Aleksandar Hemon - all about

[The_Fluid]

Broj 396 - 14.01.2005
-------------------------

Mi u snovima

Zašto moram pisati o Georgeu Bushu

Nakon moje zadnje prošlogodišnje kolumne, javio mi se izvjestan broj čitalaca koji su me malo kritikovali što stalno - ili barem često - pišem o Bushu i američkoj političkoj katastrofi koju njegov režim predstavlja. Malo je dosadilo, rekli su mi spomenuti čitaoci, dijelom zato što se tu nema još šta puno reći, a dijelom zato što nije jasno kakve sve to veze ima sa nama. Čitaocima se mnogo više dopada kad pišem o stvarima koje su vezane sa nama, sa bosanskim duhom i sarajevskom prošlošću, a možda čak i sadašnjošću. To mi je jača strana, vele.

Iako ove čitalačke primjedbe imaju rezona - a i lijepo je vidjeti da je nekome ono što pišem toliko važno da im nije mrsko da mi se jave - moja prva reakcija bila je samoodbrana. Prvo, meni se u Americi radi o glavi. Drugo, reagujem na stvari koje su mi poznate od prije našeg rata. Treće, pitaće me djeca gdje sam bio, šta sam radio kad je pola Amerike glasalo za ovu bandu. Četvrto…

Četvrto… moram priznati da mi je samoodbrana slaba, iz prostog razloga što pisanju o još jednom poraznom primjeru bushizma, patriotskoj pomami koja niti slabi niti usporava, pristupam sa istim entuzijazmom s kojim pristupam čačkanju čestica čarape iz ćoškova svojih nožnih palaca - volio bih da ne moram, ali moram. A moram ne zato što imam specijalnu dužnost da pisanjem u bosanskohercegovačkom magazinu, koji ne čita ni jedan Amerikanac, pomažem rušenju reakcionarnog režima - moj utjecaj na američki politički proces je manji od utjecaja gramatike na Bushove rečenice. Moram da pišem zato što me goni neka podsvjesna potreba, a ja, kao razmaženi književnik, pišem samo pod pritiskom unutrašnjih (ili, nekad, finansijskih) potreba.

Razlog, dakle, što ne mogu da prestanem da pišem o Bushu - a jako bih volio - jeste to što mi se, šupak, uselio u podsvijest, gdje se pridružio Miloševiću, Karadžiću, Mladiću i Gojku Šušku, plejadi slobodarskih velikana s kojom se povremeno družim u svojim noćnim morama. Prošle godine sam, recimo, sanjao kako se na nekom kauču fatam sa predsjednikovicom Laurom Bush: taman joj ja raskopčao jelek, sijevnuše bradavice, kad se ukaže George, te tu nastanu problemi i ja se probudim obliven američkim znojem.

Bilo je još snova sa Georgeom u glavnoj ulozi i nisu bili nimalo prijatni. Kad ti se političari usele u podsvijest, to nije dobro, ali kad ti u najdubljim dubinama intime, u slatkom snu, počnu operisati prošli i budući ratni zločinci, onda je vakat za neku terapiju. Jedina terapija koja bi mi mogla pomoći jeste da tu bagru neko nekako kazni, da nekako zaplate da se svi ti ratovi u ime nacionalnih fantazija završe, da se izglavljeni svijet vrati u svoje moralno ležište, jer ovo ovako nije dobro, a biće i gore. Zato se ja često probudim a u sabah-mozgu me žulja prisustvo Busha i inih, pa ja onda riječima istjerujem te zle duhove, mada mi je jasno da oni nikud i vjerovatno nikad neće otići. Kolumne o Bushu su, drugim riječima, posljedica mentalno-političke nestabilnosti.

Pored onih o Bushu i Miloševiću, često sanjam i snove koji se ne mogu nikako drugačije opisati nego kao snovi o nama. Ti snovi su jako prijatni: u njima se mi sastojimo od porodice i prijatelja - tu su nekad preminuli stričevi, nekad prijatelji ili bivše djevojke koje nisam vidio deset i više godina, plus izabrani, dragi Amerikanci, na čelu sa mojom ženom. Nema tu nekih avantura, nema seksa niti nasilja. Ljudi iz svih dijelova i faza mog života se iz nekog razloga udruže u mom snu i onda se bavimo nekom pitomom kolektivnom aktivnošću: igramo lopte, zimujemo, hodamo po cvjetnom polju, a sinoć smo, ja mislim, jeli ćevape. Prostor tih snova nije nikad jasno definisan - niti je Sarajevo, niti je Chicago. Jedino što je jasno jeste da smo u tim snovima mi mi, da glavna uloga u tom snoviđenju pripada ne meni, nego nama, i da su svi u tom snu, jednostavno i neupitno, dobri i ima nas puno. Nema straha, nema rata, nema Busha niti Ratka…

Kad se iz tih snova probudim, odmah mi na prsa, kao predebela mačka, sjedne tuga. Jer ono što mi je na javi momentalno jasno jeste da mi postojimo samo u snu - ekipa koja igra lopte na terenu moje podsvijesti, a onda poslije maže ćevape ili zimuje, može se samo tamo okupiti - i meni se onda ne budi i ne ustaje.

Ja imam rodbinu u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj, Kanadi, Engleskoj, Švedskoj, Francuskoj (uključujući i pacifičko ostrvo Novu Kaledoniju), Australiji itd, a poznanike i prijatelje iz Bosne u svim gorepomenutim zemljama, plus Austrija, Švajcarska, Holandija, Španija, Italija, Južna Afrika, Brazil itd, a sretao sam ljude iz Bosne gdje god sam bio na svojim književnim putešestvijama, uključujući i Tromso, norveški grad unutar polarnog kruga. Nas više nema na jednom mjestu, osim u snovima, ili osim ako se vascijeli svijet ne računa kao jedno mjesto. Ili smo svuda ili smo nigdje.

Prisustvo Busha je zato zlokobno kako u svijetu tako i u snovima - postao je, avaj, neizbježan, kao smrt. Otud piskaranje o Bushu proizilazi iz iste potrebe iz koje i pisanje o nama, iz potrebe da se ta krhka, isanjana, ljudska zajednica - mi sa imenima, licima i životima - zaštiti od suludih projekata koje velike vođe sprovode u ime mnogo nestvarnijih nacionalnih zajednica. Naravno, mi se od vođa i njihovih sljedbenika možemo zaštititi pisanjem koliko i sanjanjem. Ali pisanjem barem možemo biti zajedno, možemo nakratko biti mi, sve dok nas ne probudi brundanje mesijanskih tenkova ili pištanje patriotskih granata, sve dok ne počne nova mora.

[smokljo]

Mrsko mi je sad citat sve ove postove,ali samo da kazem da su mi Aleksandrove kolumne u Danima super, i mislim da je jedan od rijetkih pisaca koji nije opterecen nacionalizmom i koji je fer, pa mmakar bilo i na njegovu stetu!

[cowboy]

Evo ga frisak uradak, blago ironican, u sustini tacan, ali se ja opet pitam- zasto peglat Bosance americkom mukom? Hemon bi, ako vec ne pise kolumne u nekom americkom magazinu, barem trebao otvoriti blog u kojem ce svoje kolumne pisati na Amerikancima razumljivom jeziku, tako da im ponudi priliku da reaguju. sve ostalo je suplja.

ono sto on radi u danima kada je USA u pitanju, je isto kad bi imao kolumnu u npr. Timesu, gdje bi barem jednom mjesecno pljuvao po bosancima. nidje veze, koji citalac Timesa zeli da cita sta neki pisac misli o Bosni, Bosancima i bosanskim politicarima?

znaci, nije u pitanju "prehrana" sto mu raja opravdano pisu i zale se, mislim da argument o "zemlji koja te hrani" spada pod budalastine socijalistickog mentaliteta, i kao neko ko zivi u Americi, slazem se s mnogo stvari koje Hemon iznosi. radi se o tome da palamuditi bosancima o negativnim aspektima zivota u americi je poprilicno licemjerno, i ne donosi Bosancima apsolutno nista pozitivno. U Bosni je Amerika poprilicno nepopularna i ja sam cesto pod dojmom da Hemon zeli da Amerika postane jos nepopularnija. U svakom slucaju, zelim mu sve najbolje, ali moram priznati da mi Hemonwood polako postaje dosadan.

