ALEKSANDAR HEMON - obavezno čitanje!

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...
AlisaWonder
Posts: 52
Joined: 20/05/2003 00:00
Location: Sarajevo

ALEKSANDAR HEMON - obavezno čitanje!

Post by AlisaWonder » 11/06/2005 10:24

Vrlo zanimljiv, topao i neobičan tekst, iz malo drugačije perspektive gledanja na stvar tj. mutant državu... vjerujem da ćete se nakon čitanja zapitati isto što i ja - kud mi sa ovakvim državnim ustrojstvom i ljudima na vlasti ( u p.m. ) uopće idemo...

" Moj otac je krajiški Ukrajinac, rođen u okolini Prnjavora, gdje je prije rata živjelo petnaestak različitih nacija. Ukrajinci su se tu doselili krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, nakon što je Austro-Ugarska prvo okupirala, a onda anektirala Bosnu i Hercegovinu. U ta doba zapadna Ukrajina - Galicija i Bukovina - također je bila dio Austro-Ugarske, pa su se moji galicijski pradjedovi i bukovinske prababe kretali unutar granica, a u Bosnu su, prema porodičnom predanju, došli zbog šuma - sa obiljem drva bilo je lakše preživjeti zimu.

Duga je to priča, ali jedna od posljedica tog egzodusa je da sam uvijek imao i još imam dosta rodbine po Bosanskoj krajini, uključujući i Banju Luku. Moja sestra od strica Ana, koja u Banjoj Luci radi kao doktor, jedna mi je od najdražih rođaka. Manje-više smo istih godina, a i često smo provodili ljeta na selu oko Prnjavora, pa kad god dođem u Bosnu, ja odem u Banju Luku da je posjetim. Ovaj put, međutim, nagovorio sam je da sa kćerkom Natašom dođe kod mene u Sarajevo. Ana je u Sarajevu bila mnogo puta, ali Nataša je tek malo starija od dejtonske Bosne (11 godina) i u Sarajevo nikad nije zalazila.

Nataša je normalno, pametno, prelijepo dijete. Odličan je učenik, ali prati likove i djela kako stranih, tako i domaćih estradnih zvijezda. Voli da čita knjige, ali ne voli Harryja Pottera. Nedavno je bila na ekskurziji u Tesliću, i jako voli svoju baku, moju strinu. Moja skrivena ambicija je bila da Nataša nikad ne zaboravi svoju prvu posjetu Sarajevu. Otud mi nije bilo lijeno da im Sarajevo pokažem uzduž i poprijeko. Jeli smo impresivne ćevape kod Želje. Sjedili smo u Inat kući i gledali Bembašu, poznatu im iz pjesme. Išli smo na kolače i bozu kod Ramisa, hodali po Čaršiji, sjedili na Ferhadiji. Sa Jekovca smo gledali na Sarajevo i ja sam im objašnjavao kako se odvijala opsada (koliko sam mogao, jer ja za opsade nisam bio ovdje), kakva je bitka bila na Žuči. Prošli smo pored Markala, pokazao sam gdje je pala granata na red za hljeb u Ferhadiji, kojom se ulicom penjao nosač Samuel. Išli smo na Vrelo Bosne, iznad kojeg je sve minirano, truckali se Alejom kestenova u kočiji. Pričao sam im o braći Morić i braći Halilbašić, o Ćeli, Caci i Ćeli i Aliji Delimustafiću i inim patriotskim ubicama i gangsterima, pokazao Morića han i Gazi Husrev-begovu džamiju i medresu i biblioteku. Hodali smo Vilsonovim, prošli pored mnogih ruševina, stali na Vrbanji gdje su pale Suada Dilberović i Olga Sučić.

U stanu moje bake Jozefine vidjele su rupe od snajperskih metaka i gelera, a ona im je pričala kako je snajper u stomak strefio ženu koja ju je u tom trenutku držala pod ruku. Gonio sam ih da jedu svjež rahatlokum, naučio ih šta je ćurokot i gdje je Vratnička kapija, ispričao im o značaju i vrijednosti aščinice Hadžibajrić F. Namika, kojom sad rukovode njegove divne kćerke. Stajali smo i na mjestu s kojeg je Gavrilo strovalio jednu Imperiju, pokazao gdje su Sinagoga i Eiffelov most i razne pravoslavne crkve. I onda sam na kraju te sulude turneje, koja ih je obje iscrpila, pitao Natašu da mi opiše svoje utiske, kako joj Sarajevo izgleda.

Nataši se Sarajevo jako dopalo. Veći je grad od Banje Luke, ima više prodavnica i kafića i turista, ali joj se činilo, rekla je, kao da je u "stranoj zemlji": građevine su drugačije, ima puno džamija i muslimana (kojih, je li, nema u Banjoj Luci), imena ulica su drugačija (Ferhadija, recimo, kao ona džamija što je više nema u Banjoj Luci) itd.

Sa stanovišta običnog banjalučkog djeteta Sarajevo je ljuto inostranstvo. Zahvaljujući naporima izvjesnog Radovana Karadžića i njegovih nasljednika koji, evo, sjede u vrhu dejtonske države koju su onomad zatirali, Nataša je odsječena od historije i iskustva, ne samo zemlje u kojoj živi nego i vlastite porodice - ja sam onaj ujko iz dalekog inostranstva.

Neko veče sam gledao gospodina Paddyja Ashdowna kako vješto odolijeva naletima Senada Hadžifejzovića - kad bi Senad servirao pitanje čiji je subjekat bila muka "običnog čovjeka", gospodin Ashdown bi uzvratio bekhendom raznovrsnih procenata (porast industrijske proizvodnje u prošloj godini je 25 posto, naučili smo). Kad bi Senad spomenuo "mržnju" koja je gora nego ikad, gospodin Ashdown bi govorio o pozitivnim promjenama i budućnosti - u Bosni je dobro, smatrao je Ashdown, samo to niko iz nekog razloga ne zna. Ne ulazeći u analizu nevjerovatne kombinacije arogancije i namjernog neznanja, sve što ja treba da znam da vidim da je posljedica gospodina Ashdowna i stranog protektorata potpuna katastrofa jeste ono što mi je Nataša rekla - da joj je Sarajevo "strana država".

Srpski, a i drugi, kriminalni nacionalisti znaju da je sve što Ashdownu treba iluzija integracije, da oni dođu na posao da se igraju demokratije i države, i da za to dobiju nezasluženu platu. U međuvremenu, Natašina generacija (a i druge, bezbeli) odrasta obučena da je sve izvan Republike šumske inostranstvo - za desetak-dvadeset godina, dok se Paddy Ashdown bude odmarao u udobnoj penziji na nekom Mediteranu, Natašina i druge generacije neće imati apsolutno nikakve veze sa prijestonicom države čiji su nominalni građani. Nacionalistička vrhuška tzv. međunarodnu zajednicu zamajava i zavlači iluzijom mučne integracije, koreografijom minimalne tolerancije, koja svojevoljno slijepom Ashdownu možda izgleda kao napredak, dok se na terenu, u Banjoj Luci, djeca uče da Bosne tamo nema, da je nije nikad bilo, niti će je ikad biti, da je Bosna preko sedam mora i sedam mora, u inostranstvu.

