je cilj) morate uključiti i struku. Redovito. Da postane i to rutina.
Te padove sa raspolozenjem i odbijanje hrane morate u potpunosti riješiti. Ne trenutno samo. Probleme sa skolom i gradivom takodjer. Isti je plan i program za sve vršnjake vaše kćeri i ona u toj dobi mora svakako naučiti da obavlja samostalno skolske obaveze.
Ja razumijem da neka djeca sporije usvajaju gradivo, neorganizirans su.. ali djevojka svakako treba raditi i dogovorite s njom koliko vremena treba joj za svakodnevne školske aktivnosti. Pokušajte da se drzi rutine čak i u fazi kad joj raspolozenje pada. I kad postaje bezvoljna. To bi bio dobar početak. Ne dozvolite da bezvoljno lezi, odbija hranu i samosazalijeva se. Ispunite joj vikende takodjer. I slobodno vrijeme. Korisnim stvarima. Radite nešto što vas obje volite i sto vas veseli.. Ne dozvolite da spava recimo do popodne subotom. Itd itd.
I svakako joj nadjite i redovito je saljite psihologu. Neka sama odabere nekog. Mozda sa tom zenom, koja je po vama u redu, ipak ne moze da uspostavi odnos. One razgovaraju očigledno, ali ako ne vidite pomake.. ipak trazite nekog drugog.
Ne mora to biti ni do psihologonje, a ni do djevojke. Mozda je problem sto djevojka nije redovita u odlascima, Ili gospodja ima vise pacijenata... ne znam.
Čudno je da neko iz struke ne smatra alarmantnim stanje, sve dok pacijent ne odbija hranu. Ako sam vas razumjela?

Sretno i sve najbolje!
triple mama
Posts: 558
Joined: 18/03/2011 19:41

#1306 Re: anksioznostttttttttttt

Post by triple mama »

SaraFina wrote: 15/05/2020 11:24
triple mama wrote: 15/05/2020 01:04
SaraFina wrote: 14/05/2020 23:10


Pitajte je (kad razgovarate) za razloge averzije prema školi. Recite joj kako ste se vi osjećali kada ste bili stednjoškolka. Natuknite pomalo da znate kako tinejdzeri u toj dobi mogu biti i nesvjesno zli prema društvu. Mozda vam se otvori. Ali svakako budite uporni da ide psihologu. Mozda nekoj mladjoj zenskoj osobi, koja će lakše doprijeti do djevojke.
Pricala, jezik me zabolio. Uvijek isto. Nastavnici previse daju gradiva (ali mislim da je razlog taj sto je svjesna da je u zaostatku i sad joj jos veca frka i umjesto da se zada da uci ona jos vise bjezi i tako u krug, sumnja u svoje sposobnosti pa je ja moram kuraziti da ona to moze stici...nastavnici stvarno joj izlaze u susret), ucenici djetinjasti... u pocetku mi je strasan sok bio. Ali i ja sam vremrnom shvatila da to nihe pubertetski hir i da moram pristupiti polako. Razgovarati, biodriti je dizati kad padne. Nekad se samo povucem i cekam da je prodje... da nije tog problema sa skolom, da uredno izvrsava svoje skolske obaveze mozda bih drugacije reagovala, ovako sam sva ko na iglama ... ne znam da li ipak da insistiram na posjetama psihologu. Mladja je zena i susretljiva, zainteresovsna, ljubazna. Kci kaze da joj istinu sve govori. Psiholog mi kaze da za nju nije nista alarmantno jer nije skroz povucena, nekomunikativna, jede...doduse ima periode kad po 3 dana ne moze, odbija hranu...rijetko, ali se desi. Ja se onda obradujem da je eto sve ok, ali nakon par sedmica hladan tus...ne ide u skolu, ne izvrsavaa obaveze i onda opet prica, razogovori da shvati da mora...da sam ja tu da joj pomognem, da ona to moze...vec 3 puto desava. Prvi put sok, drugi jos veci j
Vi radite odlične stvari. Kao majka. I više nego odlične. Zaista. I samo nastavite tako, kao do sada. No da biste problem u potpunosti rijesili, morate takodjer suradjivati sa psihologom. Polazim od predpostavke, koji trud ulazete u kćer, da bi se on u potpunosti isplatio u budućnosti i da biste stvorili sigurnu i mladu zenu (sto vam je cilj) morate uključiti i struku. Redovito. Da postane i to rutina.
Te padove sa raspolozenjem i odbijanje hrane morate u potpunosti riješiti. Ne trenutno samo. Probleme sa skolom i gradivom takodjer. Isti je plan i program za sve vršnjake vaše kćeri i ona u toj dobi mora svakako naučiti da obavlja samostalno skolske obaveze.
Ja razumijem da neka djeca sporije usvajaju gradivo, neorganizirans su.. ali djevojka svakako treba raditi i dogovorite s njom koliko vremena treba joj za svakodnevne školske aktivnosti. Pokušajte da se drzi rutine čak i u fazi kad joj raspolozenje pada. I kad postaje bezvoljna. To bi bio dobar početak. Ne dozvolite da bezvoljno lezi, odbija hranu i samosazalijeva se. Ispunite joj vikende takodjer. I slobodno vrijeme. Korisnim stvarima. Radite nešto što vas obje volite i sto vas veseli.. Ne dozvolite da spava recimo do popodne subotom. Itd itd.
I svakako joj nadjite i redovito je saljite psihologu. Neka sama odabere nekog. Mozda sa tom zenom, koja je po vama u redu, ipak ne moze da uspostavi odnos. One razgovaraju očigledno, ali ako ne vidite pomake.. ipak trazite nekog drugog.
Ne mora to biti ni do psihologonje, a ni do djevojke. Mozda je problem sto djevojka nije redovita u odlascima, Ili gospodja ima vise pacijenata... ne znam.
Čudno je da neko iz struke ne smatra alarmantnim stanje, sve dok pacijent ne odbija hranu. Ako sam vas razumjela?