Pitanje prehrane

Pitanje prehrane je ozbiljno etičko pitanje: kako kritikovati zemlju koja te hrani? Jedno rješenje je da se počne gladovati

Prošle sedmice, osam ljudi je ranjeno u pucnjavi u Los Angelesu. Počinilac je osuo paljbu po grupi građana koji su čekali autobus. Jučer, na Floridi, blizu West Palm Beacha, u hamburgerdžinici Wendy's, izvjesni Edward Blake je osuo paljbu po mušterijama - jedan mrtav, petero ranjeno - a onda strovalio sebi metak u glavu. Sinoć je u Memphisu policija u jednoj kući našla šest svježe upucanih leševa - četvero odraslih i dvoje djece. Još troje djece je ranjeno, a počinilac je u ovom trenutku nepoznat. U zadnjih nekoliko dana, dva koledža, jedan u Sjevernoj Karolini, drugi blizu Atlante, bila su privremeno zatvorena zbog informacije o prisustvu naoružane osobe na kampusu. U Birminghamu, Alabama, petero je poginulo u pucnjavama, a u Chicagu je troje srednjoškolaca podleglo ranama od vatrenog oružja i još petero je ranjeno - sve samo prošlog vikenda. Samo od početka ove godine, u Chicagu je od vatrenog oružja poginulo sedamnaestoro djece.

Ali samo zlonamjernik i mrzitelj pun antiameričkih predrasuda bi u svemu ovome vidio simptom izvjesne patologije zbog koje konstantni oružani pokolj u Americi ima status elementarne nepogode. Dobronamjerni nemrzitelj bi gorespomenute, a i druge, gubitke života stavio u kontekst drugih američkih dostignuća: na ulicama Amerike, djeca svakodnevno ginu od metka, ali je zato Harvard najbolji univerzitet na svijetu. Invazija Iraka je nezakonita, pravdana lažima i ne vidi joj se kraja (senator McCain, vjerovatni republikanski kandidat, procjenjuje da će USA biti u Iraku jedno sto godina), ali je zato dr. Salk, Amerikanac, otkrio vakcinu za dječiju paralizu. Objektivni bi analitičar, također, primijetio da niko od gorespomenutih upucanih nije nastradao od ruke islamofašiste i u toj neporecivoj činjenici bi prepoznao vrijednost napora koje predsjednik Bush, kao i svi oni koji vjeruju u slobodu, pružaju kako bi zaštitili američko življe od islamističkih mrzitelja slobode.

Uz pomoć objektivnih čitalaca, konačno sam se suočio s vlastitom neodrživom etičkom situacijom: već skoro dvanaest godina u ovim kolumnama pljujem Ameriku, zemlju koja me hrani. Evo, koliko jutros, jedan fini državni službenik mi je isporučio dva meko kuhana jaja, a onda oprao suđe, a ja ga nisam smio u oči pogledati. Otud se ovdje obavezujem da ću zauzvrat državi platiti desetine hiljade vlastitih dolara u porezima - nek' od mojih para pošalju jedan top u Irak da rokaju islamofašiste, inače će ti i takvi doći ovamo i pridružiti se opštoj pucnjavi, a onda je vrag odnio šalu i neće nam ni Harvard moći pomoći.

Pitanje prehrane je ozbiljno etičko pitanje: kako kritikovati zemlju koja te hrani? Jedno rješenje je da se počne gladovati. U toj varijanti, kritika je legitimna samo ako slabo jedeš. Ameriku tako može kritikovati ili samo sirotinja koja se bori da sastavi kraj s krajem - a takve sirotinje je, s obzirom na spektakularne uspjehe američke privrede za Bushovog vakta, sve više i više - ili odgovorni pojedinci koji su na dijeti, bilo iz političkih razloga, bilo iz razloga velike guzice. Sirotinja, kao i obično, ništa ne radi, nego čeka da ih država nahrani, te se na njihovu kritiku ne može računati. Dijetalno boljestojeće građanstvo tu i tamo se nešto pobuni, mada oni više vole glasati na izborima. I djetalci su, međutim, nelegitimni kritičari, pošto ih upravo Amerika liječi kad od militantne dijete kolabiraju. Moj lični problem je da sam poguzija i ne mogu odoljeti hrani, što ova lukava američka država zna i ne pušta me da ne jedem. Evo danas imam zakazano kod mesara, gdje ću za janjeći but platiti tačkicama koje mi je poštom poslala lično Bijela kuća.

Druga mogućnost legitimne kritike je da se napada zemlja koja te uopšte ne hrani i s kojom nemaš apsolutno nikakve veze. Nije ni to tako jednostavno kao što izgleda. Kad se eliminišu zemlje u kojima su mi izašle knjige (nekih dvadesetak) i koje me tako de facto hrane, kad se prekriže zemlje gdje mi žive prijatelji i rodbina, te s njima tako imam lične i neobjektivne veze, izbor zemalja za kritiku je vrlo limitiran. Neke su tako jadne da je grehota kritikovati, o drugima znam malo ili ne znam ništa, a neke su dosta zajebane kad ih kritikuješ, a znaju, bogme, i uhapsiti. Kad se sve sabere i oduzme, Rusija izgleda kao dobra meta kritike - opšta pljačka, apsolutistički vođa, zločini u Čečeniji, lažni izbori, podrška raznovrsnim zločinačkim režimima, a niti sam ikad tamo bio, niti ću ikad ići, niti ikoga znam, niti sam željan ruske hrane. Ali, reći će objektivni analitičar, zaboravljamo Gagarina, Šarapovu, Dostojevskog, Stravinskog, Abramoviča, Tarkovskog, Gazprom, vodku, Lajku i borbu protiv fašizma. Nema tako čovjek više šta kritikovati.

A šta ću više i kritikovati, meni je dobro. Imam finu stipendiju, fino pišem knjige na engleskom, Amerikanci fino čitaju, niko od njih ne zna da ih iza leđa licemjerno kritikujem i podrivam, živim u Chicagu, a ne u Iraku, gdje gine mnogo više djece, budući da nisam islamofašista, vjerovatno neću završiti u Guantanamou niti će me CIA spengati i nestati, žena mi je zgodna Amerikanka, dijete mi je kao lutka američka, a ima se šta fino i pojesti. Kad hoću da se kupam, upalim bojler, a kad neću da se kupam, ne upalim bojler. Šta se više bunim? Nije li vrijeme da okačim pero na klin, pošto je i meni više zlo od mene?

Jedini problem je to što svakog dana, kad hranim svoju američku kćerku - koja je mala da je hrani Amerika, pa joj ja dam koji zalogaj od sebe - ona me gleda u oči s bezuslovnim povjerenjem i pouzdanjem. Već vidim da će me pitati kakav sam joj to svijet ostavio, kao što sam ja pitao svoje roditelje. Učiće historiju, pa će me pitati šta sam ja radio i pisao početkom dvadeset prvog stoljeća, kad se Amerika mijenjala nagore. Kad dođe do pucnjave u njenoj školi, pitaće me da joj to objasnim i zahtijevaće da nešto uradim, htjeće sigurno nešto da mijenja. I šta ću joj reći? Metak je k'o kiša, kad pada, skloniš se? Amerika te hrani, ćuti i trpi? Ili: radi i kaži ono što ti nalažu vlastiti etički principi, a onda uzmi nešto i pojedi.

[repeater]

Kad se sve sabere i oduzme, Rusija izgleda kao dobra meta kritike - opšta pljačka, apsolutistički vođa, zločini u Čečeniji, lažni izbori, podrška raznovrsnim zločinačkim režimima, a niti sam ikad tamo bio, niti ću ikad ići, niti ikoga znam, niti sam željan ruske hrane. Ali, reći će objektivni analitičar, zaboravljamo Gagarina, Šarapovu, Dostojevskog, Stravinskog, Abramoviča, Tarkovskog, Gazprom, vodku, Lajku i borbu protiv fašizma. Nema tako čovjek više šta kritikovati

nadam se da ne misli na legendarnog proizvodzaca foto-aparata.
jer oni sa rusijom imaju zajednickog koliko i kragujevacka zastava.
cowboy, odgovori na tvoja pitanja su u tekstu. citaj.