Nataša će možda sa bosanskim pasošem putovati u pravo inostranstvo, kod tog ujaka ili kod ostalih, kanadskih, Hemona, ali će građanin Republike Bosne i Hercegovine biti koliko i gorespomenuti Harry Potter. Nije to, naravno, njena krivnja, a ona će, možda, uz zalaganje rodbine i ujaka koji će joj pričati priče o Sarajevu i drugim gradovima u svijetu koji se ne sastoji isključivo od Srba, naučiti nešto o zamišljenoj, začaranoj zemlji u kojoj je, nekad davno, prije nego što se ona rodila, bilo gradova gdje je znalo živjeti petnaestak različitih nacija i, što je važnije, raznovrsni dobri ljudi."
Last edited by AlisaWonder on 12/06/2005 13:13, edited 1 time in total.


digger
Posts: 2935
Joined: 03/12/2004 02:10
Location: blizina Toronta

Post by digger » 11/06/2005 15:18

Nice post.

User avatar
Saian
Posts: 14650
Joined: 08/04/2004 21:50
Been thanked: 1 time

Post by Saian » 11/06/2005 15:31

:( :( :(

AlisaWonder
Posts: 52
Joined: 20/05/2003 00:00
Location: Sarajevo

Post by AlisaWonder » 12/06/2005 13:16

izgleda da u rubriku kulture malo ko zaluta, a bas bi voljela da sto vise ljudi ovo procita :roll:

...valjda ce naletiti na temu ...

sllatki
Posts: 201
Joined: 29/01/2005 13:17
Contact:

Post by sllatki » 12/06/2005 13:21

AlisaWonder wrote:izgleda da u rubriku kulture malo ko zaluta, a bas bi voljela da sto vise ljudi ovo procita :roll:

...valjda ce naletiti na temu ...


Neka barem nesto normalno bude na ovom Forumu... :roll:

User avatar
Soul_Sista
Posts: 3752
Joined: 29/01/2003 00:00
Location: anybody seen my baby?

Post by Soul_Sista » 12/06/2005 14:01

Malo se zavukla vec davno jedna otvorena tema o Hemonu i njegovim pisanjima...update!

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... nder+hemon

User avatar
Zox
Posts: 3392
Joined: 17/04/2002 00:00

Post by Zox » 12/06/2005 15:00

:(

car-x
Posts: 3484
Joined: 14/06/2002 00:00
Location: Dunaj
Contact:

Post by car-x » 12/06/2005 15:31

hemon je pravo mocan.. vjerovatno je puno lakse pogledati na bosansku zbilju malo iskosa, nego kad se u epicentru dogadjaja.. tako njemu polazi za rukom da laganeze skuzi sve ono za sto nekim ljudima treba desetljece..

User avatar
Saian
Posts: 14650
Joined: 08/04/2004 21:50
Been thanked: 1 time

Post by Saian » 12/06/2005 15:38

car-x wrote:hemon je pravo mocan.. vjerovatno je puno lakse pogledati na bosansku zbilju malo iskosa, nego kad se u epicentru dogadjaja.. tako njemu polazi za rukom da laganeze skuzi sve ono za sto nekim ljudima treba desetljece..


ma ovo sto pishe meni nije nista novo, nisam ja iznenadjen sto curica iz Banjaluke misli da je Sarajevo druga drzava, nego kad ovako nesto sazheto i s jednom intimnom notom (jer se radi onjegovoj nechaki) prochitam skupi mi se :(

car-x
Posts: 3484
Joined: 14/06/2002 00:00
Location: Dunaj
Contact:

Post by car-x » 12/06/2005 15:40

Saian wrote:
car-x wrote:hemon je pravo mocan.. vjerovatno je puno lakse pogledati na bosansku zbilju malo iskosa, nego kad se u epicentru dogadjaja.. tako njemu polazi za rukom da laganeze skuzi sve ono za sto nekim ljudima treba desetljece..


ma ovo sto pishe meni nije nista novo, nisam ja iznenadjen sto curica iz Banjaluke misli da je Sarajevo druga drzava, nego kad ovako nesto sazheto i s jednom intimnom notom (jer se radi onjegovoj nechaki) prochitas skupi ti se :(


pa upravo to.. covjek je u stanju da se artikulise na neki, sirokim narodnim masama, razumljiv i pristupacan nacin, tako da njegove price rijetko koga ostave ravnodusnim..

BigusDickus
Posts: 3837
Joined: 09/07/2004 09:49
Location: Sarajevo
Contact:

Post by BigusDickus » 12/06/2005 16:09

Ma tuga... ovolisna zemljica, otprilike k'o neki veci svjetski grad, a toliko podijela i madjusobnog odbacivanja...

sunday_morning
Posts: 635
Joined: 23/01/2003 00:00

Post by sunday_morning » 12/06/2005 16:37

AlisaWonder wrote:izgleda da u rubriku kulture malo ko zaluta, a bas bi voljela da sto vise ljudi ovo procita :roll:

...valjda ce naletiti na temu ...


alisa, dobar si termin upotrijebila ''zaluta''...na forumu je par likova sa jedno dvadeset nickova kojima je ocito jako zabavno unistiti svaku iole normalniju temu..zato vise raja ne odgovara, ne replicira, nema zelje...konstruktivnost je ovdje umrla davno ali nam kafane rade punom parom...nesto kao i u real life :roll:

a Hemon... pa svi njegovi tekstovi su odlicni...rekla sam davno da mi je dosta drazi od Jergovica..

User avatar
pitt
Posts: 27121
Joined: 03/12/2002 00:00
Location: Steelers Nation

Post by pitt » 12/06/2005 16:51

Hemon je legenda. Question of Bruno i Nowhere Man trebaju biti u svakoj biblioteci.

sunday_morning
Posts: 635
Joined: 23/01/2003 00:00

Post by sunday_morning » 12/06/2005 16:52

intervju je nesto stariji, ali vrijedi procitati. suptilnost knjizevnika i ratio obicnog covjeka...ne treba se uopce cuditi kako postade tako veliki pisac, ''odjednom''. kad bi svi ovako razmisljali...eh.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------


Aleksandar Hemon, pisac - Sarajevo nikom ništa ne duguje


Nedavno se u BiH napokon pojavio prevod knjige Aleksandra Hemona Pitanje Bruna o kojoj su se u BiH pričali pravi mitovi. Važno je naglasiti da ti mitovi nisu stvoreni na našim prostorima, često sklonim pretjerivanjima, nego su priče o novom Nabokovu začete u kolumnama nekih od najvećih svjetskih književnih kritičara. Tako Hemon uživa mnogo veći ugled i popularnost u SAD, nego što mu je to uspjelo u Bosni i Hercegovini. Nakon ove zbirke objavio je i, još bolje prihvaćen roman, Nowhere man, ali o njegovom objavljivanju nema niti naznaka.
U velikom intervjuu Starta Aleksandar Hemon objašnjava ovaj fenomen, ali i kompliciranu mrežu nacionalnih identiteta, svoj odnos prema jeziku, načitanim ratnim zločincima, Chicagu, Semezdinu Mehmedinoviću i odlučno odbija da Sarajevo upoređuje sa pizzom.