Sretno i sve najbolje!
Mislim da je njima alarmantno kadapojazu suicidalne sklonosti. I psiholog i psihijatar su me odmah to pitale. Meni je bitno da mi dijete vjeruje pa cak i kad je najteze da zna da je necu osudjivati vec pokusati pomoci. Onaje u godinama kada hormoni rade svoje i tesko je i bez ive dijagnoze. Pokusavam joj objasniti da je u njwnim godinama samo nebo granica... uglavnkm odbija izlaziti sa nama, ici u vikendicu. Bira svoje drustvo. Dodje joj ponekad prijateljica da prespava. Ima i macu pa nije nikad sama...ako nista, da je nerviraj cisti za njom.... gresku sam napravila sto sam je oslobodila kucanskih poslova, ciscenja, i ponekad kuhanja. Sve je to ceka u zivotu, a htjela sam da se maxposveti ucenju i hobjjimakoje voli...kakva greska. Ali eto, sad valja ispravljati...
Dobro je da imam ovakve mogucnosti forumskog savjetovanja...puno znaci kad cujes drugo, neovisno musljenje...
User avatar
SaraFina
Posts: 20421
Joined: 28/04/2014 20:32
Location: Antananarivu

#1307 Re: anksioznostttttttttttt

Post by SaraFina »

Uključite je svakako i u svakodnevne obaveze. Gledajte da joj ih ne namećete. Nego onako neofirno. Kad pravite obrok, neka salatu nareze,postavi stol i sl. Mama i kćerka tim.

Uvjek joj to naglašavajte. Timski rad i rutinske obaveze. I Tako je vraćajte iz faza kada je bezvoljna.

Potencirajte da odete same u vikendicu. Neka odabere vam neki film. Uz muziku raduckajte oko cvijeća i bašte s njom i sl.
Idite skupa u kupovinu. Frizeru. Općenito gledajte da s njom uspostavite odnos kao starija sestra, a da istovremeno i zadrzite autoritet.
Slobodno je opomenite ako pokuša obaveze da eskivira. Njezno ali odlučno. Navedite joj primjer što bi se desilo sa kućom, vašim poslom i općenito zivotima kada biste vi svoje obaveze odbijali da zavrsite. Nemojte pri tome djelovati kao da prigovarate. Nabacite u razgovoru neke situacije. Recimo na poslu ste u zaostatku, a neke kolege su odmakle sa obavezama i ulazete herojske napore da ih dostignete. Neka vidi da i vi imate padova, i shvatiće da svi ljudi u principu nisu uvijek raspolozeni ni za rad, ni za kućne obaveze ni za skolu.


Dobro je da ima macu. 🌸
User avatar
SaraFina
Posts: 20421
Joined: 28/04/2014 20:32
Location: Antananarivu

#1308 Re: anksioznostttttttttttt

Post by SaraFina »

Boemica wrote: 14/05/2020 23:06
triple mama wrote: 14/05/2020 22:57
Boemica wrote: 14/05/2020 19:13

Koliko dugo je išla?
3x. Ali kaze ne osjeca se nista bolje samo od razgovora. Imam osjecaj da joj vise prija kada samnom prica. Nekako je uspijem malo razdrmati i motivisati
To što o tome komunicirate i što može da ti se otvori je super.

Možete probati i otići kod psihijatra, neće štetit ukoliko budete i vi pažljivi sa onim što vam psihijatar kaže, a on će znati je li uopšte ima potrebe za nekim liječenjem medikamentima, psihoterapijom ili možda neko drugo rješenje.

Mene su recimo prvo uputili da izvadim hormone štitne žlijezde koliko god to meni bilo čudno i nepovezano.

3x nije dovoljno nažalost. Psihoterapija zahtjeva dosta vremena, iskrenosti i rada. Tek nakon godinu dana sam osjetila ustvari neke ozbiljne pozitivne proizvode tog truda. Nažalost, nije svaki psiholog kompatibilan pacijentu, to jeste nema svaki psiholog pravi pristup prema svakom pacijentu i njih treba promjeniti, ne samo odustati nakon prvog nepodudaranja.

Mlada je ona za psihijatara i lijekova. A možda sam samo ja imala nesrećno prvo iskustvo sa psihijatrom pa sad bez potrebe dižem paniku, ali eto.

https://psihoterapija.ba/ ova gospođa je divna i čula sam stvarno sve najbolje o njoj.
I ja se slazem da odlazak psihijatru nije potreban. Mogao bi izazvati i kontraefekat. Mozda uplasiti djevojku, izazvati nelagodu Ili cak strah. Ne znam sta je kod tebe bio slučaj. Govorim općenito.
User avatar
Boemica
Posts: 8617
Joined: 03/09/2018 21:55
Location: Žena bez koje se može.

#1309 Re: anksioznostttttttttttt

Post by Boemica »

SaraFina wrote: 15/05/2020 12:26
Boemica wrote: 14/05/2020 23:06
triple mama wrote: 14/05/2020 22:57

3x. Ali kaze ne osjeca se nista bolje samo od razgovora. Imam osjecaj da joj vise prija kada samnom prica. Nekako je uspijem malo razdrmati i motivisati
To što o tome komunicirate i što može da ti se otvori je super.

Možete probati i otići kod psihijatra, neće štetit ukoliko budete i vi pažljivi sa onim što vam psihijatar kaže, a on će znati je li uopšte ima potrebe za nekim liječenjem medikamentima, psihoterapijom ili možda neko drugo rješenje.

Mene su recimo prvo uputili da izvadim hormone štitne žlijezde koliko god to meni bilo čudno i nepovezano.

3x nije dovoljno nažalost. Psihoterapija zahtjeva dosta vremena, iskrenosti i rada. Tek nakon godinu dana sam osjetila ustvari neke ozbiljne pozitivne proizvode tog truda. Nažalost, nije svaki psiholog kompatibilan pacijentu, to jeste nema svaki psiholog pravi pristup prema svakom pacijentu i njih treba promjeniti, ne samo odustati nakon prvog nepodudaranja.

