Aleksandar Hemon - all about

[repeater]

Nova knjiga, od 1 Maja u amer.knjizarama.
Prve recenzije: http://www.bookforum.com/inprint/015_01/2297
Slijedi odlomak ..

[repeater]

THE DEATH OF LAZARUS AVERBUCH

[Bea_Trix]

THE DEATH OF LAZARUS AVERBUCH

super ...

[EI Presidente]

Drug Hemon ne da je ubo u danasnjoj kolumni, ma svaka mu je na mjestu.

Kako smo poraženi

Za Bosnu su se manje-više sva takmičenja završila ili porazom ili diskvalifikacijom. Mi više nikome ne možemo ništa, pošto su već neko vrijeme sve pobjede tuđe a svi gubici naši

Moja prijateljica Steph je odrasla u Liverpoolu, u kući čije je dvorište bilo obasjano reflektorima legendarnog Anfielda. Sjeća se da je kao djevojčica ležala u svom krevecu i slušala moćni huk sa stadiona. Prvi put je na utakmicu otišla s ocem - koji je, naravno, imao sezonsku kartu za Kop - kad joj je bilo jedanaest godina. Prvi put je pratila Liverpool na utakmici u gostima s petnaest godina, a tada negdje je počela i da ide po Evropi - to su bila vremena kada je Liverpool harao kako po Kontinentu tako i po Engleskoj. Otud je ona ne samo moj izvor informacija i glasina vezanih za moj omiljeni klub nego i usmeni historičar Liverpoola, žena koja se sjeća svega i svačega vezanog za Liverpool.

Pričala mi je jednom o vremenima kad su liverpulski huligani bili zloglasni diljem Evrope, kada su masovne tuče na utakmicama bile redovna pojava, kada su postojale paravojne huliganske grupe koje su održavale treninge na kojima su vježbali napade na protivničke navijače, kada je izvjesni broj liverpulskih fanatika pripadao ultradesnoj Britanskoj nacionalnoj partiji, kada su neki navijači bili spremni ubiti, a možda i ginuti, za svoj klub. Sve je to kulminiralo 29. maja 1985. masakrom na Heyselu, kada je nasmrt pregaženo 39 navijača Juventusa.

To se sve dešavalo, pričala mi je Steph, nakon što je Margaret Thatcher zatvorila brodogradilišta i dokove koji su hranili Liverpool. Nezaposlenost je znala dostići pedeset posto u gradu koji je bio siromašan i u doba kad je bilo posla. (Dovoljno je vidjeti kako izgleda okolina Anfielda - male, mračne, radničke kuće - pa da se prepozna historijska vezanost kluba za određenu klasu.) Uspjeh kluba je postao pitanje života i smrti, a sve su se frustracije prebacile u domen fudbala - Liverpool Football Club je bio tračak smisla u besmislenom životu. Steph se sjeća tih teških vremena, kad nije bilo hljeba da se jede, kad se nije znalo da li će ikad biti bolje i kad je jedna i jedina stvar koja je držala grad u životu bila sljedeća utakmica kluba. To, naravno, nije bio nikakav izgovor za huligansko nasilje, ali je bilo jasno da je nasilje u tom kontekstu bilo neizbježno.

Sjetio sam se te priče o gradu koji je dotakao dno čitajući o neredima u Mostaru i "slavlju" u Sarajevu nakon utakmice Turska - Hrvatska. Očigledno je, naravno, da je intenzitet "slavlja" proporcionalan opštem očaju, kao što su bakljade i zastave na vječitim derbijima uvijek bile svjetlije i veće što je život bio mračniji i manji. Ali u oblasti doticanja dna, Bosna jedva da ima premca (da nije Zimbabvea, bili bismo svjetski prvaci). Pod parolom "Nas i Turaka trista miliona" aktivirana je budalasta fantazija o nekoj tajnoj vezi sa sekularnom, modernom demokratskom zemljom koja je izrasla iz revolucionarnog negiranja Imperije čiji je dio Bosna nekad bila. U modernoj Turskoj fesovi i pokrivanje su zakonom zabranjeni, Allah ne figuriše u Ustavu, a za Bosnu niko ne haje. Slaviti pobjedu Turske u Bosni je kao slaviti pobjedu Španije na Kubi - veze su ili ukopane u prošlosti ili su stvar investicija te tako krajnje teoretske za osiromašeno lokalno stanovništvo. I ako je pobjeda Turske naša pobjeda, zašto stati tu - zašto ne slaviti pobjedu kriket reprezentacije Pakistana nad Novim Zelandom? Zašto ne nasrnuti na švedske i brazilske turiste zato što su švedski i brazilski sudija na olimpijadi dali niske ocjene malezijskom skakaču s daske, nakon što se ovaj bacio u bazen potrbuške? Ili zašto ne zapaliti nekoliko Mercedesa ili Volkswagena u poluvremenu utakmice Turska - Njemačka?

Najgore u svemu tome je, međutim, to što je gorespomenuto "slavljenje" tuđe pobjede simptom situacije u kojoj naših pobjeda nema, niti su za naših života izgledne. Možda sam ja pogrešna osoba da podsjetim da, kad je Senturk stavio kuglu u zadnjoj sekundi produžetaka, nije mu - kao ni nikome na stadionu ili u svijetu izvan granica naše domovine - pala na pamet Bosna i Hercegovina. Štaviše, spreman sam se kladiti da mu BiH još uvijek nije pala na pamet, a najvjerovatnije nikad i neće, pošto je pobjeda bila njegova i njegove reprezentacije. Što se nas tiče, ne da nema pobjeda, nego nema ni utakmica - za Bosnu su se manje-više sva takmičenja završila ili porazom ili diskvalifikacijom. Mi više nikome ne možemo ništa, pošto su već neko vrijeme sve pobjede tuđe a svi gubici naši.

U savršenom svijetu taj permanentni poraz bi možda doveo do spoznaje o besmislenosti nasilja, do razumijevanja situacije u kojoj su nemoć i beznačajnost apsolutni te tako svaki nasrtaj na one druge - na one koji, na kraju krajeva, imaju malo veze s našom situacijom - postaje groteskan. U svijetu u kojem živimo život u mraku dovodi do sljepila, a manjak života dovodi do neiživljenosti - u tom i takvom svijetu nasrtaj na one druge izgleda kao jedini čin koji ima smisla, jedini način da se izrazi duboko nezadovoljstvo, dok je svaka, rijetka radost vezana za muku nekog drugog, makar tu muku prouzrokovao neko ko s nama nema ama baš nikakve veze.

Ma kako besmisleno, nasilje nikad ne dovodi do olakšanja, dok huja, nervoza i nezadovoljstvo kvasaju u nedogled. Stanje svijesti u kojem je svako ko nije mi legitimna meta našeg nasilja postaje svakodnevno, pa se onda mi možemo definisati samo u procesu nasilja, što će reći da je rat idealan kontekst za takve definicije. Dok ima rata, biće i nas - i obrnuto, dok ima nas, biće nekakvog rata. Zato su liverpulski jurišnici sebe zamišljali kao ratnike, zato su jugoslovenski ratovi započeli na fudbalskim stadionima, zato je "slavlje" nakon pobjede Turske uvezano s raznovrsnim ratničkim fantazijama.

Pobjeda Turske se tako izvrgnula u poraz Bosne. Skoro se ništa nije naučilo iz zadnjih nekoliko decenija: niti to da vlast koja zavisi od podjele na nas i njih i koja u ime naših interesa pljačka vlastite građane ne može postojati a da ne rezultira u nekoj vrsti ozbiljnog nasilja, niti to da se ta nasilna energija nikada ne raspline, nikada ne nestaje, nego postaje kao smog - mi je udišemo, a ona nas truje.

I može biti da sam ja pogrešna osoba da to na kraju kažem, ali svejedno, reći ću: Nemojte se, ljudi, zajebavati, poginuće neko.

[EI Presidente]

ovu kolumnu treba u Washington Postu objavit:) bas bi volio da vidim reakcije drugova amera:)

Obama, mi ti se kunemo

Zabrinjavajuća je sklonost mnogih Amerikanaca da obožavaju i prate vođu, budući da je sama ideja vođe suprotna ideji demokracije

Na svečanosti povodom dodjele američke Nacionalne književne nagrade (National Book Award), održanoj 19. novembra u New Yorku, moja knjiga The Lazarus Project, koja je bila jedna od pet finalista, nije - na moje opšte zaprepaštenje - odnijela pobjedu. Ali svečanost je bila prigodna - u ogromnom šljaštavom restoranu Cipriani, usred posrnulog Wall Streeta, okupilo se između tisuću i hiljadu gostiju: dame u večernjim haljinama, gospoda u crnim pingvin-odijelima... Ceremonijal majstor, osrednji lokalni glumac Eric Bogosian, pozdravio je prisutne serijom nemuštih šala vezanih za propast finansijskog sistema i činjenicu da se taj izdavačko-književni spektakl održava u prostoru koji je nekad bio banka. Zatim je, uz gromoglasnu podršku, govorio o tome kako ćemo konačno imati predsjednika koji ne samo da čita nego i piše, i ne samo piše nego i prodaje knjige. Time je započelo cjelovečernje obožavanje Obame. Maxine Hong Kingston, dobitnica nagrade za istaknuti doprinos američkoj književnosti, uporedila ga je s mudrim bićima iz havajske mitologije.

