Andrićizam - estetika za genocid, Andrićeva književnost u službi Karadžića

[_BataZiv_0809]

Svaka ličnost je i "žrtva" svog vremena.

Da ste pitali neku random osobu na ulici u to vrijeme, dobili biste vjerovatno i gore odgovore. No, baš zbog toga se mora nužno kod njega razdvojiti lik i djelo, ospem se pepelom kada neko citira Andrića za komentiranje svakodnevnih društvenih pojava.

Andrić je plod društva iz kojeg su kasnije proistekle ustaše, četnici, najveći mogući pokolji i zločini - šta mislite kakav će biti?

Isto kao što je i Wagner bio veliki antisemita.

Svi smo mi plod i potomci tog drustva. Yourself included.

[sehohari]

Svaka ličnost je i "žrtva" svog vremena.

Da ste pitali neku random osobu na ulici u to vrijeme, dobili biste vjerovatno i gore odgovore. No, baš zbog toga se mora nužno kod njega razdvojiti lik i djelo, ospem se pepelom kada neko citira Andrića za komentiranje svakodnevnih društvenih pojava.

Andrić je plod društva iz kojeg su kasnije proistekle ustaše, četnici, najveći mogući pokolji i zločini - šta mislite kakav će biti?

Isto kao što je i Wagner bio veliki antisemita.

Svi smo mi plod i potomci tog drustva. Yourself included.

Niti ti, niti ja, niti iko danas ne može biti plod tog društva. Društvo je živo i dinamično tkivo. It tog razloga ne možeš ni biti "potomak" nekog društva, jer ono ne može ostati u istom stanju ni 15-20 godina, a kamoli više od 100.

Andrić je rođen 1892, što znači da je socijaliziran u BiH prije WW1.
Njegovi roditelji su se vjerovatno još aktivno sjećali perioda Osmanskog carstva, sve ove priče o nekakvim dahijama i slično su tada bile još tema svakodnevnih razgovora, vrijeme masovnih kretanja Bošnjaka prema OC i tkd.

[Rejhana]

Ljudi Božiji, sudite, a da niste pročitali knjigu o Andriću koju sam skenirao i uploadovao na dva različita servera upravo zato da bi se na osnovu NJE raspravljalo. Pročitaj, pa onda sudi.

Radi se o klasičnom kompilatorskom smeću, gdje se većina dokaza bazira na tračevima i rekla-kazala, a i ono što je činjenično napisano o Andriću u ovoj knjizi znalo se o tome već i ranije, i uveliko je pisano, tako da se može reći da se radi o izmišljanju tople vode. Pored ovakvih knjiga, Andriću ne treba odbrana, iako ima par kvalitetnih radova kao npr. od Envera Kazaza ili Zorana Milutinovića. Znači, pored srpskog i bošnjačkog čitanja Ive Andrića, dobili smo i hrvatsko čitanje, mada ono to i nije jer se kao što sam već gore spomenula radi o klasičnoj kompilaciji. U ovoj knjizi se mogu naći stereotipne zamjerke Andriću, laži i poluistine iz njegove biografije, nategnute interpretacije i čiste fantazmagorije koje je do sada trebalo tražiti na raznim mjestima po internet portalima, pa čak i facebook komentarima. Npr. Kristiću smeta što u "Na Drini ćupriji" Andrić govori o lokalnom organizovanju Srba i muslimana, a ne spominje Hrvate, a, eto, i Hrvati su konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini, ne uzimajući možda u obzir da u mjestu radnje nevedenog romana, tj. Višegradu, Hrvata nije ni bilo. Ipak, treba istaći da je i sam autor ove knjige na kraju priznao, da je Andrić bio dosljedan Jugosloven.

KNJIŽEVNE STRANPUTICE: JOŠ JEDNO (NE)LEGITIMNO ČITANJE ANDRIĆA


Politički pamflet koji ne može biti na čast hrvatskoj kulturi

KNJIGA DAVORA KRISTIĆA O NOBELOVCU IVI ANDRIĆU RECIKLIRA OTPRIJE POZNATE ČINJENICE...
Davor Kristić napisao je knjigu "Ivo Andrić - kronika jednog beščašća. Politički i diplomatski životopis Ive Andrića" (Despot Infinitus, Zagreb, 2021.), o političkom i diplomatskom djelovanju Ive Andrića, koja bi nas trebala uvjeriti da "Andrićev politički životopis dokumentirano svjedoči o njegovoj potpori totalitarnim i velikodržavnim projektima koji uključuju etničko čišćenje Albanaca i Turaka, te koji u svojim povijesnim romanima prikazuju političku srbocentričnu sliku Balkana" (str. 167). I za ovu knjigu Davora Kristića mogao bih ponoviti onu ocjenu koju sam izrekao u svojoj recenziji knjige Damira Pilića "Tito očima Krleže" [1], a koja se svodi na konstataciju da se radi o knjizi u kojoj nema ni jedne nove spoznaje, ni jedne informacije o političko-diplomatskim aktivnostima Ive Andrića koje nam već nisu bile poznate.


I to je, prema mojem mišljenju, najveći nedostatak ove knjige, puko recikliranje otprije poznatih dokumenata, knjige koja kao takva nije ništa ino nego prilično nes(p)retno sklepan politički pamflet. A ni jedan pamflet ne može biti na čast hrvatskoj kulturi. Naime, uopće mi nije jasno što se ovim pamfletom zapravo željelo postići. Još jednom dokazati da je Ivo Andrić bio i ostao politički Jugoslaven, koji nije vidio nikakvu razliku između političkih strategija Aleksandra Karađorđevića i Josipa Broza Tita? Da je u životu, manje-više, u svim onim graničnim situacijama slijedio načelo oportuniteta/komoditeta, pa je tako (o)lako odustao od svog hrvatskog podrijetla? [2] Da se u nekim neizvjesnim povijesnim situacijama nije baš najbolje snalazio, pa je tako početkom Drugog svjetskog rata napisao pismo Draži Mihailoviću, koji mu se u tom trenutku učinio "novim Karađorđem", odnosno da je sam Andrić "kriv" što su u nekim vremenima, u 90-im godinama prošloga stoljeća, velikosrpske političke strategije na vulgaran i primitivan način instrumentalizirale neke njegove tekstove? Ili što je i sam u nekim svojim književnim tekstovima nastalima nakon Drugog svjetskog rata svjesno koketirao s ondašnjom vladajućom, komunističkom ideologijom?

I kada bih usporedio ovu knjigu D. Kristića o Andriću s knjigom Michaela Martensa, njemačkog novinara [3] "Vatra u vatri: Ivo Andrić - jedan europski život" (Ljevak, 2020.), jednom uistinu zanimljivom i opsežnom monografijom o ovome književniku, koji, između ostaloga, dijelom pripada i hrvatskoj književnosti, u kojoj je, prema mišljenju Krešimira Nemeca, taj autor "reafirmirao jednu istinsku europsku veličinu", onda bismo vidjeli svu političku i teorijsku, ali i civilizacijsku insuficijentnost Kristićeve knjige.

Doduše, treba reći da nisu svi na ovim prostorima bili oduševljeni ni svim konstatacijama spomenutog njemačkog novinara, inače eksperta za zapadni Balkan, o književnom i inom opusu Ive Andrića. Govoriti o Andrićevu književnom djelu u europskom kontekstu mnogima nije bilo po volji, kao što ni njegov autsajderski pristup književnom opusu ovoga pisca nije bio opterećen onom nepodnošljivom težinom "naših" iracionalnih nesporazuma, koji sve ovo vrijeme u pravilu generiraju seriju "pogrešnih" čitanja njegova opusa. Naravno, nisu sva čitanja opusa Ive Andrića bila pogrešna, nacionalistička… Ovdje, prije svega, mislim na brojne tekstove K. Nemeca, N. Lujanovića, I. Lovrenovića, M. Jergovića, J. Mlakića…, koji su i više nego korektno kontekstualizirali književno-političku pojavu Ive Andrića [4].

