24 – 25.09.1986.
Beogradske «Večernje novosti» objavile dio teksta kasnije poznatog kao «Memorandum SANU» u kojem je izložen velikosrpski program, poput «Načertanija» iz 1844.
1987.
afera Agrokomerc. Taj kombibat i njegova čelna ličnost Fikret Abdić su, uz asistenciju onih koji će kasnije organizovati aferu i okrenuti je protiv BH, ubacili velike količine tzv. nepokrivenih mjenica i izvršivši upad u platni promet zemlje.
Suštinski, proces protiv Fikreta Abdića i Agrokomerca je iskorišten kao povod da se izvrši «politički obračun» sa braćom Pozderac, Hamdijom i Hakijom, kao najuglednijih Bošnjaka tog doba. Hamdija je bio na funkciji potpredsjednika Predsjedništva SFRJ a istovremeno i na funkciji predsjednika Savezne komisije za izradu novog ustava države, i bio zagovornik za zadržavanje u ustavnim odredbama osnovnih principa iz Ustava od 1974. Pošto upravo to nije odgovaralo rukovodstvu Republike Srbije, koje je ustavna rješenja iz 1974. smatralo najvećim protivnikom srpskog naroda i Srbije, ono je inspirisalo pokretanje afere «Agrokomerc», koja je ustvari bila usmjerana protiv Hamdije Pozderca i BiH. U organizovanoj kampanji obojica Pozderaca su, na različite načine, dovođeni u vezu sa «Agrokomercom» uz prljavu kampanju organizovanu iz Beograda uz najjače listove i elektronske medije. Ishod je bio OSTAVKA Hamdije Pozderca na sve funkcije u rukovodstvu SK, u Predsjedništvu SFRJ i u Komisiji za izradu novog saveznog ustava, a zatim i hapšenje Hamdije i Fikreta Abdića.
23 – 24.09.1987.
Na dramatičnoj sjednici CK SK Srbije prevladala velikosrpska agresiva struja Slobodana Miloševića koji je izjavio da će brzo riješiti krizu na Kosovu
19.7.1988.
U Novom Sadu održan prvi «miting solidarnosti» sa Srbima iz Kosova. Takvi mitinzi, nazvani «događanja naroda» se šire po drugim gradovima Srbije, zatim i u druge republike, tako da se do 19.11. desilo 60 takvih «antibirokratskih revolucija» što je dovelo do smjene i ostavki političkih rukovodstava: SAP Vojvodine 6.10., SAP Kosova (od septembra 1988. do januara 1989.) te SR Crne Gore 10.1.1989. a na te funkcije dovedene osobe pokorne Slobodanu Miloševiću i provođenju velikosrpske poltike. Na mitinzima se vješto i planirano provlači teza o «ugroženosti Srba» uvjek i svugdje što se koristi kao odličan instrument velikosrpske politike cijelo vrijeme kasnije.
19.1.1989.
na Pleševici pokraj Samobora sastao se inicijalni krug Hrvatskog demokratskog zbora, iz kojeg je izrasla Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)
28.02.1989
u Beogradu održan veliki protualbanski miting, uz istovremeno organizovanje «događanje naroda» u Kninu, gdje Srbi protestuju zbog navodne suradnje hrvatskih i slovenačkih političara s «albanskim separatistima» što je predstavljalo početke pobune Srba u Hrvatskoj.
28.03.1989.
Skupština SR Srbije prihvatila amandmane na Ustav SR Srbije, kojima su SAP Vojvodina i SAP Kosovo prestale postojati kao autonomne pokrajine. Ovim činom oduzimanja Vojvodini i Kosovu statusa konstitutivnih jedinica jugoslovenske federacije,skupština SR Srbije je PRAKTIČKI PREKRŠILA USTAV SFRJ iz 1974. i SRUŠILA temelje tako uređene SFRJ.
17.06.1989.
Nakon policijske zabrane osnivačkog skupa u hotelu Panorama (15.06.) u prostorijama NK Borac na Jarunu utemeljena je HDZ a za predsjednika izabran penzionisani general JNA dr. Franjo Tuđman.
28.06.1989.
Na Kosovu polju (Gazi Mestan) Srbi proslavljaju 600-tu godišnjicu bitke na Kosovu gdje je pred milion okupljenih Srba, predsjednik Srbije Milošević zaprijetio oružanim bitkama:
«Kosovsko junaštvo već šest vekova inspiriše naše stvaralaštvo, hrani naš ponos, neda nam da zaboravimo da smo jednom bili vojska velika, hrabra i ponosita, jedna od retkih koja je u gubitku ostala neporažena. Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i PRED BITKAMA, one nisu oružane, mada i takve JOŠ NISU ISKLJUČENE, ali bez obzira kakve da su, one, bitke, se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovanosti. Bez tih dobrih osobina koje su onda davno bile prisutne na polju Kosovu.»
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=-sA45hTU ... r_embedded[/youtube]
09.07.1989.
vjersko slavlje u Kninu se pretvorilo u skup Srba iz Hrvatske i drugih republika gdje su domninirala četnička obilježja i velikosrpske parole «ovo je Srbija; ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića»
10 -12.07.1989.
CK SK Hrvatske kao i Predsjedništvo SR Hrvatske je osudilo iskazivanje srpskog nacionalizma i zatražilo kažnjavanje odgovornih, pa je uhapšeno 14 miitngaša, što je u Beogradu vješto iskorišteno za propagandu kako su Srbi u Hrvatskoj «ugroženi» i da nemaju nacionalnih prava.
30.10.1989.
Članovi Predsjedništva SFRJ Stipe Šuvar i Janez Drnovšek traže aboliciju za uhapšenog Azema Vlasija, bivšeg funkcionera SAP Kosovo.
29.11.1989.
slovenačke vlasti su zabranile javna okupljanja, kako bi spriječile najavljeni sprski miting u Ljubljani za 1.12. i «događanje naroda» koje je imalo za cilj rušenje rukovodstva Slovenije, po već oprobanom scenariju. Kao protumjeru srbijanske institucije pozivaju na prekid svih veza sa Slovenijom, kao i na bojkot slovenačkih proizvoda.
1990
01.01.1990.
Denominirana je valuta SFRJ - 10.000 dinara postalo je 1 dinar; građanima je omogućena kupovina deviza u bankama po kursu 1 DM = 7 dinara, a 1 USD = 12 dinara.
20.-23.01.1990
U Beogradu je održan XIV. izvanredni kongres SKJ; zbog nametanja političkih odluka srbijanskoga vodstva, kongres je napustila slovenačka, a zatim i hrvatska delegacija.
1.02.1990.
Kosovo na ivici građanskog rata. Vojska izlazi na ulice u nekoliko kosovskih gradova. 27 poginulih i 54 povrijeđena demonstranta te jedan poginuo i 43 povrijeđena policajca.
4.02.1990
miting Srba u Karlovcu po viđenom scenariju «događanja naroda»
6.02.1990.
Pripadnici Združenog odreda milicije saveznog SUP-a iz Slovenije napuštaju Kosovo
14.02.1990
Sabor SR Hrvatske usvojio Amandmane na Ustav 54.-63. kojima je ozakonjen višestranački sistem.
17.02.1990
U Kninu osnovana SDS a za predsjednika izabran psihijatar Jovan Rašković.
Na Kosovu uvedeno vanredno stanje, ubijen veći broj albanskih demonstranata.
24.02.1990
Održan prvi opšti sabor HDZ, na kojem Franjo Tuđman izjavljuje:»NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda»
25.02.1990
osnovana Hrvatska stranka prava (HSP) pod vodstvom Dobrosava Parage i Ante Paradžika.
4.03.1990.
Mitinzi Srba, ranije u Karlovcu i sada u Petrovoj Gori zaoštrili su političku situaciju u Hrvatskoj. Uz zastave Srbije, Jugoslavije i Partije, na mitinzima su dominirale velikosrpske i protuhrvatske parole; pokušaj organiziranja "mitinga istine" u selima s većinskim srpskim stanovništvom iz okolice Vukovara (Trpinja, Bobota, Pačetin, Bršadin), spriječio je lokalni SSRN (9.2.).
7.03.1990.
Predsjedništvo SR Hrvatske osudilo je miting na Petrovoj gori, kao napad na SR Hrvatsku.
8.03.1990.
Odluka Skupštine Slovenije kojom se briše riječ «socijalistička» iz naziva ove Republike.
18.03.1990.
Na osnivačkoj skupštini ogranka HDZ-a u Benkovcu pokušaj napada (antentata) na Franju Tuđmana, koji je tokom govora prekidan s jedne strane aplauzima, a s druge zvižducima.
21.03.1990.
U višem sudu u Sarajevu SK BH je registrovan kao politička stranka i to je prva postojeća društveno-politička organizacija u ovoj republici koja je ubilježena zvanično kod nadležnih sudskih organa.
3.04.1990.
Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske odlučilo je da povuče odred milicije RSUP-a iz sastava Združenog odreda saveznog MUP-a na Kosovu.
8.04.1990.
U Sloveniji održani parlamentarni i predsjednički izbori. Na ovim prvim višestranačkim izborima u poslijeratnoj Jugoslaviji većinu poslaničkih mjesta od 55% u Skupštini je osvojila ujedinjena opozicija DEMOS.
16.04.1990
Republički SUP Srbije preuzima sve poslove javne i državne bezbjednosti na Kosovu.
19.04.1990
Predsjedništvo SFRJ ukinulo vanredno stanje na Kosovu i amnestiralo 108 političkih zatvorenika. Poslije toga je uslijedila oslobađajuća presuda za Azema Vlasija.
22.04.1990
U Hrvatskoj je održan prvi krug višestranačkih izbora.
23.04.1990
U drugom krugu predsjedničkih izbora u Sloveniji Milan Kučan dobio 58 % glasova i izabran za predsjednika Republike Slovenije.
6-7.05.1990
Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj (nakon 1938.), uvjerljivo je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). U dva izborna kruga, tzv. većinskim izbornim sustavom, birani su poslanici za Sabor SRH i općinske skupštine. U prvom izbornom krugu HDZ je dobio 42 %, SDP 25 %, a Koalicija narodnog sporazuma 14 % glasova; u drugom izbornom krugu HDZ je postigao apsolutnu većinu (osvojio je 196, SKH-SDP 66, a ostale stranke 69 zastupničkih mjesta u Saboru).
13.05.1990
Zbog velikih nereda na stadionu i sukoba između hrvatskih i srpskih navijačkih grupa, prekinuta je utakmica jugoslavenske 1. fudbalske lige Dinamo - Crvena zvezda u Zagrebu; početak raspadanja zajedničkih jugoslavenskih sportskih liga. Nakon što su "milicajci" intervenirali samo prema hrvatskim navijačima (uglavnom Dinamovi Bad Blue Boysi, ali i pripadnici Hajdukove Torcide, Riječke Armade i drugih hrvatskih navijačkih grupa), represiji "milicije" fizički se suprotstavio nogometaš Dinama Zvonimir Boban, kasnije kapitan hrvatske reprezentacije.
14.05.1990.
Prema nalogu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) iz Beograda, Hrvatskoj je oduzeto naoružanje Teritorijalne obrane (TO) i smješteno u skladišta JNA; povodom toga događaja, predsjednik Predsjedništva SRH Ivo Latin uputio je protest Predsjedništvu SFRJ. Pretpostavlja se da je TO Hrvatske obuhvaćala 240.000 vojnika s ratnim rasporedom, pa se procjenjuje da je u skladištima TO na području Hrvatske bilo oko 200.000 pušaka raznih tipova, oko 1400 minobacača raznih kalibara, oko 10.000 ručnih bacača, oko 500 protuoklopnih raketnih sustava, velik broj topova i velike količine minsko-eksplozivnih sredstava i vojne opreme; od toga je sačuvano samo ono što se nalazilo pod direktnom kontrolom republičke (hrvatske) izvršne vlasti - oko 9000 cijevi raznih kalibara. Slovenija je uspjela zadržati oko 30 % oružja svoje TO.
Uglavnom, tako je izvršeno razoružavanje onih snaga koje bi se mogle suprotstaviti konceptu Velike Srbije. Smještaj, prebacivanje i čuvanje oduzetog naoružanja vršeno je u vojnim magacinima koji su većinom bili locirani na teritorijama sa većinskim srpskim stanovništvom.
15.05.1990
Borislav Jović preuzeo dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ u narednom jednogodišnjem mandatu od dotadašnjeg Janeza Drnovšeka iz Slovenije, dok je Stipe Šuvar novi potpredsjednik.
26.05.1990
U Sarajevu osnovana SDA a za predsjednika izabrana Alija Izetbegović.
30.05.1990.
Održana je konstituirajuća sjednica višestranačkoga Sabora SRH (taj datum započeo se obilježavati kao Dan državnosti); za predsjednika Predsjedništva SRH Sabor je izabrao dr. Franju Tuđmana. Srpska demokratska stranka (SDS) suspendirala je odnose s Hrvatskim saborom.
27.06.1990.
Skupština opštine Knin donijela je odluku o osnivanju tzv. Zajednice opština sjeverne Dalmacije i južne Like, kojoj mogu pristupiti i druge hrvatske opštine sa srpskim stanovništvom; u pojedinim opštinskim vijećima vijećnici iz HDZ-a i SDP-a suprotstavili su se tome. Ustavni sud SRH poništio je odluku Skupštine opštine Knin.
2.07.1990
Skupština Slovenije usvojila Deklaraciju o punoj suverenosti države Republike Slovenije, na osnovu kojeg je republičkim zakonima dana prednost nad saveznim.
Skupština Kosova proglasila je Kosovo republikom (ravnopravnom i neovisnom jedinicom jugoslavenske federacije), na što je Srbija odgovorila vojno-policijskim terorom.
5.07.1990
Prema Zakonu o prestanku rada Skupštine SAP Kosovo i njenog Izvršnog vijeća, koji su usvojili delegati sva tri vijeća Skupštine Srbije, njihova prava i dužnosti pokrajinske Skupštine i vlade preuzimaju organi Republike Srbije.
12.07.1990
U Sarajevu osnovana SDS, za predsjednika izabran Radovan Karadžić.
17.07.1990
U centru Sava u Beogradu završen prvi kongres Socijalisitčke partije Srbije- SPS i za predsjednika nove partije izabran ubjedljivom većinom Slobodan Milošević.
25.07.1990
Sabor SRH usvojio je amandmane (64. - 75.) na Ustav, prema kojima je Republika Hrvatska postala suverena država. Iz naziva države uklonjen je pridjev "socijalistička", utvrđen je novi ("povijesni") grb (šahovnica) i zastava, a promijenjeni su i nazivi državnih dužnosti (predsjednik Predsjedništva postaje predsjednik, Izvršno vijeće Sabora - Vlada RH, republički sekretar - ministar).
U Srbu održan sabor Srba na kojem je usvojena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda i osnovano srpsko nacionalno vijeće. Među 5.000 prisutnih mogle su se vidjeti srpske zastave sa četiri «s» dok se Šešelj pojavio sa četničkom zastavom.
29.07.1990
Predsjednik SIV-a Ante Marković na mitingu na Kozari objavljuje osnivanje sopstvene stranke – Savez reformskih snaga Jugoslavije.
13.08.1990
većina učesnika referenduma u Duvnu izjasnila se da ovo mjesto ponovo dobije ime Tomislavgrad.
16.08.1990
Srpsko nacionalno vijeće je donijelo odluku o raspisivanju referenduma o autonomiji Srba u Hrvatskoj.
17.08.1990
Na dan referenduma o srpskoj autonomiji Vlada RH najavila da će referendum spriječiti «svim sredstvima pravne države». Specijalne policijske jedinice iz Zagreba, Zadra, Gospića nasilno upadaju u stanicu milicije u Benkovcu, Korenici, Srbu i Donjem Lapcu i oduzimaju oružje rezervnog sastava milicije. Kao odgovor, Srbi otimaju oružje od rezervnog sastava milicije u Benkovcu, podižu barikade na saobraćainicama i time je praktično POČEO «srpski ustanak» ili «balvan revolucija» u Kninskoj Krajini. Ustavni sud RH proglasio je referendum Srba ilegalnim, protuustavnim i nevažećim.
18.08.1990
Uz prisustvo 5.000 ljudi u sarajevskoj Skenderiji osnovan HDZ BH.
20.08.1990
SIV traži od hrvatskih vlasti da ne sprječavaju plebiscit Srba, a od stanovnika Kninske Krajine da uklone barikade.
25.08.1990
Na izvanrednom zasjedanju Hrvatskoga sabora donijeta je Rezolucija o zaštiti ustavnog demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Republici Hrvatskoj. Stipe Šuvar opozvan je iz Predsjedništva SFRJ, a na njegovo mjesto izabran je predsjednik vlade Stjepan Mesić; Josip Manolić postao je novi predsjednik vlade RH, Martin Špegelj novi ministar obrane, a za potpredsjednika Sabora, kao predstavnik srpske nacionalne manjine u RH, izabran je Simo Rajić.
27.08.1990.
Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u Splitu je svečano otvorio XV. europsko prvenstvo u atletici, što je izazvalo proteste u uredu Predsjedništva SFRJ - jer je to pravo predsjednika države (SFRJ).
05.09.1990
Jovan Rašković, predsjednik glavnog odbora SDS: «Ako dođe do konfederativnog preuređenja Jugoslavije Srbi u Hrvatskoj tražiće prostornu autonomiju. U slučaju potpunog cijepanja Jugoslavije, onda srpski narod u Hrvatskoj ima puno pravo da odluči s kim će i kuda dalje»
11.09.1990
Došlo deo sukoba Srba i Muslimana u Foči.
16.09.1990
Na predizbornom skupu SDA u Velikoj Kladuši, Alija rekao: Ukoliko se Slovenija i Hrvatska izdvoje, Bosna i Hercegovina neće ostati sa ostatkom Jugoslavije.
18.09.1990
Opozvan Davorin Perinović sa funkcije predsjednika HDZ BH a za v.d. izabran Stjepan Kljujić.
28.09.1990
U prepunoj velikoj sali «Sava-centra» u Beogradu na svečan način usvojen i proglašen novi Ustav Republike Srbije. Pokrajine GUBE atribute državnosti i postaju oblik teritorijalne autonomije.
30.09.1990
Zbog pokušaja premještanja oružja iz milicijskih stanica u opštinama sa većinskim srpskim stanovništvom na Baniji došlo do masovnijeg okupljanja srba. Intervenisale specijalne jedinice MUP Hrvatske i uhapsile 360 ljudi.
Inače su pojačana teroristička djelovanja srpskih pobunjenika u Hrvatskoj: diverzije, krađe, preuzimanja oružja iz skladišta JNA, oružani napadi na hrvatske policajce i civile (napade na policijske stanice na Banovini predvodili su četnici i kriminalci pridošli iz Beograda - 27./28.09.); prolazak građana koji nisu bili srpske nacionalnosti kroz samoproglašenu "Krajinu" postao je rizičan.
01.10.1990
Srpsko nacionalno vijeće na sjednici u Srbu proglasilo je srpsku autonomiju na etničkim i istorijskim teritorijama na kojima živi srpski narod, a koje se nalaze unutar sadašnje granice Republike Hrvatske kao federalne jedinice SFRJ. U saopštenju, sa potpisom Milana Babića, predsjednika Srpskog nacionalnog vijeća, naglašava se da je takva odluka donesena na osnovu izražene volje srpskog naroda na plebiscitu o sprskoj autonomiji provedenom od 19. avgusta do 2. septembra ove godine. Ukupno se prema ovom izvještaju izjasnilo 756.781 ljudi, od čega je za srpsku autonomiju glasalo 756.549.
03.10.1990
u Kninskoj Krajini blokiran sav drumski i željeznički saobraćaj. Odlaskom specijalnih jedinica MUP Hrvatska zabilježeno je i prvo vraćanje otetog naoružanja iz SJB Dvor na Uni.
Predsjedništva Slovenije i Hrvatske uputila su Predsjedništvu SFRJ prijedlog novog, konfederativnog uređenja države; Jugoslavija bi se trebala preustrojiti u savez suverenih država.
Predsjedništvo SFRJ izdalo je saopštenje da komandovanje i rukovođenje jedinicama TO U Sloveniji ostaje u nadležnosti JNA, čime se poništava odluka Skupštine Slovenije od 27. i 28. septembra
04.10.1990
16 pripadnika vojne policije u 23.00 sati zauzelo zgradu Republičkog štaba TO Slovenije u centru Ljubljane.
06.10.1990
Objavljen projekat konfederalnog modela Jugoslavije, kojeg su Predsjedništva Hrvatske i Slovenije 3. oktobra dostavilia Predsjedništvu SFRJ.
16.10.1990
Ponovo postavljen spomenik hrvatskom banu Jelaćiću na središnji trg Zagreba
19.10.1990
Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine shodno naređenju Generalštaba oružanih snaga SFRJ donosi odluku o povlačenju naoružanja i opreme Teritorijalne odbrane u vojne magacine JNA. Ovu odluku nisu ispoštovale 23 općine sa većinskim hrvatskim stanovništvom i 17 općina sa većinskim srpskim stanovništvom.
1988. godine MTS Teritorijalne odbrane SRBiH bila su smještena u 632 razna objekta i to; u 148 objekata JNA, 383 objekta radnih organizacija, 71 objektu republičkog MUP-a i u 30 objekata Teritorijalne odbrane (TO).
TO SRBiH tada je raspolagala oko 270 000 cijevi streljačkog naoružanja, 18 240 minobacača, ručnih bacača i Protivavionskih topova, 211 protivoklopnih i protivavionskih raketa, oko 85 000 000 metaka za streljačko naoružanje, 580 tona minskoeksplozivnih sredstava i municije kalibra preko 14,5 mm i preko 2000 sredstava veze. Vrijednost navedenih MTS procijenjena je na 600 miliona US dolara.Tek u martu 1992. godine Predsjedništvo BiH preispitalo je odluku od 19. oktobra 1990. i stavilo je van snage zahtijevajući početak pregovora sa JNA o vraćanju naoružanja TO.
31.10.1990
U banja Luci održana promocija SDS-a Karadžić izjavljuje:Nema nezavisne države Hrvatske, ni nezavisne države BiH.
18.11.1990
Održani su prvi slobodni izbori u BiH, na kojima su najveći broj glasova odnijele "nacionalne stranke". Stranka demokratske akcije (osnovana 26.5. 1990.) 37,8 % (86 poslaničkih mjesta), Srpska demokratska stranka (osnovana 12.7. 1990.) - 26,5 % (72 mjesta), Hrvatska demokratska zajednica (osnovana 18.8. 1990.) - 14,7 % (44 mjesta), Reformirani komunisti - 6 % (20 mjesta), Savez reformskih snaga A. Markovića 5,6 % (13 mjesta).
29.11.1990
U Dvoru na Uni uhapšen Željko Ražnjatović Arkan sa oružjem i četničkim obilježjima.
9.12.1990
Milošević kao kandidat SPS dobio 65% glasova na prvim poslijeratnim višestranačkim izborima u Republici Srbiji i time izabran za predsjednika.
19.12.1990
SDA kandidovala Aliju za predsjednika Predsjedništva BiH i time otklonila bilo kakve pretpostavke da bi budući predsjednik mogao biti Fikret Abdić koji je na izborima dobio najviše glasova.
20.12.1990
Zasjedanje Skupštine BH čime je zvanično uspostavljena nova vlast. Predsjednik Predsjedništva je Alija Izetbegović, skupštine Momčilo Krajišnik, vlade Jure Pelivan.
21.12.1990
U Kninu svečano proglašen Statut autonomne oblasti.
22.12.1990
Sabor Republike Hrvatske proglasio je novi Ustav RH (Božićni ustav); trodioba vlasti (zakonodavna, izvršna i sudska) i polupredsjednički sustav.
Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost.
U Kninu je proglašena tzv. Srpska autonomna oblast (SAO) Krajina (općine Obrovac,Benkovac,Gračac, Korenica, Dvor na Uni, Glina, Vojnić i Hrvatska Kostajnica); isto se dogodilo i u ostalim općinama RH u kojima su živjeli Srbi: SAO Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem (26.02.'91.) i SAO Zapadna Slavonija
23.12.1990
Slovenija je na plebiscitu odlučila da istupi iz Jugoslavije, a proces će trajati narednih 6 mjeseci. Od ukupno 1.459.722 građanina sa pravom glasa izašlo je 93,2% i za samostalnost glasalo 88,2%.
28.12.1990.
Zaduživši se kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara, (oko 1,4 milijarde USD) Srbija je upala u monetarni sustav Jugoslavije i srušila njezinu jedinstvenu financijsku politiku.
1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događaja
Moderator: anex
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#1 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događaja
Last edited by Pickoo on 27/09/2012 17:41, edited 1 time in total.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#2 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
1991
5.01.1991.
Policijske stanice u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici otkazale su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) RH i ušle u sastav tzv. krajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) odnosno formirale SUP Krajine, na osnovu odluke IV SAO Krajine.
06.01.1991
Srbi iz opštine Titova Korenica otimaju oružje iz Spomen doma na Plitvičkim jezerima
( trofejno oružje )
9.01.1991
Predsjedništvo SFRJ izdaje naredbu o rasformiranju svih neregularnih oružanih snaga i vraćanje oružja, ilegalno unijetog u zemlju jedinicama JNA. Bilo je to direktno upereno protiv legalnih sastava snaga sigurnosti Republike Hrvatske i Republike Slovenije, te su se Slovenija i Hrvatska izjasnile da neće dozvoliti sprovođenje ove naredbe na svojoj teritoriji, jer bi predstavljalo uplitanje JNA u nadležnosti MUP-a.
10.01.1991.
Skupština Slovenije uputila Memorandum SIV-u povodom upada Srbije u monetarni sistem SFRJ, u kojem je saopšteno da će Slovenija od savezne vlade preuzeti poreske i carinske poslove.
Početak pregovora Predsjednika jugoslavenskih republika o ustavnoj budućnosti jugoslavenske federacije
17.01.1991.
Zbog iračke okupacije Kuvajta, Saveznici (29 zemalja) započeli su vojnu intervenciju na Irak (Pustinjska oluja); do 27.02. Irak je poražen.
20.01.1991.
Ministri obrane i unutarnjih poslova Republike Slovenije i Republike Hrvatske potpisali su dogovor o međusobnoj vojnoj suradnji.
22.01.1991
U Beogradu su počeli razgovori o budućnosti Jugoslavije između delegacije BH i Srbije, koje predvode Alija i Milošević
24.01.1991.
Američki ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poručio je predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD neće prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti.
25.01.1991
Na televiziji je prikazana emisija informativnog centra SSNO o ilegalnom uvozu oružja u Hrvatsku, pod nazivom «Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj» ( slučaj «Špegelj») koja je trebala poslužiti kao podloga uvođenju vanrednoga stanja.Predsjedništvo SFRJ nije se složilo s prijedlogom Srbije da se dopusti intervencija JNA u Hrvatskoj;
Sobranje Makedonije izglasalo je Deklaraciju o suverenosti i neovisnosti Makedonije.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti preimenovana je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU).
30.01.1991
Na zasijedanju Skupštine BH SDA predložila Deklaraciju o državnom suverenitetu i nedjeljivosti BH.
U Beogradu nastavljeni razgovori o političkoj budućnosti Jugoslavije. Druga runda YU samita.
31.01.1991
Vojni sud u Zagrebu izdaje nalog za privođenje Martina Špegelja, ministra obrane Hrvatske zbog umješanosti u aferu uvoza oružja. Vijeće narodne odbrane Hrvatske odbacilo optužbe, a Špegelj nikad nije priveden.
05.02.1991
Ministar inostranih poslova Mađarske obavijestio je jugoslovenskog ambasadora da je dosadašnjom istragom koju provodi mađarska vlada, utvrđeno da je u SFRJ ubačeno 10.000 kalašnjikova.
13.02.1991.
Ured predsjednika RH odgovorio je Vuku Draškoviću, predsjedniku srbijanske pročetničke stranke SPO, na njegovo optužujuće pismo hrvatskom predsjedniku.
Iz odgovora Ureda predsjednika RH:
... Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske? Nadamo se da se ne zauzimate za ljude iz terorističkog podzemlja u kakve spada uhićena Arkanova grupa. Ali čak i onda kad bi bili sasvim u pravu da su hrvatskom vodstvu 'potčinjene povampirene aveti Endehazije' ... 'teroristi i umobolni ljudi', od Vas bi se očekivalo da svoj neprikriveni prezir ne proširujete na cijeli hrvatski narod. (...) Čini se da je Vama jedino logično i normalno da hrvatskom narodu takve uvjete diktira Srbija. Povijest je pokazala da Srbija nije bila sposobna da se ni 'moralno, ni civilizacijski, ni vojnički, ni razumski' nametne Hrvatskoj. Vrijedi li uopće Vama, s predrasudama s kojima nastupate, ponavljati povijesne činjenice da je hrvatski narod sam svoju slobodu, ustajući protiv fašizma pa i protiv NDH stvorene u okviru Hitlerovog imperijalnog poretka iz rata - prije nego što je Srbija oslobođena od partizanske vojske, bugarske vojske i Crvene armije - izišao sa 5 od 9 armijskih korpusa NOV-a? Znate li uopće (želite li znati?) da je u najpresudnijim bitkama na Neretvi i Sutjesci bilo najviše Hrvata? Odakle Vam ili bilo kome pravo na starateljstvo nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, na razoružavanje njezine Teritorijalne obrane uoči slobodnih izbora, na prijetnje Hrvatskoj dobrovoljačkim odredima iz Srbije i Crne Gore, na dreku zbog naoružavanja legalnih organa hrvatske policije? Vrijedi li uopće bilo kakav argument protiv mržnje s kojom Vi i Vama slični pobornici velikosrpskog ekspanzionizma nastupate?
16.02.1991
Dolazak specijalnih jedinica MUP-a Hrvatske na područje Plitvičkih jezera izazvao je brojne proteste lokalnog srpskog stanovništva. Inače se održavaju novi mitinzi Srba po Hrvatskoj, na kojima se odbacuje Ustav RH te prijeti Hrvatima i hrvatskoj vlasti (Knin i Vukovar - 2.02. Beli Manastir - 6.02., Dalj - 24.02., Bobota, Mirkovci, Trpinja, Borovo Selo - 9.03.)
20.02.1991
Vlada Hrvatske podnijela je Saboru ustavni zakon po kome u Hrvatskoj važe samo zakoni ove republike, čime je praktički suspendovan Ustav SFRJ.
22.02.1991.
Sabor Republike Hrvatske prihvatio je Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnoga poretka RH te naglasio da u slučaju kolizije sa saveznim zakonima prednost imaju republički (istu odluku znatno ranije donijela je Skupština Slovenije 28.02.)
Samozvano Srpsko nacionalno vijeće SAO Krajine usvojilo je Rezoluciju o razdruživanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji zajedno s ostalim narodima i republikama koje prihvaćaju zajedničku državu.
24.02.1991
Nakon završetka 11.kongresa SK BH, ona prestaje da postoji i transformiše se u SDP BH.
28.02.1991
Višesatna rasprava u Skupštini BH o prijedlogu Deklaracije o suverenosti i nedjeljivosti Republike BH koju je predložila SDA, a poslanici su upoznati i sa stavom ove stranke da se opredjeljuje za konfederaciju.
Srpsko nacionalno vijeće usvojilo rezoluciju o razdruživanju SAO Krajina sa Hrvatskom. Tako su praktično stavljeni van snage svi zakoni RH na području SAO Krajine.
1.03.1991
Proglašena autonomija Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema. Oblast ima površinu 2.500 km2 na kojoj živi 135.800 stanovnika, od čega 95% Srbi.
Policajci srpske nacionalnosti zaposleni u MUP-u RH, zajedno s mobiliziranim rezervistima, upali su u policijsku stanicu u Pakracu i razoružali sve policajce Hrvate.
2.03.1991
Specijalne jedinice MUP-a RH protjerale su srpske ekstremiste iz Pakraca i pokušale preuzeti milicijsku stanicu; po nalogu Predsjedništva SFRJ na pakračke trgove i ulice izašla su oklopna vozila JNA, no hrvatska policija je zadržala nadzor nad gradom. To je bio prvi veći sukob hrvatskih redarstvenih snaga sa srpskim pobunjenicima. Srbijanski mediji raširili su glasine o stradanju i pokolju Srba u Pakracu i Hrvatskoj; takve lažne glasine demantirao je (4.03.) i Savezni (jugoslavenski) Sekretarijat unutrašnjih poslova (SSUP ).
3.03.1991
Miting SDS-a pod nazivom «BH u Jugoslaviji» u Banja Luci pred 50.000 ljudi, izjava Karadžića: Za srpski narod izvan federativne Jugoslavije postoji još jedna opcija – velika Srbija.
4.03.1991
Postignut dogovor jugoslovenskog i hrvatskog rukovodstva po kojem specijalna jedinica MUP-a napušta Pakrac, a JNA ostaje.
9.03.1991
Opozicija u Beogradu održala miting koji je završen krvavim obračunom demonstranata i policijskih snaga, pri čemu su poginuli jedan demonstrant i jedan milicioner. Po nalogu Predsjedništva SFRJ, a na zahtjev srpske vlasti, na ulice su izašli tenkovi. Uslijedila su hapšenja. Lider najjače opozicione stranke SPO Vuk Drašković je uhapšen.
13.03.1991.
Predsjednik Republike Hrvatske Tuđman razgovarao je u Zagrebu s delegacijom Srba iz SDS-a za Slavoniju i Baranju; razgovori su ponudili nadu da će Srbi iz Hrvatske prihvatiti RH kao svoju državu.
Jugoslavenski ministar obrane, general Veljko Kadijević, potajice se u Moskvi susreo s generalom Jazovim radi kupnje sovjetskoga oružja i radi dobivanja podrške od SSSR-a za pučističke planove JNA.
U BiH stigle malobrojne jedinice UNPROFOR-a. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović u Sarajevu primio komandanta UNPROFOR-a Satiša Nambijara.
15.03.1991
Nakon velikih demonstracija u Beogradu od 9.3. u kojima je intervenirala i vojska, na sjednici Predsjedništva SFRJ vojni vrh zatražio je uvođenje izvanrednog stanja; dramatičnim glasanjem to su onemogućili predstavnici Hrvatske, Slovenije, Makedonije i BiH (presudan je bio glas predstavnika BiH, Srbina Bogića Bogićevića).Borislav Jović, «razočaran» neuspjehom planiranog vojnog udara daje ostavku.
17.03.1991.
Na vanrednoj sjednici, održanoj u Kninu, IZ SAO Krajina usvojilo prijedlog odluke o izdvajanju 6 opština u sastavu Krajine iz RH.
19.03.1991
Štab Vrhovne komande izdaje saopštenje u kojem se kaže da Predsjedništvo SFRJ na svojim sjednicama održanim 12-15. marta nije prihvatilo prijedlog Štaba Vrhovne komande da se preduzmu odgovarajuće mjere koje bi garantovale spriječavanje međunacionalnih oružanih sukoba i građanskog rata i osigurale uslove za miran, demokratski i na Ustavu i zakonima zasnovan rasplet jugoslovenske krize.
20.03.1991
Skupština Srbije odbila je ostavku Borislava Jovića na članstvo u Predsjedništvo SFRJ, koji se vraća na dužnost, a dan kasnije bira Sejdu Bajramovića za člana Predsjedništva SFRJ ispred Kosova.
Europska zajednica zauzela je stajalište da su unutarnje i vanjske granice Jugoslavije nepromjenjive (princip Završnog akta iz Helsinkija, 1975.).
21.03.1991.
Na proširenoj sjednici SFRJ (7. YU samit) postignut je dogovor da predsjednici republika započnu pregovore o budućnosti Jugoslavije.
25.03.1991
U Karađorđevu iznenadni i u tajnosti održan sastanak Miloševića i Tuđmana.
Na sastanku, koji je organiziran uz strogu diskreciju, dogovorena je podjela Bosne i Hercegovine čime bi se trebalo trajno riješiti jugoslavensko, odnosno srpsko – hrvatsko pitanje u regionu. Jedan od konkretnih zaključaka sastanka u Karađorđevu odnosio se na predaju Bosanskog Broda, Dervente i Odžaka Srbima u Bosni i Hercegovini, dok bi ovi zauzvrat prepustili Hercegovinu Hrvatima. Tako su stečeni uvjeti za stvaranje tzv. posavskog koridora koji će tokom rata 1992 godine, u operaciji »Vidovdan« uspostaviti snage bosanskih Srba. Koridor je sve do završetka balkanskih sukoba 1995. godine korišten za snabdijevanje srpskih snaga na područjima Bosanske Krajine i snaga samoproglašene Republike Srpske Krajine, na području Republike Hrvatske.
28.03.1991.
U skladu sa dogovorom da predsjednici republika započnu pregovore o budućnosti Jugoslavije, postignut na sjednici Predsjedništva SFRJ, održan je u Splitu prvi od ukupno 6 takvih susreta tokom narednih mjeseci. Ni tada, ni na sljedećim susretima (Beograd - 4.04., Brdo kod Kranja - 11.04., Ohrid - 18.04., Cetinje - 29.04. i Sarajevo - 6.06.), kao ni na posebnim susretima Tuđman - Milošević - Izetbegović, nije postignut sporazum i spriječen rat.
31.03.1991
Specijalne jedinice MUP-a RH vratile su NP Plitvice pod nadzor legalnih redarstvenih snaga RH; u sukobu s naoružanim srpskim pobunjenicima, koji su prethodno (28.03.) zauzeli to područje, poginuo je Josip Jović iz Aržana kod Imotskog - prva žrtva Domovinskoga rata (Krvavi Uskrs). Na područje Plitvica razmjestile su se snage JNA i zaposjele teritorij koji su pobunjeni Srbi zacrtali kao dio srpske "Krajine"; takva taktika (povezanost pobunjenih Srba i JNA) nastavila se i u sljedećim mjesecima.
Na vanrednoj sjednici Predsjedništva SFRJ povodom tih događaja izdato naređenje da se podigne borbena gotovost jedinica JNA a na tom području obezbjede poštovanje prekida vatre.
Gradski odbor SDA Sarajevo osnovao «Patriotsku ligu»
1.04.1991
Izvršno Vijeće SAO Krajine donosi Odluku o prisajedinjenju SAO Krajina Republici Srbiji, prema kojoj Krajina postaje sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije i na kojoj važi Ustav Republike Srbije. Prema velikosrpskim planovima u tzv. SAO Krajinu trebale su ući opštine: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac te sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih opština i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja.
5.04.1991
Kod Borova Sela pobunjeni Srbi prave barikade na putevima i organizuju noćne straže.
8.04.1991.
Alijina izjava: Mislim da ne postoji mogućnost dogovora Tuđmana i Miloševića na račun BiH. Njih dvojica nisu Cvetković i Maček, te ni vrijeme nije isto kao ranije, Jugoslavija nije ista, BiH nije ista» (provaljuje se Alijica)
12.04.1991.
Stvorena je operativna jezgra buduće hrvatske vojske - Zbor narodne garde (ZNG); započele su pripreme za ustrojavanje četiri brigade ZNG. Legendarne hrvatske gardijske brigade, uz specijalne postrojbe MUP-a i MORH-a, podnijele su glavni teret u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske: Prva gardijska brigada - Tigrovi, Druga - Gromovi, Treća - Kune, Četvrta - Pauci te kasnije ustrojene Peta - Sokolovi, Sedma - Pume, Osma (lako-jurišna) - Orlovi, Deveta - Vukovi.
