Aleksandar Hemon - all about

[The_Fluid]

http://www.anothermag.com/issue5/Litera ... andar.html

Na nekoj od tema vezanih za A.Hemona, slozhili smo se da sve u vezi i sa istim stavimo na jednu temu. Mahom je rijech o intervju-ima i chlancima od gorespomenutog autora.
Evo je.
Pochinjemo sa linkom, koji je svojedobno postavio kolega dinash. Tu tjete pronatji josh chlanke postavljene od strane dariosa i moje malenkosti.

[The_Fluid]

"Zagreb mi je oduvijek bio stran grad"
Aleksandar Hemon, bosanski književnik sa svjetskom reputacijom


(razgovarala Jadranka Pintarić )

Bosanska književnost je fenomen jer nema izdavača, nema kritičara, nema čitalaca i nema knjiga.

Većina bosanske književnosti objavljuje se u inozemstvu (Amerika, Njemačka, Hrvatska, Engleska itd.), a ono što se objavi kod kuće, objavi se srećom, usprkos nepostojanju književne infrastrukture. Bosanska književnost ima samo pisce koji daju intervjue i pišu proglase i bore se za svoja prava.

Zapisao je to u jednoj od svojih kolumni za bosanske novine "Dani", poslije sabranih u knjizi (Hemonwood, Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo, 2003.), Aleksandar Hemon - jedno od istaknutih imena bosanske književnosti - iznoseći priču o tome što je doživio kada je 1997. godine nekoliko svojih priča, koje je sam preveo s engleskoga, nosio sarajevskim izdavačima. Onda im, najblaže rečeno, nije bilo stalo do njegovih priča, a kako je danas, nije pristojno pitati - ionako će on to već pripomenuti u nekom svome tekstu.

Koliko u romanu "Čovjek bez prošlosti" ima autobiografskih elemenata, što često tvrdi američka kritika? Uostalom, sličnih motiva ima i u vašim pričama u kojima se pojavljuju isti likovi, pa se oni mogu na neki način smatrati dijelom vašeg identiteta i iskustva? Ili kako bi C. K. Stead rekao: "Ja sam svi moji likovi."

Da, mislim da je to točno. Književnost je organizirano sanjanje i u tom smislu mogu biti svaki lik - koji nije ja. Mene u pisanju najviše zanimaju oni likovi/ljudi koji nisu ja, odnosno ne želim sebe reproducirati nego stvoriti nekog tko je u nekom smislu usporediv sa mnom. Raspon je od špijuna pa do Jozefa Proneka, koji nije ja, ali su nam životi paralelni. To znači da njegov život nije moj, ali smo doživjeli neke iste stvari, u istim trenucima. Sarajevski je slučaj specifičan - nemoguće bi mi bilo pisati o nekom iz Sarajeva, a da nije dio mene. U tom smislu to jest autobiografsko djelo, ali ipak je tu i mnogo iskustva drugih ljudi.

Moje pisanje zasniva se na iskustvu malih stvari, detalja. Početak devedesetih u mom životu, i u životu ljudi koje znam, bio je vrlo dramatičan, a jedna od posljedica povećana je osjetljivost na okolinu, što je pak posljedica povišena protoka adrenalina. Uvijek sam bio opsjednut detaljima života, prošloga ili sadašnjeg. Tako se u nekim detaljima očituje autobiografičnost, a ne u smislu priče.

Potječe li otud vaš otpor prema pisanju u prvom licu, određen prezir prema tzv. Ich formi kao književnoj metodi? Vi se držite klasičnog pripovijedanja, a ne ispovijedanja.

To je zapravo otpor prema književnosti kao prikrivenoj ispovijedi, kao pražnjenju u jeziku. Nisam sklon takvoj tradiciji književnosti koja se zasniva na psihoanalizi. Mene ne zanima da pričam "o sebi". Književnost mi ne služi da bih pričao o sebi drugima, nego možda o svome odnosu prema svijetu. Ja želim dijalog: sa svijetom, književnošću, čitateljem. Ispovijed je psihoanalitička tlapnja. Ona potječe iz buržujske kulture.

U toj kulturi pojedinac je izoliran od svijeta pod krinkom slobode i privatnosti. Da bi se stupilo u tu privatnost, jedini je nachin ispovijed. Dakle, ispovjedna knjizhevnost podrazumijeva izolaciju. Ja sam odrastao u drukchijoj kulturi, u kojoj nema takve izolacije, u kojoj su odnosi medju ljudima znatno drugachiji, u kojoj se ljudi tjelesno dotichu dok razgovaraju, a da se to ne smatra narushavanjem prostora osobne privatnosti. U takvoj sam kulturi bio do svoje dvadeset i osme godine te i u pisanju zhelim istupiti fizichki, a ne diskurzivno. Meni je teshko prichati u prvom licu. Svaki pisac pishe iz neke unutarnje potrebe. Moja je potreba za dijalogom, a ne ispovijedanjem. Pa i na razini knjige, zamishljam kako chitatelj reagira na ono shto sam napisao i zhelim znati shto moji chitatelji misle o onom shto pishem.

Ustvrdili ste da su na vashe pisanje najvishe utjecali glazba i film, ali se, za razliku od mnogih pisaca, ne libite retji ni koji su vam knjizhevni uzori (Danilo Kish, Isak Babelj, Franz Kafka, Vladimir Nabokov, Anton CHehov, Michael Ondaatje). Americhka vas je kritika nazvala suvremenim Nabokovom. Je li to opteretjenje?

Muzika, film i knjizhevnost umjetnosti su koje su me formirale. Dok pishem, treshti mi muzika, a to mozhe biti i rap, i Mahler, ili Dean Martin. A pomotju filma sam uchio engleski. I odrastao sam pored kina, od malena sam gledao mnogo filmova. Mi smo generacija obiljezhena vizualnom kulturom, koja je u medjuvremenu postala dominantna. I josh neshto dok sam bio mladji, mislio sam da tju se baviti filmom. Mozhe se retji da su moje priche ostvarivanje tih mladenachkih fantazija o tome da budem filmski rezhiser. Eto, sljedetje godine tju na Northwestern sveuchilishtu u Chicagu drzhati predavanja o temi upotrebe filma u pisanju. Laska mi shto me usporedjuju s Nabokovim jer je on jedan od mojih omiljenih pisaca i jedan od najvetjih uoptje. No, netju se zanositi napdaima tashtine jer on je napisao barem chetrdesetak knjiga. Pa chak i da poslije nije pisao na engleskom, bio bi velik pisac i s remek-djelima na ruskom, Nekako sumnjam da tju napisati toliko knjiga.

Mislim da se usporedba vishe odnosila na poetiku, a ne na kolichinu.

Pa poetika je razvijana godinama tijekom nastanka tih knjiga. On ima velik raspon metoda i formi, a ja nisam ni blizu toga, Usporedbu zapravo vishe osjetjam na razini jezika, i ja zapravo uchim njegov jezichni senzibilitet.

(iz intervjua Aleksandra Hemona Dnevniku)(nastavit tje se)

[The_Fluid]

Pa dijelite i iskustvo egzila, premda poneshto drukchije. No, mnogi su pisci s ovih prostora devedesetih gradili karijeru na Zapadu upravo na tome. Vidite li vi sebe u toj skupini ili mislite da je vasha situacija drukchija?

Za mene egzil znachi da se pisac ne mozhe vratiti u svoju domovinu ni pod kojim uvjetima! Vishe je vrsta egzila. Ruski izgnanici bili su politichki disidenti, kao Nabokov, za razliku od izabranog egzila kao shto je primjer Joycea. Moja je situacija drukchija. Mozhda sam bio u egzilu do 1997., kada sam se prvi put vratio u Bosnu i od onda idem dva-tri puta godishnje. Povrh toga, sada je vrijeme drukchije, imamo email, avionske su karte jeftinije. Ja, eto, pishem dvotjednu kolumnu za "Dane", postoje stalna komunikacija i mogutjnost kontakta. Danas je situacija egzila drukchija. Nabokov se nikada nije vratio u Rusiju, ostala su mu samo sjetjanja. Mi iz Bosne ponovno mozhemo uspostaviti veze sa zemljom, s tom novom Bosnom, slabom i bolesnom.

Kako se osjetja pisac u situaciji kad mijenja jezik, ono po chemu jest to shto jest? Postoji li frustracija u jeziku? Shta znachi odluchiti izrazhavati se na drugom jeziku?

Bio sam frustriran dvije-tri godine dok sam 'prikupljao' engelski jezik, a za to vrijeme nisam mogao pisati ni na svom maternjem jeziku. To je bilo muchno, kao da me neshto boli. Valjda sam se zato i toliko trudio da nauchim jezik, tih sam godina chitao kao opsjednut. Za jezik mi je dosta pomoglo i to shto sam za Greenpeace prikupljao dobrovoljne priloge, od vrata do vrata, dakle morao sam prichati da bih zaradio.

Kakav je vash odnos prema tzv. jugonostalgiji? Postoji li u vas neka vrsta "kulturne" nostalgije o kojoj na primjer govori Alesh Debeljak, shto je nostalgija za kulturnim prostorom, sjetjanjem, osobnom proshloshtju, a ne politichkim ustrojem ili drzhavnim granicama?

Ne osjetjam tu nostalgiju jer mislim da je nostalgija u odredjenom smislu uvijek utopija. A ovdje je rijech o utopiji proshlosti, a ne budutjnosti. Ne zhivim na ovom kulturnom prostoru. Eto, na primjer, meni je Zagreb jednako stran grad kada u njega dolazim s pasoshem kao i prije kad mi nije trebao pasosh. Meni je jedino zhao kosharkashke reprezentacije. No, smeta mi ono o chemu i Dubravka Ugreshitj govori, a to je da ovi "novi" sada tvrde da mi prije nismo zhivjeli. To je kao u onom vicu iz doba komunizma: prije rata nismo imali nishta, a onda je bio rat i sve su unishtili. Tako i ovi tvrde da mi nismo zhivjeli svu puninu svojih zhivota, bez obzira na politichko uredjenje. Nijekanjem proshlosti narushava se s jedne strane suverenost mojih privatnih sjetjanja, a druge strane to je jednostavno propagandistichka lazh.
(The End)

[The_Fluid]

dariosa:

Ovo je genijalno... Iz zadnjih dana.

Piše: Aleksandar Hemon

Sulejmanov odgovor

Koliko god da su sevdalinke duševno ljekovite, bojim se da nisu dovoljne da bi se naš svijet istinski izborio sa bolom

Uzmimo sevdalinku Put putuje Latif-aga u kojoj je nostalgija, koja mori i koja će još da mori generacije Bosanaca, sadržana u onom neizrečenom. Latif-aga pita jarana Sulejmana: "Je l' ti žao Banja Luke/ banjalučkih teferiča,/ kraj Vrbasa akšamluka?", a Sulejman ništa ne govori. Pitanje je postavljeno, ali odgovora nema, jer je istovremeno i očigledan i nemoguć. Nostalgija je sadržana u odsustvu tog odgovora - kad bi Sulejman počeo odgovarati, sve ono čega bi njemu i Latif-agi bilo žao ne bi moglo zglave stati u jednu pjesmu. A i ko ikad može zaista opisati akšamluk kraj Vrbasa? (Uzgred budi rečeno, akšamluk je vjerovatno najljepša riječ u bosanskom jeziku.) To što se pjesma završava pitanjem koje visi evo već nekoliko stoljeća, čini da je sve izvan pjesme natopljeno žalom. Latif-aga i Sulejman su u nigdini, zatočeni u putu, a Banja Luka je negdje daleko izvan pjesme. Ostalo je samo beskonačno, besputno ponavljanje istog pitanja i tragična nemogućnost odgovora.

Nebrojeni Bosanci i Hercegovci danas postavljaju isto pitanje i bore se sa istim odgovorom, a ja mogu samo da nagađam kakvu pustoš ova pjesma sije u duši Banjalučana, čiji je poharani grad danas sjedište zločinačke paradržave. Potpisniku ovih redova Latif-aga bez ikakvih problema nagura starinsku knedlu u bosansko grlo. Nekoliko stoljeća star i mudar, on bez ikakvih problema formuliše žal za prošlim životom, tegobu koja možda više nego išta definiše današnju Bosnu. Drugim riječima, sevdalinka kao kulturna forma sadrži modele koji su itekako primjenjivi na savremeno iskustvo. Trauma novog gubitka izreciva je jezikom starine.

Ali za traumu rata, za smrt i razaranje, za zločine i gubitke ljudskih života, nema mnogo kulturnih modela koji mogu liječiti rane. Već neko vrijeme prebirem po svojoj kulturnoj memoriji i ne mogu da se sjetim ni jedne jedine pjesme koja se bavi strahotama prethodnih ratova: nema bosanskih pjesama o junacima i izginulim borcima, o samoubilačkim jurišima, o silovanim majkama, o očevima koji se ne vraćaju iz rata. Može biti da dobro ne pamtim ili ne znam dovoljno, ali nikad nisam bio ni na jednom derneku gdje se išta tako pjevalo ili sviralo. Nema bosanskih ratnih pjesama, nema borbenih sevdalinki, iako nema generacije koja ne pamti barem jedan gadan rat.

U svom eseju Vermeer u Bosni američki pisac Lawrence Weschler priča o sudiji suda u Haagu koji, da bi izdeverao sa pričama o zločincima i zločinima u Bosni, svaki dan ide u muzej u Haagu i gleda slike Jana Vermeera, velikog holandskog slikara iz sedamnaestog vijeka, čije su slike remek-djela emotivnog balansa i delikatnog unutrašnjeg mira. Recimo, na njegovoj slici Žena koja drži vagu (iz 1664. godine) strukturalna ravnoteža, blago svjetlo i mirno lice žene su nekako direktno vezani za vagu čije prisustvo nameće mogućnost savršenog balansa i duševnog mira koji iz toga proističe. Ali, piše Weschler, Holandija za Vermeerova života (1632.-1675.) je bila nalik na ratnu Bosnu, daleko od mira: od 1652. do 1674. Engleska je ratovala protiv Ujedinjenih holandskih provincija tri puta; u Vermeerovom rodnom Delftu 1654. je eksplodiralo skladište baruta, što je rezultiralo stotinama žrtava; Evropom su u ta doba harale armije Reformacije i Kontra-reformacije, sa nebrojenim izbjeglicama, od kojih su mnoge svoje tužne priče, kao i danas, donosile u Holandiju. Drugim riječima, piše Weschler, Vermeer nije preslikavao mir - Vermeer je stvarao mir. Njegove slike su bile autonomne zone u kojima je mir bio moguć.