[lady midnight]

Kad se sve sabere i oduzme, Rusija izgleda kao dobra meta kritike - opšta pljačka, apsolutistički vođa, zločini u Čečeniji, lažni izbori, podrška raznovrsnim zločinačkim režimima, a niti sam ikad tamo bio, niti ću ikad ići, niti ikoga znam, niti sam željan ruske hrane. Ali, reći će objektivni analitičar, zaboravljamo Gagarina, Šarapovu, Dostojevskog, Stravinskog, Abramoviča, Tarkovskog, Gazprom, vodku, Lajku i borbu protiv fašizma. Nema tako čovjek više šta kritikovati

nadam se da ne misli na legendarnog proizvodzaca foto-aparata.
jer oni sa rusijom imaju zajednickog koliko i kragujevacka zastava.
cowboy, odgovori na tvoja pitanja su u tekstu. citaj.

ma kakvi aparati, lajka je cuko kojeg su rusi poslali u svemir :-)

[repeater]

o, pavlova mu!

[walkabout]

Evo ga frisak uradak, blago ironican, u sustini tacan, ali se ja opet pitam- zasto peglat Bosance americkom mukom? Hemon bi, ako vec ne pise kolumne u nekom americkom magazinu, barem trebao otvoriti blog u kojem ce svoje kolumne pisati na Amerikancima razumljivom jeziku, tako da im ponudi priliku da reaguju. sve ostalo je suplja.

ono sto on radi u danima kada je USA u pitanju, je isto kad bi imao kolumnu u npr. Timesu, gdje bi barem jednom mjesecno pljuvao po bosancima. nidje veze, koji citalac Timesa zeli da cita sta neki pisac misli o Bosni, Bosancima i bosanskim politicarima?

znaci, nije u pitanju "prehrana" sto mu raja opravdano pisu i zale se, mislim da argument o "zemlji koja te hrani" spada pod budalastine socijalistickog mentaliteta, i kao neko ko zivi u Americi, slazem se s mnogo stvari koje Hemon iznosi. radi se o tome da palamuditi bosancima o negativnim aspektima zivota u americi je poprilicno licemjerno, i ne donosi Bosancima apsolutno nista pozitivno. U Bosni je Amerika poprilicno nepopularna i ja sam cesto pod dojmom da Hemon zeli da Amerika postane jos nepopularnija. U svakom slucaju, zelim mu sve najbolje, ali moram priznati da mi Hemonwood polako postaje dosadan.

Zanimljiv osvrt...sa pomascenim (sto bi rekla nasa dajdzinca) se slazem osim onog "zemlja koja te hrani" - ja mislim da je tu u pitanju univerzalan odnos pojedinac - drzava/drustvo, bilo gdje. Cini mi se da je vise mislio na "ruku koja te hrani".

I iako se Sasha pocinje ponavljati, njegove tekstove vrijedi procitati.
Pisac ko pisac - inspiracija je cudna zvjerka, ide gore-dolje, a sa ispunjenjem/rjesenjem pojedinih zivotnih ciljeva/problema, obicno opada, cak i do isceznuca.

[Bea_Trix]

Evo ga frisak uradak, blago ironican, u sustini tacan, ali se ja opet pitam- zasto peglat Bosance americkom mukom? Hemon bi, ako vec ne pise kolumne u nekom americkom magazinu, barem trebao otvoriti blog u kojem ce svoje kolumne pisati na Amerikancima razumljivom jeziku, tako da im ponudi priliku da reaguju. sve ostalo je suplja.

ono sto on radi u danima kada je USA u pitanju, je isto kad bi imao kolumnu u npr. Timesu, gdje bi barem jednom mjesecno pljuvao po bosancima. nidje veze, koji citalac Timesa zeli da cita sta neki pisac misli o Bosni, Bosancima i bosanskim politicarima?

znaci, nije u pitanju "prehrana" sto mu raja opravdano pisu i zale se, mislim da argument o "zemlji koja te hrani" spada pod budalastine socijalistickog mentaliteta, i kao neko ko zivi u Americi, slazem se s mnogo stvari koje Hemon iznosi. radi se o tome da palamuditi bosancima o negativnim aspektima zivota u americi je poprilicno licemjerno, i ne donosi Bosancima apsolutno nista pozitivno. U Bosni je Amerika poprilicno nepopularna i ja sam cesto pod dojmom da Hemon zeli da Amerika postane jos nepopularnija. U svakom slucaju, zelim mu sve najbolje, ali moram priznati da mi Hemonwood polako postaje dosadan.

Zanimljiv osvrt...sa pomascenim (sto bi rekla nasa dajdzinca) se slazem osim onog "zemlja koja te hrani" - ja mislim da je tu u pitanju univerzalan odnos pojedinac - drzava/drustvo, bilo gdje. Cini mi se da je vise mislio na "ruku koja te hrani".

I iako se Sasha pocinje ponavljati, njegove tekstove vrijedi procitati.
Pisac ko pisac - inspiracija je cudna zvjerka, ide gore-dolje, a sa ispunjenjem/rjesenjem pojedinih zivotnih ciljeva/problema, obicno opada, cak i do isceznuca.

za razliku od walkabouta stovanoga, ja se ovdje ne slazem ni sa cim, da se ne uvrijedi uvazeni kolega forumas @cowboy. Mislim da mnoge iznesene komparacije i zamjerke ne stoje.

dakle, duboko sam uvjerena da ne postoji prosjecan citalac Timesa kojega interesira uzasna traljavost i kriminalna sebicnost bh. vlasti i koji bi u tome uzivao.
no, poredjenje ne stoji, jer Amerikancima koji citaju Times, ne zavisi bas ni zivot ni posao, ni stanje u drzavi, od nasih bh politicara i njihovih poteza.
kao najmocnija drzava svijeta, sa druge strane, nas se SAD jako tice, i mislim da tu nema svrhe dalje da se objasnjava. To je prosto - tako. Danas-sutra, kohorta nekoga novog Busha moze odluciti da napadne neki novi Irak, da neku novu Bosniu stavi na crnu listu zemalja u kojoj Americki gradjani nisu pozeljni, da proglasi opasnost od komunizma u nekom novom Vijetnamu. I TO BI MU USPJELO. To je, isto, prosto - tako.

po tvom misljenju, Hemon, koji zivi u jednoj sredjenoj drzavi (koja je kriva trenutno za nesredjenost u mnogim krajevima svijeta) je licemjeran zato sto iznosi pred Bosance negativne aspekte zivota u SAD-u. Kao, bio bi manji licemjer da pise o tome da je, uprkos tome sto je to drzava cija je vanjska politika primjer neznanja, kaubojstine, arogantnosti i pohlepe, SAD zemlja koja se savrseno dobro odnosi prema svojim drzavljanima, hrani ih, mazi i pazi - ukljucujuci i njega samog - i da nam u svakoj kolumni kaze: Elhamdulilah, dobro je, ja sam se uhljebio! *Ebo Irak!

Da se stvari ne bi iskidale dalje iz konteksta, kolumna pod naslovom "Pitanje prehrane" je odgovor na ovo iznimno "inspirativano" i sa nepotisnutim literarnim ambicijama opleteno pismo, objavljeno u rubrici Reagiranja, u proslom broju Dana:

Hemonove predrasude
(Hemonwood: Guglanje; Dani 558; 22. 2. 2008; str. 88)


U nastojanju da se što više uklopi u ideološku matricu Dana, A. Hemon nam po ko zna koji put otvara oči u vezi patologije američkog društva i života. Nisam primijetio da to mnogo radi kad piše na engleskom ili kad nastupa na književnim večerima u inostranstvu, gdje se povremeno nađem po prirodi posla. U protivnom, grizao bi ruku koja ga hrani. Ali kad piše za Dane, on zna da oni "najvažniji", strani čitaoci, koji su ga učinili relativno poznatim, ne znaju njegov maternji jezik.