Mlada je ona za psihijatara i lijekova. A možda sam samo ja imala nesrećno prvo iskustvo sa psihijatrom pa sad bez potrebe dižem paniku, ali eto.

https://psihoterapija.ba/ ova gospođa je divna i čula sam stvarno sve najbolje o njoj.
I ja se slazem da odlazak psihijatru nije potreban. Mogao bi izazvati i kontraefekat. Mozda uplasiti djevojku, izazvati nelagodu Ili cak strah. Ne znam sta je kod tebe bio slučaj. Govorim općenito.
Ja sam uvijek prije za psihologa i tek kad se potpuno iscrpe mogućnosti psihoterapije onda ići dalje psihijatrima.

Možda je do mog ličnog ružnog iskustva koje je opet povezano sa samim psihijatrom kod kojeg sam bila (a kasnije sam upoznala još 2 djevojke koje su bile kod njega i imale su isto ružno iskustvo). Pitao me par pitanja: imam li društvo, imam li partnera, izlazim li i seksam li se i dao mi lijekove. Koliko god ja razumijem da ti životni aspekti jesu bitni za ukupno psihičko zdravlje sigurna sam da nisu dovoljni da se odredi koji lijek treba da neko pije i trebali uopšte. Al' sam bila mlada i očajna, a nedovoljno uporna i istrajna da idem dalje po drugo mišljenje, da ustrajem u psihoterapiji i slično.

Baš poput djevojke o kojoj govori forumašica, i ja sam imala želju da postoji neko dugme koje ću ja da pritisnem i da sve samo od sebe prođe.

Ovo sad pišem za ženu koja je postavila pitanja :D Samo mi mrsko da pišem dva posta.

Cilj psihoterapije, barem u mom slučaju, je bio da ja naučim da prepoznam šta to u meni izazove te osjećaje, šta tačno osjećam i da naučim kako da se sama nosim sa tim. To niko ne može naučiti za tri sastanka sa psihologom, pogotovo ne neko tako mlad.

Moji odlasci psihologu su bili poput pohađanja nekog kursa, u kojem sam sama sebe izučavala. Jednom sedmično sastanak, zadaća, istraživanje, pisanje, bezbroj lista nekih o sebi, uključivala sam i druge ljude u taj proces.

Tako da tri puta ... to je ustvari .. nije ni početak.
Ja na prvoj posjeti nisam ništa rekla, doslovno sam nekih sat vremena šutjela bez odgovora na njena pitanja. Tek nakon 2-3 mjeseca je počeo pravi proces, a tek nakon godinu sam uvidjela da se i sama mjenjam i počinjem i svjesno i nesvjesno primjenjivati ono što sam uspjela da naučim u svemu tome.

Nemojte odustat od psihologa.
User avatar
SaraFina
Posts: 20421
Joined: 28/04/2014 20:32
Location: Antananarivu

#1310 Re: anksioznostttttttttttt

Post by SaraFina »

Definitivno si u pravu Boemice... Dijagnosticirao ti što (?)na osnovu tri postavljena pitanja? I preporučio/prepisao lijekove? Kakve?
Tom psihijatru je potreban kolega da njemu dijagnosticira i propiše lijekove, a onda ga proglasi nesposobnim cijeli kolegij i udalji iz zdravstva.

Da si ti imala već dijagnozu kod nekog kolege njegovog (?) i boze pomoci... No opet ne bi trebalo zbog vlastitog autoriteta na osnovu tri pitanja potvrdjivati sud. Nego potrobnije ispitati i potvrditi/opovrgnuti/dodati/oduzeti nesto na dijagnozi/lijekovima.
Razumijem u potpunosti tvoju skepsu i negativne osjećaje prema psihijatrima.

Uzas. Stvarno šokantno za mladu osobu da pije lijekove koji joj propisuje takav salabajzer. Za svaku osudu.
User avatar
SmokingMan
Posts: 18508
Joined: 08/07/2012 18:11
Location: I am back!

#1311 Re: anksioznostttttttttttt

Post by SmokingMan »

Ja što se Nora Ibsenova raspisala. :D
User avatar
pizarro
Posts: 4193
Joined: 11/01/2018 21:33
Location: Ruhrgebiet

#1312 Re: anksioznostttttttttttt

Post by pizarro »

Boemica wrote: 15/05/2020 15:08 Pitao me par pitanja: imam li društvo, imam li partnera, izlazim li i seksam li se i dao mi lijekove.
lik je ocigledno pravi brat :lol:
za sitcoma je :D
User avatar
Lalena
Posts: 813
Joined: 04/03/2014 21:02

#1313 Re: anksioznostttttttttttt

Post by Lalena »

triple mama wrote: 15/05/2020 11:50
SaraFina wrote: 15/05/2020 11:24
triple mama wrote: 15/05/2020 01:04