Stoga ova knjiga Davora Kristića čini retrogradnu pojavu u hrvatskoj kulturi, bez obzira na to "što je dala glas onima koji su znali tko je doista Ivo Andrić"! Način na koji D. Kristić (treba reći da je autor rođen u Travniku [5] - sic!, i da je neko vrijeme bio i hrvatski diplomat, koji očito ne razumije kako funkcioniraju diplomati i koje vrijednosti moraju braniti) analizira književno-političko djelovanje Ive Andrića krajnje je selektivan, manipulativan i kao takav jedna nelegitimna analiza književnosti. Na sličan način moguće je pisati i o Miroslavu Krleži. Neki su i pisali, ali to ni na koji način nije umanjilo vrijednost njegove književnosti, koja, naravno, nije u svim detaljima sjajna. Kada se relativno dugo živi, a i Krleža i Andrić doživjeli su pristojnu starost, onda ne treba isključiti mogućnost da su tijekom života mogli imati i određenih političkih nesnalaženja, zabluda, lutanja… Nije mala stvar u životu poznavati i Gavrila Principa i Adolfa Hitlera, ili sjediti za stolom sa Stojadinovićem, a nakon njega i s jednim JBT-om, piti kavu s M. Krležom, ali i s jednim E. Jungerom [6], C. Schmittom… Iz današnje perspektive imam dojam da su i M. Krleža i I. Andrić bili itekako konzistentni u svojim stavovima bez obzira na neke manje ugodne epizode!

No ono što iskreno raduje, bez obzira na sve ove moje kritičke objekcije, jest činjenica da i ova knjiga D. Kristića nedvojbeno potvrđuje aktualnost I. Andrića. I to ne samo zbog njegove sjajne literature nego i zbog mnogih drugih stvari iz njegova života, kao što su to epizode iz diplomacije, njegov prilično ležeran odnos prema identitetskim politikama, moralnim načelima, vladajućim ideologijama… Stoga ću sebi dopustiti da za sam kraj ponovim jednu moju prijašnju konstataciju o iznimnoj važnosti njegova opusa: posvema je razumljivo što o njemu pišu i Bošnjaci (R. Mahmutćehajić…), Srbi (Z. Milutinović, D. Glišović…), Hrvati (K. Nemec, N. Lujanović…), što ga u svojim pismima i književnim tekstovima (pre)često spominju i M. Jergović i S. Basara, a Vuku Draškoviću u romanu "I grob i rob" Ivo Andrić postao je krunskim svjedokom - ne samo što je njegova vlastita politička metamorfoza od ultra Srbina do light Jugoslavena posvema logična nego su i njegove najnovije političke (pro)teze o integralnom jugoslavenstvu, o političkoj mudrosti Aleksandra Karađorđevića… na istome onome tragu kako je razmišljao i jedan takav autoritet kao što je to neprijeporno bio Ivo Andrić, iz čega onda logično proizlazi da bi upravo tu vrstu razmišljanja morale prihvatiti i slijediti sve današnje srpske političke elite ako žele uspjeti u ostvarenju svojih političko-teritorijalnih namjera!

P.S.: Autoru Davoru Kristiću prijateljski bih preporučio knjigu Zorana Avramovića "Književna raskrižja. Identitet, Andrić, Crnjanski" [7] (Laguna, Beograd, 2016.), u kojoj taj autor na jedan krajnje prihvatljiv način demonstrira sve potencijalne odnose između nečije nacionalne pripadnosti, tipova kulturnih identiteta i pripadnosti nekoj od nacionalnih književnosti, pa tako možemo, između ostaloga, pročitati i sljedeću konstataciju: "Vera je bila osnovna stigma za oblikovanje razlika u kulturnom identitetu svih stanovnika Višegrada, a ne samo Srba i muslimana. Vera je imala i druga značenja. Ona je bila pokretač za sve one materijalne interese koji su svojstveni svakome čoveku. Borba za vlast i više zemlje, kao i nastojanje da se svoj obrazac života univerzalizuje, izvirali su iz temeljne vododelnice - religije" (str.170).


Zlatko Kramarić

[Osmi Socrates]

Šta to znači "bio je Jugosloven", i završena rasprava.

I to je dovoljno da "odbrani" Andrića? Šta to uopšte znači?

Bio je i Milošević Jugosloven. Odgovoran za smrt desetina hiljada ljudi.

I dokle ćete ubjeđivati ljude da ne znaju čitati Andrića, da ne znaju tumačiti detalje iz njegove biografije, da ne znaju. Samo vi znate. Gdje ste naučili? Naučili vas Tito i Partija.

Sve postoji crno na bijelo. Ja bih čak rekao da nema nekih velikih nedoumica. Čovjek je pisao i u novinama prije Drugog Svjetskog Rata, i, nema nikakve sumnje da je bio simpatizer nacista.

Isto kao što nema nikakve sumnje da je kao zvaničnik jugoslovenske vlade podržavao progon muslimana i Albanaca iz Jugoslavije. Šta tu ima da se tumači, da se "drugačije" čita? Crno na fuckin' bijelo.

[Dervencanka1939]

Šta to znači "bio je Jugosloven", i završena rasprava.

I to je dovoljno da "odbrani" Andrića? Šta to uopšte znači?

Bio je i Milošević Jugosloven. Odgovoran za smrt desetina hiljada ljudi.

I dokle ćete ubjeđivati ljude da ne znaju čitati Andrića, da ne znaju tumačiti detalje iz njegove biografije, da ne znaju. Samo vi znate. Gdje ste naučili? Naučili vas Tito i Partija.

Sve postoji crno na bijelo. Ja bih čak rekao da nema nekih velikih nedoumica. Čovjek je pisao i u novinama prije Drugog Svjetskog Rata, i, nema nikakve sumnje da je bio simpatizer nacista.

Isto kao što nema nikakve sumnje da je kao zvaničnik jugoslovenske vlade podržavao progon muslimana i Albanaca iz Jugoslavije. Šta tu ima da se tumači, da se "drugačije" čita? Crno na fuckin' bijelo.

I zato je tražio od Đilasa da retušira sve fotografije gdje se Andrić vidi na ceremoniji potpisivanja Trojnog pakta, te se ljutio kad su fratri u svojoj publikaciji spomenuli taj njegov pronacistički stav.

Da bi iza rata ušao u KPJ. Tipičan "makako" (naziv u splitu za limenog horoza na dimnjaku, koji se okreće kako vjetar puše)...

[_BataZiv_0809]

Bio je i Milošević Jugosloven. Odgovoran za smrt desetina hiljada ljudi.

Nije.
Svoju zlocinacku politiku je provodio pod krinkom toboznjeg ocuvanja Jugoslavije.

[Rejhana]

Čovjek je pisao i u novinama prije Drugog Svjetskog Rata, i, nema nikakve sumnje da je bio simpatizer nacista.

Pišeš nebuloze kao i većina onih koji ga kritikuju. Izvlačite tvrdnje bez dokaza.

[_BataZiv_0809]

Čovjek je pisao i u novinama prije Drugog Svjetskog Rata, i, nema nikakve sumnje da je bio simpatizer nacista.

Pišeš nebuloze kao i većina onih koji ga kritikuju. Izvlačite tvrdnje bez dokaza.

Pitaj ga sta se cuva u biblioteci u Friburgu/Frajburgu

[Rejhana]

Pitaj ga sta se cuva u biblioteci u Friburgu/Frajburgu

Neka pita Michaela Martensa, on bolje zna

Da li je Andrić simpatizirao i podržavao nacistički režim u Njemačkoj i da li je bio antisemit?

– Andrić nije simpatisao italijanski fašizam niti njemački nacionalsocijalizam. Njegov odnos prema fašizmu najjasnije je ispoljen u lucidno napisanim esejima tokom 20-tih u kojima je upozoravao na opasnost takve ideologije. Njegov odnos prema nacionalsocijalizmu nije bio ništa drugačiji. Ali, moramo razlikovati privatnog Andrića od diplomate. Kada je poslan u Berlin 1939. Andrićev najvažniji zadatak je bio da osigura mir Jugoslaviji, dakle da je zadrži izvan ratnih zbivanja. Berlin je bio najmoćnija prijestolnica sa najmoćnijom vojskom na svijetu u to vrijeme. Naravno, u nastojanju da predstavi Jugoslaviju u najboljem mogućem svjetlu Andrić je morao izražavati simpatije prema Hitleru. Ali njegove privatne bilješke iz tog perioda pokazuju da intimno nije dijelio takva uvjerenja.

[Osmi Socrates]

Najbolje je valjda znao Hitler. On je Andriću i Paveliću dodijelio isti orden.

Možete vi relativizirati koliko hoćete, činjenice i dalje ostaju činjenice. To što su vas Tito i Partija posvađali sa istorijskim fuckin' činjenicama nije krivica ljudi sa mozgom.

[dr_Evil]

Pitaj ga sta se cuva u biblioteci u Friburgu/Frajburgu

Neka pita Michaela Martensa, on bolje zna

Da li je Andrić simpatizirao i podržavao nacistički režim u Njemačkoj i da li je bio antisemit?