Osamdesetšestogodišnji Barney Rosett, Beckettov legendarni izdavač i čovjek koji se borio i izborio za pravo da objavi necenzurisane verzije Lawrenceovog Ljubavnika Lady Chatterley i Millerove Rakove obratnice, slavio je izborno čudo i našeg "dinamičnog vođu". I skoro svi ostali predsjednici žirija i dobitnici nagrade spomenuli su s ushićenjem novoizabranog predsjednika, dok su prisutni, uključujući i poslugu, predano pljeskali - iako su mi svjetla šljaštala u oči, siguran sam da je i koja suza zaiskrila. Lijen i načelno obeshrabren, nisam pripremio govor koji bih dao da je The Lazarus Project pobijedio, ali sam u magnovenju skontao da ću, ako bude stani-pani, povesti sve prisutne u pjesmu Ej, Obama, mi ti se kunemo, nakon čega bismo razmakli stolove i uhvatili se u američko kolo, da bi se onda zasukali rukavi večernjih haljina i pingvin-odijela i krenulo u udarničku obnovu Wall Streeta.

Vrlo je uzbudljivo i zanimljivo biti svjedokom opštenarodnog zanosa vezanog za Obamu. Svijet, uključujući i djecu, na svakom urbanom ćošku nosi bedževe, majice i kape s Obaminim imenom i simbolima. Na travnjacima još uvijek drežde predizborni panoi koji obznanjuju da je vlasnik travnjaka glasao za pozitivce: Obamu i Bidena. Njihova se historijska pobjeda slavi diljem interneta, a novine mnogobrojnim patriotskim kolekcionarima prodaju izdanje od 5. novembra s trijumfalnim Obamom na naslovnoj strani. I kud god da čovjek krene, s kim god da popriča, na svakom mjestu gdje ima kritična masa, tj. više od nule ljudskih bića, spomen Obaminog imena se pozdravlja spontanim aplauzom i prigoda je za slavljenje američkog duha demokracije, dobrote, nesebičnosti, slobode, miroljubivosti, i svega najljepšeg, najljudskijeg i najmodernijeg. Ponekad moram da provjerim datum i godinu današnjeg dana da bih se uvjerio da ne samo da Bush nije bio predsjednik prije nekih dvadeset i pet godina nego da je on zapravo još uvijek predsjednik.

Obamanija dobiva oblik sistematskog zaborava, kao da je zadnjih osam godina bušizma bila jednonoćna pijanska afera između slobodoljubivog američkog naroda i patriotske ultradesnice. Na tu avanturu punu nasilnih fantazija, kaljavog analnog seksa, povraćanja i ponižavajućih pokajanja, američki narod rado više nikad ne bi ni pomislio niti je ikome ikada spomenuo, naročito ako će se od januara sljedeće godine svakog sunčanog jutra buditi sa zgodnim predsjednikom blagougodnog glasa, kojem neće biti mrsko da nakon nježnog vođenja ljubavi u krevet donese nezaslađenu limunadu.

Obama je u Amerikancima ponukao ono najbolje, kao što je idiot probudio ono najgore. Od toga da je prvi Afroamerikanac u Bijeloj kući, do toga da je nesumnjivo izrazito inteligentan i načitan, od toga da je svjetski čovjek sposoban da izrazi i pomiri komplikovane ideje do toga da je prvorazredan državnik, Obama je projekcija vođe - prije nego što je uopšte postao predsjednik - o kojem većina Amerikanaca fantazira, pri čemu je ta fantazija definisana kao suprotnost epohalnoj gluposti i okrutnosti Bushovog režima. Obama je, čini se, u opštenarodnom zanosu, vođa kojeg Amerika zaslužuje, pri čemu se zaboravlja da je Bush također bio vožd kojeg je Amerika - u svom vulgarnom patriotizmu poslije 11. septembra, u svojoj osvetoljubivoj groznici, usko vezanoj za san o globalnoj dominaciji, u svojoj slijepoj pohlepi koja je uzrok trenutnog finansijskog odrona - svesrdno zasluživala.

Nešto se svakako naučilo u ovih zlih osam godina, ako ni zbog čega drugog a ono zato što je nemoguće ponoviti bušizoidnu seriju katastrofalnih odluka, umobolnih grešaka i samovoljnih postupaka. Zabrinjavajuća je, međutim, sklonost mnogih Amerikanaca da obožavaju i prate vođu, budući da je sama ideja vođe suprotna ideji demokracije. Zapravo, Bushova filozofija vladavine direktno je proizlazila iz ideje suverenog izvršioca, neprikosnovenog vođe koji ima neupitni mandat da zemlju vodi u zacrtanom i nepoznatom pravcu. Ta filozofija je u korijenu ignorisanja Ustava, Kongresa i donesenih zakona, iz nje su proistekli i invazija na Irak i Guantánamo i Abu Ghraib i otmice i mučenje osumnjičenih za terorizam i nekontrolisano prisluškivanje. Obama bi, kao predsjednik, morao likvidirati sve pseudozakonske operacije koje su Bushu dodijelile praktično neograničena ovlaštenja, morao bi odustati od sistema u kojem su predsjedničke odluke neprikosnovene, morao bi obnoviti zapuštene mehanizme demokracije i Kongresu i drugima vratiti dio zatečenog vođstva. To će biti teško ako ga (Demokratska) partija i narod gledaju kao mitsko biće, u kontekstu u kojem ga mnogi vide kao spasioca. Povrh toga, Obama će morati donijeti političke, kompromisne odluke: kabinet mu se već puni veteranima Clintonove administracije, ekipa mu je puna partijskih aparatčika, već se naziru uobičajeni ustupci glomaznim kapitalističkim institucijama i pojedinim lobijima - neće dugo trebati da se kroz fasadu mitološkog vođe i spasioca pomoli banalni reljef pragmatičnog, slatkorječivog političara.

Slijede, drugim riječima, mnogobrojna razočarenja, tim prije što će Obama 20. januara 2009. naslijediti impresivnu kolekciju opasnih izazova: Irak, Afganistan, opšti finansijski slom, globalno zagrijavanje, neznane buduće katastrofe i neizbježno opadanje američke moći i prestiža. U svemu tome, bespogovorno obožavanje neće nimalo pomoći niti njemu niti nama, koji god da smo. Ono što Obami treba da bi iščupao Ameriku iz septičke jame bušizma i njegovih posljedica nije obožavanje, nego korektivni kvaliteti demokracije, ne treba mu narod koji će ga slijepo pratiti, nego građani koji će se s njim suočiti i, ako treba, suprotstaviti.

[anais_nin]

Život u Bosni lomi, neprestano

Gdine Hemon, ovaj intervju ipak ćemo morati započeti politikom, usred sveopšte euforije za novim američkim predsjednikom. Za Vas pitanje - šta je nama Obama? Mislim na Ameriku, Evropu, Bosnu, svijet.

U ovom trenutku je samo lik iz snova, neko u koga su projecirane sve fantazije nakupljene tokom posljednjih osam godina, sve ono što Bush nije bio. Dijelom te fantazije imaju osnove u stvarnosti: Obama je inteligentan, elokventan i dolazi iz društvenog i političkog konteksta koji je potpuno suprotan Bushu. Ali Obama, za nekih pedesetak dana staje na čelo jednog državnog sistema kojem je, kao ogromnom brodu, teško promijeniti pravac, naročito ako taj brod manje-više tone. Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona mora od sebe da zavisi.

Mnogi bi se, vjerujem, složili sa ocjenom da je Obama 'spas u zadnji čas'. Da je Bush mnoge natjerao da tajno ili javno priželjkuju američko posrnuće. No, nakone ere Georgea W. Busha, kako iz Vaše perspektive djeluje Amerika danas?

Bushova era nije ni blizu kraja. Promjene koje su bušisti uspostavili su duboko ukorijenjene. Rat u Iraku neće stati u dogledno vrijeme. Finansijska kriza će trajati neko vrijeme. Bušisti se neće preobratiti i postati obamisti. Mislim da Amerika ima kapacitet za promjene, kao i želju, ali to znači da će se morati proći kroz period oštre političke borbe - debušifikacije, ako hoćete. Obama je u procjepu, jer ako ne eliminiše bušiste, oni će minirati njegove napore. A ako krene da ih eliminiše, to će naštetiti njegovom programu nacionalnog ujedinjenja.

Rat Vas je zatekao u Americi, tu sada živite i udobno ste se 'smjestili' u engleskom jeziku. Vaše tri knjige su objavljene na engleskom. Nedostaje li bosanskom piscu u Americi njegov jezik?

Ne nedostaje, uglavnom zato što redovno pišem na bosanskom. Svoju kolumnu Hemonwood pišem evo već dvanaest godina i imam jednak broj riječi objavljen na bosanskom kao i na engleskom, iako u drugačijem formatu. Pored toga, u Chicagu postoji veliki broj Bosanaca sa kojima se prilično redovno viđam.