Weschleru ne pada na pamet mogućnost bosanskog Vermeera - mi smo njemu, barem implicitno, previše divlji da bi takvo nešto bilo moguće. Ali tek površno istraživanje sa moje strane dovelo je do pronalaženja vermeerovskog momenta u divnoj sevdalinki Ima l' jada ko kad akšam pada, pjesmi koja je najpreciznija moguća definicija akšamluka. A kad akšam pada, "mahale fenjere zapale," tad "tanani dršću šedrvani… u minute kad bulbuli šute". Senzibilitet koji može da osjeti kako dršću tanani šedrvani, koji može da čuje bulbule dok šute, koji se ne libi da osvijetli sve to akšam-fenjerima, sposoban je da gradi oaze mira usred najvećeg kijameta i nimalo ne zaostaje za Vermeerovim senzibilitetom. Sevdalinke su tako, možda, zapravo ratne pjesme, prostori mira i tihog žala usred raznovrsnih ratova. Latif-aga i njegov jaran Sulejman možda idu, možda se vraćaju iz rata, a može biti i da se vuku prema nekoj granici da budu izbjeglice.

Koliko god da su sevdalinke duševno ljekovite, bojim se da nisu dovoljne da bi se naš svijet istinski izborio sa bolom koji proizilazi iz, naprimjer, Srebrenice. Teško će se oni koji su preživjeli Srebrenicu složiti da nema jada k'o kad akšam pada. Da bi se savremeni bosanski bol potpuno izrazio, potrebno je ili pronaći novu formu ili radikalno transformisati nešto što već postoji. I zato Edo Maajka pokazuje put nevjerovatnom mješavinom bosanskog bola i bijesa sa rapom u ljutoj tradiciji psovača Eminema. Edo je morao da uveze i transformiše formu da bi se pozabavio onim što njega i nas mori. Dok je kod Eminema bijes i psovanje često poza za pubertetlije sklone kurčenju, kod Ede Maajke psovanje i bijes postaju izraz prepoznatljivo suzbijenog bola, bola koji na njegovom novom albumu No sikiriki provali u pjesmi Kidanje veza (Pismo ocu). Pjesma se tako bolno suočava sa gubitkom oca kojeg je progutao srpski mrak, da se ona ista knedla, samo malo veća i tvrđa od latifaginske, opet zaglavi u gorespomenutom grlu. Kao što u sevdalinki Sulejman ne odgovara, tako ni u Edinoj pjesmi nema odgovora na pismo ocu. Sin iz Edine pjesme na kraju kreće na Latif-agin put - pjesma se završava glasom sa aerodroma u Melbourneu, ali pritisak okeanske tišine je ono s čim se mora zauvijek deverati. S one strane tišine on će se, bezbeli, sjećati akšamluka uz svog oca.

Kao što se svi već vijekovima sjećamo nekog akšamluka iz davno prošlog akšama i s tim vezanog jada.

[The_Fluid]

dariosa

Sarajevo nikom nista ne duguje!

Aleksandar Hemon, pisac

http://www.startbih.info/broj/intervju.asp?br=147

Sarajevo nikom ništa ne duguje

Nedavno se u BiH napokon pojavio prevod knjige Aleksandra Hemona Pitanje Bruna o kojoj su se u BiH pričali pravi mitovi. Važno je naglasiti da ti mitovi nisu stvoreni na našim prostorima, često sklonim pretjerivanjima, nego su priče o novom Nabokovu začete u kolumnama nekih od najvećih svjetskih književnih kritičara. Tako Hemon uživa mnogo veći ugled i popularnost u SAD, nego što mu je to uspjelo u Bosni i Hercegovini. Nakon ove zbirke objavio je i, još bolje prihvaćen roman, Nowhere man, ali o njegovom objavljivanju nema niti naznaka.
U velikom intervjuu Starta Aleksandar Hemon objašnjava ovaj fenomen, ali i kompliciranu mrežu nacionalnih identiteta, svoj odnos prema jeziku, načitanim ratnim zločincima, Chicagu, Semezdinu Mehmedinoviću i odlučno odbija da Sarajevo upoređuje sa pizzom

Razgovarao: Selvedin AVDIĆ

Kakav je pogled iz SAD na Bosnu i Hercegovinu?
- Dolazim ovdje relativno često, prošle godine bio sam tri puta. Tako da mi pogled iz Amerike nije drugačiji. U osnovi je to pogled koji imam kada dođem ovdje. Smanjile su se udaljenosti na svijetu, iz različitih razloga... Što zbog Interneta, što zbog moje situacije koja mi omogućava češće dolaske. Iz Amerike je možda lakše ne vidjeti stvari koje vidiš kada stalno boraviš ovdje. Trudim se da me ne zanese bilo kakav oblik nostalgije, pošto mi je jasno da ovdje nije kao što je bilo prije, niti može biti, niti treba da bude... Moj pogled se zasniva na onom što iskusim ovdje i na svjedočanstvima ljudi. Drugačije je kada neko nije posjetio BiH 12 godina. Čuo sam da je jedan tako došao, jeo pitu i plakao... Prošao sam tu prvu fazu nakon povratka - kada jedeš pitu i to ti probudi sjećanje. Nemam toliku sentimentalnost. Imam malo, ali se nadam da mi to ne magli pogled u odnosu na ono što se dešava ovdje.

Prije odlaska u Ameriku, bili ste fascinirani tamošnjom kulturom. Na početku svog boravka u SAD radili ste za "Greenpeace". Tokom tog tumaranja po Americi iz prve ruke ste shvatili druga značenja američke kulture. Kakva su ona?
- Pa, ja sam bio fasciniran izvjesnim aspektima američke kulture. Jedan od načina poimanja američke kulture su generalizacije. To rade ljudi kada dođu u Ameriku, ali i ovdje to rade ljudi, u susretima sa mnom. Govore, recimo, kako Amerikanci vole hamburger, a ne vole ostala jela... Takve neodržive teze... Ima 300 miliona Amerikanaca, i izuzetno su različiti. Neki su sličniji nama nego ostalim Amerikancima. Moja žena je Amerikanka i nas dvoje smo sličniji nego što je ona slična nekim Amerikancima koji žive u Oklahomi. I ja sam pravio takve generalizacije. Sjećam se, krajem 1991. godine umro je Miles Davis. Ali, o Davisu nikada ne misliš kao o Amerikancu nego kao o vrhunskom muzičaru koji je četiri puta promijenio smjer jazza. Primjerci Amerikanaca koji se nama ne sviđaju su oni neizuzetni, dok su svi oni izuzetni manje Amerikanci nego što su individualci. Kada shvatiš da je Miles Amerikanac, a da je jazz fundamentalno američka muzika - da je tu počeo, da će se tu završiti i da tu traje... tada Amerika izgleda sasvim drugačije. To je samo jedan primjer. Shvatio sam da Miles Davis ili Talking Heads u Americi postoje u kontekstu i da su u tom kontekstu, manje ili više, na margini, s jedne strane. S druge strane, i dalje je to legitimna američka kultura. Iz toga slijedi normalan zaključak da je američka kultura komplikovana, složena, u najširem smislu... Postoje političari koji su neofašisti, ali i oni koji imaju pozitivne ljudske instinkte...

Prvo strada romantična vizija američke kulture...
- Nisam imao romantičnu viziju cijele zemlje, ali jesam određenih tačaka. Recimo New Yorka, Greenwich Vilagea, kluba CBGB... Iz ove perspektive izgleda da su to ključne tačke na mapi Amerike. Kada živiš u Sarajevu i voliš Talking Heads, misliš da ćeš, čim stupiš u Ameriku, odmah otići u CBGB. A tamo moraš otići prvo na posao, kakav CBGB...

Na kraju članka Od vrata do vrata na pitanje "Mislila sam da ste neko drugi" depresivno odgovarate "Ja i jesam neko drugi". Da li se taj odgovor promijenio tokom godina boravka u Americi i uspješne karijere?
- Ja sam još uvijek neko drugi. Toliko se stvari desilo u mom životu, a svaka od njih, pojedinačno, promijeni smjer života. Promijenio sam se u smislu shvatanja vlastitog identiteta.

Ali, depresivni ton se osjeća u tom članku...
- Kada mi je to rečeno, sve je bilo depresivno. To mijenjanje identiteta bilo je izvan moje kontrole. Kada sam izgovorio ja sam neko drugi, preuzeo sam kontrolu nad vlastitim identitetom. Bio sam u stanju da pišem o tome i to je drugačiji odnos - pozicija aktivnosti, kontrole nad vlastitim identitetom i životom. Ako je u tom trenutku bilo depresivno, sada je sigurno drugačije.

Miljenko Jergović tvrdi da ne bi bio toliko produktivan pisac da je ostao živjeti u Sarajevu. Da li bi to ostavilo traga i na Vama?
- Mislim da bi. Volim Sarajevo, ali u njemu ima mnogo iskušenja u smislu gubljenja vremena. I prije rata je bilo takvo... Moje iskustvo života u Sarajevu je osciliranje između potpune euforije i potpune depresije. Euforija se odražavala tako što sam mnogo radio, sa velikom količinom misli... Mislim da je to povezano sa velikom količinom popijene kafe. Nakon euforije nastupila bi depresija, tokom koje sam samo zurio u plafon. Između te dvije faze postojala je ogromna količina vremena provedenog u kafani. U ovom gradu postoji mnogo žalosnih ljudi koji su jednom ili dva puta nešto dobro u životu uradili. Tako su došli do nekog platoa kada ih njihovi sugrađani cijene do kraja života. Od tog trenutka pa nadalje za njih nema potrebe da se ikada više radi. Jer, svoj legitimet u kafani oni su zaradili jednom knjigom, albumom ili filmom... U Americi ja nisam ni blizu takvog platoa, nisam siguran ni da je on moguć. To je prilično neudobna situacija. Ako su dvije knjige bile uspješne, ne mora značiti da će tako biti i sa trećom. U SAD godišnje izlazi 50 hiljada naslova, knjiga može da propadne za manje od sedam dana. U Americi postoji i drugačija kultura rada.

Da li ste se uspjeli naviknuti na nju? U stvari, mora da ste bili prinuđeni da se naviknete...
- Da, bio sam prinuđen. Ja čeznem za situacijom u kojoj bih mogao u po dana batalit' sve, sjest' u kafanu i s ljudima pričati o fudbalu. Ali, u Chicagu nemam dovoljno ljudi za to, pa sam primoran da radim.

Nedavno ste napisali nostalgičan tekst o Sarajevu koji je ovdje naišao na ironične komentare. Da li Vas je to povrijedilo?
- Nije to nostalgičan tekst. Pažljivo sam birao primjere iz Sarajeva koji nisu iz prošlosti nego se mogu pronaći i danas - stepenice koje su oguljene đonovima, ljepota žena, miris podruma... Možda je reagovanje na te stvari obojeno činjenicom da sam ih sve već iskusio prije 15 godina. Možda taj tekst izgleda nostalgično zbog činjenice da u ovom kijametu neko kao ja reaguje osjetilno prema tome, jer takve stvari, očigledno, nisu dovoljne da bi se održala životna struktura stanovništva. To nije bila niti poanta, nisam želio nikog ubijediti da je dobro u Sarajevu. Nisam lud, treba da budeš dobro lud za tako nešto. Reakcije me nisu povrijedile. Bila je mala polemika sa gospodinom Gojkom Berićem koju nisam lično shvatio niti sam razumio da on ima nešto lično protiv mene. Ovdje ljudi misle da čim neko dođe u Sarajevo, da ga odmah spuca nostalgija i da ništa pod milim bogom ne vidi. Vidim ja kakav je kijamet ovdje... I da ne vidim, ljudi pričaju...

Da li ste čitali tekst Nevena Anđelića o muslimanskom Sarajevu?
- Jesam. Ne slažem se s njim. Apsurdna je ta njegova tvrdnja da su sastojci na pizzi dokaz ikakve kulturne promjene. Evo, kada sam kupovao novine na trafici, vidio sam toliko sisa, porno časopisa... Volio bih da je u tom smislu ovo više muslimanski grad, jer tako nešto nervira. S druge strane, desila se izvjesna promjena u strukturi stanovništva iz očiglednih razloga, ovdje je bio rat, jebi ga. Treća stvar, koja je izuzetno važna i koja mora da se shvati - ne dođe ovaj grad nikome ništa. Ne duguje meni Sarajevo specijalno poštovanje jer sam ovdje živio prije rata. Grad živi svojim životom, a u njemu još uvijek ima dovoljno ljudi i svega ostalog da ga ja volim i cijenim. To što se desilo s njim je nesreća, ne dođe meni grad da se popravi zato što sam nezadovoljan njim. I to zato što sam nezadovoljan kvalitetom pizze...

Da li je zaista istina da ste počeli pisati na engleskom jeziku kako bi se distancirali od stvari kojim Vas je naučio Nikola Koljević? Ili ste, jednostavno, željeli da u Americi uspijete kao pisac?
- Ni jedno ni drugo. Diplomirao sam 1990. godine i tada sam završio odnos sa Koljevićem. On je poslije toga postao otvoreni nacionalista. U čitavoj situaciji Koljević je bio samo vrh ledenog brijega. To je situacija u kojoj akademici, filozofi, profesori književnosti učestvuju u ratnim zločinima. To dovodi u pitanje koncept književnosti po kojem ona, kao, oplemenjuje ljudska bića. Pojednostavljeno govoreći, oni koji čitaju Shakespearea su, kao, bogatiji ljudi od onih koji ne čitaju i tako su moralno bolji. To očigledno nije istina... Vrhuška SDS-a se načitala i napisala poezije. To je problem za nekog kao što sam ja, čiji se život zasniva na književnosti, koji je sebe formirao čitajući, koji je prije rata vjerovao da je razlika između mene i aktivnih članova nacionalnih stranaka to što ja slušam Talking Headse, čitam knjige...

Tako je bilo najlakše objasniti...
- Jeste. Onda sam shvatio da to u osnovi nema nikakve veze. Čovjek može sasvim lijepo da recituje Shakespearea na engleskom i da bude ratni zločinac. Postoje brojni primjeri za to, oni su posijani po evropskoj istoriji. Od izvedbi Bethovena u Berlinu... To mi je bio problem, ako želim da čitam i pišem, morao sam da riješim problem svog odnosa prema književnosti - zašto to radim, kome to radim... Počeo sam sa čitanjem. Čitao sam knjige koje sam volio prije rata kako bih vidio kako funkcionišu u tom kontekstu. Počeo sam pisati na engleskom jeziku zato što sam shvatio da ću u Americi živjeti dugo vremena i da će moje životno iskustvo biti određeno tim jezikom. S druge strane, jezik je povezan sa iskustvom, on uvezuje iskustvo čovjeka i neke zajednice. Sve što se dogodilo u BiH mijenjalo je bosanski jezik, pojavile su se neke nove riječi. Recimo, riječ šehid prije rata pojavljivala se samo u teološkim tekstovima. Sjećam se, kada sam prvi put pročitao tu riječ, tek iz konteksta sam shvatio šta ona znači. Ona ranije nije bila dio mog vokabulara.

