Abdulah Sidran kao pjesnik

[Kornjacon47]

Dakle, čovjek je kao scenarist zaista talentiran, napisao je scenarije za kvalitetne, pa i izvrsne filmove (Sjecaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu, Kuduz, Praznik u Sarajevu itd.). Ali većinom je znan kao pjesnik, a zadnji scenarij je ionako napisao 2004.

I to mi jednostavno ne leži, premda je mnogima neki pojam. Nemam ništa protiv pjesama pisanih slobodnim stihom. Ali većina njegovih pjesama nema nikakav ritam, red, ništa, opisi koji su, ajde, 50% poetski, a druga polovica je samo suhoprana, i, što je najgore, dobiješ dojma da poezija tu i nije potrebna, da bi isti sadržaj sasvim komotno funkcionirao i u obliku proze (npr. crtice ili novele... ili politički govori).

Neki od najgorih primjera:

LJETNA NOĆ NA SELU

Vascijelu
noć
gledam
u nebo

I ništa
ništa
ne razumijem

JUGONOSTALGIJA

Svake smo godine
sa Goranova proljeća
- nakon priredbe u zagrebačkoj
tvornici papira – odnosili kućama
svežnjeve sa hiljadama stranica
mašinskog, pisaćeg, bankposta i pelira.

Ko je mogao i htio
imao je na čemu
- do idućeg Proljeća -
po tri-četiri knjige napisati.

Meni se nešto nije dalo.

Svi kažu: ni jedan dan bez crte,
pa skroje barem knjigu-dvije u godini,
a ja sasvim obrnuto: ni crta bez dana –
pa sastavim po jedan knjižuljak
u tri-četiri, jal u pet u šest godina!

Iz Makedonije, svake godine
- ko sad se sjećam – po dva-tri kartona
makedonskog, crnog. Ko ga usput ne popije,
nego nekako do kuće dovuče –
mogao je, cijelu jesen i zimu za njom,
uz vino puniti one prazne zagrebačke papire.

Meni se nešto nije dalo.
Ko će to teglit, sa Ohrida, preko bijela svijeta,
pa u Bosnu – nego sam ih odmah, na licinom mjestu –
otvaro-smirivo, među svojim dobrim južnoslovenskim
drugarima. Valjalo je – u široku društvu i pod jakim
aršinom – znati pokazati ko bolje umije
piti i pjevati, pjevati i piti!

Sve što je propalo, moralo je propasti –
kažu da je kazo Onaj, najpametniji među svima njima,
strašnim ljudima – filozofima. A ja – notorna budalčina –
nikako tako ne mislim. Osim što jest propala, kakvoga
drugog dokaza imaju – da morala je propasti? Kad je
već propala, jesu li morala propasti i mjerila?

Tu počinje
i istog trena skončava
moja jugonostalgija.


Mislim stvarno... Edgar Allan Poe sakrij se.

Jedine njegove kvalitetne pjesme su "Uzevši kost i meso", "Srebrenica" i "Zašto tone Venecija".

[pici]

On je pisac, nije pjesnik. Izmedju ta dva svijeta postoji jarak. To je ko Doktor (umjetnik) al jedan je specijalista kardiolog a drugi neurolog. I jedan i drugi poznaju osnovnu materiju al su u specijalizaciji različiti. Pisac i pjesnik, tesko ide to skupa. Moze al uvjek je onaj prvi mnogo jaci od onog drugog.

[nivla]

pišanje po sidranu kao umjetniku bi trebalo zabraniti
pišanje po njemu kao čovjeku je druga dimenzija

[stojcevac]

Plašim se

Plašim se skončat ću na užetu.
Nije ih malo skončalo tako;
u svijetu i tu...
Tik pokraj nas.

Dugi dani, duge noći,
duge godine.
Bez hljeba ljubavi,
bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi, bez ljubavi

Nije to jamačno razuman govor i glas
nit ičemo zacijelo, nit pomoć nit spas
al sklopim li oči vidim skončat ću na omči.