Pricala, jezik me zabolio. Uvijek isto. Nastavnici previse daju gradiva (ali mislim da je razlog taj sto je svjesna da je u zaostatku i sad joj jos veca frka i umjesto da se zada da uci ona jos vise bjezi i tako u krug, sumnja u svoje sposobnosti pa je ja moram kuraziti da ona to moze stici...nastavnici stvarno joj izlaze u susret), ucenici djetinjasti... u pocetku mi je strasan sok bio. Ali i ja sam vremrnom shvatila da to nihe pubertetski hir i da moram pristupiti polako. Razgovarati, biodriti je dizati kad padne. Nekad se samo povucem i cekam da je prodje... da nije tog problema sa skolom, da uredno izvrsava svoje skolske obaveze mozda bih drugacije reagovala, ovako sam sva ko na iglama ... ne znam da li ipak da insistiram na posjetama psihologu. Mladja je zena i susretljiva, zainteresovsna, ljubazna. Kci kaze da joj istinu sve govori. Psiholog mi kaze da za nju nije nista alarmantno jer nije skroz povucena, nekomunikativna, jede...doduse ima periode kad po 3 dana ne moze, odbija hranu...rijetko, ali se desi. Ja se onda obradujem da je eto sve ok, ali nakon par sedmica hladan tus...ne ide u skolu, ne izvrsavaa obaveze i onda opet prica, razogovori da shvati da mora...da sam ja tu da joj pomognem, da ona to moze...vec 3 puto desava. Prvi put sok, drugi jos veci j
Vi radite odlične stvari. Kao majka. I više nego odlične. Zaista. I samo nastavite tako, kao do sada. No da biste problem u potpunosti rijesili, morate takodjer suradjivati sa psihologom. Polazim od predpostavke, koji trud ulazete u kćer, da bi se on u potpunosti isplatio u budućnosti i da biste stvorili sigurnu i mladu zenu (sto vam je cilj) morate uključiti i struku. Redovito. Da postane i to rutina.
Te padove sa raspolozenjem i odbijanje hrane morate u potpunosti riješiti. Ne trenutno samo. Probleme sa skolom i gradivom takodjer. Isti je plan i program za sve vršnjake vaše kćeri i ona u toj dobi mora svakako naučiti da obavlja samostalno skolske obaveze.
Ja razumijem da neka djeca sporije usvajaju gradivo, neorganizirans su.. ali djevojka svakako treba raditi i dogovorite s njom koliko vremena treba joj za svakodnevne školske aktivnosti. Pokušajte da se drzi rutine čak i u fazi kad joj raspolozenje pada. I kad postaje bezvoljna. To bi bio dobar početak. Ne dozvolite da bezvoljno lezi, odbija hranu i samosazalijeva se. Ispunite joj vikende takodjer. I slobodno vrijeme. Korisnim stvarima. Radite nešto što vas obje volite i sto vas veseli.. Ne dozvolite da spava recimo do popodne subotom. Itd itd.
I svakako joj nadjite i redovito je saljite psihologu. Neka sama odabere nekog. Mozda sa tom zenom, koja je po vama u redu, ipak ne moze da uspostavi odnos. One razgovaraju očigledno, ali ako ne vidite pomake.. ipak trazite nekog drugog.
Ne mora to biti ni do psihologonje, a ni do djevojke. Mozda je problem sto djevojka nije redovita u odlascima, Ili gospodja ima vise pacijenata... ne znam.
Čudno je da neko iz struke ne smatra alarmantnim stanje, sve dok pacijent ne odbija hranu. Ako sam vas razumjela?

Sretno i sve najbolje!
Mislim da je njima alarmantno kadapojazu suicidalne sklonosti. I psiholog i psihijatar su me odmah to pitale. Meni je bitno da mi dijete vjeruje pa cak i kad je najteze da zna da je necu osudjivati vec pokusati pomoci. Onaje u godinama kada hormoni rade svoje i tesko je i bez ive dijagnoze. Pokusavam joj objasniti da je u njwnim godinama samo nebo granica... uglavnkm odbija izlaziti sa nama, ici u vikendicu. Bira svoje drustvo. Dodje joj ponekad prijateljica da prespava. Ima i macu pa nije nikad sama...ako nista, da je nerviraj cisti za njom.... gresku sam napravila sto sam je oslobodila kucanskih poslova, ciscenja, i ponekad kuhanja. Sve je to ceka u zivotu, a htjela sam da se maxposveti ucenju i hobjjimakoje voli...kakva greska. Ali eto, sad valja ispravljati...
Dobro je da imam ovakve mogucnosti forumskog savjetovanja...puno znaci kad cujes drugo, neovisno musljenje...
Pročitala sam puno dobrih savjeta ovdje slažem se s većinom, ja bih dodala samo jedno...
Roditelji često misle da su djeca već previše opterećena pa gledaju da ih oslobode drugih obaveza, i sama sam to radila... Ali, fizički napor, fizička aktivnost je jednostavan a veoma efikasan način da se oslobodimo psihičkog stresa...
Bilo bi dobro da se bavi nekim sportom, ili makar pokušajte zajedno šetati, vježbati... Kontakt s prirodom je isto nešto što se preporučuje... Probajte s vrtlarstvom, ili sadite npr cvijeće i sl...
User avatar
SmokingMan
Posts: 18508
Joined: 08/07/2012 18:11
Location: I am back!

#1314 Re: anksioznostttttttttttt

Post by SmokingMan »

Boemica wrote: 15/05/2020 15:08
SaraFina wrote: 15/05/2020 12:26
Boemica wrote: 14/05/2020 23:06

To što o tome komunicirate i što može da ti se otvori je super.

Možete probati i otići kod psihijatra, neće štetit ukoliko budete i vi pažljivi sa onim što vam psihijatar kaže, a on će znati je li uopšte ima potrebe za nekim liječenjem medikamentima, psihoterapijom ili možda neko drugo rješenje.

Mene su recimo prvo uputili da izvadim hormone štitne žlijezde koliko god to meni bilo čudno i nepovezano.

3x nije dovoljno nažalost. Psihoterapija zahtjeva dosta vremena, iskrenosti i rada. Tek nakon godinu dana sam osjetila ustvari neke ozbiljne pozitivne proizvode tog truda. Nažalost, nije svaki psiholog kompatibilan pacijentu, to jeste nema svaki psiholog pravi pristup prema svakom pacijentu i njih treba promjeniti, ne samo odustati nakon prvog nepodudaranja.

Mlada je ona za psihijatara i lijekova. A možda sam samo ja imala nesrećno prvo iskustvo sa psihijatrom pa sad bez potrebe dižem paniku, ali eto.

https://psihoterapija.ba/ ova gospođa je divna i čula sam stvarno sve najbolje o njoj.
I ja se slazem da odlazak psihijatru nije potreban. Mogao bi izazvati i kontraefekat. Mozda uplasiti djevojku, izazvati nelagodu Ili cak strah. Ne znam sta je kod tebe bio slučaj. Govorim općenito.
Ja sam uvijek prije za psihologa i tek kad se potpuno iscrpe mogućnosti psihoterapije onda ići dalje psihijatrima.

Možda je do mog ličnog ružnog iskustva koje je opet povezano sa samim psihijatrom kod kojeg sam bila (a kasnije sam upoznala još 2 djevojke koje su bile kod njega i imale su isto ružno iskustvo). Pitao me par pitanja: imam li društvo, imam li partnera, izlazim li i seksam li se i dao mi lijekove. Koliko god ja razumijem da ti životni aspekti jesu bitni za ukupno psihičko zdravlje sigurna sam da nisu dovoljni da se odredi koji lijek treba da neko pije i trebali uopšte. Al' sam bila mlada i očajna, a nedovoljno uporna i istrajna da idem dalje po drugo mišljenje, da ustrajem u psihoterapiji i slično.