I dalje Vam je BiH inspirativna zemlja, iako živite dovoljno daleko dovoljno dugo. Da li biste mogli zamisliti situaciju da stvarate sada i ovdje, i šta je Aleksandru Hemonu zapravo smetnja za to?

Pa, dobar dio svoje knjige "The Lazarus Project" sam napisao u nekih mjesec i po dana koje sam ljeta 2005. proveo u Sarajevu. Ali ne bih se mogao permanentno vratiti. Glavni razlog je to što mi treba neprestano prisustvo u engleskom jeziku. Sarajevo je bliže Chicagu nego što je Chicago Sarajevu. Pored toga u Bosni i Hercegovini se moraju voditi borbe u kojima je književnost slabo oružje - dnevna politika bi prouzrokovala prevelik pritisak. To mi je vidljivo čak i kad dođem nakratko. Život u Bosni i Hercegovini lomi, neprestano.

Bosnom i Hercegovinom se dosta bavite i kroz Vaše kolumne pod nazivom 'Hemonwood' u magazinu Dani. Kakva su Vaša zapažanja, tumačenja, uvid u ono što je Vaša domovina danas, ma koliko da odgovor na ovo pitanje zahtijeva mnogo više od par redova?

Bosnu ždere daytonski rak i dalje je danas od bilo kakve integracije nego što je to bila 1995. Politička elita, sa nekim izuzecima, se pomirila sa podjelom, dobrim dijelom zato što im ta podjela odgovara, budući da je nerazdvojiva od kako kriminalne tako i tajkunske elite. Imam utisak da su se oni na vlasti dobro ustoličili i da njihove pozicije zavise od produženja trenutnog stanja, za šta je neophodno nastaviti procese segregacije. S tim je usko vezana religiozna radikalizacija - nevjerovatno je da se u Bosni i Hercegovini gradi daleko više džamija i crkava nego škola. Dobar dio naroda je pod nacionalno-religioznom narkozom dok im njihovi demokratski izabrani predstavnici vade i prodaju organe.

Dotakao bih se ovdje i pitanja patriotizma odnosno spočitavanja da masa koju zajedničkim imeniteljem označavamo kao 'dijaspora' gubi taj patriotski osjećaj prema domovini jer je domovina takva kakva jeste. Šta za Vas predstavlja patriotizam za BiH, ako Vam sam ovaj izraz nije previše otrcan?

To je vrlo složeno pitanje, to pitanje patriotizma. Ja nemam nikakvog poštovanja prema institucijama države u Bosni i Hercegovini. Mislim da je današnje državno ustrojstvo nakaradno, kao da je dizajnirano za lopove i hohštaplere - rat je u ljudima probudio ono najgore, a Dayton je to najgore pretvorio u Ustav. Teško mi se, također, pomiriti sa činjenicom da građanstvo uporno bira manje-više istu garnituru nesposobnjakovića koji su naučili da sve može te sa svakim izborima postaju beskrupulozniji. Isto tako, gadi mi se rast uličnog fašizma koji ima prećutnu ili otvorenu podršku kako javnih ličnosti i glasila (npr. Dnevni avaz), tako i političara i vjerskih poglavara. Uzmite samo za primjer linčovanje učesnika i posjetilaca Queer Festivala. Ne znamo kako ostatak dijaspore reaguje na sve to, ali sve je teže to vidjeti kao dio nečega što mi pripada ili čemu ja pripadam. S druge strane, na vrlo čudan način, upravo je to nešto što me jače veže za Sarajevo i Bosnu. Jednostavno ne mogu odustati - što zbog mojih bliskih prijatelja koji su s tim svakodnevno bore i sa kojima radim i sarađujem već decenijma, što zbog principijelnog otpora fašizmu i nacionalizmu. A dijaspora je vezana za Bosnu. Nije nemoguće da je ideja multikulturne, građanske Bosne i Hercegovine jača u dijaspori nego u domovini.

Vaše knjige prevedene su i na bosanski jezik. Koliko ste uopšte imali prostora, kao pisac iz dijaspore, da se afimirate u BiH i kakav odjek vašeg rada je bio među čitaocima, ali i na domaćoj književnoj sceni?

Pa mislim da me čitaoci u Bosni i Hercegovin bolje znaju po kolumnama nego po mojim književnim radovima. U Sarajevu i među dijasporom imam puno dobrih čitalaca.

Želio bih da se sada osvrnemo na vašu posljednju knjigu 'The Lazarus Project'. Moram najprije primijetiti njenu izvanrednu online prezentaciju na http://www.aleksandarhemon.com. Osim toga, ona donosi jednu intrigantnu priču?

Pa priča u srcu te knjige je istinita i meni je bila intrigantna kad sam je otkrio. Ukratko: U martu 1908 na vrata čikaškog šefa policije George Shippya je pokucao mladi imigrant po imenu Lazarus Averbuch. Lazarus je sa svojom sestrom preživio pogrom u Kišinjevu 1903, kad su se lokalni pravoslavci nadigli da linčuju svoje jevrejske sugrađane. Shippy je u Lazarusa strovali sedam metaka i poslije je rekao da mu je bilo jasno da je Lazarus bio anarhista koji mu je na vrata došao s namjerom da ga ubije zato što je izgledao kao "Jevrej ili Armenac", tj. bio je tamnoput. Moja knjiga počinje tim ubistvom, a onda se dijeli na savremeni dio i dio u kojem se Lazarusova sestra bori sa lokalnim vlastima.

I jedno površno pretraživanje internetom pokazuje da o Vama pišu vodeći američki i britanski listovi, ali da i Vi pišete za njih. Osim bavljenja književnošću, čime se još bavite u svome američkom životu?

Pa, ja sam profesionalni pisac. Kad me časopisi i novine pitaju da nešto napišem ja napišem i naplatim. Isto tako, povremeno predajem, a i putujem. Ali glavna aktivnost je uzgajanje djeteta.

Da li postoji i šta je taj 'american dream' za Aleksandra Hemona? Jeste li ga uspjehom na tamošnjoj književnoj sceni Vi zapravo sebi i konkretizirati?

Ja ne znam kako bi čovjek, uspješan ili neuspjesan, mogao živjeti isključen iz svijeta. Zadnjih osam godina su meni bila mora, a ne san. Nakon što sam postao otac, često se budim i brinem se u kakvom će mi svijetu kćerka živjeti - planeta je na umoru, Amerika je ozbiljno oštećena, Bosna je slomljena ratom i Daytonom, moji prijatelji su razbacani po svijetu. U svemu tome, ja sam uspio da objavim nekoliko knjiga i ne radim za minimalnu nadnicu. Život je relativno dobar - često i apsolutno dobar - ali nikad nije san.

Već radite na novoj knjizi. Poznato je da nosi naziv 'Love and Obstacles' i da će biti objavljena naredne godine. Je li zahvalno najaviti njen sadržaj već sada?

Pa, to je knjiga priča od kojih je većina objavljena u The New Yorkeru, a par i na našem jeziku.

Mnoge 'prave' Sarajlije kažu da se Sarajevo pretvorilo u provinciju. Vi dolazite poprilično često ovdje. Za kraj, kakvo Vam je Sarajevo danas?

Ko su prave Sarajlije? Upravo to lažno razlikovanje između "pravih" i "lažnih" Sarajlija je jedan od najčišćih simptoma provincijalizma. Roditelji mnogih od tih "pravih" Sarajlija su također stigli u Sarajevo od neke nevolje ili zbog posla. Sarajlijom se postaje, a ne rađa. Pored toga, svi veliki gradovi su otvoreni i spremni da prihvate nove građane i njihovu energiju. Niko u New Yorku ili Parizu ne priča o pravim Njujorčanima ili Parižanima.

Sarajevo je danas grad slomljene kičme. Mislim da se nikad nije oporavilo nakon rata, zato što su kontrolu preuzeli bezočni nacionalisti i kriminalci koji su grad sistematski osiromašili, finansijski, duhovno i kulturno. Takav grad je lako napustiti i otići negdje drugdje. Dobar dio tih "pravih" Sarajlija živi po svijetu i zamišlja savršeno Sarajevo, koje zapravo nikad nije ni postojalo.

Ali gradovi ne umiru. Sarajevo je svašta preživjelo i preživjeće. Nadam se da će biti neko ko će o Sarajevu nastaviti pričati priče.

[StLouis]

http://www.monitor.hr/clanci/aleksandar ... jet/19094/

Aleksandar Hemon - Sarajlija koji svojom knjigom osvaja svijet

Roman 'Lazarus Project' je već pobudio golemo zanimanje u SAD-u, a sad je i na Litcologne postalo očito da i u Njemačkoj ima mnogo ljubitelja. Autor Aleksandar Hemon je iz Chicaga - ali je rođen u Sarajevu. Deutsche Welle donosi intervju s piscem.