20.04.1991.
nakon mitinga u selu Jagodnjak hrvatska policija uhvatila je, a zatim pustila četničkog vojvodu Vojislava Šešelja (23.04.).
25.04.1991
U čelinačkom hotelu «Turist» konstituisana je Skupština zajednice Bosanske Krajine sa 72 delegata iz 14 krajiških opština.
29.04.1991.
Nakon što je MUP RH u selu Kijevo osnovao policijsku stanicu, JNA i "milicija Krajine" blokirali su selo. Oklopna vozila JNA zaprijetila su i ostalim selima u kojima su otvorene ili su planirane policijske stanice (Kruševo, Polača, Stankovci). Od 17.08. 1990. do maja 1991. zabilježeno je više od 200 slučajeva podmetanja eksploziva i više od 100 oružanih napada srpskih pobunjenika u RH; pri tome je poginulo 16 osoba (15 policajaca), a ranjeno 56 osoba (40 policajaca). Reakcija na to bilo je podmetanje eksploziva i u radnje građana srpske nacionalnosti na "kriznim" područjima.
2.05.1991.
Nakon što su prethodnog dana zarobili 2 hrvatska policajca, srpski teroristi su u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12 i ranili dvadeset i jednog hrvatskoga policajca; istodobno kod Polače pokraj Zadra srpski teroristi su iz zasjede ubili hrvatskoga policajca Franka Lisicu.
Kolona tenkova iz pravca Osijeka krenula ka Borovu Selu.
3.05.1991
Četnički pokret u Srbiji saopštava da se njegovi dobrovoljci nalaze u istočnoj Slavoniji i da su učestvovali u oražunaom sukobu u Borovu Selu.
Na zboru građana srpske nacionalnosti u Šibeniku, rečeno je da su svi ugroženi, ali od politike srpskoga "vožda" Slobodana Miloševića.
5.05.1991
Tri dana u Gospiću su blokirane ulice na prilazu kasarni sa ciljem da se spriječe pokreti vojnih transportera i oklopnih vozila.
6.05.1991
Vojnik JNA Saša Gešovski je poginuo u Splitu ispred komande VPO u nemirima i napadima na JNA, u šta se izrodio mirni protest.
7.05.1991
Više hiljada stanovnika Lištice (danas Široki Brijeg) okupilo se u centru Mostara da bi spriječili prolaz oklopnoj jedinici JNA, koja se iz kasarne u Mostaru uputila prema zapadnoj Hercegovini. Postavljene su i prepreke od kamiona i teških građevinskih mašina na putu od Mostara do Lištice.
8.05.1991
Skupština Slovenije uputila Skupštini SFRJ izjavu o razdruženju do Jugoslavije, koje bi se obavilo najkasnije do 26.juna
Dramatična sjednica Predsjedništva SFRJ na kojoj su prisutni i predsjednici svih republika SFRJ. Generali su zatražili odobrenje intervencije JNA, pa je Hrvatska prisiljena prihvatiti odluku o raspoređivanju prosrpski orijentirane JNA u kriznim područjima između pobunjenih Srba i redarstvenih snaga Hrvatske; JNA otvoreno preuzima ulogu zaštitnika i saveznika pobunjenih Srba u Hrvatskoj.
9.05.1991
Alija se nalazi u Pologu kod Lištice na mjestu blokade tenkovskog ešalona JNA, koja traje treći dan te nastoji da privoli više hiljada građana da uklone blokade i propuste tenkove na «redovnu» vojnu vježbu u okolini Kupresa ( o glupi Alija )
12.05.1991.
U tzv. Krajini održan je nelegalni referendum za sjedinjenje toga područja sa Srbijom i za ostanak u Jugoslaviji; rezultat provedenog "referenduma" 92 % se izjasnilo ZA
15.05.1991
Na sjednici Predsjedništva SFRJ nije izabran predsjednik jer za Stjepana Mesića nije glasala većina, pa je tako formalno država ostala bez šefa države. Srpsko-crnogorski blok odbio je potvrditi Stjepana Mesića za predsjednika (redovna procedura zamjene predsjednika Predsjedništva SFRJ), čime je blokiran rad Predsjedništva SFRJ.
16.05.1991
Na osnovu rezultata nedjeljnog referenduma Skupština SAO Krajine potvrdila je volju glasača: teritorija SAO Krajine postala je sastavni dio državne teritorije Srbije.
17.05.1991.
Republički statistički zavod objavio reuzultate popisa u Hrvatskoj
Prema rezultatima popisa stanovništva, Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika; 3.736.356 Hrvata (78,1 %), 581.663 Srba (12,2 %), 104.041 Jugoslavena (2,2 %), 22.355 Mađara (0,5 %), 21.303 Talijana (0,4 %) itd.
19.05.1991
Na referendum o budućem statusu RH izašlo je 83,56 % građana (od 3.652.225 s pravom glasa); 93,24 % (2.845.521) građana koji su glasovali izjasnilo se za samostalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji bilo je 92,18 % glasača.
22.05.1991
Na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu održana je smotra postrojbi Zbora narodne garde (ZNG), uz direktan TV prijenos.
27.05.1991
Formirana Zajednica opština Istočne i Stare Hercegovine sa većinskim srpskim stanovništvom.
29.05.1991
Skupština Slovenije usvojila rezoluciju za sporazumno razdruživanje od SFRJ.
Predsjednik Srbije Slobodan Milošević daje instrukciju predsjedniku SDS-a (Srpska demokratska stranka) Radovanu Karadžiću da jedinice srpske teritorijalne odbrane i dobrovoljačke jedinice u Bosni i Hercegovini stavi na raspolaganje JNA, kako bi se uspješno realizirao plan »RAM«. Radovan Karadžić dao je naredbu općinskim odborima SDS-a u BiH o mobilizaciji rezervnog sastava policije, Teritorijalne odbrane i dobrovoljaca, kao i naredbu o stavljanju tih formacija pod komandu JNA.
30.05.1991.
Hrvatska proglašava svoju namjeru o napuštanju jugoslavenske federacije 30. 06. 1991. god
6.06.1991.
BiH i Makedonija dali su prijedlog o "zajednici jugoslavenskih republika" ("platforma Izetbegović-Gligorov"), koji nije prihvaćen. U tom razdoblju plan o koordiniranom izlasku triju republika (Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine) iz jugoslavenske federacije NIJE prihvatio predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Također, vođeni su pregovori između Slobodana Miloševića i Adila Zulfikarpašića (vođe Muslimanske bošnjačke organizacije) - tzv. beogradska inicijativa o ostajanju BiH u "krnjoj" Jugoslaviji (ako iz nje istupe Hrvatska i Slovenija); Zulfikarpašićevu "povijesnu inicijativu" odbacila je glavna muslimanska stranka SDA Alije Izetbegovića.
09.06.1991.
Nakon upada paravojnih formacija SAO Krajine (Srpska autonomna oblast na području Hrvatske) na teritoriju BiH, Predsjedništvo BiH na sjednici u Sarajevu osudilo taj čin konstatirajući da je narušen teritorijalni integritet i suverenitet Socijalističke Republike BiH.
10.06.1991.
U Domu policije u Sarajevu održan politički skup oko 400 predstavnika Bošnjaka sa teritorije bivše Jugoslavije. Tom prilikom je uočeno da je srpski nacionalistički korpus na pragu realizacije mračnih genocidnih ciljeva i da zaštita Bošnjaka i BiH podrazumjeva dobro političko i vojno organizovanje. Na skupu je formirano Vijeće odbrane muslimanskog naroda. Kasnije je oformljeno vojno krilo Vijeća nacionalne odbrane Patriotska liga (PL). Patriotska liga će u narednim mjesecima raditi na organiziranju štabova i jedinica. Za organizaciono jačanje PL zaslužna je Stranka demokratske akcije (SDA). Aktivnosti PL u to vrijeme su se svodile na organiziranje i okupljanje patriotski orjentiranih grupa i pojedinaca.
12.06.1991
U Splitu održan sastanak Tuđman-Miloševi-Izetbegović, kao još jedan u nizu pokušaja mirnog razrješenja jugoslovenske krize. Na ponuđene prijedloge o kantonizaciji BH Izetbegović ODBIO razgovore
13.06.1991
«prijedlog koji ima najviše šansi da prođe jest podjela Herceg-Bosne na po dva muslimanska, srpska i hrvatska kantona» piše zagrebački Večernji list u članku «Bosna kao Švicarska»
SDS BH smatra da je ideja o kantonizaciji ove republike veoma zanimljiva, što bi se ona mogla izvršiti po ugledu na Švajcarsku, Holandiju, Belgiju, stoga će SDS podržati ovu ideju.
14.06.1991.
U Zagrebu su srpski teroristi i kriminalci (Željko Ražnatović - Arkan i drugi), osuđeni na 20 mjeseci zatvora zbog pripremanja i pomaganja oružane pobune protiv Republike Hrvatske; svi osuđeni pušteni su iz pritvora do pravomoćnosti presude, čime su postali nedostupni hrvatskoj vlasti.
23.06.1991.
Predstavnici dvanaest zemalja Europske zajednice odlučili su da neće priznati neovisnost Slovenije i Hrvatske, ako te republike jednostrano odluče napustiti Jugoslaviju.
25.06.1991
U skladu s voljom građana izraženom na referendumu, Sabor RH usvojio je Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske (s odgodom stupanja na snagu za 3 mjeseca); granice RH postale su državne. Samostalnost i neovisnost proglasila je i Slovenija.
U Dalmaciji su pobunjeni Srbi ("Martićeva milicija") okupirali sela Bratiškovce, Plastovo, Dobrijeviće i Gardijane a na Banovini su, uz pomoć JNA, blokirali Dvor na Uni i napali policijske stanice u Glini, gdje su zarobili i mučili hrvatske policajce (26.06), i u Kozibrodu pokraj Dvora na Uni (29.06.).
Države Evropske zajednice inicirale su formiranje komisije koja je ispitala da li jugoslavenske republike, koje su tražile nezavisnost, zadovoljavaju kriterije koje se odnose na ustavnu zaštitu manjina (Arbitražna komisija Haške konferencije Evropske zajednice o Jugoslaviji). Komisijom je predsjedavao predsjednik Ustavnog suda Republike Francuske Robert Badinter.
26.06.1991
Na graničnim prelazima Jugoslavije prema Italiji i Austriji skinute table sa oznakama SFRJ i postavljene s oznakama Republike Slovenije. Dan ranije od predviđenog zasijedanja Skupštine Slovenije, ministar Janez Janša je tajno proglasio opštu mobilizaciju TO i rezervnog sastava policije, ukupno oko 70.000 ljudi.
SIV ocijenio da su odluke Slovenije i Hrvatske o osamostaljivanju nelegalne, te izdao naredbu o zabrani uspostavljanja graničnih prelaza unutar teritorije SFRJ, a JNA ovlaštena da uklone ove prelaze i da uspostave kontrolu nad državnim granicama SFRJ koje su zaposjeli slovenački pogranični organi. Povećana je borbena gotovost jedinica JNA u Sloveniji koje su počele sa izvršavanjem naredbe SIV-a o preuzimanju kontrole nad graničnim prelazima.
27.06.1991
Počela je oružana agresija JNA na Sloveniju; nakon 5 dana sklopljeno je primirje. U sukobima u Sloveniji poginulo je 65 ljudi: 37 pripadnika JNA, 12 pripadnika slovenske TO i policije te 16 civila (od toga desetorica stranaca, vozača kamiona, koji su bili blokirani na cestama); ranjeno je 330 osoba. Tih dana širom Slovenije pripadnici TO su barikadama na saobraćajnicama spriječavali kretanje trupa JNA ka graničnim prelazima. Predsjedništvo Slovenije akcije JNA ocjenilo kao akt agresije na nezavisnost Slovenije i pozvalo stanovništvo na pružanje otpora. Praktički Slovenija se našla u ratu.
U Bosanskom Grahovu proglašeno ujedinjenje Bosanske Krajine i SAO Krajine i izdata dekalracija u kojoj je naglašeno da je «ujedinjenje srpstva imperativni zadatak»
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Havijer Perez de Kueljar izrazio zabrinutost da bi prerano i selektivno priznavanje nezavisnosti jugoslavenskih republika moglo proširiti sukob.
28.06.1991
Predstavnici EZ-a i državni sekretar SAD nametnuli su rješenje za sprečavanje krize u SFRJ i rata u Sloveniji: 1.JNA se mora povući najprije u svoje kasarne, a zatim napustiti slovenački teritorij 2. Slovenija i Hrvatska odgađaju za tri mjeseca svoje Deklaracije o neovisnosti; 3.Stjepan Mesić mora biti izabran je za predsjednika Predsjedništva SFRJ, jer je odbijanje njegova izbora u maju otvorilo krizu.
Nakon relativno mirne noći, koja je protekla bez većih sukoba TO Slovenije i JNA vode se borbe za granične prelaze prema Austriji i Italiji.
30.06.1991.
Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić naredio je da JNA odmah obustavi vojne operacije u Sloveniji; američki State Department priopćio je da ne odobrava upotrebu sile i postupke JNA.
1.07.1991
Informativna služba Pete vojne oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu saopštila je da je u prethodnim borbama u Sloveniji život izgubilo 15 pripadnika JNA.
2.07.1991
7 poginulih i 13 ranjenih pripadnika JNA u okršaju u Sloveniji kada su jedinice TO napale JNA kolonu pri povlačenju u skladu sa odlukom Predsjedništva SFRJ i dogovorm sa predstavnicima EU o prekidu vatre.
30 mrtvih i isto toliko ranjenih bilans je sukoba kninskih sprskih pobunjenika i pripadnika MUP RH
3.07.1991
Slovenački ministar za informisanje Jelko Kacin izjavio je da na svim graničnim prelazima u Sloveniji kontrolu vrši slovenačka policija.
Tenkovi JNA ušli su u Baranju i istočnu Slavoniju; druga kolona od oko 380 vozila JNA rasporedila se oko Šida, spremna za napad na Hrvatsku. Nakon što su dobili direktnu pomoć od JNA, srpski pobunejnici započeli su razarati hrvatske gradove i sela (osobito vjerske i kulturne spomenike u njima); pojedinačni incidenti i napadi prerasli su u otvoreni rat Srbije, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske (i BiH) protiv Republike Hrvatske.
4.07.1991
Jugoslavija više nema granice prema Austriji i Italiji-izjava Jelka Kacina
U Kninskoj Krajini obračun kod sela Ljubova između MUP RH i srpske jedincie «Knindže» kapetana Dragana.
Topničko-pješački napad iz Borova Sela i Srbije na Borovo Selo; hrvatski branitelji protjerali su srpske teroriste i četnike iz Borova Sela
5.07.1991.
Europska zajednica (EZ) uvela je embargo na uvoz oružja u SFRJ. S obzirom na vojni potencijal JNA i ogromnu nadmoć u naoružanju srpske paravojske i JNA u odnosu na hrvatske postrojbe, uvođenje embarga išlo je u prilog ostvarivanju ciljeva velikosrpske agresorske politike.
Na sastanku funkcionera Srbije i JNA (Milošević - Jović - Kadijević) dogovorena je vojna odmazda prema Sloveniji i razmještanje jedinica JNA u Hrvatskoj (na područja koja su Srbi željeli izdvojiti iz Hrvatske):
1) Slovencima odgovoriti žestoko svim sredstvima, uključujući i avijaciju. (...) Potom se povući iz Slovenije. (...) Na taj način će se podići moral vojsci, uplašiti Hrvatska i umiriti srpski narod
2) Glavne snage koncentrisati na liniji: Karlovac - Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci - Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta. (...)
3) Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske (JNA).
(zaključci spomenutoga sastanka, prema pisanju njegova sudionika Borislava Jovića)
6.07.1991
u selu Tenja kod Osijeka oružani sukob MUP RH I ZNG sa JNA i srpskim paraformacijama
7.07.1991.
Brijunskom deklaracijom ministarske trojke EZ-a i predstavnika republika, Predsjedništva SFRJ, SIV-a i JNA prihvaćen je mirovni plan EZ-a (od 28.6.) za prestanak rata u Sloveniji; Slovenija i Hrvatska prihvatile su tromjesečni moratorij na aktivnosti vezane za uspostavu nezavisnosti.
Paravojne srpske jedinice protjerale su Hrvate iz istočnoslavonskoga sela Ćelije; selo je zatim opljačkano i zapaljeno.
Nakon što su postrojbe MUP-a i ZNG-a potisnule četnike iz Stare Tenje (5.-6.7.), Jugoslavenska narodna armija se napadom na Osijek otvoreno uključila u borbe na strani srpskih terorista.
16.07.1991.
Napadnuto je Topusko pri čemu je ranjeno 7 pripadnika ZNG
17.07.1991.
Srpska paravojska je napala Jasenice i Lišane kraj Benkovca. Drežnik-Grad (23.7.), razorile i spalile sela na Banovini (Hrvatski Čuntić, Strugu, Jukinac, Kuljane, Kozibrod i druga sela) te okupirale grad Glinu (do 27.7.). Nakon što su početkom jula protjerale četnike sa samog ulaza u Vinkovce, hrvatske postrojbe munjevitom akcijom potisnule su srpske pobunjenike preko "brčanske" pruge i uspostavile liniju prema Mirkovcima (17.07.); međutim, u napadu na Mirkovce, iz kojih su neprestano granatirani Vinkovci, hrvatske postrojbe pretrpjele su velike gubitke (srpskim teroristima presudnu pomoć pružila je JNA).
Na lijevoj obali Une između Dvora i Kostajnice sukobi se rasplamsavaju, stanje duž obale rijeke Une sve više potvrđuje da je rat počeo. Na toj liniji već dva dana se vode borbe između paravojnih srpskih formacija i MUP RH.
18.07.1991
Predsjedništvo Jugoslavije na sjednici donijelo Odluku o premještanju jedinica JNA sa teritorije republike Slovenije u druge dijelove krnje SFRJ.
22.07.1991.
JNA iz Radojčić brda gađali su Josipdol. Krizna žarišta pojavljuju se na području Plaškog i Ogulina. Žarišta su također postala i Vojnić i Vrginmost gdje komandovanje jedinicama provode ljudi koji se osposobljavaju u Kninu. U Karlovcu je sve više prognanika iz Gline, Plitvica, Topuskog.
23.07.1991
Hrvatska traži hitno povlačenje vojske u kasarne i to je uslov za sve buduće pregovore o rješavanju krize, objavljeno je na zatvorenom sastanku Vrhovnog državnog vijeća u Zagrebu.
24.07.1991
Na održanoj konferenciji za štampu SPO saopšteno je da se za srpsku gardu prijavilo 40.000 dobrovoljaca.
25.07.1991.
Topništvo JNA stacionirano u Vojvodini (Jugoslavija) nanijelo je teške gubitke pripadnicima ZNG-a RH, smještenim u središtu za obuku hrvatskih snaga u Erdutu.
27.07.1991.
Srpska paravojska napala Sunju. Žestoki napadi nastavljeni su tokom 1991.; Sunja postaje jedno od legendarnih mjesta u obrani Hrvatske.
29.07.1991
jedinice JNA počele napuštati Sloveniju
Policijska stanica Vrginmost izdvaja se iz sastava MUP RH i uključuje se u tzv. Miliciju SAO Krajine, nad Karlovcem u nekoliko navrata nadlijeću avioni JNA. Pojavljuju se prognanici iz Lasinje i D. Štefanki.
Krizni štab Karlovca i međustranačko vijeće angažiraju se na planiranju aktivnosti za organizaciju života i rada u ratnim uslovima. Zaključak je da se na regiji Karlovac može okupiti i naoružati oko 3.000 ljudi.
30. 07. 1991.
U Zagrebu uspostavljeno Zapovjedništvo ZNG-a, za zapovjednika imenovan general Martin Špegelj, za načelnika stožera pukovnik Imra Agotić.
Na sjednici Vrhovnoga državnoga vijeća nije prihvaćen prijedlog zapovjednika ZNG-a (bivšeg ministra obrane) Martina Špegelja o sveobuhvatnom napadu na kasarne JNA i preotimanju oružja; njegov plan ocijenjen je "nerealnim i opasnim".
Policijska stanica Vojnić izdvaja se iz sastava MUP RH i uključuje se u tzv. Miliciju SAO Krajine.
31.07.1991
Izdana komanda o zauzimanju položaja u Lasinji - pripadnici 1/110 br.
tokom avgusta1991
u žestokim borbama koje se vode, legalno izabrana hrvatska vlast izgubila je nadzor nad 11 opština u kojima su Srbi bili u većini i nad 18 opština u kojima su Srbi imali 10 % - 50 % stanovništva, a borbe su se vodile u još 9 opština (borbama je bilo zahvaćeno 38 od 115 opština u RH). Srpski pobunjenici, uz pomoć JNA, počinili su masakre u Dalju (1.08.) te protjerali Hrvate iz Erduta, Dalja i Aljmaša (1.-3.08.). Uz prethodna ubojstva (u Kozibrodu, Zamlači, Strugi, Kuljanima i drugim selima na Banovini), to su prvi od niza masovnih ubistava civila i ratnih zločina koje su srpske jedinice počinile u Hrvatskoj. Tokom 1991. zločini nad Hrvatima počinjeni su u selima na području općine Glina – avgust / u Berku, Tovarniku, Graboštanima, Stublju i Majuru (Kostajnica), Lovincu, Balincima, Četekovcu, Čojlugu (Slatina), Čorcima kraj Vrhovina ... – septembar / u Vagancu (Korenica), Širokoj Kuli (Gospić), Lovasu, Ivanovom Selu ... – oktobar / u Saborskom, Vukovaru, Škabrnji, Nadinu, Grabovcu, Selištu, Drežniku, Klancu (Kordun) ... – novembar / u Tordincima, Joševici (Glina), Bruškoj (Benkovac), Voćinu, Humu, Čanku ... - decembar '91. Srpske jedinice okupirale su Dalj, Aljmaš i Erdut (1.-3.08..), Gvozdansko i Divušu nedaleko od Dvora 3.08.), Sarvaš (12.08.), Korlat kraj Benkovca, Pecku i Kraljevčane (14.08I.), Staru Tenju, Biskupiju kod Knina (16.08.), Okučane (17.08.), Rajić i sela naseljena srpskim stanovništvom u okolici Daruvara (19.08.), prijevoj Ljubovo (20.08.), Beli Manastir i gotovo cijelu Baranju (21.08.), Staru Gradišku (22.08.), Kijevo (26.08.), Vrliku (28.08.), Skelu kod Gline (29.08.); spomenuta mjesta uglavnom su razrušena i spaljena, a prilikom okupacije srpske postrojbe protjerale su Hrvate i nesrpsko stanovništvo te počinile brojne zločine.
04.08.1991.
Pobunjeni Srbi napali policijsku patrolu kod Budačke Rijeke. Poginuli: Mile Butina, Zlatko Škrlac i Josip Milčić, teško ranjen Nikola Rakocija. Napadači su bili u maskirnim odijelima s oznakama SAO Krajine.
Iste večeri počeo minobacački napad na Saborsko. Za nekoliko sati palo preko 200 granata
05.08.1991.
Vojnici iz Slovenije stigli su u Banja Luku gdje su dočekani sa aplauzima i cvijećem.
07.08.1991.
Minobacačkom paljbom neprijatelj djelovao po Topuskom.
Pobunjeni Srbi oteli kamion "Tehnomerkura", obustavljena opskrba Tušilovića i Krnjaka. 21.30 napadnuta policijska patrola na Slunjskim brdima
10.08.1991.
Od četničkoga metka na Banovini je poginuo snimatelj HTV-a Gordan Lederer, jedna od prvih žrtava među snimateljima i novinarima u Domovinskom ratu; kadrovi njegovih Banijskih praskozorja simboliziraju otpor hrvatskih branitelja u prvim danima srpske agresije
13.08.1991.
05.00 sati napad na Topusko.Komadant garnizona puk. Svetozar Marjanović održao je sastanak s predstavnicima grada Karlovca, Ozlja, D.Rese, Vojnića i Vrginmosta o bezuslovnom prekidu vatre te osiguranja slobodnog protoka roba i ljudi na prometnicama. Traže da se ZNG povuče.
18. 08. 1991.
Snage banjalučko korpusa JNA iz BH preko Save prešle u Hrvatsku, Oklopne jedinice koje je većina stanovnika Nove Gradiške dočekala sa oduševljenjem, prešli su savski most i došli u blizinu Novog Varoša. Tako se JNA otovreno pridružila pobunjenim Srbima u napadu na Hrvatsku (Okučane, Staru i Novu Gradišku).
19.09.1991.
Žestok napad JNA i srpske paravojske na Pakrac.
22.08.1991.
Topusko u okruženju.
Nastavlja se zaprečavanje kasarni i komunikacija u Karlovcu.
Uvode se stalna dežurstva u Kriznom štabu ( prostorije Centra za obavješćivanje Karlovac ). Pod koamndu 110. br. ZNG stavlja se slunjska četa osnovana samoinicijativno.
23.08.1991.
Vlada BH odlučila da se do daljnjeg odloži odlazak septembarske klase regruta iz BH u JNA.
U oružanim borbama u selu Kijevo kod Knina jedinice JNA zarobile su oko 500 pripadnika ZNG. Napadi na Topusko ne jenjavaju
25.-26.08.1991.
Žestok napad JNA i srpske paravojske na Vukovar i Borovo Selo te Otočac i dolinu Gacke
26.08.1991
Po novinskim izvještajima u okolini Vukovara bjesni pravi rat, u kojem učestvuju tenkovi i oklopna vozila.
27.08.1991
Times i Gardian opširno izvještavaju o bespoštednim borbama za Vukovar.
Prostor Topuskog žestoko napadnut.
Saborsko i dalje u okruženju i pod neprestanim djelovanjem srpskih paravojnih formacija i JNA.
28.-30.08.1992.
U Slavonskom Brodu i Vinkovcima zaustavljeno je nekoliko vozova s oružjem i intendantskom opremom JNA iz Slovenije; oružje i oprema oduzeti su i podijeljeni slabo naoružanim hrvatskim postrojbama.
30.08.1992.
Srpski teroristi napali su policijsku stanicu na Plitvicama i protjerali hrvatske policajce. Održan je protest građana ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu.
31.08.1991
U Bosanskoj Kostajnici od granata ispaljenih s hrvatske strane poginula 2 lica a 2 ranjena.
Tokom septembra 1991.
srpske formacije (paravojne i JNA) okupirale su Berak, Bokšić, Orolik i Grabovo (2.09) te Mikluševce, Tompojevce i Čakovce (3.09), Bilje kod Osijeka (do 3.09) i Sotin kraj Vukovara (5.09.) na istočnoslavonskom bojištu; šire područje Okučana, prekinuvši promet na autocesti Zagreb - Lipovac (4.09.), Kruševo i Jasenicu (11.-12.09.) te Lovinac i Sv. Rok u Lici; Hrvatsku Kostajnicu (12.09.) i Dubicu na Banovini; Topusko (14.09.), Kosovac i Gornje Bogićevce (15.09.), a zatim i Čovac, Gređane i Novi Varoš na zapadnoslavonskom bojištu (16.09.); HE Peruča i Rovanjsku (17.09.), čime su izbile na Jadransku magistralu; Slakovce na istočnoslavonskom bojištu (20.09.); sva sela u općini Petrinja (osim Mošćenice, Bresta, Male Gorice, Nebojana, Dumače i Farkašića) i grad Petrinju (do 21.09.); Tovarnik (21.-23.09.) i Svinjarevce na istočnoslavonskom bojištu (22.09.); Veliki Miletinac kod Daruvara (23.09.); Drniš (25.09.) na dalmatinskom, a Ilaču (25.09.), Korođ i Antin (29.09.) te Stare Jankovce (30.09.) na istočnoslavonskom bojištu; Viduševac
1 .09.1991
Proglašeno vanredno stanje u Bosanskoj Kostajnici.
JNA je zaplijenila avion ugandske kompanije s vojnom opremom za hrvatske branitelje; organizatora dopreme, hrvatskoga iseljenika Antuna Kikaša, zarobili su pripadnici JNA, a zatim pretukli i razmijenili za svoga generala Milana Aksentijevića (25.09.).
3 .09.1991
U incidentu na putu Konjević Polje – Bratunac kod sela Kravica ubijena dvojica Bošnjaka.
SSNO sa žaljenjem obavještava cjelokupnu jugoslovensku javnost da se oružani i drugi napadi na pripadnike, jedinice i objekte JNA u RH nastavljaju i poslije potpisivanja Sporazuma o prekidu vatre i Memoranduma o saglasnosti i proširenju posmatračkih aktivnosti posmatračke misije u Jugoslaviji. Od momenta jučerašnjeg potpisivanja Sporazuma i Memoranduma, oružane formacije RH izvršile su 11 napada na jedincie i objekte JNA u kojima je poginulo 4 i ranjeno 12 pripadnika.
7.09.1991.
U Haagu je počela Mirovna konferencija o Jugoslaviji, pod predsjedanjem lorda Carringtona (sudjelovali su svi važniji politički činioci s prostora SFRJ); istaknuta su načela nedopustivosti nasilne promjene granica i zaštite prava svih naroda. Makedonija se na referendumu opredijelila za neovisnost.
9. 09.1991
Ministar MUP RSK Milan Martić je sa grupom oficira JNA uhapšen od strane patrole MUP-a BH na putu Bosanski Novi – Bosanska Krupa. Nastao je protest nekoliko hiljada srba ispred zgrade milicije u Otoci i tražilo njegovo oslobađanje. Usljed velike prijetnje da se izazove požar nacionalnih sukoba srba i Bošnjaka u Krajini, i pod pritiskom te situacije Martić je oslobođen i prebačen helikopterom u Knin.
11.09.1991
Objelodanjena je platforma Predsjedništva BH za ostvarivanje suverenosti BH, koju su usvojili bošnjački i hrvatski članovi Predsjedništva, dok su srpski članovi objavili svoj paralelni dokument. U Skupštini BH SDA, HDZ i SDP su potvrdili da su za samostalnu i cjelovitu BH, dok su poslanici SDS opredjeljeni za federativnu Jugoslaviju sa raspoloženjem da se federalizira i sama BH.
12.09.1991
U Trebinju na sjednici Skupštine zajednice opština Istočne i Stare Hercegovine donesena je Odluka o proglašenju SAO Hercegovine u čijem sastavu su opštine:Trebinje, Bileća, Gacko, Nevesinje, Kalinovik, Ljubinje, Rudo i Čajniče. SAO Hercegovina, kako stoji u Odluci, je neodvojivi dio savezne države federativne Jugoslavije i sastavni dio federalne jedinice BH.
MORH zapovijeda aktivno i pasivno blokiranje jedinica i kasarni JNA i isključivanje komunalnih usluga. Na širem području Karlovca ima oko 6.000 naoružanih pripadnika JNA i pobunjenih Srba, dok je organizirano oko 1.400 hrvatskih branitelja.
12.-13.09.1991.
Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a
13.09.1991.
Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV).
Pripadnici ZNG na prostorima Slunjskih brda djelovali iz pješadijskog naoružanja te oštetili helikopter JNA. Zarobljen general Aksentijević
14.09.1991
Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman naredio je opšti napad na kasarne i vojne objekte JNA u Hrvatskoj.
Osvajanje kasarni imalo je presudan značaj za obranu Hrvatske, jer je zadobiveni ratni plijen (više od 230 tenkova, 150 oklopnih transportera, 18 različitih brodova, 400 većih topova, 180.000 pušaka, ogromna količina streljiva i druga vojna oprema) bio višestruko veći od oružja s kojim je Hrvatska do tada raspolagala (ukupna vrijednost preuzetoga procjenjuje se na 700 miliona USD).
Usporedbe radi, procjenjuje se da je JNA uoči Domovinskoga rata raspolagala sa:
489 borbenih aviona,
214 naoružanih helikoptera,
230 različitih ratnih brodova,
1.863 tenka,
3.760 oklopnih transportera i BVP,
19.029 topničkih cijevi, od toga:
- 1799 protutenkovskih topova,
- 4200 beztrzajnih topova,
- 6400 minobacača,
- 1934 oruđa "teškog" topništva,
- 250 samohodnih topova
- 4286 protuavionskih topova,
- 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan)
JNA je bila udarni dio Oružanih snaga SFRJ.
Do kraja 1988. sastojala se od 6 armija, Vojnopomorske oblasti, RV i PVO i jednog samostalnog korpusa. Krajem 1988. JNA je prema planu «Jedinstvo» prešla na vojno-teritorijalnu organizaciju u kojoj su armije zamijenjene vojnim oblastima. Značajka nove organizacije bila je protuustavno podređivanje TO-a komandi JNA u ratu, konkretno republičkih i pokrajinskih štabova TO-a u ratu komadantima Vojnih oblasti, a jedinice TO-a komandama korpusa. Ovakva organizacija dijelom je funkcionirala i u miru što se vidjelo u Sloveniji i Hrvatskoj tokom 1990. godine. Od snaga JNA u Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, Gorskom kotaru, Lici, Kordunu i Banovini osnovana je 5. vojna oblast sa sjedištem u Zagrebu. Peta vojna oblast sastojala se od podstožernih jedinica, četiri korpusa, od čega dva u Hrvatskoj i jedne pješadijska divizija. Zračnu podršku 5. vojnoj oblasti pružao je 5. korpus Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane sa sjedištem u Zagrebu. Ostali, veći dio teritorija Hrvatske bio je podijeljen između
1. vojne oblasti i Vojnopomorske oblasti. 1. vojna oblast sa sjedištem u Beogradu
obuhvaćala je Slavoniju, preko 17. korpusa koji je imao sjedište u Tuzli.
Vojnopomorska oblast sa sjedištem u Splitu bila je nadležna za jadransku obalu i dio sjeverne Dalmacije, a sastojala se od Flote, tri vojnopomorska sektora i korpusa kopnene vojske u Kninu. S ovakvom strukturom JNA je ušla u rat. Do kraja 1991. hrvatske snage su zarobile Varaždinski korpus, Riječki je premješten u istočnu Hercegovinu, a Komanda Zagrebačkog korpusa premještena je u Bihać. Za vođenje
borbe, JNA je osnovala dvije operativne skupine, OG-1 za područje Banovine
i većeg dijela Korduna, i OG-3 za južni dio Korduna i Liku. Na kraju 1991. pre-
ma novom ustroju ukinuta je 5. vojna oblast i umjesto nje je osnovana 2. vojna
oblast sa sjedištem u Sarajevu. U njezin je sastav ušao 10. korpus iz bivše 5. vojne
oblasti, te 4., 5. i 17. korpus iz 1. vojne oblasti, kao i 9. korpus iz bivše Vojnopomorske oblasti. Snage JNA na području istočne Hercegovine i Crne Gore od 2. i 13. korpusa, ušle su u sastav 4. vojne oblasti. Ovakva se podjela zadržala do
sredine maja 1992. kada je JNA formalno nestala s istorijske scene.
Početkom 1990. godine JNA je imala 275.341 ljudi od kojih je u 5. vojnoj
oblasti bilo 45.559 ljudi. Krajem 1990. JNA je u RH imala približno oko 60.000
ljudi. Prema ratnom ustroju imala je 1.058.378 ljudi. Prema podacima M.
Sekulića, JNA je 1991. na mobilizaciju pozvala 142.058 osoba ili sedam posto
vojnih obveznika do 45 godina starosti s područja Bosne i Hercegovine, Srbije
i Crne Gore. Prema istom izvoru JNA je u drugoj polovici 1991. na teritoriju
Hrvatske pod svojim zapovijedanjem imala 112.443 vojnika i starješinu. Od
toga je 96.625 ljudi bilo iz sastava JNA, a 15.818 iz sastava Teritorijalne obrane.
Oružane snage pobunjenih Srba nastale su najvećim dijelom na postojećoj
strukturi unutrašnjih poslova i narodne obrane. Prva oružana formacija bila je
milicija. Nastala je odmetanjem ljudstva i policijskih jedinica iz Ministarstva
unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Službeno je osnovana u januaru 1991.
godine kao Sekretarijat za unutarnje poslove sa sjedištem u Kninu. Početkom
septembra 1991. imala je oko 2900 ljudi. Za djelovanje u bojnim zadaćama milicija
SAO Krajine je početkom oktobra podređena zapovjednicima TO-a.
Uzor za vojno organiziranje bila je prostorna struktura TO-a. U zapadnim
dijelovima Hrvatske u julu su osnovani ratni opštinski i regionalni štabovi. U avgustu su od regionalnih štabova osnovane tri operativne zone Teritorijalne obrane SAO Krajine: za područje sjeverne Dalmacije i Like, za područje Korduna i za područje Banovine. Teritorijalna obrana organizirala se u štabove, odrede, čete i vodove. Od jeseni 1991. TO SAO Krajine bila je sastavni dio Oružanih snaga SFRJ. Prema formaciji TO SAO Krajine je bez Slavonije imala 24.410 ljudi.
U septembru je JNA kadrovski pojačala snage pobunjenih hrvatskih Srba. Veći
broj oficira i mlađih oficira dobio je 20. 09. 1991. postavljenja i upućen je
u Hrvatsku kako bi vodio srpske pobunjenike. JNA je osnovala svoj Štab TO
SAO Krajine i tri operativne zone. Zonski štab TO za istočnu Slavoniju, Baranju
i zapadni Srijem osnovan je tek u decembru 1991. nakon proglašenja Republike
Srpske Krajine. U novembru su Općinski štabovi TO-a preustrojeni,
a s odredske strukture prešlo se na brigadnu strukturu. Ukupno je osnovana
21 brigada i 29 odreda TO-a. Novoustrojene brigade operativno su podređene
komandama JNA i stavljene na njihovu opskrbu.
Pohod Armije na Hrvatsku u septembru 1991. nesumnjivo je imao elemente
razrađene s ratnim planom Sutjeska-2. Srpski problem bio je netransparentan
ratni cilj zbog nesuglasja između Srbije i JNA koja je to trebala provesti u djelo.
Srbija je bila za veliku Srbiju, a JNA za obnovu Jugoslavije. Nakon sukoba u
Sloveniji, srbijanski politički vrh je od vojnog vrha tražio i dobio obećanje da
će Armija glavne snage koncentrirati na crti: «Karlovac – Plitvice na zapadu;
Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti
sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta, odnosno do konačnog
slobodnog opredeljenja naroda na referendumu». Uz to je traženo da se iz Armije
potpuno eliminiraju Hrvati i Slovenci. Na temelju ovog zahtjeva JNA je u
drugoj polovici 1991. pokušala poraziti hrvatske snage
5.01.1991.
Policijske stanice u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici otkazale su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) RH i ušle u sastav tzv. krajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) odnosno formirale SUP Krajine, na osnovu odluke IV SAO Krajine.
06.01.1991
Srbi iz opštine Titova Korenica otimaju oružje iz Spomen doma na Plitvičkim jezerima
( trofejno oružje )
9.01.1991
Predsjedništvo SFRJ izdaje naredbu o rasformiranju svih neregularnih oružanih snaga i vraćanje oružja, ilegalno unijetog u zemlju jedinicama JNA. Bilo je to direktno upereno protiv legalnih sastava snaga sigurnosti Republike Hrvatske i Republike Slovenije, te su se Slovenija i Hrvatska izjasnile da neće dozvoliti sprovođenje ove naredbe na svojoj teritoriji, jer bi predstavljalo uplitanje JNA u nadležnosti MUP-a.
10.01.1991.
