aleksa šantić-veliki čovjek

[mrmot]

Aleksa - srpče najmilije. Uvijek za kralja i otadžbinu i junački da se gine. (od sifilisa ako je ikako moguće, ko Njegoš...)

[manijak1]

Prije će biti da su Masson i Strava našli ono što se njima najviše priviđa u opusu Alekse Šantića.

[MASON33]

SMTP

[The_Fluid]

Da se ne zaboravi ni Aleksa Santic:

ČEŽNJA

Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim...
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.


Aleksa Santic

[FortunaBela]

A baš sam razmišljala da otvorim temu i o Aleksi....

DUŠA

Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada.

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće.
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće.

U baštama tvojim ono rosa nije -
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju.

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju.


Aleksa Santic

[dizZaster]

http://www.aleksasantic.com/

[Fair Life]

...
Srpske rane, sto se svetit' znace,
Srpske rane sve Srbinu dace!"
Pa čuj, brate, čuj, Srbine zivi,
Nek' i otsad sunce ti se divi:
Ne plasi se krvavijeh rana -
Časnog znaka sa časnog mejdana!

To je ono sto te naprijed krece... osveta i obecanje "da nece boleti".

[FortunaBela]

Evo nekoliko pjesmica od Alekse koje sam uspjela naći ...u izvedbi raynih izvođaća...

- Ko pokida sa grla đerdane
http://rapidshare.de/files/7208783/CARE ... e.mp3.html

-Azra
http://rapidshare.de/files/7208879/Himz ... a.mp3.html

- I opet mi duša sve o tebi sanja
http://rapidshare.de/files/7208894/i_op ... 8.mp3.html

[Fair Life]

Ovdje ces naci vise... Santiceve opjevane pjesme

[FortunaBela]

Super, hvala ti...

[FortunaBela]

U DUBINU DUŠE MOJE

U dubinu duše moje
Tvoj premili pogled pade,
Kao poljub sunca vrela
Na njedarca ruže mlade.

Oh, to sveti zračak bješe,
U kom rajsko milje leži:
Svaki duše osjećaj mi
Razvi se u cv'jetak svježi.

I sada je duša moja
Perivoj, gdje cv'jeće miri -
Svaki cv'jetak tebe sanja,
Tebi svoja njedra širi!


Aleksa Šantić

[FortunaBela]

SVIJETLA JE MIS'O MOJA...

Svijetla je mis'o moja k'o nebo svijetlo što je
Kada ga sunce krasi,
K'o zora svijetlog maja, kad dižu himne svoje
Slađani šumski glasi.
Čarobna kao sanak što ga u svome raju
Nježni anđelak sniva,
K'o topla ljubav što se u tajnom zagrljaju
Mlađanog srca skriva.
Čedna k'o golub bijeli; k'o ljubičica plava
Prepuna slatkog mira;
Dična k'o lavor-vijenac što ga pjesniku dava
Boginja zvučnih lira.
Čista k'o blage suze što ih u veče tajno
Planinski cvijetak lije,
Jer ti si misao moja, ti moje nebo sjajno,
Sa kog me sunce grije!


Aleksa Santic

[FortunaBela]

NE VJERUJ...

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.

[FortunaBela]

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!

[mostarac]

Ovo me posebno dirnulo, a ima i pouke i ceznje (boldirano): (http://www.aleksasantic.com)

O umiranju Alekse Šantića, dugom i prebolnom, sačuvana su pisma njegovog brata Pere, koji je u toku dva mjeseca (decembar 1923 - januar 1924) redovno i detaljno obavještavao Milorada Pavlovića - Krpu o pjesnikovoj agoniji. Bolest je bila hirovita, u stalnim oscilacijama ("čas ovako, čas onako"), s tim što je svako, pa i najmanje poboljšanje odmah zatim kažnjavano pogoršanjem.

"Jutros sam (22. XII 1923) bio baš u času kada je liječnik došao. Konstatovao je uzetost usljed male kaplje, koja ga je udarila, a koja potiče od ove bolesti. I usta su mu se nekako uzdigla pored nesvjesnosti, jer niti može sobom vladati, niti romori, niti govori, sve komplikacija za komplikacijom. Liječnik, na svršetku, jutros veli: katastrofa bi mogla svakoga časa nastupiti, a moglo bi se i produžiti, no da je stanje sasvim očajno i da lijeka, tako on veli, nema. Može Bog čudesa učiniti, no ja ne vjerujem da će se Aleksa ikada više dići."