– Andrić nije simpatisao italijanski fašizam niti njemački nacionalsocijalizam. Njegov odnos prema fašizmu najjasnije je ispoljen u lucidno napisanim esejima tokom 20-tih u kojima je upozoravao na opasnost takve ideologije. Njegov odnos prema nacionalsocijalizmu nije bio ništa drugačiji. Ali, moramo razlikovati privatnog Andrića od diplomate. Kada je poslan u Berlin 1939. Andrićev najvažniji zadatak je bio da osigura mir Jugoslaviji, dakle da je zadrži izvan ratnih zbivanja. Berlin je bio najmoćnija prijestolnica sa najmoćnijom vojskom na svijetu u to vrijeme. Naravno, u nastojanju da predstavi Jugoslaviju u najboljem mogućem svjetlu Andrić je morao izražavati simpatije prema Hitleru. Ali njegove privatne bilješke iz tog perioda pokazuju da intimno nije dijelio takva uvjerenja.

Silovanje uma

[milojicabrzi]

Konstelacija nekih društvenih okolnosti u prošlosti, može biti čudna.
Negdje sam pročitao da su neki od prvih među 40-ak predsjednika SAD, imali robove, odnosno bili posjednici i robovlasnici, što sa današnjeg stajališta Amerike kao perjanice vladavine ljudskih prava i sloboda, zvuči nevjerovatno.

U tim nekim kasnim '30-im i ranim '40-im godinama, Europa je podijeljena otprilike pola-pola između struja fašista i demokratskih ili komunističkih sistema (sadašnji nositelji vlasti i odlučivanja u EU su nosili crne košulje- Španjolska, Italija, Njemačka sa Austrijom itd.)

Zanimljiva je i serija Nobelovac, koja je rađena u Srbiji, Andrića glumi Tihomir Stanić, koja ima veliki dio koji se bavi Andrićevim statusom nakon partizanskog oslobođenja Beograda.

Od ideja da bude promoviran kao član udruženja književnika, pa do mišljenja da ga kao nepodobnog, treba internirati skoro pa na Goli otok, sa većim akcentom na ovaj negativno nastrojeni segment prema njemu.
Teško je u turbolentnim i vjetrovitim vremenima biti puno pametan...

Ima primjer Tina Ujevića, koji je bio gorljivi zagovornik Jugoslovenstva i države južnoslovenskih naroda, živo je u 10-ak gradova na Balkanu tokom svog života, u sve tri današnje prijestonice (Beograd, Sarajevo, Zagreb), kojem su nakon rata komunističke vlasti izuzetno zamjerile, jer je bio aktivan u novinskoj agenciji Velebit, koja je djelovala u NDH.

Tako se ovaj izratiti liričar, našao pod kritikom zbog angažmana, a gdje je mogao raditi kao novinar ili dopisnik u periodu 1941.-1945. ako je živio na području Hrvatske, na BBC-u nije mogao sigurno...

Tako da, teška je to tema, zbog same činjenice, da se "na Andriću" za njegovog životnog vijeka od neke 83 godine, izmijenjalo nekih 6-7 država i državnih uređenja (od Austro-ugarske do SFRJ), različitih društveno-političkih ustroja, tako da ne znam kako da je djelovao, teško mogao biti svima po volji i nikome se ne zamjeriti...

[Rejhana]

Silovanje uma

Nema tu nikakvog silovanja uma. Sarajevska čaršija nije nikada voljela niti Ivu Andrića niti Zuku Džumhura. Zuki nisu mogli oprostiti prijateljevanje sa Ivom Andrićem, a ni to što je Zukin otac, Abdusеlam Džumhur bio Mladobosanac i kao takav završio u Aradu, gdje je neko vrijeme bio i rahmetli Husaga Ćišić. Abduselam je 1920 postao glavni imam Bajrakli džamije u Beogradu, 1922. godine je dobio kraljevski orden Svetog Save III. reda, da bi nakon toga postao i vojni muftija u Vojsci Kraljevine Jugoslavije.

Džumhur je jedini pisac kojem je nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor za knjigu „Nekrolog jednoj čaršiji“:

Jedan trebinjski beg, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je, prije sto godina, jednom Austrijancu da nikad u svom dugom vijeku nije bio u Dubrovniku, od koga ga dijeli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome začudio, beg mu je rekao: "Nema veće planine od kućnoga praga, gospodine!"

Tako su teško kretali na put i malo putovali Džumhurovi zemljaci, nekad. Doduše, to pravilo je imalo uvijek svoje izuzetke i ta planina nije nikad sprečavala pojedince da putuju svijetom, i naročito, da pohode Istok, koji je njima došao u pohode još polovinom XV vijeka. I oni su odlazili put toga Istoka često, različitim povodima, pod raznim vidovima, voljno ili nevoljno, kao trgovci, vojnici, pitomci, parničari ili prognanici, skitnice ili hadžije. Uostalom, ta planina koja se zove kućni prag bivala je sve manja, ne samo u Hercegovini, nego svuda u nas, dok nije potpuno splasnula. Da, mi smo imali dosta putopisaca, bar malo dobrih i značajnih. (Naš čovjek je uopšte dugo zazirao od pismenoga izraza i zabilježenog ličnog utiska i mišljenja!) Zbog toga putopisna knjiga privlači uvijek našu pažnju i danas, i izaziva naročito interesovanje.

Od mnogih naših putnika pred nama je jedan naročite vrste, slikar i pisac, pisac i novinar, savremen jugoslavenski čovjek, savremenih shvatanja i pogleda, budne pažnje i oštra oka.

Kad se poznati slikar i darovit, popularni karikaturista Politike javio kao pisac mnogi je čitalac bio iznenađen pojavom ovog umjetnika koji umije "u dvije brazde da ore". Ja se, pravo da kažem, nisam tome mnogo začudio. On je rodom iz Konjica, mjesta iznad kojeg se BH zemlja naglo prelama u svoju drugu, mediteransku, kako mnogi misle, bolju polovinu; dakle Hercegovac, a za Hercegovce je riječ veliko iskušenje kojem oni teško mogu da odole. U svakom od njih živi potencijalni pisac ili bar usmeni pripovjedač. Tome iskušenju podlegao je vjerovatno i Z. Džumhur kad je osjetio potrebu da od majstorskog crtačkog prikazanja pređe na pismeno kazivanje. A, time je, htio, ne htio, primio i sve teškoće koje pisana riječ neminovno nosi sa sobom i sve rizike spisateljskog posla.

Prva pomisao koja se javlja pred ovom prozom jeste da će autorov stil morati imati nešto od njegove crtačke vještine. I ta pomisao ne vara. I ovdje linija, gola i tvrda, polazi sa neočekivane tačke, ide pravo i kruto, čini vam se da će tako i u tom pravcu ići do u nedogled, ali se odjednom negdje lomi i neočekivano zakreće kud nikad pomisao ne bi. Tako dobri karikaturisti uspijevaju da nas zasmiju, i, u isto vrijeme, natjeraju da se zamislimo o onom o čemu je njih život nagonio da misle i brinu.

Ova proza je zaista epigramatična i bljeskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. Pa ipak, nailazimo u njoj i na druge osobine koje dolaze pravo od književnosti i književnih pravaca i manira prošlosti i sadašnjosti. To je malo neobična mješavina raznorodnih utjecaja onih koji su prije njega putovali i pisali, i sopstvenih originalnih traženja i pronalazaka. U šarenilu koje ponekad prelazi u baroknu bujnost, a ponekad u ekspresionističke sažetosti vezane mrtvim uzlom, pisac stvara svoj najbolji mogući način kazivanja, koji je ipak, prije i više od svega - slikovit. (On sam, negdje, uzgred, čini zanimljivo priznanje: "Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red"). Njegova slika je često tako uspjela da zastajemo zadivljeni, ne samo pred njenom ljepotom, nego i pred njenom tačnošću. (npr. slika starog kaluđera u Jerusalemu: "Ovako okrenut leđima i podbočen, ličio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije").

Rjeđe su slike koje promaše ili ne dopru do nas, iako ima i takvih. Ali nisu rijetka vizuelna zapažanja dublje, doživljene tačnosti. (Npr.: "Na Istoku se spomenik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve se zalijepio noviji svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili samo vrh minareta").

Tome treba dodati da se na stranicama ove knjige s vremena na vrijeme osjeti i uzbudljiva vibracija koja struji u stupcima dnevne štampe.