Skupština Slovenije uputila Memorandum SIV-u povodom upada Srbije u monetarni sistem SFRJ, u kojem je saopšteno da će Slovenija od savezne vlade preuzeti poreske i carinske poslove.
Početak pregovora Predsjednika jugoslavenskih republika o ustavnoj budućnosti jugoslavenske federacije
17.01.1991.
Zbog iračke okupacije Kuvajta, Saveznici (29 zemalja) započeli su vojnu intervenciju na Irak (Pustinjska oluja); do 27.02. Irak je poražen.
20.01.1991.
Ministri obrane i unutarnjih poslova Republike Slovenije i Republike Hrvatske potpisali su dogovor o međusobnoj vojnoj suradnji.
22.01.1991
U Beogradu su počeli razgovori o budućnosti Jugoslavije između delegacije BH i Srbije, koje predvode Alija i Milošević
24.01.1991.
Američki ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poručio je predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD neće prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti.
25.01.1991
Na televiziji je prikazana emisija informativnog centra SSNO o ilegalnom uvozu oružja u Hrvatsku, pod nazivom «Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj» ( slučaj «Špegelj») koja je trebala poslužiti kao podloga uvođenju vanrednoga stanja.Predsjedništvo SFRJ nije se složilo s prijedlogom Srbije da se dopusti intervencija JNA u Hrvatskoj;
Sobranje Makedonije izglasalo je Deklaraciju o suverenosti i neovisnosti Makedonije.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti preimenovana je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU).
30.01.1991
Na zasijedanju Skupštine BH SDA predložila Deklaraciju o državnom suverenitetu i nedjeljivosti BH.
U Beogradu nastavljeni razgovori o političkoj budućnosti Jugoslavije. Druga runda YU samita.
31.01.1991
Vojni sud u Zagrebu izdaje nalog za privođenje Martina Špegelja, ministra obrane Hrvatske zbog umješanosti u aferu uvoza oružja. Vijeće narodne odbrane Hrvatske odbacilo optužbe, a Špegelj nikad nije priveden.
05.02.1991
Ministar inostranih poslova Mađarske obavijestio je jugoslovenskog ambasadora da je dosadašnjom istragom koju provodi mađarska vlada, utvrđeno da je u SFRJ ubačeno 10.000 kalašnjikova.
13.02.1991.
Ured predsjednika RH odgovorio je Vuku Draškoviću, predsjedniku srbijanske pročetničke stranke SPO, na njegovo optužujuće pismo hrvatskom predsjedniku.
Iz odgovora Ureda predsjednika RH:
... Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske? Nadamo se da se ne zauzimate za ljude iz terorističkog podzemlja u kakve spada uhićena Arkanova grupa. Ali čak i onda kad bi bili sasvim u pravu da su hrvatskom vodstvu 'potčinjene povampirene aveti Endehazije' ... 'teroristi i umobolni ljudi', od Vas bi se očekivalo da svoj neprikriveni prezir ne proširujete na cijeli hrvatski narod. (...) Čini se da je Vama jedino logično i normalno da hrvatskom narodu takve uvjete diktira Srbija. Povijest je pokazala da Srbija nije bila sposobna da se ni 'moralno, ni civilizacijski, ni vojnički, ni razumski' nametne Hrvatskoj. Vrijedi li uopće Vama, s predrasudama s kojima nastupate, ponavljati povijesne činjenice da je hrvatski narod sam svoju slobodu, ustajući protiv fašizma pa i protiv NDH stvorene u okviru Hitlerovog imperijalnog poretka iz rata - prije nego što je Srbija oslobođena od partizanske vojske, bugarske vojske i Crvene armije - izišao sa 5 od 9 armijskih korpusa NOV-a? Znate li uopće (želite li znati?) da je u najpresudnijim bitkama na Neretvi i Sutjesci bilo najviše Hrvata? Odakle Vam ili bilo kome pravo na starateljstvo nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, na razoružavanje njezine Teritorijalne obrane uoči slobodnih izbora, na prijetnje Hrvatskoj dobrovoljačkim odredima iz Srbije i Crne Gore, na dreku zbog naoružavanja legalnih organa hrvatske policije? Vrijedi li uopće bilo kakav argument protiv mržnje s kojom Vi i Vama slični pobornici velikosrpskog ekspanzionizma nastupate?
16.02.1991
Dolazak specijalnih jedinica MUP-a Hrvatske na područje Plitvičkih jezera izazvao je brojne proteste lokalnog srpskog stanovništva. Inače se održavaju novi mitinzi Srba po Hrvatskoj, na kojima se odbacuje Ustav RH te prijeti Hrvatima i hrvatskoj vlasti (Knin i Vukovar - 2.02. Beli Manastir - 6.02., Dalj - 24.02., Bobota, Mirkovci, Trpinja, Borovo Selo - 9.03.)
20.02.1991
Vlada Hrvatske podnijela je Saboru ustavni zakon po kome u Hrvatskoj važe samo zakoni ove republike, čime je praktički suspendovan Ustav SFRJ.
22.02.1991.
Sabor Republike Hrvatske prihvatio je Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnoga poretka RH te naglasio da u slučaju kolizije sa saveznim zakonima prednost imaju republički (istu odluku znatno ranije donijela je Skupština Slovenije 28.02.)
Samozvano Srpsko nacionalno vijeće SAO Krajine usvojilo je Rezoluciju o razdruživanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji zajedno s ostalim narodima i republikama koje prihvaćaju zajedničku državu.
24.02.1991
Nakon završetka 11.kongresa SK BH, ona prestaje da postoji i transformiše se u SDP BH.
28.02.1991
Višesatna rasprava u Skupštini BH o prijedlogu Deklaracije o suverenosti i nedjeljivosti Republike BH koju je predložila SDA, a poslanici su upoznati i sa stavom ove stranke da se opredjeljuje za konfederaciju.
Srpsko nacionalno vijeće usvojilo rezoluciju o razdruživanju SAO Krajina sa Hrvatskom. Tako su praktično stavljeni van snage svi zakoni RH na području SAO Krajine.
1.03.1991
Proglašena autonomija Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema. Oblast ima površinu 2.500 km2 na kojoj živi 135.800 stanovnika, od čega 95% Srbi.
Policajci srpske nacionalnosti zaposleni u MUP-u RH, zajedno s mobiliziranim rezervistima, upali su u policijsku stanicu u Pakracu i razoružali sve policajce Hrvate.
2.03.1991
Specijalne jedinice MUP-a RH protjerale su srpske ekstremiste iz Pakraca i pokušale preuzeti milicijsku stanicu; po nalogu Predsjedništva SFRJ na pakračke trgove i ulice izašla su oklopna vozila JNA, no hrvatska policija je zadržala nadzor nad gradom. To je bio prvi veći sukob hrvatskih redarstvenih snaga sa srpskim pobunjenicima. Srbijanski mediji raširili su glasine o stradanju i pokolju Srba u Pakracu i Hrvatskoj; takve lažne glasine demantirao je (4.03.) i Savezni (jugoslavenski) Sekretarijat unutrašnjih poslova (SSUP ).
3.03.1991
Miting SDS-a pod nazivom «BH u Jugoslaviji» u Banja Luci pred 50.000 ljudi, izjava Karadžića: Za srpski narod izvan federativne Jugoslavije postoji još jedna opcija – velika Srbija.
4.03.1991
Postignut dogovor jugoslovenskog i hrvatskog rukovodstva po kojem specijalna jedinica MUP-a napušta Pakrac, a JNA ostaje.
9.03.1991
Opozicija u Beogradu održala miting koji je završen krvavim obračunom demonstranata i policijskih snaga, pri čemu su poginuli jedan demonstrant i jedan milicioner. Po nalogu Predsjedništva SFRJ, a na zahtjev srpske vlasti, na ulice su izašli tenkovi. Uslijedila su hapšenja. Lider najjače opozicione stranke SPO Vuk Drašković je uhapšen.
13.03.1991.
Predsjednik Republike Hrvatske Tuđman razgovarao je u Zagrebu s delegacijom Srba iz SDS-a za Slavoniju i Baranju; razgovori su ponudili nadu da će Srbi iz Hrvatske prihvatiti RH kao svoju državu.
Jugoslavenski ministar obrane, general Veljko Kadijević, potajice se u Moskvi susreo s generalom Jazovim radi kupnje sovjetskoga oružja i radi dobivanja podrške od SSSR-a za pučističke planove JNA.
U BiH stigle malobrojne jedinice UNPROFOR-a. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović u Sarajevu primio komandanta UNPROFOR-a Satiša Nambijara.
15.03.1991
Nakon velikih demonstracija u Beogradu od 9.3. u kojima je intervenirala i vojska, na sjednici Predsjedništva SFRJ vojni vrh zatražio je uvođenje izvanrednog stanja; dramatičnim glasanjem to su onemogućili predstavnici Hrvatske, Slovenije, Makedonije i BiH (presudan je bio glas predstavnika BiH, Srbina Bogića Bogićevića).Borislav Jović, «razočaran» neuspjehom planiranog vojnog udara daje ostavku.
17.03.1991.
Na vanrednoj sjednici, održanoj u Kninu, IZ SAO Krajina usvojilo prijedlog odluke o izdvajanju 6 opština u sastavu Krajine iz RH.
19.03.1991
Štab Vrhovne komande izdaje saopštenje u kojem se kaže da Predsjedništvo SFRJ na svojim sjednicama održanim 12-15. marta nije prihvatilo prijedlog Štaba Vrhovne komande da se preduzmu odgovarajuće mjere koje bi garantovale spriječavanje međunacionalnih oružanih sukoba i građanskog rata i osigurale uslove za miran, demokratski i na Ustavu i zakonima zasnovan rasplet jugoslovenske krize.
20.03.1991
Skupština Srbije odbila je ostavku Borislava Jovića na članstvo u Predsjedništvo SFRJ, koji se vraća na dužnost, a dan kasnije bira Sejdu Bajramovića za člana Predsjedništva SFRJ ispred Kosova.
Europska zajednica zauzela je stajalište da su unutarnje i vanjske granice Jugoslavije nepromjenjive (princip Završnog akta iz Helsinkija, 1975.).
21.03.1991.
Na proširenoj sjednici SFRJ (7. YU samit) postignut je dogovor da predsjednici republika započnu pregovore o budućnosti Jugoslavije.
25.03.1991
U Karađorđevu iznenadni i u tajnosti održan sastanak Miloševića i Tuđmana.
Na sastanku, koji je organiziran uz strogu diskreciju, dogovorena je podjela Bosne i Hercegovine čime bi se trebalo trajno riješiti jugoslavensko, odnosno srpsko – hrvatsko pitanje u regionu. Jedan od konkretnih zaključaka sastanka u Karađorđevu odnosio se na predaju Bosanskog Broda, Dervente i Odžaka Srbima u Bosni i Hercegovini, dok bi ovi zauzvrat prepustili Hercegovinu Hrvatima. Tako su stečeni uvjeti za stvaranje tzv. posavskog koridora koji će tokom rata 1992 godine, u operaciji »Vidovdan« uspostaviti snage bosanskih Srba. Koridor je sve do završetka balkanskih sukoba 1995. godine korišten za snabdijevanje srpskih snaga na područjima Bosanske Krajine i snaga samoproglašene Republike Srpske Krajine, na području Republike Hrvatske.
28.03.1991.
U skladu sa dogovorom da predsjednici republika započnu pregovore o budućnosti Jugoslavije, postignut na sjednici Predsjedništva SFRJ, održan je u Splitu prvi od ukupno 6 takvih susreta tokom narednih mjeseci. Ni tada, ni na sljedećim susretima (Beograd - 4.04., Brdo kod Kranja - 11.04., Ohrid - 18.04., Cetinje - 29.04. i Sarajevo - 6.06.), kao ni na posebnim susretima Tuđman - Milošević - Izetbegović, nije postignut sporazum i spriječen rat.
31.03.1991
Specijalne jedinice MUP-a RH vratile su NP Plitvice pod nadzor legalnih redarstvenih snaga RH; u sukobu s naoružanim srpskim pobunjenicima, koji su prethodno (28.03.) zauzeli to područje, poginuo je Josip Jović iz Aržana kod Imotskog - prva žrtva Domovinskoga rata (Krvavi Uskrs). Na područje Plitvica razmjestile su se snage JNA i zaposjele teritorij koji su pobunjeni Srbi zacrtali kao dio srpske "Krajine"; takva taktika (povezanost pobunjenih Srba i JNA) nastavila se i u sljedećim mjesecima.
Na vanrednoj sjednici Predsjedništva SFRJ povodom tih događaja izdato naređenje da se podigne borbena gotovost jedinica JNA a na tom području obezbjede poštovanje prekida vatre.
Gradski odbor SDA Sarajevo osnovao «Patriotsku ligu»
1.04.1991
Izvršno Vijeće SAO Krajine donosi Odluku o prisajedinjenju SAO Krajina Republici Srbiji, prema kojoj Krajina postaje sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije i na kojoj važi Ustav Republike Srbije. Prema velikosrpskim planovima u tzv. SAO Krajinu trebale su ući opštine: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac te sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih opština i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja.
5.04.1991
Kod Borova Sela pobunjeni Srbi prave barikade na putevima i organizuju noćne straže.
8.04.1991.
Alijina izjava: Mislim da ne postoji mogućnost dogovora Tuđmana i Miloševića na račun BiH. Njih dvojica nisu Cvetković i Maček, te ni vrijeme nije isto kao ranije, Jugoslavija nije ista, BiH nije ista» (provaljuje se Alijica)
12.04.1991.
Stvorena je operativna jezgra buduće hrvatske vojske - Zbor narodne garde (ZNG); započele su pripreme za ustrojavanje četiri brigade ZNG. Legendarne hrvatske gardijske brigade, uz specijalne postrojbe MUP-a i MORH-a, podnijele su glavni teret u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske: Prva gardijska brigada - Tigrovi, Druga - Gromovi, Treća - Kune, Četvrta - Pauci te kasnije ustrojene Peta - Sokolovi, Sedma - Pume, Osma (lako-jurišna) - Orlovi, Deveta - Vukovi.
20.04.1991.
nakon mitinga u selu Jagodnjak hrvatska policija uhvatila je, a zatim pustila četničkog vojvodu Vojislava Šešelja (23.04.).
25.04.1991
U čelinačkom hotelu «Turist» konstituisana je Skupština zajednice Bosanske Krajine sa 72 delegata iz 14 krajiških opština.
29.04.1991.
Nakon što je MUP RH u selu Kijevo osnovao policijsku stanicu, JNA i "milicija Krajine" blokirali su selo. Oklopna vozila JNA zaprijetila su i ostalim selima u kojima su otvorene ili su planirane policijske stanice (Kruševo, Polača, Stankovci). Od 17.08. 1990. do maja 1991. zabilježeno je više od 200 slučajeva podmetanja eksploziva i više od 100 oružanih napada srpskih pobunjenika u RH; pri tome je poginulo 16 osoba (15 policajaca), a ranjeno 56 osoba (40 policajaca). Reakcija na to bilo je podmetanje eksploziva i u radnje građana srpske nacionalnosti na "kriznim" područjima.
2.05.1991.
Nakon što su prethodnog dana zarobili 2 hrvatska policajca, srpski teroristi su u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12 i ranili dvadeset i jednog hrvatskoga policajca; istodobno kod Polače pokraj Zadra srpski teroristi su iz zasjede ubili hrvatskoga policajca Franka Lisicu.
Kolona tenkova iz pravca Osijeka krenula ka Borovu Selu.
3.05.1991
Četnički pokret u Srbiji saopštava da se njegovi dobrovoljci nalaze u istočnoj Slavoniji i da su učestvovali u oražunaom sukobu u Borovu Selu.
Na zboru građana srpske nacionalnosti u Šibeniku, rečeno je da su svi ugroženi, ali od politike srpskoga "vožda" Slobodana Miloševića.
5.05.1991
Tri dana u Gospiću su blokirane ulice na prilazu kasarni sa ciljem da se spriječe pokreti vojnih transportera i oklopnih vozila.
6.05.1991
Vojnik JNA Saša Gešovski je poginuo u Splitu ispred komande VPO u nemirima i napadima na JNA, u šta se izrodio mirni protest.
7.05.1991
Više hiljada stanovnika Lištice (danas Široki Brijeg) okupilo se u centru Mostara da bi spriječili prolaz oklopnoj jedinici JNA, koja se iz kasarne u Mostaru uputila prema zapadnoj Hercegovini. Postavljene su i prepreke od kamiona i teških građevinskih mašina na putu od Mostara do Lištice.
8.05.1991
Skupština Slovenije uputila Skupštini SFRJ izjavu o razdruženju do Jugoslavije, koje bi se obavilo najkasnije do 26.juna
Dramatična sjednica Predsjedništva SFRJ na kojoj su prisutni i predsjednici svih republika SFRJ. Generali su zatražili odobrenje intervencije JNA, pa je Hrvatska prisiljena prihvatiti odluku o raspoređivanju prosrpski orijentirane JNA u kriznim područjima između pobunjenih Srba i redarstvenih snaga Hrvatske; JNA otvoreno preuzima ulogu zaštitnika i saveznika pobunjenih Srba u Hrvatskoj.
9.05.1991
Alija se nalazi u Pologu kod Lištice na mjestu blokade tenkovskog ešalona JNA, koja traje treći dan te nastoji da privoli više hiljada građana da uklone blokade i propuste tenkove na «redovnu» vojnu vježbu u okolini Kupresa ( o glupi Alija )
12.05.1991.
U tzv. Krajini održan je nelegalni referendum za sjedinjenje toga područja sa Srbijom i za ostanak u Jugoslaviji; rezultat provedenog "referenduma" 92 % se izjasnilo ZA
15.05.1991
Na sjednici Predsjedništva SFRJ nije izabran predsjednik jer za Stjepana Mesića nije glasala većina, pa je tako formalno država ostala bez šefa države. Srpsko-crnogorski blok odbio je potvrditi Stjepana Mesića za predsjednika (redovna procedura zamjene predsjednika Predsjedništva SFRJ), čime je blokiran rad Predsjedništva SFRJ.
16.05.1991
Na osnovu rezultata nedjeljnog referenduma Skupština SAO Krajine potvrdila je volju glasača: teritorija SAO Krajine postala je sastavni dio državne teritorije Srbije.
17.05.1991.
Republički statistički zavod objavio reuzultate popisa u Hrvatskoj
Prema rezultatima popisa stanovništva, Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika; 3.736.356 Hrvata (78,1 %), 581.663 Srba (12,2 %), 104.041 Jugoslavena (2,2 %), 22.355 Mađara (0,5 %), 21.303 Talijana (0,4 %) itd.
19.05.1991
Na referendum o budućem statusu RH izašlo je 83,56 % građana (od 3.652.225 s pravom glasa); 93,24 % (2.845.521) građana koji su glasovali izjasnilo se za samostalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji bilo je 92,18 % glasača.
22.05.1991
Na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu održana je smotra postrojbi Zbora narodne garde (ZNG), uz direktan TV prijenos.
27.05.1991
Formirana Zajednica opština Istočne i Stare Hercegovine sa većinskim srpskim stanovništvom.
29.05.1991
Skupština Slovenije usvojila rezoluciju za sporazumno razdruživanje od SFRJ.
Predsjednik Srbije Slobodan Milošević daje instrukciju predsjedniku SDS-a (Srpska demokratska stranka) Radovanu Karadžiću da jedinice srpske teritorijalne odbrane i dobrovoljačke jedinice u Bosni i Hercegovini stavi na raspolaganje JNA, kako bi se uspješno realizirao plan »RAM«. Radovan Karadžić dao je naredbu općinskim odborima SDS-a u BiH o mobilizaciji rezervnog sastava policije, Teritorijalne odbrane i dobrovoljaca, kao i naredbu o stavljanju tih formacija pod komandu JNA.
30.05.1991.
Hrvatska proglašava svoju namjeru o napuštanju jugoslavenske federacije 30. 06. 1991. god
6.06.1991.
BiH i Makedonija dali su prijedlog o "zajednici jugoslavenskih republika" ("platforma Izetbegović-Gligorov"), koji nije prihvaćen. U tom razdoblju plan o koordiniranom izlasku triju republika (Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine) iz jugoslavenske federacije NIJE prihvatio predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Također, vođeni su pregovori između Slobodana Miloševića i Adila Zulfikarpašića (vođe Muslimanske bošnjačke organizacije) - tzv. beogradska inicijativa o ostajanju BiH u "krnjoj" Jugoslaviji (ako iz nje istupe Hrvatska i Slovenija); Zulfikarpašićevu "povijesnu inicijativu" odbacila je glavna muslimanska stranka SDA Alije Izetbegovića.
09.06.1991.
Nakon upada paravojnih formacija SAO Krajine (Srpska autonomna oblast na području Hrvatske) na teritoriju BiH, Predsjedništvo BiH na sjednici u Sarajevu osudilo taj čin konstatirajući da je narušen teritorijalni integritet i suverenitet Socijalističke Republike BiH.
10.06.1991.
U Domu policije u Sarajevu održan politički skup oko 400 predstavnika Bošnjaka sa teritorije bivše Jugoslavije. Tom prilikom je uočeno da je srpski nacionalistički korpus na pragu realizacije mračnih genocidnih ciljeva i da zaštita Bošnjaka i BiH podrazumjeva dobro političko i vojno organizovanje. Na skupu je formirano Vijeće odbrane muslimanskog naroda. Kasnije je oformljeno vojno krilo Vijeća nacionalne odbrane Patriotska liga (PL). Patriotska liga će u narednim mjesecima raditi na organiziranju štabova i jedinica. Za organizaciono jačanje PL zaslužna je Stranka demokratske akcije (SDA). Aktivnosti PL u to vrijeme su se svodile na organiziranje i okupljanje patriotski orjentiranih grupa i pojedinaca.
12.06.1991
U Splitu održan sastanak Tuđman-Miloševi-Izetbegović, kao još jedan u nizu pokušaja mirnog razrješenja jugoslovenske krize. Na ponuđene prijedloge o kantonizaciji BH Izetbegović ODBIO razgovore
13.06.1991
«prijedlog koji ima najviše šansi da prođe jest podjela Herceg-Bosne na po dva muslimanska, srpska i hrvatska kantona» piše zagrebački Večernji list u članku «Bosna kao Švicarska»
SDS BH smatra da je ideja o kantonizaciji ove republike veoma zanimljiva, što bi se ona mogla izvršiti po ugledu na Švajcarsku, Holandiju, Belgiju, stoga će SDS podržati ovu ideju.
14.06.1991.
U Zagrebu su srpski teroristi i kriminalci (Željko Ražnatović - Arkan i drugi), osuđeni na 20 mjeseci zatvora zbog pripremanja i pomaganja oružane pobune protiv Republike Hrvatske; svi osuđeni pušteni su iz pritvora do pravomoćnosti presude, čime su postali nedostupni hrvatskoj vlasti.
23.06.1991.
Predstavnici dvanaest zemalja Europske zajednice odlučili su da neće priznati neovisnost Slovenije i Hrvatske, ako te republike jednostrano odluče napustiti Jugoslaviju.
25.06.1991
U skladu s voljom građana izraženom na referendumu, Sabor RH usvojio je Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske (s odgodom stupanja na snagu za 3 mjeseca); granice RH postale su državne. Samostalnost i neovisnost proglasila je i Slovenija.
U Dalmaciji su pobunjeni Srbi ("Martićeva milicija") okupirali sela Bratiškovce, Plastovo, Dobrijeviće i Gardijane a na Banovini su, uz pomoć JNA, blokirali Dvor na Uni i napali policijske stanice u Glini, gdje su zarobili i mučili hrvatske policajce (26.06), i u Kozibrodu pokraj Dvora na Uni (29.06.).
Države Evropske zajednice inicirale su formiranje komisije koja je ispitala da li jugoslavenske republike, koje su tražile nezavisnost, zadovoljavaju kriterije koje se odnose na ustavnu zaštitu manjina (Arbitražna komisija Haške konferencije Evropske zajednice o Jugoslaviji). Komisijom je predsjedavao predsjednik Ustavnog suda Republike Francuske Robert Badinter.
26.06.1991
Na graničnim prelazima Jugoslavije prema Italiji i Austriji skinute table sa oznakama SFRJ i postavljene s oznakama Republike Slovenije. Dan ranije od predviđenog zasijedanja Skupštine Slovenije, ministar Janez Janša je tajno proglasio opštu mobilizaciju TO i rezervnog sastava policije, ukupno oko 70.000 ljudi.
SIV ocijenio da su odluke Slovenije i Hrvatske o osamostaljivanju nelegalne, te izdao naredbu o zabrani uspostavljanja graničnih prelaza unutar teritorije SFRJ, a JNA ovlaštena da uklone ove prelaze i da uspostave kontrolu nad državnim granicama SFRJ koje su zaposjeli slovenački pogranični organi. Povećana je borbena gotovost jedinica JNA u Sloveniji koje su počele sa izvršavanjem naredbe SIV-a o preuzimanju kontrole nad graničnim prelazima.
27.06.1991
Počela je oružana agresija JNA na Sloveniju; nakon 5 dana sklopljeno je primirje. U sukobima u Sloveniji poginulo je 65 ljudi: 37 pripadnika JNA, 12 pripadnika slovenske TO i policije te 16 civila (od toga desetorica stranaca, vozača kamiona, koji su bili blokirani na cestama); ranjeno je 330 osoba. Tih dana širom Slovenije pripadnici TO su barikadama na saobraćajnicama spriječavali kretanje trupa JNA ka graničnim prelazima. Predsjedništvo Slovenije akcije JNA ocjenilo kao akt agresije na nezavisnost Slovenije i pozvalo stanovništvo na pružanje otpora. Praktički Slovenija se našla u ratu.
U Bosanskom Grahovu proglašeno ujedinjenje Bosanske Krajine i SAO Krajine i izdata dekalracija u kojoj je naglašeno da je «ujedinjenje srpstva imperativni zadatak»
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Havijer Perez de Kueljar izrazio zabrinutost da bi prerano i selektivno priznavanje nezavisnosti jugoslavenskih republika moglo proširiti sukob.
28.06.1991
Predstavnici EZ-a i državni sekretar SAD nametnuli su rješenje za sprečavanje krize u SFRJ i rata u Sloveniji: 1.JNA se mora povući najprije u svoje kasarne, a zatim napustiti slovenački teritorij 2. Slovenija i Hrvatska odgađaju za tri mjeseca svoje Deklaracije o neovisnosti; 3.Stjepan Mesić mora biti izabran je za predsjednika Predsjedništva SFRJ, jer je odbijanje njegova izbora u maju otvorilo krizu.
Nakon relativno mirne noći, koja je protekla bez većih sukoba TO Slovenije i JNA vode se borbe za granične prelaze prema Austriji i Italiji.
30.06.1991.
Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić naredio je da JNA odmah obustavi vojne operacije u Sloveniji; američki State Department priopćio je da ne odobrava upotrebu sile i postupke JNA.
1.07.1991
Informativna služba Pete vojne oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu saopštila je da je u prethodnim borbama u Sloveniji život izgubilo 15 pripadnika JNA.
2.07.1991
7 poginulih i 13 ranjenih pripadnika JNA u okršaju u Sloveniji kada su jedinice TO napale JNA kolonu pri povlačenju u skladu sa odlukom Predsjedništva SFRJ i dogovorm sa predstavnicima EU o prekidu vatre.
30 mrtvih i isto toliko ranjenih bilans je sukoba kninskih sprskih pobunjenika i pripadnika MUP RH
3.07.1991
Slovenački ministar za informisanje Jelko Kacin izjavio je da na svim graničnim prelazima u Sloveniji kontrolu vrši slovenačka policija.
Tenkovi JNA ušli su u Baranju i istočnu Slavoniju; druga kolona od oko 380 vozila JNA rasporedila se oko Šida, spremna za napad na Hrvatsku. Nakon što su dobili direktnu pomoć od JNA, srpski pobunejnici započeli su razarati hrvatske gradove i sela (osobito vjerske i kulturne spomenike u njima); pojedinačni incidenti i napadi prerasli su u otvoreni rat Srbije, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske (i BiH) protiv Republike Hrvatske.
4.07.1991
Jugoslavija više nema granice prema Austriji i Italiji-izjava Jelka Kacina
U Kninskoj Krajini obračun kod sela Ljubova između MUP RH i srpske jedincie «Knindže» kapetana Dragana.
Topničko-pješački napad iz Borova Sela i Srbije na Borovo Selo; hrvatski branitelji protjerali su srpske teroriste i četnike iz Borova Sela
5.07.1991.
Europska zajednica (EZ) uvela je embargo na uvoz oružja u SFRJ. S obzirom na vojni potencijal JNA i ogromnu nadmoć u naoružanju srpske paravojske i JNA u odnosu na hrvatske postrojbe, uvođenje embarga išlo je u prilog ostvarivanju ciljeva velikosrpske agresorske politike.
Na sastanku funkcionera Srbije i JNA (Milošević - Jović - Kadijević) dogovorena je vojna odmazda prema Sloveniji i razmještanje jedinica JNA u Hrvatskoj (na područja koja su Srbi željeli izdvojiti iz Hrvatske):
1) Slovencima odgovoriti žestoko svim sredstvima, uključujući i avijaciju. (...) Potom se povući iz Slovenije. (...) Na taj način će se podići moral vojsci, uplašiti Hrvatska i umiriti srpski narod
2) Glavne snage koncentrisati na liniji: Karlovac - Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci - Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta. (...)
3) Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske (JNA).
(zaključci spomenutoga sastanka, prema pisanju njegova sudionika Borislava Jovića)
6.07.1991
u selu Tenja kod Osijeka oružani sukob MUP RH I ZNG sa JNA i srpskim paraformacijama
7.07.1991.
Brijunskom deklaracijom ministarske trojke EZ-a i predstavnika republika, Predsjedništva SFRJ, SIV-a i JNA prihvaćen je mirovni plan EZ-a (od 28.6.) za prestanak rata u Sloveniji; Slovenija i Hrvatska prihvatile su tromjesečni moratorij na aktivnosti vezane za uspostavu nezavisnosti.
Paravojne srpske jedinice protjerale su Hrvate iz istočnoslavonskoga sela Ćelije; selo je zatim opljačkano i zapaljeno.
Nakon što su postrojbe MUP-a i ZNG-a potisnule četnike iz Stare Tenje (5.-6.7.), Jugoslavenska narodna armija se napadom na Osijek otvoreno uključila u borbe na strani srpskih terorista.
16.07.1991.
Napadnuto je Topusko pri čemu je ranjeno 7 pripadnika ZNG
17.07.1991.
Srpska paravojska je napala Jasenice i Lišane kraj Benkovca. Drežnik-Grad (23.7.), razorile i spalile sela na Banovini (Hrvatski Čuntić, Strugu, Jukinac, Kuljane, Kozibrod i druga sela) te okupirale grad Glinu (do 27.7.). Nakon što su početkom jula protjerale četnike sa samog ulaza u Vinkovce, hrvatske postrojbe munjevitom akcijom potisnule su srpske pobunjenike preko "brčanske" pruge i uspostavile liniju prema Mirkovcima (17.07.); međutim, u napadu na Mirkovce, iz kojih su neprestano granatirani Vinkovci, hrvatske postrojbe pretrpjele su velike gubitke (srpskim teroristima presudnu pomoć pružila je JNA).
Na lijevoj obali Une između Dvora i Kostajnice sukobi se rasplamsavaju, stanje duž obale rijeke Une sve više potvrđuje da je rat počeo. Na toj liniji već dva dana se vode borbe između paravojnih srpskih formacija i MUP RH.
18.07.1991
Predsjedništvo Jugoslavije na sjednici donijelo Odluku o premještanju jedinica JNA sa teritorije republike Slovenije u druge dijelove krnje SFRJ.
22.07.1991.
JNA iz Radojčić brda gađali su Josipdol. Krizna žarišta pojavljuju se na području Plaškog i Ogulina. Žarišta su također postala i Vojnić i Vrginmost gdje komandovanje jedinicama provode ljudi koji se osposobljavaju u Kninu. U Karlovcu je sve više prognanika iz Gline, Plitvica, Topuskog.
23.07.1991
Hrvatska traži hitno povlačenje vojske u kasarne i to je uslov za sve buduće pregovore o rješavanju krize, objavljeno je na zatvorenom sastanku Vrhovnog državnog vijeća u Zagrebu.
24.07.1991
Na održanoj konferenciji za štampu SPO saopšteno je da se za srpsku gardu prijavilo 40.000 dobrovoljaca.
25.07.1991.
Topništvo JNA stacionirano u Vojvodini (Jugoslavija) nanijelo je teške gubitke pripadnicima ZNG-a RH, smještenim u središtu za obuku hrvatskih snaga u Erdutu.
27.07.1991.
Srpska paravojska napala Sunju. Žestoki napadi nastavljeni su tokom 1991.; Sunja postaje jedno od legendarnih mjesta u obrani Hrvatske.
29.07.1991
jedinice JNA počele napuštati Sloveniju
Policijska stanica Vrginmost izdvaja se iz sastava MUP RH i uključuje se u tzv. Miliciju SAO Krajine, nad Karlovcem u nekoliko navrata nadlijeću avioni JNA. Pojavljuju se prognanici iz Lasinje i D. Štefanki.
Krizni štab Karlovca i međustranačko vijeće angažiraju se na planiranju aktivnosti za organizaciju života i rada u ratnim uslovima. Zaključak je da se na regiji Karlovac može okupiti i naoružati oko 3.000 ljudi.
30. 07. 1991.
U Zagrebu uspostavljeno Zapovjedništvo ZNG-a, za zapovjednika imenovan general Martin Špegelj, za načelnika stožera pukovnik Imra Agotić.
Na sjednici Vrhovnoga državnoga vijeća nije prihvaćen prijedlog zapovjednika ZNG-a (bivšeg ministra obrane) Martina Špegelja o sveobuhvatnom napadu na kasarne JNA i preotimanju oružja; njegov plan ocijenjen je "nerealnim i opasnim".
Policijska stanica Vojnić izdvaja se iz sastava MUP RH i uključuje se u tzv. Miliciju SAO Krajine.
31.07.1991
Izdana komanda o zauzimanju položaja u Lasinji - pripadnici 1/110 br.
tokom avgusta1991
u žestokim borbama koje se vode, legalno izabrana hrvatska vlast izgubila je nadzor nad 11 opština u kojima su Srbi bili u većini i nad 18 opština u kojima su Srbi imali 10 % - 50 % stanovništva, a borbe su se vodile u još 9 opština (borbama je bilo zahvaćeno 38 od 115 opština u RH). Srpski pobunjenici, uz pomoć JNA, počinili su masakre u Dalju (1.08.) te protjerali Hrvate iz Erduta, Dalja i Aljmaša (1.-3.08.). Uz prethodna ubojstva (u Kozibrodu, Zamlači, Strugi, Kuljanima i drugim selima na Banovini), to su prvi od niza masovnih ubistava civila i ratnih zločina koje su srpske jedinice počinile u Hrvatskoj. Tokom 1991. zločini nad Hrvatima počinjeni su u selima na području općine Glina – avgust / u Berku, Tovarniku, Graboštanima, Stublju i Majuru (Kostajnica), Lovincu, Balincima, Četekovcu, Čojlugu (Slatina), Čorcima kraj Vrhovina ... – septembar / u Vagancu (Korenica), Širokoj Kuli (Gospić), Lovasu, Ivanovom Selu ... – oktobar / u Saborskom, Vukovaru, Škabrnji, Nadinu, Grabovcu, Selištu, Drežniku, Klancu (Kordun) ... – novembar / u Tordincima, Joševici (Glina), Bruškoj (Benkovac), Voćinu, Humu, Čanku ... - decembar '91. Srpske jedinice okupirale su Dalj, Aljmaš i Erdut (1.-3.08..), Gvozdansko i Divušu nedaleko od Dvora 3.08.), Sarvaš (12.08.), Korlat kraj Benkovca, Pecku i Kraljevčane (14.08I.), Staru Tenju, Biskupiju kod Knina (16.08.), Okučane (17.08.), Rajić i sela naseljena srpskim stanovništvom u okolici Daruvara (19.08.), prijevoj Ljubovo (20.08.), Beli Manastir i gotovo cijelu Baranju (21.08.), Staru Gradišku (22.08.), Kijevo (26.08.), Vrliku (28.08.), Skelu kod Gline (29.08.); spomenuta mjesta uglavnom su razrušena i spaljena, a prilikom okupacije srpske postrojbe protjerale su Hrvate i nesrpsko stanovništvo te počinile brojne zločine.
04.08.1991.
Pobunjeni Srbi napali policijsku patrolu kod Budačke Rijeke. Poginuli: Mile Butina, Zlatko Škrlac i Josip Milčić, teško ranjen Nikola Rakocija. Napadači su bili u maskirnim odijelima s oznakama SAO Krajine.
Iste večeri počeo minobacački napad na Saborsko. Za nekoliko sati palo preko 200 granata
05.08.1991.
Vojnici iz Slovenije stigli su u Banja Luku gdje su dočekani sa aplauzima i cvijećem.
07.08.1991.
Minobacačkom paljbom neprijatelj djelovao po Topuskom.
Pobunjeni Srbi oteli kamion "Tehnomerkura", obustavljena opskrba Tušilovića i Krnjaka. 21.30 napadnuta policijska patrola na Slunjskim brdima
10.08.1991.
Od četničkoga metka na Banovini je poginuo snimatelj HTV-a Gordan Lederer, jedna od prvih žrtava među snimateljima i novinarima u Domovinskom ratu; kadrovi njegovih Banijskih praskozorja simboliziraju otpor hrvatskih branitelja u prvim danima srpske agresije
13.08.1991.
05.00 sati napad na Topusko.Komadant garnizona puk. Svetozar Marjanović održao je sastanak s predstavnicima grada Karlovca, Ozlja, D.Rese, Vojnića i Vrginmosta o bezuslovnom prekidu vatre te osiguranja slobodnog protoka roba i ljudi na prometnicama. Traže da se ZNG povuče.
18. 08. 1991.
Snage banjalučko korpusa JNA iz BH preko Save prešle u Hrvatsku, Oklopne jedinice koje je većina stanovnika Nove Gradiške dočekala sa oduševljenjem, prešli su savski most i došli u blizinu Novog Varoša. Tako se JNA otovreno pridružila pobunjenim Srbima u napadu na Hrvatsku (Okučane, Staru i Novu Gradišku).
19.09.1991.
Žestok napad JNA i srpske paravojske na Pakrac.
22.08.1991.
Topusko u okruženju.
Nastavlja se zaprečavanje kasarni i komunikacija u Karlovcu.
Uvode se stalna dežurstva u Kriznom štabu ( prostorije Centra za obavješćivanje Karlovac ). Pod koamndu 110. br. ZNG stavlja se slunjska četa osnovana samoinicijativno.
23.08.1991.
Vlada BH odlučila da se do daljnjeg odloži odlazak septembarske klase regruta iz BH u JNA.
U oružanim borbama u selu Kijevo kod Knina jedinice JNA zarobile su oko 500 pripadnika ZNG. Napadi na Topusko ne jenjavaju
25.-26.08.1991.
Žestok napad JNA i srpske paravojske na Vukovar i Borovo Selo te Otočac i dolinu Gacke
26.08.1991
Po novinskim izvještajima u okolini Vukovara bjesni pravi rat, u kojem učestvuju tenkovi i oklopna vozila.
27.08.1991
Times i Gardian opširno izvještavaju o bespoštednim borbama za Vukovar.