Kao ideolog (sam sebe naziva anarho-liberalom) i diletantski komentator raznih vidova života i van-književnih umjetnosti, koji zahtijevaju mnogu bolju teorijsku potkovanost od njegove, Hemon izjednačava individualnu psiho-patologiju masovnih ubica s društvenom patologijom zemlje u kojoj živi, a koju toliko ne voli. Pritom nam nameće interesantan zaključak kako protesti sarajevskih građana protiv kriminala ustvari odražavaju mnogo zdraviju društvenu supstancu od američke - a sve to i pored onog što se dešavalo na bosanskim prostorima i još uvijek se dešava u posljednjih dvadesetak godina. Kako je moguće da H. uspoređuje kruške i jabuke - poremećene Amerikance herostratskih ambicija s mladom sarajevskom jalijom, koja nasiljem iživljava hormonalne porive, nalazi u njemu potvrdu muškosti, sankcionisanu od društvenog sloja u kom živi i potpuno je izolovana od civilizovanog društva zbog lošeg ili nepostojećeg odgoja? Odgovor se vjerovatno sastoji u tome da ideolozi polaze od fiksiranih idejnih predrasuda: Amerika je u biti loša; sve ono loše što se tamo dešava proizilazi iz njenog začetnog grijeha. Tako oni sve činjenice koje ne odgovaraju toj Prokrustovoj posteljici zanemaruju - neprevaziđene doprinose Amerike u kulturi, nauci i održavanju tekovina zapadne civilizacije naspram fašizma i komunizma, a sada i naspram islamo-fašizma. Ima tu i infantilne idealističke psihologije: ako Amerika ne odgovara mom idealu, bolje da je nema.

Nisam nikad zamjerao dobronamjernoj kritici Amerike i iznošenju rješenja da se stanje u njoj popravi. Međutim, jednostrano gledanje na stvari je po definiciji negacija intelektualizma i analitičkog mišljenja. Evropski intelektualci to u svojoj ideološkoj zaslijepljenosti redovito zaboravljaju, mada bi trebalo da ih podsjetimo da bi oni bez Amerike (ako bi uspjeli da uopšte i dođu na svijet) piskarali po nekom Grossdeutschlandzeitungu ili Sovjeticeskijem Aganjoku.
Nedim Demirović

[cowboy]

za razliku od walkabouta stovanoga, ja se ovdje ne slazem ni sa cim, da se ne uvrijedi uvazeni kolega forumas @cowboy. Mislim da mnoge iznesene komparacije i zamjerke ne stoje.

dakle, duboko sam uvjerena da ne postoji prosjecan citalac Timesa kojega interesira uzasna traljavost i kriminalna sebicnost bh. vlasti i koji bi u tome uzivao.
no, poredjenje ne stoji, jer Amerikancima koji citaju Times, ne zavisi bas ni zivot ni posao, ni stanje u drzavi, od nasih bh politicara i njihovih poteza.
kao najmocnija drzava svijeta, sa druge strane, nas se SAD jako tice, i mislim da tu nema svrhe dalje da se objasnjava. To je prosto - tako. Danas-sutra, kohorta nekoga novog Busha moze odluciti da napadne neki novi Irak, da neku novu Bosniu stavi na crnu listu zemalja u kojoj Americki gradjani nisu pozeljni, da proglasi opasnost od komunizma u nekom novom Vijetnamu. I TO BI MU USPJELO. To je, isto, prosto - tako.

po tvom misljenju, Hemon, koji zivi u jednoj sredjenoj drzavi (koja je kriva trenutno za nesredjenost u mnogim krajevima svijeta) je licemjeran zato sto iznosi pred Bosance negativne aspekte zivota u SAD-u. Kao, bio bi manji licemjer da pise o tome da je, uprkos tome sto je to drzava cija je vanjska politika primjer neznanja, kaubojstine, arogantnosti i pohlepe, SAD zemlja koja se savrseno dobro odnosi prema svojim drzavljanima, hrani ih, mazi i pazi - ukljucujuci i njega samog - i da nam u svakoj kolumni kaze: Elhamdulilah, dobro je, ja sam se uhljebio! *Ebo Irak!...

Postovana Beatrix, odmah da se razumijemo, ja ne smatram Ameriku krivom za svo zlo svijeta, niti ih smatram svecima. Prave skupe i krvave greske, zbog kojih svi ispastamo, ali isto tako donose i mnogo pozitivnog od cega su mnogi hajrovali. moram napomenuti da trenutni rat u Iraku smatram greskom stoljeca, ali sta je-tu je....Da ne ulazim u polemiku o americi koju svako ima pravo suditi kako hoce, vratimo se hemonu:

opet cu citirati


Jedini problem je to što svakog dana, kad hranim svoju američku kćerku - koja je mala da je hrani Amerika, pa joj ja dam koji zalogaj od sebe - ona me gleda u oči s bezuslovnim povjerenjem i pouzdanjem. Već vidim da će me pitati kakav sam joj to svijet ostavio, kao što sam ja pitao svoje roditelje. Učiće historiju, pa će me pitati šta sam ja radio i pisao početkom dvadeset prvog stoljeća, kad se Amerika mijenjala nagore. Kad dođe do pucnjave u njenoj školi, pitaće me da joj to objasnim i zahtijevaće da nešto uradim, htjeće sigurno nešto da mijenja. I šta ću joj reći? Metak je k'o kiša, kad pada, skloniš se? Amerika te hrani, ćuti i trpi? Ili: radi i kaži ono što ti nalažu vlastiti etički principi, a onda uzmi nešto i pojedi.


I tako ce on svojoj cerci reci kako je godinama, u jednom malom magazinu, u jednoj maloj BIH, iz svoje ugodne americke kuce, g o d i n a m a tupio koliko je Amerika pogana te je tako on napravio svijet boljim za svoje dijete. mislim, kako Hemon mijenja situaciju u Americi (ili bilo gde drugo) na bolje? isto onako kako i u Bosni, ako cemo pravo. kada je u bosni trebalo praviti svijet boljim i stititi principe pluralizma, ja svom djetetu mogu reci da sam uzeo pusku i branio se. pa sam poslije puske imao srecu da radim na projektima koji su vratili mnogo bosanskih izbjeglica, popravili im kuce, dali im sansu za novi start, itd.

svijet se mijanja aktivnim ucescem, a ne konstantnim kukanjem.Bosanski citaoci trebaju pozitivne vizije i nezavisni intelektualci i umjetnici su duzni da obezbijede nekakvu alternativu ne samo nacionalistickoj retorici, vec i mentalitetu kukanja od kojeg mi bosanci patimo.

Eto, uzmi Tanovica za primjer. Aktivan, uspjesan i priznat. Zivi(o) i stvorio svoj uspjeh u Francuskoj. Francusku covjek moze kritikovati 24/7 jer su toliko stvari zasrali (da izvines), od bezpotrebnih ratova koje su pokrenuli u Europi, kolonijalnog izivljavanja (i usput, ako ikog treba zaista kriviti za Vijetnam, francuzi zasluzuju barem trecinu krivice koju Amerika nosi, jer su oni u stvari zakuhali tu corbu a Ameri je preuzeli), politike prema ne-krscanima (vanjske i unutarnje), pa sve do Miterana, koji ga nama Bosancima onako momacki zabi u pretposljednoj minuti...helem, Tanovic tako ne mijenja svijet. ne kuka, ne zali se, i ne soli napacenim bosancima pamet u svojim radovima. svjestan je istih stvari kao i Hemon, ali umjesto licemjernog palamudjenja, covjek se odluci na povratak u BIH u kojoj ce probati da zivi i doprinese boljitku svih Bosanaca.

Na kraju, i ja tracim vrijeme. Hemon je naprosto pisac i stvaralac depresivnog karaktera i ja ga kao takvog i shvatam. On svojom kolumnom de donosi nista novo, niti svojim citateljima daje priliku da se nadaju boljem. U tome je sva poenta. Hemon svojim pisanjem ne inspirise. Neko treba da ga podsjeti da se i inspiracijom moze promijeniti svijet.

[Bea_Trix]

Postovani Cowboy,

mnogo hvala na iscrpnom odovoru. Malo mi je i jasnije odakle polazis.