Zadržao sam se malo duže na stilu i postupcima ovog pisca, jer se tu nalaze i njegove osobenosti i njegove jake i slabe strane. A sada, vrijeme je da se kaže ono što je glavno: sva je ova knjiga u službi čovjeka, bilo da ga prikazuje u složenim prilikama sadašnjice, bilo u prošlosti, i zato - bliska ljudima. Ona razvija pred našim pogledom brz, ali širok film utisaka i zapažanja o ljudima, ljudskim odnosima i naravima. Njen pisac nije prosto čovjek koji je vidio ono što mi nismo imali prilike da vidimo i koji to preživljava i opisuje kao samo živo lično preimućstvo. On je od pravih putnika putopisaca, i to od onih što putujući, posmatrajući i bilježeći, ne zaboravljaju ko su i šta su, odakle su i kuda im se valja vratiti. To ne znači da takvi moraju nužno da opisuju površno ili tendenciozno ono što vide, ne, oni se uživljavaju u predjele i gradove, u savremene društvene prilike ili minule epohe krajeva kojima prolaze, ali ne da u njima romantičarski žive i uživaju, nego da bi mogli, kad se vrate, da o njima i povodom njih dobro i živo pričaju svojima. To čini i pisac ovih putopisnih crtica. A to mu dopušta da pred nama izazove i osvijetli svojom nejednakom, ali živom svjetlošću mnoge vidove bogate i složene ljudske stvarnosti, sve od sna i legende pa do privrede i međunarodnih odnosa, naročito one koji odgovaraju njegovom temperamentu i talasnoj dužini njegovog senzibiliteta.

Ako čitalac može nešto da zažali pri čitanju ovih putopisa, to je njihova feljtonska kratkoća, ali to opet znači da je autor zanimljiv i da ne iscrpljuje ni izdaleka naše strpljenje i našu želju da ga slušamo.

Osim toga, autor je ovoj knjizi dao nešto čime se nijedan pisac, koji je samo to, ne može pohvaliti. To su crteži likova i predjela o kojima govori njegov tekst. Svojom snagom i živošću oni ističu jake strane ove proze i dopunjuju njene praznine, i, živeći uporedo s njom, mogu samo da doprinesu njenom životu i trajanju.

Zbog svega toga svi su izgledi da će ova knjiga, sa svoja dva načina izražavanja, naići na dobar prijem čitalaca i naći svoje mjesto među našim putopisima. Utoliko prije i utoliko više što se dobar dio njenog teksta odnosi na krajeve koji su po svom geografskom položaju i međunardno-političkom značaju danas u središtu svjetske pažnje. Uzmite je i vi u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovat ćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imat ćete jednog umjetnika živa duha i bogata srca.


Beograd, augusta 1958. godine.

A evo šta je rahmetli Zuko pričao o Ivi Andriću:

Andrić je umjereno jeo i pio. Uz ručak, tih dana u Hercegovini, koji je bio ili riba ili bosanski lonac, popio bi čašicu rakije "loze" i čašu vina za vrijeme ručka. Poslije toga bi popio natenane i meraklijski crnu kafu i popušio bi samo jednu cigaretu.

Prije nešto više od dvije decenije ja sam boravio već tri mjeseca u Instanbulu, kad odnekud saznah da u Carigrad dolazi Ivo Andrić. Ne sjećam se više kako sam saznao dan njegovog dolaska - strpljivo i dugo sam čekao voz koji je kasnio na željezničkoj stanici „Sirkedži”. Najzad, iz spavaćih kola izlazi i glavom i bradom Andrić. Prišao sam mu, dugo smo se rukovali, i tada sam mu rekao: Sramota, u Instanbul dolazi najveći turski pisac svih vremena, a niko ga ne dočekuje na stanici, osim mene... To mu se veoma dopalo i kasnije bi u društvu imao običaj da kaže:

"Sjećaš se, Zuko, kad si ti mene nazvao najvećim turskim piscem svih vremena...?"

U Istanbulu smo tada proveli nekoliko nezaboravnih dana. Bilo je lijepo vrijeme i Andrić mi je govorio, u tim šetnjama po starom Stambolu, da će umrijeti i da se neće moći opredijeliti koji je najljepši grad na svijetu - Lisabon ili Istanbul?
Vozili smo se bijelim lađama po Zlatnom rogu i Bosforu i posmatrao sam ga kako pažljivo i pomno odabire. Jedanput kad smo prolazili pored obale Tophane (starih topovskih šupa), Andrić mi reče:
"Sada znam sigurno, kao da mi je proviđenje šapnulo, da je na ovom mjestu morala biti Prokleta avlija..."

Inače, imao je posebno poštovanje prema velikom reformatoru Turske Kemalu Ataturku - znao je brojne detalje iz njegovog života.

Nikad Andrić ni od koga, pa ni od mene, nije ništa tražio. No, jedanput smo se sreli u Beogradu i on veli:
"Veoma bih se radovao kada bi mi poklonio jedan tvoj crtež iz Burse (kod nas je uobičajeno Bruse)..."

Naravno, ja sam to sa velikim zadovoljstvom učinio. On je taj crtež držao na zidu svoje radne sobe, valjda ga je taj grad podsjećao, po izgledu i po položaju, na njemu drago Sarajevo...

Godine 1957. putovao sam po Istoku i pisao reportaže za „Politiku”. Kad sam se vratio Andrić priča da je redovno čitao sve moje tekstove, da je uživao čitajući ih, neke i po dva-tri puta i naglas. Bilo mi je prijatno to što mi je govorio.

A uskoro, poslije te njegove priče, sarajevska "Svjetlost" mi je ponudila da sačinim knjigu sa tog puta. Ljudi iz tog preduzeća su mi rekli da su čuli kako je Andrić te reportaže hvalio i predložili su mi da ga upitam - da napiše predgovor. Ja se, međutim, nisam odmah usudio da ga priupitam. I tako, sretnem ga jednog dana u bašti Kluba književnika i smognem hrabrosti da mu kažem za taj prijedlog, a on veli:

"Donesite mi rukopis da ga još jednom pročitam, pa ću vidjeti..."

Nije prošlo ni dva-tri dana, pozvao me je da dođem i u koverti mi je predao tekst predgovora za knjigu putopisa "Nekrolog jednoj čaršiji". Tada mi je rekao, dobro se sjećam tih njegovih riječi, da je to prvi i jedini put u njegovom životu da nekome piše predgovor. Bio je, kaže, često i moljen i opsjedan od raznih prijatelja-pisaca i na različite načine im je odoljevao. Eto, to je za mene bio jedan od najsrećnijih trenutaka u životu...

Sjedimo jedno veče u Klubu književnika u Beogradu, mjestu gde je Andrić kao samac često večeravao. Ljubazno prilazi kelner, ne znam da li je to bio Iva ili Budo, klanja se i počinje da nam nabraja dugačak spisak specijaliteta njihove kuhinje: od svakojakih predjela i salata, do garnirunga, pečenja, roštilja, tijesta, kolača i svakojakih drugih đakonija. Andrić ga je pažljivo saslušao i naručio "dva jaja na oko i parče hljeba". Utom je našem stolu prišao jedan ugledan pisac i kritičar, inače naš zajednički prijatelj, a Andrićev ispisnik, poznati bonvivan. I opet je našem stolu prišao kelner i sve ponovo izredao iz bogatog jelovnika. Naš prijatelj je bez velikog razmišljanja poručio i predjelo, i salatu, i jelo, i šta ti ja znam sve... Uz jelo je naručio i crno vino, koje je inače obožavao. Kada je sve to pojeo i popio - pozdravi se i ode. Andrić, ne bez ironije, kaže mi:

"Eto, nešto mislim, kao da ovdje i nije sjedeo i večerao pisac, intelektualac, kabinetski čovjek - nego kao da je sve to pojeo neki mladi obalski radnik, koji je čitav dan istovarao i utovarao vagone."

Posljednji put bio sam sa Andrićem u junu mjesecu 1974. godine. Iz Mostara su mi poslali automobil u Herceg Novi - rekli su mi da me Ivo pozdravlja, da je u Mostaru, i da bi svakako želio da me vidi. Eto, tako smo, tom prilikom, zajedno obišli nama draga mjesta u Hercegovini - Stolac, Mogorjelo, Radimlju, vrelo Bune, Počitelj... Da, kad sam došao odmah mi je saopštio svoju želju - da ja ilustrujem njegove tekstove inspirisane hercegovačkim podnebljem, i da napravim njegov portret za tu knjigu (koju će u jesen 1974. godine objaviti Književna komuna u Mostaru, "Na kamenu u Počitelju").