Bila je upotrijebljena u običnoj agencijskoj vijesti...
- Da, jer sada je to riječ koju svako upotrebljava sa velikim rasponom značenja. To je samo mali primjer. Tu je i osjećaj veze sa jezikom, jezik se uči od drugih ljudi, niko ga sebi ne isisa iz prsta... Ti, moji, drugi ljudi bili su pod opsadom, a ja sam bio u Americi. Boljela me ta odvojenost od jezika. Sjećam se, početkom rata zvali su me iz Dana da pišem za njih. Par tekstova izdiktirao sam preko satelitskog telefona i u jednom trenutku sam rekao da ne mogu da pišem. Jer, kome ja da pod opsadom pričam o filmovima koji igraju u Americi? Organska veza sa jezikom bila mi je razbijena. Tada sam počeo da se obučavam da pišem na engleskom jeziku. U tom trenutku sam vjerovao da ću čitav život pisati isključivo na engleskom jeziku. Tek poslije rata ponovo sam uspostavio vezu sa svojim maternjim jezikom.

Govorilo se da je Vaše učenje engleskog jezika bilo fanatično. Je li to pretjeran izraz?
- Pa, neprestano sam čitao knjige, bilježio nepoznate riječi, tražio ih po rječnicima. Radio sam puno radno vrijeme i apsolutno svo slobodno vrijeme provodio u čitanju. Da li je to fanatično, stvar je procjene... Ja mogu reći da sam to prilično ozbiljno radio.

Zašto se Vaše knjige ne štampaju u BiH? Knjiga „Pitanje Bruna" objavljena je tek prije nekoliko dana, a o romanu „Nowhere man" nema ni naznaka da će ikada biti objavljen.

Da li je moguće da ovdašnji izdavački nisu zainteresirani za Vaše knjige?
- Za Nowhere man je moja greška. Sve sam već bio dogovorio sa Buybookom, trebao sam da uredim prevod, a onda sam stao. Imao sam previše posla. Od 360 dana prošle godine, više od 100 proveo sam na putu. Što se tiče Pitanja Bruna, pola te knjige izašlo je u izdavačkoj kući Bosanska knjiga. Dakle, postojao je interes... Dijelom je to bio sticaj okolnosti, a dijelom sam ja zaglavio. Nije to bio nehaj, nego precjenjivanje vlastitih sposobnosti.

Još 1992. godine imali ste spremnu zbirku priča za štampanje. Šta se desilo sa njom? Koliko se ona razlikuje od knjige „Pitanje Bruna"?
- Ona se fantastično razlikuje. Ako ima ijedna pozitivna posljedica rata, onda je to što je ta zbirka priča iščezla. Mada priča Lik i djelo Alfonsa Kaudersa, koja se nalazi i u Pitanje Bruna, potiče iz te zbirke. To je jedina priča koju sam napisao na maternjem jeziku a onda preveo. Drago mi je što sam ipak napisao tu zbirku, jer čovjek uči da piše praveći greške. Ta knjiga je bila greška sa estetskog i teoretskog stanovišta.

U Vašem pisanju prevladava tema nepripadanja i multipliciranja identiteta... Pretpostavljam da toga nije bilo u iščezloj zbirci.
- Najvažnije za pisanje je stav prema jeziku. Ta knjiga iz 1992. godine je bila nekakav šlampavi minimalizam. Mislio sam da iza toga stoji izvjesna forma nihilizma, odbacivanja istorije... Ali, to je bio izraz straha, napisao sam je kada se sve ovo spremalo.

Čini se da Vas najviše zanima taj osjećaj nepripadanja, da neprestano imate potrebu objašnjavati i razmišljati o tome?
- Ne bih ja to nazvao osjećajem nepripadanja, to je vezano sa identitetom... Za vrijeme rata, neki kanadski profesor sa našim imenom je tumarao kroz Bosnu u ratu. Svuda su ga zaustavljali, na različitim punktovima. Na jednom punktu otvorili su mu pasoš, vidjeli da ima naše ime i pitali ga šta je? On je rekao da je profesor. Ali, na tom punktu ljude nije zanimalo šta je čovjek u životu postigao svojim radom i svojim izborima. Nije ih zanimao identitet koji se razvija samodefinisanjem. U diskursu nacionalnih identiteta to je potpuno nevažno. Za pripadnost vrhuški SDS-a kvalifikacija nisu bili naučni radovi, nego to što u porodičnoj tradiciji imaju četništvo. Postoje dvije vrste identiteta - onaj koji sam biraš i onaj koji ti nameću. Moj nacionalni identitet je izuzetno komplikovan...

Da li Vam je dosadilo da ga naprestano objašnjavate?
- Jeste, ali ne samo to. Neću da ga objašnjavam, jer čim te neko pita šta si, pita te da bi znao šta misliš, na kojoj si strani...

Negdje sam čitao da koristite trik u takvim situacijama pa uzvraćate pitanjem „ A zašto vam to treba"...
- Da. A nekada nisam ni raspravljao nego sam izmišljao zemlje da ne bih morao objašnjavati. Koliko god da nosim identiteta, ne mislim kao niti jedan od njih, ja mislim kao pisac.

Ovdje su Vas neki mediji opisivali kao pisca koji je doživio američki san. Kako reagujete na takve napise?
- Znam za to... Meni se to srećom desilo, nisam nikada sebi rekao e sad ću ja prodavati mnogo knjiga. Sve se desilo korak po korak, sjedneš da napišeš priču i ne znaš hoćeš li moći napisati sljedeću... Smeta mi to, ne zato što je neistinito u mom slučaju, nego zato što je ta floskula o američkom snu izgovor za eksploataciju velikog broja emigranata kojima ne padne kašika u med kao meni. Američki san je propagandna kategorija. On se podmeće strancu kao mamac, a ogroman broj stranaca radi u fabrikama za minimalne nadnice.

Njih podgrijavaju tom pričom o "američkom snu"..
- Da, ali sve im je teže to održati... Naročito sada kada postoji patriotski akt koji u pitanje dovodi slobodu, bitan dio američkog sna... Govorilo se da si u Americi slobodan, a odjednom se pojavi hapsana. Svi emigranti tamnije kože su sumnjivi...

Kako objašnjavate da se toliko značajnih intelektualaca protivi Bushu a taj, ne naročito inteligentan čovjek, i dalje nesmetano provodi sve svoje planove?
- Zato što je većina tih umnih ljudi irelevantna sa stanovišta političke moći. U nacionalnoj kulturi važni su nacionalni intelektualci jer daju legitimitet nacionalnoj državi. Dakle, takva država je potrebna, jer bez nje nacionalna kultura ne može da izdevera. Nacionalni intelektualci su važni, u kontaktu su sa nacionalnim bićem a imaju i nacionalne akademije znanosti i umjetnosti... Tako Srpska akademija nauka i umjetnosti piše Memorandum. Kao odjek toga postoje nezavisni intelektualci koji misle da će se svi postiditi ako oni nešto progovore. Što je iluzorno i odjek je koncepta nacionalne kulture. Tiraži nekog nacionalnog pisca su potpuno nevažni. Recimo, tiraži Dobrice Ćosića, ako on još piše, su potpuno nevažni, jer on je otac srpske kulture koliko god knjiga da prodaje. On je pisao Memorandum! U Americi prvo postoji kapitalizam, pa tek onda politički sistem. Ključna činjenica je tržište. Pisci postoje na tržištu i nemaju priključak na vlast. Vlastima ne trebaju intelektualci da bi definisali američke nacionalne interese. Sve se definiše u skladu sa interesima američkog kapitalizma. Pozitivna posljedica toga je što niko od mene ne očekuje da mu pišem ustav. Fašistički pisci ne pišu ustav, nema Aralice... Postoje, naravno, desničarski pisci koji mogu prodati milion knjiga, ali oni neće pisati ustav. Zbog toga Busha ne zanima šta misle intelektualci.

Da li Vas zbog toga mori osjećaj beznačajnosti pisanja?
- Ne, to je oslobađajuće, mogu da se bavim književnošću. Nemam nikakvih političkih ambicija. Političke interese imam kao privatno lice, građanin, ne kao pisac. Sa stanovišta književnosti, situacija u kojoj pisac misli da predstavlja veliku grupu ljudi, da piše u ime nacije, to je promašaj... Mene to ne zanima, ja pišem o svom iskustvu. Ne predstavljam velike grupe ljudi, ne objašnjavam bosansku bol ili nesreću niti ikom svojim knjigama objašnjavam šta se desilo ovdje. Da naglasim, u knjigama se ne bavim ni američkim suštinama, ne objašnjavam ni američke građane Bosancima.

U jednom intervjuu na pitanje zašto još uvijek živite u Chicagu odgovorili ste da je to zbog toga što su tamo bolje biblioteke....
- Da, pitali su me zašto se ne vratim u Sarajevo. Ali, u osnovi, meni je lakše da iz Chicaga dođem u Sarajevo nego što bih iz Sarajeva odlazio tamo i bio u kontaktu sa Chicagom. Chicago ima mnogo prednosti nad Sarajevom - biblioteke, filmovi, najbolji simfonijski orkestar na svijetu, ima stalno tople vode... Ja želim da budem u kontaktu sa Sarajevom na mnogo načina. Ako sam ikom ovdje od koristi, što je diskutabilno, od veće sam koristi u Chicagu nego da živim ovdje. Volio bih da dođem u Sarajevo i uradim nešto ovdje. Imam potrebu da vratim nešto Sarajevu i Bosni.

Pripremate li novu knjigu?
- Prošle godine sam mnogo putovao, dijelom zbog istraživanja za novu knjigu, dijelom zbog promocije... Nema tajne oko nove knjige, nego još nije sve definisano. Bavim se istočnom Evropom, Ukrajinom, Moldavijom...

Volio bih da vidim Jozefa Proneka

Kojeg ovdašnjeg pisca bi trebalo pod hitno prevesti na engleski jezik?
- Marka Vešovića, mada je on neprevodiv, jezik mu je tako sočan. Bilo bi idealno kada bi se preveo izvjestan izbor knjiga ili bar priča kako bi se vidio raspon i stekla svijest. Jer svako književno djelo postoji u svom vlastitom kontekstu. Sve je jasnije kada se shvati kontekst.

Kojeg američkog pisca bi trebalo hitno prevesti za nas?
- Roman Dancer koji je napisao irski pisac Colum McCann, o Rudolfu Nurejevu.

Kakvu muziku slušate dok pišete?
- Različitu, od Mahlera do ljute elektronike što udara u potiljak. Postoji neka povezanost određene muzike sa onim što pišem, ali je ne mogu objasniti. Pisao sam neku priču prije par mjeseci koja nema ništa klasično, ali sam čitavo vrijeme slušao Šestu simfoniju od Mahlera. Ne mogu objasniti tu vezu, ali kada god sam pisao tu priču nisam mogao ništa drugo slušati.

Koja tri albuma su formirala Vaš muzički ukus?
- Bijeli album od Beatlesa, London Calling od Clasha i Paket aranžman.

U koje vrijeme pišete?
- Ujutro.

Kucate li direktno u računar?
- Ne, imam naliv pero.

Kako izgledaju Vaše bilježnice?
- Ne bilježim mnogo. Ima tu svega, od brojeva telefona do boje nečije košulje.

Da li zapisujete dijelove rečenica koje čujete?
- Ne, pamtim ih.

Ko prvi čita rukopis?
- Moja žena.

Koliku biblioteku imate i koliki je u njoj procenat knjiga sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora?
- Imam nekoliko hiljada knjiga, i među njima, nekolika stotina sa ovih prostora. Svoju prijeratnu biblioteku poklonio sam Filozofskom fakultetu i nekim prijateljima. Knjige sa ovih prostora sam nabavio u posljednjih nekoliko godina. Ranije nisam imao para za kupovinu knjiga.

Možete li preporučiti tri knjige za čitanja?
- Orhan Pamuk je izvrstan. Nisam čitao ovu Zovem se Crvena, ali mi je dobra njegova Crna knjiga. On je veliki pisac. Velika mi je i knjiga Avanture Ogija Marča, Saula Bellowa. To sada ponovo čitam. Nedavno sam razgovarao sa Ivanom Lovrenovićem koji mi je rekao da na ovim prostorima ne postoji Kralj Lir od Shakespearea. A to je njegova najveća tragedija i samim tim najveća tragedija svih vremena.

Najdraži film?
- Vertigo od Hitchcocka.

Kojeg glumca biste voljeli vidjeti u ulozi Vašeg junaka Jozefa Proneka?
- Ne bih volio da vidim glumca, volio bih da vidim Jozefa Proneka. On mi postoji u glavi i ne znam nikoga ko je takav. Dobro bi bilo kada bi to bio neki glumac sa ovih naših prostora.

Najdraži moderni domaći pisac?
- Semezdin Mehmedinović, mada je on moj prijatelj, pa sam pristrasan. To prelazi granice čitalačkog odnosa. Mi razgovaramo dva do tri puta mjesečno, diskutujemo o knjigama, provjeravamo ideje... On mi je saveznik, saradnik i brat u književnom smislu.

[victory]

Aleksandar Hemon jedan od 23 ovogodisnja dobitnika prestizne
MacArthur Foundation .

Cestitke na nagradi vrijednoj $500.000.

http://story.news.yahoo.com/news?tmpl=s ... rants_list

http://www.macfound.org/

http://www.macfound.org/programs/fel/fe ... sandar.htm

[The_Fluid]

dariosa,
Prebacih tekst koji si postavio na diskusijama, rekoh kad je sve od A.H. ovdje da i ovaj bude, lakshe ga je poslije natji.
--

Katastrofa

Aleksandar Hemon

Pamtiću 2. novembar 2004. kao dan kad su ljudi koji čitaju knjige plakali

Dan nakon izbora, počelo je ravnanje Faludže, operacija koja se odavno spremala i do koje bi došlo i da je Kerry pobijedio. Na naslovnoj strani Chicago Tribunea ovog vikenda je slika kršćanskih američkih marinaca kako se mole prije napada na Faludžu. Čini se da Chicago Tribune - koji je prije izbora podržao Busha - nema ništa protiv ideje da se u Iraku odvija krstaški rat. Nadnaslov članka o opsadi Faludže je "Irak u tranziciji". Ta gebelsovska bravura sugeriše da je "tranzicija" proces u kojem se nepokoreni gradovi pretvaraju u pokorene ruševine.