Razgovarao: Selvedin AVDIĆ


Kakav je pogled iz SAD na Bosnu i Hercegovinu?
- Dolazim ovdje relativno često, prošle godine bio sam tri puta. Tako da mi pogled iz Amerike nije drugačiji. U osnovi je to pogled koji imam kada dođem ovdje. Smanjile su se udaljenosti na svijetu, iz različitih razloga... Što zbog Interneta, što zbog moje situacije koja mi omogućava češće dolaske. Iz Amerike je možda lakše ne vidjeti stvari koje vidiš kada stalno boraviš ovdje. Trudim se da me ne zanese bilo kakav oblik nostalgije, pošto mi je jasno da ovdje nije kao što je bilo prije, niti može biti, niti treba da bude... Moj pogled se zasniva na onom što iskusim ovdje i na svjedočanstvima ljudi. Drugačije je kada neko nije posjetio BiH 12 godina. Čuo sam da je jedan tako došao, jeo pitu i plakao... Prošao sam tu prvu fazu nakon povratka - kada jedeš pitu i to ti probudi sjećanje. Nemam toliku sentimentalnost. Imam malo, ali se nadam da mi to ne magli pogled u odnosu na ono što se dešava ovdje.

Prije odlaska u Ameriku, bili ste fascinirani tamošnjom kulturom. Na početku svog boravka u SAD radili ste za "Greenpeace". Tokom tog tumaranja po Americi iz prve ruke ste shvatili druga značenja američke kulture. Kakva su ona?
- Pa, ja sam bio fasciniran izvjesnim aspektima američke kulture. Jedan od načina poimanja američke kulture su generalizacije. To rade ljudi kada dođu u Ameriku, ali i ovdje to rade ljudi, u susretima sa mnom. Govore, recimo, kako Amerikanci vole hamburger, a ne vole ostala jela... Takve neodržive teze... Ima 300 miliona Amerikanaca, i izuzetno su različiti. Neki su sličniji nama nego ostalim Amerikancima. Moja žena je Amerikanka i nas dvoje smo sličniji nego što je ona slična nekim Amerikancima koji žive u Oklahomi. I ja sam pravio takve generalizacije. Sjećam se, krajem 1991. godine umro je Miles Davis. Ali, o Davisu nikada ne misliš kao o Amerikancu nego kao o vrhunskom muzičaru koji je četiri puta promijenio smjer jazza. Primjerci Amerikanaca koji se nama ne sviđaju su oni neizuzetni, dok su svi oni izuzetni manje Amerikanci nego što su individualci. Kada shvatiš da je Miles Amerikanac, a da je jazz fundamentalno američka muzika - da je tu počeo, da će se tu završiti i da tu traje... tada Amerika izgleda sasvim drugačije. To je samo jedan primjer. Shvatio sam da Miles Davis ili Talking Heads u Americi postoje u kontekstu i da su u tom kontekstu, manje ili više, na margini, s jedne strane. S druge strane, i dalje je to legitimna američka kultura. Iz toga slijedi normalan zaključak da je američka kultura komplikovana, složena, u najširem smislu... Postoje političari koji su neofašisti, ali i oni koji imaju pozitivne ljudske instinkte...

Prvo strada romantična vizija američke kulture...
- Nisam imao romantičnu viziju cijele zemlje, ali jesam određenih tačaka. Recimo New Yorka, Greenwich Vilagea, kluba CBGB... Iz ove perspektive izgleda da su to ključne tačke na mapi Amerike. Kada živiš u Sarajevu i voliš Talking Heads, misliš da ćeš, čim stupiš u Ameriku, odmah otići u CBGB. A tamo moraš otići prvo na posao, kakav CBGB...

Na kraju članka Od vrata do vrata na pitanje "Mislila sam da ste neko drugi" depresivno odgovarate "Ja i jesam neko drugi". Da li se taj odgovor promijenio tokom godina boravka u Americi i uspješne karijere
- Ja sam još uvijek neko drugi. Toliko se stvari desilo u mom životu, a svaka od njih, pojedinačno, promijeni smjer života. Promijenio sam se u smislu shvatanja vlastitog identiteta.

Ali, depresivni ton se osjeća u tom članku...
- Kada mi je to rečeno, sve je bilo depresivno. To mijenjanje identiteta bilo je izvan moje kontrole. Kada sam izgovorio ja sam neko drugi, preuzeo sam kontrolu nad vlastitim identitetom. Bio sam u stanju da pišem o tome i to je drugačiji odnos - pozicija aktivnosti, kontrole nad vlastitim identitetom i životom. Ako je u tom trenutku bilo depresivno, sada je sigurno drugačije.

Miljenko Jergović tvrdi da ne bi bio toliko produktivan pisac da je ostao živjeti u Sarajevu. Da li bi to ostavilo traga i na Vama?
- Mislim da bi. Volim Sarajevo, ali u njemu ima mnogo iskušenja u smislu gubljenja vremena. I prije rata je bilo takvo... Moje iskustvo života u Sarajevu je osciliranje između potpune euforije i potpune depresije. Euforija se odražavala tako što sam mnogo radio, sa velikom količinom misli... Mislim da je to povezano sa velikom količinom popijene kafe. Nakon euforije nastupila bi depresija, tokom koje sam samo zurio u plafon. Između te dvije faze postojala je ogromna količina vremena provedenog u kafani. U ovom gradu postoji mnogo žalosnih ljudi koji su jednom ili dva puta nešto dobro u životu uradili. Tako su došli do nekog platoa kada ih njihovi sugrađani cijene do kraja života. Od tog trenutka pa nadalje za njih nema potrebe da se ikada više radi. Jer, svoj legitimet u kafani oni su zaradili jednom knjigom, albumom ili filmom... U Americi ja nisam ni blizu takvog platoa, nisam siguran ni da je on moguć. To je prilično neudobna situacija. Ako su dvije knjige bile uspješne, ne mora značiti da će tako biti i sa trećom. U SAD godišnje izlazi 50 hiljada naslova, knjiga može da propadne za manje od sedam dana. U Americi postoji i drugačija kultura rada.

Da li ste se uspjeli naviknuti na nju? U stvari, mora da ste bili prinuđeni da se naviknete...
- Da, bio sam prinuđen. Ja čeznem za situacijom u kojoj bih mogao u po dana batalit' sve, sjest' u kafanu i s ljudima pričati o fudbalu. Ali, u Chicagu nemam dovoljno ljudi za to, pa sam primoran da radim.

Nedavno ste napisali nostalgičan tekst o Sarajevu koji je ovdje naišao na ironične komentare. Da li Vas je to povrijedilo?
- Nije to nostalgičan tekst. Pažljivo sam birao primjere iz Sarajeva koji nisu iz prošlosti nego se mogu pronaći i danas - stepenice koje su oguljene đonovima, ljepota žena, miris podruma... Možda je reagovanje na te stvari obojeno činjenicom da sam ih sve već iskusio prije 15 godina. Možda taj tekst izgleda nostalgično zbog činjenice da u ovom kijametu neko kao ja reaguje osjetilno prema tome, jer takve stvari, očigledno, nisu dovoljne da bi se održala životna struktura stanovništva. To nije bila niti poanta, nisam želio nikog ubijediti da je dobro u Sarajevu. Nisam lud, treba da budeš dobro lud za tako nešto. Reakcije me nisu povrijedile. Bila je mala polemika sa gospodinom Gojkom Berićem koju nisam lično shvatio niti sam razumio da on ima nešto lično protiv mene. Ovdje ljudi misle da čim neko dođe u Sarajevo, da ga odmah spuca nostalgija i da ništa pod milim bogom ne vidi. Vidim ja kakav je kijamet ovdje... I da ne vidim, ljudi pričaju...