Piše: Azer Slanjankić
Chicago, zima 1908. godine. Jedan mladić, imigrant iz Ukrajine, kuca na vrata čikaškog šefa policije Georgea Shippyja. Šef policije ubija mladića tvrdeći da je to anarhist koji je došao na njegova vrata kako bi izvršio atentat. Ovo je početak djela pod nazivom "Lazarus Project", djela koje je polučilo veliki uspjeh u SAD-u i koje se od siječnja može naći i na policama knjižara u Njemačkoj. Knjiga o ubojstvu mladog imigranta Lazarusa Averbucha, ali i o još jednom imigrantu, novinaru, porijeklom sa Balkana koji sto godina kasnije istražuje slučaj, ušla je u finalni izbor za prestižne nagrade u SAD-u "National Book Award" i "National Book Critics Circle Award."

Autor je pisac i kolumnist Aleksandar Hemon. Kritičari u SAD-u danas u njemu vide novog Vladimira Nabokova, još jednog pisca koji je stvarao na engleskom, na jeziku koji nije njegov materinji.

Ne mogu ne pisati o Bosni

Deutsche Welle: Uspoređuju te s Nabokovim. Osim što je i Nabokov pisao na engleskom, dakle njemu tuđem jeziku, ima li drugih sličnosti?

Aleksandar Hemon: Ne. Nabokov se držao podalje od bilo kojeg vida politike. "Lolita" je divna, to je jedna od mojih omiljenih knjiga. Ima izvjesna doza apstrakcije u tom djelu. Ono nema nikakvih referenci u odnosu na ono što se odvija u Americi u tom trenutku. Nije ti jasno što se u tom trenutku dešava, što je bilo tada na naslovnim stranicama novina. U mojoj knjizi to je prisutno na više načina. Moj život je takav, i to nije netipično za ljude iz BiH, da postoje povijesne snage koje su nas odredile na način koji je potpuno suprotan onome što smo mi željeli. Jednostavno je nemoguće izmaknuti se povijesti, ja ne znam kako da to uradim. U svim svojim djelima, koja su nastala poslije nastanka Sovjetskog Saveza, Nabokov ni u jednom trenutku nije pisao o Sovjetskom Savezu. Ono što je meni fascinantno jest da se držao podalje od svega toga i to je zahtijevalo izvjestan napor da se izbrišu te dodirne točke. U mom slučaju, ja to ne samo da ne želim, nego i ne mogu. Ne znam kako da ne pišem o BiH, o Sarajevu, o ratu... Niti znam kako da ne pišem o Americi i svemu onome što se ovdje dešavalo u proteklih osam godina, pa i prije toga. Čovjek ne može da se izmakne čekiću historije.

DW: U svom djelu "Lazarus Project" govoriš i o Americi s početka ovog stoljeća, o progonu anarhista, o ubojstvu jednog mladića emigranta, koji je u Ameriku pobjegao pred progonom židova u Europi. Kako objašnjavaš da je takva knjiga, koja ovu zemlju ne predstavlja u najljepšem svjetlu, ipak našla put do čitalaca u SAD-u?

Hemon: Ja se nadam da je to jednostavno zato što je knjiga dobra. Ne mislim da tu ima neka formula, ja sigurno nisam svjestan te formule. Možda je jedno od objašnjenja da je idealizacija američke prošlosti, koja je išla ruku pod ruku s američkim patriotizmom, čista fantazija. Možda su ljudi kojima se to smučilo prepoznali svoju mučninu u mojoj. Ali sumnjam da je to doprinijelo konačnom uspjehu. Nitko ne čita knjigu zbog mučnine.

Obama je shvatio da je Amerika zajednica mnogih

DW: Chicago je grad u kojem danas živiš. To je baza iz koje je Barack Obama krenuo u osvajanje Bijele kuće. Svjedoci smo velikih promjena u SAD-u. Kolike su šanse da se nakon euforije sami Amerikanci razočaraju i možda probude iz sna o zemlji neograničenih mogućnosti, neograničene slobode mišljenja?

Hemon: Ta sloboda nije neograničena, ali je značajna. Mogućnosti su isto tako velike, mada trenutno, u vrijeme ove privredne krize, i one izgledaju manje nego inače. Mene su ohrabrili na više načina rezultati proteklih izbora. Ne samo zato što je Obama ozbiljan predsjednik, a nije budala, nego zato što je njegova kandidatura mobilizirala snage u Americi s kojima se ja mogu identificirati. Dakle, one kojima se smučilo zadnjih 8 godina Bushove vladavine i sav taj besmisleni patriotizam i laži vezane uz Irak. U Chicagu, gradu u kojem ja živim, na skupu za Obamu je bilo 150.000 duša, dok je u Arizoni gdje je bio McCainov izborni štab bilo svega 2000 bljedolikih ljudi. Amerika se mijenja na više načina, Amerika nikad nije ono što se čini da jest. Uvijek postoje alternative. Ovdje nije lako jer postoji niz sukoba i meni nije potrebno da idealiziram SAD kao najbolju zemlju na svijetu. Ipak, ovo je kontekst u kojem ja mogu operirati i mogu izražavati svoje mišljenje. I to je za mene dovoljno dobro.

DW:Rekao si da je Obama ozbiljan političar. Hoće li on ispuniti obećanja?

Hemon: Velika je rupa u koju smo upali. Ali, mislim da je važno da je na izborima izražena jasna politička volja brojnih Amerikanaca. Ne svih, jer ovo nikada nije bila monolitna zemlja. Jedna od stvari koje je Obama prepoznao je upravo odsustvo monolitnost. Ta nemonolitna Amerika je izabrala Obamu. U dijelu Chicaga u kojem ja živim se govori 120 jezika, uključujući i bosanski. Takvu Ameriku Obama mnogo bolje predstavlja nego republikanci. U toku je očigledna politička borba onih koji - kao ja; navijaju za drugačiju Ameriku, koja ima mnogo različitih lica, koja se ne može svesti na jednog vođu. Takva Amerika sada ima inicijativu, i zanimljivo je pratiti što će se desiti. U svakom slučaju Obama je sposoban političar koji zna organizirati razne snage u koaliciju. On je kompetentan i inteligentan političar. S druge strane su Bush i cijela njegova administracija bili ne samo zločinci i ideološki ultradesničari, nego su bili i nesposobni. I ono što su htjeli uraditi, nisu uspjeli. Ne zbog svoje ideologije, nego zato što su bili nesposobni.

BiH je monstrum Daytona

DW: U SAD-u postoje nade da će biti drugačije. Što se BiH tiče, čini se kako se ona već godinama vrti u začaranom krugu. Iz ove udaljenosti, koliko vidiš mogućnosti za izlazak iz tog kruga?

Hemon: BiH je ratom razorena fizički i emotivno. Ne postoji nešto što bi moglo omogućiti zemlji i ljudima da napreduju. Država je monstruozna i izopačena posljedica Daytona. Meni se čini da je sve gore na različite načine. Nije obnovljena infrastruktura, ni privredna, ni društvena, ni emotivna. Oni koji vjeruju u Bosnu vrlo lako se mogu razočarati. Lako je vidjeti da ono što je izgledalo kao pozitivna mogućnost čak i nakon rata, na stranu ono što je bilo prije toga, da je ta mogućnost sve manja. BiH je sada bliža rascjepljenju nego što je bila 1996. I to rasturanje Bosne bi se moglo desiti i bez neke intervencije s bilo koje strane, da se jednostavno prihvate činjenice koje su de facto postojeće. To je vrlo obeshrabrujuće. Očaj koji ljudi u BiH osjećaju se transformira u agresivnost i radikalnost, u mržnju i bijes. Energija koja u BiH postoji se pretvara u nešto drugo, ne upotrebljava se da se radi na nekoj ozbiljnoj promjeni. Ona se upotrebljava da bi se sve udaljilo od onih mogućnosti koje su ne tako davno postojale.

Dajemo što znamo

DW: BiH je država koju većina mladih, sudeći prema anketama, želi napustiti. Koliko dijaspora može pomoći svojoj domovini?

Hemon: Mislim da je dijaspora najbolja nada za BiH. Ovdje u Chicagu postoji nevjerojatno velika dijaspora, postoje ljudi koji su uspješni u oblastima kojima se bave. Tu je i Bosansko-američka akademija znanosti i umjetnosti, koju smo osnovali pokušavajući da ujedinimo i organiziramo te ljude koji su dosta postigli u Americi i koji su ne samo zainteresirani, nego i odani ideji Bosne i Hercegovine. Mi pokušavamo da znanje koje smo ovdje akumulirali, prebacimo u BiH, da se ta veza održi. Ne samo da mislim da je dijaspora najbolja šansa za BiH, nego je ona već aktivna u tom pogledu. Ne samo ta akademija kao neka elitna ustanova, nego čitava dijaspora sudjeluje u tome na različite načine. Posebno me fascinira ova mlađa generacija, djeca koja su sa 12-13 godina stigla u Ameriku, koja su onda prošla kroz američki sistem obrazovanja, ali se sjećaju Bosne. Mladi koji tamo imaju rodbinu, koji su u stanju da operiraju u oba prostora na različite načine, koji imaju drugačije modele življenja, kojima demokracija nije nešto čemu se teži, nego im je to dnevna praksa koje su postali svjesni tokom ovih promjena ovdje u Americi. Oni su bili svjedoci ovih transformacija u SAD-u. Oni su u stanju da to znanje prebace u BiH. Ta generacija je najbolja šansa za BiH, ti mladi ljudi koji imaju diplome sa američkih sveučilišta, ali govore bosanski i jasno im je što se desilo i što se dešava.