Baš poput djevojke o kojoj govori forumašica, i ja sam imala želju da postoji neko dugme koje ću ja da pritisnem i da sve samo od sebe prođe.

Ovo sad pišem za ženu koja je postavila pitanja :D Samo mi mrsko da pišem dva posta.

Cilj psihoterapije, barem u mom slučaju, je bio da ja naučim da prepoznam šta to u meni izazove te osjećaje, šta tačno osjećam i da naučim kako da se sama nosim sa tim. To niko ne može naučiti za tri sastanka sa psihologom, pogotovo ne neko tako mlad.

Moji odlasci psihologu su bili poput pohađanja nekog kursa, u kojem sam sama sebe izučavala. Jednom sedmično sastanak, zadaća, istraživanje, pisanje, bezbroj lista nekih o sebi, uključivala sam i druge ljude u taj proces.

Tako da tri puta ... to je ustvari .. nije ni početak.
Ja na prvoj posjeti nisam ništa rekla, doslovno sam nekih sat vremena šutjela bez odgovora na njena pitanja. Tek nakon 2-3 mjeseca je počeo pravi proces, a tek nakon godinu sam uvidjela da se i sama mjenjam i počinjem i svjesno i nesvjesno primjenjivati ono što sam uspjela da naučim u svemu tome.

Nemojte odustat od psihologa.
Nemoguće da nisi ni beknula, ja svojoj psihologinji nisam dozvolio da sastavi 5-6 rečenica tokom prve sesije. Psiholog ustvari od tebe traži da ti otvoreno i bez ustezanja govoriš o svojim problemima. Prijatelj ne može vjerovti da ja imam dva uvezana poremećaja, a da ipak mimo toga sjajno funkcionišem u društvu, iako sam svijestan da ja nisam ni polovica od onoga što sam nekada bio.

Sticajem okolnosti nisam 4. put uspio otići na terapiju bog ove pandemije, u eđuvremenu centar za socijlani rad je mojoj psihologinji otkazaosaradnju, i vjerovatno je da ću sve morati ispočetka, što mi je pomalo dosadno ponavljati iste stvari.
User avatar
Boemica
Posts: 8617
Joined: 03/09/2018 21:55
Location: Žena bez koje se može.

#1315 Re: anksioznostttttttttttt

Post by Boemica »

SaraFina wrote: 15/05/2020 16:17 Definitivno si u pravu Boemice... Dijagnosticirao ti što (?)na osnovu tri postavljena pitanja? I preporučio/prepisao lijekove? Kakve?
Tom psihijatru je potreban kolega da njemu dijagnosticira i propiše lijekove, a onda ga proglasi nesposobnim cijeli kolegij i udalji iz zdravstva.

Da si ti imala već dijagnozu kod nekog kolege njegovog (?) i boze pomoci... No opet ne bi trebalo zbog vlastitog autoriteta na osnovu tri pitanja potvrdjivati sud. Nego potrobnije ispitati i potvrditi/opovrgnuti/dodati/oduzeti nesto na dijagnozi/lijekovima.
Razumijem u potpunosti tvoju skepsu i negativne osjećaje prema psihijatrima.

Uzas. Stvarno šokantno za mladu osobu da pije lijekove koji joj propisuje takav salabajzer. Za svaku osudu.
Ma budala. Dijagnosticirao i upisao u karton, a nije meni rekao šta je dijagnosticirao. Lupio F nešto sa poslom.

Tek kasnije, će moj psiholog to ispraviti. Isti, ali potpuno isti slučaj je imala i moja radna kolegica, samo par godina prije mene. Tako ja njoj pričam o tome, kaže ona da nije taj i taj u tom DZ, reko fkt jeste, kaže eto i meni je isto uradio.

Ja srećom, te lijekove nisam dugo ni pila, nije mi se nikako svidjelo, skroz neki drugi osjećaj, k'o da sam druga osoba. Pa radije ću živjet i sa depresijom i anksioznošću nego kao nešto što uopšte nisam ja.

Tek kad sam sa psihologom došla do granice kad smo zaključili da mi treba lijek, otišla sam opet kod njega i rekla mu propiši mi to i to (prema njenom upustvu). Čovjek mi s' poslom dao. I to je frapantno, dođe ti pacijent i kaže daj mi cipralex i on fkt napiše recept :lol: Ali ja sam stvarno imala povjerenje u svog psihologa i nije mi žao što sam je poslušala jer je cipralex moj život promjenio potpuno na najbolji mogući način.
User avatar
Boemica
Posts: 8617
Joined: 03/09/2018 21:55
Location: Žena bez koje se može.

#1316 Re: anksioznostttttttttttt

Post by Boemica »

Trafalgar Law wrote: 15/05/2020 20:22
Boemica wrote: 15/05/2020 15:08
SaraFina wrote: 15/05/2020 12:26

I ja se slazem da odlazak psihijatru nije potreban. Mogao bi izazvati i kontraefekat. Mozda uplasiti djevojku, izazvati nelagodu Ili cak strah. Ne znam sta je kod tebe bio slučaj. Govorim općenito.
Ja sam uvijek prije za psihologa i tek kad se potpuno iscrpe mogućnosti psihoterapije onda ići dalje psihijatrima.

Možda je do mog ličnog ružnog iskustva koje je opet povezano sa samim psihijatrom kod kojeg sam bila (a kasnije sam upoznala još 2 djevojke koje su bile kod njega i imale su isto ružno iskustvo). Pitao me par pitanja: imam li društvo, imam li partnera, izlazim li i seksam li se i dao mi lijekove. Koliko god ja razumijem da ti životni aspekti jesu bitni za ukupno psihičko zdravlje sigurna sam da nisu dovoljni da se odredi koji lijek treba da neko pije i trebali uopšte. Al' sam bila mlada i očajna, a nedovoljno uporna i istrajna da idem dalje po drugo mišljenje, da ustrajem u psihoterapiji i slično.

Baš poput djevojke o kojoj govori forumašica, i ja sam imala želju da postoji neko dugme koje ću ja da pritisnem i da sve samo od sebe prođe.