Koliko samo ni o čem' nista nisam znao
od iskona đavao odnio je šalu
Sad evo drhtim skoncacu na vjesalu

Što duša ne uzmože
Što nikad srce nije smjelo
samo hoće da oposli tijelo.

Bez svjetla ljubavi, bez hljeba,
bez vode, bez zraka
Tek jedan korak ubavim u mrak iz mraka



Nije bas da nista ne valja.

[suspect_zero]

Sidran je naš forumaš

[n+1]

Sidran je naš forumaš

Koji mu je nick?

[GandalfSivi]

Spavaj mirno, umjetnice

[belfy]

vreme je da se zakljuca ova tema, a ostali komentari da idu na onu "InMemoriam".

[Nierika]

I kao pjesnik al i jednom prilikom sam ga upoznala i dobila dramatizaciju i scenarij da pročitam, hvala.

[azurna_obala]

Rahmet njegovoj duši

[piupiu]

On je pisac, nije pjesnik.

Odličan i pisac i pjesnik. Jedno ne isključuje drugo. Umjetnici su u očima javnosti ono gdje su najviše eksponirani. A veliki broj svoj umjetnički senzibilitet i kreativnost ispoljavaju u raznim disciplinama.

[Škobo Habu]

Lahka mu zemlja bosanska.

Iako se sa njegovim stavovima često nisam slagao, osporiti njegov umjetnički talenat mogu samo ego manijaci.

[pici]

On je pisac, nije pjesnik.

Odličan i pisac i pjesnik. Jedno ne isključuje drugo. Umjetnici su u očima javnosti ono gdje su najviše eksponirani. A veliki broj svoj umjetnički senzibilitet i kreativnost ispoljavaju u raznim disciplinama.

Tesko ces naci pjesnika i pisca u istoj ravni. Jedno je pisati romane a drugo je pisati pjesme. Rahmetli Avdo, tako sam ga zvao jer sam imao cast da ga znam, neka mu je lahka zemlja bosanska, bio je romano pisac jedan od najjacih na balkanu. Tako je savrseno prenio i oblikovao Bosansku sredinu iz ere komunizma, tu mu nejma premca. Kao pjesnik, tu se je okusao kao vise iz zelje i hobija za pjesnistvom. Avdo je knjizevnik romano pisac.

[piupiu]

On je pisac, nije pjesnik.

Odličan i pisac i pjesnik. Jedno ne isključuje drugo. Umjetnici su u očima javnosti ono gdje su najviše eksponirani. A veliki broj svoj umjetnički senzibilitet i kreativnost ispoljavaju u raznim disciplinama.

Tesko ces naci pjesnika i pisca u istoj ravni. Jedno je pisati romane a drugo je pisati pjesme. Rahmetli Avdo, tako sam ga zvao jer sam imao cast da ga znam, neka mu je lahka zemlja bosanska, bio je romano pisac jedan od najjacih na balkanu. Tako je savrseno prenio i oblikovao Bosansku sredinu iz ere komunizma, tu mu nejma premca. Kao pjesnik, tu se je okusao kao vise iz zelje i hobija za pjesnistvom. Avdo je knjizevnik romano pisac.

Meni je on prvenstveno pjesnik i scenarista, ne bih ga nikada prvo opisala kao romanopisca.

[Škobo Habu]

Mlađi Bačanović o Abdulahu Sidranu.

