ALAMUT - Vladimir Bartol !!

[Fair Life]

Vladimir Bartol autor - (1903. - 1967.)
(Zavrsio studij filozofije i biologije. Doktorirao na Sorboni 1925. godine sa "O faktorima koji omogucavaju zivim organizmima primjerenu reakciju na spoljnje utiske - a time ocuvanje individua i vrste". Roman Alamut preveden je u skracenoj verziji na ceski 1946, na S-H, sa neznatnim skracenjima 1954, ali tek znacajniju paznju je privukao prevod na francuski 1988, koji je oko dvadeset godina stajao u ladici Drustva slovenskih pisateljev.
Zanimljivo je da Bartul u vrijeme prvog objavljivanja romana govorio, a o tome u dnevnicima ostavio i trag, da ce vrijednost i znacaj tog romana biti otkriveni tek za 50 godina. I te autorove rijeci su se i obistinile. Poslije objavljivanja u Francuskoj Alamut je bio jedna od najcitanijih knjiga, te je uslijedilo i visoko tirazno dzepno izdanje. A nakon objavljivanja u Spaniji, postao je, uz Pavicev "Hazardski recnik", u obje zemlje, jedna od najzapazenijih prevedenih knjiga.
Prevod na talijanski (1989.) popracen je preporukom Umberta Eca, stampanom na poledjini korica knjige. Uskoro bi trebalo da se pojave i prevodi na njemacki, engleski i flamanski, a sudeci po sve vecem zanimanju za ovaj roman, i na mnoge druge jezike.)

ALAMUT - roman, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1988.
__________________Svjetlost, Sarajevo 1990.
Odgovorni urednik: Mirko Marjanovic
Glavni urednik: Ivan Lovrenovic
Preveo sa slovenackog: Josip Osti

Despot s kljucevima raja

Može li nam roman Alamut iz 1938. godine, slovenskog književnika Vladimira Bartola, koji je u nas imao gotovo nezamjetljivu recepciju, kazati nešto o istocnjackom fanatizmu ?

Ivan Molek

U mjeri koliko to luksuz dopušta, roman nije posebno neprimjeren instrument za izlazak iz kakve stiske. Nije, naime, jednom bilo receno kako su u romanima pohranjena prošla iskustva proizašla iz nevolja ljudskog roda. Takvoj prosudbi ništa nije oduzela ni cinjenica da su bili pisani naknadno, kad se na pripovijedano stanje stvari više nije moglo utjecati radi njegova popravljanja. Možda je razlog prihvacenosti upravo u tom odnosu. Ako se netko potrudio da sroci nešto zahtjevniji tekst o stradanju bliskih ili cak svome osobnom a da sam time nije ucinio svoj svijet prihvatljivijim, onda taj dar ne treba prezreti. Posebno stoga što naša sadašnja nevolja ipak nije takva da ne bismo mogli izdvojiti nešto vremena za citanje. Jer tko cita romane dok mu se vlastiti svijet trese pod nogama, taj zacijelo racuna kako ipak uživa u odredenoj povlastici, u kakvu-takvu luksuzu.