No ipak...

Zamjeras Hemonu sljedece: da licemjerno palamudi i bespotrebno kuka. No, nije li to ipak neopravdano patronizirajuce sa tvoje strane?
Ja licno vjerujem da Sasha ne bi, sve i da moze, izasao iz svoje koze i usao u moju. Ja nemam razloga da od njega to ocekujem.

Kao COVJEK, on je tamo gdje jeste - u SAD, sa svojom porodicom. Njegov je zivot tamo. Kao PISAC ovih kolumni, medjutim, Hemon je pomalo - svuda. A najvise ovdje.

Pazi, izbor je tu vrlo jednostavan, mozes samo posmatrati stvari pred sobom, mozes se potruditi da ih zaista vidis. Kao pisac, medjutim, imas tu neugodnu obavezu da druge sa tim... "tusis"? Rekla bih, da to pretvaras u pricu. Jako neugodna navika.

Mislim da ti Tanovic bas i nije najbolji primjer - ono sto je uradio je njegov izbor kao covjeka, a ne kao umjetnika, i mi nemamo pravo da zamjeramo i da odredjujemo, sa visoka, ciji identitet je vrijedan dovoljno da ga mi odobrimo - identitet Bosanca koji zivi u Francuskoj, pa se vrati, identitet Bosanca koji ostane, identitet onoga koji je ovdje, u ovoj "napacenoj zemlji".

Mislim da je vrlo vazno da shvatimo da nikad, bas nikada ne mozemo nesto PRESTATI biti. Mozemo POSTATI jos mnogo toga, ali dijelove sebe ne mozemo ukinuti. Mislim, prosto, da je u Hemonovoj stvaralackoj prirodi - obaveza da se kritizira, ono sto se vidi, osjeti i cuje.
A ne vidim zasto bi on nama naglasavao ocito - da on u toj zemlji itekako ima sta voljeti, jer je njegova porodica tu. I sve sto voli. Nekad, oko rubova teksta stoji mnogo vise odgovora nego sto ih trazimo u tekstu samom.

Kazes, takodjer, da vjerovatno gubis vrijeme, jer "Hemon je naprosto pisac i stvaralac depresivnog karaktera i ja ga kao takvog i shvatam." Nisam bas sasvim sigurna na sta mislis.
Zaista vjerujes da bi bio svjeziji i inovativniji kada bi nam pisao da bismo se mi trebali nadati boljem, zato jer je njemu dobro? Koliko bi tacno trajao taj inspirational speech prije nego bismo se ti i ja ovdje javili da mu kazemo da cut the Oprah shit and start writing for real? Zato, velim, nisam sigurna sta hoces da kazes.

Ne, ne mislim da postoje pisci i stvaraoci depresivnog karaktera - osim ako je karakteristika onih koji nikako da ucute o gadostima ovoga svijeta, manicna depresivnost. Ako jeste, na rubu sam da taj psihicki poremecaj proglasim ordenom casti.
Jer, ja se sjecam da je iz depresivnog i mracnog stvaraoca ovih kolumna (moramo napraviti razliku izmedju njega i pripovjedaca njegovih romana, jer to prosto zahtijevaju neki citateljski zakoni), znao izaci tekst koji je vrvio najiskrenijom radoscu sjecanja. Obicno - sjecanja. Na djetinjstvo, na mladost.
Zatim i ozbiljna, ali neopisivo simpaticna i zamisljena radost roditeljstva. Ne znam ko ti je na spisku vedrih i optimisticnih pisaca, no ja se ne sjecam da me je ikad tako razvedrio. Nije sve sjajno u sadrzini tog teksta - no, bilo bi i za najokorjelijeg optimistu krajnje neozbiljno ne spomenuti zabrinutost zbog svijeta u koji donosimo djecu, u magazinu koji, na primjer, citaju ljudi koji su kao djeca dozivjeli najkrvaviji rat. Ako je to pesimizam, moj mjerac se pokvario.
I na kraju, ono sto vjerovatno ne mogu opisati, ali mogu pokusati - ono sto osigurava Hemonu odane citaoce, pored jednostavnosti i preciznosti njegovog pisanja, jeste i cinjenica da to pise iz najboljega moguceg kutka srca.

[repeater]

Ne, ne mislim da postoje pisci i stvaraoci depresivnog karaktera - osim ako je karakteristika onih koji nikako da ucute o gadostima ovoga svijeta, manicna depresivnost. Ako jeste, na rubu sam da taj psihicki poremecaj proglasim ordenom casti.
Jer, ja se sjecam da je iz depresivnog i mracnog stvaraoca ovih kolumna (moramo napraviti razliku izmedju njega i pripovjedaca njegovih romana, jer to prosto zahtijevaju neki citateljski zakoni), znao izaci tekst koji je vrvio najiskrenijom radoscu sjecanja. Obicno - sjecanja. Na djetinjstvo, na mladost.
Zatim i ozbiljna, ali neopisivo simpaticna i zamisljena radost roditeljstva. Ne znam ko ti je na spisku vedrih i optimisticnih pisaca, no ja se ne sjecam da me je ikad tako razvedrio. Nije sve sjajno u sadrzini tog teksta - no, bilo bi i za najokorjelijeg optimistu krajnje neozbiljno ne spomenuti zabrinutost zbog svijeta u koji donosimo djecu, u magazinu koji, na primjer, citaju ljudi koji su kao djeca dozivjeli najkrvaviji rat. Ako je to pesimizam, moj mjerac se pokvario.
I na kraju, ono sto vjerovatno ne mogu opisati, ali mogu pokusati - ono sto osigurava Hemonu odane citaoce, pored jednostavnosti i preciznosti njegovog pisanja, jeste i cinjenica da to pise iz najboljega moguceg kutka srca.

da, da i da.

[Chopper_Horrace]

Sarajevo je...

Taksista koji me vozi sa aerodroma i na moju opasku da lišće već opada, odgovara riječima: "Ma ja, lubenica, učiteljica", što sam nakon podrobne analize shvatio da predstavlja magičnu formulu koja opisuje postepeni dolazak jeseni.

Trenutak kada se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre.

Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.

Hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, sa rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju.

Somun (sa ćurokotom) iz pekare na Kovačima.

Lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke.

Ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčuljci, tako i brižne starice.

Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego što sunce izmili iza planina, a izmaglica puže uz padine.

Škembići kod Hadžibajrića.

Plodovi koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao "bijele bobice".

Vitka mačka, tigrasta čaršijanerka, koja se valja na brdu perzijskih ćilima u Morića-hanu.

Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.

Miting golubova na Sebilju.

Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.

Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro.

Način na koji sarajevski akcenat pući usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što naročito lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.

Jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća.

Špricer kod Ramisa.

Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.

Svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.

Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima Novog Sarajeva.

Šištanje kiše na ulicama pod točkovima automobila.

Izrezbarene topovske čahure u Kujundžiluku.

Pijukanje radiostanica u taksijima.

Reumatične ruke penzionera na leđima dok gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom kućom.

Sladoled sa ukusom "egipatske vanilije" (šta god da je to) u slastičarni Egipat.

Zelenilo terena na Željinom stadionu.

Asfalt pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.

Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: "Pa evo…", na pitanje: "Šta ima?".

Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.

Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama.

Ćevapi bilo gdje u gradu.

Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta.

Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Gazi Husrev- begovoj česmi.

Huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću - svi zvuci grada stopljeni u jedno.

Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja.

Duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne.

Kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju.

Kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava.

Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa sa ritmom međusobnog razgovora - sintaksa koraka.

Dres dupljak sa imenom Zinedinea Zidanea na leđima musavog dječaka.

Titova slika u zlatari na Čaršiji.

Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala.

Miris koji odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu: mješavina znoja, cigaretnog dima, ćevapa, pranja u sarajevskoj vodi i sušenja napolju.

Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni - sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.

I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.

[irfan2]

Postovani Cowboy,

mnogo hvala na iscrpnom odovoru. Malo mi je i jasnije odakle polazis.

No ipak...

Zamjeras Hemonu sljedece: da licemjerno palamudi i bespotrebno kuka. No, nije li to ipak neopravdano patronizirajuce sa tvoje strane?
Ja licno vjerujem da Sasha ne bi, sve i da moze, izasao iz svoje koze i usao u moju. Ja nemam razloga da od njega to ocekujem.