MARKO BAČANOVIĆ: Četrdesetoljeće smrti Abdulaha Sidrana




Umro je pjesnik Abdulah Sidran. Vijest me je zatekla, ako se sjećam dobro, u majčinom stomaku ili netom izvan njega, kada se, a čini mi se da se sjećam, citat iz njegovih scenarija ili stihova mogao susresti na svakom koraku književnog vremena i kulturnog svijeta kojem je pripadao. Za to vrijeme i to mjesto, a upravo i u godinama kada sam progledavao i proslušavao, njegov je talenat bio nezaobilazan, skladno uobličen, i onako sa strane nije mu se zaista ništa imalo ni dodati ni oduzeti, pogotovo onaj neslućeni dio mene koji će se jednog dana pronaći u poeziji kao jedinoj smislenoj i uspokojujućoj dimenziji postojanja u nevremenima koja će nastupiti. I sve je bivalo tako lijepo, tečno i dječije naivno. A onda je umro. Umro je pomislivši vjerovatno da je veći nego što je bio. Slava koju mu je vlastitim nesagledivim talentom donio režiser (vrijedi i recipročno) njegovih dosta traljavo napisanih, ali ipak vrhunski autentičnih proznih scenarija, umjesto da ga, vinuvšega u popularnu kulturu, vine dalje u beskrajnu mogućnost, ostavila ga je ipak u raljama vašarišta sarajevskih taština, gdje se u potocima alkohola još neko vrijeme uvrijeđeno koprcao, a zatim i utopio.

Režiser koji ga je maknuo iz nezasluženog nevida u koji je poezija sve sigurnije zapadala, i pokazao najširem auditorijumu, nadrastao je njegova scenarija, ubrzo i sredinu (ili je barem mislio da jeste) i iz iste ga je nestalo, a Sidran je ostao tu gdje je bio, prepušten nanovo tek matičnoj poeziji od koje je bio već odreknut, a umjesto koje je u njemu sada obitavala tek niština i nigdina njezinog iščeznuća. Ako se talenat brižljivo ne njeguje, ako bilo ko u isti namjeri dodati višak slave kao višak mirođije (pogotovo kada je ova zaista i prisutna), najvjerovatnije je da će od svega toga ostati jako malo, a i to što je preostalo u njegovom slučaju iskorišteno je na najgori mogući način, jer ono što je uslijedilo dolaskom bratoubilačkih ratova ljudima i u ljudima, prije svega je jedan od tužnih primjera u šta se sve može izobličiti nekadašnji oblik (ili se ipak nekadašnji bezoblik sve vrijeme dovitljivo obličio zahtjevima vremena).

Sidran je dobro shvatao vremena koja su tekla, vjerovatno i ona koja su dolazila, te je preostatke svoga talenta odlučio podrediti plebejskim bubnjevima – vrevi koja dopire na prijajući i povlađujući način ne dalje od površinskog perceptivnog sloja koji je već tada bio toliko zadebljan, da je bilo ko, iole prefinjenijeg čula, na tu vrstu larme jednostavno ili morao začepiti duplje ili konstatovati bespovratnu smrt kao dijagnozu jednom nekadašnjem pjesniku. Jer nikada, a ako se nešto baš post-mortem ne pojavi, Abdulah Sidran gotovo ništa vrijedno više nije napisao.

Nastavio je objavljivati kompilacije svojih nekadašnjih poetskih zbirki, dopunjujući ih cikluščićima novih polustihova iz kojih su prštali, gotovo u gvaljama, elementi novog bezvremena – naučnofantastični vilenjaci – „dobri Bošnjani“ i slične dječije podobe kao i ona najotrcanija patriotizmom obojena martirologija. Publicistički se, sa druge a istovjetne strane, nastojao dodvoriti kriminogenim vlastima pišući redom panegirike čitavoj plejadi „sarajevskih oslobodioca“ – kriminalaca koji su u ratnoj anarhiji pronašli savršeno tlo za svoju nezajažljivost, sijući pljačku, mučenje, strah i smrt među nepodobnim civilima, a sve jer im se moglo i jer im je prolazilo nekažnjeno. I o tome su svi sve znali. Ispostavilo se, međutim, da je i previše onih koji su od toga, kao i od Sidrana, prethodno čuvši sve i o svemu, začepili svoja čula ili okrenuli glavu. Niko nakon rata ništa od toga nije spomenuo, te je ovaj nekadašnji pjesnik nastavio uživati povremeni, uglavnom politički ugled utemeljen na nekadašnjem umjetničkom, trgujući međutim i sa svim mogućim suprotstavljenim stranama, onda kada se tako nešto otvorilo, što mu njegovi prevashodni marionet-majstori neće oprostiti, te će ga u neko doba, kao nepouzdanog, vratiti tamo odakle su ga nekoć i izvukli – u nevid, djelimično zasjenjenog, vjerovatno i ucijenjenog, ali dozirano puštenog na svjetlost taman toliko da im njegov glas u zaglušjima njihovih ne može naškoditi. U toj zasjeni ostaće sve i do prekjučerašnjeg dana, a ono što slijedi, sudeći po prvim reakcijama na njegov fizički odlazak, naprasan je izlazak iz iste, i to na onaj najdžukačkiji način, preko mrtvih mu leđa, ali o tome je već bolje ne promišljati, jer na samom začetku izaziva stomačnu mučninu.