Bush je sad uvjeren da je na izborima dobio mandat, da je njegova naopaka politika dobila podršku većine američkog naroda ("Kako može 59.054.087 ljudi biti tako glupo", upitao je britanski Daily Mirror na naslovnoj strani), što će reći da je spreman da ga zabije do balčaka, kako svijetu tako i Americi. Umobolno mesijanstvo je pobijedilo na referendumu, zasnovano na potpunom odsustvu kontakta sa stvarnošću. I ne samo da je Bush dobio na izborima nego je i Republikanska partija rasturila demokrate u svim disciplinama - u izborima za Kongres, za guvernere različitih država, na referendumima protiv homoseksualnog braka.

Država Illinois je jedina država u kojoj su republikanci potučeni do koljena, uglavnom zato što su republikanci u ovoj državi, čak i prema kriterijima Republikanske partije, nevjerovatno glupi. U gradu Chicagu, oko osamdeset posto glasača je glasalo za Kerryja, a u mojoj mjesnoj zajednici (ward) na glasačkom listiću su bila, kao u bajci, tri pitanja: 1) Da li mislite da se američke trupe trebaju povući iz Iraka? 2) Da li mislite da se treba opozvati Patriot Act? 3) Da li mislite da se treba uvesti nacionalizovan sistem zdravstva? Na sva tri pitanja, moj komšiluk je odgovorio pozitivno. Pa ipak, iako niko koga ja znam (osim jednog šupka s kojim igram lopte) ne podnosi Busha, ja se zagledam u lica ljudi na ulici pokušavajući da prepoznam bušiste. Na autoputu, usporim kad pretičem auto koje ima Bush/Cheney naljepnicu, da vidim kakvi su to ljudi. Mada je velika vjerovatnoća da Afro-Amerikanci i tzv. manjine, uključujući i imigrante, nisu glasali za Busha, nemoguće je prepoznati bušističko zlo.

Ali ako se izađe, naročito ako se izađe iz grada, neizbježno će se završiti na okupiranoj teritoriji. Kao i u Sarajevu 1991, fašistička teritorija je počinjala tamo gdje je grad prestajao.

Moja prijateljica Solveig, koja radi u jednoj čikaškoj knjižari, pričala mi je da su na dan izbora mušterije ulazile u radnju u suzama. Na šta god izađu sljedeće četiri godine - a na dobro neće izaći - pamtiću 2. novembar 2004. kao dan kad su ljudi koji čitaju knjige plakali. Zemlja je, čini se, podijeljena na civilizovane države na obalama okeana i Velikih jezera, s jedne strane, i provincija u kojima u talu dominiraju Isus i ruralni bijelac, s druge strane. Raskol je potpun i teško će se zacijeliti, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što Bush i kompanija uopšte ne haju za nelojalno stanovništvo u velikim gradovima i obalskim državama - sve što njima treba je većina, i tu većinu su dobili mobilizacijom Isusa i rurala, i tu većinu će održati radikalnim naletom na građansko-liberalna uporišta.

Naravno, lako je proglasiti tih 59.054.087 Amerikanaca koji su glasali za Busha budalama koje ne čitaju knjige, i nije daleko od pameti da mnogi od njih malo šta čitaju osim Biblije i desničarskih antologija paranoje, ali ta je procjena previše optimistična, jer pretpostavlja da bi među njima moglo doći do neke vrste prosvjetljenja - kad bi samo prestali gledati televiziju i FOX News, kad bi samo malo više čitali i pretplatili se na New York Times, sve bi bilo kako treba.

Ali svako sa bosanskim iskustvom trebalo bi da zna da je to jalova nada, jer logika nacionalizma - a sve ovo je ništa drugo nego američka nacionalistička groznica - ne dozvoljava prisustvo alternativnih interpretacija. Narod u groznici ne vaga različite tačke gledišta, ne sudi racionalno stvarnost. Nacionalistički trans guta stvarnost, te narod u transu vidi samo vlastitu veličinu, samo svog vođu kako im obećava mesijansko spasenje. Narod u transu nacionalnog jedinstva neophodnog za rat protiv onih drugih, protiv neprijatelja čiji je navodni cilj da "nas" izbrišu sa lica zemlje, nema strpljenja za slabiće i kukavice koji svojim sumnjama škode jedinstvu naroda, u trenutku kad se radi o čistom preživljavanju. Taj trans ima vlastitu logiku i vlastitu nepokolebljivu inerciju, i tu nema nikakvog prosvjetljenja - u nacionalističkom diskursu, patriotizam se iskazuje apsolutnom vjerom, a ne racionalnom sumnjom. Taj trans se može završiti samo nacionalnom katastrofom, čišćenjem onih među nama koji su nečisti i nevjerni, političkom dominacijom fanatika i uništenjem volje građana, i na kraju krajeva, slomom ambicioznog nacionalnog projekta. Primjer Srbije bi u tom smislu trebao biti poučan, ali nevolja je u tome što su američke ambicije globalne, a ne lokalne.

Mnogi će čitalac pomisliti da sam lud kad kažem da je Bush početak kraja američkog nacionalnog projekta, ali teško će biti vladati zemljom u kojoj ga skoro polovina strašno mrzi, u svijetu u kojem ga skoro svi mrze. Jedini način je, naravno, neprestana proizvodnja neprijatelja, rata i nacionalnog transa - strategija spaljene zemlje - i to jednostavno ne može vječno trajati. Pitanje je samo čiji će to životi platiti, šta će sve biti razoreno, prije nego što se završi porazom Amerike.

Među američkim vojnicima u Iraku ima već više od hiljadu mrtvih i oko petnaest hiljada ranjenih. Nedavno je procijenjeno da broj iračkih žrtava dostiže oko sto hiljada - i to prije promjene u ratnoj strategiji vidljive u ravnanju Faludže, koja će se zasnivati na masovnim operacijama čišćenja. A i kod kuće je već počelo: Andrew Veal, dvadesetpetogodišnjak iz Georgije, izvršio je samoubistvo nekoliko dana nakon izbora, i to na Ground Zerou, na mjestu gdje su stajali tornjevi World Trade Centra. Andrew je vlastiti život prekratio iz simboličnog protesta zbog američke izborne katastrofe.

[The_Fluid]

tekst prije Katastrofe slijedi (iz broja 385):
--

Uzroci nervoze

Glas protiv Busha je glas protiv mesijanske istorije

Ostale su još manje od dvije sedmice do američkih predsjedničkih izbora, koji će biti odron kako god okreneš. U ovom trenutku Bush i Kerry su, prema mnogim anketama, manje-više bare-bare, što je samo po sebi poražavajuće, te se ja svakog jutra budim poražen i nervozan. Izbori će, u osnovi, biti referendum podrške Bushu i zastrašujuća je pomisao šta će Bush uraditi nakon što ovaj put dobije mandat (za razliku od prošlih izbora, koji su ukradeni). Povrh toga, u svom drugom terminu neće morati da brine hoće li biti ponovo izabran, može se lijepo raspojasati. Ako Bush ostane u Bijeloj kući, sva je prilika, biće još radikalniji i bezočniji u svojim lažima - jedino neće biti gluplji, jer je u tom pogledu stigao do dna. Ali najgora posljedica Bushove pobjede će biti neizbježna činjenica da je dovoljan broj američkih glasača izabrao čovjeka čija je platforma agresivni "rat protiv terorizma" i globalna američka dominacija, kome glavna podrška dolazi od ultradesnice i konzervativnih milijardera, koji ne osjeća ništa drugo do prezir prema demokratskom procesu i čiji se koncept vlasti zasniva na uskoj grupi fanatično odanih sljedbenika, koji istim tim glasačima spojeno laže - ako glasaju za Busha, američki glasači će glasati za Amerikanca koji se fašizmu približio koliko god se to u Americi može, a da se na rukav ne stavi nacionalna kapitenska traka. A ako pobijedi, vjerovatno će se Bush fašizmu približiti još i više.

Naravno, otprilike pola glasačkog tijela - što je često manje od polovine stanovnika, a to znači da će predsjednika izabrati manje od četvrtine stanovništva - glasaće za Kerryja, mnogi od njih ne zato što su impresionirani Kerryjevim političkim vještinama, nego zato što je bilo ko bolji od Busha. Ali čak i ako Kerry pobijedi, snage koje su Busha dovele u Bijelu kuću - koalicija ultradesnice, kršćanskih fanatika i milijardera - neće odustati od borbe, koja za cilj ima ne samo vlast, nego potpunu transformaciju Amerike i svijeta. Ta koalicija očigledno ima inicijativu, dobro su organizovani, a predsjednik Kerry će se naći u situaciji koju mu je Bush skrojio, sa klopkama na svakom koraku. Čak i ako Kerry bude izabran, teško će mi biti vjerovati u postbušovski oporavak Amerike - Kerry nas sigurno neće spasiti od sila mraka. Jer u ovom historijskom trenutku radi se o tome da je u Americi došlo do otvorenog sukoba između demokratije i kapitalizma.

Jedna od mantri američke ideologije jeste da su demokratije i kapitalizam jedna te ista stvar - politička sloboda je isto što i potrošačka sloboda, sloboda pojedinca i sloboda tržišta su usko povezane. To, naravno, nije istina - dovoljno se sjetiti starogrčke demokratije (u kojoj je privilegovana robovlasnička elita demokratski odlučivala o svemu - poredak koji Bushu sigurno izgleda simpatičan), a da ne govorimo o primjerima Saudijske Arabije, Singapura ili Kine za pet-deset godina. Vrijedilo bi pogledati i na način na koji je njemačka privreda operisala za Adolfovog vakta - iako je nacistička država dosta toga kontrolisala, radilo se više o ratnom kapitalizmu, u kojem su velike korporacije lijepo profitirale, nego o bilo kakvom nacional-socijalizmu. Demokratija i kapitalizam nisu međusobno isključivi, naravno, i u Americi su se podnosili, evo već neko vrijeme, uz mnoge svađe i tenzije. Američki ustav je, barem na riječima, uprkos mnogim tenzijama, štitio izvjesna prava građana (pravo na slobodu govora, garantovanu zaštitu od nezakonitih pretraga, itd.) od mogućih nasrtaja kapitalističke države. Ali u ovom trenutku - nakon pada Sovjetskog Saveza, nakon otvaranja globalnih mogućnosti - kapital je jednostavno prerastao američku demokratiju.

Najraniji, i možda najočigledniji, simptom te krize demokratije je bio izborni debakl 2000. (koji bi se lako mogao ponoviti), a bolest se može prepoznati i u sistematskom poricanju Ustavnih prava u "ratu protiv terora", kao i u bezočnoj propagandi i lažima kojima bušovska mašinerija bombarduje sluđene građane - razlika između titovsko-jugoslovenske i američke propagande je razlika između fiće koji brekće na Ćemernom i kadilaka koji zuji američkim autoputem. Demokratskim Amerikancima se ne može dozvoliti da upropaste historijsku šansu američkog kapitala koji bi da prekroji svijet u skladu sa vlastitim ambicijama. Ne može se dozvoliti da sitni, privatni interesi (život, sloboda pojedinca, budućnost) uspore mesijanski program koji Bush sprovodi. Sve što Bushov režim radi, ima za cilj, direktno ili indirektno, rasklapanje ili blokiranje američkog demokratskog sistema, pa nije ni čudo da postoji ogroman broj Amerikanaca, koji su u ime nacionalnih apstrakcija i fantazija o američkoj moći i svjetskoj ulozi, žrtvovali svoja prava, i sa njima mozak, na Bushovom oltaru. U tom smislu, čudo je - i to čudo američke demokratije - da postoji ogroman broj ljudi koji jasno i glasno izražavaju svoje neslaganje sa bušističkom ideologijom. Ti ljudi - od običnih ljudi s kojima igram lopte, do novinara i javnih ličnosti - nastavljaju oslabljenu tradiciju američke demokratije. Tim ljudima, uključujući i mene samog, radiće se o glavi ako Bush ostane u Bijeloj kući.

Ono od čega se ledi krv u žilama jeste to da Bush sebe zaista vidi kako nekoga koji lično, kao Mesija, nepovratno mijenja Ameriku i svijet, što obični ljudi - njegovi građani - ne mogu razumjeti. Kad ga je na kraju druge kandidatske debate, čiji je format dozvoljavao pitanja građana, jedna Amerikanka pitala da navede barem tri svoje greške, Bush nije priznao nijednu, ali je ustvrdio da će mu historija suditi. Prerano je reći, podrazumijevalo se u onome što je Bush rekao, treba tek da vidimo kako ću sve promijeniti - ljudski sud njegovih građana nije mu nadležan, samo apsolutni sud historije. Mi, naravno, znamo bolje nego iko da oni koji priznaju samo sud historije, na kojem se stvarni ljudski životi nikad ne pikaju, ne žele i ne mogu da vide zločine koje čine - to je vidljivo u izrazu Miloševićevog lica na haškom sudu, koji on, naravno, ne priznaje, u očekivanju oslobađajuće presude historije.

Otud je glas protiv Busha glas protiv mesijanske historije, glas za neprocjenjivu vrijednost ljudskog života. Drugog novembra ove godine ćemo vidjeti šta je američkim glasačima važnije.

[The_Fluid]

zatim chlanak iz broja 381:
--

Nezamislivo

Realnost koju je Bush proizveo nedostupna je razumu dobrih Amerikanaca

Nedavno sam proveo nekoliko dana u gradiću u državi Michigan po imenu Kalamazoo, gdje sam se obraćao i pričao sa studentima malog koledža, pošto im je, nesretnicima, moja knjiga ove godine bila obavezno štivo. Michigan je jedna od država u kojima su Bush i Kerry manje-više bare-bare, ali svi ljudi sa kojima sam ja pričao u Kalamazoou mrze Busha. To, naravno, ništa ne znači - ljudi sa kojima sam ja kontaktirao čitaju knjige, te tako nisu nikako uzorak glasačkog tijela koje se pali na Busha.

Najviše vremena sam proveo sa izvjesnim Andyjem, čovjekom mojih godina, koji, međutim, izgleda mnogo mlađi. Andy je sušta dobrota - porijeklom iz Milwaukeeja, zrači stereotipno srednjozapadno poštenje, iskrenost i velikodušnost. S njim sam se sit nadiskutovao o politici, što je samo po sebi žalosno. On je pisac i strašan čitalac, kao i ja, ali smo slabo pričali o književnosti. Politika guta sve, otrovala je prostor među ljudima, te smo mi tabirili kako mračnu prošlost tako i mračniju budućnost. Andy vjeruje, za razliku od mene, da će Kerry pobijediti, zato što će instinkti samoočuvanja primorati, veli, američku srednju klasu da konačno prepozna vlastite interese i skine Busha sa grbače napaćenog američkog naroda. Andy mi je, međutim, priznao da je prije invazije na Irak vjerovao da Sadam ima sredstva masovnog uništenja, a još uvijek mu je teško da odbaci uvjerenje da su Bush i njegov dvor imali iskrene i dobre namjere da skinu Sadama sa iračke grbače i instaliraju demokratiju, što se sve, sad mu je potpuno jasno, izvrglo u spektakularnu katastrofu.