Neprijatelji svi koji znaju da može drugačije

DW: Kolike su šanse da to znanje uhvati korijene u BiH?

Hemon: To će biti teško. Trenutna situacija u BiH i trajnost sadašnje vlasti zavisi od iluzije na osnovu koje izgleda da su oni jedini koji narod mogu spasiti nekog 'kijameta' (nevolje). Dakle: Mora ovako, jer da nije ovako, bilo bi još gore za nas, tko god da smo mi! Činjenica je da netko tko dolazi izvana, iz inozemstva, dolazi s uvjerenjem i znanjem da ne mora biti tako, da može drugačije. Da ne mora biti ustroj BiH kakav se pisao u Daytonu, da ne moraju biti na vlasti nacionalne stranke, da ne moraju biti ovisni od korupcije, da kriminalna elita ne mora biti tijesno povezana s političkom. To njima smeta. S druge strane, postoje u BiH ljudi kojima je stalo do znanja. Bilo da su doktori koji žele pomoći svojim pacijentima pa im dobro dođe pomoć kolega u Americi, bilo da su pisci s kojima sam ja u kontaktu ili razne institucije kulture. Postoji taj interes na, neću namjerno kazati na nižem, nego na alternativnom nivou. Pošto je naša Akademija relativno mlada, onda mi nalazimo načina da surađujemo s ljudima u Sarajevu, u BiH. Vjerojatno ćemo na tom putu ući u nekoliko slijepih ulica, ali ćemo naći i ljude s kojima ćemo biti u komunikaciji i stalnom kontaktu.

DW: Što je tvoja uloga u toj Akademiji?

Hemon: Pa ja sam jedan od članova koji ima nadu i ambiciju da ono što sam naučio podijelim s našim ljudima i u Sjevernoj Americi i u BiH. Ja sam lojalan toj ideji BiH, ne čak ni multikulturne, nego građanske zajednice, gdje bi osnovna politička jedinica bila pojedinac, a ne narod. Gdje konstitutivna jedinica ne bi bio narod, kako je sada, zbog čega je i u toku ova katastrofa, nego pojedinac. Ja mislim da je to jako teško ostvariti. Vjerojatno se to neće desiti za mog života, ali je to moguće. I da bi se to desilo, potreban je određen transport znanja kojeg smo mi stekli. Ja u svojem području, drugi u svojim područjima. To je bosanski kapital koji sam ja spreman podijeliti.

Izvor: Deutsche Welle

[venividivici]

Svaka mu čast !!!!!
Svaki put me iznova oduševi. Kako je sve jednostavno i dobro kod nekog ko voli svoju zemlju.

Hvala StLouis !

[zili]

Aleksandar Hemon svoju reputaciju i MacArthurovu “nagradu genijima” stekao je kratkim pričama, formi kojoj se vraća ovom izuzetno snažnom zbirkom priča. Zbirka priča Ljubav i prepreke, odlikuje se nevjerovatno kreativnom prozom, nezaboravnim, a urnebesnim pripovjedanjem tako karakterističnim za Hemona. Sve priče imaju istog naratora, mladića koji sazrijeva u komunističkom, ali kosmopolitskom Sarajevu, koji u vrijeme opsade svog grada odlazi u SAD. Hemon daje više od pukog iznošenja jedne imigrantske autobiografije. Svaka od priča razvija se u bajkovitom, inspirativnom pravcu, i postepeno vodi ka sjajnim, dubokim zaključcima. S obzirom da se priče međusobno stapaju, zbirka Ljubav i prepreke, po svojoj koheziji i utisku koji ostavlja, ravnopravna je svakom romanu, i u svakom trenutku je šarmantna, privlačna i bolno ljudska.

[KatarinaKosaca]

Da li neko ima link njegove priče o razlazu sa drugom iz gimnazije Zoranom K, radi političke situacije na Balkanu. Jako lijepa priča.

[EI Presidente]

Potomstvo po prvi put u Sarajevu

Nostalgija je neprelazna bolest

Uskoro će gospođica Potomstvo po prvi put doći u prijateljsku i radnu posjetu Tatinom rodnom gradu. U okviru priprema za rečenu posjetu, sinoć je prije spavanja odslušala sažeto predavanje o glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Nemoguće je reći da li se toj posjeti raduje, ali je na kraju Tatinog izlaganja, rekla, jednostavno: "Sarajevo." Dobro je počelo, a dalje ćemo vidjeti.

Tata je, naravno, uzbuđen, ali i zabrinut.

S jedne strane, raduje se susretu sa mnogim prijateljima, ličnim, porodičnim i nasumičnim, koje će Potomstvo imati priliku da upozna i šarmira, a koji će se, bez sumnje, morati složiti sa Tatinom objektivnom ocjenom da je Potomstvo najljepše i najpametnije dijete na svijetu. Pored toga, Tata se nada da će Potomstvu moći pokazati mnoga znamenita mjesta iz njegove beznačajne prošlosti: ovdje je nekad bilo Kino Arena, ovdje se Tata jednom potukao sa Coberom, ovdje je bila Osnovna škola 29. novembar, ovdje je bila loga u koju smo sakrivali mačije oči koje smo skinuli sa kola na parkiralištu, tamo se Tata prvi put pofatao sa drugaricom iz razreda itd. Obilazak znamenitih mjesta manje je vezan za slavljenje Tatinog lika i nedjela, nego za dokumentarno obogaćivanje priča koje će se uskoro početi pričati prije spavanja, a koje će se dešavati u udaljenim predjelima Tatinog djetinjstva, kao što su to bile i priče koje je njemu pričao njegov otac.

Otud je Tata u potrazi za materijalom počeo pročešljavati svoje proćelavo sjećanje. Proces pretraživanja će trajati mjesecima, možda i godinama, a u ovom trenutku je na samom početku - trenutno pokušavam da odredim koje mi je prvo, tj. najstarije, sjećanje na Sarajevo. Teško je, naravno, odrediti datum, ali mi se čini da je sljedeće u ozbiljnoj konkurenciji: sjedim na zadnjem sjedištu, od skaja, zelenog tramvaja "vašingtonca"; prolazimo pored okretaljke i hangara za te tramvaje na Marijin Dvoru (pored današnje Skupštine); malo mi je zlo, jer se vašingtonac treska, kao što to nikad u Washingtonu nije. Još je jedno sjećanje trenutno u konkurenciji: silazim niz stepenice naše zgrade na Čengić Vili i psujem; a onda vičem: "Mama, jesi li me čula?" Tada sam bio tako mali da sam mislio da je psovanje simptom pameti. Znam da je to sjećanje staro, zato što je jedino koje je vezano za Čengić Vilu - odrastao sam kod Socijalnog, gdje smo se ubrzo nakon prve psovke preselili. Ova sjećanja su, naravno, beskorisna kao građa za priču čija će publika biti Potomstvo, ali svaki početak je težak.

Ono što me brine je, dakle, da neću, ophrvan sentimentalnošću matora čovjeka, biti u stanju sklepati priču koja će Potomstvu biti iole zanimljiva. Kao što me mori i mogućnost da joj se Sarajevo neće nimalo dopasti. Šta ako joj smrdi Miljacka? Šta ako je napadne neka baja koja je u uličnoj prljavštini evoluirala u stoglavu aždahu? Šta ako joj svi u lice budu puhali dim od cigarete, pošto je alergična? Šta ako je zbuni jezik koji uglavnom čuje samo iz mojih očinskih usta? Šta ako joj bude dosadno, pošto u Sarajevu ima malo dječijih sadržaja i igrališta? Šta ako se neki pubertetski vozač zakuca u taksi kojim se vozimo u grad? Šta ako svi oni jalijaši i dobrovoljci koji već godinama Tati prijete prebijanjem konačno, pred njom, svoje prijetnje ostvare? Šta ako Potomstvo odluči da ne voli ni ćevape ni ašče ni vodu sa Baščaršije?

Sa prisustvom potomstva u životu, čovjeku se potpuno poremeti ravnoteža - definicija i hijerarhija važnih stvari potpuno se promijeni. Sarajevo je meni uvijek bilo jedna od najvažnijih stvari na svijetu, pošto me je ne samo oblikovalo, nego je nekako postalo (da parafraziram Nabokova) i kompleksan unutrašnji organ, čije mi izlučevine nadomješćuju sve ono što je izgubljeno, ali za koji se može ispostaviti da je zapravo tumor na duši. Ali šta može Sarajevo biti Potomstvu, osim, u najboljem slučaju, čudnog, nedostupnog, mitskog mjesta u kojem je Tata nekad bio dijete? Ili zbunjujućeg provincijskog grada u kojem su i ona i Mama potpuni stranci, jer jezik ne pričaju, a sa lokalnom historijom imaju veze samo posredstvom Tatinog duševnog tumora? Sa ukazivanjem Potomstva, prošlost je sve manje važna, osim kao izvor zanimljivih priča, sve što se pika je budućnost, i to njena, a ne moja.