Da li ste čitali tekst Nevena Anđelića o muslimanskom Sarajevu?
- Jesam. Ne slažem se s njim. Apsurdna je ta njegova tvrdnja da su sastojci na pizzi dokaz ikakve kulturne promjene. Evo, kada sam kupovao novine na trafici, vidio sam toliko sisa, porno časopisa... Volio bih da je u tom smislu ovo više muslimanski grad, jer tako nešto nervira. S druge strane, desila se izvjesna promjena u strukturi stanovništva iz očiglednih razloga, ovdje je bio rat, jebi ga. Treća stvar, koja je izuzetno važna i koja mora da se shvati - ne dođe ovaj grad nikome ništa. Ne duguje meni Sarajevo specijalno poštovanje jer sam ovdje živio prije rata. Grad živi svojim životom, a u njemu još uvijek ima dovoljno ljudi i svega ostalog da ga ja volim i cijenim. To što se desilo s njim je nesreća, ne dođe meni grad da se popravi zato što sam nezadovoljan njim. I to zato što sam nezadovoljan kvalitetom pizze...

Da li je zaista istina da ste počeli pisati na engleskom jeziku kako bi se distancirali od stvari kojim Vas je naučio Nikola Koljević? Ili ste, jednostavno, željeli da u Americi uspijete kao pisac?
- Ni jedno ni drugo. Diplomirao sam 1990. godine i tada sam završio odnos sa Koljevićem. On je poslije toga postao otvoreni nacionalista. U čitavoj situaciji Koljević je bio samo vrh ledenog brijega. To je situacija u kojoj akademici, filozofi, profesori književnosti učestvuju u ratnim zločinima. To dovodi u pitanje koncept književnosti po kojem ona, kao, oplemenjuje ljudska bića. Pojednostavljeno govoreći, oni koji čitaju Shakespearea su, kao, bogatiji ljudi od onih koji ne čitaju i tako su moralno bolji. To očigledno nije istina... Vrhuška SDS-a se načitala i napisala poezije. To je problem za nekog kao što sam ja, čiji se život zasniva na književnosti, koji je sebe formirao čitajući, koji je prije rata vjerovao da je razlika između mene i aktivnih članova nacionalnih stranaka to što ja slušam Talking Headse, čitam knjige...

Tako je bilo najlakše objasniti...
- Jeste. Onda sam shvatio da to u osnovi nema nikakve veze. Čovjek može sasvim lijepo da recituje Shakespearea na engleskom i da bude ratni zločinac. Postoje brojni primjeri za to, oni su posijani po evropskoj istoriji. Od izvedbi Bethovena u Berlinu... To mi je bio problem, ako želim da čitam i pišem, morao sam da riješim problem svog odnosa prema književnosti - zašto to radim, kome to radim... Počeo sam sa čitanjem. Čitao sam knjige koje sam volio prije rata kako bih vidio kako funkcionišu u tom kontekstu. Počeo sam pisati na engleskom jeziku zato što sam shvatio da ću u Americi živjeti dugo vremena i da će moje životno iskustvo biti određeno tim jezikom. S druge strane, jezik je povezan sa iskustvom, on uvezuje iskustvo čovjeka i neke zajednice. Sve što se dogodilo u BiH mijenjalo je bosanski jezik, pojavile su se neke nove riječi. Recimo, riječ šehid prije rata pojavljivala se samo u teološkim tekstovima. Sjećam se, kada sam prvi put pročitao tu riječ, tek iz konteksta sam shvatio šta ona znači. Ona ranije nije bila dio mog vokabulara.

Bila je upotrijebljena u običnoj agencijskoj vijesti...
- Da, jer sada je to riječ koju svako upotrebljava sa velikim rasponom značenja. To je samo mali primjer. Tu je i osjećaj veze sa jezikom, jezik se uči od drugih ljudi, niko ga sebi ne isisa iz prsta... Ti, moji, drugi ljudi bili su pod opsadom, a ja sam bio u Americi. Boljela me ta odvojenost od jezika. Sjećam se, početkom rata zvali su me iz Dana da pišem za njih. Par tekstova izdiktirao sam preko satelitskog telefona i u jednom trenutku sam rekao da ne mogu da pišem. Jer, kome ja da pod opsadom pričam o filmovima koji igraju u Americi? Organska veza sa jezikom bila mi je razbijena. Tada sam počeo da se obučavam da pišem na engleskom jeziku. U tom trenutku sam vjerovao da ću čitav život pisati isključivo na engleskom jeziku. Tek poslije rata ponovo sam uspostavio vezu sa svojim maternjim jezikom.

Govorilo se da je Vaše učenje engleskog jezika bilo fanatično. Je li to pretjeran izraz?
- Pa, neprestano sam čitao knjige, bilježio nepoznate riječi, tražio ih po rječnicima. Radio sam puno radno vrijeme i apsolutno svo slobodno vrijeme provodio u čitanju. Da li je to fanatično, stvar je procjene... Ja mogu reći da sam to prilično ozbiljno radio.

Zašto se Vaše knjige ne štampaju u BiH? Knjiga „Pitanje Bruna" objavljena je tek prije nekoliko dana, a o romanu „Nowhere man" nema ni naznaka da će ikada biti objavljen. Da li je moguće da ovdašnji izdavački nisu zainteresirani za Vaše knjige?
- Za Nowhere man je moja greška. Sve sam već bio dogovorio sa Buybookom, trebao sam da uredim prevod, a onda sam stao. Imao sam previše posla. Od 360 dana prošle godine, više od 100 proveo sam na putu. Što se tiče Pitanja Bruna, pola te knjige izašlo je u izdavačkoj kući Bosanska knjiga. Dakle, postojao je interes... Dijelom je to bio sticaj okolnosti, a dijelom sam ja zaglavio. Nije to bio nehaj, nego precjenjivanje vlastitih sposobnosti.

Još 1992. godine imali ste spremnu zbirku priča za štampanje. Šta se desilo sa njom? Koliko se ona razlikuje od knjige „Pitanje Bruna"?
- Ona se fantastično razlikuje. Ako ima ijedna pozitivna posljedica rata, onda je to što je ta zbirka priča iščezla. Mada priča Lik i djelo Alfonsa Kaudersa, koja se nalazi i u Pitanje Bruna, potiče iz te zbirke. To je jedina priča koju sam napisao na maternjem jeziku a onda preveo. Drago mi je što sam ipak napisao tu zbirku, jer čovjek uči da piše praveći greške. Ta knjiga je bila greška sa estetskog i teoretskog stanovišta.