Andy nije nimalo glup. Ono što ga čini sklonim da vjeruje svom predsjedniku je, zapravo, vjera da je razum (a ne pohlepa ili volja za moć) ono na čemu svako - pa čak i Bush - zasniva svoje odluke, pri čemu dominacija razuma primorava da se razmotre sve date mogućnosti i, možda, naprave mnogi kompromisi. Zlo koje je Bushova mašinerija proizvela nije bilo dio njegovih planova - zlo je čisto posljedica nepromišljenosti, pogrešne primjene razuma. Budući pošten i velikodušan, Andy ne može da zamisli da bi neko mogao tako cinično i sistematično da laže, da tako hladnokrvno žrtvuje ljudske živote. Sa iračkom katastrofom, sa činjenicom da je 11. septembar zloupotrijebljen, može se suočiti samo ako su greška, a ne iskalkulisani plan. Bush je, tako, samo iščašenje američkog razuma, izvaljen zglob na glasačkom tijelu, i na sljedećim izborima će to tijelo da namjesti to iščašenje. Andy vjeruje u razumnost američke srednje klase, vjeruje da će, kad prepozna laži i prevare - a to se već trebalo desiti - izbaciti lažova i prevaranta iz Bijele kuće. Razum je uvijek moralan, pretpostavlja Andy, čak i ako dođe do grešaka, i ta moralnost ga na kraju krajeva koriguje.

S druge strane, meni nije nikad na pamet palo da bi sredstva masovnog uništenja uopšte mogla postojati, niti sam čak i na trenutak pomislio da Busha boli dupe kako za irački, tako i za američki narod. Logika bušovskih operacija je itekako razumna, ali samo ako se prihvati da je poriv iza njegovih projekata pohlepa i volja za moć. Bush je glup, ali nije lud - logika njegovih namjera je potpuno jasna: rat protiv tzv. terora omogućava nacionalnu mobilizaciju i razjarivanje patriotizma, dok istovremeno služi kao izgovor za američke neoimperijalističke projekte. Jasno mi je da je Bush spreman na sve, dok Andy misli da će razum - možda razum američkog naroda i njegove srednje klase, ili, za šta su šanse minimalne, Bushov razum - na kraju krajeva nadvladati.

Iako smo istih godina, Andy me podsjeća na mene kad sam bio mlađi - na mene početkom devedesetih - kada sam i ja mislio da ne može doći do onoga do čega će doći, jednostavno zato što mi je to bilo nezamislivo. Sjećam se kako sam gledao zloglasni Karadžićev govor u Skupštini, kada je obećao genocid bošnjačkom narodu, i kako mi je bilo jasno šta kaže, ali ipak nisam razumio. Mislio sam da blefira, pošto nisam mogao zamisliti da geografski i kulturni prostor koji sam sa njim dijelio može proizvesti razum koji je u stanju da isplanira genocid. Dok sam ga gledao i slušao šta govori, Karadžić mi je bio nezamisliv, pošto sam ga ja spoznavao unutar okvira vlastitog dobrog razuma (dobrog utoliko što nije u stanju da misli a da ne uzme u obzir vrijednost života drugih ljudi), a njegov razum je operisao na sasvim drugom nivou.

Drugim riječima, nisam mogao ni da počnem da zamišljam ono što je bila njegova realnost, i ono što je - već u trenutku dok je držao govor - postala naša realnost. Došlo je do totalnog poraza mašte - do trenutka u kojem moj razum i moja mašta nisu bili u stanju da zamisle ono što se već dešavalo.

To mi se neće dvaput desiti. Zdušno sam ubjeđivao mladog Andyja da će se, ako - zapravo, kad - Bush pobijedi, početi dešavati nezamislivo, zapravo da se nezamislivo već dešava. Znam da sam mu izgledao paranoičan, ili barem istraumatiziran ratom u Bosni, dok sam mu pokušavao objasniti kakva je moralna katastrofa mučilište Abu Ghraib, kako su Rumsfeld i njegovi došupnici, po haškim kriterijima, najobičniji ratni zločinici, kad sam mu govorio da postoje (kako to dokazuje Seymor Hersh) tajni logori u kojima mnogi Iračani i drugi "teroristi" svakodnevno nestaju, da su takozvani "kontraktori", koji rade za američke korporacije unajmljene da obavljaju poslove kojih se vojska libi, uključujući mučenje i likvidacije - da su ti "kontraktori" najobičniji plaćenici među kojima su kako bivši pripadnici južnoafričkih eskadrona smrti, tako i srpsko-hrvatski veterani bosanskih bojišta, među njima sigurno i pokoji znani nam krvolok.

Dok sam mu sve to, sa paranoidnom strašću, govorio, vidio sam na njegovom licu da mu je nezamislivo ono što se već dešava. I u tom trenutku mi je bilo jasno da je Bush već pobijedio, zato što je realnost koju je proizveo nedostupna razumu dobrih Amerikanaca.

[The_Fluid]

onda kolumna iz 379:
--

Duševna kamera

O tome kako je putanja tehnološkog progresa potpuno suprotna putanji ljudskog života

Početkom osamdesetih, moj je vrli otac radio u slobodarskom Zairu. U ta doba, Energoinvest je diljem tog afričkog giganta trebalo da pravi elektrane, dalekovode i trafostanice, i moj otac je bio zaposlen na tim projektima. Pod rukovodstvom Maršala Mobutua, Zair je bio primjerna kleptokratija, od koje bi čak i današnje bosanskohercegovačko rukovodstvo moglo štošta naučiti o hapanju. Punjenje Mobutuovih maršalskih džepova je bilo smisao države, svrha stanovništva i razlog za međunarodne ugovore, ali je zairska država ipak nekako plaćala Energoinvestu, te je moja porodica skoro preko noći - u doba tzv. stabilizacije, kad su noći znale biti mračne i duge - postala relativno dobrostojeća. Jedan od simptoma tog dobrog stajanja jeste da je moj otac kupio skupi video sistem koji je uključivao i kameru - htio je da za buduća pokoljenja snima svoje afričke avanture. Kamera je bila ogromna, ne mnogo manja od televizijske, a da bi se snimalo, morao se zasebno vući i rekorder, težak bezmalo petnaest kila koje sam ja često osjetio na svom mlađanom, koščatom ramenu.

I kad smo u ljeto 1982. bili na porodičnom odmoru u Zairu, kamera nas je pratila, kroz Kinšasu i safari u Nacionalnom parku Virunga, kao peti član porodice, čak i ako je, zbog jezičkih barijera u uputstvu za upotrebu, često bilo nejasno da li snima ili ne snima. Na snimcima sa tog porodičnog odmora često se mogu vidjeti prizori poda ili nečije guzice, dok glasovi u offu vode beketovski dijalog ("Ma je l' snima? - Ne snima. - Ma snima. - Ma ne snima…"). Pa ipak, na tim beskonačnim trakama, prepunim lica koja se stide i mršte pod pritiskom kamere, može se tu i tamo naći i poneki dragulj: "reportaža" koju je moj otac snimio na glavnoj pijaci u Kinšasi u nerealnoj namjeri da to utali Televiziji Sarajevo; vulkanski pejzaži u pograničnom Zairu i ruandanski bregovi u magli; snimci moje porodice - svi preplanuli, zdravi i sretni - kako landohani pod hotelskim suncobranom, a osoblje im donosi sok od nepoznate, nepojmljive tropske voćke.

Po povratku u Bosnu, video je služio mojoj sestri i meni da snimamo priglupe muzičke spotove prikazivane nedjeljom popodne i cikluse starih holivudskih filmova, mada se kamera ukazala nepozvana na mojoj maturskoj večeri u Hotelu Bristol. Otac mi je stajao sa kamerom u rukama na bini pored orkestra, pored njega moja sestra sa svjetlom od kojeg se slijepi, što će reći da sam se na toj maturskoj večeri ja jedini morao pristojno ponašati, pošto me je strogo oko kamere neprestano pratilo. Snimci sa te maturske večeri me prikazuju kako sa svojom sestrom plešem kao sakat, i kako prkosno duvam dim cigare u lice kameri, samo zato što sam se zanio i zapalio, iako u ta doba zvanično nisam pušio, a pušio sam i do dvije kutije dnevno.

Moji drugovi i ja smo tu kameru jednom upotrijebili i u umjetničke svrhe - snimili smo kratki film po vlastitom scenariju, sa danas čuvenim Žanom Maroltom u glavnoj ulozi. Film se zvao Dan kad je došao komunizam (ili tako nešto) i pretpostavka je bila da jednog dana na televiziji objave da smo, u ponoć tog i tog datuma, nakon desetljeća socijalizma, konačno ušli u komunizam. Traku smo poslali Dobrim vibracijama (ja mislim), ali nam nikad nisu odgovorili.

Kamera je poslužila i kolektivnom pamćenju kada je 1987. snimila sate i sate Hemonijade, tog epskog okupljanja mnogih članova porodice Hemon. Poslije smo tabirili te snimke - bili su vizualno porodično stablo - kako bismo prepoznali mnoge neznane rođake viđene na toj Hemonijadi i nikad, nikad više, mnogi od njih tek nekoliko godina udaljeni od kraja života.

Tu se negdje kameri i videu gubi trag u mom sjećanju. Znam da se video sistem u neko doba pokvario, za šta je moj otac krivio sestru i mene, i to što smo nepotrebno "snimali gluposti", kao da je beslovesni sadržaj muzičkih spotova polomio kuglagere u toj kabastoj mašineriji. Trake sa gorespomenutim snimcima su preživjele rat i moj otac ih je, po preseljenju u Kanadu, prebacio sa evropskog na sjevernoamerički sistem, tako da postoje kao dokumenti naše često nestvarne prošlosti. Ali iz nekog tehnološkog razloga, slike na novim sjevernoameričkim videokasetama su tamnije, skoro potpuno lišene raznovrsnih boja kojima su ti događaji obojeni u mom pamćenju.

Kada nekog u Americi želim da impresioniram svojom starinom, kažem im da se sjećam parnih vozova, crno-bijelih televizora bez daljinskih upravljača, pisaćih mašina, logaritamskih tablica (tj. odsustva kalkulatora), te video sistema teških kao vreća cementa. Moji američki sugovornici su rijetko ili nikako impresionirani - oni mlađi nisu nikad vidjeli parnu lokomotivu ili logaritamske tablice, oni stariji nisu impresionirani pričama o dalekoj prošlosti kroz koju se moralo proći da bi se stiglo do ove sadašnjosti, koja u Americi skoro uvijek izgleda vječna. A nikoga ne zanima pseudofilozofska ideja koja čuči iza svega toga: da je putanja tehnološkog progresa potpuno suprotna putanji ljudskog života. Što su manji telefoni, to sam ja stariji. Što su brži kompjuteri, to sam ja bliže smrti. Niti osjećaju sućut kad im kažem da mrzim tehnološke kerefeke, a naročito sveprisustvo digitalnih kamera i fotoaparata - svaki porodični dernek, svaka turistička avantura, svaki zubić se istovremeno bilježi sa desetinama sitnih, digitalnih kamera koju svaka budala može uključiti i isključiti; svijet telefonima slika gluposti (vidi budale u kafani; evo mene na moru) i šalje ih u dijasporu; a grad Chicago će da instalira 2.000 kamera na raznim mjestima u gradu kako bi pratile kretanje neposlušnog i sumnjivog stanovništva. Sve se više snima, a sve se manje vidi, čini mi se.

I možda zato što sam, svakodnevno svjestan da tehnološki napredak izmiče mojim spoznajnim sposobnostim, neki dan oplakao svoj četrdeseti rođendan, navršivši tako polovinu života - možda se zato uhvatim kako budalasto mislim da su nekad davno, nekad kad sam ja bio mlad, čak i mašine imale dušu.

[The_Fluid]

zatim kolumna iz broja 377:
--

Uvod u istoriju beščašća

Zašto nisam nimalo fasciniran beščašćem Bushove Amerike i bosanskom kleptokratijom

Tri bloka od mog stana u Chicagu, nalazi se veličanstveni bar po imenu Green Mill (Zeleni mlin), gdje se odvajkada, što će reći od dvadesetih godina dvadesetog vijeka, sedam dana sedmično svira odličan jazz. Enterijer bara, čini se, nije se nikad promijenio: dugački drveni šank, iza njega klavir i osvijetljena zemaljska kugla (instalacija koja je zapravo reklama za starinsko pivo Schlitz), na zidovima mutne slike opskurnih pejzaža, drvene figure žena, mala bina iza koje svijetli zeleni neonski znak. Za šankom služe suvereni, ćutljivi barmeni, koji me uvijek podsjete na scenu iz filma Moja draga Clementine u kojoj Wyatt Earp (Henry Fonda) pita barmena u salonu je li ikad bio zaljubljen, a barmen veli: "Ne, ja sam uvijek bio barmen." Elem, teško je zamisliti bolje mjesto na svijetu na kojem bi se čovjek mogao naći pripit u sitne sate. Pored toga što je to jedna od najboljih kafana na svijetu, Green Mill je spomenik historije kriminala u Chicagu. Na gorespomenutom klaviru iza šanka stoji slika na kojoj se smiješe Alphonse Al Capone i čovjek koji je bio gazda Green Milla kad su Al Capone i mnogi političari, biznismeni, gangsteri, lake žene, filmske zvijezde i anonimni građani svraćali na piće prije nego što bi išli da plešu u jednoj od plesnih dvorana iza ćoška (Aragon, Riviera). Gazda i Alphonse su očigledno bili ahbabi - Al je sliku svojeručno potpisao, a baška što je istu tu ruku jaranski prebacio preko gazdinog ramena. Kad sam prvi put otišao u Green Mill, malo nakon mog dolaska u Chicago, moji lokalni jarani su mi slavorisali da se još uvijek mogu naći rupe od metaka u zidovima - tragovi neke davne racije ili gangsterskog obračuna - a da su iza šanka otvori u podu kroz koje su se spuštale gajbe viskija kad naleti nedovoljno potplaćena murija. I kad meni neko dođe u goste, ja ga volim povesti u Green Mill i s ponosom mu pričati o godinama kad je Al bio Tito u Chicagu. Nisam u stanju da lažem o rupama u zidovima, ali bih volio da ih mogu pokazati, da je kriminalna prošlost još očiglednija - kao i mnogi rođeni stanovnici Chicaga, ja sam perverzno ponosan na istaknuto mjesto koje Chicago zauzima u univerzalnoj istoriji beščašća.