Bilo bi međutim nepošteno izdvojiti slučaj Abdulaha Sidrana u morima skliznuća i obezobličenja u kojima se jako dobro realizovalo i gro drugih njegovih savremenika, sasvim sigurno i prethodnika, a realizovaće se neminovno i oni koji dolaze. Pitanje je koliko se uopšte i može znati o umjetnicima čijih se vremena i sredina nije bivalo svjedok i nad čijim će biografijama, usljed njihovih vremeprostornih dalekosti ostati trajno natkriljen zar. Činjenica da mi je njegov biografski stratagem, što lično, što posredno, jako dobro poznat u tome ne mijenja mnogo. Ne mijenja zapravo ništa. Volio bih da se s time nikada nisam upoznao, volio bih da sam u antologijama jugoslovenske poezije dvadesetog vijeka mogao pronaći njegove pjesme sa biografskom bilješkom koja bi počinjala sa Abdulah Sidran (1944 – cca 1984/5)…, jer bih volio i da se u biobibliografskoj bilješci za godinu smrti pjesnika stavlja ona za poeziju jedina i bitna – kada je objavljen posljednji njegov vrijedan stih. Volio bih i da nikada nisam osjetio talog sidranštine niti mlitavi stisak njegove ruke, ali jesam, pa je konglomerat svih tih efemernih znanja nesnosnom učinio i mjeru u kojem bih idealno volio da sam, mimo stiha, o njemu znao.

Gledajući s druge strane, volio bih da se nikada nisam susreo ali baš ni s kim iz javnog književnog svijeta, te da sam nekako, bivajući istog dio, uspio ostati netaknut bujicama taštine koje iz svih njih prečesto naviru i stihijski. Jer ništa od toga mi baš ničemu nije koristilo. Samo me sužavalo i gonilo u paničan bijeg. Veću širinu uma, i to daleko veću, a često i veću erudiciju, samim tim i zaslužena utočišta svoje pažnje i posmatranja, pronalazio bih recimo kod čistača, konduktera ili sitnih lopova, izbjeglica, kradljivaca džamijskih ćilima ili leonskog zlata crkvenog.

Zašto bih onda i Abdulaha Sidrana, koji je sav taj ceremonijal nadmudrivanja najjeftinijim efemerijama i ideološkog onečišćavanja ionako sluđenih i sprženih nedovršenih mozgova oslonjenih na patriju kao jedino utočište, doveo na nivo groteske, posmatrao iole izdvojeno. Skoro da mu je odati i priznanje, jer uopšte ne vjerujem da je bio glup i nije tačno znao kime i čime je bio u stanju manipulisati…a to uključuje i puštanje niz vodu onih kojima to u stanju nije. A kada se iz slova jednom pređe u praznoslov, povratka više nema.