Deset dana docnije (1. I 1924), Pera piše da je "Aleksino stanje očajno, gotovo beznadežno". Oduzela mu se desna strana, pa ne može da miče ni rukom ni nogom, a niti se može okrenuti bez pomoći. "Opao je jako: kost i koža. I govor mu se uzeo, no još zna za se, a evo po čemu znamo. Kada se nudi jelom, ako nešto neće da uzme, onda obrvom ili lijevom rukom dâ znak da neće, a kad hoće on daje znak da hoće. Nema sumnje i nas poznaje, ali ne može da govori. Obično spava. Slabo jede. Puls mu je neuredan. Nevolja jedna."

I strašna istina o sramotnoj bolesti, koju porodica (kao ni Aleksa) ne želi nazivati pravim imenom. "Ni ja, ni niko u našoj obitelji da ja znam, nije znao za te njegove jade, jer da se znalo ne bi dopustili da dovle dođe, nego bi ga natjerali silom da se liječi." Šantić je čak i od liječnika krio svoj Greh i mada je ovaj primjetio da "sve nešto vene i od nečeg pati", nije mu htio kazati uzroka. "Ta njegova lakomislenost, ovako da rečem, eto staće ga glave na tragičan način".

A onda je iznenadno nastupilo poboljšanje. "Noćas je (2. I 1924) imao prilično miran san. Puls mu je dobar. Pokusao je malu čašicu kiselog mlijeka, gotovo jedinu hranu koju voli i uzima. Može da miče desnom nogom i rukom, a do neki dan nije mogao. Zna za se, jer kada ga pitamo za ovo ili za ono, odgovara znakom ruke. Još ne može da govori. Dobio je i drugu injekciju, pa se liječnici nadaju da će mu se vratiti i govor. Bez sumnje, Aleksa je jutros, makar i za dlaku, nabolje. To kaže doktor a i mi vidimo. Da li će napredovati, ili ne, ni liječnici ne mogu da reknu, čas ovako, čas onako".

Ali, već sutradan, na Badnje - veče (pretprazničko veče) stanje se pogoršalo, liječnici misle "da Aleksa neće živ osvanuti, tako su ga muke bile spopale", ali, umjesto najgoreg stanje se ponovo izmijenilo nabolje. Čak je počeo da govori, naravno teško i nerazumljivo, "ali zna za se i skoro sve razumije što mu se kaže i čime se ponudi". Nekoliko dana docnije (5. I 1924) Pera javlja Pavloviću u Beograd: "Baš sad (10 sati prije podne, subota) dođe opet liječnik, da ga pregleda. Čudi se pulsu da je još priličan, no neredovan. Vječno spava, a doktor kaže: to je tinjanje i tinjanje. Sudeći po svemu, doktor mi reče, da su Aleksini dani izbrojani i da će za desetak dana svršiti".

Istog dana pjesnika je posjetio i dopisnik "Vremena", koji ga je "nažalost našao u najgorem stanju. Još pre osam dana pesnik je izgubio moć govora, samo s najvećim naporom mogao je da odgovara na obična pitanja o zdravlju. Sada, međutim ne može ni da govori. Svest je potpuno izgubio. Pre nekoliko dana izgubio je i vid i više nikoga ne poznaje. Do pre nekoliko dana mogao je još da kreće ruke. Sada su mu i one oduzete. Jadni pesnik leži na postelji kao da je leš, iznemogao i strašno oslabio, jer ništa ne jede, pošto usled opšte oduzetosti ne može da otvara usta. Lekari svakog časa očekuju katastrofu".

Međutim, opet je iskrsnula nada (17. I 1924). Počeo je da govori, istina nerazumljivo, nalik na mumljanje. Čak je u dva navrata pokušao da popuši cigaretu, ali nije imao snage. Ono što sve posebno uznemiruje i plaši to je njegov mutni i "tupi pogled".

"Nedavno je poduzeta" - piše dopisnik "Vremena" - operacija na čiji su ishod, kao jedino moguće spasenje, lekari mnogo polagali. Prekjučer je bolesnom pesniku bilo malo lakše i on je posle duge agonije koja je trajala danima bio došao ponovo svesti, ali samo na kratko vreme. Već juče od 2 sata posle podne pao je ponovo u agoniju i počeo vrlo teško da diše, što je trajalo do smrti".

Umro je 2. februara 1924, u 6 i 25.

Čim se saznalo za pjesnikovu smrt, iako je bilo rano jutro, velika masa svijeta je opkolila kuću želeći da "vidi mrtvog pesnika i izrazi saučešće rodbini". Silan narod koji je počeo pristizati sa svih strana u kuću Ćorovića (nakon bjekstva iz sarajevske Državne bolnice, Aleksa se ponovo doselio kod sestre Perse) primorao je rodbinu da pjesnikovo tijelo prenesu u Srpski Dom, gdje je ostalo izloženo sve do pogreba.

