znaš kako ja, i ne samo ja, gledam na to.. mali smo, beznačajni smo.. postojimo u trenu svjetla između dvije vječnosti tame.. ne predstavljamo ništa više od zrna prašine u svemiru, koji je ravnodušan.. svejedno mu je hoćemo li živjeti ili nestati u sudaru sa nekim asteroidom.. ništa oko nas nije bitno niti smisleno i sljedstveno, ništa nije razlog za sreću, ali ni za tugu, nervozu i druge negativne emocije.. dakle, nemaš razloga da budeš sretan ili tužan, ali između to dvoje imaš prostor ravnodušnosti u kojem možeš naći mir.. a mir nije za podcijeniti..Jimmy McNulty wrote:Nisam ja kriv što sam 91' godište i što me nije zapalo da ratujem sa 17 i da budem ranjavan i da imam bolesnu mater i sestru o kojima moram brinut, da kradem konzerve sa kamiona i slično.HAVANA wrote:Nemas ti pojma sta je sjebana mladost.
Svako nešto doživljava na svoj način, ne možemo svi isto doživjet jednu najmanju sitnicu kamoli šta više, nit smo svi isti karakterno, neko je prejak i jak na živcima kao ti, a nekom je puna kapa stresova, uzaludnih pokušaja i zayebancija poput meni.
Znam da su moji problemi i moje muke u poređenju sa tvojim mali ali meni su najveći na svijetu i meni život odavno nema nikakvog smisla. Jbg.
dakle, ako već ne možeš dokučiti sreću, možeš probati usvojiti jedan relaksiran pristup životu, naći utočište u miru i biti, koliko god to ezoterično zvučalo, u skladu sa indiferentnim kosmosom.. svejedno njemu, svejedno tebi i jebe vam se..