Prostor Topuskog žestoko napadnut.
Saborsko i dalje u okruženju i pod neprestanim djelovanjem srpskih paravojnih formacija i JNA.
28.-30.08.1992.
U Slavonskom Brodu i Vinkovcima zaustavljeno je nekoliko vozova s oružjem i intendantskom opremom JNA iz Slovenije; oružje i oprema oduzeti su i podijeljeni slabo naoružanim hrvatskim postrojbama.
30.08.1992.
Srpski teroristi napali su policijsku stanicu na Plitvicama i protjerali hrvatske policajce. Održan je protest građana ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu.
31.08.1991
U Bosanskoj Kostajnici od granata ispaljenih s hrvatske strane poginula 2 lica a 2 ranjena.
Tokom septembra 1991.
srpske formacije (paravojne i JNA) okupirale su Berak, Bokšić, Orolik i Grabovo (2.09) te Mikluševce, Tompojevce i Čakovce (3.09), Bilje kod Osijeka (do 3.09) i Sotin kraj Vukovara (5.09.) na istočnoslavonskom bojištu; šire područje Okučana, prekinuvši promet na autocesti Zagreb - Lipovac (4.09.), Kruševo i Jasenicu (11.-12.09.) te Lovinac i Sv. Rok u Lici; Hrvatsku Kostajnicu (12.09.) i Dubicu na Banovini; Topusko (14.09.), Kosovac i Gornje Bogićevce (15.09.), a zatim i Čovac, Gređane i Novi Varoš na zapadnoslavonskom bojištu (16.09.); HE Peruča i Rovanjsku (17.09.), čime su izbile na Jadransku magistralu; Slakovce na istočnoslavonskom bojištu (20.09.); sva sela u općini Petrinja (osim Mošćenice, Bresta, Male Gorice, Nebojana, Dumače i Farkašića) i grad Petrinju (do 21.09.); Tovarnik (21.-23.09.) i Svinjarevce na istočnoslavonskom bojištu (22.09.); Veliki Miletinac kod Daruvara (23.09.); Drniš (25.09.) na dalmatinskom, a Ilaču (25.09.), Korođ i Antin (29.09.) te Stare Jankovce (30.09.) na istočnoslavonskom bojištu; Viduševac
1 .09.1991
Proglašeno vanredno stanje u Bosanskoj Kostajnici.
JNA je zaplijenila avion ugandske kompanije s vojnom opremom za hrvatske branitelje; organizatora dopreme, hrvatskoga iseljenika Antuna Kikaša, zarobili su pripadnici JNA, a zatim pretukli i razmijenili za svoga generala Milana Aksentijevića (25.09.).
3 .09.1991
U incidentu na putu Konjević Polje – Bratunac kod sela Kravica ubijena dvojica Bošnjaka.
SSNO sa žaljenjem obavještava cjelokupnu jugoslovensku javnost da se oružani i drugi napadi na pripadnike, jedinice i objekte JNA u RH nastavljaju i poslije potpisivanja Sporazuma o prekidu vatre i Memoranduma o saglasnosti i proširenju posmatračkih aktivnosti posmatračke misije u Jugoslaviji. Od momenta jučerašnjeg potpisivanja Sporazuma i Memoranduma, oružane formacije RH izvršile su 11 napada na jedincie i objekte JNA u kojima je poginulo 4 i ranjeno 12 pripadnika.
7.09.1991.
U Haagu je počela Mirovna konferencija o Jugoslaviji, pod predsjedanjem lorda Carringtona (sudjelovali su svi važniji politički činioci s prostora SFRJ); istaknuta su načela nedopustivosti nasilne promjene granica i zaštite prava svih naroda. Makedonija se na referendumu opredijelila za neovisnost.
9. 09.1991
Ministar MUP RSK Milan Martić je sa grupom oficira JNA uhapšen od strane patrole MUP-a BH na putu Bosanski Novi – Bosanska Krupa. Nastao je protest nekoliko hiljada srba ispred zgrade milicije u Otoci i tražilo njegovo oslobađanje. Usljed velike prijetnje da se izazove požar nacionalnih sukoba srba i Bošnjaka u Krajini, i pod pritiskom te situacije Martić je oslobođen i prebačen helikopterom u Knin.
11.09.1991
Objelodanjena je platforma Predsjedništva BH za ostvarivanje suverenosti BH, koju su usvojili bošnjački i hrvatski članovi Predsjedništva, dok su srpski članovi objavili svoj paralelni dokument. U Skupštini BH SDA, HDZ i SDP su potvrdili da su za samostalnu i cjelovitu BH, dok su poslanici SDS opredjeljeni za federativnu Jugoslaviju sa raspoloženjem da se federalizira i sama BH.
12.09.1991
U Trebinju na sjednici Skupštine zajednice opština Istočne i Stare Hercegovine donesena je Odluka o proglašenju SAO Hercegovine u čijem sastavu su opštine:Trebinje, Bileća, Gacko, Nevesinje, Kalinovik, Ljubinje, Rudo i Čajniče. SAO Hercegovina, kako stoji u Odluci, je neodvojivi dio savezne države federativne Jugoslavije i sastavni dio federalne jedinice BH.
MORH zapovijeda aktivno i pasivno blokiranje jedinica i kasarni JNA i isključivanje komunalnih usluga. Na širem području Karlovca ima oko 6.000 naoružanih pripadnika JNA i pobunjenih Srba, dok je organizirano oko 1.400 hrvatskih branitelja.
12.-13.09.1991.
Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a
13.09.1991.
Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV).
Pripadnici ZNG na prostorima Slunjskih brda djelovali iz pješadijskog naoružanja te oštetili helikopter JNA. Zarobljen general Aksentijević
14.09.1991
Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman naredio je opšti napad na kasarne i vojne objekte JNA u Hrvatskoj.
Osvajanje kasarni imalo je presudan značaj za obranu Hrvatske, jer je zadobiveni ratni plijen (više od 230 tenkova, 150 oklopnih transportera, 18 različitih brodova, 400 većih topova, 180.000 pušaka, ogromna količina streljiva i druga vojna oprema) bio višestruko veći od oružja s kojim je Hrvatska do tada raspolagala (ukupna vrijednost preuzetoga procjenjuje se na 700 miliona USD).
Usporedbe radi, procjenjuje se da je JNA uoči Domovinskoga rata raspolagala sa:
489 borbenih aviona,
214 naoružanih helikoptera,
230 različitih ratnih brodova,
1.863 tenka,
3.760 oklopnih transportera i BVP,
19.029 topničkih cijevi, od toga:
- 1799 protutenkovskih topova,
- 4200 beztrzajnih topova,
- 6400 minobacača,
- 1934 oruđa "teškog" topništva,
- 250 samohodnih topova
- 4286 protuavionskih topova,
- 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan)
JNA je bila udarni dio Oružanih snaga SFRJ.
Do kraja 1988. sastojala se od 6 armija, Vojnopomorske oblasti, RV i PVO i jednog samostalnog korpusa. Krajem 1988. JNA je prema planu «Jedinstvo» prešla na vojno-teritorijalnu organizaciju u kojoj su armije zamijenjene vojnim oblastima. Značajka nove organizacije bila je protuustavno podređivanje TO-a komandi JNA u ratu, konkretno republičkih i pokrajinskih štabova TO-a u ratu komadantima Vojnih oblasti, a jedinice TO-a komandama korpusa. Ovakva organizacija dijelom je funkcionirala i u miru što se vidjelo u Sloveniji i Hrvatskoj tokom 1990. godine. Od snaga JNA u Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, Gorskom kotaru, Lici, Kordunu i Banovini osnovana je 5. vojna oblast sa sjedištem u Zagrebu. Peta vojna oblast sastojala se od podstožernih jedinica, četiri korpusa, od čega dva u Hrvatskoj i jedne pješadijska divizija. Zračnu podršku 5. vojnoj oblasti pružao je 5. korpus Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane sa sjedištem u Zagrebu. Ostali, veći dio teritorija Hrvatske bio je podijeljen između
1. vojne oblasti i Vojnopomorske oblasti. 1. vojna oblast sa sjedištem u Beogradu
obuhvaćala je Slavoniju, preko 17. korpusa koji je imao sjedište u Tuzli.
Vojnopomorska oblast sa sjedištem u Splitu bila je nadležna za jadransku obalu i dio sjeverne Dalmacije, a sastojala se od Flote, tri vojnopomorska sektora i korpusa kopnene vojske u Kninu. S ovakvom strukturom JNA je ušla u rat. Do kraja 1991. hrvatske snage su zarobile Varaždinski korpus, Riječki je premješten u istočnu Hercegovinu, a Komanda Zagrebačkog korpusa premještena je u Bihać. Za vođenje
borbe, JNA je osnovala dvije operativne skupine, OG-1 za područje Banovine
i većeg dijela Korduna, i OG-3 za južni dio Korduna i Liku. Na kraju 1991. pre-
ma novom ustroju ukinuta je 5. vojna oblast i umjesto nje je osnovana 2. vojna
oblast sa sjedištem u Sarajevu. U njezin je sastav ušao 10. korpus iz bivše 5. vojne
oblasti, te 4., 5. i 17. korpus iz 1. vojne oblasti, kao i 9. korpus iz bivše Vojnopomorske oblasti. Snage JNA na području istočne Hercegovine i Crne Gore od 2. i 13. korpusa, ušle su u sastav 4. vojne oblasti. Ovakva se podjela zadržala do
sredine maja 1992. kada je JNA formalno nestala s istorijske scene.
Početkom 1990. godine JNA je imala 275.341 ljudi od kojih je u 5. vojnoj
oblasti bilo 45.559 ljudi. Krajem 1990. JNA je u RH imala približno oko 60.000
ljudi. Prema ratnom ustroju imala je 1.058.378 ljudi. Prema podacima M.
Sekulića, JNA je 1991. na mobilizaciju pozvala 142.058 osoba ili sedam posto
vojnih obveznika do 45 godina starosti s područja Bosne i Hercegovine, Srbije
i Crne Gore. Prema istom izvoru JNA je u drugoj polovici 1991. na teritoriju
Hrvatske pod svojim zapovijedanjem imala 112.443 vojnika i starješinu. Od
toga je 96.625 ljudi bilo iz sastava JNA, a 15.818 iz sastava Teritorijalne obrane.
Oružane snage pobunjenih Srba nastale su najvećim dijelom na postojećoj
strukturi unutrašnjih poslova i narodne obrane. Prva oružana formacija bila je
milicija. Nastala je odmetanjem ljudstva i policijskih jedinica iz Ministarstva
unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Službeno je osnovana u januaru 1991.
godine kao Sekretarijat za unutarnje poslove sa sjedištem u Kninu. Početkom
septembra 1991. imala je oko 2900 ljudi. Za djelovanje u bojnim zadaćama milicija
SAO Krajine je početkom oktobra podređena zapovjednicima TO-a.
Uzor za vojno organiziranje bila je prostorna struktura TO-a. U zapadnim
dijelovima Hrvatske u julu su osnovani ratni opštinski i regionalni štabovi. U avgustu su od regionalnih štabova osnovane tri operativne zone Teritorijalne obrane SAO Krajine: za područje sjeverne Dalmacije i Like, za područje Korduna i za područje Banovine. Teritorijalna obrana organizirala se u štabove, odrede, čete i vodove. Od jeseni 1991. TO SAO Krajine bila je sastavni dio Oružanih snaga SFRJ. Prema formaciji TO SAO Krajine je bez Slavonije imala 24.410 ljudi.
U septembru je JNA kadrovski pojačala snage pobunjenih hrvatskih Srba. Veći
broj oficira i mlađih oficira dobio je 20. 09. 1991. postavljenja i upućen je
u Hrvatsku kako bi vodio srpske pobunjenike. JNA je osnovala svoj Štab TO
SAO Krajine i tri operativne zone. Zonski štab TO za istočnu Slavoniju, Baranju
i zapadni Srijem osnovan je tek u decembru 1991. nakon proglašenja Republike
Srpske Krajine. U novembru su Općinski štabovi TO-a preustrojeni,
a s odredske strukture prešlo se na brigadnu strukturu. Ukupno je osnovana
21 brigada i 29 odreda TO-a. Novoustrojene brigade operativno su podređene
komandama JNA i stavljene na njihovu opskrbu.
Pohod Armije na Hrvatsku u septembru 1991. nesumnjivo je imao elemente
razrađene s ratnim planom Sutjeska-2. Srpski problem bio je netransparentan
ratni cilj zbog nesuglasja između Srbije i JNA koja je to trebala provesti u djelo.
Srbija je bila za veliku Srbiju, a JNA za obnovu Jugoslavije. Nakon sukoba u
Sloveniji, srbijanski politički vrh je od vojnog vrha tražio i dobio obećanje da
će Armija glavne snage koncentrirati na crti: «Karlovac – Plitvice na zapadu;
Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti
sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta, odnosno do konačnog
slobodnog opredeljenja naroda na referendumu». Uz to je traženo da se iz Armije
potpuno eliminiraju Hrvati i Slovenci. Na temelju ovog zahtjeva JNA je u
drugoj polovici 1991. pokušala poraziti hrvatske snage
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#3 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
14./15.09.1991.
Osvajanjem kasarne u Pločama (akcija Zelena tabla - Male bare) započela je blokada i osvajanje kasarni, skladišta oružja te različitih vojnih objekata JNA u Hrvatskoj (Rat za kasarne). U skladištu oružja u Pločama bilo je 5000 cijevi, 300 tona streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava (MES), 70-ak topova i strojnica te 120 motornih vozila;
15.09.1991
Hrvatske jedinice su otpočele sa napadima na objekte Garnizona JNA u Varaždinu.
Proglašena je prva zračna uzbuna u Zagrebu.
U Ogulinu osvojene dvije kasarne Skradnik i Sveti Petar.
Iz Topuskog se povukle snage ZNG i MUP-a.
16.09.1991.
Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) blokirala je sve hrvatske luke (do 23.09.); blokade su ponovljene tijekom X. i XI. mjeseca.
16.-23.09.1991.
U žestokim borbama za Šibenik, hrvatski branitelji obranili su grad, koji je granatiran s mora, kopna i zraka (pri tome je gađana i probijena kupola katedrale Sv. Jakova).
17.09.1991.
Na sastanku u Igalu sklopljen je sporazum o prekidu vatre (Tuđman, Milošević, general Kadijević, lord Carrington); ni taj, kao ni petnaestak sljedećih "primirja", nije bio ispoštovan.
Komanda Banjalučkog korpusa objavila je Proglas o opštoj mobilizaciji po kojem se svi vojni obveznici hitno moraju da jave u svoje ratne jedinice.
Skupština zajednice opština Romanija, na sjednici održanoj u Sokocu, donijela je odluku o proglašenju SAO Romanija.
Na području Okučana i Stare Gradiške vođene žestoke borbe hrvatskih i srpskih snaga, a hrvatski radio je javio da su se hrvatske snage morale povući iz Novog Varoša
Osvojene kasarne na Ilovcu i "Milan Čakširan" na Kupi i "Tičarnica". Pukovnik Marjanović prijeti djelovanjem po gradu ukoliko ZNG ne deblokira kasarne.
Krajem dana JNA topnički djeluje po skladištima INA na Ilovcu.
18.09.1991
U napadu na transport JNA kod Posušja poginuo jedan pripadnik JNA, a jedan ranjen.
Gojko Šušak postao je ministar obrane.
Pripadnici garde u prostoru Ogulina oborili jedan MIG-21.
JNA prijeti granatiranjem Slunja.
19.09.1991
Zamjenik komande Pete vojne oblasti general Andrija Rašeta je izjavio: « Vojska će iz blokiranih kasarnih, ako bude morala, po vodu krenuti tenkovima. Ima kasarni koje su već 20 dana bez vode i struje. I Vojna bolnica u Zagrebu je bez vode i bez struje. Tražili smo od hrvatskih vlasti da to ne čine, ali nam nisu ni odgovorili. A mi bismo mogli Zagrebu prekinuti struju u roku od 10 sekundi»
20.09.1991.
Na konstitutivnoj Skupštini predstavnika SDS sa područja Zajednice opština Bijeljina, Ugljevik i Lopare, donesena je odluka o proglašenju Autonomne regije sjeveroistočna Bosna.
Grupa građana bošnjačke nacionalnosti u centru Višegrada, na prilazu staroj ćupriji na Drini, barikadama je zaustavila 3 transportera sa desetak vojnika JNA, koji su bili na kraju jedne vojne kolone koja je iz pravca Užica išla prema Ustiprači. Nakon tročasovne blokade i zadržavanja uz okupljanje velikog broja građana, transporteri sa vojnicima su vraćeni u pravcu Užica.
Hrvatski branitelji nanijeli su znatne gubitke jugovojsci kod Tovarnika, a zatim (21./22. - 23.IX.) kod Ilače. Hrvatske postrojbe deblokirale su Vukovar (15.09. odsječen od Vinkovaca) pravcem Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar.
20.09.1991.
Jedinice JNA iz Užičkog i Podgoričkog korpusa, pod izgovorom »ugroženosti« vojnog aerodroma u Mostaru i srpskog življa u istočnoj Hercegovini, upale su na teritoriju BiH sa teritorije Srbije i Crne Gore. Ove jedinice bile su popunjene velikim brojem rezervista i dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore koji su počeli terorizirati nesrpsko stanovništvo (pljačka imovine, progon itd). Prelaskom Užičkog i Novosadskog korpusa preko rijeke Drine počela realizacija plana »RAM« i tiha okupacija BiH.
21.09.1991.
Tokom napada, šibenska protuzračna odbrana u jednom trenutku srušila je 2 JNA aviona. Snimljen kamerama koje su pratile bitku, spontani urlik oduševljenja branitelja odjeknuo je širom Hrvatske i svijeta: Obadva, obadva, oba su pala!
Osnovan je Glavni stožer HV-a; prvi načelnik bio je general Anton Tus,
Hrvatski gardisti porazili su srpske jedinice u borbama za Ivanovo Selo (između Daruvara i Grubišnoga Polja). Nastupom u medijima, general Kadijević optužio je predsjednika Predsjedništva SFRJ S. Mesića i premijera vlade SFRJ A. Markovića za raspad Jugoslavije i "nastali haos" te praktično objavio rat Hrvatskoj.
JNA vrši mobilizaciju rezervnog sastava u Bosanskoj Krajini. Komandant Banjalučkog korpusa JNA Nikola Uzelac izjavio da je cilj njegove korpusne operacije dosezanje granica onih teritorija koje žele ostati u Jugoslaviji. Najveći broj Bošnjaka i Hrvata oglušio se o vojni poziv.
22.09.1991
Nakon pregovora i predaje, iz Varaždina je izašlo 60 starješina i 220 vojnika JNA, čime je Varaždinski korpus prešao pod ingerenciju Hrvatske vojske.
32. "varaždinski" korpus JNA predao je 79 tenkova, 48 borbenih vozila gusjeničara, 18 borbenih vozila s protuavionskim mitraljezima, 6 topova proizvodnje GVOZDIK, 6 višecjevnih bacača raketa (VBR) tipa Plamen, 4 VBR tipa Oganj, 18 haubica od 155 mm, 18 haubica od 152 mm s pripadajućim prijevoznim sredstvima, više stotina minobacača raznih kalibara te pješačko naoružanje (duge i kratke cijevi) za 8-9 brigada i više hiljada tona streljiva i eksploziva
25.09.1992.
Vijeće sigurnosti (VS) UN-a prihvatilo je Rezoluciju (713) o uvođenju potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije; time je srpskom agresoru omogućeno još lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH.
26.09.1991
Savjet bezbjednosti UN odlučio da uvede trenutni, opšti i potpuni embargo na sve isporuke oružja i ratnog materijala Jugoslaviji, čime je usvojena Rezolucija 713
17.09.1991.
Mještani s prostora Slunja nalaze se u teškoj situaciji, nedostaju im hrana, ljekovi i gorivo. Kassarne se polako prazne, a Karlovac napuštaju oficiri s obiteljima. Plan je da do 15.10. sve kasarne budu ispražnjene.
28.09.1991.
predajom kasarni na teritoriji ZP Bjelovar zarobljeno je 150 tenkova, 60 BVP, 121 komad topničkog oruđa, 12 komada VBR, 48 komada SO, 1106 komada raznih vozila te 3500 tona minsko-eksplozivnih sredstava i streljiva. Pripadnici JNA digli su u zrak velika skladišta oružja u Skradniku kraj Josipdola i u Bedeniku kraj Bjelovara, a sredinom listopada i veliko skladište eksploziva i streljiva kraj Oštarija te 2 vojna skladišta kraj Rijeke.
Jedinice JNA napustile su otok Korčulu.
Hrvatski branitelji oslobodili su Vezmarovu kulu, važnu stratešku točku za kontrolu istočnoga dijela Daruvara i širega predgrađa, a zatim i selo Miljanovac
29.09.1991.
Nalazeći se na otoku Visu, kontraadmiral Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) Vladimir Barović počinio je samoubojstvo. U ostavljenom pismu kao razlog samoubojstva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti - jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio - te nemogućnost sprečavanja djelovanja JRM protiv Hrvatske i neslaganje sa zapovjedništvom JNA.
JNA minobacačima djeluje po Zamršju.
Svaki dan pristiže u Karlovac sve više prognanika. Grad se granatira danonoćno, a opšta opasnost ne prestaje. Prosuđuje se da je 12.000 Srba napustilo grad.
30.09.1991.
Albanci na Kosovu referendumom su se odlučili za suverenu i nezavisnu državu Kosovo
Tokom oktobra mjeseca
nakon žestokih borbi srpske snage okupirale su po treći put Gornje Bogićevce kod Okučana (1.10); Đeletovce, Petrovce i Marince (1.10.) te Cerić (2.10.) - strateški važne tačke za obranu Vukovara, Slano kod Dubrovnika (4.10.), dio karlovačke opštine (oko 5.10.), Medar (5.10.) i Dragalić kod Nove Gradiške (6.10.), Jasenovac (8.10.), Vaganac na Kordunu (8.-9.10.), Lipik (12.-13.10.), Ilok i obližnja sela Lovas, Šarengrad, Mohovo, Opatovac, Bapska (oko 13.10.), Cavtat (15.10.), Hrvatski Blagaj na Kordunu (24.10.), Tordince u istočnoj Slavoniji (25.10.) te područje južno od rijeke Kupe do Turnja (predgrađe Karlovca); iz osvojene tvornice Jamnička kiselica (9.10.) neprijatelj se povukao, srušivši most Jamnica - Lasinja.
1.10.1991.
Započeo je žestok napad JNA i četnika iz Crne Gore i Hercegovine na Dubrovnik i okolicu; kod sela Čepikuće hrvatski branitelji nanijeli su teške gubitke agresoru. Dubrovnik je bio pod neprestanim napadima i granatiranjem premda je stara gradska jezgra zaštićena poveljom UNESCO-a (najžešći napadi bili su 11.11. i 6.12.).
02.10.1991.
Stigla naredba o ustrojavanju Operativne zone Karlovac ( OZ )
3.10.1991.
nakon što su opljačkali hrvatska sela (najveće od njih Ravno) u opštiini Trebinje u istočnoj Hercegovini (1.10.), četnici i JNA protjerali su Hrvate i zapalili im kuće; što je predstavljalo prvi čin srpske agresije na BiH.
Srpski blok (4 srpska i crnogorska člana) izveo je državni udar i preuzeo kolektivno Predsjedništvo SFRJ; funkciju predsjednika preuzeo je Crnogorac Branko Kostić.
Takvo Predsjedništva SFRJ otada se naziva «krnje Predsjedništvo» i takvo krnje Predsjedništvo donosi naredbu o djelomičnoj mobilizaciji.
4.10.1991
«Odluke Predsjedništva SFRJ od prethodnog dana nisu punovažne, jer Predsjedništvo nije zasjedalo u punom sastavu» izjavio je u Sarajevu član Predsjedništva SFRJ iz BH Bogić Bogićević
«Vojska je na nelegitimnoj sjednici Predsjedništva SFRJ obznanila puč» rekao je na konferenciji za novinare Stjepan Mesić koji je dodao da «između svega stoji Slobodan Milošević i da se Armija, u stavri, bori za nove granice velike Srbije»
Započeo je žestok napad JNA i srpskih snaga na Karlovac i okolicu (Turanj, Dugu Resu, Generalski Stol
4.-6.10.1991.
Kritični dani za obranu Zadra. Nakon probijanja linije obrane i osvajanja Murvice i Crnog te dolaskom na Musapstan i brdo Križ, JNA i srpska paravojska krenule su na Zadar (5.10.) i zaposjele Briševo i dio Bokanjca; započelo je strašno razaranje Zadra, posebice njegova središta.
4.-10. Napadi hrvatskih postrojbi na Marince radi deblokade Vukovara nisu uspjeli. U teškim borbama hrvatske postrojbe zadržale su selo Nuštar (5./6.10.)
Započeo opći napad JNA na Karlovac i okolicu. U Medicinski centar dovezeno je 24 ranjenih i nekoliko poginulih građana.Na snazi odluka o zamračenju prvog stepena.
Pobunjeni Srbi snajperima djeluju po građanima Karlovca
5.10.1991.
Srpske snage (JNA i četnici) krenule su u opšti napad na svim hrvatskim ratištima, s ciljem da za 20 dana slome odbranu Republike Hrvatske; NATO je procijenio da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati više od dvije sedmice.
Neprijatelj i dalje žestoko napada položaje branitelja na prilazima Karlovca. Osvojena kasarna "Ivo Lola Ribar" ( sada Veleučilište).
6. 10.1991
Radio Crne Gore je objavio da su jedinice JNA zaposjele aerodrom Ćilipi, 20 km južno od Dubrovnika i nastavile napredovanje prema Cavtatu.
Od posljedica granatiranja Karlovca u bolnici zbrinuto 132 ranjene i 11 mrtvih osoba
7.10.1991.
U Poruci građanima BiH na RTV Sarajevo, Alija Izetbegović proglasio je NEUTRALNOST BiH u ratu u kojem Srbija i JNA provode agresiju protiv Hrvatske i pozvao građane BiH da se ne odazivaju pozivima na služenje vojnoga roka u JNA ili na mobilizaciju. Ono što možemo učiniti je to da odbijemo da učestvujemo u ovom bezumlju. (...) Vaše je pravo i dužnost kao građana BiH da se ne odazovete na mobilizaciju. (...) Ja vas pozivam da smognete hrabrosti i da odbijete da učestvujete u ovom zlodjelu. Zapamtite, OVO NIJE NAŠ RAT. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. (izjavi glupi Alija i osta živ)Avionii JNA (JRV) raketirali su Banske dvore (predsjedničke urede) u središtu Zagreba, u kojima su sastanak imali predsjednik Republike Hrvatske Tuđman te predsjednik Predsjedništva SFRJ Mesić i predsjednik SIV-a SFRJ Marković.
Teške štete su nanesene palači Banski dvori u kojem je sjedište predsjednika RH, a oštećeno je više zgrada u zagrebačkom Gornjem gradu.
8.10.1991
Sabor Hrvatske proglasio je NEZAVISNOST Republike Hrvatske.Zbog označene zračne uzbune zasjedanje Sabora RH održano je u podrumu zgrade INE; Sabor je ustvrdio da je istekla tromjesečna odgoda Ustavne odluke od 25.06. 1991. i donio odluku o otcjepljenju od SFRJ i osamostaljenju: Republika Hrvatska raskida sve državno-pravne veze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ ...
Na šibenskom bojištu, nakon trodnevnih borbi hrvatske postrojbe su u protunapadu potisnule neprijatelja iz Gaćeleza, Prokljana, Pamučara i Bribirskih Mostina.
i Slovenija proglasila nezavisnost, koja je dala rok JNA da napusti teritoriju Slovenije do 18.oktobra
Veliki broj građana napušta grad Karlovac.Na grad je ispaljeno preko 3.000 projektila zbog čega je učinjena velika materijalna šteta.Sela na desnoj obali Kupe, od Kamenskog i dalje, u plamenu. Dolaze postrojbe ZNG iz Zagreba i Zagorja u obranu grada Karlovca.Napad na Vaganac i Drežničko Selište, Grabovac, Cetingrad, Hrvatski Blagaj. U Slunju mirno, nema struje, vode, telefona.
«HDZ BH prihvata neutralnost ove republike, ali pod uvjetima da se BH ne može koristiti kao poligon za napade na Hrvatsku» izjavio je čelnik ove stranke Stjepan Kljujić na konferenciji za štampu u Sarajevu.
11.10.1991.
U namjeri da dovede pomoć zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković - Jastreb probio se s manjom skupinom branitelja iz opkoljenoga Vukovara u Vinkovce. Zapovjednik obrane Vukovara (29.8. - 13.10.) M. Dedaković postao je zapovjednik Operativne skupine Vukovar - Vinkovci - Županja (13.10.-16.11.), sa zadatkom razbijanja opsade Vukovara, a vođstvo odbrane Vukovara preuzeo je Branko Borković - Mladi Jastreb.
Gradonačelnik Pribanić i načelnik PU Karlovac Štajduhar pregovaraju s puk. Marjanovićem o izlasku JNA iz kasarni
13.10.1991.
Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru nije uspio; hrvatske postrojbe zaustavljene su, uz gubitke, na ulasku u Marince. EZ je zatražila prekid akcije zbog slanja konvoja humanitarne organizacije Liječnici bez granica u Vukovar; konvoj je izvukao dio ranjenika iz vukovarske bolnice, a njegov ulazak u Vukovar srpske jedinice iskoristile su da poprave i učvrste svoje položaje i poziciju na vukovarskom bojištu.
15.10.1991
Na prijedlog SDA i uz potporu HDZ-a Skupština BiH bez prisustva 72 poslanika SDS i jednog iz SPO, 86 poslanika SDA i 42 HDZ su prihvatili su Memorandum o suverenitetu Republike BiH i Platformu Predsjedništva BiH o položaju BiH. Naglašava se da je BiH suverena i nedjeljiva država, koja stoji u jednaku odnosu prema Srbiji i Hrvatskoj i zaključuje se da BiH neće ostati u krnjoj Jugoslaviji (bez Slovenije te, posebno, Hrvatske) i priznavati odluke nepotpunih saveznih tijela. Uoči glasanja o prihvaćanju Memoranduma srpski predstavnici napustili su Skupštinu BiH a Radovan Karadžić sa skupštinske govornice zaprijetio da će muslimanski narod "nestati" ako se krene u osamostaljenje republike BiH:
«Srbi u Bosni i Hercegovini mogu da spriječe i Hrvate i Muslimane ako je stani-pani da izađu iz Jugoslavije, ali mi nećemo da vas sprječavamo jer smo suvereni narod……Gospodo, nisam ja ovdje nastupio kao Bog rata kao što, kako me neko počastio epitetom iz HDZ-a, nego vam kažem po stoti put i u našim razgovorima sam to rekao, ne kreira SDS volju srpskog naroda, ona je tumači. Mi bismo vas krvavo slagali kad bismo rekli da vi ovo možete da izglasate i da možete s ovim da uradite nešto u Evropi…..Mi ćemo vas onemogućiti pred domaćom i svjetskom javnošću da izvršite nasilje nad srpskim narodom, ustavno nasilje, a nakon ustavnog naselja slijede sva druga nasilja, mi se više ne pitamo sa situacijom, to je ovdje, takođe, za ovom govornicom, 100 puta rečeno, ne pitamo se sa situacijom ako dospijemo u stanje u koje su dospjele Slovenija i Hrvatska, naročito Hrvatska. U Bosni i Hercegovini bi taj pakao bio hiljadu puta teži i ne bi iblo načina da se zaustavi. Ja vas još jednaput molim, ne prijetim, nego molim, da ozbiljno shvatite tumačenje političke volje srpskog naroda koju ovdje zastupa SDS i SPO a po neki Srbin iz drugih stranaka. Molim vas, da ozbiljno shvatite, ovo nije dobro što vi radite, ovo je put na koji vi hoćete da izvede BiH, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u PAKAO A MUSLIMANSKI NAROD MOŽDA U NESTANAK, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje (burna reakcija u sali) Molim vas, neka su velike riječi, velike situacije zahtijevaju velike riječi. Kako ćete vi spriječiti da svak svakog ne ubija u BiH…
14.-15.10.1991.
Srpski agresor je snažnim napadom pokušao razbiti obranu Novske i N.Gradiške, ali nije uspio. Zapovjedništvo OG Posavina otpočinje s pripremama i planiranjem napadnih djelovanja pod nazivom ORKAN-91
17.10.1991.
Iz Iloka i okolice Srbi su, uz prisustvo predstavnika EZ-a, protjerali oko 10.000 Hrvata.
18.10.1991.
U Haagu je izložen plan EZ-a u kojem se predlaže preustroj Jugoslavije u zajednicu suverenih država; plan je odbila Srbija, a potom i Crna Gora.
16.00 opći napad na grad Karlovac. Topništvo 580. mabr JNA gađalo Impregnaciju i skladište INA na Ilovcu. Paljba se otvara po Turnju, Mostanju, Rakovcu te po cijelom gradu. Prosudba da je neprijatelj ispalio preko stotinu mina iz MB i pedesetak topničkih granata.Do sada 73 mrtva i 207 ranjene osobe.
19.10.1991
naredba Predsjednika RH o uspostavi apsolutnog prekida vatre i deblokadi objekata i kasarni pod kontrolom JNA s početkom u 12.00 sati.
U popodnevnim satima na izlaz autoceste u Karlovac stigla vojna kolona od 80 vozila iz pravca Zagreba.
20.10.1991.
Tokom noći kolona od 80 vojnih vozila nesmetano prolazi Karlovac.
22.10.1991.
JNA je promijenila ime u Vojska Jugoslavije (VJ).
24.10.1991
Srpski poslanici su u Skupštini BH konstituisali Skupštinu srpskog naroda.
Jugoslavenska vojska izvršila je pomorski desant u Kuparima, čime je odbrana Dubrovnika dodatno ugrožena.
25.10.1991.
Pilot Rudolf Perešin prebjegao je svojim MIG-om 21 iz JNA (JRV) i sletio na aerodrom u Klagenfurtu u Austriji. Hrvat sam i neću pucati na vlastiti narod! (izjava Rudolfa Perešina, koji je poginuo početkom maja 1995. na letačkom zadatku u oslobodilačkoj vojnoj akciji Bljesak kao zapovjednik 1. lovačke eskadrile Hrvatskog ratnog zrakoplovstva)
26. oktobar 1991.
SDS vrši završne pripreme za vođenje oružanih borbi. Naredbom od 26.oktobra ova stranka nalaže formiranje komandnih mjesta, uspostavu pune mobilnosti TO na prostorima BiH gdje dominiraju Srbi, formiranje jedinica za front i određivanje njihovih zamjena i potčinjavanje paravojnih formacija komandi srpske teritorijalne odbrane. Tako su formirane paravojne snage srpskog naroda u BiH za čijeg komandanta je postavljen general Ratko Mladić, oficir JNA na službi u Hrvatskoj. Mladić će i formalno funkciju komandanta snaga bosanskih Srba preuzeti u aprilu 1992 godine.
30.09.1991.
nakon što su zaustavili prodor banjalučkoga korpusa prema Virovitici, hrvatski branitelji preuzeli su inicijativu na zapadnoslavonskom bojištu (opštine Podravska Slatina, Virovitica, Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Požega).
31.10. - 4.11.1991.
Vojnom akcijom Otkos 10 (Bilogora) hrvatske postrojbe oslobodile su prostor Bilogore (oko 270 km2) i stvorile uslove za ofanzivna djelovanja u smjeru Papuka i Psunja. Neprijatelju su naneseni veliki gubici u tehnici i ljudstvu, a onemogućeno je spajanje 5. banjalučkoga korpusa Vojske Jugoslavije sa srpskim jedinicama na Bilogori u pozadini hrvatskih odbrambenih snaga, te prodor prema Virovitici i odsjecanje Slavonije od ostaloga dijela Hrvatske.
2.11.1991.
Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Cerić i stvaranje uslova za deblokadu Vukovara nije uspjela; hrvatski branitelji odbili su napad oklopništva i pješadije JNA na Bogdanovce, no srpske jedinice okupirale su vukovarsko naselje Lužac, čime je obrana Vukovara razbijena na dva dijela (Vukovar i Borovo Naselje).
4.11.1991.
Hrvatski branitelji preuzeli su i uspjeli prije neprijateljskoga napada evakuirati skladište oružja Jamadol u Karlovcu (oko 2500 tona eksploziva i streljiva te naoružanje TO opština Karlovac, Ozalj, Duga Resa, Vojnić i Vrginmost).
5.11.1991.
Hrvatski branitelji preuzeli su veliko skladište oružja i streljiva u Delnicama (jedno od najvećih na tlu bivše Jugoslavije).
9.11.1991.
Radi rasterećenja linije bojišta oko Vukovara, pripadnici ZNG-a i policije krenuli su u oslobađanje jakoga četničkoga uporišta Karadžićevo (istočno slavonsko bojište, nedaleko od Vinkovaca); nakon početnoga uspjeha, hrvatske postrojbe povukle su se uz gubitke.
9./10.11.1991
održan nelegalni plebiscit Srba u BH za ostajanje u Jugoslaviji. 1.161.146 Srba i 48.845 građana BH se izjasnilo tokom dva dana održavanja plebiscita, za život u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
10.11.1991.
Srpske postrojbe okupirale su i razrušile Bogdanovce, čime je obruč oko Vukovara još čvršće stegnut; na novogradiškom bojištu HV je popravila svoju poziciju na području Medara
12.11.1991.
godine predstavnici općina Bosanske Posavine proglasili su Hrvatsku zajednicu Posavine, u Bosanskom Brodu, a šest dana kasnije,
Srpske jedinice okupirale su i razorile Saborsko u Lici.
13.11.1991
Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV). Nakon što je u oktobru na bojištu kod Petrinje obranila "džep" Farkašić i Nebojan (na desnoj obali Kupe) te odbacila srpske jedinice do Glinske Poljane, HV je poduzela ofanzivnu akciju na tom području, koja je djelomično uspjela.
14./15. i 16.11.1991.
Hrvatska ratna mornarica je u Splitskom, a zatim i u Korčulanskom kanalu, porazila Jugoslavensku ratnu mornaricu (predvođenu razaračem Split) i razbila pomorsku blokadu grada Splita, koji je jugovojska granatirala. (druga polovica mjeseca) Razdoblje teških borbi i gubitaka, posebno na istočnoslavonskom bojištu. Srpske jedinice okupirale su Lipovac, Podgrađe i Apševce (15.-16.11.) te Donje Novo Selo i Nijemce u zapadnom Srijemu (16.-17.11.), grad Slunj (16.11.) i okolicu Slunja
18.11.1991.
U Grudama je proglašena "Hrvatska zajednica Herceg Bosna" (HZ HB), kao politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina osnovana za zaštitu interesa Hrvata u BiH. Zajednica je trebala obuhvatiti područja općina Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobrotići), Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno); za sjedište je proglašen Mostar. Hrvatska zajednica Herceg Bosna poštivat će demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju.
18.11.1991.