Ipak, bez obzira na vrstu i nivo esencijalnog korektiva koji iole svjesnom čovjeku donosi vještina posmatranja okolnosti tuđih kompozicija i dekompozicija, jednom kada prođe generacija druga, treća, i niko se ničega vezanog za njegovu narav ne bude sjećao, odnosno kada to u nekom novom vremenu i proishodećem mu mjestu, prestane biti važno, on će i dalje ostati prevashodno ono što je bio nekoć, ne ono u šta se izrodio, jer na kraju će u bibliotečkim riznicama ostati njegova izvrsna Sarajevska zbirka pjesama (do danas najljepši pjesnički portret tog grada), koju je prepisivao, i sa više ili manje uspjeha, a zatim i potpuno bezuspješno, čitavog života dopisivao, sve dok mu nije nestalo glasa, a zatim i njega. Baš tada, odnosno sada, za sve što je značio nekada, valja mu ipak poželjeti istinski smiraj do zla boga komplikovanoj duši ili bilo čemu srodnom u šta je osamljen i otrgnut od okolnosti (ako se sjećao kako bi to pjesnik trebao biti u otrzi i osami), možda i vjerovao. Ako je i u šta uopšte više i vjerovao. Ostaje žal za velikim talentom, koji je, a da se ničemu i nikome efemernom nije stavio u službu, mogao biti doveden do neslućenih tančina. Ovako je izgubio oblik i nestao, a da niko osim njegovog nosioca koji će se dugo po vlastitom nestanku poput utvare povlačiti javnošću, ne može biti krivljen za to.

Odlazak Sidranovog bezoblika, kao izrođene mu česti, samo je neminovnost, svima nam svojstvena, sudbonosno važna za one kojima i on bješe važan i mimo poezije, dočim za Poeziju samu, kao glas koji spašava tolike svjetove i čiju je ljepotu ljudska manjina i dalje u stanju prepoznavati i kroz čiji se objektiv istinski nadam da ću, zaboravivši jednom sve, ponovo dozrijeti da ga isključivo čitam i posmatram – beznačajna sljedstvenost jedne znamenite smrti, koja mi je ispostavlja se vršnjak, a desila se davno davno, gotovo četiri decenije nazad.

[media]https://preokret.info/index.php/2024/03 ... a-sidrana/[/media]

Koliko sam ja razumio Bačanovića jr. pravi Sudran je umro tamo nakon prvih demokratskih izbora. Zbirku pjesma "Sarajevski tabut" je pisao neki drugi Sidran.

Sve u svemu, neka vrsta refleksije Sidranove priče o lažnom Emiru Kusturici i njegovom dvojniku Panteliji.

[n+1]

Bijedan tekst.

P.S. Vidim sad da se i sa mrtvim Vešovićem obračunavao. A u oba slučaja, zapravo, sa Sarajevom.

[Škobo Habu]

Sam tekst više govorio o samom Bačanoviću jr, to jeste - njegovoj osobnoj malicioznosti i moralnoj skučenosti, nego li o samom Abdulahu Sidranu.

Sve što je bitno za Avdu, zapravo, bilo je vrijeme dok je pisao panegirike Titu, širio jalovo bratstvo-jedinstvo i pisao scenarije za Kusturici i Kenovića.

On, sam sobom, kroz opsadu, noseći pod jednom miškom vlastiti tabut, dok pod drugom nosi komad hljeba, sa svim kazanim i napisanim, nije vrijedan ni kopejke.

Bačanovići su baš tragične ličnosti. Kao da su izašli iz romana Kecmanovića jr.

[n+1]

Ironija je da Bačanović obojici (Sidranu i Vešoviću) spočitava kreativnu i tematsku učmalost dok piše tekst(ove) koji vrište valjda najučmalijim i najstereotpnijim prikazom odnosa umjetnika i grada: Sarajevo kao grad koji sažvače svoje velikane. Čudi me da ovaj već nije završio u društvu persona koje se ne kupaju.