U Vašem pisanju prevladava tema nepripadanja i multipliciranja identiteta... Pretpostavljam da toga nije bilo u iščezloj zbirci.
- Najvažnije za pisanje je stav prema jeziku. Ta knjiga iz 1992. godine je bila nekakav šlampavi minimalizam. Mislio sam da iza toga stoji izvjesna forma nihilizma, odbacivanja istorije... Ali, to je bio izraz straha, napisao sam je kada se sve ovo spremalo.

Čini se da Vas najviše zanima taj osjećaj nepripadanja, da neprestano imate potrebu objašnjavati i razmišljati o tome?
- Ne bih ja to nazvao osjećajem nepripadanja, to je vezano sa identitetom... Za vrijeme rata, neki kanadski profesor sa našim imenom je tumarao kroz Bosnu u ratu. Svuda su ga zaustavljali, na različitim punktovima. Na jednom punktu otvorili su mu pasoš, vidjeli da ima naše ime i pitali ga šta je? On je rekao da je profesor. Ali, na tom punktu ljude nije zanimalo šta je čovjek u životu postigao svojim radom i svojim izborima. Nije ih zanimao identitet koji se razvija samodefinisanjem. U diskursu nacionalnih identiteta to je potpuno nevažno. Za pripadnost vrhuški SDS-a kvalifikacija nisu bili naučni radovi, nego to što u porodičnoj tradiciji imaju četništvo. Postoje dvije vrste identiteta - onaj koji sam biraš i onaj koji ti nameću. Moj nacionalni identitet je izuzetno komplikovan...

Da li Vam je dosadilo da ga naprestano objašnjavate?
- Jeste, ali ne samo to. Neću da ga objašnjavam, jer čim te neko pita šta si, pita te da bi znao šta misliš, na kojoj si strani...

Negdje sam čitao da koristite trik u takvim situacijama pa uzvraćate pitanjem „ A zašto vam to treba"...
- Da. A nekada nisam ni raspravljao nego sam izmišljao zemlje da ne bih morao objašnjavati. Koliko god da nosim identiteta, ne mislim kao niti jedan od njih, ja mislim kao pisac.

Ovdje su Vas neki mediji opisivali kao pisca koji je doživio američki san. Kako reagujete na takve napise?
- Znam za to... Meni se to srećom desilo, nisam nikada sebi rekao e sad ću ja prodavati mnogo knjiga. Sve se desilo korak po korak, sjedneš da napišeš priču i ne znaš hoćeš li moći napisati sljedeću... Smeta mi to, ne zato što je neistinito u mom slučaju, nego zato što je ta floskula o američkom snu izgovor za eksploataciju velikog broja emigranata kojima ne padne kašika u med kao meni. Američki san je propagandna kategorija. On se podmeće strancu kao mamac, a ogroman broj stranaca radi u fabrikama za minimalne nadnice.

Njih podgrijavaju tom pričom o "američkom snu".
- Da, ali sve im je teže to održati... Naročito sada kada postoji patriotski akt koji u pitanje dovodi slobodu, bitan dio američkog sna... Govorilo se da si u Americi slobodan, a odjednom se pojavi hapsana. Svi emigranti tamnije kože su sumnjivi...

Kako objašnjavate da se toliko značajnih intelektualaca protivi Bushu a taj, ne naročito inteligentan čovjek, i dalje nesmetano provodi sve svoje planove?
- Zato što je većina tih umnih ljudi irelevantna sa stanovišta političke moći. U nacionalnoj kulturi važni su nacionalni intelektualci jer daju legitimitet nacionalnoj državi. Dakle, takva država je potrebna, jer bez nje nacionalna kultura ne može da izdevera. Nacionalni intelektualci su važni, u kontaktu su sa nacionalnim bićem a imaju i nacionalne akademije znanosti i umjetnosti... Tako Srpska akademija nauka i umjetnosti piše Memorandum. Kao odjek toga postoje nezavisni intelektualci koji misle da će se svi postiditi ako oni nešto progovore. Što je iluzorno i odjek je koncepta nacionalne kulture. Tiraži nekog nacionalnog pisca su potpuno nevažni. Recimo, tiraži Dobrice Ćosića, ako on još piše, su potpuno nevažni, jer on je otac srpske kulture koliko god knjiga da prodaje. On je pisao Memorandum! U Americi prvo postoji kapitalizam, pa tek onda politički sistem. Ključna činjenica je tržište. Pisci postoje na tržištu i nemaju priključak na vlast. Vlastima ne trebaju intelektualci da bi definisali američke nacionalne interese. Sve se definiše u skladu sa interesima američkog kapitalizma. Pozitivna posljedica toga je što niko od mene ne očekuje da mu pišem ustav. Fašistički pisci ne pišu ustav, nema Aralice... Postoje, naravno, desničarski pisci koji mogu prodati milion knjiga, ali oni neće pisati ustav. Zbog toga Busha ne zanima šta misle intelektualci.

Da li Vas zbog toga mori osjećaj beznačajnosti pisanja?
- Ne, to je oslobađajuće, mogu da se bavim književnošću. Nemam nikakvih političkih ambicija. Političke interese imam kao privatno lice, građanin, ne kao pisac. Sa stanovišta književnosti, situacija u kojoj pisac misli da predstavlja veliku grupu ljudi, da piše u ime nacije, to je promašaj... Mene to ne zanima, ja pišem o svom iskustvu. Ne predstavljam velike grupe ljudi, ne objašnjavam bosansku bol ili nesreću niti ikom svojim knjigama objašnjavam šta se desilo ovdje. Da naglasim, u knjigama se ne bavim ni američkim suštinama, ne objašnjavam ni američke građane Bosancima.

U jednom intervjuu na pitanje zašto još uvijek živite u Chicagu odgovorili ste da je to zbog toga što su tamo bolje biblioteke...
- Da, pitali su me zašto se ne vratim u Sarajevo. Ali, u osnovi, meni je lakše da iz Chicaga dođem u Sarajevo nego što bih iz Sarajeva odlazio tamo i bio u kontaktu sa Chicagom. Chicago ima mnogo prednosti nad Sarajevom - biblioteke, filmovi, najbolji simfonijski orkestar na svijetu, ima stalno tople vode... Ja želim da budem u kontaktu sa Sarajevom na mnogo načina. Ako sam ikom ovdje od koristi, što je diskutabilno, od veće sam koristi u Chicagu nego da živim ovdje. Volio bih da dođem u Sarajevo i uradim nešto ovdje. Imam potrebu da vratim nešto Sarajevu i Bosni.

Pripremate li novu knjigu?
- Prošle godine sam mnogo putovao, dijelom zbog istraživanja za novu knjigu, dijelom zbog promocije... Nema tajne oko nove knjige, nego još nije sve definisano. Bavim se istočnom Evropom, Ukrajinom, Moldavijom...

Volio bih da vidim Jozefa Proneka.

Kojeg ovdašnjeg pisca bi trebalo pod hitno prevesti na engleski jezik?
- Marka Vešovića, mada je on neprevodiv, jezik mu je tako sočan. Bilo bi idealno kada bi se preveo izvjestan izbor knjiga ili bar priča kako bi se vidio raspon i stekla svijest. Jer svako književno djelo postoji u svom vlastitom kontekstu. Sve je jasnije kada se shvati kontekst.

Kojeg američkog pisca bi trebalo hitno prevesti za nas?
- Roman Dancer koji je napisao irski pisac Colum McCann, o Rudolfu Nurejevu.