Tako smo nekoliko dana bili od jutra do poodmaklih večernjih sati zajedno. Šetali smo, ručavali, večeravali, pili kafu i vodili beskonačne razgovore. Ja sam ga neprekidno posmatrao i tegobno se spremao da mu "sročim" portret. Bio je to za mene veoma težak zadatak. Jer, i pored svih karakterističnih crta njegovog lika, stalno mi je „izmicao”, bio mi je neuhvatljiv. I opet je, kao nekad, otišla u koš hrpa papira dok nije došlo do pravog nadahnuća i rođenja linije Andrićevog profila.

Tada, u Mostaru, mnogo smo razgovarali, a priče smo nastavili i u Počitelju, Stocu, Mogorjelu... Da, u Mogorjelu, među čempresima, u toj antičkoj tišini, Andrić je kao i uvijek, bio spreman na svaku uslugu ljudima. Recimo, u čuvarskoj kućici ležala je jedna starica, za koju su nam rekli da ima sto tri godine - zvala se Ana i došla je ovdje kao mlada, lijepa žena sa svojim mužem kada su počela arheološka iskopavanja i konzerviranje nekropole. Kasnije je muž umro, a ona, skoro nepomična i skoro potpuno slijepa, živi život kako mora. Andrić se spremno odazvao molbi njenih potomaka i ušao je u njen sobičak, na kome je ležala sama smrt. Kad su joj rekli da je u njenoj sobi Ivo Andrić, dugo je ćutala, a onda je kao u polusnu rekla: "Čula sam ja za njega, on je dobio neku veliku nagradu..."

U Stocu, u Begovini, u staroj kući hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića pričao je da je primjer Bonaparte izazvao mnoge male feudalce na Balkanu da krenu putem malih balkanskih Bonaparti ili nekakvih malih prosvjećenih tirana. Za njega je to bio slučaj i sa Osman-pašom Ogluom u Vidinu, i sa Milošem Obrenovićem u Srbiji, i sa Ali-pašom Janjinskim u Rumeliji, i sa Ali-pašom Rizvanbegovićem u Hercegovini. Smatrao je da su to bili energični, ali veoma lukavi ljudi od kojih su mnogi, i pored svoje okrutnosti, učinili dosta za napredak i prosvećenost svoga kraja.

Ulazeći u prostranu odaju u kući Ali-paše Rizvanbegovića Andrić je, poput starih Muslimana, skinuo cipele, da ne bi, kako kaže, prašnjavom obućom gazio po tepisima. U dvorištu je, potom, ispod starih narova, koje je u Stolac i Hercegovinu donio Ali-paša sa nekog svoga dalekog putovanja, da kažem, vrlo sadržajno šutio i gledao u domaći ribnjak pun srebrnih pastrmki-potočara...
U Stocu nam je pričao kako je za vrijeme svoga poslanikovanja u Berlinu, imao dobrog prijatelja turskog poslanika, čini mi se da se zvao Gerede, s kojim je često šetao i odlazio na večere po berlinskim restoranima. Pred sam odlazak iz Berlina, Gerede mu se na Andrićeva zaprepaštenje obratio na našem arhaičnom jeziku: "Gospodine Andriću, veli, mi smo zemljaci... Ja sam potomak Ali-paše Rizvanbegovića iz Hercegovine..."

A u Mostaru mi je skrenuo pažnju na mezar u Karađoz džamiji. Veli, to je bio jedan od Rizvanbegovića koji je stekao titulu paše i koji je umro neposredno po austrougarskoj okupaciji. Nova vlast je željela da preminulom dostojanstveniku otomanske imperije oda sve dužne počasti i njegova sahrana je bio prvi slučaj u istoriji Bosne i Hercegovine da na jednom muslimanskom pogrebu, što je bilo nezamislivo, svira austrougarska vojna muzika i da se pojavi odred oficira i vojnika pod oružjem da oda poštu pokojniku...

U časovima odmora, tada u Mostaru, čitao je Getea. Pričao je da će i umrijeti ali da neće protumačiti kako je taj veliki pisac, gospodin i vajmarski ministar, koji u principu prilikom susreta nikome nije pružao svoju ruku već ju je držao na leđima, morao biti zaprepašten kada su u njegov salon ušla dva Balkanca - jedan sa glomaznom drvenom nogom, u izlizanom redengotu, čudovišno velikih brkova, sa turskim crvenim fesom na glavi i austrijskim ordenom na prsima; i jedan potpuno "izluđeni" poeta, nekontrolisanih gestova - Vuk Stefanović Karadžić i Sima Milutinović Sarajlija. Ne znam, veli Andrić, kako se to čudo moglo dogoditi da Gete priđe i pruži im ruku? Da, a Gete je, znajući za njihov dolazak, imao na stolu "Srpske narodne pjesme" koje je Vuk upravo bio objavio. A Vuka je Andrić smatrao najvećim i najzaslužnijim piscem našeg jezika...

Nekoliko puta mi je Andrić govorio da nikada neće prežaliti što nije pisao pod pseudonimom. Govorio je:

"Bio bih mnogo slobodniji i bio bih, možda, i bolji pisac. To prokleto lično ime i prezime u mnogim stvarima me je obavezivalo i ograničavalo..."

I prilikom našeg posljednjeg susreta u stanu, za ručkom, uz čašicu lozovače, ponovo je o tome govorio i spominjao Travena, kao sudbinu pisca kome od srca zavidi.



Zuko Džumhur, Januara 1976.

Ivo Andrić i Zuko Džumhur tokom šetnje u Mogorjelu

[Rejhana]

Tako da, teška je to tema, zbog same činjenice, da se "na Andriću" za njegovog životnog vijeka od neke 83 godine, izmijenjalo nekih 6-7 država i državnih uređenja (od Austro-ugarske do SFRJ), različitih društveno-političkih ustroja, tako da ne znam kako da je djelovao, teško mogao biti svima po volji i nikome se ne zamjeriti...

Dobro zapažanje @milojicabrzi

Činjenica je jedna, a to ne poriču ni ono koji pišu protiv Andrića, a to je da su i Tin Ujević i Ivo Andrić bilo odani ideji jugoslovenstva. Danas je ta ideja omražena kod svih naroda, a posebno kod vladajuće elite i skorojevića koji su se u ratnom i postratnom periodu obogatili u svim banana državicama nastalim raspadom SFRJ, tako da ne čudi ni negativni otklon prema Andriću u Srbiji, pa čak i u seriji, budući da tamo mnogi zamjeraju i kralju Karađorđeviću što je prihvatio stvaranje složene države kao što je Kraljevina SHS, umjesto da se išlo na stvaranje Velike Srbije koja bi išla već onom poznatom linijom Karlobag - Virovitica. Obračun sa Andrićem je u stvari obračun sa Jugoslavijom, tako da to izgleda kao jedna vrsta nekrofilije i šutiranje i gaženje mrtvog leša.

[Osmi Socrates]

Biti "odan ideji jugoslovenstva" pod Stojadinovićem je značilo biti odan fašizmu, velikosrpstvu, najgoroj vrsti centralizma, nasilju nad slabijima, i prekrajanju Evrope po Hitlerovom planu.

Nije jebeni Hitler svakoga tada primao da bude ambasador. Izričito se tražio Andrić jer je prije toga izrazito pozitivno pisao o Hitlerovom prekrajanju Evrope i jer je bio idealan igrač da Jugoslaviju približi članstvu u Trojnom Paktu.

Kao što rekoh, svađati se sa istorijskim činjenicama je blizu insanity.

[milojicabrzi]

Ima li negdje neki citat o tome gdje Andrić hvali Hitlera i njegovo prekrajanje Europe...
Ako je to bilo baš u tom formatu, a ne neki izvučeni kontekst ili sl. stijeljali bi njega UDB-a i OZNA, ne bi on dočekao jesen 1945.

Često se sjetim one internet-citatske parafraze "dođu vremena da pametan zašuti itd.", koja predstavlja prepričan i skraćen izvod iz teksta koji je neko u originalu na ovom formu postavljao.

[TojoOptics]

Biti "odan ideji jugoslovenstva" pod Stojadinovićem je značilo biti odan fašizmu, velikosrpstvu, najgoroj vrsti centralizma, nasilju nad slabijima, i prekrajanju Evrope po Hitlerovom planu.

Forumi i papir trpe, zaista, sve. Znaci, jugoslavenstvo znaci odanost fasizmu???!!! Sa ljudima koji ovako misle svaka dalja komunikacija je suvisna. Kao i sa pokretacem ove teme. Vjerovatno niste nikada procitali nista od Andrica, ako kojim slucajem jeste, pogresno ste shvatili ili jednostavno pripadate bosnjackom ekvivalentu ustastva i cetnistva - mladomuslimanstvu. A, kakve su to ideje znamo svi.