U Vukovaru je prestao organizirani otpor hrvatskih branitelja (u Borovu Naselju organizirani otpor prestao je dan kasnije); jedna brigada hrvatskih branitelja nastavila je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20.11., a neki branitelji povukli su se iz Borova Naselja tek 23.11. Bitka za Vukovar (24.8. - 18.11. 1991.) bila je presudna za odbranu Hrvatske, a Vukovar je postao simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji. Nakon herojskoga otpora opkoljenih branitelja Vukovara (oko 1500-2000 pripadnika ZNG-a, policije, HOS-a i dobrovoljaca ustrojenih u 204. brigadu), znatno brojnije i nadmoćnije srpske jedinice (JNA - Vojska Jugoslavije i četnici) okupirale su potpuno razrušeni grad i počinile zločin nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima te ranjenicima iz vukovarske bolnice (261 ranjenik odveden je i ubijen). U borbama za Vukovar srpski agresor imao je više od 1000 tenkova i oklopnih vozila, velik broj svih vrsta topničko-raketnog oružja (na Vukovar je ispaljeno oko 800.000 projektila) te oko 40.000 - 60.000 vojnika. Prema procjenama hrvatskih branitelja, srpski gubici na vukovarskom bojištu iznosili su oko 7200 poginulih (neki podaci govore o 10.000 - 15.000, dok procjene srpske strane uglavnom ne prelaze broj od 2000 poginulih srpskih vojnika) i 25.000 - 30.000 ranjenih vojnika te oko 500 - 600 pogođenih oklopnih vozila (od čega oko 200 tenkova) i 36 aviona. Prema procjenama Glavnog sanitetskog stožera RH, u Vukovaru je poginulo oko 600 hrvatskih branitelja i oko 1100 (prema nekim podacima i 2000) civila, ranjeno je oko 2500 (prema nekim podacima i više od 4000) osoba, nekoliko hiljada osoba je zarobljeno (više od 1500 osoba odvedeno je u logore), a prognano je oko 22.000 Vukovaraca. Do 2001. iz masovnih grobnica na području Vukovara ekshumirane su 1264 osobe različite dobi (od 6 mjeseci do 104 godine) i spola, koje su ubile srpske jedinice; od toga broja 200 tijela ubijenih ranjenika iz vukovarske bolnice pronađeno je na Ovčari.
18.-19.11.1991.
Prilikom okupacije ravnokotarskih sela Škabrnje (18.11.) i Nadina (19.11.) srpski teroristi ubili su i masakrirali 56 mještana; u prvim sedmicama okupacije ubijeno je još tridesetak mještana.
20.11.1991.
Hrvatske vlasti, pod optužbom veleizdaje, samovoljnog napuštanja ratišta, nepodnošenja izvještaja, pronevjere i drugog, zatvorile su i zlostavljale zapovjednika odbrane Vukovara Milu Dedakovića Jastreba, a zatim i zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića; oba zapovjednika potom su oslobođena od optužbi.
Srpske jedinice su zauzele Divoš i Ernestinovo, te Laslovo u istočnoj Slavoniji (23.11), Cetingrad i druga naselja; okupirana mjesta uglavnom su razrušena, a Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo ubijeno je ili protjerano. Na ličkom ratištu tokom novembra srpske jedinice zapalile su Čanak, ali ga nisu uspjele duže zadržati; hrvatski branitelji u tom razdoblju zabilježili su uspjehe u okolici Otočca u borbi za osiguranje vitalne komunikacije Karlovac - Brinje - Senj, iznimno važne za povezivanje Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Na ratištu u Srijemu, hrvatski branitelji, pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), smionom akcijom u pozadinu neprijatelja (oko netom okupiranog sela Nijemci), uspjeli su zaustaviti daljne napredovanje srpskih jedinica.
21.11.1991
Srpska Skupština BH donijela je Odluku o verifikaciji dotad proglašenih srpskih SAO u BH: AP krajina, SAO Hercegovina, SAO Romanijsko-birčanska, SAO Semberija i SAO Sjeverna Bosna.
Srušen Maslenički most diverzantskom akcijom hrvatskih jedinica.
23.11.1991.
U Ženevi je potpisan sporazum o deblokadi kasarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske. U skladu s dogovorom (od 18.10.) JNA je već napustila Jastrebarsko (13.11.), a zatim i Pulu (6.12.), Rijeku (9.12.), ratnu luku Divulje kod Splita (22.12.), Dugo Selo (23.12.), Pleso - kao posljednju vojarnu na zagrebačkom području (25.12I. 1991.) te vojni kompleks Loru u Splitu (4.1. 1992.) i druge kasarne na teritoriju pod nadzorom legalnih vlasti Republike Hrvatske.
24.11.1991.
Srpsko-crnogorske jedinice okupirale su dubrovačko predgrađe Mokošicu.
25.11.1991
Kasarnu Pleso u Velikoj Gorici kod Zagreba napustio je 149. raketni puk u koloni sa 77 vozila i oko 200 vojnika čije je odredište bila banja Luka.
U Splitu je počelo napuštanje kasarni JNA u skladu sa dogovorom Kninskog korpusa i hrvatske strane.
27.11.1991.
VS UN-a donijelo je odluku (Rezolucija 721) o upućivanju mirovnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku.
Proglašena je i Hrvatska zajednica Središnje Bosne
U Mrkonjić Gradu otkriven obnovljeni spomenik kralju Petru I
29.11.1991.
Arbitražna komisija Mirovne konferencije EZ-a, pod predsjedavanjem Roberta Badintera (Badinterova komisija), izrekla je svoje mišljenje (broj 1) da je SFRJ u procesu raspada i da savezna državna tijela više ne funkcioniraju.
1.12.1991
Izborom Alije za predsjednika glavnog odbora SDA u naredne 4 godine, nakon trodnevnog rada, završen Prvi konkres SDA.
Posljednja kolona sa 57 tenkova i transportera napustila kasarnu «Maršal Tito» u Zagrebu.
2.12.1991.
Ministarsko vijeće EZ-a izjavilo je da Srbiju i Crnu Goru smatra odgovornima za rat u Hrvatskoj
05.12.1991
Sabor RH je zaključio da je s 8. 11. 1991. Stjepanu Mesiću prestala funkcija člana i predsjednika Predsjedništva SFRJ, jer da ne postoji više potreba za sudjelovanjem Stjepana Mesića kao člana Predsjedništva Jugoslavije.
6. - 26.12.1991.
intezivira se operacija oslobađanja zapadne Slavonije (započeta akcijama Orkan i Otkos) - prva oslobodilačka operacija hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu, sa znatnih uspjesima u narednim danima: 7.12. oslobođen je Lipik, HV je potisnuo srpske jedinice prema Okučanima i oslobodila 2/3 okupiranog područja zapadne Slavonije (uništeno je 21 neprijateljsko uporište i oslobođeno 21 naseljeno mjesto); tokom akcije u bijegu pred Hrvatskom vojskom srpski teroristi masakrirali su više od 50 civila u selima Voćin i Hum (zapadna Slavonija), a 20 osoba je nestalo. Borbe su vođene i na drugim ratištima: srpske jedinice pretrpjele su težak poraz kod Komletinaca (3.-5.12.), zatim na sisačkom ratištu (19.12.) i u okolici Šibenika (26.12.), gdje je Hrvatska vojska dan ranije oslobodila selo Čista Mala), a u Baranji je HV oslobodio oko 30 km2 okupiranog teritorija i stvorio mostobran za daljnje vojnooslobodilačke akcije. Međutim, HV je u Kričkama (nedaleko od Novske) pretrpio težak poraz (9.-10.12.); na bojištu uz rijeku Kupu HV je krenuo iz sela Šišinec u napad iz pokreta forsiranjem rijeke Kupe (akcija Vihor), ali je pod snažnom topničkom vatrom neprijatelja pretrpio gubitke i povukao se na početne položaje (12.-13.12.); nakon žestokih borbi srpske jedinice okupirale su Antunovac (5.12.), Čanak (10.12.) i Paulin Dvor (16.12.) nedaleko od Osijeka. 26.12. osvojeno jako četničko uporište Bučje.
7.12.1991.
Badinterova komisija donijela je zaključak da SFRJ više ne postoji. Prema mišljenju komisije promjena postojećih (republičkih) granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke; to su presudni zaključci za konačnu odluku EZ-a o priznanju Hrvatske i ostalih republika bivše SFRJ.
16.12.1991.
Na temelju izvješća Badinterove komisije, Ministarsko vijeće EZ-a u Bruxellesu odlučilo je da će do 15.1.1992. priznati republike bivše SFRJ kao samostalne i suverene države, ako dostave zahtjev za priznanjem i ispune postavljene uvjete (prava manjina i ljudska prava). Austrija je odlučila priznati Hrvatsku i Sloveniju i sve druge republike bivše SFRJ koje to zatraže; odluka austrijskoga parlamenta stupa na snagu 15.1.1992.
19.12.1991
Skupština SAO Krajine na sjednici u Kninu u svojstvu ustavotvorne skupštine, proglasila je Krajinu Republikom, donijela Ustav i za njenog prvog Predsjednika izabrala Milana Babića. Republika zauzima oko 12.000 km2 sa oko 300.000 stanovnika u 17 opština: Benkovac, Dvor na Uni, Donji Lapac, Glina, Gračac, Knin, Korenica, Kostajnica, Karlovac, Okučani, Petrinja, Pakrac, Vojnić, Vrginmost, Slunj, Sisak-Caprag i Obrovac.
20.12.1991.
Na sjednici predsjedništva BH u Sarajevu većinom glasova ponovo na godinu dana izabran Alija. Srpski članovi glasali protiv. Predsjedništvo BH donijelo odluku da od EU traži priznanje nezavisnosti ove republike, a protiv te odluke su glasali srpski članovi.
21.12.1991
Samozvana Skupština srpskoga naroda u BiH donijela je odluku o formiranju samozvane Srpske Republike BiH (kojoj je prema zahtjevima srpskih političara trebalo pripasti najmanje 66 % teritorija BiH); a za predsjednika je izabran Radovan Karadžić. Skupština srpskog naroda u BH je odlučila da najkasnije do 14.januara ustanovi «Republiku srpskog naroda u BH»
23.12.1991
«Mi nismo imali drugog izbora nego da tražimo nezavisnost i međunarodno priznanje BH» izjavio je Alija u Sarajevu. «Lažna je dilema da se radi o opredjeljenju između Jugoslavije i nezavisnosti, radi se o tome da je ostao izbor hoćemo li biti nezavisni i ravnopravni ili da ostanemo u sastavu velike Srbije» (konačno nešto pametno i od Alije)
Republika Hrvatska pustila je u opticaj vlastiti novac - hrvatski dinar (55 HRD = 1 DM)
čime se faktički sama isključila iz platnog prometa Jugoslavije.
27.12.1991.
Nakon neuspješnih pokušaja i gubitaka (16.12. i 20.12.) HV je oslobodila snažno pobunjeničko uporište Grahovljane nedaleko od Daruvara.
30.12.1991
Objavljena naredba o reorganizaciji JNA po kojoj jedinice na području BH podliježu pod komandu 2. vojne oblasti sa komandom u Sarajevu a komadant je Milutin Kukanjac. U sastav 2. vojne oblasti su ušli: 4. korpus, Sarajevo; 5.korpus, Banja Luka; 10.korpus (novoformiran iz Pete vojne oblasti), Bihać; 17.korpus, Tuzla.
Jedinice u Hercegovini su bile u okviru 13. korpusa, Bileća a pod komandom novoformirane 4.vojen oblasti iz Podgorice.
HV je ovladala Širincima, strateški važnim uporištem iz kojega su četnici topništvom gađali Novu Gradišku
Tokom srpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. borbe su se vodile na: Istočnoslavonskom ratištu (tadašnje opštine Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar), Posavskom (slavonsko-brodska i županjska opština), Zapadnoslavonskom (opštine Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice opštine Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega), Banovinskom (opštine Hrvatska Kostajnica, Sisak, Petrinja, Glina i Dvor), Kordunskom (opštine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj), Ličkom (opštine Gračac, Korenica i Donji Lapac, Gospić i Otočac), Sjevernodalmatinskom (zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem) i Južnodalmatinskom bojištu (opštine Ploče, Metković i Dubrovnik); uz to, vođene su i borbe za obranu Jadrana. Do kraja 1991. u Hrvatskoj je bilo oko 500.000 izbjeglica i prognanika.
31.12.1991.
Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji konstatira da je u Bosni i Hercegovini moguće izbjeći rat ukoliko bi se postigao sporazum kojim bi Srbija i Hrvatska dobile dijelove BiH. Bošnjacima bi, prema Tuđmanu, ostao manji dio centralne BiH. Tuđman je BiH u intervjuu okarakterizirao kao kolonijalnu tvorevinu
Saldo rata u Hrvatskoj
Oružane snage Republike Hrvatske izgubile su u ratu 3761 branitelja. Najveći
gubici, 1014 ljudi, bili su u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Prema podacima
JNA s početka ožujka 1992. u Hrvatskoj je poginulo i umrlo od posljedica
ranjavanja 1279 ljudi «koji su bili pod komandom Jugoslovenske narodne
armije ili su izvršavali zadatke u sadejstvu sa jedinicama Armije (pripadnici
Teritorijalne odbrane i dobrovoljci»
Upotreba i odnos snaga
Hrvatska oružana sila prošla je težak put nastajanja iz gotovo ničega. Bila je bez oružja, vojne opreme, školovanog kadra i adekvatne vojne strukture. Da stvar bude gora, nije imala jasnu zamisao o uporabi snage. Potpisivanjem Sarajevskog primirja ona nije bila ustrojena, bila je daleko od toga, no postavljeni su temelji za njezino dugoročno ustrojavanje. Prema operativnoj ljestvici i kriteriju vrijednosti, HV je imala uglavnom taktički nivo. Dio postrojbi pokazao je solidne odlike u odbrani. Ovdje u prvom redu mislimo na obranu Vukovara, Nove Gradiške, Pakraca, Novske, Sunje, Gospića, Šibenika i Dubrovnika. S napadima je bilo teže. Odnos snaga bio je takav da je HV unatoč relativnoj brojnoj nadmoći od novembra 1991. bila inferiorna JNA jer je njezin sustav neujednačenih lakih brigada bio ispod taktičko-tehničko nivoa operativnih dijelova JNA. Štoviše, rezultat rata je s obzirom na odnos snaga takav da se može govoriti samo o fenomenu. Sistem lakih brigada HV-a koje su nastajale po uzoru na isto takve brigade TO-a ili JNA držan je snagama za rat na pomoćnim pravcima manevarskog (prohodnog) zemljišta. Na zahtjevnom, odnosno manevarskom teritoriju taj tip postrojbi nije uopće držan sposobnim za samostalno djelovanje protiv operativne vojske kakva je bila JNA. Slabosti HV-a na višem nivou bile su još veće. Prema ocijeni glavnog inspektora Oružanih
snaga Republike Hrvatske generala M. Špegelja od 24. 12. 1991., a nakon obilaska većine postrojbi, opće stanje u HV-u je bilo loše. Slabosti su počinjale s Glavnim stožerom HV-a. Prema Špegeljevu mišljenju Glavni stožer HV-a nije vladao osnovnim elementima oružane borbe: ljudstvom, sredstvima za borbu, vremenom i prostorom. Stanje u podređenim postrojbama bilo je još gore.
Problem odnosa snaga može se kocipirat u najkraćim crtama. Za ilustraciju može se navesti izračun snaga kako je to radila JNA. Načelno je stajalište da je za napad na pravodobno
organiziranu obranu potreban omjer 3:1. Na zapovjedno-stožernoj ratnoj vježbi Romanija-88 JNA je koristila priručnik (Privremeni priručnik za izračunavanje odnosa snaga, Strogo poverljivo, GŠ OS SFRJ, I uprava, februar 1988. ) za izračunavanje odnosa snaga koji je napravljen usporedbom svojih mogućnosti i mogućnosti potencijalnog protivnika. Jedinice su uspoređivane na osnovi numeričkih vrijednosti. Pješadijski, odnosno motorizirani bataljon JNA imao je numeričku vrijednost 1,5 kao i partizanska brigada JNA. Najveću numeričku vrijednost imalo je ipak oklopništvo: oklopni bataljon tenkova M-84 s 2, oklopni bataloun tenkova T-72 s 1,5 i oklopni bataljon tenkova T-55 s 1. Numerička vrijednost mehaniziranog bataljona s oklopnim transporterima M-60 bila je 1,5, a s borbenim vozilima pješadije M-80 čak 3. Primjenom priručnika na rat i snage 1991. možemo zaključiti da je samo Gardijska mehanizirana divizija imala približnu numeričku vrijednost kao cjelokupne Oružane snage Republike Hrvatske. S druge strane, JNA je prolazila krizu identiteta i pretvaranja u tri srpske vojske. Obilježena je nizom slabosti. Doživjela je totalni poraz strategije, operatike (osim Kninskog korpusa) i više taktike. Određena je učinkovitost bila na osnovnom taktičkom nivou (četa – bataljon). Njezino djelovanje je obilježilo topništvo, nije bilo manevra koji je planirala iako je u ratu angažirala glavninu oklopno-mehaniziranog potencija. U kampanji oko Vukovara angažirala je 7 mehaniziranih i dvije oklopne brigade i postigla krajnje skroman učinak. Manevarska odlika ovih snaga potpuno je izostala. Plan je bio prijeći Slavoniju u roku od pet do osam dana, a Gardijska mehanizirana divizija je prosječno imala tempo napredovanja od 1 km na dan. Pobunjeni Srbi su bili najlošiji dio sudionika. Oni su također patili od pogrešaka u stvaranju vojske. Bojna im je vrijednost bila slaba, skoro zanemariva, bez JNA nisu nigdje mogli postići zahtjevniju zadaću niti se održati u slučaju hrvatskog napada.
Osvajanjem kasarne u Pločama (akcija Zelena tabla - Male bare) započela je blokada i osvajanje kasarni, skladišta oružja te različitih vojnih objekata JNA u Hrvatskoj (Rat za kasarne). U skladištu oružja u Pločama bilo je 5000 cijevi, 300 tona streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava (MES), 70-ak topova i strojnica te 120 motornih vozila;
15.09.1991
Hrvatske jedinice su otpočele sa napadima na objekte Garnizona JNA u Varaždinu.
Proglašena je prva zračna uzbuna u Zagrebu.
U Ogulinu osvojene dvije kasarne Skradnik i Sveti Petar.
Iz Topuskog se povukle snage ZNG i MUP-a.
16.09.1991.
Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) blokirala je sve hrvatske luke (do 23.09.); blokade su ponovljene tijekom X. i XI. mjeseca.
16.-23.09.1991.
U žestokim borbama za Šibenik, hrvatski branitelji obranili su grad, koji je granatiran s mora, kopna i zraka (pri tome je gađana i probijena kupola katedrale Sv. Jakova).
17.09.1991.
Na sastanku u Igalu sklopljen je sporazum o prekidu vatre (Tuđman, Milošević, general Kadijević, lord Carrington); ni taj, kao ni petnaestak sljedećih "primirja", nije bio ispoštovan.
Komanda Banjalučkog korpusa objavila je Proglas o opštoj mobilizaciji po kojem se svi vojni obveznici hitno moraju da jave u svoje ratne jedinice.
Skupština zajednice opština Romanija, na sjednici održanoj u Sokocu, donijela je odluku o proglašenju SAO Romanija.
Na području Okučana i Stare Gradiške vođene žestoke borbe hrvatskih i srpskih snaga, a hrvatski radio je javio da su se hrvatske snage morale povući iz Novog Varoša
Osvojene kasarne na Ilovcu i "Milan Čakširan" na Kupi i "Tičarnica". Pukovnik Marjanović prijeti djelovanjem po gradu ukoliko ZNG ne deblokira kasarne.
Krajem dana JNA topnički djeluje po skladištima INA na Ilovcu.
18.09.1991
U napadu na transport JNA kod Posušja poginuo jedan pripadnik JNA, a jedan ranjen.
Gojko Šušak postao je ministar obrane.
Pripadnici garde u prostoru Ogulina oborili jedan MIG-21.
JNA prijeti granatiranjem Slunja.
19.09.1991
Zamjenik komande Pete vojne oblasti general Andrija Rašeta je izjavio: « Vojska će iz blokiranih kasarnih, ako bude morala, po vodu krenuti tenkovima. Ima kasarni koje su već 20 dana bez vode i struje. I Vojna bolnica u Zagrebu je bez vode i bez struje. Tražili smo od hrvatskih vlasti da to ne čine, ali nam nisu ni odgovorili. A mi bismo mogli Zagrebu prekinuti struju u roku od 10 sekundi»
20.09.1991.
Na konstitutivnoj Skupštini predstavnika SDS sa područja Zajednice opština Bijeljina, Ugljevik i Lopare, donesena je odluka o proglašenju Autonomne regije sjeveroistočna Bosna.
Grupa građana bošnjačke nacionalnosti u centru Višegrada, na prilazu staroj ćupriji na Drini, barikadama je zaustavila 3 transportera sa desetak vojnika JNA, koji su bili na kraju jedne vojne kolone koja je iz pravca Užica išla prema Ustiprači. Nakon tročasovne blokade i zadržavanja uz okupljanje velikog broja građana, transporteri sa vojnicima su vraćeni u pravcu Užica.
Hrvatski branitelji nanijeli su znatne gubitke jugovojsci kod Tovarnika, a zatim (21./22. - 23.IX.) kod Ilače. Hrvatske postrojbe deblokirale su Vukovar (15.09. odsječen od Vinkovaca) pravcem Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar.
20.09.1991.
Jedinice JNA iz Užičkog i Podgoričkog korpusa, pod izgovorom »ugroženosti« vojnog aerodroma u Mostaru i srpskog življa u istočnoj Hercegovini, upale su na teritoriju BiH sa teritorije Srbije i Crne Gore. Ove jedinice bile su popunjene velikim brojem rezervista i dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore koji su počeli terorizirati nesrpsko stanovništvo (pljačka imovine, progon itd). Prelaskom Užičkog i Novosadskog korpusa preko rijeke Drine počela realizacija plana »RAM« i tiha okupacija BiH.
21.09.1991.
Tokom napada, šibenska protuzračna odbrana u jednom trenutku srušila je 2 JNA aviona. Snimljen kamerama koje su pratile bitku, spontani urlik oduševljenja branitelja odjeknuo je širom Hrvatske i svijeta: Obadva, obadva, oba su pala!
Osnovan je Glavni stožer HV-a; prvi načelnik bio je general Anton Tus,
Hrvatski gardisti porazili su srpske jedinice u borbama za Ivanovo Selo (između Daruvara i Grubišnoga Polja). Nastupom u medijima, general Kadijević optužio je predsjednika Predsjedništva SFRJ S. Mesića i premijera vlade SFRJ A. Markovića za raspad Jugoslavije i "nastali haos" te praktično objavio rat Hrvatskoj.
JNA vrši mobilizaciju rezervnog sastava u Bosanskoj Krajini. Komandant Banjalučkog korpusa JNA Nikola Uzelac izjavio da je cilj njegove korpusne operacije dosezanje granica onih teritorija koje žele ostati u Jugoslaviji. Najveći broj Bošnjaka i Hrvata oglušio se o vojni poziv.
22.09.1991
Nakon pregovora i predaje, iz Varaždina je izašlo 60 starješina i 220 vojnika JNA, čime je Varaždinski korpus prešao pod ingerenciju Hrvatske vojske.
32. "varaždinski" korpus JNA predao je 79 tenkova, 48 borbenih vozila gusjeničara, 18 borbenih vozila s protuavionskim mitraljezima, 6 topova proizvodnje GVOZDIK, 6 višecjevnih bacača raketa (VBR) tipa Plamen, 4 VBR tipa Oganj, 18 haubica od 155 mm, 18 haubica od 152 mm s pripadajućim prijevoznim sredstvima, više stotina minobacača raznih kalibara te pješačko naoružanje (duge i kratke cijevi) za 8-9 brigada i više hiljada tona streljiva i eksploziva
25.09.1992.
Vijeće sigurnosti (VS) UN-a prihvatilo je Rezoluciju (713) o uvođenju potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije; time je srpskom agresoru omogućeno još lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH.
26.09.1991
Savjet bezbjednosti UN odlučio da uvede trenutni, opšti i potpuni embargo na sve isporuke oružja i ratnog materijala Jugoslaviji, čime je usvojena Rezolucija 713
17.09.1991.
Mještani s prostora Slunja nalaze se u teškoj situaciji, nedostaju im hrana, ljekovi i gorivo. Kassarne se polako prazne, a Karlovac napuštaju oficiri s obiteljima. Plan je da do 15.10. sve kasarne budu ispražnjene.
28.09.1991.
predajom kasarni na teritoriji ZP Bjelovar zarobljeno je 150 tenkova, 60 BVP, 121 komad topničkog oruđa, 12 komada VBR, 48 komada SO, 1106 komada raznih vozila te 3500 tona minsko-eksplozivnih sredstava i streljiva. Pripadnici JNA digli su u zrak velika skladišta oružja u Skradniku kraj Josipdola i u Bedeniku kraj Bjelovara, a sredinom listopada i veliko skladište eksploziva i streljiva kraj Oštarija te 2 vojna skladišta kraj Rijeke.
Jedinice JNA napustile su otok Korčulu.
Hrvatski branitelji oslobodili su Vezmarovu kulu, važnu stratešku točku za kontrolu istočnoga dijela Daruvara i širega predgrađa, a zatim i selo Miljanovac
29.09.1991.
Nalazeći se na otoku Visu, kontraadmiral Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) Vladimir Barović počinio je samoubojstvo. U ostavljenom pismu kao razlog samoubojstva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti - jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio - te nemogućnost sprečavanja djelovanja JRM protiv Hrvatske i neslaganje sa zapovjedništvom JNA.
JNA minobacačima djeluje po Zamršju.
Svaki dan pristiže u Karlovac sve više prognanika. Grad se granatira danonoćno, a opšta opasnost ne prestaje. Prosuđuje se da je 12.000 Srba napustilo grad.
30.09.1991.
Albanci na Kosovu referendumom su se odlučili za suverenu i nezavisnu državu Kosovo
Tokom oktobra mjeseca
nakon žestokih borbi srpske snage okupirale su po treći put Gornje Bogićevce kod Okučana (1.10); Đeletovce, Petrovce i Marince (1.10.) te Cerić (2.10.) - strateški važne tačke za obranu Vukovara, Slano kod Dubrovnika (4.10.), dio karlovačke opštine (oko 5.10.), Medar (5.10.) i Dragalić kod Nove Gradiške (6.10.), Jasenovac (8.10.), Vaganac na Kordunu (8.-9.10.), Lipik (12.-13.10.), Ilok i obližnja sela Lovas, Šarengrad, Mohovo, Opatovac, Bapska (oko 13.10.), Cavtat (15.10.), Hrvatski Blagaj na Kordunu (24.10.), Tordince u istočnoj Slavoniji (25.10.) te područje južno od rijeke Kupe do Turnja (predgrađe Karlovca); iz osvojene tvornice Jamnička kiselica (9.10.) neprijatelj se povukao, srušivši most Jamnica - Lasinja.
1.10.1991.
Započeo je žestok napad JNA i četnika iz Crne Gore i Hercegovine na Dubrovnik i okolicu; kod sela Čepikuće hrvatski branitelji nanijeli su teške gubitke agresoru. Dubrovnik je bio pod neprestanim napadima i granatiranjem premda je stara gradska jezgra zaštićena poveljom UNESCO-a (najžešći napadi bili su 11.11. i 6.12.).
02.10.1991.
Stigla naredba o ustrojavanju Operativne zone Karlovac ( OZ )
3.10.1991.
nakon što su opljačkali hrvatska sela (najveće od njih Ravno) u opštiini Trebinje u istočnoj Hercegovini (1.10.), četnici i JNA protjerali su Hrvate i zapalili im kuće; što je predstavljalo prvi čin srpske agresije na BiH.
Srpski blok (4 srpska i crnogorska člana) izveo je državni udar i preuzeo kolektivno Predsjedništvo SFRJ; funkciju predsjednika preuzeo je Crnogorac Branko Kostić.
Takvo Predsjedništva SFRJ otada se naziva «krnje Predsjedništvo» i takvo krnje Predsjedništvo donosi naredbu o djelomičnoj mobilizaciji.
4.10.1991
«Odluke Predsjedništva SFRJ od prethodnog dana nisu punovažne, jer Predsjedništvo nije zasjedalo u punom sastavu» izjavio je u Sarajevu član Predsjedništva SFRJ iz BH Bogić Bogićević
«Vojska je na nelegitimnoj sjednici Predsjedništva SFRJ obznanila puč» rekao je na konferenciji za novinare Stjepan Mesić koji je dodao da «između svega stoji Slobodan Milošević i da se Armija, u stavri, bori za nove granice velike Srbije»
Započeo je žestok napad JNA i srpskih snaga na Karlovac i okolicu (Turanj, Dugu Resu, Generalski Stol
4.-6.10.1991.
Kritični dani za obranu Zadra. Nakon probijanja linije obrane i osvajanja Murvice i Crnog te dolaskom na Musapstan i brdo Križ, JNA i srpska paravojska krenule su na Zadar (5.10.) i zaposjele Briševo i dio Bokanjca; započelo je strašno razaranje Zadra, posebice njegova središta.
4.-10. Napadi hrvatskih postrojbi na Marince radi deblokade Vukovara nisu uspjeli. U teškim borbama hrvatske postrojbe zadržale su selo Nuštar (5./6.10.)
Započeo opći napad JNA na Karlovac i okolicu. U Medicinski centar dovezeno je 24 ranjenih i nekoliko poginulih građana.Na snazi odluka o zamračenju prvog stepena.
Pobunjeni Srbi snajperima djeluju po građanima Karlovca
5.10.1991.
Srpske snage (JNA i četnici) krenule su u opšti napad na svim hrvatskim ratištima, s ciljem da za 20 dana slome odbranu Republike Hrvatske; NATO je procijenio da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati više od dvije sedmice.
Neprijatelj i dalje žestoko napada položaje branitelja na prilazima Karlovca. Osvojena kasarna "Ivo Lola Ribar" ( sada Veleučilište).
6. 10.1991
Radio Crne Gore je objavio da su jedinice JNA zaposjele aerodrom Ćilipi, 20 km južno od Dubrovnika i nastavile napredovanje prema Cavtatu.
Od posljedica granatiranja Karlovca u bolnici zbrinuto 132 ranjene i 11 mrtvih osoba
7.10.1991.
U Poruci građanima BiH na RTV Sarajevo, Alija Izetbegović proglasio je NEUTRALNOST BiH u ratu u kojem Srbija i JNA provode agresiju protiv Hrvatske i pozvao građane BiH da se ne odazivaju pozivima na služenje vojnoga roka u JNA ili na mobilizaciju. Ono što možemo učiniti je to da odbijemo da učestvujemo u ovom bezumlju. (...) Vaše je pravo i dužnost kao građana BiH da se ne odazovete na mobilizaciju. (...) Ja vas pozivam da smognete hrabrosti i da odbijete da učestvujete u ovom zlodjelu. Zapamtite, OVO NIJE NAŠ RAT. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. (izjavi glupi Alija i osta živ)Avionii JNA (JRV) raketirali su Banske dvore (predsjedničke urede) u središtu Zagreba, u kojima su sastanak imali predsjednik Republike Hrvatske Tuđman te predsjednik Predsjedništva SFRJ Mesić i predsjednik SIV-a SFRJ Marković.
Teške štete su nanesene palači Banski dvori u kojem je sjedište predsjednika RH, a oštećeno je više zgrada u zagrebačkom Gornjem gradu.
8.10.1991
Sabor Hrvatske proglasio je NEZAVISNOST Republike Hrvatske.Zbog označene zračne uzbune zasjedanje Sabora RH održano je u podrumu zgrade INE; Sabor je ustvrdio da je istekla tromjesečna odgoda Ustavne odluke od 25.06. 1991. i donio odluku o otcjepljenju od SFRJ i osamostaljenju: Republika Hrvatska raskida sve državno-pravne veze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ ...
Na šibenskom bojištu, nakon trodnevnih borbi hrvatske postrojbe su u protunapadu potisnule neprijatelja iz Gaćeleza, Prokljana, Pamučara i Bribirskih Mostina.
i Slovenija proglasila nezavisnost, koja je dala rok JNA da napusti teritoriju Slovenije do 18.oktobra
Veliki broj građana napušta grad Karlovac.Na grad je ispaljeno preko 3.000 projektila zbog čega je učinjena velika materijalna šteta.Sela na desnoj obali Kupe, od Kamenskog i dalje, u plamenu. Dolaze postrojbe ZNG iz Zagreba i Zagorja u obranu grada Karlovca.Napad na Vaganac i Drežničko Selište, Grabovac, Cetingrad, Hrvatski Blagaj. U Slunju mirno, nema struje, vode, telefona.
«HDZ BH prihvata neutralnost ove republike, ali pod uvjetima da se BH ne može koristiti kao poligon za napade na Hrvatsku» izjavio je čelnik ove stranke Stjepan Kljujić na konferenciji za štampu u Sarajevu.
11.10.1991.
U namjeri da dovede pomoć zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković - Jastreb probio se s manjom skupinom branitelja iz opkoljenoga Vukovara u Vinkovce. Zapovjednik obrane Vukovara (29.8. - 13.10.) M. Dedaković postao je zapovjednik Operativne skupine Vukovar - Vinkovci - Županja (13.10.-16.11.), sa zadatkom razbijanja opsade Vukovara, a vođstvo odbrane Vukovara preuzeo je Branko Borković - Mladi Jastreb.
Gradonačelnik Pribanić i načelnik PU Karlovac Štajduhar pregovaraju s puk. Marjanovićem o izlasku JNA iz kasarni
13.10.1991.
Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru nije uspio; hrvatske postrojbe zaustavljene su, uz gubitke, na ulasku u Marince. EZ je zatražila prekid akcije zbog slanja konvoja humanitarne organizacije Liječnici bez granica u Vukovar; konvoj je izvukao dio ranjenika iz vukovarske bolnice, a njegov ulazak u Vukovar srpske jedinice iskoristile su da poprave i učvrste svoje položaje i poziciju na vukovarskom bojištu.
15.10.1991
Na prijedlog SDA i uz potporu HDZ-a Skupština BiH bez prisustva 72 poslanika SDS i jednog iz SPO, 86 poslanika SDA i 42 HDZ su prihvatili su Memorandum o suverenitetu Republike BiH i Platformu Predsjedništva BiH o položaju BiH. Naglašava se da je BiH suverena i nedjeljiva država, koja stoji u jednaku odnosu prema Srbiji i Hrvatskoj i zaključuje se da BiH neće ostati u krnjoj Jugoslaviji (bez Slovenije te, posebno, Hrvatske) i priznavati odluke nepotpunih saveznih tijela. Uoči glasanja o prihvaćanju Memoranduma srpski predstavnici napustili su Skupštinu BiH a Radovan Karadžić sa skupštinske govornice zaprijetio da će muslimanski narod "nestati" ako se krene u osamostaljenje republike BiH:
«Srbi u Bosni i Hercegovini mogu da spriječe i Hrvate i Muslimane ako je stani-pani da izađu iz Jugoslavije, ali mi nećemo da vas sprječavamo jer smo suvereni narod……Gospodo, nisam ja ovdje nastupio kao Bog rata kao što, kako me neko počastio epitetom iz HDZ-a, nego vam kažem po stoti put i u našim razgovorima sam to rekao, ne kreira SDS volju srpskog naroda, ona je tumači. Mi bismo vas krvavo slagali kad bismo rekli da vi ovo možete da izglasate i da možete s ovim da uradite nešto u Evropi…..Mi ćemo vas onemogućiti pred domaćom i svjetskom javnošću da izvršite nasilje nad srpskim narodom, ustavno nasilje, a nakon ustavnog naselja slijede sva druga nasilja, mi se više ne pitamo sa situacijom, to je ovdje, takođe, za ovom govornicom, 100 puta rečeno, ne pitamo se sa situacijom ako dospijemo u stanje u koje su dospjele Slovenija i Hrvatska, naročito Hrvatska. U Bosni i Hercegovini bi taj pakao bio hiljadu puta teži i ne bi iblo načina da se zaustavi. Ja vas još jednaput molim, ne prijetim, nego molim, da ozbiljno shvatite tumačenje političke volje srpskog naroda koju ovdje zastupa SDS i SPO a po neki Srbin iz drugih stranaka. Molim vas, da ozbiljno shvatite, ovo nije dobro što vi radite, ovo je put na koji vi hoćete da izvede BiH, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u PAKAO A MUSLIMANSKI NAROD MOŽDA U NESTANAK, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje (burna reakcija u sali) Molim vas, neka su velike riječi, velike situacije zahtijevaju velike riječi. Kako ćete vi spriječiti da svak svakog ne ubija u BiH…
14.-15.10.1991.
Srpski agresor je snažnim napadom pokušao razbiti obranu Novske i N.Gradiške, ali nije uspio. Zapovjedništvo OG Posavina otpočinje s pripremama i planiranjem napadnih djelovanja pod nazivom ORKAN-91
17.10.1991.
Iz Iloka i okolice Srbi su, uz prisustvo predstavnika EZ-a, protjerali oko 10.000 Hrvata.
18.10.1991.
U Haagu je izložen plan EZ-a u kojem se predlaže preustroj Jugoslavije u zajednicu suverenih država; plan je odbila Srbija, a potom i Crna Gora.
16.00 opći napad na grad Karlovac. Topništvo 580. mabr JNA gađalo Impregnaciju i skladište INA na Ilovcu. Paljba se otvara po Turnju, Mostanju, Rakovcu te po cijelom gradu. Prosudba da je neprijatelj ispalio preko stotinu mina iz MB i pedesetak topničkih granata.Do sada 73 mrtva i 207 ranjene osobe.
19.10.1991
naredba Predsjednika RH o uspostavi apsolutnog prekida vatre i deblokadi objekata i kasarni pod kontrolom JNA s početkom u 12.00 sati.
U popodnevnim satima na izlaz autoceste u Karlovac stigla vojna kolona od 80 vozila iz pravca Zagreba.
20.10.1991.
Tokom noći kolona od 80 vojnih vozila nesmetano prolazi Karlovac.
22.10.1991.
JNA je promijenila ime u Vojska Jugoslavije (VJ).
24.10.1991
Srpski poslanici su u Skupštini BH konstituisali Skupštinu srpskog naroda.
Jugoslavenska vojska izvršila je pomorski desant u Kuparima, čime je odbrana Dubrovnika dodatno ugrožena.
25.10.1991.
Pilot Rudolf Perešin prebjegao je svojim MIG-om 21 iz JNA (JRV) i sletio na aerodrom u Klagenfurtu u Austriji. Hrvat sam i neću pucati na vlastiti narod! (izjava Rudolfa Perešina, koji je poginuo početkom maja 1995. na letačkom zadatku u oslobodilačkoj vojnoj akciji Bljesak kao zapovjednik 1. lovačke eskadrile Hrvatskog ratnog zrakoplovstva)
26. oktobar 1991.
SDS vrši završne pripreme za vođenje oružanih borbi. Naredbom od 26.oktobra ova stranka nalaže formiranje komandnih mjesta, uspostavu pune mobilnosti TO na prostorima BiH gdje dominiraju Srbi, formiranje jedinica za front i određivanje njihovih zamjena i potčinjavanje paravojnih formacija komandi srpske teritorijalne odbrane. Tako su formirane paravojne snage srpskog naroda u BiH za čijeg komandanta je postavljen general Ratko Mladić, oficir JNA na službi u Hrvatskoj. Mladić će i formalno funkciju komandanta snaga bosanskih Srba preuzeti u aprilu 1992 godine.
30.09.1991.
nakon što su zaustavili prodor banjalučkoga korpusa prema Virovitici, hrvatski branitelji preuzeli su inicijativu na zapadnoslavonskom bojištu (opštine Podravska Slatina, Virovitica, Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Požega).