Kao COVJEK, on je tamo gdje jeste - u SAD, sa svojom porodicom. Njegov je zivot tamo. Kao PISAC ovih kolumni, medjutim, Hemon je pomalo - svuda. A najvise ovdje.

Pazi, izbor je tu vrlo jednostavan, mozes samo posmatrati stvari pred sobom, mozes se potruditi da ih zaista vidis. Kao pisac, medjutim, imas tu neugodnu obavezu da druge sa tim... "tusis"? Rekla bih, da to pretvaras u pricu. Jako neugodna navika.

Mislim da ti Tanovic bas i nije najbolji primjer - ono sto je uradio je njegov izbor kao covjeka, a ne kao umjetnika, i mi nemamo pravo da zamjeramo i da odredjujemo, sa visoka, ciji identitet je vrijedan dovoljno da ga mi odobrimo - identitet Bosanca koji zivi u Francuskoj, pa se vrati, identitet Bosanca koji ostane, identitet onoga koji je ovdje, u ovoj "napacenoj zemlji".

Mislim da je vrlo vazno da shvatimo da nikad, bas nikada ne mozemo nesto PRESTATI biti. Mozemo POSTATI jos mnogo toga, ali dijelove sebe ne mozemo ukinuti. Mislim, prosto, da je u Hemonovoj stvaralackoj prirodi - obaveza da se kritizira, ono sto se vidi, osjeti i cuje.
A ne vidim zasto bi on nama naglasavao ocito - da on u toj zemlji itekako ima sta voljeti, jer je njegova porodica tu. I sve sto voli. Nekad, oko rubova teksta stoji mnogo vise odgovora nego sto ih trazimo u tekstu samom.

Kazes, takodjer, da vjerovatno gubis vrijeme, jer "Hemon je naprosto pisac i stvaralac depresivnog karaktera i ja ga kao takvog i shvatam." Nisam bas sasvim sigurna na sta mislis.
Zaista vjerujes da bi bio svjeziji i inovativniji kada bi nam pisao da bismo se mi trebali nadati boljem, zato jer je njemu dobro? Koliko bi tacno trajao taj inspirational speech prije nego bismo se ti i ja ovdje javili da mu kazemo da cut the Oprah shit and start writing for real? Zato, velim, nisam sigurna sta hoces da kazes.

Ne, ne mislim da postoje pisci i stvaraoci depresivnog karaktera - osim ako je karakteristika onih koji nikako da ucute o gadostima ovoga svijeta, manicna depresivnost. Ako jeste, na rubu sam da taj psihicki poremecaj proglasim ordenom casti.
Jer, ja se sjecam da je iz depresivnog i mracnog stvaraoca ovih kolumna (moramo napraviti razliku izmedju njega i pripovjedaca njegovih romana, jer to prosto zahtijevaju neki citateljski zakoni), znao izaci tekst koji je vrvio najiskrenijom radoscu sjecanja. Obicno - sjecanja. Na djetinjstvo, na mladost.
Zatim i ozbiljna, ali neopisivo simpaticna i zamisljena radost roditeljstva. Ne znam ko ti je na spisku vedrih i optimisticnih pisaca, no ja se ne sjecam da me je ikad tako razvedrio. Nije sve sjajno u sadrzini tog teksta - no, bilo bi i za najokorjelijeg optimistu krajnje neozbiljno ne spomenuti zabrinutost zbog svijeta u koji donosimo djecu, u magazinu koji, na primjer, citaju ljudi koji su kao djeca dozivjeli najkrvaviji rat. Ako je to pesimizam, moj mjerac se pokvario.
I na kraju, ono sto vjerovatno ne mogu opisati, ali mogu pokusati - ono sto osigurava Hemonu odane citaoce, pored jednostavnosti i preciznosti njegovog pisanja, jeste i cinjenica da to pise iz najboljega moguceg kutka srca.

evo malo da iritantno citiram kilu teksta na vec prilicno razvucenoj temi da bi dapisao kako potpisujem ...bravo


btw, za one koji imaju vremena i zivaca, svakako preporuka da nabavite onu knjigu gdje su na jednom mjestu skupljene sve kolumne koje je napisao (jel se tako kaze ..)

mada moram priznati da, nakon procitanog "nowhere man" imam dojam da je bolji kolumnist nego pisac..
btw koje je jos knjige napisao? i kakve su?

[walkabout]

Question of Bruno (prva knjiga izdata na engleskom, ja jos uvijek ne znam da li ima prevod te knjige) i Nowhere man (Covjek niotkuda je kako se prevodi ovaj naslov mislim)...i to je to, nisam cuo da ima treca.

Slozio bih se da je bolji u pisanju kolumni nego "kapitalnih" djela, izgleda da to bolje odgovara njegovom profilu - kratke i visoko fokusirane price gdje je u potpunosti u kontroli dok se u duzem pripovijedanju nekako "izgubi", fokus povremeno opadne, kako njegov tako onda i kod citaoca. Procitao samo obje knjige i moram priznati da sam ocekivao vishe.

[pentesileja]

Question of Bruno (prva knjiga izdata na engleskom, ja jos uvijek ne znam da li ima prevod te knjige) i Nowhere man (Covjek niotkuda je kako se prevodi ovaj naslov mislim)...i to je to, nisam cuo da ima treca.

Slozio bih se da je bolji u pisanju kolumni nego "kapitalnih" djela, izgleda da to bolje odgovara njegovom profilu - kratke i visoko fokusirane price gdje je u potpunosti u kontroli dok se u duzem pripovijedanju nekako "izgubi", fokus povremeno opadne, kako njegov tako onda i kod citaoca. Procitao samo obje knjige i moram priznati da sam ocekivao vishe.

zanimljivo zapazanje. voljela bih znati sta si tacno mislio kad si reko da kolumna vise pase njegovom profilu. tj, reko si al mi opet nije jasno - 'visoko fokusirana prica gdje je u kontroli'. moram reci da je upravo hemon bio taj koji je na jednoj radionici koju je drzao ponudio veoma dobar opis razlike tehnika pri pisanju proze i kolumne pa bih rekla da ih je veoma svjestan i da ih se pridrzava - ko sto si i ti primijetio. hocu rec da ako tebi vise pase njegova kolumna, ne znaci da nesto ne valja s tehnikom njegove pripovjetke.

[walkabout]

Question of Bruno (prva knjiga izdata na engleskom, ja jos uvijek ne znam da li ima prevod te knjige) i Nowhere man (Covjek niotkuda je kako se prevodi ovaj naslov mislim)...i to je to, nisam cuo da ima treca.

Slozio bih se da je bolji u pisanju kolumni nego "kapitalnih" djela, izgleda da to bolje odgovara njegovom profilu - kratke i visoko fokusirane price gdje je u potpunosti u kontroli dok se u duzem pripovijedanju nekako "izgubi", fokus povremeno opadne, kako njegov tako onda i kod citaoca. Procitao samo obje knjige i moram priznati da sam ocekivao vishe.

zanimljivo zapazanje. voljela bih znati sta si tacno mislio kad si reko da kolumna vise pase njegovom profilu. tj, reko si al mi opet nije jasno - 'visoko fokusirana prica gdje je u kontroli'. moram reci da je upravo hemon bio taj koji je na jednoj radionici koju je drzao ponudio veoma dobar opis razlike tehnika pri pisanju proze i kolumne pa bih rekla da ih je veoma svjestan i da ih se pridrzava - ko sto si i ti primijetio. hocu rec da ako tebi vise pase njegova kolumna, ne znaci da nesto ne valja s tehnikom njegove pripovjetke.

Pentesileja, nije me bilo ne forumu u zadnjih nekoliko dana, zato kasnim sa odgovorom na tvoje pitanje.
Svako od nas je razlicit u pogledu rada i stvaranja, nekome vise odgovara kratkotrajni rad ali visokog intenziteta dok su drugi vise stvore kada taj isti zadatak podijele na dijelove. Ovo vrijedi i za pisce - po mom misljenju Hemon spada u prvu grupu pa su zato njegove kolumne i kratke price "briljiraju". Jergovic je malo drugaciji - on podjednako moze da se nosi u obje kategorije, kako mi se cini.