[dr_Evil]

Spoiler

Show

Silovanje uma

Nema tu nikakvog silovanja uma. Sarajevska čaršija nije nikada voljela niti Ivu Andrića niti Zuku Džumhura. Zuki nisu mogli oprostiti prijateljevanje sa Ivom Andrićem, a ni to što je Zukin otac, Abdusеlam Džumhur bio Mladobosanac i kao takav završio u Aradu, gdje je neko vrijeme bio i rahmetli Husaga Ćišić. Abduselam je 1920 postao glavni imam Bajrakli džamije u Beogradu, 1922. godine je dobio kraljevski orden Svetog Save III. reda, da bi nakon toga postao i vojni muftija u Vojsci Kraljevine Jugoslavije.

Džumhur je jedini pisac kojem je nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor za knjigu „Nekrolog jednoj čaršiji“:

Jedan trebinjski beg, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je, prije sto godina, jednom Austrijancu da nikad u svom dugom vijeku nije bio u Dubrovniku, od koga ga dijeli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome začudio, beg mu je rekao: "Nema veće planine od kućnoga praga, gospodine!"

Tako su teško kretali na put i malo putovali Džumhurovi zemljaci, nekad. Doduše, to pravilo je imalo uvijek svoje izuzetke i ta planina nije nikad sprečavala pojedince da putuju svijetom, i naročito, da pohode Istok, koji je njima došao u pohode još polovinom XV vijeka. I oni su odlazili put toga Istoka često, različitim povodima, pod raznim vidovima, voljno ili nevoljno, kao trgovci, vojnici, pitomci, parničari ili prognanici, skitnice ili hadžije. Uostalom, ta planina koja se zove kućni prag bivala je sve manja, ne samo u Hercegovini, nego svuda u nas, dok nije potpuno splasnula. Da, mi smo imali dosta putopisaca, bar malo dobrih i značajnih. (Naš čovjek je uopšte dugo zazirao od pismenoga izraza i zabilježenog ličnog utiska i mišljenja!) Zbog toga putopisna knjiga privlači uvijek našu pažnju i danas, i izaziva naročito interesovanje.

Od mnogih naših putnika pred nama je jedan naročite vrste, slikar i pisac, pisac i novinar, savremen jugoslavenski čovjek, savremenih shvatanja i pogleda, budne pažnje i oštra oka.

Kad se poznati slikar i darovit, popularni karikaturista Politike javio kao pisac mnogi je čitalac bio iznenađen pojavom ovog umjetnika koji umije "u dvije brazde da ore". Ja se, pravo da kažem, nisam tome mnogo začudio. On je rodom iz Konjica, mjesta iznad kojeg se BH zemlja naglo prelama u svoju drugu, mediteransku, kako mnogi misle, bolju polovinu; dakle Hercegovac, a za Hercegovce je riječ veliko iskušenje kojem oni teško mogu da odole. U svakom od njih živi potencijalni pisac ili bar usmeni pripovjedač. Tome iskušenju podlegao je vjerovatno i Z. Džumhur kad je osjetio potrebu da od majstorskog crtačkog prikazanja pređe na pismeno kazivanje. A, time je, htio, ne htio, primio i sve teškoće koje pisana riječ neminovno nosi sa sobom i sve rizike spisateljskog posla.

Prva pomisao koja se javlja pred ovom prozom jeste da će autorov stil morati imati nešto od njegove crtačke vještine. I ta pomisao ne vara. I ovdje linija, gola i tvrda, polazi sa neočekivane tačke, ide pravo i kruto, čini vam se da će tako i u tom pravcu ići do u nedogled, ali se odjednom negdje lomi i neočekivano zakreće kud nikad pomisao ne bi. Tako dobri karikaturisti uspijevaju da nas zasmiju, i, u isto vrijeme, natjeraju da se zamislimo o onom o čemu je njih život nagonio da misle i brinu.

Ova proza je zaista epigramatična i bljeskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. Pa ipak, nailazimo u njoj i na druge osobine koje dolaze pravo od književnosti i književnih pravaca i manira prošlosti i sadašnjosti. To je malo neobična mješavina raznorodnih utjecaja onih koji su prije njega putovali i pisali, i sopstvenih originalnih traženja i pronalazaka. U šarenilu koje ponekad prelazi u baroknu bujnost, a ponekad u ekspresionističke sažetosti vezane mrtvim uzlom, pisac stvara svoj najbolji mogući način kazivanja, koji je ipak, prije i više od svega - slikovit. (On sam, negdje, uzgred, čini zanimljivo priznanje: "Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red"). Njegova slika je često tako uspjela da zastajemo zadivljeni, ne samo pred njenom ljepotom, nego i pred njenom tačnošću. (npr. slika starog kaluđera u Jerusalemu: "Ovako okrenut leđima i podbočen, ličio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije").

Rjeđe su slike koje promaše ili ne dopru do nas, iako ima i takvih. Ali nisu rijetka vizuelna zapažanja dublje, doživljene tačnosti. (Npr.: "Na Istoku se spomenik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve se zalijepio noviji svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili samo vrh minareta").

Tome treba dodati da se na stranicama ove knjige s vremena na vrijeme osjeti i uzbudljiva vibracija koja struji u stupcima dnevne štampe.

Zadržao sam se malo duže na stilu i postupcima ovog pisca, jer se tu nalaze i njegove osobenosti i njegove jake i slabe strane. A sada, vrijeme je da se kaže ono što je glavno: sva je ova knjiga u službi čovjeka, bilo da ga prikazuje u složenim prilikama sadašnjice, bilo u prošlosti, i zato - bliska ljudima. Ona razvija pred našim pogledom brz, ali širok film utisaka i zapažanja o ljudima, ljudskim odnosima i naravima. Njen pisac nije prosto čovjek koji je vidio ono što mi nismo imali prilike da vidimo i koji to preživljava i opisuje kao samo živo lično preimućstvo. On je od pravih putnika putopisaca, i to od onih što putujući, posmatrajući i bilježeći, ne zaboravljaju ko su i šta su, odakle su i kuda im se valja vratiti. To ne znači da takvi moraju nužno da opisuju površno ili tendenciozno ono što vide, ne, oni se uživljavaju u predjele i gradove, u savremene društvene prilike ili minule epohe krajeva kojima prolaze, ali ne da u njima romantičarski žive i uživaju, nego da bi mogli, kad se vrate, da o njima i povodom njih dobro i živo pričaju svojima. To čini i pisac ovih putopisnih crtica. A to mu dopušta da pred nama izazove i osvijetli svojom nejednakom, ali živom svjetlošću mnoge vidove bogate i složene ljudske stvarnosti, sve od sna i legende pa do privrede i međunarodnih odnosa, naročito one koji odgovaraju njegovom temperamentu i talasnoj dužini njegovog senzibiliteta.

Ako čitalac može nešto da zažali pri čitanju ovih putopisa, to je njihova feljtonska kratkoća, ali to opet znači da je autor zanimljiv i da ne iscrpljuje ni izdaleka naše strpljenje i našu želju da ga slušamo.

Osim toga, autor je ovoj knjizi dao nešto čime se nijedan pisac, koji je samo to, ne može pohvaliti. To su crteži likova i predjela o kojima govori njegov tekst. Svojom snagom i živošću oni ističu jake strane ove proze i dopunjuju njene praznine, i, živeći uporedo s njom, mogu samo da doprinesu njenom životu i trajanju.

Zbog svega toga svi su izgledi da će ova knjiga, sa svoja dva načina izražavanja, naići na dobar prijem čitalaca i naći svoje mjesto među našim putopisima. Utoliko prije i utoliko više što se dobar dio njenog teksta odnosi na krajeve koji su po svom geografskom položaju i međunardno-političkom značaju danas u središtu svjetske pažnje. Uzmite je i vi u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovat ćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imat ćete jednog umjetnika živa duha i bogata srca.


Beograd, augusta 1958. godine.

A evo šta je rahmetli Zuko pričao o Ivi Andriću:

Andrić je umjereno jeo i pio. Uz ručak, tih dana u Hercegovini, koji je bio ili riba ili bosanski lonac, popio bi čašicu rakije "loze" i čašu vina za vrijeme ručka. Poslije toga bi popio natenane i meraklijski crnu kafu i popušio bi samo jednu cigaretu.