Kljuc za Sadama

Namjesto pregleda što u aktualnim okolnostima nudi pogon knjižarske industrije, ovdje bi valjalo upozoriti na djelo koje je u nas imalo gotovo nezamjetljivu recepciju. Ne toliko zbog nemirenja s takvom bilancom, koliko zbog onog umijeca kojemu je Umberto Eco, uz dužnu ambivalentnost, pridao oznaku znanstvene skromnosti. Rijec je o romanu Vladimira Bartola Alamut, izvorno objavljenom 1938. i vec desetljece prisutnome u sarajevskom prijevodu na domacim bibliotecnim policama. Kao što je u vrijeme nastanka roman pobudivao usporedbe lika Hasana Ibn Saba s Hitlerom, Mussolinijem i Staljinom, tako se sada Alamut nudi citanju kao svojevrstan kljuc za zapadnjacko razumijevanje vlasti Sadama Huseina. Rijec je, dakako, o navodno nedokucivim i nepremostivim kulturalnim i politickim razlikama koje spletom okolnosti prerastaju u prijetnju s moguce nesagledivim posljedicama razaranja i pustošenja. Bartolov je protagonist, despot Hasan Ibn Saba, u tom smislu primjereno odabran. Legendarna osoba koja potkraj jedanaestog stoljeca sije strah i trepet medu svojim brojcano nadmocnijim protivnicima, a u svojim redovima ima iskljucivo fanaticno odane ljude, bespogovorno spremne da u svakom trenutku podu u smrt.
Sam autor dva desetljeca nakon objavljivanja svojeg romana u bilješkama ovako odreduje svrhu svojeg literarnog posla: Središnji problem Alamuta je problem laži i istine, problem svjesne prevare onih koji prevarantu vjeruju. I strahovito razocaranje koje iz toga slijedi. Danas bi se moglo ustvrditi kako je to ili preambiciozno ili pak takav sažetak dijelom radi na štetu recepcije vlastitog djela. Ovisno o tome kako se roman cita. Kako onda stoji s tvrdnjom da bi psihološka jezgra romana bila analiza postanka i razvoja (istocnjackog) fanatizma? Po cemu bi to Istok bio bolji kandidat za formiranje i više ili manje postojano njegovanje svjetonazora koji bi imao biti stran i zazoran Europljanima i zapadnjacima? Izgleda da u takvu spletu pitanja razlike izmedu prošlog i sadašnjeg vremena, zemljopisne i teritorijalne razdaljine, odijeljena vjerska opredjeljenja i slicno postaju zanemarivi. Istok se kao takav, u cjelini, nadaje nerazumljivim. Njegove se specificnosti preporucuju konzumiranju samo u ogranicenim razmjerima. Sve preko toga, pa radilo se i o benignom luksuzu poput turizma ili mirodija, izgleda da škodi tradiciji koju europska i zapadna kultura prihvacaju kao vlastitu. Tijekom desetogodišnjeg rada na romanu, Bartol je zacijelo dobro prosudio kako za zapadnjacki pogled, neometen zazorom, postoji cvrsta hijerarhija onoga neprihvatljivog s Istoka. A na samome vrhu te hijerarhije, štošta govori tome u prilog, stoji sprega despotizma i fanatizma.

Dragovoljno ropstvo

Tko je Bartolov despot Hasan Ibn Saba? Najkraci odgovor glasio bi: netko tko bi prema našem shvacanju trebao biti utjelovljenjem blagosti, miroljubivosti i tolerancije. Vjerski ucitelj. Hasan Ibn Saba je sve samo ne to. Osvjedocen kako je obicnom, malom covjeku, život nezamisliv (možda i nesnosan) bez bajki, stvara organizaciju kojom zadovoljava tu imaginarnu potrebu. A svoju vlast, ukljucujuci i onu nad vlastitim privrženicima, gradi na slijepoj pokornosti. Vriskali su od veselja i cežnje za bojevanjem, to je ono što od svojih traži. Drugi, izgleda, nemaju izbora negoli sudjelovati u unaprijed izgubljenu sukobu. Tvoji živi bodeži, govori jedan od despotovih pobocnika, mogu dosegnuti svakoga tko ti stane na put. Tko bi u takvim okolnostima još htio biti tvojim protivnikom?
Takvim se portretom Alamut svrstava u tzv. roman licnosti. I zbog toga je uspio od književne kritike zaraditi odredeni broj ne baš laskavih ideoloških etiketa. U smislu da u nekoj mjeri promovira neprihvatljiv svjetonazor. Ipak, ustrajan je Bartolov napor vodio tome da vecu pozornost daruje razabiranju mehanizama proizvodenja obmana i pokoravanja zlim uciteljima, tj. onome što je još u doba osvita romana Etienne de La Boétie nazvao dragovoljnim ropstvom. Rubno ukljucen u široku reformu tzv. velikih epskih formi dvadesetog stoljeca, Bartol upravo u tome vidi instrument kojim bi obesnažio tu ljudsku potrebu za bajkama. I ujedno slabost nadomjestio interesom za složeniju pripovjednu formu romana. Iz autorove se ostavštine, unatoc širokopoteznom pojmovnom vrludanju, vidi da je tome tako kad traži pravu rijec kojom bi oznacio ukupan ishod svojega posla. Zadovoljio se unekoliko neodmjerenom, ali zanimljivom tvrdnjom kako Alamut pripada nekoj novoj književnoj vrsti, najbližoj sprezi romana i mita. Uz blagonaklonu napomenu kako je ovdje po svoj prilici predani autorov rad odvratio pogled od slicnih i književnopovijesno profitnijih europskih nastojanja, ostaje teško osporivim da se Bartolova tvrdnja oslanja o uvid u povijest romana, posebno njegova kanona.

