kurty,Dioda hvalaDioda wrote:kurty wrote:Srecom imao sam priliku spustit se u jamu... Nek prica ko sta hoce, al treba imati velika muda za tog...
Prije se dobro zivjelo od tog, dobre plate bile,al su ljudi i radili... I rudar je bio postovan...
Moj deda a.r. je poginuo u prvoj katastrofi u rudniku Breza... Mama bila tad sedmi razred i od tog trenutka pa do prve plate, bila je "stipendirana" od strane RMU... Eskurzije, izlete, knjige, instrukcije..sve je rudnik placao... Imala mjesecni iznos koji je dobijala, plus djeparac za sve ove izlete, eksurzije...Kasnije je na konkursu za posao bila u ogromnoj prednosti jer je bila dijete poginulog rudara... I kad je dosla prva plata, tek je tada ta pomoc od rudnika ukinuta...
Vjerujem da je tako bilo i u drugim granama industrije...
Moj otac kad je umro, bio je u stalnom radnom odnosu u rudniku... Doduse on s jamom nije imao veze, ali je smatran rudarom.... Dvije godine poslije njegove smrti, ja se upisujem na fakultet i konkurisem za stipendiju u rudniku... Dobijem mudo marijanovo...
Znali su se tad cjeniti radnici...
Ovo sto amar napisa da su Aliji drugi spominjali majku je cisti primjer novog shvatanja...Necu dalje...samo cu bana nekog zaraditi
a ovo boldirano narocito. Imala sam priliku slusati o svemu tome, zato sto je moj tata sve do rata radio u Brezi.
Drugacije je vrijeme bilo, a ocito i drugaciji ljudi.
Sve se vise cijenilo
ALIJA
--------------------------------------------------------------------------------
Pise: Miljenko JERGOVIC
Evo, jos i danas cim zami risi mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom, kad kazes Alija, koga se sjetis? Ako se sjetis ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina, to znaci da si sasvim izlijecen od svake proslosti ili jos uvijek nisi osjetio da je stiglo proljece i da nam dolazi najljepsi od svih praznika nasih djetinjstava, Prvi maj, praznik rada. U ovo doba godine, ama bas uvijek, kada netko spomene nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije Sirotanovica, cije je lice obiljezilo sav jugoslavenski komunizam, a da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo. Kada dodje Prvi maj, u televizijskom dnevniku, koji ce voditi nasmijano lice Rinka Golubovica s karanfilom u zapucku, jedna od vijesti bit ce i ta da je delegacija Saveza socijalistickog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovica i dodijelila mu spomen-plaketu u cast praznika rada.
On je bio taj nas radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjecamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na nacin na koji se u casovima srece i zanosa vjeruje u besmrtnost duse. Njegovo lice bilo je otisnuto na novcanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo nase djetinjstvo bila osnovnim sredstvom placanja i jos se, evo, sjecamo dana kada bi nam dalo hiljadarku za kruh i mlijeko, a kusur od dvije stoje zadrzali bismo za sebe. S tom se hiljadarkom kasnije mogla kupiti samo ulaznica za kino, a jos kasnije ona je zamijenjena kovanicom koja se isto tako zvala hiljadarka, ali je vrijedila neusporedivo manje. Dan kada je inflacija iz nasih zivota istjerala lice Alije Sirotanovica bio je dan kada je rijec proleterijat promijenila svoj smisao, a u nase zivote usle su grube sale na racun radnicke klase i radnika. Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na skole i fakultete, nego se islo u rudnike i tvornice.
Ali u predvecerje Prvog maja, tacnije tridesetog aprila u devetnaest i trideset, sjecali smo se radnika i prvoga medju njima, velikog Alije Sirotanovica, koji je izmislio za sebe specijalnu lopatu i njome oborio svjetski rekord u kopanju uglja koji je prije njega drzao neki Rus Strahanov. A Alija, jadan, on je uglavnom sutio, stidljivo poput djevojcice odgovarao na novinarska pitanja, a bio je star koliko samo rudar moze biti star, s borama koje su bile duboke kao sto nama nikada nista duboko nece biti. Imao je brcice, one koje bi neku budalu podsjetile na Hitlera, a zapravo su to bili brcici koje je u Bosni tih godina imao skoro svaki penzionirani radnik ili rudar. Maleni, sijedi brcici kao jedini ukras na licima ljudi koji su izgradili zemlju. Oni su je toliko izgradili da je ni svi naredni ratovi nece srusiti, nego ce opet, kada ratovi dodju kraju, vecina onoga sto oko vidi ostati djelo ruku Alije Sirotanovica i njegovih bezimenih drugova.
Sarajevska televizija imala je emisiju o radnicima. I tko bi se sad sjetio kako se ta emisija zvala! Bila je crno-bijela i uvijek je pocinjala pjesmom o bratu koji svako jutro ustaje u pet i zuri na posao, "usput kaslje, usput dise cisti zrak", pa za njega kazu: "on je teska industrija, on je taj fundament". Ta je emisija bila dosadna kako su dosadne mogle biti samo emisije o radnicima i poljoprivrednicima jer nam ti ljudi nisu imali sta reci, ni poruciti. Govorili su tesko, govorili su malo i bilo ih je sram. Cega su se sramili radnici i cega se sramio Alija Sirotanovic, to nikad niko nece znati. Mozda su se sramili mjesta koje im je bilo namijenjeno u komunizmu: odmah uz zastavu, grb i himnu. Radnik i rudar nikad na televiziji nije mogao biti covjek. On je bio simbol koji vijori na vjetru i traje sve dok se ne podere.
A onda bismo se budili ranim jutrom i isli na prvomajski uranak. Zasto smo isli tako rano, maltene s prvim suncem? Mozda zato sto je u socijalizmu Prvi maj bio surogat Uskrsa ili smo, mozda, trebali osjetiti kako je radnicima koji je svakoga dana u zoru dizu. To vise i nije vazno. To uopce nije vazno. To nikada nije bilo vazno. Tamo, dolje pod zemljom lezi Alija Sirotanovic, lezi sva radnicka klasa naseg djecastva, leze oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli jos samo zuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanovic andjelima poklanja hiljadarke, a njima se oci pune suzama.
Objavljeno u broju 102 DANA, 14. maj / svibanj 1999.