Kakvu muziku slušate dok pišete?
- Različitu, od Mahlera do ljute elektronike što udara u potiljak. Postoji neka povezanost određene muzike sa onim što pišem, ali je ne mogu objasniti. Pisao sam neku priču prije par mjeseci koja nema ništa klasično, ali sam čitavo vrijeme slušao Šestu simfoniju od Mahlera. Ne mogu objasniti tu vezu, ali kada god sam pisao tu priču nisam mogao ništa drugo slušati.

Koja tri albuma su formirala Vaš muzički ukus?
- Bijeli album od Beatlesa, London Calling od Clasha i Paket aranžman.

U koje vrijeme pišete?
- Ujutro.

Kucate li direktno u računar?
- Ne, imam naliv pero.

Kako izgledaju Vaše bilježnice?
- Ne bilježim mnogo. Ima tu svega, od brojeva telefona do boje nečije košulje.

Da li zapisujete dijelove rečenica koje čujete?
- Ne, pamtim ih.

Ko prvi čita rukopis?
- Moja žena.

Koliku biblioteku imate i koliki je u njoj procenat knjiga sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora?
- Imam nekoliko hiljada knjiga, i među njima, nekolika stotina sa ovih prostora. Svoju prijeratnu biblioteku poklonio sam Filozofskom fakultetu i nekim prijateljima. Knjige sa ovih prostora sam nabavio u posljednjih nekoliko godina. Ranije nisam imao para za kupovinu knjiga.

Možete li preporučiti tri knjige za čitanja?
- Orhan Pamuk je izvrstan. Nisam čitao ovu Zovem se Crvena, ali mi je dobra njegova Crna knjiga. On je veliki pisac. Velika mi je i knjiga Avanture Ogija Marča, Saula Bellowa. To sada ponovo čitam. Nedavno sam razgovarao sa Ivanom Lovrenovićem koji mi je rekao da na ovim prostorima ne postoji Kralj Lir od Shakespearea. A to je njegova najveća tragedija i samim tim najveća tragedija svih vremena.

Najdraži film?
- Vertigo od Hitchcocka.

Kojeg glumca biste voljeli vidjeti u ulozi Vašeg junaka Jozefa Proneka?
- Ne bih volio da vidim glumca, volio bih da vidim Jozefa Proneka. On mi postoji u glavi i ne znam nikoga ko je takav. Dobro bi bilo kada bi to bio neki glumac sa ovih naših prostora.

Najdraži moderni domaći pisac?
- Semezdin Mehmedinović, mada je on moj prijatelj, pa sam pristrasan. To prelazi granice čitalačkog odnosa. Mi razgovaramo dva do tri puta mjesečno, diskutujemo o knjigama, provjeravamo ideje... On mi je saveznik, saradnik i brat u književnom smislu.
Last edited by sunday_morning on 12/06/2005 16:59, edited 1 time in total.

User avatar
pitt
Posts: 27121
Joined: 03/12/2002 00:00
Location: Steelers Nation

Post by pitt » 12/06/2005 16:56

Hemon je jedan od rijetkih koji situaciju i u zemlji a i u svijetu predstavi onakvom kakva stvarno jeste ......naravno uz izvjesnu dozu humora.
Semezdin je takodje pravo dobar. Sarajevo Blues obavezno procitati.

car-x
Posts: 3484
Joined: 14/06/2002 00:00
Location: Dunaj
Contact:

Post by car-x » 12/06/2005 17:39

pitt wrote:Hemon je jedan od rijetkih koji situaciju i u zemlji a i u svijetu predstavi onakvom kakva stvarno jeste ......naravno uz izvjesnu dozu humora.
Semezdin je takodje pravo dobar. Sarajevo Blues obavezno procitati.


cito sam semezdinovu neku, hm, ne sjecam se kako se zove.. nije blues.. mozda sto sam bio u vojsci i cito je na prekide izmedju "dnevnih aktivnosti", ali mi je nekako bila, hm, smorasta.. znam da bi zaspo svaki put kad bi okreno novu stranicu..

sarajevo blues jos nisam procito..

jacasa
Posts: 17
Joined: 06/11/2004 12:24
Location: Amsterdam

Post by jacasa » 12/06/2005 18:26

trebali bi svi mi biti sretni sto imamo Hemona da nas predstavlja u svijetu. on je najrealniji i najobjektivniji pisac. sve sto napise vrijedi procitati. ko zna, mozda nesto i naucimo od covjeka.

The_Fluid
Posts: 5591
Joined: 02/08/2002 00:00
Location: Earth
Been thanked: 3 times

Post by The_Fluid » 12/06/2005 21:18

pitt wrote:Hemon je jedan od rijetkih koji situaciju i u zemlji a i u svijetu predstavi onakvom kakva stvarno jeste ......naravno uz izvjesnu dozu humora.
Semezdin je takodje pravo dobar. Sarajevo Blues obavezno procitati.


eventualno potraziti i fantome slobode koje je semezdin uredjivao, jer tu je bilo dobrog shtiva za dvije godine lektire.
Glede Aleksandra Hemona, Alisa hvala ti na temi, nekako mi se čini da je sa svakom novom riječi on sve bliže samoj srži ljudi i onog što se dešava među ljudima ovdje, mada sam i nije ovdje konstantno, što mu sigurno daje dovoljan odmak da napiše trezveno i realno bez primjesa populizma.

EI Presidente
Posts: 766
Joined: 17/11/2004 21:24

Post by EI Presidente » 16/06/2005 21:55

Cijenim Hemona kao pisca, iako mislim da cesto pretjeruje u negativnom opisu Amerike, posebno u svojoj kolumni u Danima. Amerika ima mnostvo pozitivnih strana, i bilo bi mi drago kada bi Hemon pokusao da ih priblizi citateljstvu u BIH, a da se manje bavi politikom u USA. Meni se licno svidio ovaj tekst o njegovom zivotu u Chicagu:

"Jedna od prijatnih posljedica ovog mog piskaranja je to da mi se svijet javi i kaže mi šta misli o mojim razmišljanjima. Kad nisam na putu ili u frci, ja odgovorim na mnoge od tih e-mail poruka, osim ako nisu uvredljive i nepristojne. Nakon zadnje kolumne (Pitanje pripadanja) lijepim riječima su mi se javili mnogi čitaoci - hvala im kolektivno, jer nisam stigao da se zahvalim pojedinačno.

Bilo je, međutim, i nekoliko čitalaca koji su našli za shodno da me naruže i izvrijeđaju na način koji me, razmaženog, uvijek zaprepasti i uznemiri jer mi nije jasno šta sam im ja to uradio. Pa ipak, iza sve te mržnje i svih tih uvreda, koje su vjerovatno simptom neke mučne traume, uspijevam da razlučim pitanje koje mi većina tih čitalaca postavlja: A što sam u Americi ako mi se tamo ne sviđa? Pitanje je legitimno i zavređuje odgovor, uprkos patološkoj huji s kojom se postavlja.