Ovo sad pišem za ženu koja je postavila pitanja :D Samo mi mrsko da pišem dva posta.

Cilj psihoterapije, barem u mom slučaju, je bio da ja naučim da prepoznam šta to u meni izazove te osjećaje, šta tačno osjećam i da naučim kako da se sama nosim sa tim. To niko ne može naučiti za tri sastanka sa psihologom, pogotovo ne neko tako mlad.

Moji odlasci psihologu su bili poput pohađanja nekog kursa, u kojem sam sama sebe izučavala. Jednom sedmično sastanak, zadaća, istraživanje, pisanje, bezbroj lista nekih o sebi, uključivala sam i druge ljude u taj proces.

Tako da tri puta ... to je ustvari .. nije ni početak.
Ja na prvoj posjeti nisam ništa rekla, doslovno sam nekih sat vremena šutjela bez odgovora na njena pitanja. Tek nakon 2-3 mjeseca je počeo pravi proces, a tek nakon godinu sam uvidjela da se i sama mjenjam i počinjem i svjesno i nesvjesno primjenjivati ono što sam uspjela da naučim u svemu tome.

Nemojte odustat od psihologa.
Nemoguće da nisi ni beknula, ja svojoj psihologinji nisam dozvolio da sastavi 5-6 rečenica tokom prve sesije. Psiholog ustvari od tebe traži da ti otvoreno i bez ustezanja govoriš o svojim problemima. Prijatelj ne može vjerovti da ja imam dva uvezana poremećaja, a da ipak mimo toga sjajno funkcionišem u društvu, iako sam svijestan da ja nisam ni polovica od onoga što sam nekada bio.

Sticajem okolnosti nisam 4. put uspio otići na terapiju bog ove pandemije, u eđuvremenu centar za socijlani rad je mojoj psihologinji otkazaosaradnju, i vjerovatno je da ću sve morati ispočetka, što mi je pomalo dosadno ponavljati iste stvari.
Ma ni beknula, ja sam samo sjedila i plakala.

Odluka da odem psihologu i nije bila moja, mene je mama doslovno odvela, za rukicu ko dijete, ugurala u ordinaciju i izašla :lol:

I to joj je bio jedan od svjetlijih momenata roditeljstva.

Nek su nama psiholozi živi i zdravi, poštovanje koje ja imam prema toj profesiji je neizmjerno jer sam zahvaljujući nečijoj upornošći da radi sa mnom promjenila život, vratila se na fakultet, otvorila se prema ljudima, izmirila se sa roditeljima, svašta nešta.

Ne znam kako bi da moram promjenit, da li bi imala volje za nekog drugog i da li bi imala istu sreću da naletim na nekog koji ima pravi pristup prema meni, da zna da ustvari dopre do problema, ali pokušala bih. Tako da, ako se desi to da otkažu saradnju, naći ćeš nekog drugog eventualno, samo bez odustajanja.
User avatar
SmokingMan
Posts: 18508
Joined: 08/07/2012 18:11
Location: I am back!

#1317 Re: anksioznostttttttttttt

Post by SmokingMan »

Boemica wrote: 16/05/2020 01:36
Ma ni beknula, ja sam samo sjedila i plakala.

Odluka da odem psihologu i nije bila moja, mene je mama doslovno odvela, za rukicu ko dijete, ugurala u ordinaciju i izašla :lol:

I to joj je bio jedan od svjetlijih momenata roditeljstva.

Nek su nama psiholozi živi i zdravi, poštovanje koje ja imam prema toj profesiji je neizmjerno jer sam zahvaljujući nečijoj upornošći da radi sa mnom promjenila život, vratila se na fakultet, otvorila se prema ljudima, izmirila se sa roditeljima, svašta nešta.

Ne znam kako bi da moram promjenit, da li bi imala volje za nekog drugog i da li bi imala istu sreću da naletim na nekog koji ima pravi pristup prema meni, da zna da ustvari dopre do problema, ali pokušala bih. Tako da, ako se desi to da otkažu saradnju, naći ćeš nekog drugog eventualno, samo bez odustajanja.
Dobro sad bolje razumijem zašto ti je bilo tako. Još je bolje što se majka o tebi odnosi sa mnogo ljubavi, vjerovatno ni mi ne znamo kakva je to vrsta majčinske ljubavi, to nije nešto što mi omladina doživljavamo kada sretnemo nekog potencijalnog partnera, tu i tamo taj osjećaj kako dođe tako i prođe. Ja često kažem ,nije ni za svakoga ni a bude roditelj, jednostavno neko djetetu bude veći neprijatelj, pa onda odgoji svojom nesposobnošću majmuna. :mrgreen:

I ja se slaženm još što je dobro, sve ovo finansira kanton Sarajevo, većina gradova u regiji nema ovakavvid zdravstvene skrbi za osobe sa psihološkim poremećajima/poteškoćama. Primjerie, ja sam imao pravo da biram i kod kojeg ću prihologa ići, i u koju opštinu. Po preporuci drugarice sam otišao u Stari grad, ona se već dži ni godina liječi, doduše plaća i posebne seanse kod provatnika, ima baš dobro plaćen posao pa joj to i nije neki problem.

Nemam predstave šta dalje, i kada će početi sa radom. Najbolje se željezo kuje kada je vrelo, tako ti je i sa terapijama. Mjenjanje psihologa podrazumjeva i drugačiji pristup. Volio bih da je ova Jasmina ostala, ali takve su okolnosti uslijedile da ne tu više neće raditi. Prolem je i taj kako se nekada motivisatiuz činjenicu da sve opet idemo ispočetka.

Meni je pomoglo, ali isto tako, opet nemam tu dendenciju da se pod svaku cijenu moram družiti sa svakim, a i chatati na forumu sa svakim. Sa 90% i više nemam ništa zajedničko, niti su nam interesi isti. Ono, nisam tip koj voli povazdani prelijetati sa teme na temu da bi ubio dosadu. Radije kada ne radim upalim doku, čitam što me zanima, vidim se 2-3 puta sedmično sa prijateljem.