Sidran zasigurno nije pisao svoju najbolju poeziju u sedmoj i osmoj deceniji života, ali možda je samo malo tužno što Bačanović svoje ime pokušava istaknuti hrakanjem po kostima pjesnika, umjesto poezijom.Bilo kako bilo, nek' javi neko pjesniku da je Otkup sirove kože vjerovatno najznačajnija autobiografija napisana na ovim prostorima iza rata.

Zanimljivo je da ni riječi o Sidranu nema na stranicama magazina Jergovića i Lovrenovića. Valjda čitulju ne zaslužuješ ako nisi pripadnik njihove "ja tebi serdare, ti meni vojvodo" klike.

[Škobo Habu]

Zanimljivo je da ni riječi o Sidranu nema na stranicama magazina Jergovića i Lovrenovića. Valjda čitulju ne zaslužuješ ako nisi pripadnik njihove "ja tebi serdare, ti meni vojvodo" klike.

Fuck, to je i meni palo na pamet - odmah.

Nema ništa na zvaničnim portalima obojice. Avdo sa Lovrenovićem raskinuo svoje prijateljstvo još odavno. Mislim da ga je negdje dierktno potkaćio spočitavajući mu ustaštvo, što je sa Sidranove strane bilo dosta bezobzirno. Za Jergovića nisam siguran, ali pravo je čudo da u svoj in memoriam univerzum nije dodao i Sidrana?

Bazdulj je na portalu Oko.rs napisao onako zanimljiv tekstić.

Ne znam moželi se Kaplanov tekst uzeti kao zvanični stav Jergovića po pitanju Sidrana, jer sav taj umjetnički zbor od pisaca, prozaista i pjesnika, olupljen oko Ajfelovog mosta, djeluje u suglasju sa Miljenkom.

[n+1]

Zanimljivo je da ni riječi o Sidranu nema na stranicama magazina Jergovića i Lovrenovića. Valjda čitulju ne zaslužuješ ako nisi pripadnik njihove "ja tebi serdare, ti meni vojvodo" klike.

Fuck, to je i meni palo na pamet - odmah.

Nema ništa na zvaničnim portalima obojice. Avdo sa Lovrenovićem raskinuo svoje prijateljstvo još odavno. Mislim da ga je negdje dierktno potkaćio spočitavajući mu ustaštvo, što je sa Sidranove strane bilo dosta bezobzirno. Za Jergovića nisam siguran, ali pravo je čudo da u svoj in memoriam univerzum nije dodao i Sidrana?

Bazdulj je na portalu Oko.rs napisao onako zanimljiv tekstić.

Ne znam moželi se Kaplanov tekst uzeti kao zvanični stav Jergovića po pitanju Sidrana, jer sav taj umjetnički zbor od pisaca, prozaista i pjesnika, olupljen oko Ajfelovog mosta, djeluje u suglasju sa Miljenkom.

Kada je bila ona frka s Goranom Simićem i Sidranom, tamo negdje 2013. ili 2014., Lovrenović je napisao kako je Sidran 1992. pravio spisak pisaca koji ispunjavaju "književne kriterije", što bi značilo ideološke kriterije. Na koncu se to pokazalo netačnim, pa je Lovrenović objavio demant, ali šturo i poprilično bezobrazno, po principu "demantujem fakte, ne i suštinu". Evo šta je napisao:

U njemu sam napisao da sam tek iz Sidranova izlaganja na tribini saznao kako se u maju 1992. u njegovoj kući pravio „spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku“... Upitao sam se: tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o „agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava. Kasnije će se ispostaviti da povelja Društva pisaca doista jest sačinjavana, ali ne u maju 1992, nego duboko u 1993-oj, da u njezinu sastavljanju Sidran nije sudjelovao, i da u njoj ne piše onako kako je Sidran govorio na tribini. Ali, pišući pismo ostavke, ja i nisam pisao o tekstu povelje, nego o načinu na koji Sidran ideološki govori danas, i o aplauzima kojima to biva primljeno danas: patriotizam kao ideologija mržnje.