31.10. - 4.11.1991.
Vojnom akcijom Otkos 10 (Bilogora) hrvatske postrojbe oslobodile su prostor Bilogore (oko 270 km2) i stvorile uslove za ofanzivna djelovanja u smjeru Papuka i Psunja. Neprijatelju su naneseni veliki gubici u tehnici i ljudstvu, a onemogućeno je spajanje 5. banjalučkoga korpusa Vojske Jugoslavije sa srpskim jedinicama na Bilogori u pozadini hrvatskih odbrambenih snaga, te prodor prema Virovitici i odsjecanje Slavonije od ostaloga dijela Hrvatske.
2.11.1991.
Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Cerić i stvaranje uslova za deblokadu Vukovara nije uspjela; hrvatski branitelji odbili su napad oklopništva i pješadije JNA na Bogdanovce, no srpske jedinice okupirale su vukovarsko naselje Lužac, čime je obrana Vukovara razbijena na dva dijela (Vukovar i Borovo Naselje).
4.11.1991.
Hrvatski branitelji preuzeli su i uspjeli prije neprijateljskoga napada evakuirati skladište oružja Jamadol u Karlovcu (oko 2500 tona eksploziva i streljiva te naoružanje TO opština Karlovac, Ozalj, Duga Resa, Vojnić i Vrginmost).
5.11.1991.
Hrvatski branitelji preuzeli su veliko skladište oružja i streljiva u Delnicama (jedno od najvećih na tlu bivše Jugoslavije).
9.11.1991.
Radi rasterećenja linije bojišta oko Vukovara, pripadnici ZNG-a i policije krenuli su u oslobađanje jakoga četničkoga uporišta Karadžićevo (istočno slavonsko bojište, nedaleko od Vinkovaca); nakon početnoga uspjeha, hrvatske postrojbe povukle su se uz gubitke.
9./10.11.1991
održan nelegalni plebiscit Srba u BH za ostajanje u Jugoslaviji. 1.161.146 Srba i 48.845 građana BH se izjasnilo tokom dva dana održavanja plebiscita, za život u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
10.11.1991.
Srpske postrojbe okupirale su i razrušile Bogdanovce, čime je obruč oko Vukovara još čvršće stegnut; na novogradiškom bojištu HV je popravila svoju poziciju na području Medara
12.11.1991.
godine predstavnici općina Bosanske Posavine proglasili su Hrvatsku zajednicu Posavine, u Bosanskom Brodu, a šest dana kasnije,
Srpske jedinice okupirale su i razorile Saborsko u Lici.
13.11.1991
Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV). Nakon što je u oktobru na bojištu kod Petrinje obranila "džep" Farkašić i Nebojan (na desnoj obali Kupe) te odbacila srpske jedinice do Glinske Poljane, HV je poduzela ofanzivnu akciju na tom području, koja je djelomično uspjela.
14./15. i 16.11.1991.
Hrvatska ratna mornarica je u Splitskom, a zatim i u Korčulanskom kanalu, porazila Jugoslavensku ratnu mornaricu (predvođenu razaračem Split) i razbila pomorsku blokadu grada Splita, koji je jugovojska granatirala. (druga polovica mjeseca) Razdoblje teških borbi i gubitaka, posebno na istočnoslavonskom bojištu. Srpske jedinice okupirale su Lipovac, Podgrađe i Apševce (15.-16.11.) te Donje Novo Selo i Nijemce u zapadnom Srijemu (16.-17.11.), grad Slunj (16.11.) i okolicu Slunja
18.11.1991.
U Grudama je proglašena "Hrvatska zajednica Herceg Bosna" (HZ HB), kao politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina osnovana za zaštitu interesa Hrvata u BiH. Zajednica je trebala obuhvatiti područja općina Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobrotići), Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno); za sjedište je proglašen Mostar. Hrvatska zajednica Herceg Bosna poštivat će demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju.
18.11.1991.
U Vukovaru je prestao organizirani otpor hrvatskih branitelja (u Borovu Naselju organizirani otpor prestao je dan kasnije); jedna brigada hrvatskih branitelja nastavila je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20.11., a neki branitelji povukli su se iz Borova Naselja tek 23.11. Bitka za Vukovar (24.8. - 18.11. 1991.) bila je presudna za odbranu Hrvatske, a Vukovar je postao simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji. Nakon herojskoga otpora opkoljenih branitelja Vukovara (oko 1500-2000 pripadnika ZNG-a, policije, HOS-a i dobrovoljaca ustrojenih u 204. brigadu), znatno brojnije i nadmoćnije srpske jedinice (JNA - Vojska Jugoslavije i četnici) okupirale su potpuno razrušeni grad i počinile zločin nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima te ranjenicima iz vukovarske bolnice (261 ranjenik odveden je i ubijen). U borbama za Vukovar srpski agresor imao je više od 1000 tenkova i oklopnih vozila, velik broj svih vrsta topničko-raketnog oružja (na Vukovar je ispaljeno oko 800.000 projektila) te oko 40.000 - 60.000 vojnika. Prema procjenama hrvatskih branitelja, srpski gubici na vukovarskom bojištu iznosili su oko 7200 poginulih (neki podaci govore o 10.000 - 15.000, dok procjene srpske strane uglavnom ne prelaze broj od 2000 poginulih srpskih vojnika) i 25.000 - 30.000 ranjenih vojnika te oko 500 - 600 pogođenih oklopnih vozila (od čega oko 200 tenkova) i 36 aviona. Prema procjenama Glavnog sanitetskog stožera RH, u Vukovaru je poginulo oko 600 hrvatskih branitelja i oko 1100 (prema nekim podacima i 2000) civila, ranjeno je oko 2500 (prema nekim podacima i više od 4000) osoba, nekoliko hiljada osoba je zarobljeno (više od 1500 osoba odvedeno je u logore), a prognano je oko 22.000 Vukovaraca. Do 2001. iz masovnih grobnica na području Vukovara ekshumirane su 1264 osobe različite dobi (od 6 mjeseci do 104 godine) i spola, koje su ubile srpske jedinice; od toga broja 200 tijela ubijenih ranjenika iz vukovarske bolnice pronađeno je na Ovčari.
18.-19.11.1991.
Prilikom okupacije ravnokotarskih sela Škabrnje (18.11.) i Nadina (19.11.) srpski teroristi ubili su i masakrirali 56 mještana; u prvim sedmicama okupacije ubijeno je još tridesetak mještana.
20.11.1991.
Hrvatske vlasti, pod optužbom veleizdaje, samovoljnog napuštanja ratišta, nepodnošenja izvještaja, pronevjere i drugog, zatvorile su i zlostavljale zapovjednika odbrane Vukovara Milu Dedakovića Jastreba, a zatim i zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića; oba zapovjednika potom su oslobođena od optužbi.
Srpske jedinice su zauzele Divoš i Ernestinovo, te Laslovo u istočnoj Slavoniji (23.11), Cetingrad i druga naselja; okupirana mjesta uglavnom su razrušena, a Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo ubijeno je ili protjerano. Na ličkom ratištu tokom novembra srpske jedinice zapalile su Čanak, ali ga nisu uspjele duže zadržati; hrvatski branitelji u tom razdoblju zabilježili su uspjehe u okolici Otočca u borbi za osiguranje vitalne komunikacije Karlovac - Brinje - Senj, iznimno važne za povezivanje Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Na ratištu u Srijemu, hrvatski branitelji, pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), smionom akcijom u pozadinu neprijatelja (oko netom okupiranog sela Nijemci), uspjeli su zaustaviti daljne napredovanje srpskih jedinica.
21.11.1991
Srpska Skupština BH donijela je Odluku o verifikaciji dotad proglašenih srpskih SAO u BH: AP krajina, SAO Hercegovina, SAO Romanijsko-birčanska, SAO Semberija i SAO Sjeverna Bosna.
Srušen Maslenički most diverzantskom akcijom hrvatskih jedinica.
23.11.1991.
U Ženevi je potpisan sporazum o deblokadi kasarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske. U skladu s dogovorom (od 18.10.) JNA je već napustila Jastrebarsko (13.11.), a zatim i Pulu (6.12.), Rijeku (9.12.), ratnu luku Divulje kod Splita (22.12.), Dugo Selo (23.12.), Pleso - kao posljednju vojarnu na zagrebačkom području (25.12I. 1991.) te vojni kompleks Loru u Splitu (4.1. 1992.) i druge kasarne na teritoriju pod nadzorom legalnih vlasti Republike Hrvatske.
24.11.1991.
Srpsko-crnogorske jedinice okupirale su dubrovačko predgrađe Mokošicu.
25.11.1991
Kasarnu Pleso u Velikoj Gorici kod Zagreba napustio je 149. raketni puk u koloni sa 77 vozila i oko 200 vojnika čije je odredište bila banja Luka.
U Splitu je počelo napuštanje kasarni JNA u skladu sa dogovorom Kninskog korpusa i hrvatske strane.
27.11.1991.
VS UN-a donijelo je odluku (Rezolucija 721) o upućivanju mirovnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku.
Proglašena je i Hrvatska zajednica Središnje Bosne
U Mrkonjić Gradu otkriven obnovljeni spomenik kralju Petru I
29.11.1991.
Arbitražna komisija Mirovne konferencije EZ-a, pod predsjedavanjem Roberta Badintera (Badinterova komisija), izrekla je svoje mišljenje (broj 1) da je SFRJ u procesu raspada i da savezna državna tijela više ne funkcioniraju.
1.12.1991
Izborom Alije za predsjednika glavnog odbora SDA u naredne 4 godine, nakon trodnevnog rada, završen Prvi konkres SDA.
Posljednja kolona sa 57 tenkova i transportera napustila kasarnu «Maršal Tito» u Zagrebu.
2.12.1991.
Ministarsko vijeće EZ-a izjavilo je da Srbiju i Crnu Goru smatra odgovornima za rat u Hrvatskoj
05.12.1991
Sabor RH je zaključio da je s 8. 11. 1991. Stjepanu Mesiću prestala funkcija člana i predsjednika Predsjedništva SFRJ, jer da ne postoji više potreba za sudjelovanjem Stjepana Mesića kao člana Predsjedništva Jugoslavije.
6. - 26.12.1991.
intezivira se operacija oslobađanja zapadne Slavonije (započeta akcijama Orkan i Otkos) - prva oslobodilačka operacija hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu, sa znatnih uspjesima u narednim danima: 7.12. oslobođen je Lipik, HV je potisnuo srpske jedinice prema Okučanima i oslobodila 2/3 okupiranog područja zapadne Slavonije (uništeno je 21 neprijateljsko uporište i oslobođeno 21 naseljeno mjesto); tokom akcije u bijegu pred Hrvatskom vojskom srpski teroristi masakrirali su više od 50 civila u selima Voćin i Hum (zapadna Slavonija), a 20 osoba je nestalo. Borbe su vođene i na drugim ratištima: srpske jedinice pretrpjele su težak poraz kod Komletinaca (3.-5.12.), zatim na sisačkom ratištu (19.12.) i u okolici Šibenika (26.12.), gdje je Hrvatska vojska dan ranije oslobodila selo Čista Mala), a u Baranji je HV oslobodio oko 30 km2 okupiranog teritorija i stvorio mostobran za daljnje vojnooslobodilačke akcije. Međutim, HV je u Kričkama (nedaleko od Novske) pretrpio težak poraz (9.-10.12.); na bojištu uz rijeku Kupu HV je krenuo iz sela Šišinec u napad iz pokreta forsiranjem rijeke Kupe (akcija Vihor), ali je pod snažnom topničkom vatrom neprijatelja pretrpio gubitke i povukao se na početne položaje (12.-13.12.); nakon žestokih borbi srpske jedinice okupirale su Antunovac (5.12.), Čanak (10.12.) i Paulin Dvor (16.12.) nedaleko od Osijeka. 26.12. osvojeno jako četničko uporište Bučje.
7.12.1991.
Badinterova komisija donijela je zaključak da SFRJ više ne postoji. Prema mišljenju komisije promjena postojećih (republičkih) granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke; to su presudni zaključci za konačnu odluku EZ-a o priznanju Hrvatske i ostalih republika bivše SFRJ.
16.12.1991.
Na temelju izvješća Badinterove komisije, Ministarsko vijeće EZ-a u Bruxellesu odlučilo je da će do 15.1.1992. priznati republike bivše SFRJ kao samostalne i suverene države, ako dostave zahtjev za priznanjem i ispune postavljene uvjete (prava manjina i ljudska prava). Austrija je odlučila priznati Hrvatsku i Sloveniju i sve druge republike bivše SFRJ koje to zatraže; odluka austrijskoga parlamenta stupa na snagu 15.1.1992.
19.12.1991
Skupština SAO Krajine na sjednici u Kninu u svojstvu ustavotvorne skupštine, proglasila je Krajinu Republikom, donijela Ustav i za njenog prvog Predsjednika izabrala Milana Babića. Republika zauzima oko 12.000 km2 sa oko 300.000 stanovnika u 17 opština: Benkovac, Dvor na Uni, Donji Lapac, Glina, Gračac, Knin, Korenica, Kostajnica, Karlovac, Okučani, Petrinja, Pakrac, Vojnić, Vrginmost, Slunj, Sisak-Caprag i Obrovac.
20.12.1991.
Na sjednici predsjedništva BH u Sarajevu većinom glasova ponovo na godinu dana izabran Alija. Srpski članovi glasali protiv. Predsjedništvo BH donijelo odluku da od EU traži priznanje nezavisnosti ove republike, a protiv te odluke su glasali srpski članovi.
21.12.1991
Samozvana Skupština srpskoga naroda u BiH donijela je odluku o formiranju samozvane Srpske Republike BiH (kojoj je prema zahtjevima srpskih političara trebalo pripasti najmanje 66 % teritorija BiH); a za predsjednika je izabran Radovan Karadžić. Skupština srpskog naroda u BH je odlučila da najkasnije do 14.januara ustanovi «Republiku srpskog naroda u BH»
23.12.1991
«Mi nismo imali drugog izbora nego da tražimo nezavisnost i međunarodno priznanje BH» izjavio je Alija u Sarajevu. «Lažna je dilema da se radi o opredjeljenju između Jugoslavije i nezavisnosti, radi se o tome da je ostao izbor hoćemo li biti nezavisni i ravnopravni ili da ostanemo u sastavu velike Srbije» (konačno nešto pametno i od Alije)
Republika Hrvatska pustila je u opticaj vlastiti novac - hrvatski dinar (55 HRD = 1 DM)
čime se faktički sama isključila iz platnog prometa Jugoslavije.
27.12.1991.
Nakon neuspješnih pokušaja i gubitaka (16.12. i 20.12.) HV je oslobodila snažno pobunjeničko uporište Grahovljane nedaleko od Daruvara.
30.12.1991
Objavljena naredba o reorganizaciji JNA po kojoj jedinice na području BH podliježu pod komandu 2. vojne oblasti sa komandom u Sarajevu a komadant je Milutin Kukanjac. U sastav 2. vojne oblasti su ušli: 4. korpus, Sarajevo; 5.korpus, Banja Luka; 10.korpus (novoformiran iz Pete vojne oblasti), Bihać; 17.korpus, Tuzla.
Jedinice u Hercegovini su bile u okviru 13. korpusa, Bileća a pod komandom novoformirane 4.vojen oblasti iz Podgorice.
HV je ovladala Širincima, strateški važnim uporištem iz kojega su četnici topništvom gađali Novu Gradišku
Tokom srpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. borbe su se vodile na: Istočnoslavonskom ratištu (tadašnje opštine Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar), Posavskom (slavonsko-brodska i županjska opština), Zapadnoslavonskom (opštine Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice opštine Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega), Banovinskom (opštine Hrvatska Kostajnica, Sisak, Petrinja, Glina i Dvor), Kordunskom (opštine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj), Ličkom (opštine Gračac, Korenica i Donji Lapac, Gospić i Otočac), Sjevernodalmatinskom (zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem) i Južnodalmatinskom bojištu (opštine Ploče, Metković i Dubrovnik); uz to, vođene su i borbe za obranu Jadrana. Do kraja 1991. u Hrvatskoj je bilo oko 500.000 izbjeglica i prognanika.
31.12.1991.
Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji konstatira da je u Bosni i Hercegovini moguće izbjeći rat ukoliko bi se postigao sporazum kojim bi Srbija i Hrvatska dobile dijelove BiH. Bošnjacima bi, prema Tuđmanu, ostao manji dio centralne BiH. Tuđman je BiH u intervjuu okarakterizirao kao kolonijalnu tvorevinu
Saldo rata u Hrvatskoj
Oružane snage Republike Hrvatske izgubile su u ratu 3761 branitelja. Najveći
gubici, 1014 ljudi, bili su u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Prema podacima
JNA s početka ožujka 1992. u Hrvatskoj je poginulo i umrlo od posljedica
ranjavanja 1279 ljudi «koji su bili pod komandom Jugoslovenske narodne
armije ili su izvršavali zadatke u sadejstvu sa jedinicama Armije (pripadnici
Teritorijalne odbrane i dobrovoljci»
Upotreba i odnos snaga
Hrvatska oružana sila prošla je težak put nastajanja iz gotovo ničega. Bila je bez oružja, vojne opreme, školovanog kadra i adekvatne vojne strukture. Da stvar bude gora, nije imala jasnu zamisao o uporabi snage. Potpisivanjem Sarajevskog primirja ona nije bila ustrojena, bila je daleko od toga, no postavljeni su temelji za njezino dugoročno ustrojavanje. Prema operativnoj ljestvici i kriteriju vrijednosti, HV je imala uglavnom taktički nivo. Dio postrojbi pokazao je solidne odlike u odbrani. Ovdje u prvom redu mislimo na obranu Vukovara, Nove Gradiške, Pakraca, Novske, Sunje, Gospića, Šibenika i Dubrovnika. S napadima je bilo teže. Odnos snaga bio je takav da je HV unatoč relativnoj brojnoj nadmoći od novembra 1991. bila inferiorna JNA jer je njezin sustav neujednačenih lakih brigada bio ispod taktičko-tehničko nivoa operativnih dijelova JNA. Štoviše, rezultat rata je s obzirom na odnos snaga takav da se može govoriti samo o fenomenu. Sistem lakih brigada HV-a koje su nastajale po uzoru na isto takve brigade TO-a ili JNA držan je snagama za rat na pomoćnim pravcima manevarskog (prohodnog) zemljišta. Na zahtjevnom, odnosno manevarskom teritoriju taj tip postrojbi nije uopće držan sposobnim za samostalno djelovanje protiv operativne vojske kakva je bila JNA. Slabosti HV-a na višem nivou bile su još veće. Prema ocijeni glavnog inspektora Oružanih
snaga Republike Hrvatske generala M. Špegelja od 24. 12. 1991., a nakon obilaska većine postrojbi, opće stanje u HV-u je bilo loše. Slabosti su počinjale s Glavnim stožerom HV-a. Prema Špegeljevu mišljenju Glavni stožer HV-a nije vladao osnovnim elementima oružane borbe: ljudstvom, sredstvima za borbu, vremenom i prostorom. Stanje u podređenim postrojbama bilo je još gore.
Problem odnosa snaga može se kocipirat u najkraćim crtama. Za ilustraciju može se navesti izračun snaga kako je to radila JNA. Načelno je stajalište da je za napad na pravodobno
organiziranu obranu potreban omjer 3:1. Na zapovjedno-stožernoj ratnoj vježbi Romanija-88 JNA je koristila priručnik (Privremeni priručnik za izračunavanje odnosa snaga, Strogo poverljivo, GŠ OS SFRJ, I uprava, februar 1988. ) za izračunavanje odnosa snaga koji je napravljen usporedbom svojih mogućnosti i mogućnosti potencijalnog protivnika. Jedinice su uspoređivane na osnovi numeričkih vrijednosti. Pješadijski, odnosno motorizirani bataljon JNA imao je numeričku vrijednost 1,5 kao i partizanska brigada JNA. Najveću numeričku vrijednost imalo je ipak oklopništvo: oklopni bataljon tenkova M-84 s 2, oklopni bataloun tenkova T-72 s 1,5 i oklopni bataljon tenkova T-55 s 1. Numerička vrijednost mehaniziranog bataljona s oklopnim transporterima M-60 bila je 1,5, a s borbenim vozilima pješadije M-80 čak 3. Primjenom priručnika na rat i snage 1991. možemo zaključiti da je samo Gardijska mehanizirana divizija imala približnu numeričku vrijednost kao cjelokupne Oružane snage Republike Hrvatske. S druge strane, JNA je prolazila krizu identiteta i pretvaranja u tri srpske vojske. Obilježena je nizom slabosti. Doživjela je totalni poraz strategije, operatike (osim Kninskog korpusa) i više taktike. Određena je učinkovitost bila na osnovnom taktičkom nivou (četa – bataljon). Njezino djelovanje je obilježilo topništvo, nije bilo manevra koji je planirala iako je u ratu angažirala glavninu oklopno-mehaniziranog potencija. U kampanji oko Vukovara angažirala je 7 mehaniziranih i dvije oklopne brigade i postigla krajnje skroman učinak. Manevarska odlika ovih snaga potpuno je izostala. Plan je bio prijeći Slavoniju u roku od pet do osam dana, a Gardijska mehanizirana divizija je prosječno imala tempo napredovanja od 1 km na dan. Pobunjeni Srbi su bili najlošiji dio sudionika. Oni su također patili od pogrešaka u stvaranju vojske. Bojna im je vrijednost bila slaba, skoro zanemariva, bez JNA nisu nigdje mogli postići zahtjevniju zadaću niti se održati u slučaju hrvatskog napada.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#4 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
1992
NA POČETKU pregleda događaja u 1992. neophodno je postaviti KAPITALNU izjavu Milutina Kukanjca, general major JNA, komadanta 2.vojne oblasti 1992. u okviru koje je bila BiH koja dokazuje da je JNA izvbršila agresiju i naoružala pobunjene bosanske Srbe (Borba, 23. novembar 1993):
"Srbi u BiH dobili su gotovo celokupno naoružanje, municiju, minsko-eksplozivna sredstva, gorivo, rezervne delove, hranu i druga materijalna sredstva od JNA, koja je dekretom Predsedništva SFRJ od 4. maja 1992 godine prestala da postoji. JNA je u BiH izmestila na sigurne prostore vise od 90% naoružanja, ubojnih sredstava svih vrsta i druge opreme i sve je to predato Republici Srpskoj, koja je time naoružala svoju vojsku. O onome sta je predato Muslimanima u kasarni "Maršal Tito", kada se početkom juna 1992, izmeštao Školski centar, neka daju odgovor Generalštab VJ i rukovodstvo Republike Srpske. Mi ne samo da smo spasili sredstva JNA, već smo "ispred nosa" uzeli oko 70% naoružanja, municije i druge opreme iz nadležnosti Teritorijalne odbrane bivše BiH, koja bi bila upotrebljena za ubijanje Srba na tim prostorima. Neke akcije su sa malim brojem ljudi iz JNA i srpskim teritorijalcima izvedene briljantno. Iz skladišta "Faletići", koje je obezbeđivalo 12 naših odabranih vojnika, na primer, uzeto je ogromno naoružanje- oko 30.000 cevi raznih oružja za gađanje ciljeva na zemlji, vise oruđa protivvazdušne odbrane, minsko -eksplozivnih sredstava, sredstava veze, motornih vozila i druge opreme. Akcija je izvedena brzo, efektno i bez gubitaka. Gubitaka tog skladišta bio je jedan od najtežih udaraca muslimansko-ustaškoj koaliciji."
1.01.1992.
Butros Gali, egipatski diplomata, preuzeo funkciju Generalnog sekretara UN
1.-3.01.1992.
Srpski pobunjenici okupirali su Novigrad, Pridragu, Paljuv i Podgradinu kod Zadra. U pokušaju daljnjeg osvajanja u zadarskoj okolici, srpska paravojska je poražena i natjerana na povlačenje; Hrvatska vojska uspjela je zadržati važnu prometnicu Zadar - Karlovac.
2.01.1992.
Specijalni izaslanik Generalnog sekretara UN Sajrus Vens obavijestio je javnost da je postignut «Sporazum o planu mirovnih operacija u Jugoslaviji» (Vensov plan) kojeg su prihvatili Tuđman, Milošević i Veljko Kadijević. Predviđena je demilitarizaciona zona u Hrvatskoj, povlačenje JNA iz ith oblasti i stavljanje tih zona pod zaštitu UN (UNPA zone)
3.01.1992.
Na snagu stupio Sporazum o prekidu neprijateljstava kojeg su u Sarajevu potpisali u prisustvu Sajrusa Vensa general JNA Andrija Rašeta i ministra odbrane RH Gojko Šušak. Sukobljene strane prihvatile su koncept mirovnih operacija UN na prijedlog ličnog izaslanika generalnog sekretara UN-a Sajrusa Vensa. Srpske snage su zadržale kontrolu nad jednom trećinom teritorija Republike Hrvatske.
Unatoč potpisanom primirju, srpsko topništvo nastavilo je razarati hrvatske gradove i naselja, a na neke od njih izvedeni su i pješadijski napadi, koji su odbijeni; na Perušić (19.01.), Novu Gradišku (6.02.), Vinkovce (10.02.) i druga mjesta. U trenutku potpisivanja Sarajevskoga primirja, HV je imao oko 230.000 vojnika raspoređenih u 65 brigada i više samostalnih bojni i pukovnija u sva 3 vida oružanih snaga; snage MUP-a imale su oko 40.000 pripadnika, od kojih je 1/3 bila na ratnim položajima. Oficirski kadar u HV-u činili su: Hrvati - pripadnici francuske Legije stranaca i oružanih snaga drugih država koji su se vratili braniti domovinu; oficiri i podoficiri koji su kao takvi došli iz JNA (više od 80 % časnika Hrvata napustilo je JNA i uključilo se u odbranu domovine - krajem 1991. u HV-u je takvih bilo približno 2500 na oficirskim dužnostima i oko 400 među "običnim" vojnicima); i nova generacija oficira koja se nametnula u borbama i koju je trebalo posebno vojno obrazovati (od 1992. oni su postali najbrojniji).
Nakon potpisivanja sporazuma o obustavi vatre u Hrvatskoj dio jedinica JNA iz Hrvatske dislocira se u BiH pretežno na područja Bosanske Krajine, Tuzle, Dervente i Brčkog. Premještaj jedinica izvršen je bez saglasnosti Predsjedništva BiH što je ocijenjeno kao akt agresije na BiH. Ukupni efektivi jedinica JNA raspoređenih u BiH iznosili su između 90 000 i 100 000 naoružanih vojnika, 750 do 800 tenkova, 1000 oklopnih borbenih vozila, oko 4000 artiljerijskih oruđa, 100 borbenih aviona i 50 helikoptera. Najveći dio dislocirane tehnike i ljudstva kasnije je stavljen u funkciju oružanog napada na BiH. Veći dio oruđa i oružja preuzele su paravojne formacije SDS-a koje su potom formirale Vojsku Republike Srpske. Do 19. marta 1992 godine srpskim snagama u BiH podijeljeno je 200 tenkova, 150 oklopnih borbenih vozila, 400 artiljerijskih oruđa, 800 minobacača i bestrzajnih topova. General JNA Veljko Kadijević u knjizi »Moje viđenje raspada« ističe da je JNA u BiH bitno pomogla da Vojska Republike Srpske, koju je JNA stavila na noge »oslobodi srpske teritorije, zaštiti srpski narod i stvori povoljne vojničke preduslove za ostvarenje interesa i prava srpskog naroda u BiH političkim sredstvima u mjeri i uslovima koje to međunarodne okolnosti budu dozvoljavale«. JNA je, prema Kadijeviću, predstavljala osnovu iz koje su formirane tri vojske: »Vojska Savezne Republike Jugoslavije, Vojska Republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine.
4.01.1992.
BiH nema uslova da postane nezavisna i da se izdvoji iz SFRJ, izjavio je u intervjuu Radovan Karadžić “Ako bi ikome trebalo da odgovara ostanak u Jugoslaviji onda su to Srbi i Muslimani, jer su oni najrasprostranjeniji I najrazasutiji po Jugoslaviji”
7.01.1992.
Raketom "zrak-zrak" avion Mig-21 jugoslavenske vojske srušio je iznad sela Podrute nedaleko od Varaždina helikopter Europske promatračke misije (poginuli su svi članovi misije - 4 Talijana i 1 Francuz); granate ispaljene prema drugom helikopteru promašile su cilj.
8.01.1992.
Savezni sekretar narodne odbrane Veljko Kadijević se povlači, mijenja ga Blagoje Adžić, koji je istovremeno i načelnik Štaba vrhovne komande OS SFRJ.
Srpski pobunjenici u BH formiraju SAO Birač koju treba da čine opštine: Šekovići, Vlasenica, dijelovi opština Bratunac, Zvornik, Srebrenica, Kalesija, Kladanj i Živinice.
9.01.1992.
Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, ostvarujući plebiscitom izraženu volju naroda i na njoj zasnovanu svoju odluku da se pristupi formiranju Republike srpske Bosne i Hercegovine, na zasjedanju održanom 9. januara 1992. godine na palama donosi Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine s namjerom njezina pridruženja jugoslavenskoj državi. U skladu sa srpskim planom o zauzimanju 66 % teritorija BiH, tzv. Srpska Republika BiH obuhvatila je 5 do tada samoproglašenih "Srpskih autonomnih oblasti" u BiH – "SAO Istočna Hercegovina" (12.09.'91.), "SAO Bosanska krajina" (16.09.'91.), "SAO Romanija" (19.09.'91.), "SAO Semberija" i "SAO Ozren".
11.01.1992.
Na drugoj sjednici Skupštine opštine srpskog naroda Bihać proglašena samozvana Opština srpskog naroda Bihać.
13.01.1992.
Sveta Stolica (Vatikan) priznala je Republiku Hrvatsku.
12.01.1992.
Radovan Karadžić, lider SDS u BiH (Politika): "Požurili smo da 9. januara proglasimo republiku zato što je najavljena mogućnost da Evropska zajednica već 10. januara objavi nezavisnost Bosne i Hercegovine. Da se ta manipulacija ne bi ostvarila, morali smo odmah da reagujemo. Jer, svaka naša politička akcija posle tog priznanja imala bi mnogo manji praktični efekat i Srbi u Bosni našli bi se u veoma teškoj situaciji (...) Mi smo sa naše strane otvorili proces demokratske transformacije u trojednu zajednicu, u republiku tri naroda odnosno tri republike. Svaka od ovih zajednica za sebe uspostavlja suverentitet i taj suverenitet se ne prostire na drugu nacionalnu zajendicu".
15.01.1992.
Republiku Hrvatsku i Sloveniju, kao samostalnu i suverenu državu, priznale su države Europske zajednice : Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Priznanje Makedonije odgođeno je zbog protivljenja Grčke, priznanje BiH uslovljeno je provedbom referenduma, a Srbija i Crna Gora priznanje nisu ni zatražile.
17.01.1992.
Alija Izerbegović na redovnoj mjesečnojoj konferenciji za novinare saopštio je da će republički paralment na redovnom zasjedanju 24.januara raspisati referendum o suverenosti ove republike, kao bitan uslov za međunarodno priznanje od strane EU.
19.01.1992.
Vojnici i starješine Banjalučkog korpusa JNA zahtjevaju od Alije Izetbegovića, predsjednika Predjsedništva SR BiH, da pitanje za eventualni referendum o suverenosti ove republike glasi: "Da li ste za suverenu Bosnu i Hercegovinu u sastavu nove Jugoslavije?" Ujedno, vojnici i starješine Banjalučkog korpusa ističu da su svi pripadnici Banjalučkog korpusa životno zainteresovani za očuvanje mira u Bosni i Hercegovini te da bi samo izjašnjavanje građana "za" ili "protiv" suverenosti ove republike bilo "prozirna obmana naroda". (Borba)
21.01.1991.
Komanda Užičkog korpusa obavijestila je javnost u Mostaru da su objekti JNA na području grada minirani. U saopštenju za javnost, koje je potpisao komadant Užičkog korpusa general-major Milan Torbica, ne precizira se koji su to objekti minirani.
23. 01. 1992.
Referendum kakav predlaže Alija Izetbegović ne rješava ništa – rekao je novinarima u sarajevu Radovan Karadžić. O suverenitetu nezavisne I međunarodno priznate BiH Srbi neće da razgovaraju jer bi u njoj nacionalno bili počinjeni. Karadžić kaže da je odluka srpskog naroda da ostane u Jugoslaviji i nju ne može niko promijeniti, Pogotovo ne referendumom kakav je zamislio Alija Izetbegović. Nema šanse da Srbi prihvate takvu BiH. To je ratna opcija, jer se radi o ugrožavanju srpskog naroda.
25.01.1992.
rano ujutro oko 5 sati, nakon 16-satnog zasjedanja Skupština BH je donijela odluku o raspisivanju refenduma građana o suverenosti i nezavisnosti ove republike 29.februara i 1.marta. Srpski poslanici su napustili sat ranije sjednicu u znak protesta što će se pitanje referenduma naći na dnevnom redu.
27.01.1992
Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini je na vanrednom zasijedanju odlučila da su za srpski narod nelegitimna i ništavna odluka krnje Skupštine BiH koja je u subotu raspisala referendum o nezavisnosti ove republike. Srpska skupština predložila je da se u Bosni i Hercegovini održi sasvim drugačiji referendum. Kako su mnogi poslanici tražili da već proglašena Republička Srpska BiH počne funkcionisati, odlučeno je da ustavna komisija do narednog zasijedanja pripremi nact Ustava i svih zakonskih akata Srpske BiH. Krajnji rok je polovina februara. Biljana Plavšić, član Predsjedništva BiH, ispred srpskog naroda, predložila je da se prije referenduma o nezavisnosti BiH radi na formiranju policije i vojske Republike Srpske BiH, razmotri i pitanje valute. Radovan Karadžić, na sjednici Skupštine srpskog naroda BiH: "Vidimo takođe da svi oni koji tepaju Jugi čine to da bi bila mirna dok je likvidiraju, tepaju joj da je prevare i da je ne uznemire, da im ne bi energično odgovorila. Sve su to bile laži... "Mi, gospodo, nismo ponudili ni "Malu Jugoslaviju", ni "Veliku Jugoslaviju". Nismo nikoga nigdje gurali, niti nasilno zadržavali. Mi smo predložili da se ova Bosna i Hercegovina, kakva jeste, transformiše u smislu potreba njena tri ravnopravna i konstitutivna naroda."
31.01.1992.
Radovan Karadžić, lider SDS BiH: "Najavljeni referendum o nezavinosti Bosne i Hercegovine nije referendum građana već hrvatske i muslimanske zajednice, a Srbi su se već izjasnili na plebiscitu i na ovakav referendum neće izaći"
Budući da srpska strana nije poštivala primirje, pripadnici Samostalne uskočke satnije HV-a krenuli su u smionu diverzantsku akciju na okupirani hrvatski teritorij, s namjerom rušenja Batinskoga mosta i presijecanja cestovne komunikacije između Baranje i Vojvodine, kojom je srpskim jedinicama u okupiranoj Baranji stizala pomoć iz Jugoslavije. Diverzanti su preko Kopačkog rita ušli duboko u neprijateljsku pozadinu, ali su zbog tehničkoga kvara na vozilu (amfibiji) otkriveni; raspršeni na manje skupine, nakon borbe (od 2. do 7. 02.) 7 diverzanata je zarobljeno (još 1 naknadno), 3 su poginula, a 9 se uspjelo spasiti. Međudržavnim dogovorom, zarobljeni hrvatski diverzanti ("somborska skupina"), nakon 2 godine zatvora razmijenjeni su na kontrolnoj točki UNPROFOR-a kod Lipovca (12.1. 1994.) za pripadnike srpske terorističke skupine "Labrador".
2.02.1992.
U godišnjem izvješću State Departmenta naveden je broj od preko 30.000 nestalih osoba na području bivše Jugoslavije. Uz velik broj Hrvata, u izvješću se među nestalim spominju i 24 osobe srpske nacionalnosti iz Gospića; hrvatski tisak (tjednik Danas, 10.XII. 1991.) već je objavio vijest o ubistvu Srba u Gospiću i na Banovini. Također iz osvete ili zbog koristoljublja, pojedini hrvatski građani srpske nacionalnosti ubijeni su u Osijeku, Sisku i Zagrebu (zločin nad porodicom Zec), a kao mjesto gdje je izvršena odmazda nad grupom Srba, spominju se Pakračka poljana i Paulin Dvor (oko 20 ubijenih).
S mjesta predsjednika HDZ BiH smijenjen je Stjepan Kljujić, jedan od osnivača stranke, a postavljen je Mate Boban. (škutorska linija)
Čelnici srpskih autonominih oblasti Birač, Majevica, Semberija i Srpska opština Zvornik: Srpski narod Birača, Podrinja, Semberije i Majevice, izrazio je svoju volju da nastavi život sa braćom iz Srbije, Crne Gore, Krajine i ostalim, koji to budu željeli. Osjećamo se obaveznim i dužnim da poštujemo volju svog naroda.
(... ) Bilo bi pošteno da troškove svog referenduma snose hrvatski i muslimanski građani. Mi na tom referendumu nećemo učestvovati - ni u pripremi ni u kontroli, ni u glasanju. Srpski narod zna da bi život u nezavisnoj državi BiH za kratko vrijeme značio: manjina, preglasavanje, obespravljenost, pritisci, kao i naturanje tuđeg jezika, kulture, običaja, jednom rječju - ropstvo.
(... ) Pozivamo srpski narod da ne ometa plebiscit Muslimana, jer ni oni nisu ometali naš, ali ih istovremeno pozivamo da u njemu ne učestvuju -istakli su čelnici ovih srpskih autonomnih oblasti.
4.02.1992.
Pilot Danijel Borović sa avionom jugovojske MIG-21 prebjegao je s bihaćkog aerodroma u HV;
05.02.1992.
u 08,45 sati srušen je most koji spaja Slavonski i Bosanski Šamac.
Borisav Jović, član krnjeg Predsedništva SFRJ, u intervjuu Figarou: "Zločin je intervenisati u nečijem sporu ukoliko se ne poznaju svi njegovi elementi".
(...) Evropska preporuka da se u Bosni i Hercegovini organizuje referendum o nezavisnosti će odvesti direktno u katastrofu.
(... ) U tom slučaju "Bosna će se raspasti i rat će početi". Zato evropska preporuka i vodi direktno u rat. Na pitanje: "Kako će se armija ponašati" u tom slučaju, dr Jović je odgovorio: "S njom ili bez nje, rat će biti strašan. Odnos snaga Muslimana i Srba je manje-više izjednačen. Armija će ostati po strani, sem ako ne bude napadnuta. Međutim, teško je i zamisliti da je Hrvati i Muslimani neće uzeti na nišan". Izmedju ostalog, Borisav Jović je izrazio uvjerenje da postoji relativno lak način da se zaustavi ovakav razvoj situacije: "Dovoljno je da Evropa stavi do znanja Bosni i Hercegovini da ona ne može da samovoljno napusti Jugoslaviju".
06.02.1992.
Nikola Koljević, član Predsjedništva BiH, Miodrag Simović, potpredsjednik Vlade i Petko Čančar, predsjednik Vijeća gradjana u Skupštini SR BiH na konferenciji za štampu: "Ni jedan predstavnik srpskog naroda u bosanskohercegovačkim organima vlasti neće učestvovati u pripremanju i sprovođenju predstojećeg referenduma o nezavisnosti BiH".