Nije mi otud mrsko pokazati ni mjesto u ulici Clark, gdje je bila garaža u kojoj je 1927. došlo do čuvenog masakra na Valentinovo, kada je ubijeno sedam gangstera, nakon čega su u pomoć pozvani Eliot Ness i njegovi Nesalomljivi. Volim i reći, jer sam to jednom od nekog čuo, kako psi još uvijek reže kad prolaze pored mjesta gdje je bila ta garaža, pošto osjete krv. A ukažem i na bioskop Biograph, u ulici Lincoln, ispred kojeg je FBI likvidirao čuvenog pljačkaša banaka Johna Dillingera. Znam i sa izvjesnim pseudonostalgičnim zanosom pričati o dugogodišnjoj vladavini Richarda Daleya, gradonačelnika Chicaga (oca današnjeg gradonačelnika) koji je rukovodio zloglasnom Mašinom, birokratskim sistemom čija je suština bila apsolutna korupcija. Daley je, recimo, za izbore 1960. naštelio Johnu Kennedyju da pobijedi u državi Illinois, za šta mu je bila potrebna pomoć Mafije, s kojom je on imao itekako dobre veze. A nekad spomenem i Don Juana, najvećeg svodnika u Chicagu, čiji je glavni domen West Side (Zapadna strana), kojom on cirkuliše u ogromnom kadilaku, umotan u bunde i optočen zlatom, nedodirljiv i nesalomljiv.

Perverzni ponos i fascinacija istorijom kriminala u Chicagu dijelom su posljedica fundamentalne nestvarnosti Amerike, pošto svako - Amerikanac ili došljak - ima u sebi sliku Amerike zasnovanu na mitovima koje već decenijama štanca Hollywood i njemu srodni mediji. Green Mill ili Biograph, ispred kojeg je pao Dillinger, prostori su u kojima se preklapa nestvarna, mitska i stvarna, moja Amerika. Dijelom je ta fascinacija posljedica udobnog (malo)građanskog vaspitanja - nesposoban da imalo lažem, išta ukradem, a kamoli da ubijam, tj. ograničen ugrađenim moralnim obzirima, vječito me golica ono što je sa druge strane, prostor u kojem se više ne haje za druge, za njihova mišljenja ili živote, prostor koji oni čiji je primarni pokretač apsolutni vlastiti interes brutalnom silom za čas osvoje. Prostor beščašća je prostor moći u kojem oni koji su spremni na sve mogu da osvoje sve. Neokaljan mojim činovima ili direktnim iskustvom, taj prostor beščašća je - kad gledam s ove strane - nezamisliv, neispisan, te tako ispunjiv raznovrsnim fantazijama, kao filmsko platno prije projekcije. Drugim riječima, pošto ne mogu da zamislim kako je funkcionisao um Ala Caponea, kad odem u Green Mill, imam priliku da zamislim kako bi njemu izgledao taj prostor, da vidim mrvu svijeta njegovim sitnim, pohlepnim očima, da sebi prikažem kako gazda drhti pod njegovom podnabulom rukom, a mora da se smiješi, zbog jedne i jedine glave na ramenu.

Naravno, fascinacija beščašćem je moguća tek kad je izvor beščašća eliminisan - ja mogu da zamišljam Ala Caponea u Green Millu zato što ga tamo više nema, zato što je Al postao fantazija jedan kroz jedan. Izmaštavanje onoga s druge strane je moguće tek ako su granice jasno zacrtane, ako je došlo do etičkog i moralnog, istorijskog i zakonskog razgraničenja. Zato nisam nimalo fasciniran beščašćem koje je obilježje Bushove Amerike - to će možda postati fascinantno kad se razotkrije količina njihovih laži i prekršenih zakona, kad Rumsfeld bude uhapšen kao ratni zločinac. Niti sam fasciniran bosanskom kleptokratijom, pošto se u osnovi radi o kokošarima sa pilećim mozgovima, čiji se kriminalni um nije razvio još od kako su tukli najslabije dijete u dvorištu i krali Eurokrem u samoposluzi. Sumnjam, tako, da će iko ikad voditi svoje goste da im pokaže gdje je izlazio Ćelo Bajramović, mada će neko nekome nekad možda ofrlje pokazati mjesto gdje je Ćelu, nakon što mu je istekla upotrebna vrijednost, strovalio neki mlađi gangster, čiji su novi, hrabriji poslovni plan odobrili bošnjački rukovodioci.

Bilo kako bilo, ili tih beščasnika neće biti, ili ćemo o njima strancima pričati priče. Slabi plamičak anonimne mašte uvijek će goriti, zato što nikad ničija nije do zore gorila.

[ake]

Aleksandar Hemon jedan od 23 ovogodisnja dobitnika prestizne
MacArthur Foundation .

Cestitke na nagradi vrijednoj $500.000.

stvarno je majstor, za dvije knjigice dobiti pola milionceka zelembaca

knjige su bez veze, u cemu je fazon, alehandro

[The_Fluid]

Gonzalesov memorandum je za predsjednika definisao "sivu zonu" u kojoj je Bush vrhovni i neprikosnoveni autoritet - u toj sivoj zoni su smješteni Abu Ghraib, neznani logori u Iraku, mnoge stvari o kojima ništa ne znamo, Zaliv Guantanamo, hiljade muslimana koji i jesu i nisu teroristi. A ubrzo bismo u toj sivoj zoni mogli završiti i svi mi


Siva zona

O bushovskoj nacionalističkoj histeriji koja rezultira ksenofobijom

(broj od kraja novembra)

U rano jutro 24. oktobra, trupe Ujedinjenih nacija i snage haićanske policije prodrle su u Bel Air, sirotinjsko naselje i leglo bandi lojalnih svrgnutom predsjedniku Aristidu. Uplašeno stanovništvo se sklonilo u lokalnu crkvu, čiji je pastor bio Joseph Dantica, koji je tu živio i radio zadnjih dvadeset pet od svojih osamdeset i kusur godina. Pucnjava je trajala duže nego obično, i u neko doba u crkvu su ušli policajci i snage UN-a i tu postavili zasjedu. Zauzeli su pozicije na drugom spratu crkve i u školi koja joj pripada, pa im je lokalna banda lijepo uletjela u zasjedu i bila izmasakrirana, uz mnoge nedužne civile. Nakon obavljena posla, policija i UN su se povukli, a nije dugo prošlo prije nego što su se preživjeli članovi bande ukazali i optužili pastora Danticu da je bio jatak neprijateljima. Izvukavši živu glavu, uglavnom zato što je mnoge od bandita znao od malih nogu, pastor se nekoliko dana skrivao, a onda je odlučio da sa sinom Maxom bježi u Ameriku, pošto u New Yorku ima dosta rodbine (njegova nećaka Edwige Danticat je poznata spisateljica i moja poznanica). Iako je u Miami sletio sa urednom vizom, pastor je imigracionom službeniku otvoreno rekao, budući pošten, da namjerava da traži azil. U tom slučaju, rekao mu je službenik, mora proći kroz sistem. Za pastora i njegovog sina sistem je počinjao u sabirnom centru Krome. Maxo je molio službenike da mu ne zatvaraju starog oca, ali sistem je sistem, i za pastorom su se vrata zamandalila. Edwige je odmah pozvala imigracionog odvjetnika, koji je uspio da vidi pastora tek pet minuta prije saslušanja. Pastor mu je tad rekao da su mu službenici Domovinske bezbjednosti (Homeland Security) oduzeli lijekove za srce. Na saslušanju pred sudijom, pastoru je pozlilo - počeo je povraćati, a onda se onesvijestio. Pozvan je medicinski službenik, koji je hladno ustvrdio da pastor folira i da "odbija da sarađuje". Na kraju su ga ipak odveli u bolnicu, ali, "iz bezbjednosnih razloga", službenici Domovinske bezbjednosti nisu dozvolili nikome od pastorove rodbine da ga posjeti. Pastor je sutradan umro, nakon čega je Domovinska bezbjednost izdala saopštenje da je pastor umro od pankreatisa, s kojim je, navodno, stigao u Miami. Maxo i Edwige nisu bili svjesni nikakvog pankreatisa, mada su dobro znali da je pastor srčani bolesnik. Domovinska bezbjednost je odbila da objasni zašto je pastor bio pritvoren ili da komentariše razloge za uskraćivanje lijekova. Za njih je slučaj završen. Pastor se, međutim, ni mrtav nije mogao vratiti na Haiti. Sahranjen je u New Yorku. Welcome to America.

Priča o pastoru sa Haitija je stigla do mene uglavnom zato što znam Edwige i imamo dosta zajedničkih prijatelja. Ne znam koliko priča o imigrantskim nevoljama uopšte ni ne stigne do mene. Pastoru sigurno nije pomoglo što mu je koža bila crna, a činjenica da je bio kršćanin mogla mu je pomoći tek utoliko što nije bez traga nestao u birokratskim kazamatima Domovinske sigurnosti.

Nakon 11. septembra, Ashcroftovi jurišnici su po Americi pohapsili na hiljade raznovrsnih muslimana, kontajući da će im se posrećiti i da će među njima ufatiti kakvog teroristu. Nije im se posrećilo - tri godine kasnije, iz Ashcroftove apsane do sada je samo jedan "terorista" stupio pred sudiju. Ostali nisu u mogućnosti da razgovaraju sa odvjetnikom, podvrgnuti su ispitivanjima, o kojima se ništa ne zna, ali će se jednom saznati i biće nam zlo. Mnogi su deportovani, bez razloga u vezi s terorizmom. Bushovska nacionalistička histerija rezultira ksenofobijom, čije su žrtve svi imigranti, mada je muslimane lakše sve strpati u jednu vreću i proglasiti ih sklonim terorizmu. Moja drugarica Alma mi je pričala kako se doktorica kod koje je njena mati otišla na pregled čudila kad joj je Alma rekla da joj mati posti za ramazan. "Mislila sam da ste Evropljani", rekla je doktorica. Nakon što joj je Alma objasnila da ima Evropljana muslimana, doktorica je - bezbeli da bi pokazala svoju kulturnu širinu i sposobnost razumijevanja "drugih kultura" - brižno upitala kako je Almina mama podnijela smrt Jasera Arafata.

Pored toga što je tragični primjer sistematične ksenofobije, ukazuje i na nešto što postaje važna karakteristika bushizma, a to je sklonost da organi izvršne vlasti dobivaju sve veća i veća ovlaštenja, sve su manje i manje podložni nadzoru od strane od zakonodavnih organa ili sudova. To sve počinje s vrha - Bush je preuzeo ovlaštenja, sve u ime borbe protiv terorizma, kakva je malo koji predsjednik prije njega imao. Put prema Abu Ghraibu i Zalivu Guantanamo, a možda i prema pastorovoj smrti, otvoren je memorandumom koji je napisao pravni savjetnik Bijele kuće Alberto Gonzales. Gonzales je, recimo, Ženevsku konvenciju u tom memorandumu proglasio "naivnom" (quaint). Drugim riječima, predsjedniku i organima izvršne vlasti otvoren je put da tumače zakone kako im je patriotska volja, i ne smatraju se dužnima da neke stvari obznane narodu ili Kongresu, sve iz bezbjednosnih razloga. Izvršna vlast ima diskretno pravo da sprovodi odluke na način koji smatra shodnim, što je opasno blizu opisu mnogih totalitarnih i autokratskih država. Gonzalesov memorandum je za predsjednika definisao "sivu zonu" u kojoj je Bush vrhovni i neprikosnoveni autoritet - u toj sivoj zoni su smješteni Abu Ghraib, neznani logori u Iraku, mnoge stvari o kojima ništa ne znamo, Zaliv Guantanamo, hiljade muslimana koji i jesu i nisu teroristi. A ubrzo bismo u toj sivoj zoni mogli završiti i svi mi, jadna nam majka - Alberta Gonzalesa, lojalnog meksičkog Amerikanca, Bush je izabrao da naslijedi Ashcrofta. Ali čak i ako kompletna Amerika ne postane siva, doktrina "sive zone" mnogim službenicima vlasti - a naročito Domovinske bezbjednosti - daje model za vlastito ponašanje. Niko im ništa više ne može, jer sami sebi tumače zakone, koji sve manje služe da rukovode njima, a sve više građanima. Pastor Dantica se, nesretnik, našao pred nekim ćatom sa utokom o pojasu, koji se tog dana osjećao svemoćan i koji je odlučio da ga usiše u sivu zonu bushovske Amerike. Neka mu je, kao i svim žrtvama sivih zona, vječna slava.

[sunday_morning]

kod mene nikad nije postojala dilema:
miljenko jergovic ili aleksandar hemon.. aleksandar je ljudina, njegovi stavovi, misljenja, pogledi na svijet , BIH...fasciniraju me!

jergovic je pisac koji mi se dopada u mnogome.. ali A.Hemon je ogromna satisfakcija mladim piscima, mladim ljudima uopce i tzv. ''izgubljenim generacijama''...

[dariosa]

Dani broj 391

Marlboro Man

U tom transu američka vojska mora imati bezuslovnu podršku — marinac je "naš" čak i ako je rat katastrofa

Marinac se zove James Blake Miller, dvadeset mu je godina. Fotografija je snimljena "nakon više od dvanaest sati neprekidne, pogubne borbe", i na njoj se vidi ispijeno lice uokvireno šljemom, garavo od ratničkih boja i vjerovatno dima spaljenih kuća. Na nosu ima mali ožiljak, kao da ga je okrznuo kuršum. Oči su mu hladne i sužene, nema tragova straha ili sućuti - očigledno se radi o prevejanom, iskusnom borcu. A sa usana mu visi svježe zapaljena cigareta - Marlboro Man se našao u Iraku.

Fotografiju je u Americi objavilo više od stotinu novina, a mogla se lijepo vidjeti i na televiziji. Marinca Millera su prozvali Marlboro Man, a pobornici rata su u njemu prepoznali "lice Faludže". Dan Rather, voditelj vijesti CBS-a, o toj je fotografiji rekao sljedeće: "Ovu (sliku) doživljavam lično. Ovo je ratnik sa pogledom na dalekom horizontu, osmatra opasnost. Gledajte je. Proučavajte je. Upijte je. Razmislite o njoj. A onda udahnite s ponosom. I ako vam se oči ne navlaže, bolji ste čovjek ili žena od mene."

Nije trebalo dugo da čitaoci raznovrsnih novina počnu protestovati, ali ako mislite da su protestovali protiv obožavanja lica potencijalnog ubice upakovanog reklamnom ikonografijom, bolji ste čovjek ili žena (žena sigurno) od mene. Mnogi su čitaoci protestovali protiv zloćudne cigarete. Izvjesni Daniel Maloney je u ljutitom pismu Houston Chronicleu napisao sljedeće: "Mnoga se djeca, naročito dječaci, igraju vojske, i voljeli bi oponašati ovog mladića. Očigledna poruka fotografije je da se poslije bitke treba opuštati uz cigaretu." Čitalac New York Posta je mislio da bi slika "marinca u tenku, ili kako pomaže drugom marincu, ili kako pije vode, imala pozitivniji utjecaj na vaše čitaoce".

