Slazem se mora biti mogucnost da sam izaberes. Ali isto mora biti mogucnost sankcionisanja ako tvoja odluka nekog ubije.
Sta neko radi sa svojim tijelom ne treba da bude nicija briga, sve dok ne dodirne nekog mog, onda je moja briga.
Šta smo naučili?
Gotovo tačno dva meseca trajala je borba cele države sa virusom, a poslednji preživeli bolesnik je napustio bolnicu 19. maja 1972. godine.
Ibrahim Hoti je preživeo jer je prethodno bio vakcinisan protiv velikih boginja, pa je prošao sa lakšim oblikom bolesti.
Efikasan odgovor države i društva zaustavio je broj mrtvih na 40.
Za Đulu Lošonca, ključno za smanjivanje straha i uspeh u borbi sa epidemijom bila je ozbiljnost u pristupu.
„Upečatljiva je bila disciplina - ljudi su strpljivo čekali u redu, dolazi na vakcinaciju svesni ozbiljnosti situacije.
„Mi smo imali zaštitne maske, bili smo sigurni da se vlada situacijom i da tu greške nema: oko nas je sve upućivalo da je sistem veoma uređen jer se jasno znalo ko, kad i gde može biti vakcinisan, kako se prati uspeh vakcine, kome je i kako ograničeno kretanje."
Građani su naučili nešto što je i danas glavno uputstvo za borbu protiv virusa.
„Naučilo se mnogo o higijeni, da se mora voditi računa", kaže Jelena Mijović.
Mnogo su naučili i epidemiolozi, ali i celokupan zdravstveni sistem.
Doktor Radovanović kaže da je tadašnja Jugoslavija u mnogim standardima bila čak i relativno bliža zapadnim standardima nego što je današnja Srbija.
„Tada su ljudi verovali u zdravstveni sistem, verovali su doktorima i autoritetima - i to je bitna razlika.
„Sada ne veruju nikome jer su 30 godina varani i vučeni za nos, pa ne veruju ni doktorima, ni autoritetima, ni zdravstvenim vlastima i, nažalost, ta skepsa često nije neosnovana."
Jedno od glavnih oružja u pobedi nad variolom verom ostaje princip koji je univerzalno primenljiv.
„Ključno je da morate da se držite istine, poštujete građane i ne obmanjujete ih", zaključuje doktor Radovanović.