Neka, baš mi je drago da te je krenulo, posebno ovo sa faksom, ja čekam svoje u Spetembru, valjda bude ovaj semestar što ga ganjam, na hajr. :lol:
User avatar
Boemica
Posts: 8617
Joined: 03/09/2018 21:55
Location: Žena bez koje se može.

#1318 Re: anksioznostttttttttttt

Post by Boemica »

I meni je drago :roza:
triple mama
Posts: 558
Joined: 18/03/2011 19:41

#1319 Re: anksioznostttttttttttt

Post by triple mama »

Boemica wrote: 15/05/2020 15:08
SaraFina wrote: 15/05/2020 12:26
Boemica wrote: 14/05/2020 23:06

To što o tome komunicirate i što može da ti se otvori je super.

Možete probati i otići kod psihijatra, neće štetit ukoliko budete i vi pažljivi sa onim što vam psihijatar kaže, a on će znati je li uopšte ima potrebe za nekim liječenjem medikamentima, psihoterapijom ili možda neko drugo rješenje.

Mene su recimo prvo uputili da izvadim hormone štitne žlijezde koliko god to meni bilo čudno i nepovezano.

3x nije dovoljno nažalost. Psihoterapija zahtjeva dosta vremena, iskrenosti i rada. Tek nakon godinu dana sam osjetila ustvari neke ozbiljne pozitivne proizvode tog truda. Nažalost, nije svaki psiholog kompatibilan pacijentu, to jeste nema svaki psiholog pravi pristup prema svakom pacijentu i njih treba promjeniti, ne samo odustati nakon prvog nepodudaranja.

Mlada je ona za psihijatara i lijekova. A možda sam samo ja imala nesrećno prvo iskustvo sa psihijatrom pa sad bez potrebe dižem paniku, ali eto.

https://psihoterapija.ba/ ova gospođa je divna i čula sam stvarno sve najbolje o njoj.
I ja se slazem da odlazak psihijatru nije potreban. Mogao bi izazvati i kontraefekat. Mozda uplasiti djevojku, izazvati nelagodu Ili cak strah. Ne znam sta je kod tebe bio slučaj. Govorim općenito.
Ja sam uvijek prije za psihologa i tek kad se potpuno iscrpe mogućnosti psihoterapije onda ići dalje psihijatrima.

Možda je do mog ličnog ružnog iskustva koje je opet povezano sa samim psihijatrom kod kojeg sam bila (a kasnije sam upoznala još 2 djevojke koje su bile kod njega i imale su isto ružno iskustvo). Pitao me par pitanja: imam li društvo, imam li partnera, izlazim li i seksam li se i dao mi lijekove. Koliko god ja razumijem da ti životni aspekti jesu bitni za ukupno psihičko zdravlje sigurna sam da nisu dovoljni da se odredi koji lijek treba da neko pije i trebali uopšte. Al' sam bila mlada i očajna, a nedovoljno uporna i istrajna da idem dalje po drugo mišljenje, da ustrajem u psihoterapiji i slično.

Baš poput djevojke o kojoj govori forumašica, i ja sam imala želju da postoji neko dugme koje ću ja da pritisnem i da sve samo od sebe prođe.

Ovo sad pišem za ženu koja je postavila pitanja :D Samo mi mrsko da pišem dva posta.

Cilj psihoterapije, barem u mom slučaju, je bio da ja naučim da prepoznam šta to u meni izazove te osjećaje, šta tačno osjećam i da naučim kako da se sama nosim sa tim. To niko ne može naučiti za tri sastanka sa psihologom, pogotovo ne neko tako mlad.

Moji odlasci psihologu su bili poput pohađanja nekog kursa, u kojem sam sama sebe izučavala. Jednom sedmično sastanak, zadaća, istraživanje, pisanje, bezbroj lista nekih o sebi, uključivala sam i druge ljude u taj proces.

Tako da tri puta ... to je ustvari .. nije ni početak.
Ja na prvoj posjeti nisam ništa rekla, doslovno sam nekih sat vremena šutjela bez odgovora na njena pitanja. Tek nakon 2-3 mjeseca je počeo pravi proces, a tek nakon godinu sam uvidjela da se i sama mjenjam i počinjem i svjesno i nesvjesno primjenjivati ono što sam uspjela da naučim u svemu tome.

Nemojte odustat od psihologa.

Jeste li vi svi isli kod psihologa u Dom zdravlja? Ne govorite o privatnom psiholoskom savjetovalistu? Te vjezbe, zadaci i sl. da li ste to radili kod psihologa u Domu zdravlja?
User avatar
Boemica
Posts: 8617
Joined: 03/09/2018 21:55
Location: Žena bez koje se može.

#1320 Re: anksioznostttttttttttt

Post by Boemica »

triple mama wrote: 19/05/2020 08:13
Boemica wrote: 15/05/2020 15:08
SaraFina wrote: 15/05/2020 12:26

I ja se slazem da odlazak psihijatru nije potreban. Mogao bi izazvati i kontraefekat. Mozda uplasiti djevojku, izazvati nelagodu Ili cak strah. Ne znam sta je kod tebe bio slučaj. Govorim općenito.
Ja sam uvijek prije za psihologa i tek kad se potpuno iscrpe mogućnosti psihoterapije onda ići dalje psihijatrima.

Možda je do mog ličnog ružnog iskustva koje je opet povezano sa samim psihijatrom kod kojeg sam bila (a kasnije sam upoznala još 2 djevojke koje su bile kod njega i imale su isto ružno iskustvo). Pitao me par pitanja: imam li društvo, imam li partnera, izlazim li i seksam li se i dao mi lijekove. Koliko god ja razumijem da ti životni aspekti jesu bitni za ukupno psihičko zdravlje sigurna sam da nisu dovoljni da se odredi koji lijek treba da neko pije i trebali uopšte. Al' sam bila mlada i očajna, a nedovoljno uporna i istrajna da idem dalje po drugo mišljenje, da ustrajem u psihoterapiji i slično.

Baš poput djevojke o kojoj govori forumašica, i ja sam imala želju da postoji neko dugme koje ću ja da pritisnem i da sve samo od sebe prođe.

Ovo sad pišem za ženu koja je postavila pitanja :D Samo mi mrsko da pišem dva posta.