Prije nešto više od dvije decenije ja sam boravio već tri mjeseca u Instanbulu, kad odnekud saznah da u Carigrad dolazi Ivo Andrić. Ne sjećam se više kako sam saznao dan njegovog dolaska - strpljivo i dugo sam čekao voz koji je kasnio na željezničkoj stanici „Sirkedži”. Najzad, iz spavaćih kola izlazi i glavom i bradom Andrić. Prišao sam mu, dugo smo se rukovali, i tada sam mu rekao: Sramota, u Instanbul dolazi najveći turski pisac svih vremena, a niko ga ne dočekuje na stanici, osim mene... To mu se veoma dopalo i kasnije bi u društvu imao običaj da kaže:

"Sjećaš se, Zuko, kad si ti mene nazvao najvećim turskim piscem svih vremena...?"

U Istanbulu smo tada proveli nekoliko nezaboravnih dana. Bilo je lijepo vrijeme i Andrić mi je govorio, u tim šetnjama po starom Stambolu, da će umrijeti i da se neće moći opredijeliti koji je najljepši grad na svijetu - Lisabon ili Istanbul?
Vozili smo se bijelim lađama po Zlatnom rogu i Bosforu i posmatrao sam ga kako pažljivo i pomno odabire. Jedanput kad smo prolazili pored obale Tophane (starih topovskih šupa), Andrić mi reče:
"Sada znam sigurno, kao da mi je proviđenje šapnulo, da je na ovom mjestu morala biti Prokleta avlija..."

Inače, imao je posebno poštovanje prema velikom reformatoru Turske Kemalu Ataturku - znao je brojne detalje iz njegovog života.

Nikad Andrić ni od koga, pa ni od mene, nije ništa tražio. No, jedanput smo se sreli u Beogradu i on veli:
"Veoma bih se radovao kada bi mi poklonio jedan tvoj crtež iz Burse (kod nas je uobičajeno Bruse)..."

Naravno, ja sam to sa velikim zadovoljstvom učinio. On je taj crtež držao na zidu svoje radne sobe, valjda ga je taj grad podsjećao, po izgledu i po položaju, na njemu drago Sarajevo...

Godine 1957. putovao sam po Istoku i pisao reportaže za „Politiku”. Kad sam se vratio Andrić priča da je redovno čitao sve moje tekstove, da je uživao čitajući ih, neke i po dva-tri puta i naglas. Bilo mi je prijatno to što mi je govorio.

A uskoro, poslije te njegove priče, sarajevska "Svjetlost" mi je ponudila da sačinim knjigu sa tog puta. Ljudi iz tog preduzeća su mi rekli da su čuli kako je Andrić te reportaže hvalio i predložili su mi da ga upitam - da napiše predgovor. Ja se, međutim, nisam odmah usudio da ga priupitam. I tako, sretnem ga jednog dana u bašti Kluba književnika i smognem hrabrosti da mu kažem za taj prijedlog, a on veli:

"Donesite mi rukopis da ga još jednom pročitam, pa ću vidjeti..."

Nije prošlo ni dva-tri dana, pozvao me je da dođem i u koverti mi je predao tekst predgovora za knjigu putopisa "Nekrolog jednoj čaršiji". Tada mi je rekao, dobro se sjećam tih njegovih riječi, da je to prvi i jedini put u njegovom životu da nekome piše predgovor. Bio je, kaže, često i moljen i opsjedan od raznih prijatelja-pisaca i na različite načine im je odoljevao. Eto, to je za mene bio jedan od najsrećnijih trenutaka u životu...

Sjedimo jedno veče u Klubu književnika u Beogradu, mjestu gde je Andrić kao samac često večeravao. Ljubazno prilazi kelner, ne znam da li je to bio Iva ili Budo, klanja se i počinje da nam nabraja dugačak spisak specijaliteta njihove kuhinje: od svakojakih predjela i salata, do garnirunga, pečenja, roštilja, tijesta, kolača i svakojakih drugih đakonija. Andrić ga je pažljivo saslušao i naručio "dva jaja na oko i parče hljeba". Utom je našem stolu prišao jedan ugledan pisac i kritičar, inače naš zajednički prijatelj, a Andrićev ispisnik, poznati bonvivan. I opet je našem stolu prišao kelner i sve ponovo izredao iz bogatog jelovnika. Naš prijatelj je bez velikog razmišljanja poručio i predjelo, i salatu, i jelo, i šta ti ja znam sve... Uz jelo je naručio i crno vino, koje je inače obožavao. Kada je sve to pojeo i popio - pozdravi se i ode. Andrić, ne bez ironije, kaže mi:

"Eto, nešto mislim, kao da ovdje i nije sjedeo i večerao pisac, intelektualac, kabinetski čovjek - nego kao da je sve to pojeo neki mladi obalski radnik, koji je čitav dan istovarao i utovarao vagone."

Posljednji put bio sam sa Andrićem u junu mjesecu 1974. godine. Iz Mostara su mi poslali automobil u Herceg Novi - rekli su mi da me Ivo pozdravlja, da je u Mostaru, i da bi svakako želio da me vidi. Eto, tako smo, tom prilikom, zajedno obišli nama draga mjesta u Hercegovini - Stolac, Mogorjelo, Radimlju, vrelo Bune, Počitelj... Da, kad sam došao odmah mi je saopštio svoju želju - da ja ilustrujem njegove tekstove inspirisane hercegovačkim podnebljem, i da napravim njegov portret za tu knjigu (koju će u jesen 1974. godine objaviti Književna komuna u Mostaru, "Na kamenu u Počitelju").

Tako smo nekoliko dana bili od jutra do poodmaklih večernjih sati zajedno. Šetali smo, ručavali, večeravali, pili kafu i vodili beskonačne razgovore. Ja sam ga neprekidno posmatrao i tegobno se spremao da mu "sročim" portret. Bio je to za mene veoma težak zadatak. Jer, i pored svih karakterističnih crta njegovog lika, stalno mi je „izmicao”, bio mi je neuhvatljiv. I opet je, kao nekad, otišla u koš hrpa papira dok nije došlo do pravog nadahnuća i rođenja linije Andrićevog profila.

Tada, u Mostaru, mnogo smo razgovarali, a priče smo nastavili i u Počitelju, Stocu, Mogorjelu... Da, u Mogorjelu, među čempresima, u toj antičkoj tišini, Andrić je kao i uvijek, bio spreman na svaku uslugu ljudima. Recimo, u čuvarskoj kućici ležala je jedna starica, za koju su nam rekli da ima sto tri godine - zvala se Ana i došla je ovdje kao mlada, lijepa žena sa svojim mužem kada su počela arheološka iskopavanja i konzerviranje nekropole. Kasnije je muž umro, a ona, skoro nepomična i skoro potpuno slijepa, živi život kako mora. Andrić se spremno odazvao molbi njenih potomaka i ušao je u njen sobičak, na kome je ležala sama smrt. Kad su joj rekli da je u njenoj sobi Ivo Andrić, dugo je ćutala, a onda je kao u polusnu rekla: "Čula sam ja za njega, on je dobio neku veliku nagradu..."

U Stocu, u Begovini, u staroj kući hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića pričao je da je primjer Bonaparte izazvao mnoge male feudalce na Balkanu da krenu putem malih balkanskih Bonaparti ili nekakvih malih prosvjećenih tirana. Za njega je to bio slučaj i sa Osman-pašom Ogluom u Vidinu, i sa Milošem Obrenovićem u Srbiji, i sa Ali-pašom Janjinskim u Rumeliji, i sa Ali-pašom Rizvanbegovićem u Hercegovini. Smatrao je da su to bili energični, ali veoma lukavi ljudi od kojih su mnogi, i pored svoje okrutnosti, učinili dosta za napredak i prosvećenost svoga kraja.

Ulazeći u prostranu odaju u kući Ali-paše Rizvanbegovića Andrić je, poput starih Muslimana, skinuo cipele, da ne bi, kako kaže, prašnjavom obućom gazio po tepisima. U dvorištu je, potom, ispod starih narova, koje je u Stolac i Hercegovinu donio Ali-paša sa nekog svoga dalekog putovanja, da kažem, vrlo sadržajno šutio i gledao u domaći ribnjak pun srebrnih pastrmki-potočara...
U Stocu nam je pričao kako je za vrijeme svoga poslanikovanja u Berlinu, imao dobrog prijatelja turskog poslanika, čini mi se da se zvao Gerede, s kojim je često šetao i odlazio na večere po berlinskim restoranima. Pred sam odlazak iz Berlina, Gerede mu se na Andrićeva zaprepaštenje obratio na našem arhaičnom jeziku: "Gospodine Andriću, veli, mi smo zemljaci... Ja sam potomak Ali-paše Rizvanbegovića iz Hercegovine..."