Mostar je bio sav u crnini: "na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog Doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucveljene majke za izgubljenim sinom".

I dok su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja (bilo ih je koji su pješke prevalili po 40 do 50 kilometara, samo da bi vidjeli još jedanput svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni), "veoma težak utisak je izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda poslednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni iz Ministarstva Prosvete".

"U jedan sat po podne" - izvještava dopisnik "Vremena" došla je u Srpski Dom pesnikova rodbina, a u dva časa su članovi srpskog pevačkog društva "Gusle" i hrvatskog "Hrvoja" izneli kovčeg iz Doma i uneli ga u kola. I telo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu pošlo je na svoju poslednju šetnju kroz Mostar (...) Povorka je obišla oko celog Mostara i u njoj je uzelo učešće sve građanstvo. Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada video". Od Srpskog Doma do groba, bilo je petnaest govornika, koji su o pjesniku govorili ispred raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa - tako je o Šantiću kao pjesniku, u ime "Srpskog književnog glasnika" govorio Svetislav Petrović, a Jeremija Živanović, urednik "Venca" iznio je "sve Šantićeve zasluge za Srpsku književnu zadrugu".

"Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali Šantića, kao što su to duž ulica činile mase sveta, koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima. Jer sve su radnje bile zatvorene. A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpevao poslednju molitvu praštanja.

Pratnja je trajala punih pet časova, od 2 do 7 po podne. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno telo neumrlog Šantića, našeg najvećeg pesnika po duši i srcu, spušteno u Hercegovačku zemlju pri romantičnoj svetlosti buktinja".

Dok su trajale posmrtne počasti, pjesnikov mlađi brat Sava, uzbuđen veličanstvenim ispraćajem, zbunjen mnoštvom svijeta i nezaustavljivim izlivima ljubavi, uz to pomućen alkoholom, ne shvatajući zapravo šta se dešava, bauljao je od poznanika do poznanika i euforično ponavljao:

"I Kralj nam je čestitao! I Kralj nam je čestitao!"


"Roman o pjesniku" - Josip Lešić

Moja najdraza pjesma:

PROLJEĆE

Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!


1906.

[FortunaBela]

NA GROBLJU

Hladno mi je... Hladno mi je...
Proljeća mi duša želi, -
Al' proljeća moga nema,
Cvjetovi su moji sveli.
O, kako je strašna java,
Kako li me kivno prati!
Ni to sunce s neba plava
Ne može mi dana dati.
Svud je ponoć, mrak i tama,
Kud mi suzno oko gledne, -
Kao da mi dušu slama
Grdni teret sante ledne.
Ja bih htio ubrisati
S mutnog oka suze ove,
Al' ko može meni dati
Mjesto suza sreće nove?
Niko! Niko! Sve je svelo
Što sam svojom srećom zvao, -
Ja sam svoje srce vrelo
U grob hladni zakopao;
Srce svoje: brata svoga,
Dva cvijeta - seje dvije,
Majku milu - milost boga,
Nju - to blago najsvetije.
Od mogile do mogile
Sumorna me tuga kreće,
Iz sna zovem svoje mile,
Al' ni jedno meni neće...
Tek što katkad šum preleti
I nada mnom lako mine,
Kao da mi glasak sveti
S neba šalju duše njine.
Ja ga slušam, a iz grudi
Otimlje se uzdah jadni,
Pa s jecanjem k nebu bludi,
A ja stojim kô kam hladni...

[FortunaBela]

MOJI PUTEVI


Nikada se nisam puzajući peo
Uz pragove gorde, štono vode skutu
Visokih i moćnih; niti sam na putu
Svome igda čelom prah po tlima meo.

Moja duša nije u taštini grezla,
Nit' je bilo grubog crva da je načne.
Ja sam išô visu gdeno beskonačne
Podižu lepote svoja carska žezla.

Svojim čelom samo pred njihove skute
Padô sam, i cvećem osipô im pute,
I klečô gde njihov svetli oltar stoji.

One su mi dale svoga srca deo,
I zagrljaj njihov i poljubac vreo
Veliki i sjajni ordeni su moji.