[pentesileja]

Pentesileja, nije me bilo ne forumu u zadnjih nekoliko dana, zato kasnim sa odgovorom na tvoje pitanje.
Svako od nas je razlicit u pogledu rada i stvaranja, nekome vise odgovara kratkotrajni rad ali visokog intenziteta dok su drugi vise stvore kada taj isti zadatak podijele na dijelove. Ovo vrijedi i za pisce - po mom misljenju Hemon spada u prvu grupu pa su zato njegove kolumne i kratke price "briljiraju". Jergovic je malo drugaciji - on podjednako moze da se nosi u obje kategorije, kako mi se cini.

ja nekako kontam ako je pisac dobar, onda mu nije bitno jel to kratka il duga forma. isto tako, dobar pisac, prvenstveno mislim na prozaistu, uvijek moze pisat i poeziju, dok za obratno bas nisam sigurna nego, sto se tice hemona. meni licno ne spada u kategoriju dragih pisaca, nit mi narocito pase njegov tekst, al opet mislim da je zanatski sasvim dobar i u kolumni i u pripovijetci. jergovic je druga sorta i smijesno je malo sto se na 'knjizevnim temama' koje ne govore o njemu, cesto mora pojavit i on (po ovim forumima u regionu). ne moze bez njega za razliku od hemona, jergovic mi jest drag pisac i drage su mi njegove i kolumne i romani i pjesme, cak i kad imaju strukturnih propusta, da se tako izrazim, ko sto ih ima u ruti. ruta mi je i pored toga vise ponudila nego hemonove 'tehnicki korektnije' stvari.

[black]

..to slushas predavanja na postdiplomskom iz knjizevnosti pa onda malo ovde 'lupnesh'

[pentesileja]

ne znam, black, jel se ovo 'lupkanje' odnosilo na mene. ako jest, onda sam sigurna da ti nikad nisi sluso predavanja iz knjizevnosti na postdiplomskom. ovo sto sam rekla, nema nikakve veze sa 'akademskim diskursom' a sumnjam da rade hemona i jergovica. cak se osipam na ideju postdiplomskog iz knjizevnosti u nas

[cowboy]

Evo ga jos jedan sjajan uradak, bravo majstoru, stjerao ga je do balcaka svim ovim Bosancima i Hercegovcima koji zive u dobroj staroj Americi, a ne mrze istu. Veli da se na Ameriku treba gledati izbalansirano, posto u njoj ima i dobrih i losih stvari...

Ja se ovom prilikom zahvaljajujem cangrizavom Autoru na cinjenici da je konacno uspio procijediti da je Amerika u sustini zemlja slicna mnogim drugim, sa dobrim i losim karakteristikama.



Nekad davno, za Clintonova vakta, predavao sam engleski imigrantima porijeklom iz bivšeg Sovjetskog saveza. To su uglavnom bili odrasli, ozbiljni ljudi. Mnogi od njih su imali karijere i živote koje su ostavili iza sebe, bilo zbog imigracije, bilo zbog kolapsa Sovjetskog saveza, najčešće oboje. Bolji život je za mnoge od njih bio u nepovratnoj prošlosti, a budućnost je bila zastrašujuće nesigurna. Prilagođavanje Americi, nalaženje posla, bolji život - sve je to bilo pred njima, a možda i nije. Otud su oni bili skloni jadikovanju i žalbama, sve ih je žuljalo, a često su poredili svoje prijašnje živote s novim, uglavnom nauštrb Amerike.

Jedna od vježbi koje sam praktikovao za proširivanje rječnika sastojala se od sljedećeg: podijelio bih tablu na dvije polovine - Dobro (Good) i Loše (Bad) - i zahtijevao od svojih učenika da navedu jednu dobru i jednu lošu stvar u vezi s Amerikom. Ja bih započeo i upisao košarku u rubriku Dobro i rasizam u rubriku Loše. Ponekad mojim učenicima nije bilo lako da izbalansiraju Dobro i Loše. Padalo im je na pamet više loših stvari, mada je uvijek bio neki dobri optimist koji se nije mogao sjetiti ničeg lošeg. Rasna i etnička raznovrsnost je nekima bila istovremeno i dobra i loša, a mogućnosti zapošljavanja su bile loše, ali ipak dobre u poređenju s Rusijom ili Kazahstanom ili Ukrajinom. Gostoljubivost i ljubaznost običnih Amerikanaca su bili dobri, ali su zato lažni osmijesi i teško uspostavljanje prijateljskih odnosa bili loši.

Svrha vježbe nije bila samo nalaženje riječi za svoje misli i osjećanja nego i olakšavanje duše. Emigracija i imigracija su traumatična iskustva, a neizbježna kombinacija nostalgije i straha od nepoznatog često rezultiraju izvjesnom vrstom sljepila - svijet nas ili plaši i napada ili podsjeća na prošlost, pa je teško dijeliti realnost s ljudima koji su u Americi kod kuće. Otud je, mislio sam, bilo neophodno naći načina da se predstavi mogućnost dobrog ishoda izmještanja u Ameriku. Svrha nije, dakle, bila da se balansira viđenje Amerike, nego da se shvati da je prerano da se zna da li je život ovdje dobar ili loš. Pred mojim studentima je bila borba koja nije smjela biti unaprijed odlučena. Život u Americi je mogao biti kako dobar, tako i loš. Štaviše, mogao je - istovremeno - biti i dobar i loš, kao što život zna često biti, a što je lako zaboraviti, bilo zbog straha, bilo zbog nostalgije.

Ne znam šta je sad s mojim bivšim učenicima, šta misle o Americi, i da li su im životi dobri ili loši. Što se mene tiče, ja sam se ovdje odomaćio, što će reći da sam izgubio potrebu da sebe ubjeđujem da ima kako dobrih, tako i loših stvari u Americi. Ja sam završio s balansiranjem. Budući da mi je jasno šta je u Americi dobro (pri čemu postoje značajne razlike između onoga što je dobro za mene, što je dobro za neke i što je dobro za svakoga), mnogo mi je lakše da raspoznam šta je loše. Kako nakon šesnaest godina, što je dvije trećine mog postpubertetskog života, više ovdje nisam stranac, neophodno je i neizbježno da svojim djelovanjem pokušam da mijenjam ono što mi se ovdje ne sviđa. A pošto sam pisac, moje riječi su moja djela.

Ta mogućnost djelovanja, mogućnost bezuslovnog učestvovanja u javnom prostoru - bezuslovnog u smislu da niko od mene ne očekuje da iskazujem svoju zahvalnost Americi niti da ne dovodim u pitanje ono što neki smatraju američkim svetinjama - to je jedna od dobrih stvari u Americi. Za ovih šesnaest godina, nikada ni jedan Amerikanac, bilo u javnoj, bilo u privatnoj situaciji, nije doveo u pitanje moje pravo da kritikujem, žalim se, psujem ono što mi se ne sviđa ovdje. Niko od mene nije zahtijevao pokornost niti je tražio da ublažim svoj ton. Niko, čak, nije zahtijevao da budem u pravu, pošto su mnogi Amerikanci svjesni pravila koja vladaju u javnom prostoru i znaju da jedna osoba ne može zauzeti sve moguće pozicije - neko mora biti u krivu, što nije problem pošto je cilj društveni konsenzus, a ne javno čitanje dekreta. Moje pravo učestvovanja u javnom prostoru - koje mi pripada kao piscu, kao američkom građaninu, kao individualcu - uvijek je bilo bezuslovno i očigledno garantovano.