Moji su mi roditelji vazda govorili: "Razumjećeš ti kad budeš imao svoje dijete." Sad se ne mogu sjetiti šta to tada nisam razumio, a sad bih trebao, ali su moji roditelji ipak bili u pravu. Sad, s prisustvom Potomstva, razumijem dosta toga - o sebi, o svojim roditeljima, o svijetu i Sarajevu - što mi je prije bilo potpuno nedostupno. To novo područje razumijevanja ću tek morati pročešljavati, kao što pročešljavam sjećanje, zbog čega će mi ili rečeni organ više lučiti, ili će mi tumor nakvasati.

U ovom trenutku, međutim, razumijem sljedeće: nostalgija je neprelazna bolest. Kakav god da je moj odnos sa Sarajevom, moje će Potomstvo sa Sarajevom morati graditi vlastiti odnos na koji ću ja, uprkos svojim narativno-propagandnim naporima, imati vrlo malo utjecaja. Pa ipak, spreman sam da učinim sve što je moguće kako bi se Potomstvo sa Sarajevom na duševnom nivou zauvijek povezalo.

Otud umoljavam Sarajevo i njegovo dobro stanovništvo da Potomstvu izraze srdačnu dobrodošlicu. Molim Miljacku da joj ne smrdi i poslastičare da joj ne služe sladoled sa salmonelom. Molim prolaznike da joj se smiješe, da joj ne duvaju dim u lice i ne štipaju je za obraze. Molim snijeg da ne pada krajem aprila i zemlju da se ne trese. Molim kriminalce da pred njom ne podmeću bombe u tuđa kola i jalijaše i ubice da pred njom ne prolivaju krv, ni tuđu ni svoju. Molim političare da se, barem dvije hefte, suzdrže od lopovluka i gluposti i narkomane da joj ne kradu torbicu sa pelenama i kremama. Molim taksiste da ne jurcaju i pijane pubertetlije da ne voze dok se ne otrijezne. Molim Gradsko saobraćajno da puno ne štrajkuje i sunce da se ne sakriva iza oblaka.

I molim Potomstvo da mimo svih kaljavih privida vidi neokaljanu ljepotu Sarajeva.

[Aorta]

I love Sashu.

[tech10]

Sasha je dragulj kojeg Sarajevo i Bosna moraju paziti i pazljivo cuvati. Cinjenica da on za sebe kaze da je Bosanac i da pored engleskog pise i na bosanskom jeziku je trn u oku nasim komsijama i susjedima i sada kada je tako uspjesan sigurno bi mu rado navukli njihov dres.

[Toto]

Nas cojek!
http://www.b92.net/video/video.php?nav_ ... _id=359707

[StLouis]

http://www.newyorker.com/archive/2005/1 ... ntPage=all

[Master.DKP]

Aleksandar HEMON je sa sigurnoscu vise nego dobar pisac, vise nego izvrstan bosansko-americki pisac. Njegova nova knjiga "The Lazarus Project " je istinsko remek dijelo !





http://www.aleksandarhemon.com/


http://aleksandarhemon.com/lazarus/#






Writer Aleksandar Hemon resists labels

The Sarajevo-born Hemon insists he's a writer first, and works in whatever forms his talent allows. His latest, "The Lazarus Project," happens to be a novel.

By William Georgiades

Special to The Times

May 25, 2008

NEW YORK CITY — Aleksandar Hemon looked like a man calmly bemused by inconvenience. He had been invited by PEN to celebrate the publication of his third book, "The Lazarus Project," out this month from Riverhead, but the flight from his hometown of Chicago was grounded for several hours, so the author, his wife and 7-month-old daughter showed up for the party in his honor exactly one minute before it ended.

His attitude was not so different from the one he had about him eight years ago, as his first collection of stories, "The Question of Bruno," was about to be published. The book had received advance raves. At that time Hemon had been living in Chicago for just eight years and had been writing in English for only five years.

At 44, Hemon is that rarest of authors whose back story is as interesting and troubling as anything in fiction, explaining why so much of his work seems autobiographical. In 1992, Hemon, then a resident of Sarajevo, was on a sponsored tour of America when his home city came under siege. He was essentially stranded in Chicago, where he watched his home become a war zone on CNN as he tried to learn English.

Beyond the extraordinary circumstances of his becoming an American-based, English-language writer, Hemon has become a critical darling, regularly having his work excerpted in the New Yorker, and being the recipient of both a Guggenheim grant in 2003 and the MacArthur "genius" grant in 2004. "The Lazarus Project," though, is his first new book in six years.

"The Lazarus Project" continues themes well explored in his two previous books. The Lazarus of the title is Lazarus Averbuch, a teenage immigrant from Eastern Europe who, in 1908, approached the Chicago chief of police and was shot dead. The police immediately declared Averbuch an anarchist and launched an investigation into the dead boy's family. In alternating chapters, Hemon re-imagines that investigation while also telling the parallel tale of Brik, a Hemon-sounding character, a married writer based in present-day Chicago who goes on a research trip to Eastern Europe with a photographer to research the story of Averbuch's life.

Adding to the blurred lines between fiction and reality, each chapter of "The Lazarus Project" opens with a photograph taken by Hemon's friend Velibor Bozovic, and the two men themselves took a trip to Eastern Europe to research the life of Averbuch.

Hemon is wary of tidy labels for his work. "I am not a novelist," he declared after the PEN celebration, amid the din of the Oasis Bar in a midtown W Hotel. "I am a writer, which means I write stories, I write novels, and I would write poetry if I knew how to. I don't want to limit myself."

This announcement came in response to the observation that "The Lazarus Project" is the first of his three books that he has referred to as a novel. His last book, "Nowhere Man," was "an inch short of a novel," in his estimation. "This work I only started calling a novel after I had submitted the manuscript. I woke up and realized it was a novel. Prior to this I had called it 'the big book,' " he said, laughing.

Rounding the bases

One of the legends about Hemon is that he taught himself English in the early 1990s by reading Nabokov and underlining all the words he didn't know. In a tidy twist, his first book quickly inspired comparisons to Nabokov's clarity of expression. Along those lines, he once said that his first book was akin to heavy petting, his second to getting to first base. And his third? His voice boomed: "A home run!"

He ordered a cup of green tea. "The trouble with calling a book a novel, well, it's not like I'm writing the same book all the time, but there is a continuity of my interests, so when I start writing a book, if I call it 'a novel,' it separates it from other books. I cannot really describe all the points of continuity from my previous books to this one -- I could, but I don't care to -- it's just one big flow of language for me, and then you parse it and publish it. But for me not to be published in six years drives me crazy!"

And what had he been doing for six years? He has claimed to be an expert "idler," and stresses the importance of not writing from time to time. He's become a husband and a father. And, obviously, he worked on "The Lazarus Project" for much of that time -- the Guggenheim grant funded his research trip, and he then won the MacArthur grant, which allowed him to move to Paris for 9 1/2 months to work on the novel.

Asked if the critical praise and the grants exert some undue pressure, Hemon did not hesitate. "That's not how it works," he snapped. "You are always working on your worst book and your best book at the same time. The praise does not make you write better, and it shouldn't make you write worse either." He sipped his tea and settled back in his chair before continuing, in a suddenly friendlier tone.

"People ask, 'Did you feel extra pressure because of the MacArthur?,' but it's preposterous; it relieves the pressure. I was running out of money, I had spent all of my advances and I was teaching for a semester, and once I was done teaching I had no income. I had three months to figure out what to do, but I couldn't do anything but write. I was about to start looking for gigs and then the MacArthur comes in when you least expect it."

In "The Lazarus Project," Hemon has a bit of fun with his various grants, with the character of Brik courting the wife of a grant judge and actually winning the grant that funds his research trip via an obsequious route. Not even vaguely plausible in real life, Hemon was quick to assert. "You can't orchestrate a MacArthur," he said. "You try and you will be disqualified for life."

But before that grant, he had won a Guggenheim, and this enabled him to travel to Eastern Europe with Bozovik, his best friend for more than 20 years. Bozovik was in Sarajevo during the siege and is now based in Montreal. Both Bozovik and Hemon point out the differences between Rora, the daredevil, storytelling photographer in the book, and Bozovik, who is less prone to chattiness. Bozovik later said that the trip "only mirrors the book geographically." It also yielded some 1,200 images, a handful of which made it into the book, interspersed with images from the Chicago Historical Society.

In the book, the research trip begins as a lark -- two lost men taking rich people's grant money for a free vacation. It works as comic relief against the relentless cruelty of Lazarus Averbuch's fate. But was Hemon still plotting the book as he and Bozovik traveled? "When we went there I had the outline of the book entirely, so it's not that," he said. "The point was that we would try to figure out what they would do." Further prodding yields little.