[FortunaBela]

VEČE

Kad bijeli danak za gorama mine,
Večeri rujne zatreperi krilo,
U svetu prošlost duša mi se vine
I sveg se sjetim što je nekad bilo:

Kad svaki zračak onih zvijezda mali'
Anđelskim plamom punjaše mi grudi,
Sanjivom dolom kad sićani vali
Pričahu milje što ga srce žudi;

Kad svaki svijetak što ravnice krasi
Stvaraše ushit na licu mi mladom,
Kad slavuj-tice zadrhtali glasi
Zgrijavaše krvcu svetinjom i nadom...

I sada veče trepti krilom blagim,
Po plavom svodu zvjezdice se nižu,
I sada zefiri sa mirisom dragim
Kô tajni pozdrav do meneka stižu;

I sada slavuj nježnu pjesmu budi,
I zvijezde sjaju tajanstvenom draži,
Al' moja duša u daljinu bludi,
Daleko tamo svoju ljubav traži.

[FortunaBela]

VITEZ

Ne gledaj me, laka srno,
Krčmareva šćeri krasna!
Tvoje milo, oko crno
Tavne noći zvijezda jasna,
Mračni duh mi bolom veže
I o mrtvom dobu zbori...
Al' šta moje grlo steže?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Gdje Sitnica valom bije
I obale ljubi travne,
Gdje 'no zlatno sunce grije
Njive rodne, paše ravne, -
Gdje u pozno veče ti'o
Vjetrić ljulja slatke zvuke:
Ja sam prvi život pio
I širio k nebu ruke.

Haj, onamo, na te strane,
I njezin je pogled sjao;
Kad mladosti poznah dane
Ja sam samo za nju znao; -
I pod stubom mračnih dvora
Milov'o joj kose vrane,
Sve, dok blisne povrh gora
Zlatna kruna zore rane...

Sitni zveket zlatnih grivna
Što o njeno grlo biju,
Slatka usta, kosa divna,
Oči, koje tako griju, -
Bjehu sanci dobu cvjetnom,
Mila radost srca zdravog,
Kao mladom orlu sretnom
Zlatna luča s neba plavog.

Uz poljubac, tako vreo,
Klelo mi se čedo blago,
Ja od cvjeća vjenac pleo
Spominjući ime drago...
Ljubismo se... Istok plavi
Samo takim žarom gori...
Al' što moje grlo davi?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Jedne noći, povrh gora
Kad je blijed mjesec bdio,
U prisjenku starih dvora,
Gdje strujaše vjetrić ti'o, -
Nađoh dragu... šumni veo
Po toplom joj tjelu pao,
A njen slatki, poljub vreo
Neznaniku milost slao.

Rasuše se zvjezde divne,
Nebesa mi u ad pala,
A pod svodom noći kivne,
Iz dubine svoga zjala
K'o da sura avet stade
I nada mnom zlobno pisnu, -
S kalpaka mi krilo pade
A od bola srce vrisnu...

Dan je svito, iza gora
Svijao se vjetar hladni,
Kad visoko iznad dvora
Krila uzvi gavran gladni; -
Crnog gosta ja sam zvao
Na pir slatke svadbe svoje,
Crnom gostu srce dao
Iz njedara drage moje...

Sa rumenim mlazom krvi
Pojio sam ticu kobnu,
A vjetrovi kroz zrak prvi
Pjevali su pjesmu grobnu;
Mrsili joj kose divne,
Ljubili mi zlato čisto...
A s oštrice moje kivne
Krvavi se odsjaj blisto.

I od tada nikad više
Nisam imo sreće mirne,
Samo noći kad je tiše
S tajnim glasom vjetar pirne:
To se divna mladost rodi
Pa mi varljiv akord budi,
I s nova mi dušu vodi
U vihore, bijes ludi...

Al' što tako grudi trnu?!...
Kupu amo al' do vrha!...
Suparnika - avet crnu,
Osveta mi još ne skrha...
Ja ga tražim, ljeta brojim,
Mač ga zove vrân se vije,
Da mu gladnim kljunom svojim
U smrznuto tjeme bije...

[FortunaBela]

MOJI PUTEVI


Nikada se nisam puzajući peo
Uz pragove gorde, štono vode skutu
Visokih i moćnih; niti sam na putu
Svome igda čelom prah po tlima meo.

Moja duša nije u taštini grezla,
Nit' je bilo grubog crva da je načne.
Ja sam išô visu gdeno beskonačne
Podižu lepote svoja carska žezla.

Svojim čelom samo pred njihove skute
Padô sam, i cvećem osipô im pute,
I klečô gde njihov svetli oltar stoji.

One su mi dale svoga srca deo,
I zagrljaj njihov i poljubac vreo
Veliki i sjajni ordeni su moji.

[BackSeatDriver81]

U Bačkoj postoji selo Aleksa Šantić.