Treba malo da ovo uđe u glavu - za jedan dio američkog stanovništva pušenje je veći zločin od invazije Iraka, ravnanja Faludže ili likvidiranja ranjenika u džamiji u Faludži - marinac koji je nedavno snimljen kako bez zadrške eliminiše "teroristu" za ljude bolje od Rathera i čitaoca bio bi hladnokrvni ubica, pravo "lice Faludže". Treba, dakle, malo da uđe u glavu patologija američkog nacionalnog//nacionalističkog transa u kojem neko kao Rather - navodni objektivni, solidni, cijenjeni novinar - cmizdri pred ikonom američkog "ratnika". U tom kolektivnom zanosu, stvarnost postoji i može se interpretirati samo kao dio zadate nacionalne mitologije, u kojem je sve - svaki zločin, svaka laž, svaki čin - unaprijed objašnjivo kao izraz "naše" veličine i neophodnosti borbe protiv "naših" neprijatelja. U tom transu američka vojska mora imati bezuslovnu podršku - marinac je "naš" čak i ako je rat katastrofa. U tom transu, američki vojnik ne može nikad biti ubica, samo ratnik; a cigareta je veći moralni kolaps od ubijanja "njihovih" ranjenika. U tom transu nema više razgovora - nacionalne svetinje su nedodirljive, zna se koji su naši i koji su njihovi, zna se da je nepokolebljivost neophodna nacionalna vrlina. U tom transu, Bush dobija izbore, a svima drugima će majke zaplakati, ako već ne plaču.

Ali ono što je na toj slici posebno zanimljivo jeste u kojoj je mjeri nacionalistička ikonografija uvezana sa korporativnom, reklamnom ikonografijom. Slika marinca Millera aludira na ikonografiju kauboja (štaviše, zasniva se na njoj, kao što u svom članku u The Nationu pokazuje Naomi Klein) koji na mnogobrojnim reklamama za Marlboro isto tako zuri prema horizontu, hladnokrvan i usamljen u svojim kaubojskim avanturama, kao što je to nekad bio John Wayne, i kao što je to danas, čini se, George Bush. Mozak Dana Rathera je, pored nacionalističkog transa, izobličen westernima i reklamama - kad vidi garavo lice potencijalnog ubice, njemu oči zasuze, kao da mu u oči ide dim Marlboro cigarete. Čak su i sumanuti čitaoci prepoznali reklamu u slici marinca Millera. Jedino što nisu prepoznali da se tu reklamira sumanuti nacionalistički projekat, a ne cigarete. Uslovni nacionalni refleksi, neophodni za ubjedljivost nacionalističke retorike, razvijaju se na isti način na koji se razvijaju potrošačke potrebe - u ikonografiji Marlbora, čovjek puši zato što je američki muškarac koji voli slobodu i divljinu, a ne zato što je ovisnik o američkom nikotinu. Vještački razvijeni nagoni koji tjeraju građane da uniformno reaguju na zastavu, na himnu, na bajke o "našim" herojima i "našim" pravednim ratovima, na neobjašnjive, neuhvatljive, ali prepoznatljive navodne nacionalne osobine (ljubav prema nezavisnosti, hrabrost, odanost domovini, itd.) predstavljaju se, kako u nacionalističkoj, tako i u kapitalističkoj mitologiji, kao prirodni i neophodni i vrijedni poštovanja. Hladan pogled marinca Millera je američki pogled prema dalekom horizontu, izraz tipičnog američkog individualizma, a ne pogled nekoga ko je čitav dan ubijao i sad se možda raduje budućem obilnom obroku ili nekoj vrlo opojnoj drogi koja će sav taj heroizam učiniti podnošljivim.

Kad sam bio srednjoškolac, svoje smo školske knjige, iz nekog razloga, često nosili u plastičnim kesama koje su do nas dospijevale iz nekog duty-free shopa. Često je Marlboro Man znao u mene zuriti sa kese na dosadnom času marksizma ili odbrane i zaštite. Maštao sam tada, priznajem, kako jašem sam - individualac - kroz neku divljinu daleko izvan domašaja lekcija o otuđenju ili specijalnom ratu. Ima, otud, izvjesne ironije u tome što sam se dvije decenije kasnije našao licem u lice sa Marlboro Manom, koji će možda, negdje, nekad, biti savršen primjer otuđenja i specijalnog rata. A možda će biti na kesama iz duty-free shopa koje će djeca nositi u školu, djeca koja će na dosadnim časovima maštati kako likvidiraju "teroriste", dok ih sa suzama u očima posmatra ponosna nacija.

[dariosa]

GDJE ZIVI CONAN


--------------------------------------------------------------------------------

Pise: Aleksandar HEMON



ERNEST GELNNER, JEDAN OD najvaznijih teoreticara nacionalizma, veli kako je mozda najvaznija, najcesce upotrebljavana rijec u nacionalnim istorijama "budenje" - rijec koja, gle tog cuda, ima porijeklo isto kao i Buda (bog, ne Trajkovic). U nacionalistickom diskursu, "budenje" predstavlja momenat u kojem pripadnici nacije - koja je do tog trenutka spavala omamljena silom, nepravdom i propagandom onih drugih - svjesno, ponosno i radosno prihvate svoj nacionalni identitet: pocnu govoriti na svom maternjem jeziku, citati svoju knjizevnost, ici u svoje muzeje, slaviti svoje heroje i oplakivati svoje izgubljene bitke, stvarati i uciti svoju istoriju, voljeti svoju bracu i sestre i, naravno, nezaobilazne oceve. Koncept "budenja nacije" (umalo ne napisah "budenje pacova") zgodan je nacin da se prenebregne cinjenica da je "nacija", u najboljem slucaju, svjeza izmisljotina, tvorevina devetnaestog, a bogme cesto i dvadesetog vijeka. Drugim rijecima, u trinaestom, cetrnaestom, petnaestom, sesnaestom, sedamnaestom, osamnaestom i dobrom dijelu devetnaestog vijeka, kao i prije svih tih vijekova, nije bilo Srba, Hrvata, Bosnjaka, Ukrajinaca, Finaca, Filipinaca, kuraca-palaca. Rusi i Ukrajinci se otimaju oko Svetog Vladimira, koji je svoje kompletno podanistvo 988. stjerao u Dnjepar da ih pokrsti, tvrdeci da je on njihove gore list, a on nije bio ni Rus ni Ukrajinac, kao sto to nije bio niko od njegovih podanika, nego kralj na celu svoje kraljevine koja je ukljucivala sve one koji se nisu mogli ili nisu htjeli oduprijeti njegovom macu. Isto tako, bosanski srednjovjekovni kraljevi nisu bili ni Srbi ni Hrvati ni Bosnjaci, nego suvereni svojih teritorija, koji su vladali svojim podanicima i stvarali privremena, nestabilna saveznistva, bez ikakve svijesti o nekom bicu ili duhu zajednickom sa drugim "slicnim" ljudima. U retorici nacionalizma ta prosto dokaziva cinjenica stvara gomilu problema, zato sto nacija mora biti vjecna, bez odredenog pocetka ili kraja, zato sto nacionalna sustina ili nacionalni duh moraju biti nesto transcendentalno i nepromjenljivo. Problem se rjesava tvrdnjom da su, naprimjer, Srbi u Vojvodini i u sedamnaestom vijeku bili Srbi, samo to nisu znali, jer su bili pod okupatorskom cizmom. Ili da su Hrvati i Bosnjaci bili propagandom i prevarom pretvoreni u podanike habsburske monarhije - da su, drugim rijecima, drijemali i kunjali, nesvjesni svoje nacionalne sustine i identiteta, sve dok se nisu iznebuha probudili, negdje u devetnaestom vijeku, da bi onda poslije ponovo zadrijemali pod komunistickom dekicom, nakon gozbe placene stranim kreditima. I, naravno, nacionalni duhovi su se, znamo kada, ponovo probudili i sad razrogacenih, krmeljavih ociju i cula otupljenih od kunjanja zure u mrak i cekaju da svane rujna zora ili da oni drugi ponovo zaspu.
Nacija i nacionalizam su apsolutno ovisni o prividu kontinuiteta: nacija je uvijek bila i uvijek ce biti, sve u njenoj istoriji, sve pobjede i porazi, svi snovi i hrkanje, vodili su ka konacnom budenju, ka trijumfalnom samoostvarivanju. Otud se nacionalni istoricari uvijek bave proizvodnjom kontinuiteta, proizvodnjom istorije u kojoj sve vodi do ovog, najvaznijeg trenutka u vjecnom zivotu nacije. Istoricari nacionalne knjizevnosti, s druge strane, podnose pismene dokaze tog kontinuiteta. Istorija nacionalne istorije uvijek se sastoji od pisaca, uvijek budnih, cak i ako to nisu znali, koji uce jedan od drugog i proizilaze jedni iz drugih. Svaka nacionalna knjizevnost ima jednog ili vise oceva, od kojih sve pocinje i u kojima se sve zavrsava, bas kao sto i svaka nacionalna drzava ima oca ili oceve. Svi ucesnici u istoriji nacionalne knjizevnosti izrazavaju, ovako ili onako, manje ili vise, nacionalno bice u razlicitim etapama svog istorijskog razvoja, te tako nikad ne smiju biti previse udaljeni od svog naroda, narodnog jezika i tradicije, riznice naseg narodnog duha. Svi oni koji se ne mogu uklopiti u taj kontinuitet ili se prosto eliminisu da se vise nikad ne ukazu, ili se protumace, prefarbaju, a bogami i prevedu, kao Mesa Selimovic, da bi se uklopili u nezaustavljivi tok nacionalnog razvoja. Pisci, kao i ostala ljudska bica, prvo pripadaju svojoj naciji, a onda svima drugima: svojim citaocima, svojim majkama, svojim komsijama i ljudima s kojim zive - veze i uticaji i slicne kerefeke izmedu dva pisca razlicitih nacija ne igraju nikakvu ulogu u istoriji njihovih nacionalnih knjizevnosti, iako su se njih dvojica mnogi put ublehali i do pasa izljubili u Domu pisaca. Istorija nacionalne knjizevnosti uvijek upucuje na isto, kolektivno iskustvo, koje je nepojmljivo onima drugacijeg imena, i uvijek tece u istom smjeru - prema konacnom budenju i beskrajnoj nesanici.

Ovdje zivi Conan: Mlada bosanska lirika 1992-1996, u izboru Miljenka Jergovica i u izdanju zagrebackog "Durieuxa", pokazuje besmisao i laznost nacionalnih knjizevnosti i podriva kontinuitet falsifikovanih istorija, jer pokazuje da iskustvo ne moze biti rasparcano i razdvojeno u skladu s prezimenima. Mladi pjesnici i pjesnikinja u ovoj antologiji razgovaraju jedni s drugima, a ne s ocevima svojih nacionalnih knjizevnosti. Razlike medu njima - ne govorim o nacionalnim, nego knjizevnim razlikama - i medu njihovim pjesmama samo pojacavaju snagu pojedinacnog glasa. Ova antologija ukazuje na neophodnost remecenja i razvaljivanja kontinuiteta, na potrebi da se knjizevni i svaki dijalog uspostavi na licu mjesta, sa zivim, tjelesno prisutnim ljudima, a ne sa mrtvacima sa slicnim prezimenima koji su prije stotinjak godina izrazavali, bunovni, isto nacionalno bice. Mladi ljudi u Jergovicevoj antologiji mozda ce jednog dana biti razvrstani, kao razlicite boje u spilu karata, na razlicite gomile, kojima ko fol prirodno pripadaju, ali ce ova knjiga ostati kao dokaz da je moguce, stavise neophodno, zivjeti i pisati, makar nakratko, izvan falsifikovanih istorija i izmisljenih zajednica.

[dariosa]

KRAJ DRZAVLJANSTVA

Pise: Aleksandar HEMON

--------------------------------------------------------------------------------

JA SAM ODLUCIO DA SE KONACNO PRIJAVIM ZA
americko drzavljanstvo. Ima vec dvije godine kako se legalno kvalifikujem za americko drzavljanstvo, ali se nisam prijavio iz vise razloga. Glavni je generalna lijenost, usko vezana sa strahom od formulara i cinovnika, sto je direktna posljedica odrastanja u samoupravnom socijalizmu i dugih sati provedenih u redu na salterima. Da bi se dobilo americko drzavljanstvo, nekad se mora cekati i do cetiri godine, pod uslovom da birokrati ne izgube tvoje ispunjene mrske formulare i prijave. Jedan od formulara pita da li si bio clan Nacisticke partije izmedju 23. marta 1933. i 8. maja 1945. (prije i poslije toga, izgleda, nije problem); da li si ikada bio clan neke komunisticke partije (nisam, Tita mi); da li si se ikad bavio prostitucijom i podvodjenjem; da li si pijanac; da li zagovaras ili praktikujes poligamiju, i slicno - pored svakog pitanja stoje dva kvadratica: Yes i No, i meni je uvijek frka da se ne zajebem i ispunim potvrdni, pogresni kvadratic. Poseban razlog je mrznja prema birokratskoj vladinoj agenciji koja devera sa imigrantima i njihovim papirima - Immigration and Naturalization Service (INS). INS je vladina agencija sa najvecim brojem naoruzanih agenata, agencija koja ima manje-vise odrijesene totalitarne ruke, buduci da nema lobija ili mocnih kongresmena koji zastupaju interese imigranata. Jos jedan razlog je serija ideoloskih plesova kroz koje moram proci da bi se podicio americkim pasosem: moram poloziti test iz poznavanja americke istorije i vlade, sa pitanjima o broju zvjezdica i strafti na americkoj zastavi i pitanjima o Osnivackim ocima, i na kraju svega moram se zakleti istoj zastavi, od cega mi je, naravno, muka – ja sam skoro nikakav patriota. I jos jedan razlog je bio sto sam ja Bosanac, rodjen i odrastao u Sarajevu, lojalan svom rodnom gradu i ljudima sa kojima sam zivio. Mnogima je pasos samo stvar papira – sto je sasvim u redu – ali meni je to bio simbol te lojalnosti, veza sa mojim predjasnjim zivotom.

Ali preskocicu sve te prepreke, skocicu kroz sve te ideoloske obruce iz dva razloga. Jedan, manje vazan, jeste da je neki supak u bosanskoj vladi dao bosanske pasose Osami bin Ladinu i nekom njegovom adjutantu-ubici. Na stranu moralno-eticke primjedbe, koje su teske i kojih ima puno, izgleda da je potpuno izvjesno da ce sretni nosioci bosanskih pasosa biti pretresani, privodjeni i izdvajani iz redova ostalih putnika diljem svjetskih aerodroma - sto ce mozda ucvrstiti nacionalno jedinstvo i potvrditi da "nas" Zapad ne moze razumjeti - posto su, eto, ne svojom voljom, poceli dijeliti bosansko drzavljanstvo sa jednim od najvecih ubica na svijetu. Sa mojim izbrazdanim licem i kratko osisanom glavom i nadobudnim stavom, idealan sam sumnjivac -vizije austrijskih granicnih sluzbenika, sinova nekadasnjih nacista, kako sa rutinskim zadovoljstvom navlace gumene rukavice za pretres tjelesnih supljina, pocele su me vec proganjati.