Šta god da mu je Sidran na ovo odgovorio, neka je. Ne znam da li je i prije toga bilo među njima nekih razmirica, ali da sam Sidran, vala ne bih ni htio da mi ovaj piše post-mortem.

Jergović je Sidranove tekstove objavljivao na Ajfelovom mostu do 2011., a nakon toga ne znam da se ikada oglasio o istom. Vjerovatno više za Sidrana nije bilo mjesta nakon što se ovaj posvađao s ostatkom klike.

[Škobo Habu]

Teško se sada prisjetiti svih detalja, ali mislim da raskol po toj liniji dolazi nakon izbora Željka Komšića za člana Presjedništva BiH.

U to vrijeme Lovrenović u "Danima", pionirski ukazuje na svu pogubnost Komšića po pitanju hrvatsko-bošnjačkih odnosa i kakve sve izazove pred sobom nosi takva vrsta građanske politike u BiH.

Kulminacija nastaje kada rahmetli Sidran jezik, koji se govorio na tadašnjoj FTV, naziva - proustaški.

Tako je prije otprilike dvije godine »najveći živući bošnjački pjesnik« i akademik Abdulah Sidran na jednoj sarajevskoj, a zapravo bošnjačkoj televiziji, izjavio kako je jezik kojim na Federalnoj televiziji govore, inače vrlo malobrojni, novinari Hrvati – proustaški. Na razini je tog skandala još samo jednako skandalozna istina da nekadašnjemu scenaristu Emira Kusturice gotovo nitko nije replicirao. Šutjeli su, više-manje, i mediji, pa čak i uprava televizije na kojoj je akademik otkrio ustaše. Štoviše, u ljeto 2007. tadašnji direktor te televizije Jasmin Duraković raskinuo je ugovor s novinskom agencijom NINA, uz obrazloženje, kako (više) nema potrebe za servisom na hrvatskom jeziku... Javio se tek književnik Ivan Lovrenović, koji je u sarajevskom tjedniku Dani Sidranovu izjavu nazvao političkom gadošću. Podsjetio ga je pritom kako se u komunističkom sustavu tadašnja tajna služba UDBA služila istim metodama, kaneći diskreditirati one koji su se borili za ravnopravnost hrvatskoga jezika. Čime je, zapravo, Lovrenović želio kazati, ili opomenuti, da se ta, barem za Hrvate, olovna vremena vraćaju.

Taj je književnik svojim reagiranjem dirnuo u osinje gnijezdo; ekspresno mu je uzvratio Nenad Filipović, sin akademika Muhameda Filipovića. Gazeći odlučno Sidranovim putom, Filipović mlađi posegnuo je za doista živopisnom argumentacijom. Ponavljajući tezu(?) o proustaškom jeziku na entitetskoj televiziji, kazao je kako taj jezik nije blizak onomu kakvim govore Hrvati BiH, odnosno da nema ništa zajedničko s bosanskohercegovačkom jezičnom osobnošću, ni sa standardnim hrvatskim jezikom. Pa se, tvrdi, razlikuje govor televizijskih novinara i spikera na FTV i, primjerice, lidera stožerne hrvatske stranke Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. Nedvojbeno, i ovdje je riječ o udbaškim metodama, što, jer mlađahni se Filipović – za razliku od Sidrana – ne može sjećati tih vremena, čudi. Ili možda ipak ne? Podrijetlo je (banjolučkih) Filipovića katoličko, pa se, eto, i na taj način taj mladac, valjda, bori za bolju prošlost. Baš kao što i Sidran poseže za udbaškim metodama zbog obiteljskoga kompleksa; zbog Udbe mu je, naime, otac otišao na službeni put. Biljeg je to što ga je trajno obilježio i Udbinim metodama privolio.

[media]https://www.matica.hr/vijenac/392/u-sar ... vata-3616/[/media]