Kanonski zlotvor

Od svoje moderne, šesnaestostoljetne inauguracije, upravo je tom žanru, više nego kojemu drugom, dopalo u zadatak da poradi na uspostavljanju i ucvršcivanju gradjanskog individualizma. Nešto preko selekcije primjerenih protagonista, a nešto i preko prakse tihog i izoliranog citanja. Valja se, naime, prisjetiti da je kanonski zlotvor u europskoj tradiciji opet izolirani pojedinac, nekakvo kratkorocno odstupanje od višestruko premocne i etickom kodeksu prilagodene vecine. Bartolov raskid s tradicijom nalazi tu suglasje s nastojanjem iz Rasprave o dobrovoljnom ropstvu. Kako Alamut, tako i Etienne de La Boétie, trse se prikazati što se dogada kada zlotvor ne djeluje samostalno, u službi samo svojih koristoljubivih i neetickih interesa, nego upravo obrnuto, kada su cijele zajednice smatrane zlotvorima. Kada pripadnici te zajednice kolektivno i uporno previdaju da onaj tko tako vama gospodari ima samo dva oka, dvije ruke, jedno tijelo i ništa drugo. Kanonska ostvarenja europskog romana poznaju eticki zabludjele likove, ali ne i pojedince koji slobodnom voljom prihvacaju despota. Za fenomene kolektivnog fanatizma i popratne suspenzije individualnosti u interesnom središtu kanonskog romana nema mjesta. Iskaz kojim Rasprava dopunjava vezu ostatka zajednice zlotvora i njezina gospodara ili zlog ucitelja - Ono što on ima viška - to su sredstva koja mu vi pružate kako bi vas uništio - u tom je smislu egzotican. Pripada ili drugom žanru (historiografskom istraživanju, politickom traktatu...) ili štoviše drugoj, tudoj kulturi.

Ako ni u što ne vjeruješ, sve ti je dopušteno

Da bi tome moglo biti tako, dovoljno je vec i uvodno geslo djela - Ništa nije istinito, sve je dopušteno - koje bi imalo vrijediti za one uspete na al araf, u islamskoj mitologiji zid izmedu raja i pakla. Ako si dokucio da ništa ne možeš spoznati, ako ni u što ne vjeruješ, onda ti je sve dopušteno. Ako što Bartolov roman kani izložiti kritickom pogledu, onda je njegov idealan cilj ta konacna istina Hasana Ibn Sabe. Pritom se, unatoc odstupanju od kanonskih uzusa, posve dosljedno služi pripovjednom formom koja iza sebe ima povijest privatne, individualne i neformalne poduke odraslog i obrazovanoga gradjanskog svijeta. Otuda i nastojanje da se pripovjedna struktura djela rastereti od prijenosnih ucinaka individualne psihologije oblikovane prema svojem protagonistu. Uostalom, u tvrdavi Alamut despot nije jedini stanovnik. Namjesto toga, Bartola zanima kako je istocnjacki despot uopce trajno pridobio svoje fanaticne pristalice. I tu je prica o sili uvjerenoj da ima najviši zamislivi mandat zapravo vrlo tradicionalna: Istok je carstvo u vladavini osjetila. Hasan Ibn Saba zna kako ce bespogovornu odanost svojih sljedbenika priskrbiti uz uvjet da smrtnicima omoguci iskusiti nezemaljska blaženstva. Tko se na taj nacin uvjeri kako despot posjeduje kljuceve raja, taj se nece kolebati zamijeniti zemaljski život za nešto što neupucenima i nevjernicima nikako nije dostupno. I premda bi stanovnici alamutske tvrdave trebali biti u dosluhu oko zajednickih pravovjernih htijenja, asimetrija medu njima je bjelodana. Despot dakako u sebi nema iluzije da su opijati i topli zagrljaji samo sredstva i da ljudi oko njega žive u svijetu posvemašnje relativnosti, odvojenom možda zauvijek od apsoluta. Ali to drugi ne samo što ne znaju, što im je uskracena mogucnost provjere vlastite lakovjernosti i praznovjernosti, nego su štoviše uvjereni kako su se iskustveno osvjedocili u suprotno. I na racun toga, za razliku od gospodara, spremno svoju vjeru dokazuju prelaskom iz mišljenja u djelovanje. Dokazuju ništavnost ne samo tudih života nego i vlastitih. Svaka im je zapovijed unaprijed prihvatljiva. Oni u sve što dolazi od despota vjeruju, a sam despot nema nikakve vjere osim one da je u svijetu relativnosti sve dopušteno. Što je dokazivo to je ipak patvoreno, a apsolutno je, mada nedostižno, ipak podložno neupitnom hlepljenju drugih. Ti koji nisu despoti, sugerira Bartol, nego samo fanatici, moraju se (zlo)djelom potvrditi.