"I remember the big turns," Hemon offered. "I cannot retrace my thinking. I don't even keep notes. Veba's photographs were the notes." Hemon doesn't take notes? "No," he smiled as his interviewer filled his notebook. "I don't make notes for myself because I either lose them or they make no sense to me at all. I once found a piece of paper with the note: 'everything.' Apparently I made a note to myself not to forget everything!"

One of the great draws of Hemon's work, and the reason that all three books flow into one another so seamlessly, is the consistency of his voice -- quiet, steady and purposeful. In "The Lazarus Project," the Hemon-like character of Brik is socially awkward, insecure and very impressed with his photographer friend. In the book, he also has a line, "The Bosnian way was everybody shouts." "Oh!" Hemon said, without prompting. "In my family there was never any democracy. You had to be heard! I guess writing is different; it's a way to say something without waiting your turn to speak. It's done in solitude. When I'm around Bosnians, even my friends, I am the quiet one. I do put in some opinions, but everyone is shouting and arguing and I usually just back off," he shrugged.

As the novel reaches its conclusion, the parallel chapters begin to converge, details from one narrative drifting into the other.

The novel is based in historical fact; did Hemon consider using a coda to show what happened to the perpetrators of the crime? "It is the victims who should be remembered, not the murderers," he said immediately. "Those are retroactive explanations. I believe in my laziness -- if I don't want to write about something, there must be a reason. The book is not about solidarity; it's about isolated people struggling alone with the forces of history."

'The other kind of Europe'

Later, the conversation turned to the events in Bosnia 16 years ago. "Bosnians believed -- and I believed -- that they were a part of Europe. So when the war began, they expected Europe to respond. 'This cannot happen again in Europe,' everyone said, and we all expected some kind of reaction or intervention. But then the response was, 'Well, maybe you can have a war in Europe if they are in southern Europe, if they are Muslims' . . . you can suddenly decide that's the other kind of Europe and you can just forget about those people."

It is this same sense of outrage that informs Hemon's work, from his first short story to the majesty of his new novel -- a measured, clear spotlighting of injustice, made all the more eloquent by the prickly humor of the author.

"What I like about literature are the transformative possibilities," he said as the interview wound down. "I am going to convince you now that what I am telling you is true, though you know before opening the book that it is not. The great books teach you how to read them. Joyce, Sebald -- not that I count myself in that group -- but those writers cause you to have to drop your habits and expectations and give yourself to the book."

Then he said, "But I am a klutz at everything except for writing and soccer."

[Master.DKP]

May 25, 2008
Raising the Dead

By CATHLEEN SCHINE
THE LAZARUS PROJECT


By Aleksandar Hemon.

Illustrated. 294 pp. Riverhead Books. $24.95.

Some writers turn despair into humor as a way of making the world bearable, of discovering some glimmer of beauty or pleasure or, most important, humanity. In contrast, the gifted Bosnian writer Aleksandar Hemon has taken the formal structure of humor, the grammar of comedy, the rhythms and beats of a joke, and used them to reveal despair. His new novel, “The Lazarus Project,” is a remarkable, and remarkably entertaining, chronicle of loss and hopelessness and cruelty propelled by an eloquent, irritable existential unease. It is, against all odds, full of humor and full of jokes. It is, at the same time, inexpressibly sad.

Hemon, the recipient of a MacArthur “genius grant,” has written two previous books in English, his second language: a collection of surprising, giddy stories, “The Question of Bruno,” and an irresistible, darkly charming novel, “Nowhere Man.” Like many of the characters in these works, and like Hemon himself, the hero of “The Lazarus Project” grew up in Sarajevo, came to Chicago on a visit and was forced to stay in the United States when war broke out in what was then Yugoslavia. And yet, while the new novel is in some ways a continuation of Hemon’s vision of an immigrant’s slanted, postmodern world, its narrator, Vladimir Brik, is also a departure from the ironic yet naïve young men of his earlier books. This is a mature novel about a grown man who is animated by and indeed savors the nuances of disappointment. In one scene, Brik tiptoes into his Chicago kitchen to make coffee before his wife wakes up. “I spotted a can in the corner whose red label read SADNESS. Was there so much of it they could can it and sell it? A bolt of pain went through my intestines before I realized that it was not SADNESS but SARDINES.”

Brik is married to a successful American neurosurgeon who saves lives from “her high position of surgically American decency.” He, on the other hand, struggles “through permanent confusion.” Living with an acute sense of the loss of his homeland and, so, the loss of his identity, Brik has become intrigued with another immigrant: Lazarus Averbuch, a young Jew who escaped the 1903 Kishinev pogrom in what is now Moldova and came to Chicago.

Averbuch is a historical figure whose story is still something of a mystery. But it is known that he arrived at the house of the Chicago chief of police on March 2, 1908; there was some kind of scuffle, and the young man was shot and killed. Still haunted by the anarchist Haymarket riots, in which seven police officers died, and fearing a violent reaction to the mayor’s cancellation of a speech by Emma Goldman, Chicago moved into a state of xenophobic hysteria. The parallels between this period and the aftermath of Sept. 11, 2001, are clear as Hemon moves back and forth between Lazarus’s story and Brik’s attempt to tell it. Hemon’s painful, tender portrayal of Lazarus’s sister is heightened almost unbearably by archival photographs of his skinny, gentle-looking corpse.

Seeking a grant to write a book about Lazarus, Brik clearly identifies not only with the dead man but with the biblical Lazarus. For Hemon, that biblical figure is just another immigrant — an exile from death rather than Yugoslavia. Using clear, distinct, almost journalistic prose, Hemon describes his narrator’s hazy, trancelike state of being, in which dreams, memories, death and a life-after-death intermingle. Trying to remember the events of the day before falling asleep, Brik engages in a ritual he calls his “nightly prayer, a contemplation of my presence in the world.” But sometimes, he confesses, “a violently involuntary memory of a dream emerged in my mind, like a corpse released from the bottom of the lake.”

In this one eerie, watery image, Hemon suggests the many ephemeral layers of disassociation from reality — the morass of memory, lost memory, dreams and the death of dreams — in which Brik exists. This constant sense of a living, permeated loss is partly what impels him to try to uncover the story of Lazarus Averbuch. Writing the book, he thinks, would be a way to define his increasingly drifting life. He isn’t earning any money. He isn’t committed to his marriage in the clean, hope-filled way his American wife is. He isn’t, in fact, committed to anything. In one of the novel’s many wonderfully unexpected phrases, he sees his situation as “moral waddling.” “The Lazarus Project” is Brik’s search for his moral stride. And that search is inextricably bound up in the how and why of storytelling.

In Sarajevo before the war, Brik tells us, “everyone could be whatever they claimed they were — each life, however imaginary, could be validated by its rightful, sovereign owner, from the inside. ... You could choose to trust his stories because they were good.” For Brik the truth has little to do with the hopeful pursuit of facts he finds in his adopted country. Rather, it’s suspended somewhere in the illogical logic of the comic mistake (the can of SADNESS), in the joke, in the absurd.

When Brik finally gets his grant and takes off for Eastern Europe, following in Lazarus’s footsteps, he brings an old friend along, a photographer and fellow Sarajevan named Rora. A consummate storyteller, Rora provides the jokes and anecdotes that run through the novel like melodic riffs of carefree disembodiment, of otherness, of bemused futility and unattainable truth. In one of them, Suljo comes to visit Mujo in America. Mujo picks him up at the airport in his big car and drives him to a big house. “See that house?” he says. “That’s my house.” He points to a swimming pool and a sexy woman sunbathing beside it. “That’s my wife.” “Very nice,” Suljo replies. “But who is that brawny, suntanned young man massaging your wife?” “Well,” comes the reply, “that’s me.”

Rora and Brik’s road trip is an Eastern European nightmare. They are driven to Bucharest by a somnolent pimp with a terrified young girl held captive in the back seat. In one chapter, set at a bordello hotel called Business Center Bukovina, Hemon constructs a delicate, beautifully rendered fable of ugliness, desolation and heartlessness: “The room smelled of my grandfather’s death — a malodorous concoction of urine, vermin and mental decomposition.” They pass a mangy dog as they enter. The window looks out on a huge garbage bin “brimming with glass bottles,” their sparkle providing a brief moment of pleasure: “I always like to see a full garbage container, because I relish the thought of emptying it, the complete unburdening implicit in it.” At the end of the chapter, Brik hears a drunken couple shouting, then laughter, a dog howling and the shattering of glass. “The man and woman had thrown the dog in the garbage container full of bottles and then must have watched it writhing, shredding and slicing itself, trying to escape.”

There is to be no escape, no “complete unburdening” for Brik, no emptying of the life he has known and tried both to remember and forget. “Your nightmares follow you like a shadow, forever,” he notes. When Brik and Rora finally reach Sarajevo, Brik discovers that Rora’s stories are Sarajevo stories after all. And what of his own story? At the close of this richly stark and disturbing novel, Brik realizes that, a self-created Lazarus, he must begin to write it himself.

Cathleen Schine’s most recent novel, “The New Yorkers,” has just been released in paperback.