Najjednostavniji odgovor na to pitanje je: A gdje ću? U Americi sam se našao silom prilika, kao i stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca i milioni izbjeglica i imigranata koji idu ili završe tamo gdje im se zalomi. Taj svijet - moj svijet - ne intervjuiše zemlje-kandidate, a onda izabere gdje misle da će im biti najbolje, inače bi svi išli u Švedsku ili na Novi Zeland ili u raj.

Čovjek se snalazi tamo gdje jeste, a onda se snađe ili se ne snađe - ja sam se snašao. U tom snalaženju, vezao sam se za Chicago: tamo imam puno ljudi koje volim, dosta prijatelja i poznanika, imam ekipu s kojom igram fudbal i sezonsku kartu za čikaški simfonijski orkestar, imam bricu, mesara, kafanu i štele, imam tridesetak hiljada Bosanaca i Hercegovaca, imam znanje o gradu, koje sam nakupio dugogodišnjim njuškanjem i skupljanjem nepotrebnih činjenica, imam navike vezane sa svim tim - to je moja Amerika, mreža veza sa drugim ljudima u Chicagu, odnosi koje sam godinama uspostavljao kako bih se jednog dana, barem donekle, tamo osjećao kao kod kuće.

Pitanje mojih nezadovoljnih čitalaca zahtijeva veće, teoretsko, pitanje: Od čega se sastoji ljudski život? Svako koga ja znam, iz Bosne i bivše Jugoslavije, barem je jednom upotrijebio frazu "normalan život", bilo kako bi (nostalgično) opisao predratno bivstvovanje ili kako bi opisao svoja današnja stremljenja u Bosni ili u inostranstvu. Kad nekog upitaš šta je bio (ili će biti) normalan život, pitanje ih malo začudi i zbuni - normalno je po definiciji očigledno - ali na kraju ispadne da se normalan život sastoji od stabilnog izvora prihoda i druženja (prijatelji, pjesma, ljetovanje itd.) i da je obilježen odsustvom "politike" na izvorištu prihoda i u odnosima među ljudima.

Život nam je, tako, postao nenormalan u trenutku kad je "politika" uletjela među nas, pa se počelo misliti ko je šta, pa su plate i penzije počele kasniti mjesecima, pa su se prijateljstva raspadala zbog besmislenih histerično-historijskih pitanja ("Ko je prvi stigao na Balkan?"), pa je onda došao rat, koji je, kao što znamo, nastavak "politike" vojnim sredstvima, a i dobar izbor prihoda lopovima. "Politika" je na ovim prostorima pokidala veze među ljudima, zato što im je nametnula život u nacionalističkim apstrakcijama nauštrb normalnosti koja, pored veza sa ljudima i hljeba, zahtijeva i osjećaj da je tvoj život u tvojim rukama. Zato je druga strana čežnje za "normalnim životom" česta žalba da se više niko ne druži: dijaspora se žali da puno radi, pa nema vremena, a u Bosni su svi od nervoze izgubili volju.

Normalan život je uvijek lokalna pojava, odvija se i obavlja se sa ljudima koje možeš rukom dotaći, sa prijateljima i porodicom, lišen političkih i nacionalnih apstrakcija. U normalnom životu himne i zastave i naopake nacionalne misije ne igraju nikakvu ulogu, a ako igraju, život ti više nije normalan i dobro je ako ga uopšte ima.

Ja sam imao sreću da sam uspio obezbijediti relativno normalan život u Chicagu. Relativno normalan, kažem, jer moji prijatelji žive u Montrealu, Londonu, Sarajevu, New Yorku, Berlinu, Parizu, Sao Paolu, Istanbulu itd., a imam rodbine u Kanadi, Engleskoj, Švedskoj, Francuskoj, Italiji, Australiji, Srbiji, Hrvatskoj, a bogami i Bosni i Hercegovini. Da na bilo kojem mjestu u svijetu - u Kini ili Bosni, na Novom Zelandu ili Aljasci, bilo gdje - živi kritična masa mojih prijatelja i rodbine, ja bih se sutra tamo selio. Takvog mjesta, treba li reći, više nema, niti će ga ikad biti, te je tako moj relativno normalni život u Chicagu sve što imam, uspjeh veći od svih nagrada i knjiga i tričave slave.

Pored inherentne sklonosti američkog kapitalizma da kida veze među ljudima, taj relativno normalni život je ugrožen zbog akcija i aktivnosti Bushove vlade; američka politika se uvlači u odnose među ljudima; prijateljstva su pukla zbog rata u Iraku; muslimane odvodi američka tajna policija; Abu Ghraib, Guantanamo Bay i američka vlada koja po svijetu organizuje mučenje zatvorenika ne sekiraju posebno američku političku i inu elitu; životi i umovi se pune apstrakcijama o sukobu civilizacija i ulozi Amerike da širi demokratiju po svijetu itd. Normalan život postane nenormalan postepeno, tako što ljudi - građanstvo - polako počinju da prihvataju nenormalno kao normalno, poričući da se išta mijenja, a onda se jednog dana probude usred ludila. Taj proces mi je poznat iz mog prijašnjeg, bosanskog iskustva, kad sam naučio da je prva linija odbrane uvijek ona temeljna, materijalna veza među ljudima. Tu se brane dignitet i neprikosnovena autonomija ljudskog života, na koje svako ima neporecivo pravo, garantovano, uzgred budi rečeno, i američkim ustavom.

Otud nema apsolutno nikave kontradikcije u činjenici da volim Chicago dok sam uvijek spreman da kritikujem umobolne i zločinačke operacije Bushovog režima. Naprotiv, ta kritičnost je moguća samo zbog toga što sam vezan za ljude u gradu u kojem živim, zato što mi Chicago pripada, zato što znam da u Chicagu i diljem Amerike, kao i u Bosni i Sarajevu, postoji veliki broj ljudi koji se svakog jutra bude u nadi da će ovaj dan biti prvi dan normalnog života."

Kwaheri
Posts: 3290
Joined: 30/04/2004 12:33

Post by Kwaheri » 18/06/2005 13:27

...i kad se malo zagrebe ispod... :(
...fakat tuzno...

krkan
Posts: 367
Joined: 31/12/2004 04:13

Post by krkan » 21/06/2005 10:29

ja se sjecam hemona jos dok je radio na 'omladinskom'

jos tad me je odusevljavao tako da me ne iznenadjuje njegov uspjeh

kako u americi tako i kod nas

User avatar
CiCiban
Posts: 2047
Joined: 17/02/2002 00:00

Post by CiCiban » 05/07/2005 23:07

hmm.. stvari definitivno nisu onakve kakvim se cine
ponekad

User avatar
danas
Posts: 18821
Joined: 11/03/2005 19:40
Location: 10th circle...

Post by danas » 05/07/2005 23:40

jedna od najboljih stvari koje je ikada napisao:

HEMONWOOD
DANI br. 245
22. Februar 2002.

Ledeni metak

evo ovih dana pomalo gledam i Zimsku olimpijadu 2002. Nema se šta puno gledati: TV-kompanija NBC, koja ima monopol nad prikazivanjem Olimpijade, moždi: često se čini da se na Olimpijadi takmiče samo Amerikanci, slabo je šta uživo, a kad nema takmičenja, onda se mozak ispira poučnim pričama o sportistima koji su - u slow-motionu i uz pratnju najgore patetične muzike - negdje, nekada prevazišli nekakve teškoće i eto ih sada ispunjavaju svoje snove u Salt Lake Cityju. To, naravno, proizvodi u meni nemoguće količine zlobe - kad se u Super G-u jedna Amerikanka, koja je, tvrdili su komentatori, pala u svakoj važnoj trci u posljednje dvije godine, ponovo izvalila, meni je moje ledeno srce zaigralo.