Citanje i djelatno zlo svijeta

Ako sada sve ovo zvuci ponešto obecavajuce u svjetlu razumijevanja aktualnog sukoba zapadnog svijeta i režima Sadama Huseina, onda stvar s razumijevanjem tog konflikta posredstvom romana još nije gotova. Pa zašto bi uopce netko posegnuo za romanom, ovim ili kojim drugim, da sebi bolje predoci što se to oko njega ili nje zbiva? Svi mi, barem u nekoj mjeri, valjda znamo da roman nema obvezu pravorijeka, povijesne potvrde, znanstvenog otkrica ili objave pristigle s onkraja. Podjela poslova u tom je smislu dovoljno razgovijetna, unatoc povremenim labavim granicama medu žanrovima. Možda zato što roman ponekad uspijeva gajiti iluziju da dok citamo ništa ne cinimo, a niti drugi nama išta cini. Kao da nam djelatno zlo zbiljskog svijeta tada ne kuca na vrata.
__________
Procitao sam je nekoliko puta i svaki put je kao da citam po prvi put. Nevjerovatno zanimljiva knjiga !

Knjiga ima 607 stranica.
Zavrsava se napomenom prevodioca Josipa Ostica: "Zahvaljujem Tariku Havericu, prvom citaocu prevoda, na pomoci koju mi je pruzio u transkripciji orijentalnih rijeci, toponima i licnih imena, koje je autor uglavnom preuzimao posredstvom zapadnih izvora."

Ko je sad Tarik Haveric ?
http://www.interliber.com/catlistdetail ... D=419&ml=B

[Fair Life]

_____

[Fair Life]

__________

http://ismaili.net/histoire/history06/history602.html
http://ismaili.net/mirrors/26_alamut/alamut.htm
http://www.weirdload.com/hasan.html

___
Hassan-i Sabbah_____________________Usama Bin Laden
(u romanu Allamut "Hasan ibn Saba")

The evil that is terrorism is not new.
Today’s killers have their roots in an ancient plague that has long bedevilled the Middle East, epitomized in the deadly cult of Hassan-i Sabbah.

[Fair Life]

Neko procitao ??

[repeater]

ne. ali hvala na preporuci, moracu je potraziti.

[safran]

Procitala prije 7-8 godina. Mene je vise dojmilo aspekt manipulacije.

[Fair Life]

ne. ali hvala na preporuci, moracu je potraziti.

Pronasao ??

[Zox]

citao ja davno, na italijanskom, cini mi se da mi se dopao.

[mrmot]

Ja ne znam poslat poruku pa sam je poslo ovdje.

[tinna.psy]

Alamut je strasno snazna knjiga, potpuno neobican koncept, ali ne objasnjava samo "islamski fanatizam", prije da je metafora za svaku religiju.

Skupljanje pojedinaca u pleme, manipulisanje njihovim potrebama i nudjenje boljeg na "onom svijetu" da bi ti robovali na ovom...

[King Kikapu]

Bartol je roman Alaut pisao tridesetih godina, u vrijeme uspona Hitlera i Musolinija, ideološke indoktrinacije nacizmom i fašizmom, SA odreda i Crnih košulja. U romanu je književno-umjetničkim tekstom povezao vrijeme je u kojem je živio i njegove dominantne politike i uobličio svoj stav prema njemu vezom sa istorijskim činjenicama; Hassan al Sabbah kao Hitler/Musolini, fedajini kao stranački odredi, interpretacija religije kao ideologija.

Ovaj je roman u jednom periodu bio 'bunkerisan' za vrijeme SFRJ, pretpostavljam zbog veoma kritičkog odnosa prema ideologiji i indoktrinaciji kao takvoj. Objavljen je tek 1988. u Mladinskoj knjizi u izvorniku, a 1990. u Svjetlosti u prevodu Josipa Ostija.

Danas je ovaj roman mahom interpretiran u odnosu na situaciju na Bliskom istoku iako ga sa Bliskim istokom povezuje jedino jako vješta alegorija, a svoja prava značenja ostvaruje razobličavanjem totalitarnih ideologija iz tridesetih godina prošlog vijeka.