07.-08.02.1992.
U selu Mehurići kod Travnika održano je vojno savjetovanje komandanata sedam regionalnih štabova i dijela Glavnog štaba Patriotske lige BiH. Na savjetovanju je sagledan dostignuti nivo priprema za otpor. Usvojen je stav da vojna organizacija bude na istim principima na kojim je organizirana TO RBiH. Jedan od zaključaka je da se u pismenoj formi uradi jedinstvena odluka i direktiva za odbranu Republike BiH. Na savjetovanju su, među ostalima, učestvovali Hasan Čengić, Meho Karišik, Sefer Halilović, Rifat Bilajac i Zićro Suljević, aktivisti SDA
09.02.1992.
poslanici Skupštine srpska Krajina na zasjedanju u Glini većinom glasova prihvatili Vensov plan
11.02.1992.
Vlada Republike Hrvatske prihvatila Vensov plan, rezolucija UN 740
13.02.1992.
SDS BH smatra da je referendum građana ove republike zakazan za 29.februar i 1.mart akt secesije protiv savezne države Jugoslavije i na na jemu srpski narod neće učestvovati.
14.02.1992.
Prvi pregovori oko novog ustroja BH započeti u Sarajevu uz pomoć međunarodnog posrednika Žoze Kutiljera. Tri vodeće nacionalne stranke ostale su na svojim poznatim pozicijama, bez ikakvog prihvatanja stavova o budućem uređenju ove republike. Jedino što je konkretno dogovoreno je to da se ovakvi razgovori , uz prisustvo EU – nastave.
15.02.1992.
Generalni sekretar UN-a Butros Gali predložio osnivanje mirovnih snaga za provođenje Vensovog plana
16.02.1992.
odlukom Skupštine RSK Milan Babić je razrješen dužnosti kao predsjednik RSK
21.02.1992.
nastavljena u Lisabonu konferencija o BH. Karadžić je izjavio da dogovor po njemu treba da podrazumijeva „ostvarivanje punog suvereniteta za sva tri naroda u konfederaciji“. Kutiljero je izjavio da „Srbi traže konfederalnu BH, Bošnjaci unitarnu a hrvati federaciju“. Potpisan je dokument „Izjava o načelima novog ustavnog ustrojstva BiH“....o sadržaju izjave više pročitati na linku
Vijeće sigurnosti OUN-a donijelo je Rezoluciju (743) o pokretanju mirovne operacije i slanju međunarodnih zaštitnih snaga u Republiku Hrvatsku za razdoblje od 12 mjeseci (u sklopu tzv. Vanceova plana za Hrvatsku); snage UNPROFOR-a trebale su preuzeti 4 zaštićene zone (UNPA) u RH - prostor 18 opština u kojima Srbi čine većinu ili pak značajnu manjinu stanovništva i gdje su međusobne napetosti dovele do oružanih sukoba u nedavnoj prošlosti.
Cilj ove operacije ispunjen je samo djelomično: JNA je napustila Hrvatsku, a teško oružje pobunjenih Srba stavljeno je u skladišta pod zajedničkim nadzorom UNPROFOR-a i Srba, no povratak prognanika, zaštita preostalih Hrvata u UNPA, otvaranje komunikacija i povratak pod hrvatsku vlast tzv. ružičastih zona (područja koja su Srbi osvojili, a u kojima nisu živjeli) nisu ispunjene. Od Hrvata koji su ostali u UNPA zonama, čak oko 7000 protjerano je, a više stotina je ubijeno.
UNPA zone su obuhvatile 12.554 km2 ( 22 % od ukupnog teritorija RH ); na tom prostoru je 1991. živjelo 536.370 stanovnika, od toga 258.298 (48,2 %) Srba, 205.075 (38,2 %) Hrvata i 72.997(13,6%)ostalih.
Sektor Istok, sa sjedištem u Erdutu ("Istočna Slavonija" /s Baranjom i zapadnim Srijemom/ - 2153 km2 i 188.184 stanovnika prema popisu iz 1991. - od toga 49,1 % Hrvata, 30,4 % Srba, 20,5 % ostalih) - 4 općine: Vukovar i Beli Manastir te dijelom Osijek i Vinkovci;
Sektor Zapad, sa sjedištem u Daruvaru ("Zapadna Slavonija" - 2112 km2, i 99.452 stanovnika - od toga 43,3 % Hrvata, 35,4 % Srba, 21,3 % ostalih) - 5 općina: Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje te dijelom Novska (istočni dio) i Nova Gradiška (zapadni dio);
Sektor Sjever, sa sjedištem u Topuskom (Banovina i Kordun) - 6 općina: Dvor na Uni, Kostajnica,Petrinja,Glina,Vrginmost,Vojnić i Slunj;
Sektor Jug, sa sjedištem u Kninu (sjeverna Dalmacija i Lika) - 5 općina: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Korenica i D. Lapac.
U sektorima Sjever i Jug (UNPA "Krajina"), na 8289 km2 1991. živjelo je 248.734 stanovnika (od toga 66,7% Srba, 28% Hrvata i 5,3% ostalih).
22.02.1992.
na konferenciji za novinare, održanoj neposredno po povratku s pregovora o BH u Lisabonu, Alija Izetbegović, Miro Lasić i Radovan Karadžić su izvjestili novinare na sarajevskom aerodormu kako je u međustranačkim pregovorima postignut sporazum o REKONSTRUKCIJI BH.
Izjava Alije: Na sastanku u Lisabonu zaključeno je da BH ostane u postojećim granicama, ali da se izvrši temeljita DECENTRALIZACIJA, tako što će se osnovati nacilonalne jedinice, koje će imati određenu samoupravu. Koncesija SDS-a je što je ta stranka potvrdila integritet i nedjeljivost BH. Naša kocesija je što smo prihvatili stanovitu REORGANIZACIJU BH, koja će uvažavati etničke razloge, iako to ranije nije bio naš koncept.
Izjava Karadžića: Korak koji smo napravili golem je i epohalan za bosanske prilike. Promoviran je kocept da BH NEĆE BITI UNITARNA, a o svemu ostalom dogovorit ćemo se. BH će tvoriti konstitutivne jedinice, a time je uklonjena dominacija bilo kojeg naroda“ rekao je Karadžić, pozivajući „da se puške stave u šoške“. „Prihvatili smo nepromjenljivost granica“, dodao je on, te dalje istakao.“Ne pretndiramo na pripajanje niti jednog komadića BH Srbiji. Komentarišući proglašenje tkzv. Bosanske Krajine, Karadžić je rekao:“SDS će zaustaviti proces koji bi mogao ometati dogovor, nema potrebe za proglašavanjem krajina“.
Izjava predstavnika HDZ-a Lasića:Ono što smo tražili livanjskim referendumskim pitanjem ispunjeno je. Pozvat ćemo hrvatski narod da izađe na referendum. Prihvaćen je zahtjev HDZ-a da BH bude neovisna, te da se u njoj prizna suverenost sva tri naroda, odnosno da BH trebaju tvoriti njezine sastavne jedinice. Neće biti rasparčavanja i podjele BH; ona će, kakoje zajednički zaključeno, ostati u povijesnim i današnjim granicama. BH treba biti „federacija“, u kojoj bi bila jedinstvena vojska, policija, centralna banka i pravni poredak.
Njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, jedna od najzaslužnijih osoba za međunarodno priznanje Hrvatske, došao je u službeni posjet Hrvatskoj.
25.02.1992.
Karadžić u dnevniku TV Sarajevo: „BiH ne može biti priznata dok se ne transformiše, a o nezavisnosti se može razgovarati tek kad se to učini, referendum za Srbe ne znači ništa i onako kako je zakazan i kako će biti održan, velika je greška“
Glavni štab bošnjačko-muslimanske Patriotske lige usvojio je Direktivu za obranu BiH
26.02.1992.
Goran Hadžić izabran za novog predsjednika RS Krajina u Hrvatskoj na zasjedanju Skupštine RSK održanom u Kninu
27.02.1992.
U Grazu su vođeni tajni razgovori između predstavnika hrvatske vlasti i Radovana Karadžića i drugih predstavnika bosanskih Srba.
Oko 23 sata i 30 minuta na Ferhatpašino turbe džamije u Banja Luci bačena je minsko-eksplozivna naprava. „Nemalo smo iznenađeni gnusnim nastrajem na jedan od najvećih bisera muslimanskog graditeljstva, na vanredno lijepo građevinsko zdanje neprocjenjive kulutno-istorijske vrijednosti, Ferhat Pašine džamije“ kaže se u saopštenju banjalučkog Gradskog odbora SDA, povodom terorističkog akta.
Karadžić Radovan bečkom „Kuriru“ izjavio: „Kantonizacija BH je jedina mogućnost da se izbjegne krvoproliće. Srbima treba da pripadne 66% bosanskohercegovačke teritorije, uključujući i 1/3 glavnog grada Sarajeva.
28.02.1992.
Skupština srpskog naroda BH, na zasjedanju u sarajevskom Holidaj Inu usvojila Ustav srpske Republike BH.
29.02.-1.03.1992.
29.02. u 7.00 sati u BiH otvoreno je oko 5.000 glasačkih mjesta na kojima će se građani tokom dva dana izjašnjavati jesu li za samostalnost i nezavisnost.
Na održanom refendumu za nezavisnu i suverenu BH. ZA se izjasnilo 1.986.202 građana ili 99,43% od onih koji su izašli na referendum. Od ukupnog broja građana BH izašlo je 63,4 % upisanih u biračke spiskove.
02.03.1992.
Po zatvaranju glasačkih mjesta u Sarajevu, na referendumu za nezavisnost, iza ponoći, postavljene barikade na ključnim saobraćajnicama. Barikade su postavljene na zamišljenim granicama »srpskog Sarajeva« a napravljene su od transportnih vozila, medjusobno povezane toki-vokijem. Svi prilazi gradu su blokirani. Drže ih naoružani civili. Blokada gradskog prevoza - oteti trolejbusi. Aerodrom zatvoren. Prekinuti svi tokovi normalnog života. Dojave da su pruge minirane. SDS izdaje zvanično saopštenje da su oni blokirali grad. Krizni štab SDS-a postavio šest uslova, tražeći obustavu daljeg angažovanja oko priznanja nezavisnosti BiH, do postizanja dogovora tri naroda (Hrvata, Muslimana, Srba). Formiran Republički Krizni štab, na čelu sa Ejupom Ganićem. Po nalogu Štaba, članovi Predsjedništva BiH, Plavšić, Kukanjac, Delimustafić, krenuli da deblokiraju raskršće vojvode Putnika i Bratstva i jedinstva. Faktički SDS pokušava oružanim putem poništiti rezultate referendumu. Oformljene zajedničke patrole MUP i JNA. To je za JNA “mirovna misija”. Pale su odbile zajedničke patrole uz objašnjenje da se „boje Zelenih beretki". Ove patrole su doprinijele deblokadi grada. Specijalac Dragan Vikić rukovodi akcijom zajedničkih patrola.
Na Baščaršiji ubijen stari svat Nikola Gardević, pošto su svatovi prethodno provocirali verbalno i mašući srpskim zastavama po starom dijelu grada Baščaršije. Srpski ekstremisti koriste ovaj događaj kao „opravdanje i povod“ zbog kojeg su Srbi krenuli u rat.
3.03.1992.
sukob srpskih i hrvatskih snaga u Bosanskom Brodu kada su naoružani srbi pokušali osvojiti PU i most na Savi. Time je započeo rat u bosanskoj Posavini.
12.03.1992.
Evropski parlament u Strazburu utvrdio da BH ispunjava uslove za priznavanje jer je sproveden zahtjevani referendum.
13.03.1992.
U Sarajevu postavljen Glavni štab UNPROFOR-a. U to vrijeme se na Sarajevo gledalo kao na neutralno mjesto (u kontekstu sukoba u Hrvatskoj) te je postojala nada da će prisustvo UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini predstavljati stabilizirajući faktor.
15.03.1992.
proglašena srpska opština Zvornik, dva i po mjeseca poslije odluke o njenom formiranju
18.03.1992.
nakon pete runde pregovora, lideri tri nacionalne stranke potpisali izjavu o principima novih ustavnih rješenja za BH, takozvani Kutiljerov plan, prema kojem BH treba ostati u sadašnjim granicama kao jedna država sa tri konsitutivne jedinice bazirane nea nacionalnom principu. Prema ponuđenim kartama Bošnjacima bi pripale 52 opštine površine 44%, Hrvatima 20 opština sa 12% površine, i Srbima 32 opštine sa 44% površine. Izvan nacionalnih jedinica ostalo bi živjeti 18% Bošnjaka, 59% hrvata i 50% srba.
20. 03. 1992
Komandant Druge vojne oblasti sa sjedištem u Sarajevu general Milutin Kukanjac podnosi izvještaj Generalštabu JNA u Beogradu. U izvještaju se, između ostalog, daju procjene vojnopolitičke i sigurnosne situacije u BiH. Konstatovana je haotična situacija, razmimoilaženje nacionalnih stranaka SDA , SDS i HDZ i ocjenjeno je da su rukovodstvo Srpskog naroda i Srbi u cjelini spremni za rat ako se ne prihvate njihovi uslovi za rješenje krize u BiH. Također se ističe da je JNA podjelila 51 900 komada naoružanja a SDS 17 298 komada te da je samo u Sarajevu, pouzdanim penzionisanim oficirima JNA podjeljeno 300 automatskih pušaka. U izvještaju se potvrđuju akcije premještanja naoružanja i opreme, ali i vojne industrije, na lokacije u BiH sa većinskim srpskim stanovništvom i u Srbiji. Podnesen je i izvještaj o premještanju dijela jedinica JNA na položaje oko Sarajeva.
21.03.1992.
Pobunjeni Srbi postavljaju barikade u Goraždu, a dan kasnije isto čine i Bošnjaci. Na barikadama dolazi do pucnjave u kojoj je ranjeno 6 Bošnjaka i ubijeno 5 Srba, nakon čega je došlo do pregovora koji nisu urodili plodom.
22.03.1992.
osnovana Skupština srpskog naroda opštine Mostar
23.03.1992.
HOS snage napale selo Hrasno na rubnom području opštine Neum pri čemu je poginulo 6 pripadnika rezervnog sastva JNA.
SDS odbornici Skupštine opštine Vlasenica donijeli odluku o osnivanju srpske skupštine opštine Vlasenica
24.03.1992.
Rukovodstvo HDZ-a izrazilo javno nezadovoljstvo predloženom mampom kantona po Kutiljerovom planu.
25.03.1992.
rukovodstvo SDA ODUSTALO od izjave o principima novih ustavnih rješenja za BH.
Generalštab oružanih snaga SFRJ donio odluku o stavljanju srpskih dobrovoljačkih jedinica pod komandu JNA.
26.03.1992.
prema izjavama očevidaca i izvorima JNA u selu Sjekovac kod Bosanskog Broda, pripadnici ZNH počinili masakr nad Srbima, ubijeno 21 lice.
27.03.1992.
Proglašena je Republika Srpska Bosna i Hercegovina. Tim činom je formirana paralelna vlast u BiH što dovodi do drastičnog pogoršanja sigurnosne situacije u republici. Tako je zaokružen proces stvaranja srpske paradržave koja će tek u Dejtonu 1995. godine dobiti neki vid međunarodnog priznanja. Rukovodstvo SDS-a nastavilo je proces formiranja srpske teritorijalne odbrane, srpskog ministarstva unutrašnjih poslova i na područjima s većinskim srpskim stanovništvom u BiH suspenduje zakone legalnih organa vlasti BiH.
30.03.1992.
u Briselu započeo šesti krug konferencije o BH na kojem učestvuju vođe tri nacionalne stranke.
Alija na konferenciji za štampu u Sarajevu, nakon završene Konferencije o ustrojstvu BH u Briselu i dalje nije svjestan svoje nesvjesti pa izvaljuje kapitalne gluposti: «Rata u Bosni i Hercegovini NEĆE BITI. Sada se isceniraju sukobi, jer se približava rasprava o priznanju nezavisnosti BiH. Želi se stvoriti slika o nestabilnosti situacije u Republici. Čim prođe 7.april sva će napetost prestati. BiH se nije pripremala za unutarnju agresiju - nemamo dovoljno milicije da izađe nakraj s nabujalim paravojnim formacijama. Njen status u BiH ćemo riješiti pregovorima.» ..(reče glupi Alija i osta živ) Na pitanje novinara da li je stav Irfana Ajanovića (člana GO SDA) o okupatorskoj JNA ujedno i stav SDA, Alija je izjavio: JNA nije okupatorska sila. Ako je Ajanović to rekao, onda je prekoračio ovlaštenja. To NIJE STAV SDA. Mi imamo prigovora na Armiju, ali NISMO prešli crtu da je nazovemo okupatorskom. Problem Armije će se rješavati pregovorima, BEZ KONFRONTACIJE» (o glupi Alija)
01.04.1992.
okupacija Bijeljine i prvi masovni zločini. 30. marta 1992. godine negdje poslije ponoći snažna eksplozija razbudila je usnuli grad. Bačena je bomba u kafić "Istanbul" Izeta Ahmičića kod Autobuske stanice u Bijeljini, u kojem se uglavnom skupljala muslimanska omladina. Šest osoba je povrijeđeno. Bombu je bacio Aleksandar Zekić iz semberskog sela Gojsovci. Bijeljina je 1. aprila 1992. gorjela. Bez većeg otpora Bijeljina pada u ruke Arkanu, potpomognut svojim podređenim domaćim jedinicama koje vode Ljubiša Savić Mauzer i Vojkan Đurković, a pomoć im pružaju i šešeljevci vođeni četničkim vojvodom Mirkom Blagojevićem. Prvo ubijaju bogate ljude, a potom sve na šta naiđu. Arkanovim zločincima na bijeljinskim ulicama direktno su komandovali Marko Pejić zvani Peja Ciganin, Nebojša Đorđević Šuca, izvjesni Bojke i Vladimir Homa Rus. Arkanovci nisu znali ko je ko u Bijeljini, ubijali su uglavnom one na koje su prstom pokazale komšije, bijeljinski Srbi. Iako je bilo i brutalnijih snimaka ratnog nasilja u BiH, fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote.
U listu Borba, 15. novembra 1993. povodom događaja u Bijeljini Milutin Kukanjac, general major JNA: (...) Nepotrebno bombardovanje starog Sarajeva, dolazak Arkanovih specijalaca u Bjeljinu i dogadjaji u Foči najviše su doprineli da svet stekne loše mišljenje o Srbima i srpskoj politici. Upad Arkanove jedinice sa prostora Srbije zaoštrio je situaciju u BiH i produbio jaz izmedju Srba i Muslimana.(...) Izetbegović i Ganić su me ubedjivali da je tamo ubijeno na hiljade Muslimana.
(...) Muslimanski ekstremisti u Bjeljini su pripremali varijantu oružanog obračuna sa Srbima na prostoru Semberije, posebno u Bjeljini, jer je Semberija za njih u ukupnim planovima imala izuzetan značaj; upad Arkanove jedinice je zaista bio iznanedjenje - i dalje se postavlja pitanje: da li je došo samoinicijativno, ili ga je neko iz srpskog rukovodstva pozvao; da li ga je neko iz Srbije poslao ili je neko od Srba iz Bjeljine tražio tu pomoć?
Artiljerijskoraketne jedinice JNA posjedaju sve ranije pripremljene položaje oko Sarajeva. Oklopnomehanizirane jedinice JNA zaposjedaju položaje na brdu Mojmilo u Sarajevu i u širem rejonu prigradskog naselja Lukavica.
Šef Državne službe bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić, u direktivi o etničkom čišćenju Bijeljine komandantu Srpske dobrovoljačke garde Željku Ražnjatoviću Arkanu, nalaže da »rukovodioce SDA, muslimanske pripadnike MUP-a i organizatore muslimanskih paravojnih formacija uhapsi i prebaci u Erdut (mjesto u istočnoj Hrvatskoj koje je tada bilo pod okupacijom srpskih snaga), a radi zastrašivanja stanovništva manji deo i strijelja, te da po obavljenom zadatku ukloni tragove i izbjegava međunarodne organizacije i novinare«.
JNA i srpski pobunjenici započeli osvajanje grad Brčko. U Brčkom se podijelila policija na hrvatsku, srpsku i muslimansku. Počele su borbe u gradu.Muslimanima i Hrvatima je preko radija naređeno da predaju svoje oružje. Srpske snage, sastavljene od vojnika i pripadnika paravojnih i policijskih snaga, razmještaju se po gradu.
03.04.1992.
U Mostaru pred kasarnom "Mostarski bataljon" eksplodira kamion-cisterna napunjena eksplozivom (poginulo 5 lica, 38 ranjeno) što označava “početak rata” u tom gradu, koji je više od mjesec dana bio izložen teroru rezervista JNA iz Crne Gore.
Jedinice HOS-a, ZNG otpočele napad na sela Donji Malovan, Blagaj, Zanaglina, Ravno, Bukovsko, Ribići, Begovo Selo u opštini Kupres, kao i na samo mjesto Kupres.
“Srpske odbrambene snage” preuzele su kontrolu nad Banjom Lukom.
04.04.1992.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine proglasilo neposrednu ratnu opasnost na teritoriji Bosne i Hercegovine. Općinskim štabovima TO dato odobrenje za mobilizaciju jedinica TO zavisno od sopstvene procjene.
Izvršena je mobilizacija rezervnog sastava policije u BiH. Nakon mobilizacije broj naoružanih policajaca MUP-a RBiH iznosio je oko 30 000.
Srpska demokratska stranka (SDS) organizuje i postavlja barikade na prilazima Sarajevu i blokira saobraćaj na području gradskog naselja Grbavica. Paravojne formacije SDS-a i JNA počeli granatiranje Sarajeva. Prve granate na prigradska naselja ispaljene su sa srpskih položaja na Lapišnici, Borijama i Trebeviću. JNA granatira TV repetitor na brdu Hum u Sarajevu i zgradu RTV BiH.
Počela agresija na opštinu Derventa.
05.04.1992.
U Sarajevu održane antiratne demonstracije 3.000 sarajlija a paravojne jedinice SDS-a i JNA otvorile vatru na demonstrantesa Jevrejskog groblja. Tom prilikom na mostu Vrbanja srpski ekstremisti ubili su Suadu Dilberović
Bjeljina u potpunosti pala pod kontrolu Srpske nacionalne garde, SAO Semberija i Majevica. U sukobu glavnu ulogu imali dobrovoljci Željka Ražnatovića Arkana. Paravojne jedinice Željka Ražnjatovića Arkana uz podršku JNA u Bijeljini su ubile oko 50 Bošnjaka.
Paravojne formacije SDS-a napale školu MUP-a na Vracama. Bio je to prvi tenkovsko-pješadijski napad srpskih snaga na Sarajevo. U napadu na školu MUP-a na Vracama učestvovale su tekovske jedinice JNA, paravojne formacije SDS-a i paravojna Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnjatovića Arkana. U školi se u trenutku napada nalazilo oko 800 srednjoškolaca i profesora. Srpske snage zauzele su školu nakon šest sati borbe. Učenici i profesori su zarobljeni i potom razmijenjeni. Srpske snage napadaju motel »Osmice«, lociran uz južni, periferni dio grada, na padinama Trebevića. Objekat je smješten na dominantnoj koti sa koje se mogao kontrolisati veći dio sarajevskih općina »Centar« i »Stari grad«. TO RBiH i pripadnici MUP-a RBiH odbijaju napad srpskih snaga.
Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH ovladavaju objektima u centru Sarajeva koje su zaposjeli snajperisti SDS-a (hotel Holiday Inn)
Počinju borbe u regionu Teočaka (sjeveroistočna Bosna).
Predsjednik Vlade BH Jure Pelivan podnio ostavku.
Izvršena mobilizacija TO u SA na osnovu naređenja Predsjedništva BH.
Savjet za narodnu odbranu pod predsjedništvom sarajevskog gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića donio odluku o mobilizaciji TO grada Sarajeva.
06.04.1992.
Priznata nezavisnost Bosne i Hercegovine. Savjet ministara EZ, na zasjedanju u Luksemmburgu, jednoglasno je usvojio Deklaraciju o Jugoslaviiji, kojom je priiznata nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Ispred zgrade Skupštine BH održan miting za mir. Sa obližnjeg hotela Holidej In odjeknuli snajperski hici koji su rastjerali okupljenu masu ljudi. U Skupštini BH oko 3 sata okupljenim građanima koji su provalili u skupštinksu salu obratio se Alija Izetbegović, masa je izvikavala „Ostavke,ostavke“
Srpske paravojne formacije počele otvorene artiljerijske napade na Sarajevo. Aprila i maja 1992. pobunjeni Srbi su na sarajevskom ratištu angažovali preko 15 000 ljudi (JNA je u gradskim kasarnama raspolagala sa oko 5000 vojnika i oficira), oko 2000 oruđa kalibra od 12,7 mm do 155 mm, oko 100 tenkova i transportera. U to vrijeme srpske snage su na jedan kilometar sarajevskog fronta raspolagale sa 35 oruđa. Najveća koncentracija oruđa u historiji ratovanja do tada je zabilježena u bici za Berlin 1945. kada su ruske snage na dužni kilometar imale 25 oruđa.
JNA i srpske paravojne snage napale Foču i počele etničko čišćenje istočne Bosne. Zbog loše organizacije odbrane Foča je pala gotovo bez borbi.
Srpske paravojne snage i JNA napadaju Zvornik, u kojem dolazi do teških borbi, posebno za Kula grad. Snage pobunjenih bosanskih Srba i JNA dvadeset dana vrše neprekidne napade na Kula Grad uz artiljerijsku i podršku avijacije, te upotrebu bojnih otrova. Kula Grad je branilo oko 150 boraca od toga 20 bez ikakvog oružja.
Prema izvještaju Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Kofi Anana (Izvještaj o Srebrenici) od 15. novembra 1999, u prvih 60 dana rata oko milion stanovnika je raseljeno i protjerano dok je nekoliko desetina hiljada, uglavnom Bošnjaka, ubijeno.
Jedinice HVO napale su oko podne Kupres uz upotrebu tenkova
07.04.1992.
SAD su priznale Hrvatsku, Sloveniju i BiH; Hrvatska je priznala BiH.
U ime Predsjedništva BiH A. Izetbegović uputio je načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije Blagoju Adžiću najoštriji protest zbog napada jugovojske na hrvatski narod, odnosno na Široki Brijeg, Čitluk i Međugorje - jedno od najvećih katoličkih svetišta.
Skupština srpskog naroda u BiH na zasjedanju u Banjaluci proglasila nezavisnost Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja "može stupiti u zajednicu sa drugim subjektivitetima u Jugoslaviji". Biljana Plavšić i Nikola Koljević informisali Skupštinu da su podneli ostavke na članstvo u Predsjedništvu BiH. Skupština osniva i srpsku novinsku agenciju (SRNA)
Specijalne jedinice MUP-a RBiH i drugih organiziranih patriotskih grupa u Sarajevu razbile i pohapsile prve grupe snajperista. Komandant specijalne jedinice MUP-a Dragan Vikić poziva patriote u borbu protiv okupatora i dijeli preostalo oružje. Uništena snajperska gnijezda u zgradi Skupštine i Vojne bolnice.
Jedinice JNA oko 14 sati zauzimaju Kupres, te nakon trodnevnih borbi snage ZNG, HOS su prinuđene na povlačenje.
Specijalne jedinice MUP-a RBiH i drugih organiziranih patriotskih grupa u Sarajevu razbile i pohapsile prve grupe snajperista. Komandant specijalne jedinice MUP-a Dragan Vikić poziva patriote u borbu protiv okupatora i dijeli preostalo oružje. Uništena snajperska gnijezda u zgradi Skupštine i Vojne bolnice.
08.04.1992.
Predsjedništvo BiH proglasilo je neposrednu ratnu opasnost. Zatim ukida dotadašnji republički štab Teritorijalne odbrane i donosi odluku o formiranju Štaba Teritorijalne odbrane Republike BiH. Predsjednišvo BiH također je odlučilo da zvanični pivremeni znak svih pripadnika Teritorijalne odbrane BiH bude bosanski grb štitastostog oblika plave boje, presječen bijelom dijagonalom, sa po tri zlatnožuta ljiljana u svakom polju. Za komandanta Štaba Teritorijalne odbrane imenovan je pukovnik Hasan Efendić, a za načelnika štaba pukovnik Stjepan Šiber. Za glavnog operativca imenovan je general Jovan Divjak.
Paravojne jedinice pobunejnih Srba "srpske opštine Zvornik" osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske jedinice JNA, za kojima su ušli Arkanovci. Opkoljen tenkovima, haubicama i topovima JNA koji su djelovali sa obje strane Drine prema Zvorniku, ovaj grad je u samo nekoliko dana potpuno etnički očišćen. U krvavom izdajničkom napadu na Bošnjake i njihove vjerske, kulturne i druge vrijednosti, na području općine Zvornik ubijeno je 2.000 civila, čije kosti se još uvijek pronalaze u masovnim grobnicama u Podrinju. Preostalih 40.000 Bošnjaka je protjerano i više od 20.000 njih i danas živi u pedesetak država svijeta. Logori, strijeljanja, klanja, ubijanje nedužnih ljudi na ulicama grada, samo su neke od strašnih slika kojima su zvornički Bošnjaci bili izloženi.
Pripadnici rezervnog sastva SJB Jajce 5 kilometara od centra Jajca napali su autobus rezervista JNA, ubijeno 6 rezervista, i jedan pripadnik sastava CJB Jajce
Svi ministri srbi napuštaju Vladu BH, 90% milicionera srba napušta MUP BH i prelazi srpkom MUPU-u
U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijece obrane (HVO). Na sastanku je rečeno da "HZ HB ne prihvaća iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu. HVO se uspostavlja kao vrhovno tijelo obrane hrvatskoga naroda u HZ HB (čl.1.), sa zadatkom obrane suvereniteta prostora HZ HB i zaštite hrvatskoga naroda, kao i drugih naroda u ovoj zajednici, napadnutih od bilo kojega agresora (čl. 2.).
09.04.1992.
U jeku artiljerijskog napada snaga bosanskih Srba, na svojoj 66.sjednici Predsjedništvo Republike BiH donosi odluku o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji BiH i njihovom stavljanju pod jedinstvenu komandu Štaba TO BiH. Pod komandu oružanih snaga trebala se staviti muslimanska Patriotska liga, Zelene beretke (kao stranačka milicija SDA), TO BiH, HVO, HOS i druge grupe otpora.
Na području Mostara vode se žestoke borbe oko aerodroma i drugih vojnih objekata.
10.04.1992.
Ministarstvo odbrane RBiH izdalo privremeno uputstvo o organizaciji i upotrebi štabova i jedinica teritorijalne odbrane koje su potpisali ministar RBiH Jerko Doko i komandant Štaba TO RBiH Hasan Efendić.
Jedinice Podgoričkog korpusa JNA granatiraju Dubrave (opština Stolac), okupiraju Stolac i izvode pokrete do Neuma i Podveležja.
JNA posjeda položaje oko Doboja.
Srpski pobunjenici vrše snažne artiljerijske napade na Sarajevo. Granatiranju su izloženi gotovo svi vitalni objekti u gradu. Borbeni avioni RV JNA bombarduju repetitor na brdu »Hum« u Sarajevu, što dovodi do prekida emitovanja radio i televizijskog programa RTV BiH (RTV Sarajevo).
Srpske pobunjeničke snage osvojile Modriču U večernjim satima manja grupa JNA i domaćih četnika zauzela je policijsku stanicu, radio stanicu i poštu u Modriči. Sve se odvijalo po scenariju k-dira policijske stanice - Srbina, koji je iste noći organizirao patrole na području grada. Policijske patrole sastavljene od Hrvata i Muslimana su bile isturene, istočno, zapadno i sjeverno od grada, a na južnom dijelu je bila raspoređena patrola sastavljena od Srba...
11.04.1992.
Murat Šabanović je zaprijetio kako će minirati branu kod Višegrada i potopiti taj grad ako se nastavi pokolj nesrpskog stanovništva u Višegradu i Podrinju. Tadašnje Radio Sarajevo prenosilo je razgovor između Šabanovića i generala Kukanjca.Na početku prenosa, Muratova sestra Nura zamolila je svog brata da ne radi to što je naumio na šta joj je Murat odgovorio da se na taj način bori za sve one koji su ugroženi. Nakon toga, u razgovor se uključuju i tadašnji predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović kao i tadašnji general JNA Milutin Kukanjac. Psovkom koja odlazi izravno u eter radio-programa odgovara na laži generala jugovojske Kukanjca da se iz objekata JNA ne puca po civilima i rezignirano prijeti rušenjem brane i katastrofom: Il' nas (Muslimane) odnijela Drina, il nas poklali četnici, isto nam je!
12.04. 1992.
Štab TO BIH izdaje Direktivu za odbranu suvereniteta i nezavisnosti RBH u kojoj se kao snage neprijatelja definišu jugoslovenska vojska sa 6 korpusa i “snage SDS SAO” jačine oko 80-120.000 ljudi
Jedinice kninskog korpusa JNA razbile 3 brigade ZNG na pravcu Kupres-Prozor i Kupres-Livno.
13.04.1991.
Jedinice JNA zaposjedaju položaje na sjeveroistočnoj strani Mostara i blokiraju južne prilaze gradu.
14. 04. 1992.
Iz skladišta oružja TO grada Sarajeva u Faletićima, nesposobnošću političkog državnog vrha sa Alijom na čelu koji nije adekvatno zaštitio skladište, kao i nesmotrenošću samih branilaca grada JNA je ispred nosa odvukla skoro svo naoružanje, čime se kasnije naveliko hvalio general Kukanjac
Glavni štab TO RBiH izdao naređenje kojim se nalaže jedinicama da, u saradnji sa MUP-om RBiH, vrši odbranu Sarajeva, štiti vitalne objekte te da izvrši blokadu kasarne JNA »Maršal Tito«. Naređeno je i otvaranje komunikacije Sarajevo-Hadžići.
U Sarajevu zatvoren aerodorom Butmir.
JNA ponovo upotrebila Ratno vazduhoplovstvo na sarajevskom ratištu. Grad su bombardovala dva višenamjenska lovca tipa MiG-21. JNA je, inače, u napadu na BiH masovno upotrebljavala avijaciju. Dnevno je izvođeno i do 50 avio-poletanja, tako da je do usvajanja rezolucije 781 Vijeća sigurnosti UN-a o zabrani letenja iznad BiH izvršeno oko 2700 borbenih letova. JNA je avijaciju najčešče koristila na ratištima u Jajcu, Gradačcu, Rogatici, Žepi, Maglaju, Bosanskom Brodu, Tesliću, Zenici, Tešnju i Čapljini. Mjeseca aprila i maja 1992 godine intenzivirani su avio napadi bivše JNA na području Posavine. Avioni su polijetali najčešće iz Batajnice. Tokom aprila i maja 1992. Na posavskom ratištu oboreno je oko 10 aviona Ratnog vazduhoplovstva Jugoslavije
Zauzeto skladiste TO-a Dervente i predano TO-u BiH.
15.04.1992.
Zvanično osnovana Armija Republike Bosne i Hercegovine.
Sve naoružane formacije u BiH stavljene su pod jedinstvenu komandu Štaba TO Republike BiH (Armije RBiH).
U Sarajevu oformljen Glavni stožer HVO
Predsjedništvo samozvane Srpske Republike BH proglasilo neposrednu ratnu opasnost i naredilo mobilizaciju TO na cjelokupnom prosotru koji su kontrolirali.
U toku borbi kod Dervente jedinice krajiških dobrovoljaca probile prve linije fronta kod Dervente i zauzele Bijelo Brdo jedno od najjačih uporišta HOS-a.
Administracija Sjedinjenih Američkih Država osudila upotrebu sile zbog izazivanja nasilne dezintegracije RBiH. Američki sekretar Dž. Baker izjavio je: »SAD snažno podržavaju teritorijalni integritet BiH, države koju smo priznali 06. aprila 1992«.
U Čapljini spaljena srpska pravoslavna crkva sagrađena 1901.godine
16.04.1992.
Četnici i jedinice JNA užičkog korpusa ulaze u Višegrad i okupiraju ga
17.04.1992.
Armija RBiH napada fabriku Pretis kod Vogošće i zaplijenjuje 800 komada protivoklopnih prenosnih raketnih lansera »zolja« i »osa«. To oružje omogućilo je odbranu Sarajeva od masovnih tenkovskih prodora JNA i paravojske SDS-a, mada je znatan dio tog oruđa, zbog nedostatka cijevi većeg kalibra, nenamjenski korišten.
JNA i oružane formacije SDS-a (srpske snage) opkoljavaju Brčko i širi prostor oko Gradačca.
Počela agresija na općinu Bosanski Šamac, istog dana i pada
Krizni štab SDS preuzima kontrolu nad Fočom
18.04.1992.
komanda druge vojne oblasti je potvrdila da se u Vogošći oko fabrike „Pretis“ vode žestoke borbe, kategorički tvrdeći da JNA nema s time nikakve veze, nego da su vinovnici „zelene beretke“ i „patriotska liga“. U akciji poginulo 5 a ranjeno 8 branilaca grada.
19.04.1992
Srpske postrojbe potpuno su opkolile Sarajevo. Snažan napad srbijanskih paravojnih formacija »Belih orlova« na Trgu heroja u Sarajevu, ali ARBiH odbija napad.
Sarajevo je u blokadi ostalo sve do 29.februara 1996. U tom razdoblju gotovo neprekidnog srpskog granatiranja poginulo je više od 10.000, a ranjeno je oko 50.000 građana; svjetsku javnost osobito su potresle slike masovnog ubojstva Sarajlija koje su stajale u redu za hljeb u Ulici V. Miskina (27.maja 1992.) i na tržnici Markale (5.februara 1994.). počela agresija na općinu Odžak
Srpske paravojne formacije napale su Bosansku Krupu. U odbranu grada stavile su se jedinice TO Bosanske Krupe, Cazina, Bihaća i Velike Kladuše. Snage pobunjenih bosanskih Srba zauzele su grad s desne strane rijeke Une.
22.04.1992.
Borbe u Sarajevu. ARBiH napreduje na zapadnim prilazima gradu. Razbijene snage pobunjenih bosanskih Srba na Ilidži. Težak poraz na Ilidži pretrpjele su jedinice Arkanove »Srpske dobrovoljačke garde«. U borbama teško ranjen i komandant garde Željko Ražnjatović-Arkan«, za kojim je Interpol ranije raspisao potjernicu zbog razbojništva. Nakon poraza na Ilidži Arkan se dugo nije pojavljivao na ratištima BiH. Njegove jedinice značajnija borbena dejstva izvodile su tek 1995. godine pri pokušaju potiskivanja ARBiH iz Ključa kada su Arkanove »Tigrove« kod Ključa su razbile jedinice Petog korpusa ARBiH. Željko Ražnjatović Arkan kasnije je u Srbiji osnovao Stranku srpskog jedinstva. Ubijen je 15. januara 2000.g. u holu beogradskog hotela "Interkontinental".