A u Mostaru mi je skrenuo pažnju na mezar u Karađoz džamiji. Veli, to je bio jedan od Rizvanbegovića koji je stekao titulu paše i koji je umro neposredno po austrougarskoj okupaciji. Nova vlast je željela da preminulom dostojanstveniku otomanske imperije oda sve dužne počasti i njegova sahrana je bio prvi slučaj u istoriji Bosne i Hercegovine da na jednom muslimanskom pogrebu, što je bilo nezamislivo, svira austrougarska vojna muzika i da se pojavi odred oficira i vojnika pod oružjem da oda poštu pokojniku...

U časovima odmora, tada u Mostaru, čitao je Getea. Pričao je da će i umrijeti ali da neće protumačiti kako je taj veliki pisac, gospodin i vajmarski ministar, koji u principu prilikom susreta nikome nije pružao svoju ruku već ju je držao na leđima, morao biti zaprepašten kada su u njegov salon ušla dva Balkanca - jedan sa glomaznom drvenom nogom, u izlizanom redengotu, čudovišno velikih brkova, sa turskim crvenim fesom na glavi i austrijskim ordenom na prsima; i jedan potpuno "izluđeni" poeta, nekontrolisanih gestova - Vuk Stefanović Karadžić i Sima Milutinović Sarajlija. Ne znam, veli Andrić, kako se to čudo moglo dogoditi da Gete priđe i pruži im ruku? Da, a Gete je, znajući za njihov dolazak, imao na stolu "Srpske narodne pjesme" koje je Vuk upravo bio objavio. A Vuka je Andrić smatrao najvećim i najzaslužnijim piscem našeg jezika...

Nekoliko puta mi je Andrić govorio da nikada neće prežaliti što nije pisao pod pseudonimom. Govorio je:

"Bio bih mnogo slobodniji i bio bih, možda, i bolji pisac. To prokleto lično ime i prezime u mnogim stvarima me je obavezivalo i ograničavalo..."

I prilikom našeg posljednjeg susreta u stanu, za ručkom, uz čašicu lozovače, ponovo je o tome govorio i spominjao Travena, kao sudbinu pisca kome od srca zavidi.

Zuko Džumhur, Januara 1976.

Ivo Andrić i Zuko Džumhur tokom šetnje u Mogorjelu
[/quote]

Sad vec pucas na sentiment jer eto nece niko da kaze nesto lose iz postovanja prema Dzumhuru. Gledaj nista ovdje ne pise sa cim se necemo mi sloziti, genijalan covjek, koji je volio i poznavao svoju zemlju, samo popiti kafu pored takve intelektualne velicine bi bila cast.

Ali to nije sporni dio. Jedno sam vrijeme gutao njegove knjige, negdje u ranim dvadesetim, imao ogromno postovanje, dok nisam otkrio Krlezu i Susica, ali i dalje je ostao pisac kojeg volim i koji me jednim dijelom oblikovao. Sporan je dio da on u svojim tekstovima zaista iskazuje sovinizam prema Bosnjacima, a koji je iskoristen u promociju genocida. On je dovoljno poznavao historiju da zna kako ce to biti iskoristeno, i kako se izmedju ostalog koristilo i za njegovog vremena. Nema potrebe traziti isprike. .

[Osmi Socrates]

Andrić je prije Drugog Svjetskog Rata pisao u jugoslovenskom diplomatskom listu pod pseudonimom Patrius. Taj podatak je objavljen još za vrijeme Titove Jugoslavije i dok je on još bio živ. Nikad to nije demantirao. Nije to demantirao nijedan komunistički zvaničnik.

Od Hitlera je orden dobio i prije nego što je postao ambasador u Njemačkoj.

Dakle, fuckin' je svima sve jasno, osim ovima u svađi sa istorijskim činjenicama.

[Osmi Socrates]

Biti "odan ideji jugoslovenstva" pod Stojadinovićem je značilo biti odan fašizmu, velikosrpstvu, najgoroj vrsti centralizma, nasilju nad slabijima, i prekrajanju Evrope po Hitlerovom planu.

Forumi i papir trpe, zaista, sve. Znaci, jugoslavenstvo znaci odanost fasizmu???!!! Sa ljudima koji ovako misle svaka dalja komunikacija je suvisna. Kao i sa pokretacem ove teme. Vjerovatno niste nikada procitali nista od Andrica, ako kojim slucajem jeste, pogresno ste shvatili ili jednostavno pripadate bosnjackom ekvivalentu ustastva i cetnistva - mladomuslimanstvu. A, kakve su to ideje znamo svi.

Napisao sam izričito "odanost jugoslovenstvu pod Stojadinovićem". I Stojadinović je bio i jugosloven i fašista istovremeno.

[Osmi Socrates]

A to što mi kačiš razne epitete je potpuni promašaj. Fuckin' si svemir promašio.

Ja nisam ni Bošnjak, ni Hrvat, ni Srbin, ni musliman ni kršćan, ni Jugosloven, a sve sam manje i Bosanac. Boli me ona stvar za sve te etničke, nacionalne i religijske budalaštine.

Ali ne može čovjek prešutiti ove idolatrijske gluposti kad je Andrić u pitanju.

[Osmi Socrates]

Nisam ni anti-Srbin. Meša Selimović se izjašnjavao kao Srbin, pa tvrdim da je napisao najbolji roman u istoriji Balkana, a bogami je visoko i u svjetskoj književnosti. Kakav jebeni Andrić. Proračunat i hladnokrvan.

Drugi najdraži roman sa Balkana mi je Kad su Cvetale Tikve, koji je napisao čovjek koji je bio potpisnik Memoranduma SANU.

To što cijenim jebeni roman mi ne daje pravo da ga opravdavam na bilo koji način zbog potpisivanja Memoranduma.

[TojoOptics]

Andric je bio diplomata, diplomate tog vremena nisu sto i danasnje, lopuze i diletanti; kao takav ponasao se profesionalno prema kancelaru III Rajha. To ukljucuje, izmedju ostalog, postovanje protokola. Pa, nije bio kao Muhamed Kresevljakovic, koji se sa Papom u toku rata trebao sresti, pa izjavio "meni se bas ne ide kod Pape", pa nisu te poslali u tvoje licno ime, vec kao gradonacelnika grada Sarajeva (gradonacelnici od devedeseti na ovamo su, uglavnom, odron, slika i prilika poltrona, oportunista, pragmaticara). Andric je bio kompleksna licnost, zivio u izuzetno komplikovano vrijeme, Adolf Hitler je 1939 godine bio najjaca politicka licnost na svijetu, uzimajuci sve to u obzir, Andric se ponasao u okvirima tadasnje svoje profesije - profesionalno. Optuzivati Andrica da je kreator genocida u Bosni i na Kosovu je suludo. Druga je stvar, koja nema veze sa Andricem, sto su ga srpski nacionalisti prisvojili. I Hitler je prisovojio Friedrich Nietzschea i Wagnera, ali to ne cini nijednog od njih dvojice nacistima. Nacisticki rezim u Njemackoj iskrivio je Nietzscheove ideje kako bi ih prilagodio svojoj ideologiji. Nietzscheova filozofija, koja je bila individualisticka i kriticna prema masovnim pokretima, bila je pogresno interpretirana i koristena za opravdavanje rasizma, antisemitizma i militarizma. Npr. Nietzscheova "volja za moc" pogresno je interpretirana kao opravdanje za agresiju i rat. Nietzsche je, medjutim, smatrao da je prava "moc" u kreativnosti, samopotvrdjivanju i afirmaciji života, a ne u fizickom nasilju. And so on...

[Osmi Socrates]

Ne relativiziraj, jbt. Niko ga nije tjerao da piše pozitivno o Hitleru, Mussoliniju, da prima orden od Hitlera, da poziva na progone muslimana i Albanaca, itd.

Niko ga nije tjerao da bude diplomata pod fašističkom palicom Stojadinovića.

Dakle, sve je sam izabrao. I ne samo to, nego je bio Stojadinovićev čovjek od povjerenja. Hitler bi mu odbio ambasadorstvo u Njemačkoj da nije.

[Osmi Socrates]

I čuj pogrešna stvar što su ga Srbi ga prisvojili.

On se kao bunio, a oni ga prisvojili. Čovjek 1918 pozivao na ubijanje Republikanaca u Zagrebu, nije skrivao zadovoljstvo nakon ubistva Radića, itd.

Kakve vi nevjerovatne gluposti valjate, jbt.