Cilj psihoterapije, barem u mom slučaju, je bio da ja naučim da prepoznam šta to u meni izazove te osjećaje, šta tačno osjećam i da naučim kako da se sama nosim sa tim. To niko ne može naučiti za tri sastanka sa psihologom, pogotovo ne neko tako mlad.

Moji odlasci psihologu su bili poput pohađanja nekog kursa, u kojem sam sama sebe izučavala. Jednom sedmično sastanak, zadaća, istraživanje, pisanje, bezbroj lista nekih o sebi, uključivala sam i druge ljude u taj proces.

Tako da tri puta ... to je ustvari .. nije ni početak.
Ja na prvoj posjeti nisam ništa rekla, doslovno sam nekih sat vremena šutjela bez odgovora na njena pitanja. Tek nakon 2-3 mjeseca je počeo pravi proces, a tek nakon godinu sam uvidjela da se i sama mjenjam i počinjem i svjesno i nesvjesno primjenjivati ono što sam uspjela da naučim u svemu tome.

Nemojte odustat od psihologa.

Jeste li vi svi isli kod psihologa u Dom zdravlja? Ne govorite o privatnom psiholoskom savjetovalistu? Te vjezbe, zadaci i sl. da li ste to radili kod psihologa u Domu zdravlja?
Da, psiholog u DZ. Nisam nikad isla privatnom psihologu.
triple mama
Posts: 558
Joined: 18/03/2011 19:41

#1321 Re: anksioznostttttttttttt

Post by triple mama »

opet ja. i opet savjet... kci, kako ima nekoliko predmeta u kojima je neocijenjena mora da odgovara.. medjutim, kako se priblizava taj dan pocinje panika. taj dan pocinje plakati, mucati, kaze da sve zaboravi, tesko dise.... pisacu razrednici o ovome jer moraju znati da nije da ona nece da odgovara (iako je i toga bilo zbog bježanja), ali sad stvarno uci, ali zablokira od straha taj dan... strasno je gledati kako place...pokusavam je umiriti, osokoliti da ona to moze, da ne moze biti gore, moze samo sebi pomoci, da udahne, umije se, smiri se..djaba... ne znam kako se tako transformisala u osjetljivu i krhku osobu. sta da radim?
u petak idemo klinickom, djecijem psihologu...
User avatar
dobar osjecaj
Posts: 3957
Joined: 01/08/2014 11:31

#1322 Re: anksioznostttttttttttt

Post by dobar osjecaj »

Da joj se bar moze omoguciti kvalitetna podrska od skole da joj se odobri postepeni plan polaganja predmeta i da neko kome se moze vjerovati stoji iza toga i omoguci joj sve to. Ta panika i paraliza od nakupljenih obaveza se desava ljudima u svim dobnim grupama i bas se tesko nositi s tim ako nemas nekog razumnog i pazljivog s druge strane da ti pomogne da te obaveze rjesavas jednu po jednu.
Da bar moze vidjeti sebe s vremenske distance godinama poslije koliko su svi ti strahovi nebitni.
triple mama
Posts: 558
Joined: 18/03/2011 19:41

#1323 Re: anksioznostttttttttttt

Post by triple mama »

Isli danas i psihijatru. Dobila zoloft i promazin...malo sam se uplasila cijele te slike i situacije... ne znam da li da djetetu ovo probam ukljuciti? Mislim, nije da ne vjerujem psihijatru...ne znam
User avatar
SaraFina
Posts: 20421
Joined: 28/04/2014 20:32
Location: Antananarivu

#1324 Re: anksioznostttttttttttt

Post by SaraFina »

triple mama wrote: 21/05/2020 12:17 opet ja. i opet savjet... kci, kako ima nekoliko predmeta u kojima je neocijenjena mora da odgovara.. medjutim, kako se priblizava taj dan pocinje panika. taj dan pocinje plakati, mucati, kaze da sve zaboravi, tesko dise.... pisacu razrednici o ovome jer moraju znati da nije da ona nece da odgovara (iako je i toga bilo zbog bježanja), ali sad stvarno uci, ali zablokira od straha taj dan... strasno je gledati kako place...pokusavam je umiriti, osokoliti da ona to moze, da ne moze biti gore, moze samo sebi pomoci, da udahne, umije se, smiri se..djaba... ne znam kako se tako transformisala u osjetljivu i krhku osobu. sta da radim?
u petak idemo klinickom, djecijem psihologu...
Pišite razrednici svakako. Kćer pokušajte smirite tako što ćete joj reći, da ste vidjeli da je radila i da pokuša dati i na ispitivanju/testovima sve od sebe. I da ćete njenim uspjehom Ili neuspjehom ma kakav bio biti zadovoljni. I Ako padne razred nije to ne znam što.. I profesorici pojasnite do detalja zbivanja kod kuće.
Za uvodjenje lijekova odluka mora biti isključivo vaša. Niko vam ne moze na forumu savjetovati da ih uvedete Ili ne. Potrazite mišljenje još jednog psihijatra mozda? Koliko dugo već ide psihijatru? Jednom i odmah prepisao lijek? Ili je po mišljenju i psihologovoj procjeni propisao lijek. Sve ovisi kako je dobila lijekove, na koji način se ponaša i da li su zbilja nuznost. Toliko je toga nepoznatog nama, da vam nikako ne mozemo dati adekvatan savjet. No razumijem u potpunosti i strah i nedoumicu.
Takodjer i preispitajte koliko je zahtjevna skola koju pohadja. Mozda da potrazi nesto drugo?Nešto gdje će biti sretnija, a što je manje zahtjevno.
Last edited by SaraFina on 25/05/2020 22:49, edited 2 times in total.
no_sikiriki
Posts: 16544
Joined: 11/12/2012 13:21

#1325 Re: anksioznostttttttttttt

Post by no_sikiriki »

Nisam doktor, ali bih probala sve i svasta, dakle psihoterapiju redovnu prvenstveno, prije nego sto bih krenula sa takvim lijekovima sa 17 godina. Ako je bas kriza zadnja, onda bih uzela antidepresiv, ali to bas kad bih vidjela da nista drugo ne pomaze dovoljno.
Post Reply