Jedini koji se žale, drže mi predavanja i zahtijevaju zahvalnost, balans i objektivnu analizu su Bosanci koji su se u Americi, a i šire, fino primili i ubrzanim procesom postali prvorazredni patrioti. Ti i takvi misle da je prvi zadatak novopečenog američkog domoljupca da ni pod kojim uslovima ne talasa niti vrijeđa domorodce i starosjedioce, da se ne bi naljutili. Na jednom od debelih zidova unutar kojih operiše njihov um uvijek visi slika nekog doživotnog ili demokratski izabranog predsjednika, a u oku je najmanje jedna ponosna suza rezervisana za zastavu, armiju, naša značajna dostignuća i nepravde počinjene na našu štetu, ko god da smo u ovom trenutku mi. Ti novopečeni patrioti vjeruju u čvrstu ruku reda i zakona i ne znaju nego da budu odani, samo što se sidro te lojalnosti mijenja - nekad Alija, prije toga Tito, danas Bush, sutra ko zna ko. U njihovim dušama uvijek titra plamičak strepnje da će ih neko iz nove domovine izbaciti ili će im oduzeti posao ili im smanjiti platu. Višejezični unutrašnji glas neprestano rominja: "Ćuti, dobro je, moglo je biti i gore." Oni glasaju kad treba glasati, pričaju kad treba pričati, klimaju kad treba klimati, sramota ih je nezahvalnih sunarodnika, poštuju sve što se mora poštovati. Oni vjeruju da mediji uvijek govore istinu, pošto im vlast ne bi dala da lažu. Kao što su nekad na partijskim sastancima oni (ili njihovi roditelji) kritikovali drugove koji su u svojoj ideološkoj zaslijepljenosti skretali s puta zacrtanog na Petnaestoj sjednici, tako danas misle ono što zamišljaju da bi pravedni Vrhovni Patriota volio pročitati u njihovim mislima. Ako se zabrazdi, ako se misli otmu patriotskoj kontroli, zagrabi se u vakuum klišea: "građanska desnica", "islamofašizam", "ideološka matrica".

Već više od dvadeset godina pišem, na dva jezika i kontinenta, kroz nekoliko ideologija, društvenih uređenja i ratova. Ono što je uvijek isto je lik zapjenjenog objektivnog građanina. Pozn'o bih ga međ' hiljadu žena.

[pentesileja]

Evo ga frisak uradak, blago ironican, u sustini tacan, ali se ja opet pitam- zasto peglat Bosance americkom mukom? Hemon bi, ako vec ne pise kolumne u nekom americkom magazinu, barem trebao otvoriti blog u kojem ce svoje kolumne pisati na Amerikancima razumljivom jeziku, tako da im ponudi priliku da reaguju. sve ostalo je suplja.

a ja se glede smisla hemonove kolumne u danima apsolutno i totalno, posve potpuno slazem s tobom!

[Bea_Trix]

eto pentesileja, ja se ne slazem, i sta jos ima novo

salim se, naravno, opet...

ali procitajte malo kolumne... nisu li skloni svi citatelji povjerovati da je ponekad u pitanju suplja prica, kad autor pokusava objasniti poziciju iz koje polazi?

[walkabout]

ja nekako kontam ako je pisac dobar,

kad se kaze dobar onda se misli na neki prosjek, a taj prosjek je dobijen iz ostvarenih djela koja se sastoje kako od nadahnutih djela tako i od onih koji su podbacaji - ja ne mogu uzeti rijec dobar kao krutu i nepromjenljivu referencu koju treba "zakaciti" za pisca

onda mu nije bitno jel to kratka il duga forma.

polazeci od gornje reference kao ispravne (dobar pisac) ovdje se ulazi u jos jednu "zamku" - trebalo bi da je tako kao sto kazes ali meni se cini da nije tako. Skoro po pravilu, pisci su briljantni samo u jednoj kategoriji dok u ostalim ne dosezu tu kvalitetu. Jako su rijetki oni koji su podjednako dobri u 2 ili vise formi.

isto tako, dobar pisac, prvenstveno mislim na prozaistu, uvijek moze pisat i poeziju,

ovdje se ne slazemo, moze ali i ne mora, obicno ne moze

dok za obratno bas nisam sigurna

evo, primijetila si i ti da pojedincima "ne leze" dvije razlicite forme iako "bi trebale"

nego, sto se tice hemona. meni licno ne spada u kategoriju dragih pisaca, nit mi narocito pase njegov tekst, al opet mislim da je zanatski sasvim dobar i u kolumni i u pripovijetci. jergovic je druga sorta i smijesno je malo sto se na 'knjizevnim temama' koje ne govore o njemu, cesto mora pojavit i on (po ovim forumima u regionu). ne moze bez njega za razliku od hemona, jergovic mi jest drag pisac i drage su mi njegove i kolumne i romani i pjesme, cak i kad imaju strukturnih propusta, da se tako izrazim, ko sto ih ima u ruti. ruta mi je i pored toga vise ponudila nego hemonove 'tehnicki korektnije' stvari.

Na nasem "knjizevnom nebu" nema puno pisaca koji pisu tako dobro o nama, nasem vremenu, kako proslom tako i sadasnjem i buducem, na jeziku koji mozemo razumjeti - tako da Jergovica, Hemona i njima slicne treba cijeniti i cuvati sa svim njihovim prednostima i manama.

[Timotije]

Ja njega jednostavno volim citati. Kao i Jergovica uostalom, i nikad mi nisu dosadni. A masa velikih, izvikanih pisaca mi je jednostavna neprobavljiva. Ma sta god vajni kriticari pisali o njima. Stvar je ukusa.

[pentesileja]

ja nekako kontam ako je pisac dobar,

kad se kaze dobar onda se misli na neki prosjek, a taj prosjek je dobijen iz ostvarenih djela koja se sastoje kako od nadahnutih djela tako i od onih koji su podbacaji - ja ne mogu uzeti rijec dobar kao krutu i nepromjenljivu referencu koju treba "zakaciti" za pisca

ja kad kazem dobar prvenstveno mislim na subjektivnu kategoriju dobrog. neka objektivna, ako takve uopce ima, me ne zanima.

onda mu nije bitno jel to kratka il duga forma.

polazeci od gornje reference kao ispravne (dobar pisac) ovdje se ulazi u jos jednu "zamku" - trebalo bi da je tako kao sto kazes ali meni se cini da nije tako. Skoro po pravilu, pisci su briljantni samo u jednoj kategoriji dok u ostalim ne dosezu tu kvalitetu. Jako su rijetki oni koji su podjednako dobri u 2 ili vise formi.

eto recimo, prvi koji mi je pao na um je krleza koji je meni dobar i u drami i u poeziji i u prozi. drugi mi je pao na um borges koji mi je dobar podjednako i u prozi i u poeziji. isto tako jergovic mi je podjednako dobar u kracoj i duzoj proznoj formi. ugresicka mi je briljantna i u romanu i eseju, eco takodjer. a ima ih jos naravno...

isto tako, dobar pisac, prvenstveno mislim na prozaistu, uvijek moze pisat i poeziju,

ovdje se ne slazemo, moze ali i ne mora, obicno ne moze

a oprosti molim te, na cemu ti zasnivas taj sud? mozda mnogi od tih dokazanih prozaista jednostavno ne zele da se dokazuju i pisanjem poezije. il je pisu za sebe i ne objelodanjuju?

dok za obratno bas nisam sigurna

evo, primijetila si i ti da pojedincima "ne leze" dvije razlicite forme iako "bi trebale"

sta sam primijetila!? procitaj ponovo.

nego, sto se tice hemona. meni licno ne spada u kategoriju dragih pisaca, nit mi narocito pase njegov tekst, al opet mislim da je zanatski sasvim dobar i u kolumni i u pripovijetci. jergovic je druga sorta i smijesno je malo sto se na 'knjizevnim temama' koje ne govore o njemu, cesto mora pojavit i on (po ovim forumima u regionu). ne moze bez njega za razliku od hemona, jergovic mi jest drag pisac i drage su mi njegove i kolumne i romani i pjesme, cak i kad imaju strukturnih propusta, da se tako izrazim, ko sto ih ima u ruti. ruta mi je i pored toga vise ponudila nego hemonove 'tehnicki korektnije' stvari.

Na nasem "knjizevnom nebu" nema puno pisaca koji pisu tako dobro o nama, nasem vremenu, kako proslom tako i sadasnjem i buducem, na jeziku koji mozemo razumjeti - tako da Jergovica, Hemona i njima slicne treba cijeniti i cuvati sa svim njihovim prednostima i manama.

s ovim se slazem!