Neizbježno, ova Olimpijada me podsjeća na onu, našu Olimpijadu. Sinoć sam ženi Lisi pričao kako se onomad pripiti čuvar spustio na kartonu niz zaleđenu bob stazu - bilo mu mrsko da hoda - i nekako preživio samo s felgama i ogrebotinama. I kako su u restoranu "Una" pokušali da zavrnu Kirka Douglasa. Osim tih događaja, malo se čega sjećam - čak su i to bile priče koje sam čuo od raje.

Ja sam, naime, te zime bio na braniku (one) domovine u Štipu, u Makedoniji. Na dan otvaranja Olimpijade, moja pješadijska četa je bila na terenu. Spavali smo u zemunicama, u rupama u zemlji, iako je to bila jedna od najgorih zima u makedonskom sjećanju, pošto je kapetan Vidoje Milošević bio odlučio da nas čeliči. Kapetan Milošević je bio idiot, te nam je naredio da zemunice iskopamo u podnožju brda, te se kiša slivala drito u zemunice. U tim zemunicama sam naučio kako grob izgleda iznutra, a miris ilovače zanavijek se ugradio u moje moždane ćelije - ja mislim da ću ga mrtav prepoznati. Onda mu je palo na pamet da u zemunicama iskopamo kamine - rupu u zidu od ilovače i onda mali dimnjak učvršćen konzervama. Pošto smo se smrzavali, mi smo ložili vatru, ali ti kamini nisu, da kažemo, vukli. Otud smo nas šestorica, svaki sa po dva ćebeta, spavali zagrljeni u parovima, donji dio tijela u ledenom blatu, a gornji u gustom dimu.

Kao i svi idioti, kapetan Milošević je bio ambiciozan i beskrupulozan - kvaliteti koje je komandant štipske kasarne, izvjesni potpukovnik Ratko Mladić, bez sumnje cijenio. Dobivši naređenje da vojska mora da gleda otvaranje Olimpijade, kapetan Milošević je naredio da se u (drugom) brdu iskopa amfiteatar, kako bi kompletna četa mogla vidjeti taj veliki događaj. Četa je čitav dan provela kopajući sjedišta, stepenice u blatnom brdu, a onda je kapetan Milošević instalirao televizor u podnožju i vojska je gledala otvaranje ispod razapetih, lohotnih šatorskih krila, dok je pljuštala kiša pomiješana sa snijegom. Mnogi su zaspali i onda se klizali nizbrdo, kao onaj čuvar, ali polako, blatnjavih guzova, prema olimpijskom plamenu koji ih nije mogao ogrijati.

Tako su to otvaranje svi vidjeli - svi, to jest, osim mene. Pošto je kapetan Milošević znao da sam ja iz Sarajeva, pričinjavalo mu je posebno zadovoljstvo da mi ne dozvoli da gledam otvaranje. Umjesto podrške Olimpijadi, moja dužnost je bila da iskopavam kamion (ja sam bio četni vozač) iz blata u koje ga je do osovine zaglavio kapetan Milošević. U toj četi je bio još jedan Sarajlija, mislim da se zvao Nermin, iz Treće gimnazije - on mi je bio opisao otvaranje: "Super je bilo", rekao je. Nermina (ako mu je to bilo ime) se sjećam, također, kako u seoskoj školi, gdje smo spavali kad smo se izvukli iz onih grobova, sjedi na slami, gleda u zid i pjeva neku debilnu pjesmu "Novih fosila" koja je bila hit te zime. Recimo samo da nikad u životu nisam čuo tužniju muzičku izvedbu. U tom sam selu vidio sve što sam vidio uživo od Olimpijade - ušao sam, na raport, u odaje kapetana Miloševića, koji je iz kreveta gledao skijanje, sa rukom do zgloba u čakširama. Tu sam spazio kako Jure Franko prolijeće kroz cilj, na radost lokalne publike. Tako sam sve skupa vidio oko trideset sekundi Olimpijade.

I kad me neko pita da se prisjetim Olimpijade, ja nemam čega da se prisjetim, osim mržnje koju sam prema kapetanu Miloševiću i JNA osjećao. Te sam zime proveo sedmicu dana u stacionaru, nakon što je kapetan Milošević natjerao svoju četu da radi jutarnje vježbe u potkošuljama usred mećave, smišljajući kako da ga ubijem a da me ne uhvate. Jedino što mi je padalo na um, izobličen romanima Agathe Christie, glađu (sedam dana sam samo pio kompot od šljiva) i groznicom, bilo je da nekako napravim metak od leda i onda upucam kapetana Miloševića u srce, gdje bi se led otopio i niko ne bi znao šta ga je strefilo. Nikad nisam dizajnirao ledeni metak, i kapetan Milošević je, bezbeli, živ i zdrav i na nekom spisku ratnih zločinaca.

U januaru ove godine sam išao na skijanje u Montanu (ja sam odrastao na skijama), presjedajući u Salt Lake Cityju. Pošto smo na aerodromu u olimpijsko-mormonskom gradu morali provesti par sati, vakat je bio da se nešto i čalabrcne. U aerodromskoj sendvičarnici na kasi je radila jedna Aida. I prije nego što sam ugledao njeno ime na pločici na prsima, čuo sam je kako priča bosanski sa drugim ženama. Kad sam joj na našem jeziku rekao "Dobar dan", Aida mi se osmjehnula i odgovorila na engleskom. Ja nisam odustajao, nekako mi je bilo važno da popričamo u Salt Lake Cityju na jednom od olimpijskih jezika, ali Aida se nije dala slomiti - odgovarala mi je na engleskom. Da mi je odgovorila na bosanskom, ne znam šta bih joj rekao - možda bismo popričali o Olimpijadi, i ovoj i onoj, možda bi pričali o Bosni. A ovako smo Aida i ja bili dva svijeta različita i nekako mi se čini da je sve to zbog kapetana Miloševića. Da sam onda uspio izmaštati ledeni metak, možda bi sve bilo drugačije. A može biti i da su ledeni meci fulili kapetana Miloševića i zgodili Aidu i mene, i još se nisu otopili.

Dezze
Posts: 1286
Joined: 16/06/2005 19:59

Post by Dezze » 11/07/2005 23:50

pitt wrote:Hemon je jedan od rijetkih koji situaciju i u zemlji a i u svijetu predstavi onakvom kakva stvarno jeste ......naravno uz izvjesnu dozu humora.
Semezdin je takodje pravo dobar. Sarajevo Blues obavezno procitati.


Ja vala preporucujem da NE gubite vrijeme na Semezdina....Dosadan je pravo! :(

glasnost
Posts: 406
Joined: 20/08/2003 00:00

Post by glasnost » 13/08/2005 01:49

za sve hemonoljupce- Covjek bez proslosti, u biblioteci magazina DANI, sljedeci petak (5 KM)

Post Reply