[anais_nin]

Njegova nova knjiga "The Lazarus Project " je istinsko remek dijelo !

najnovija je u stvari ova - LOVE AND OBSTACLES

[Richard Peti]

.

[Richard Peti]

.

[Richard Peti]

.

[Richard Peti]

.

[Master.DKP]

Hemon: Pustinjski gradovi


"U zavisnosti od toga koga se pita, Sarajevo bi povratilo svoju suštinu ako bi se eliminisali papci, Sandžaklije, došljaci iz istočne Bosne, homoseksualci, "Cigani" i "ciganluk", oni što pričaju ekavski, pretjerani muslimani, svi osim fine gradske raje, kao i svi oni koji nekome nekako idu na kurac", piše Aleksandar Hemon u svojoj novoj kolumni u magazinu DANI, koju prenosimo u cijelosti:

Usred pustinje Negev, usred Izraela, ima mjesto koje se zove Chicago. To, naravno, nije grad u kojem obitavam, nego je dio vojne baze Tze'elim, gdje služi da se izraelske trupe obučavaju za urbani rat. Taj pustinjski Chicago ima oblik palestinskih gradova, kao što su Ramallah ili Nablus: ulice su uske, građevine male, na zidovima su natpisi na arapskom, tu su radnje i džamije, neki dijelovi su nasuti pijeskom da podsjećaju na neasfaltirane izbjegličke logore. Tu su uvježbavane mnoge zloglasne operacije izraelske vojske, a i američke jedinice su se tu pripremale za iračka iskušenja, kao što je to, recimo, bila bitka za Faludžu. Pustinjski Chicago je tako model za arapske gradove, ali u njemu nema nijednog Arapina, osim u obliku kartonskih meta, te tako otjelovljuje, tvrde Adam Broomberg i Oliver Chanarin u svojoj fotomonografiji pod nazivom Chicago, militantnu utopijsku fantaziju mnogih izraelskih nacionalista - arapski grad očišćen od Arapa. To čudesno, sablasno mjesto se zove "Chicago" jer izrešetani zidovi, navodno, podsjećaju na Chicago iz vremena Al Caponea, kada je grad, navodno, bio pun gangstera kao što su arapski i palestinski gradovi danas, navodno, puni terorista. Tako su i Arapi i Chicago svedeni na svoje navodne suštine - Arapi su kartonski teroristi, Chicago je gangsterski vilajet.

Svaki grad negdje u sebi i svojoj historiji sadrži nekakvu fantaziju o sebi, fantaziju koja reprodukcijom postaje karikatura ili, kao u slučaju pustinjskog Chicaga, negativna utopija. Fantastični, gangsterski Chicago je, naravno, sklopljen u holivudskim fabrikama, od historijskih dijelova, mitova, legendi i gluposti, pa turisti sluđeni holivudskim fantazijama mogu autobusom obići znamenita gangsterska mjesta na kojima, zapravo, nema ni traga toj navodnoj prošlosti. Chicago je gangsterski grad lišen gangstera - čikaški mafijaši, ono malo što ih je ostalo, već odavno žive u predgrađima i umiru od srčanih udara.

Gradske čikaske vlasti se, naravno, na sve moguće načine odupiru tom gangsterskom imidžu Chicaga, koji je u bliskom srodstvu sa Chicagom kojim vječno hara korupcija. Otud grad ulazi u javne prostore i parkove, u grandiozna umjetnička djela koja su fizički dostupna građanstvu, pa su tako, recimo, stotine miliona dolara uložene u Milenijumski park, sa koncertnom pozornicom koju je dizajnirao čuveni Frank Gehry i (divnom) skulpturom Anishe Kapoorae koja se zove Pupak (Navel), ali koju svi u Chicagu iz nekog razloga zovu Zrno pasulja (The Bean).

Krunski napor u tom pogledu je kandidatura Chicaga za Olimpijadu 2016., koja bi zacementirala sliku Chicaga kao svjetske metropole i, akobogda, eliminisala Al Caponea kao simbol grada. Olimpijada bi omogućila Chicagu da se vidi i predstavi u najboljem mogućem svjetlu, kao što je to onomad bio slučaj sa Sarajevskom olimpijadom.

Jer Olimpijada je bila i dugo će biti najveće dostignuće Sarajeva, ostvarena kratkoročna utopija koja će zauvijek hraniti sklonost mnogih Sarajlija da o svom gradu neometano fantaziraju kao o mjestu gdje su siromaštvo, korupcija, gangsterluk, prljavština, provincijalizam, rupe od metaka, rutinska mržnja i vjerski fanatizam izuzeci koji ni u kom smislu ne narušavaju pravilo dokazano 1984. - Sarajevo je svjetski grad. Olimpijska nostalgija je, kao i svaka nostalgija, retroaktivna utopija, proces prisjećanja koji eliminiše neugodne činjenice i, na kraju krajeva, kompletan problematični kontekst. Olimpijada je, nekako, izražavala suštinu Sarajeva, s kojom gorespomenuti raspon od siromaštva do vjerskog fanatizma nema nikakve veze - istinsko Sarajevo je bilo potpuno ostvareno tokom te dvije olimpijske hefte i ako smo mogli tada, moći ćemo opet.

Ima, naravno, nešto potresno u svoj toj olimpijskoj nostalgiji, nalik na nostalgiju starca koji prije spavanja i moguće smrti ljubi sliku svoje prve, gimnazijske ljubavi. Kao što ima i vrijednosti u vjeri da Sarajevo može sada zato što je jednom davno moglo, jer bez te vjere sigurno ne može. Pa ipak, fantazija o olimpijskom Sarajevu je na izvjestan način fantazija koja je operacijom nostalgije lišena svih neugodnih činjenica i aspekata stvarnosti, uključujući i mnoge Sarajlije.

Na zvaničnom web siteu grada Sarajeva pored linka za ZOI 84, koji uopšte ne fercera, ima i link za Knjigu gostiju gdje gosti mogu da napišu svoje utiske i primjedbe. Osim nekoliko stranih turista, koji su na engleskom izrazili svoje oduševljenje gradom, ostali gosti su domaći koji psuju gradske vlasti što nešto ne urade u pogledu uređenja grada. Sudeći prema mišljenjima brižnih građana, glavna operacija bi trebalo da bude eliminacija "Cigana" i "ciganluka" koji po ulicama prose i kaljaju ugled olimpijskog grada, a mnogi od njih, kaže jedno mišljenje, pričaju i ekavski.

Nostalgični povratak istinskom Sarajevu, olimpijskom ili neolimpijskom, uvijek zahtijeva eliminaciju nekoga ko se u datu utopijsku sliku ne uklapa, neku vrstu urbanog čišćenja. U zavisnosti od toga koga se pita, Sarajevo bi povratilo svoju suštinu ako bi se eliminisali papci, Sandžaklije, došljaci iz istočne Bosne, homoseksualci, "Cigani" i "ciganluk", oni što pričaju ekavski, pretjerani muslimani, svi osim fine gradske raje, kao i svi oni koji nekome nekako idu na kurac. U idealnom Sarajevu tako ne bi bilo nikoga, bilo bi kao pustinjski Chicago, samo što bi umjesto izraelskih boraca ulicama švrljali autobusi puni presretnih turista u obilasku znamenitih lokacija: ovdje je nekad prosila Romkinja sprženog lica, znana kao Lauda, ovdje gori Vječna vatra u slavu odsutnim antifašistima, ovdje su tukli homoseksualce, ovdje je počeo Prvi svjetski rat, ovdje je Ćelo strovalio Antićelu, ovdje je pala granata na red za hljeb, ovdje je gorio olimpijski plamen, ovdje su nekad živjeli ljudi i komšije, a sad je pustinja, naša i ničija druga.

Ali suština svakog grada je da nema suštinu - gradovi se mijenjaju, nepredvidivo i često izvan kontrole vlastitih građana. To je posljedica proste činjenice da u svakom gradu na jednom mjestu živi i umire veliki komad svijeta. Veliki - ili samo pristojni, ljudski - gradovi otud ne zasnivaju svoj opstanak i razvoj na čišćenju nepoželjnih, nego na sposobnosti da prihvate i uključe sve one koji tu žele da žive. To očigledno isključuje mogućnost ostvarenja bilo kakve fantazije, kako olimpijske, tako i pustinjske. Sarajevo tako nikad više neće biti olimpijski grad. Radi se o tome da ne smije postati pustinjski.

BH DANI


Inace, knjiga Hemona "The Lazarus Projekt" je prema New York Times-u usla medu 100 najboljih knjiga ove godine u USA, gdje se godisnje stampa oko 1 400 000 naslova !

[ulpinian]

Magazin "Harpers" u septembarskom broju donosi priču o Hemonu pod naslovom:

PERPETUAL MOTION
The education of Aleksandar Hemon
By Randy Boyagoda

da ne bi postao ovdje, upucujem vas na download
http://hotfile.com/dl/11798747/b7acfe6/ ... o.rar.html

[Daisy]

evo upravo zavrsih "Love and obstacles"
odlicna knjiga, preporucujem!!!