Drugi razlog, mnogo vazniji, jeste to sto, kad sam nekidan nazvao bosanski konzulat u New Yorku da trazim formulare za obnovu bosanskog pasosa, ljubazna sluzbenica mi je rekla da, ako sam sa podrucja Federacije, mogu birati izmedju bosnjacke i hrvatske varijante pasosa. Nakon momenta zbunjenosti, ja sam, sa naivnoscu koje me je sada sramota, rekao: "Ali ja nisam ni jedno ni drugo, ja sam komplikovan." Na sta je sluzbenica rekla: "Ne znam…" E, to "ne znam" je glavni razlog. To "ne znam" je znacilo da su ljudi kao ja (a bilo ih je nekad u Bosni, i cak i u Hercegovini, puno) postali tek nelagodna minorna cinjenica, i da bi bosanskim vlastima i konzulatu i sluzbenici bilo mnogo lakse kad bi se takvi prestali javljati i traziti pasose i sprecavati savrsenu, matematicku podjelu na podrucju Federacije, a i sire: ovoliko nas, ovoliko njih, i nista izmedju, i nista okolo. Te sam ja "izabrao" bosnjacku varijantu pasosa.

Nisam ja budala, znam sta znaci Dayton i znam kako je danasnja Bosna i Hercegovina zamrznuta u etnickoj razdiobi, kako je vrla zelja vlasti svih dragih entiteta da nestanu svi oni koji podsjecaju na neugodnu cinjenicu da je Bosna bila nesto drugo prije rata, i cije je postojanje dokaz da je danasnja Bosna monstruozna tvorevina ciji su gradjani primorani (nema nikakvog izbora) da svedu svoj ljudski identitet na etnicki identitet i da onda prate svoje lopovske vodje. Otud me sluzbenicka nelagoda vezana za moje postojanje nije iznenadila. Ono sto me je dotuklo je to sto sam shvatio da sam se umorio od tvrdoglavog dokazivanja, kako Bosancima, tako i Amerikancima, da sam ja potpuno legitiman Bosanac - dosadilo mi je da bistrim svoje komplikovane identitete, a nikoga zapravo nije briga, osim mene i nekoliko prijatelja.

Nisam ja budala ni da mislim da ce Bosna ili bosanska kultura i politika biti uskracene mojim gradjanskim odsustvom, niti da ce me americka gradjanska masa docekati rasirenih ruku i slaviti moj dolazak. Niko zapravo nista ne bi ni primijetio. U izvjesnom smislu, niti cu ja prestati biti Bosanac, niti cu ja postati Amerikanac - osim za granicne sluzbenike i sluzbenike bosanske i americke drzave. Americki pasos ce mi omoguciti da se provlacim prostorima izmedju jasno definisanih i debilnih nacionalnosti, da budem mutni imigrant, covjek sa multipliciranim identitetima, spijun u svim stranim zemljama - a sve su zemlje sada strane, sve dok jednog dana ne eksplodiram u avionu koji je bio blagoslovljen prisustvom Osama bin Ladinovog kofera.

[victory]

Dani broj 391

Marlboro Man

U tom transu američka vojska mora imati bezuslovnu podršku — marinac je "naš" čak i ako je rat katastrofa

Marinac se zove James Blake Miller, dvadeset mu je godina. Fotografija je snimljena "nakon više od dvanaest sati neprekidne, pogubne borbe", i na njoj se vidi ispijeno lice uokvireno šljemom, garavo od ratničkih boja i vjerovatno dima spaljenih kuća. Na nosu ima mali ožiljak, kao da ga je okrznuo kuršum. Oči su mu hladne i sužene, nema tragova straha ili sućuti - očigledno se radi o prevejanom, iskusnom borcu. A sa usana mu visi svježe zapaljena cigareta - Marlboro Man se našao u Iraku.

Fotografiju je u Americi objavilo više od stotinu novina, a mogla se lijepo vidjeti i na televiziji. Marinca Millera su prozvali Marlboro Man, a pobornici rata su u njemu prepoznali "lice Faludže". Dan Rather, voditelj vijesti CBS-a, o toj je fotografiji rekao sljedeće: "Ovu (sliku) doživljavam lično. Ovo je ratnik sa pogledom na dalekom horizontu, osmatra opasnost. Gledajte je. Proučavajte je. Upijte je. Razmislite o njoj. A onda udahnite s ponosom. I ako vam se oči ne navlaže, bolji ste čovjek ili žena od mene."

Nije trebalo dugo da čitaoci raznovrsnih novina počnu protestovati, ali ako mislite da su protestovali protiv obožavanja lica potencijalnog ubice upakovanog reklamnom ikonografijom, bolji ste čovjek ili žena (žena sigurno) od mene. Mnogi su čitaoci protestovali protiv zloćudne cigarete. Izvjesni Daniel Maloney je u ljutitom pismu Houston Chronicleu napisao sljedeće: "Mnoga se djeca, naročito dječaci, igraju vojske, i voljeli bi oponašati ovog mladića. Očigledna poruka fotografije je da se poslije bitke treba opuštati uz cigaretu." Čitalac New York Posta je mislio da bi slika "marinca u tenku, ili kako pomaže drugom marincu, ili kako pije vode, imala pozitivniji utjecaj na vaše čitaoce".

Treba malo da ovo uđe u glavu - za jedan dio američkog stanovništva pušenje je veći zločin od invazije Iraka, ravnanja Faludže ili likvidiranja ranjenika u džamiji u Faludži - marinac koji je nedavno snimljen kako bez zadrške eliminiše "teroristu" za ljude bolje od Rathera i čitaoca bio bi hladnokrvni ubica, pravo "lice Faludže". Treba, dakle, malo da uđe u glavu patologija američkog nacionalnog//nacionalističkog transa u kojem neko kao Rather - navodni objektivni, solidni, cijenjeni novinar - cmizdri pred ikonom američkog "ratnika". U tom kolektivnom zanosu, stvarnost postoji i može se interpretirati samo kao dio zadate nacionalne mitologije, u kojem je sve - svaki zločin, svaka laž, svaki čin - unaprijed objašnjivo kao izraz "naše" veličine i neophodnosti borbe protiv "naših" neprijatelja. U tom transu američka vojska mora imati bezuslovnu podršku - marinac je "naš" čak i ako je rat katastrofa. U tom transu, američki vojnik ne može nikad biti ubica, samo ratnik; a cigareta je veći moralni kolaps od ubijanja "njihovih" ranjenika. U tom transu nema više razgovora - nacionalne svetinje su nedodirljive, zna se koji su naši i koji su njihovi, zna se da je nepokolebljivost neophodna nacionalna vrlina. U tom transu, Bush dobija izbore, a svima drugima će majke zaplakati, ako već ne plaču.

Ali ono što je na toj slici posebno zanimljivo jeste u kojoj je mjeri nacionalistička ikonografija uvezana sa korporativnom, reklamnom ikonografijom. Slika marinca Millera aludira na ikonografiju kauboja (štaviše, zasniva se na njoj, kao što u svom članku u The Nationu pokazuje Naomi Klein) koji na mnogobrojnim reklamama za Marlboro isto tako zuri prema horizontu, hladnokrvan i usamljen u svojim kaubojskim avanturama, kao što je to nekad bio John Wayne, i kao što je to danas, čini se, George Bush. Mozak Dana Rathera je, pored nacionalističkog transa, izobličen westernima i reklamama - kad vidi garavo lice potencijalnog ubice, njemu oči zasuze, kao da mu u oči ide dim Marlboro cigarete. Čak su i sumanuti čitaoci prepoznali reklamu u slici marinca Millera. Jedino što nisu prepoznali da se tu reklamira sumanuti nacionalistički projekat, a ne cigarete. Uslovni nacionalni refleksi, neophodni za ubjedljivost nacionalističke retorike, razvijaju se na isti način na koji se razvijaju potrošačke potrebe - u ikonografiji Marlbora, čovjek puši zato što je američki muškarac koji voli slobodu i divljinu, a ne zato što je ovisnik o američkom nikotinu. Vještački razvijeni nagoni koji tjeraju građane da uniformno reaguju na zastavu, na himnu, na bajke o "našim" herojima i "našim" pravednim ratovima, na neobjašnjive, neuhvatljive, ali prepoznatljive navodne nacionalne osobine (ljubav prema nezavisnosti, hrabrost, odanost domovini, itd.) predstavljaju se, kako u nacionalističkoj, tako i u kapitalističkoj mitologiji, kao prirodni i neophodni i vrijedni poštovanja. Hladan pogled marinca Millera je američki pogled prema dalekom horizontu, izraz tipičnog američkog individualizma, a ne pogled nekoga ko je čitav dan ubijao i sad se možda raduje budućem obilnom obroku ili nekoj vrlo opojnoj drogi koja će sav taj heroizam učiniti podnošljivim.

Kad sam bio srednjoškolac, svoje smo školske knjige, iz nekog razloga, često nosili u plastičnim kesama koje su do nas dospijevale iz nekog duty-free shopa. Često je Marlboro Man znao u mene zuriti sa kese na dosadnom času marksizma ili odbrane i zaštite. Maštao sam tada, priznajem, kako jašem sam - individualac - kroz neku divljinu daleko izvan domašaja lekcija o otuđenju ili specijalnom ratu. Ima, otud, izvjesne ironije u tome što sam se dvije decenije kasnije našao licem u lice sa Marlboro Manom, koji će možda, negdje, nekad, biti savršen primjer otuđenja i specijalnog rata. A možda će biti na kesama iz duty-free shopa koje će djeca nositi u školu, djeca koja će na dosadnim časovima maštati kako likvidiraju "teroriste", dok ih sa suzama u očima posmatra ponosna nacija.

iako se u ovom Hemonovom tekstu moze uzivati i bez vojakove slike, ipak da je priheftam..

[margareta]

Sashi ........ CESTITKE !! Izdrzao je stravican i CASTAN hod po mukama bosanske tragedije ..... PRAVE vrijednosti se kad tad , prije il' kasnije isplate ......... ne samo ....materijalno ...nego ona fina moralna satisfakcija.BRAVO Sasha!!!!

[margareta]

OVA BRUKA I SRAMOTA mora se pisati sicusnim slovima.Nasi STARI profesori kradu tudje radove ! Prezentiraju ih kao svoje ! Mladi Sasha SAM napise bestseler! Sam ! Nije ga podjonio ili pocekicao !

[Shoba]

Poznajem prilicno dobro radove Sase Hemona i Miljenka Jergovica (cak ih i licno poznajem) i oni su trenutno ogledalo nase literature. Dobri su pisci i zelim im sve najbolje.

Ne mogu da se ne osvrnem na neke druge stvari koje su milion puta jace od svega sto su njih obadvojica napisali zajedno: na ovom forumu Skljoco je opisao svoje dane provedene u logoru Manjaca (http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... sc&start=0)

Mada se Hemon i Miljeno ne mogu porediti sa Skljocom, ja bih radije "objavio" Skljocu.......(sorry momci, Skljoco je ipak sve to prezivio, nista nije fikcija...)

[margareta]

Poznajem prilicno dobro radove Sase Hemona i Miljenka Jergovica (cak ih i licno poznajem) i oni su trenutno ogledalo nase literature. Dobri su pisci i zelim im sve najbolje.

Ne mogu da se ne osvrnem na neke druge stvari koje su milion puta jace od svega sto su njih obadvojica napisali zajedno: na ovom forumu Skljoco je opisao svoje dane provedene u logoru Manjaca (http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... sc&start=0)

Mada se Hemon i Miljeno ne mogu porediti sa Skljocom, ja bih radije "objavio" Skljocu.......(sorry momci, Skljoco je ipak sve to prezivio, nista nije fikcija...)

Da Shoba.Ja to nisam prezivjela ali mi to ne daje za pravo da negiram ili minimiziram, nipodastavam ljudsku patnju. Skljoco je ziv primjer stradanja covjeka od strane covjeka da bi mu se opet desavalo ovo gdje opet covjek covjeku biva najveci vuk.
Shoba pozdrav

[cowboy]

Evo mu i stranice: http://www.randomhouse.com/nanatalese/hemon/index.html

Dobar je Hemon. Prvu knjigu sam procitao i svidjela mi se ponajvise zbog opisa situacija iz pisceva djetinjstva, od kojih su mnogi slicni mom. Upravo iz ovog razloga rado citam Hemonovu kolumnu u Danima, jer cesto zna prirediti nesto sto ce me vratiti u dane kad sam bio klinjo, i igrao klikera ili tapke. Hemon je jedini pisac s naseg podrucja koji ima tu moc, barem u mom slucaju. Igrom slucaja je odrastao na Pofalicima, u blizini nekadasnjeg kina Arena, po mom misljenju je klasicno haustorce, pa nije ni iznenadjenje da se mnoge Sarajlije koji su rasli u 70im i 80im, u Novom Sarajevu, Novom Gradu, itd. prepoznaju u Hemonovim esejima.

Ono gdje mislim da pretjeruje je u svojim politickim osvrtima. Posebno kada se radi o trenutacnoj administraciji u SAD. Pun je bijesa, cesto neopravdanog straha, i sve to iskaljuje na kolumni u Danima. S obzirom da javno mjenje u BIH ima manje-vise negativno misljenje o Amerikancima i SAD opcenito, mislim da Hemonove kolumne nepotrebno doljevaju ulje na vatru. Moj dojam postaje jaci kada primjetim da Hemon nikada nije tako glasno kritikovao americki sistem i gradjane na engleskom jeziku, za neke americke novine, ili na nekoj konferenciji na koje ga pozivaju sirom SAD. Hemon bi nam svima ucinio uslugu kada bi malo vise pricao o onoj strani Amerike koja je pomogla njemu da postane ono sto jeste.

Zato me Hemon podsjeca na Edu Maajku. Obojica su produkt bosanskohercegovackog urbanog miljea, veoma dobro razumiju bosansku dusu, nadareni su i njihova se umjetnost cijeni. Obojica su silom prilika zavrsili u inostranstvu, i obojica imaju jednu pricu za zemlje u kojima zive, a drugu pricu za BIH.

[Garamond]

Shoba, ne radi ti link! Da li se Skljocini tekstovi mogu naci negdje drugdje?

[Shoba]

morali bi biti na forumu..........