U borbama 22. aprila oslobođena je gotovo cijela Ilidža. Jedinice ARBiH kod hotela Srbija zaustavljaju pripadnici misije evropskih posmatrača. Posmatrači su potvrdili da su u blizini hotela pobrojali 23 poginula vojnika snaga pobunejnih bosanskih Srba. Nije utvrđeno ko je naredio povlačenje ARBiH na polazne položaje. Ilidža je imala strateški značaj za Sarajevo obzirom da su na tom području bile smještene glavne trafo-stanice i gradski vodovod. Na Ilidži se nalazila i glavna raskrsnica za sve pravce izlaza i ulaza u grad. Napad na Ilidžu planirao je Enver Hadžihasanović, bivši potpukovnik JNA koji je stupio u redove ARBiH.
Srušen most između dva Šamca. U 06,50 sati srušen je most između dva Šamca čime prestaje svaka veza sa bosanskom stranom. Most je digla neprijateljska grupa na bosanskoj strani.
Oko 300 pripadnika HVO predvođeni Dariom Kordićem upalo je u pogone „Bratstva“ u Novom Travniku i otelo 3 VBR-a i nekoliko haubica
Snage pobunjenih bosanskih Srba blokirale Vlasenicu, grad u istočnoj Bosni u kojem je prema popisu stanivništva 1991 godine živjelo 53,3% Bošnjaka i 42,5% Srba. JNA pomaže Srpskoj dobrovoljačkoj gardi i oružanim formacijama SDS-a da zauzmu grad. Počinju progoni i masovna ubistva Bošnjaka Vlasenice.
24.04.1992.
Jake srpske paravojne jedinice i JNA napale su pravcem Neum, Metković i Ploče, s ciljem konačnog zauzimanja doline Neretve i presijecanja hrvatskog teritorija (odvajanje i osvajanje južnog dijela Hrvatske); nakon žestokih borbi koje su trajale gotovo 3 dana i 3 noći, hrvatski branitelji izdržali su nemoguće, slomili nadmoćnijeg neprijatelja i prepolovili njegovu snagu.
Tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna reaguje na odluku Predsjedništva RBiH o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji BiH, odbijajući staviti Hrvatsko vijeće obrane (HVO) pod zajedničku komandu TO RBiH. Takvu politiku nisu prihvatile sve jedinice HVO-a što se posebno odnosi na postrojbe koje su djelovale u sjevernoj i sjeveroistočnoj BiH. HDZ svoje vojno krilo (HVO) smatralo je jedinom organiziranom vojnom silom koja se suprotstavlja JNA.
25. 04. 1992.
Tenkovske jedinice JNA ulaze u Bratunac. JNA zajedno sa naoružanim pripadnicima SDS-a vrši masovne zločine nad Bošnjacima Bratunca.
26.04.1992
JNA sa 11 tenkova opkoljava selo Snagovo i otvara vatru po naselju nakon čega su paravojne jedinice poznate kao »Beli orlovi« upale u selo i ubile 38 ljudi (žena, djece, muškaraca).
U Skoplju održan sastanak Vrhovne komande OS YU potpredsjednika Branka Kostića, VD saveznog sekretara za NO Blagoja Adžića I Alije Izetbeogivća gdje je postignut dogovor o mirnom izlasku jedinica JNA s područja cijele BH.
27.04.1992.
Savezno vijeće Skupštine YU usvojilo je Ustav Savezne Republike Jugoslavije koju sačinjavaju Srbija i Crna Gora, čime je proglašena Savezna Republika Jugoslavija
28.04.1992.
JNA vrši artiljerijske napade na Tomislavgrad.
Predsjedništvo RBiH donosi odluku sa zakonskom snagom kojom se formira državna komisija za prikupljanje činjenica o počinjenim ratnim zločinima.
Krajem aprila 1992 Teritorijalna odbrana/Armija RBiH broji oko 100 000 ljudi.
Rusija zvanično priznaje nezavisnost BH
29.04.1992.
komadant Druge vojne oblasti Milutin Kukanjac na konferenciji za štampu u Sarajevu izjavljuje da na području Hercegovine i bosanske Posavine ima 25-30.000 pripadnika hrvatske vojske.
30.04.1992
Srušen je most na Savi između Brčkog i Gunje. Srpske snage su 30. aprila 1992. u ranim jutarnjim satima eksplozivom srušile most zajedno s većom skupinom civila koja je iz Hrvatske ulazila u BiH. Točan broj stradalih i imena žrtava još uvijek su nepoznati. Pretpostavlja se da je tog jutra na mostu bilo preko stotinu civila među kojima znatan broj žena i djece čije su dijelove tijela toga jutra i narednih dana Brčaci nalazili po brčanskim ulicama, balkonima i krovovima stambenih zgrada. Nekoliko dana nakon rušenja mosta uslijedila su uhićenja, zatvaranja i pogubljenja na stotine brčanskih Bošnjaka i Hrvata za čijim se tijelima i danas traga
30.04.1992
počela agresija na opštinu Orašje
NA POČETKU pregleda događaja u 1992. neophodno je postaviti KAPITALNU izjavu Milutina Kukanjca, general major JNA, komadanta 2.vojne oblasti 1992. u okviru koje je bila BiH koja dokazuje da je JNA izvbršila agresiju i naoružala pobunjene bosanske Srbe (Borba, 23. novembar 1993):
"Srbi u BiH dobili su gotovo celokupno naoružanje, municiju, minsko-eksplozivna sredstva, gorivo, rezervne delove, hranu i druga materijalna sredstva od JNA, koja je dekretom Predsedništva SFRJ od 4. maja 1992 godine prestala da postoji. JNA je u BiH izmestila na sigurne prostore vise od 90% naoružanja, ubojnih sredstava svih vrsta i druge opreme i sve je to predato Republici Srpskoj, koja je time naoružala svoju vojsku. O onome sta je predato Muslimanima u kasarni "Maršal Tito", kada se početkom juna 1992, izmeštao Školski centar, neka daju odgovor Generalštab VJ i rukovodstvo Republike Srpske. Mi ne samo da smo spasili sredstva JNA, već smo "ispred nosa" uzeli oko 70% naoružanja, municije i druge opreme iz nadležnosti Teritorijalne odbrane bivše BiH, koja bi bila upotrebljena za ubijanje Srba na tim prostorima. Neke akcije su sa malim brojem ljudi iz JNA i srpskim teritorijalcima izvedene briljantno. Iz skladišta "Faletići", koje je obezbeđivalo 12 naših odabranih vojnika, na primer, uzeto je ogromno naoružanje- oko 30.000 cevi raznih oružja za gađanje ciljeva na zemlji, vise oruđa protivvazdušne odbrane, minsko -eksplozivnih sredstava, sredstava veze, motornih vozila i druge opreme. Akcija je izvedena brzo, efektno i bez gubitaka. Gubitaka tog skladišta bio je jedan od najtežih udaraca muslimansko-ustaškoj koaliciji."
1.01.1992.
Butros Gali, egipatski diplomata, preuzeo funkciju Generalnog sekretara UN
1.-3.01.1992.
Srpski pobunjenici okupirali su Novigrad, Pridragu, Paljuv i Podgradinu kod Zadra. U pokušaju daljnjeg osvajanja u zadarskoj okolici, srpska paravojska je poražena i natjerana na povlačenje; Hrvatska vojska uspjela je zadržati važnu prometnicu Zadar - Karlovac.
2.01.1992.
Specijalni izaslanik Generalnog sekretara UN Sajrus Vens obavijestio je javnost da je postignut «Sporazum o planu mirovnih operacija u Jugoslaviji» (Vensov plan) kojeg su prihvatili Tuđman, Milošević i Veljko Kadijević. Predviđena je demilitarizaciona zona u Hrvatskoj, povlačenje JNA iz ith oblasti i stavljanje tih zona pod zaštitu UN (UNPA zone)
3.01.1992.
Na snagu stupio Sporazum o prekidu neprijateljstava kojeg su u Sarajevu potpisali u prisustvu Sajrusa Vensa general JNA Andrija Rašeta i ministra odbrane RH Gojko Šušak. Sukobljene strane prihvatile su koncept mirovnih operacija UN na prijedlog ličnog izaslanika generalnog sekretara UN-a Sajrusa Vensa. Srpske snage su zadržale kontrolu nad jednom trećinom teritorija Republike Hrvatske.
Unatoč potpisanom primirju, srpsko topništvo nastavilo je razarati hrvatske gradove i naselja, a na neke od njih izvedeni su i pješadijski napadi, koji su odbijeni; na Perušić (19.01.), Novu Gradišku (6.02.), Vinkovce (10.02.) i druga mjesta. U trenutku potpisivanja Sarajevskoga primirja, HV je imao oko 230.000 vojnika raspoređenih u 65 brigada i više samostalnih bojni i pukovnija u sva 3 vida oružanih snaga; snage MUP-a imale su oko 40.000 pripadnika, od kojih je 1/3 bila na ratnim položajima. Oficirski kadar u HV-u činili su: Hrvati - pripadnici francuske Legije stranaca i oružanih snaga drugih država koji su se vratili braniti domovinu; oficiri i podoficiri koji su kao takvi došli iz JNA (više od 80 % časnika Hrvata napustilo je JNA i uključilo se u odbranu domovine - krajem 1991. u HV-u je takvih bilo približno 2500 na oficirskim dužnostima i oko 400 među "običnim" vojnicima); i nova generacija oficira koja se nametnula u borbama i koju je trebalo posebno vojno obrazovati (od 1992. oni su postali najbrojniji).
Nakon potpisivanja sporazuma o obustavi vatre u Hrvatskoj dio jedinica JNA iz Hrvatske dislocira se u BiH pretežno na područja Bosanske Krajine, Tuzle, Dervente i Brčkog. Premještaj jedinica izvršen je bez saglasnosti Predsjedništva BiH što je ocijenjeno kao akt agresije na BiH. Ukupni efektivi jedinica JNA raspoređenih u BiH iznosili su između 90 000 i 100 000 naoružanih vojnika, 750 do 800 tenkova, 1000 oklopnih borbenih vozila, oko 4000 artiljerijskih oruđa, 100 borbenih aviona i 50 helikoptera. Najveći dio dislocirane tehnike i ljudstva kasnije je stavljen u funkciju oružanog napada na BiH. Veći dio oruđa i oružja preuzele su paravojne formacije SDS-a koje su potom formirale Vojsku Republike Srpske. Do 19. marta 1992 godine srpskim snagama u BiH podijeljeno je 200 tenkova, 150 oklopnih borbenih vozila, 400 artiljerijskih oruđa, 800 minobacača i bestrzajnih topova. General JNA Veljko Kadijević u knjizi »Moje viđenje raspada« ističe da je JNA u BiH bitno pomogla da Vojska Republike Srpske, koju je JNA stavila na noge »oslobodi srpske teritorije, zaštiti srpski narod i stvori povoljne vojničke preduslove za ostvarenje interesa i prava srpskog naroda u BiH političkim sredstvima u mjeri i uslovima koje to međunarodne okolnosti budu dozvoljavale«. JNA je, prema Kadijeviću, predstavljala osnovu iz koje su formirane tri vojske: »Vojska Savezne Republike Jugoslavije, Vojska Republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine.
4.01.1992.
BiH nema uslova da postane nezavisna i da se izdvoji iz SFRJ, izjavio je u intervjuu Radovan Karadžić “Ako bi ikome trebalo da odgovara ostanak u Jugoslaviji onda su to Srbi i Muslimani, jer su oni najrasprostranjeniji I najrazasutiji po Jugoslaviji”
7.01.1992.
Raketom "zrak-zrak" avion Mig-21 jugoslavenske vojske srušio je iznad sela Podrute nedaleko od Varaždina helikopter Europske promatračke misije (poginuli su svi članovi misije - 4 Talijana i 1 Francuz); granate ispaljene prema drugom helikopteru promašile su cilj.
8.01.1992.
Savezni sekretar narodne odbrane Veljko Kadijević se povlači, mijenja ga Blagoje Adžić, koji je istovremeno i načelnik Štaba vrhovne komande OS SFRJ.
Srpski pobunjenici u BH formiraju SAO Birač koju treba da čine opštine: Šekovići, Vlasenica, dijelovi opština Bratunac, Zvornik, Srebrenica, Kalesija, Kladanj i Živinice.
9.01.1992.
Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, ostvarujući plebiscitom izraženu volju naroda i na njoj zasnovanu svoju odluku da se pristupi formiranju Republike srpske Bosne i Hercegovine, na zasjedanju održanom 9. januara 1992. godine na palama donosi Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine s namjerom njezina pridruženja jugoslavenskoj državi. U skladu sa srpskim planom o zauzimanju 66 % teritorija BiH, tzv. Srpska Republika BiH obuhvatila je 5 do tada samoproglašenih "Srpskih autonomnih oblasti" u BiH – "SAO Istočna Hercegovina" (12.09.'91.), "SAO Bosanska krajina" (16.09.'91.), "SAO Romanija" (19.09.'91.), "SAO Semberija" i "SAO Ozren".
11.01.1992.
Na drugoj sjednici Skupštine opštine srpskog naroda Bihać proglašena samozvana Opština srpskog naroda Bihać.
13.01.1992.
Sveta Stolica (Vatikan) priznala je Republiku Hrvatsku.
12.01.1992.
Radovan Karadžić, lider SDS u BiH (Politika): "Požurili smo da 9. januara proglasimo republiku zato što je najavljena mogućnost da Evropska zajednica već 10. januara objavi nezavisnost Bosne i Hercegovine. Da se ta manipulacija ne bi ostvarila, morali smo odmah da reagujemo. Jer, svaka naša politička akcija posle tog priznanja imala bi mnogo manji praktični efekat i Srbi u Bosni našli bi se u veoma teškoj situaciji (...) Mi smo sa naše strane otvorili proces demokratske transformacije u trojednu zajednicu, u republiku tri naroda odnosno tri republike. Svaka od ovih zajednica za sebe uspostavlja suverentitet i taj suverenitet se ne prostire na drugu nacionalnu zajendicu".
15.01.1992.
Republiku Hrvatsku i Sloveniju, kao samostalnu i suverenu državu, priznale su države Europske zajednice : Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Priznanje Makedonije odgođeno je zbog protivljenja Grčke, priznanje BiH uslovljeno je provedbom referenduma, a Srbija i Crna Gora priznanje nisu ni zatražile.
17.01.1992.
Alija Izerbegović na redovnoj mjesečnojoj konferenciji za novinare saopštio je da će republički paralment na redovnom zasjedanju 24.januara raspisati referendum o suverenosti ove republike, kao bitan uslov za međunarodno priznanje od strane EU.
19.01.1992.
Vojnici i starješine Banjalučkog korpusa JNA zahtjevaju od Alije Izetbegovića, predsjednika Predjsedništva SR BiH, da pitanje za eventualni referendum o suverenosti ove republike glasi: "Da li ste za suverenu Bosnu i Hercegovinu u sastavu nove Jugoslavije?" Ujedno, vojnici i starješine Banjalučkog korpusa ističu da su svi pripadnici Banjalučkog korpusa životno zainteresovani za očuvanje mira u Bosni i Hercegovini te da bi samo izjašnjavanje građana "za" ili "protiv" suverenosti ove republike bilo "prozirna obmana naroda". (Borba)
21.01.1991.
Komanda Užičkog korpusa obavijestila je javnost u Mostaru da su objekti JNA na području grada minirani. U saopštenju za javnost, koje je potpisao komadant Užičkog korpusa general-major Milan Torbica, ne precizira se koji su to objekti minirani.
23. 01. 1992.
Referendum kakav predlaže Alija Izetbegović ne rješava ništa – rekao je novinarima u sarajevu Radovan Karadžić. O suverenitetu nezavisne I međunarodno priznate BiH Srbi neće da razgovaraju jer bi u njoj nacionalno bili počinjeni. Karadžić kaže da je odluka srpskog naroda da ostane u Jugoslaviji i nju ne može niko promijeniti, Pogotovo ne referendumom kakav je zamislio Alija Izetbegović. Nema šanse da Srbi prihvate takvu BiH. To je ratna opcija, jer se radi o ugrožavanju srpskog naroda.
25.01.1992.
rano ujutro oko 5 sati, nakon 16-satnog zasjedanja Skupština BH je donijela odluku o raspisivanju refenduma građana o suverenosti i nezavisnosti ove republike 29.februara i 1.marta. Srpski poslanici su napustili sat ranije sjednicu u znak protesta što će se pitanje referenduma naći na dnevnom redu.
27.01.1992
Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini je na vanrednom zasijedanju odlučila da su za srpski narod nelegitimna i ništavna odluka krnje Skupštine BiH koja je u subotu raspisala referendum o nezavisnosti ove republike. Srpska skupština predložila je da se u Bosni i Hercegovini održi sasvim drugačiji referendum. Kako su mnogi poslanici tražili da već proglašena Republička Srpska BiH počne funkcionisati, odlučeno je da ustavna komisija do narednog zasijedanja pripremi nact Ustava i svih zakonskih akata Srpske BiH. Krajnji rok je polovina februara. Biljana Plavšić, član Predsjedništva BiH, ispred srpskog naroda, predložila je da se prije referenduma o nezavisnosti BiH radi na formiranju policije i vojske Republike Srpske BiH, razmotri i pitanje valute. Radovan Karadžić, na sjednici Skupštine srpskog naroda BiH: "Vidimo takođe da svi oni koji tepaju Jugi čine to da bi bila mirna dok je likvidiraju, tepaju joj da je prevare i da je ne uznemire, da im ne bi energično odgovorila. Sve su to bile laži... "Mi, gospodo, nismo ponudili ni "Malu Jugoslaviju", ni "Veliku Jugoslaviju". Nismo nikoga nigdje gurali, niti nasilno zadržavali. Mi smo predložili da se ova Bosna i Hercegovina, kakva jeste, transformiše u smislu potreba njena tri ravnopravna i konstitutivna naroda."
31.01.1992.
Radovan Karadžić, lider SDS BiH: "Najavljeni referendum o nezavinosti Bosne i Hercegovine nije referendum građana već hrvatske i muslimanske zajednice, a Srbi su se već izjasnili na plebiscitu i na ovakav referendum neće izaći"
Budući da srpska strana nije poštivala primirje, pripadnici Samostalne uskočke satnije HV-a krenuli su u smionu diverzantsku akciju na okupirani hrvatski teritorij, s namjerom rušenja Batinskoga mosta i presijecanja cestovne komunikacije između Baranje i Vojvodine, kojom je srpskim jedinicama u okupiranoj Baranji stizala pomoć iz Jugoslavije. Diverzanti su preko Kopačkog rita ušli duboko u neprijateljsku pozadinu, ali su zbog tehničkoga kvara na vozilu (amfibiji) otkriveni; raspršeni na manje skupine, nakon borbe (od 2. do 7. 02.) 7 diverzanata je zarobljeno (još 1 naknadno), 3 su poginula, a 9 se uspjelo spasiti. Međudržavnim dogovorom, zarobljeni hrvatski diverzanti ("somborska skupina"), nakon 2 godine zatvora razmijenjeni su na kontrolnoj točki UNPROFOR-a kod Lipovca (12.1. 1994.) za pripadnike srpske terorističke skupine "Labrador".
2.02.1992.
U godišnjem izvješću State Departmenta naveden je broj od preko 30.000 nestalih osoba na području bivše Jugoslavije. Uz velik broj Hrvata, u izvješću se među nestalim spominju i 24 osobe srpske nacionalnosti iz Gospića; hrvatski tisak (tjednik Danas, 10.XII. 1991.) već je objavio vijest o ubistvu Srba u Gospiću i na Banovini. Također iz osvete ili zbog koristoljublja, pojedini hrvatski građani srpske nacionalnosti ubijeni su u Osijeku, Sisku i Zagrebu (zločin nad porodicom Zec), a kao mjesto gdje je izvršena odmazda nad grupom Srba, spominju se Pakračka poljana i Paulin Dvor (oko 20 ubijenih).
S mjesta predsjednika HDZ BiH smijenjen je Stjepan Kljujić, jedan od osnivača stranke, a postavljen je Mate Boban. (škutorska linija)
Čelnici srpskih autonominih oblasti Birač, Majevica, Semberija i Srpska opština Zvornik: Srpski narod Birača, Podrinja, Semberije i Majevice, izrazio je svoju volju da nastavi život sa braćom iz Srbije, Crne Gore, Krajine i ostalim, koji to budu željeli. Osjećamo se obaveznim i dužnim da poštujemo volju svog naroda.
(... ) Bilo bi pošteno da troškove svog referenduma snose hrvatski i muslimanski građani. Mi na tom referendumu nećemo učestvovati - ni u pripremi ni u kontroli, ni u glasanju. Srpski narod zna da bi život u nezavisnoj državi BiH za kratko vrijeme značio: manjina, preglasavanje, obespravljenost, pritisci, kao i naturanje tuđeg jezika, kulture, običaja, jednom rječju - ropstvo.
(... ) Pozivamo srpski narod da ne ometa plebiscit Muslimana, jer ni oni nisu ometali naš, ali ih istovremeno pozivamo da u njemu ne učestvuju -istakli su čelnici ovih srpskih autonomnih oblasti.
4.02.1992.
Pilot Danijel Borović sa avionom jugovojske MIG-21 prebjegao je s bihaćkog aerodroma u HV;
05.02.1992.
u 08,45 sati srušen je most koji spaja Slavonski i Bosanski Šamac.
Borisav Jović, član krnjeg Predsedništva SFRJ, u intervjuu Figarou: "Zločin je intervenisati u nečijem sporu ukoliko se ne poznaju svi njegovi elementi".
(...) Evropska preporuka da se u Bosni i Hercegovini organizuje referendum o nezavisnosti će odvesti direktno u katastrofu.
(... ) U tom slučaju "Bosna će se raspasti i rat će početi". Zato evropska preporuka i vodi direktno u rat. Na pitanje: "Kako će se armija ponašati" u tom slučaju, dr Jović je odgovorio: "S njom ili bez nje, rat će biti strašan. Odnos snaga Muslimana i Srba je manje-više izjednačen. Armija će ostati po strani, sem ako ne bude napadnuta. Međutim, teško je i zamisliti da je Hrvati i Muslimani neće uzeti na nišan". Izmedju ostalog, Borisav Jović je izrazio uvjerenje da postoji relativno lak način da se zaustavi ovakav razvoj situacije: "Dovoljno je da Evropa stavi do znanja Bosni i Hercegovini da ona ne može da samovoljno napusti Jugoslaviju".
06.02.1992.
Nikola Koljević, član Predsjedništva BiH, Miodrag Simović, potpredsjednik Vlade i Petko Čančar, predsjednik Vijeća gradjana u Skupštini SR BiH na konferenciji za štampu: "Ni jedan predstavnik srpskog naroda u bosanskohercegovačkim organima vlasti neće učestvovati u pripremanju i sprovođenju predstojećeg referenduma o nezavisnosti BiH".
07.-08.02.1992.
U selu Mehurići kod Travnika održano je vojno savjetovanje komandanata sedam regionalnih štabova i dijela Glavnog štaba Patriotske lige BiH. Na savjetovanju je sagledan dostignuti nivo priprema za otpor. Usvojen je stav da vojna organizacija bude na istim principima na kojim je organizirana TO RBiH. Jedan od zaključaka je da se u pismenoj formi uradi jedinstvena odluka i direktiva za odbranu Republike BiH. Na savjetovanju su, među ostalima, učestvovali Hasan Čengić, Meho Karišik, Sefer Halilović, Rifat Bilajac i Zićro Suljević, aktivisti SDA
09.02.1992.
poslanici Skupštine srpska Krajina na zasjedanju u Glini većinom glasova prihvatili Vensov plan
11.02.1992.
Vlada Republike Hrvatske prihvatila Vensov plan, rezolucija UN 740
13.02.1992.
SDS BH smatra da je referendum građana ove republike zakazan za 29.februar i 1.mart akt secesije protiv savezne države Jugoslavije i na na jemu srpski narod neće učestvovati.
14.02.1992.
Prvi pregovori oko novog ustroja BH započeti u Sarajevu uz pomoć međunarodnog posrednika Žoze Kutiljera. Tri vodeće nacionalne stranke ostale su na svojim poznatim pozicijama, bez ikakvog prihvatanja stavova o budućem uređenju ove republike. Jedino što je konkretno dogovoreno je to da se ovakvi razgovori , uz prisustvo EU – nastave.
15.02.1992.
Generalni sekretar UN-a Butros Gali predložio osnivanje mirovnih snaga za provođenje Vensovog plana
16.02.1992.
odlukom Skupštine RSK Milan Babić je razrješen dužnosti kao predsjednik RSK
21.02.1992.
nastavljena u Lisabonu konferencija o BH. Karadžić je izjavio da dogovor po njemu treba da podrazumijeva „ostvarivanje punog suvereniteta za sva tri naroda u konfederaciji“. Kutiljero je izjavio da „Srbi traže konfederalnu BH, Bošnjaci unitarnu a hrvati federaciju“. Potpisan je dokument „Izjava o načelima novog ustavnog ustrojstva BiH“....o sadržaju izjave više pročitati na linku
Vijeće sigurnosti OUN-a donijelo je Rezoluciju (743) o pokretanju mirovne operacije i slanju međunarodnih zaštitnih snaga u Republiku Hrvatsku za razdoblje od 12 mjeseci (u sklopu tzv. Vanceova plana za Hrvatsku); snage UNPROFOR-a trebale su preuzeti 4 zaštićene zone (UNPA) u RH - prostor 18 opština u kojima Srbi čine većinu ili pak značajnu manjinu stanovništva i gdje su međusobne napetosti dovele do oružanih sukoba u nedavnoj prošlosti.
Cilj ove operacije ispunjen je samo djelomično: JNA je napustila Hrvatsku, a teško oružje pobunjenih Srba stavljeno je u skladišta pod zajedničkim nadzorom UNPROFOR-a i Srba, no povratak prognanika, zaštita preostalih Hrvata u UNPA, otvaranje komunikacija i povratak pod hrvatsku vlast tzv. ružičastih zona (područja koja su Srbi osvojili, a u kojima nisu živjeli) nisu ispunjene. Od Hrvata koji su ostali u UNPA zonama, čak oko 7000 protjerano je, a više stotina je ubijeno.
UNPA zone su obuhvatile 12.554 km2 ( 22 % od ukupnog teritorija RH ); na tom prostoru je 1991. živjelo 536.370 stanovnika, od toga 258.298 (48,2 %) Srba, 205.075 (38,2 %) Hrvata i 72.997(13,6%)ostalih.
Sektor Istok, sa sjedištem u Erdutu ("Istočna Slavonija" /s Baranjom i zapadnim Srijemom/ - 2153 km2 i 188.184 stanovnika prema popisu iz 1991. - od toga 49,1 % Hrvata, 30,4 % Srba, 20,5 % ostalih) - 4 općine: Vukovar i Beli Manastir te dijelom Osijek i Vinkovci;
Sektor Zapad, sa sjedištem u Daruvaru ("Zapadna Slavonija" - 2112 km2, i 99.452 stanovnika - od toga 43,3 % Hrvata, 35,4 % Srba, 21,3 % ostalih) - 5 općina: Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje te dijelom Novska (istočni dio) i Nova Gradiška (zapadni dio);
Sektor Sjever, sa sjedištem u Topuskom (Banovina i Kordun) - 6 općina: Dvor na Uni, Kostajnica,Petrinja,Glina,Vrginmost,Vojnić i Slunj;
Sektor Jug, sa sjedištem u Kninu (sjeverna Dalmacija i Lika) - 5 općina: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Korenica i D. Lapac.
U sektorima Sjever i Jug (UNPA "Krajina"), na 8289 km2 1991. živjelo je 248.734 stanovnika (od toga 66,7% Srba, 28% Hrvata i 5,3% ostalih).
22.02.1992.
na konferenciji za novinare, održanoj neposredno po povratku s pregovora o BH u Lisabonu, Alija Izetbegović, Miro Lasić i Radovan Karadžić su izvjestili novinare na sarajevskom aerodormu kako je u međustranačkim pregovorima postignut sporazum o REKONSTRUKCIJI BH.
Izjava Alije: Na sastanku u Lisabonu zaključeno je da BH ostane u postojećim granicama, ali da se izvrši temeljita DECENTRALIZACIJA, tako što će se osnovati nacilonalne jedinice, koje će imati određenu samoupravu. Koncesija SDS-a je što je ta stranka potvrdila integritet i nedjeljivost BH. Naša kocesija je što smo prihvatili stanovitu REORGANIZACIJU BH, koja će uvažavati etničke razloge, iako to ranije nije bio naš koncept.
Izjava Karadžića: Korak koji smo napravili golem je i epohalan za bosanske prilike. Promoviran je kocept da BH NEĆE BITI UNITARNA, a o svemu ostalom dogovorit ćemo se. BH će tvoriti konstitutivne jedinice, a time je uklonjena dominacija bilo kojeg naroda“ rekao je Karadžić, pozivajući „da se puške stave u šoške“. „Prihvatili smo nepromjenljivost granica“, dodao je on, te dalje istakao.“Ne pretndiramo na pripajanje niti jednog komadića BH Srbiji. Komentarišući proglašenje tkzv. Bosanske Krajine, Karadžić je rekao:“SDS će zaustaviti proces koji bi mogao ometati dogovor, nema potrebe za proglašavanjem krajina“.
Izjava predstavnika HDZ-a Lasića:Ono što smo tražili livanjskim referendumskim pitanjem ispunjeno je. Pozvat ćemo hrvatski narod da izađe na referendum. Prihvaćen je zahtjev HDZ-a da BH bude neovisna, te da se u njoj prizna suverenost sva tri naroda, odnosno da BH trebaju tvoriti njezine sastavne jedinice. Neće biti rasparčavanja i podjele BH; ona će, kakoje zajednički zaključeno, ostati u povijesnim i današnjim granicama. BH treba biti „federacija“, u kojoj bi bila jedinstvena vojska, policija, centralna banka i pravni poredak.
Njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, jedna od najzaslužnijih osoba za međunarodno priznanje Hrvatske, došao je u službeni posjet Hrvatskoj.
25.02.1992.
Karadžić u dnevniku TV Sarajevo: „BiH ne može biti priznata dok se ne transformiše, a o nezavisnosti se može razgovarati tek kad se to učini, referendum za Srbe ne znači ništa i onako kako je zakazan i kako će biti održan, velika je greška“
Glavni štab bošnjačko-muslimanske Patriotske lige usvojio je Direktivu za obranu BiH
26.02.1992.
Goran Hadžić izabran za novog predsjednika RS Krajina u Hrvatskoj na zasjedanju Skupštine RSK održanom u Kninu
27.02.1992.
U Grazu su vođeni tajni razgovori između predstavnika hrvatske vlasti i Radovana Karadžića i drugih predstavnika bosanskih Srba.
Oko 23 sata i 30 minuta na Ferhatpašino turbe džamije u Banja Luci bačena je minsko-eksplozivna naprava. „Nemalo smo iznenađeni gnusnim nastrajem na jedan od najvećih bisera muslimanskog graditeljstva, na vanredno lijepo građevinsko zdanje neprocjenjive kulutno-istorijske vrijednosti, Ferhat Pašine džamije“ kaže se u saopštenju banjalučkog Gradskog odbora SDA, povodom terorističkog akta.
Karadžić Radovan bečkom „Kuriru“ izjavio: „Kantonizacija BH je jedina mogućnost da se izbjegne krvoproliće. Srbima treba da pripadne 66% bosanskohercegovačke teritorije, uključujući i 1/3 glavnog grada Sarajeva.
28.02.1992.
Skupština srpskog naroda BH, na zasjedanju u sarajevskom Holidaj Inu usvojila Ustav srpske Republike BH.
29.02.-1.03.1992.
29.02. u 7.00 sati u BiH otvoreno je oko 5.000 glasačkih mjesta na kojima će se građani tokom dva dana izjašnjavati jesu li za samostalnost i nezavisnost.
Na održanom refendumu za nezavisnu i suverenu BH. ZA se izjasnilo 1.986.202 građana ili 99,43% od onih koji su izašli na referendum. Od ukupnog broja građana BH izašlo je 63,4 % upisanih u biračke spiskove.
02.03.1992.
Po zatvaranju glasačkih mjesta u Sarajevu, na referendumu za nezavisnost, iza ponoći, postavljene barikade na ključnim saobraćajnicama. Barikade su postavljene na zamišljenim granicama »srpskog Sarajeva« a napravljene su od transportnih vozila, medjusobno povezane toki-vokijem. Svi prilazi gradu su blokirani. Drže ih naoružani civili. Blokada gradskog prevoza - oteti trolejbusi. Aerodrom zatvoren. Prekinuti svi tokovi normalnog života. Dojave da su pruge minirane. SDS izdaje zvanično saopštenje da su oni blokirali grad. Krizni štab SDS-a postavio šest uslova, tražeći obustavu daljeg angažovanja oko priznanja nezavisnosti BiH, do postizanja dogovora tri naroda (Hrvata, Muslimana, Srba). Formiran Republički Krizni štab, na čelu sa Ejupom Ganićem. Po nalogu Štaba, članovi Predsjedništva BiH, Plavšić, Kukanjac, Delimustafić, krenuli da deblokiraju raskršće vojvode Putnika i Bratstva i jedinstva. Faktički SDS pokušava oružanim putem poništiti rezultate referendumu. Oformljene zajedničke patrole MUP i JNA. To je za JNA “mirovna misija”. Pale su odbile zajedničke patrole uz objašnjenje da se „boje Zelenih beretki". Ove patrole su doprinijele deblokadi grada. Specijalac Dragan Vikić rukovodi akcijom zajedničkih patrola.
Na Baščaršiji ubijen stari svat Nikola Gardević, pošto su svatovi prethodno provocirali verbalno i mašući srpskim zastavama po starom dijelu grada Baščaršije. Srpski ekstremisti koriste ovaj događaj kao „opravdanje i povod“ zbog kojeg su Srbi krenuli u rat.
3.03.1992.
sukob srpskih i hrvatskih snaga u Bosanskom Brodu kada su naoružani srbi pokušali osvojiti PU i most na Savi. Time je započeo rat u bosanskoj Posavini.
12.03.1992.
Evropski parlament u Strazburu utvrdio da BH ispunjava uslove za priznavanje jer je sproveden zahtjevani referendum.
13.03.1992.
U Sarajevu postavljen Glavni štab UNPROFOR-a. U to vrijeme se na Sarajevo gledalo kao na neutralno mjesto (u kontekstu sukoba u Hrvatskoj) te je postojala nada da će prisustvo UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini predstavljati stabilizirajući faktor.
15.03.1992.
proglašena srpska opština Zvornik, dva i po mjeseca poslije odluke o njenom formiranju
18.03.1992.
nakon pete runde pregovora, lideri tri nacionalne stranke potpisali izjavu o principima novih ustavnih rješenja za BH, takozvani Kutiljerov plan, prema kojem BH treba ostati u sadašnjim granicama kao jedna država sa tri konsitutivne jedinice bazirane nea nacionalnom principu. Prema ponuđenim kartama Bošnjacima bi pripale 52 opštine površine 44%, Hrvatima 20 opština sa 12% površine, i Srbima 32 opštine sa 44% površine. Izvan nacionalnih jedinica ostalo bi živjeti 18% Bošnjaka, 59% hrvata i 50% srba.
20. 03. 1992
Komandant Druge vojne oblasti sa sjedištem u Sarajevu general Milutin Kukanjac podnosi izvještaj Generalštabu JNA u Beogradu. U izvještaju se, između ostalog, daju procjene vojnopolitičke i sigurnosne situacije u BiH. Konstatovana je haotična situacija, razmimoilaženje nacionalnih stranaka SDA , SDS i HDZ i ocjenjeno je da su rukovodstvo Srpskog naroda i Srbi u cjelini spremni za rat ako se ne prihvate njihovi uslovi za rješenje krize u BiH. Također se ističe da je JNA podjelila 51 900 komada naoružanja a SDS 17 298 komada te da je samo u Sarajevu, pouzdanim penzionisanim oficirima JNA podjeljeno 300 automatskih pušaka. U izvještaju se potvrđuju akcije premještanja naoružanja i opreme, ali i vojne industrije, na lokacije u BiH sa većinskim srpskim stanovništvom i u Srbiji. Podnesen je i izvještaj o premještanju dijela jedinica JNA na položaje oko Sarajeva.
21.03.1992.
Pobunjeni Srbi postavljaju barikade u Goraždu, a dan kasnije isto čine i Bošnjaci. Na barikadama dolazi do pucnjave u kojoj je ranjeno 6 Bošnjaka i ubijeno 5 Srba, nakon čega je došlo do pregovora koji nisu urodili plodom.
22.03.1992.
osnovana Skupština srpskog naroda opštine Mostar
23.03.1992.
HOS snage napale selo Hrasno na rubnom području opštine Neum pri čemu je poginulo 6 pripadnika rezervnog sastva JNA.
SDS odbornici Skupštine opštine Vlasenica donijeli odluku o osnivanju srpske skupštine opštine Vlasenica
24.03.1992.
Rukovodstvo HDZ-a izrazilo javno nezadovoljstvo predloženom mampom kantona po Kutiljerovom planu.
25.03.1992.
rukovodstvo SDA ODUSTALO od izjave o principima novih ustavnih rješenja za BH.
Generalštab oružanih snaga SFRJ donio odluku o stavljanju srpskih dobrovoljačkih jedinica pod komandu JNA.
26.03.1992.
prema izjavama očevidaca i izvorima JNA u selu Sjekovac kod Bosanskog Broda, pripadnici ZNH počinili masakr nad Srbima, ubijeno 21 lice.
27.03.1992.
Proglašena je Republika Srpska Bosna i Hercegovina. Tim činom je formirana paralelna vlast u BiH što dovodi do drastičnog pogoršanja sigurnosne situacije u republici. Tako je zaokružen proces stvaranja srpske paradržave koja će tek u Dejtonu 1995. godine dobiti neki vid međunarodnog priznanja. Rukovodstvo SDS-a nastavilo je proces formiranja srpske teritorijalne odbrane, srpskog ministarstva unutrašnjih poslova i na područjima s većinskim srpskim stanovništvom u BiH suspenduje zakone legalnih organa vlasti BiH.
30.03.1992.
u Briselu započeo šesti krug konferencije o BH na kojem učestvuju vođe tri nacionalne stranke.
Alija na konferenciji za štampu u Sarajevu, nakon završene Konferencije o ustrojstvu BH u Briselu i dalje nije svjestan svoje nesvjesti pa izvaljuje kapitalne gluposti: «Rata u Bosni i Hercegovini NEĆE BITI. Sada se isceniraju sukobi, jer se približava rasprava o priznanju nezavisnosti BiH. Želi se stvoriti slika o nestabilnosti situacije u Republici. Čim prođe 7.april sva će napetost prestati. BiH se nije pripremala za unutarnju agresiju - nemamo dovoljno milicije da izađe nakraj s nabujalim paravojnim formacijama. Njen status u BiH ćemo riješiti pregovorima.» ..(reče glupi Alija i osta živ) Na pitanje novinara da li je stav Irfana Ajanovića (člana GO SDA) o okupatorskoj JNA ujedno i stav SDA, Alija je izjavio: JNA nije okupatorska sila. Ako je Ajanović to rekao, onda je prekoračio ovlaštenja. To NIJE STAV SDA. Mi imamo prigovora na Armiju, ali NISMO prešli crtu da je nazovemo okupatorskom. Problem Armije će se rješavati pregovorima, BEZ KONFRONTACIJE» (o glupi Alija)
01.04.1992.
okupacija Bijeljine i prvi masovni zločini. 30. marta 1992. godine negdje poslije ponoći snažna eksplozija razbudila je usnuli grad. Bačena je bomba u kafić "Istanbul" Izeta Ahmičića kod Autobuske stanice u Bijeljini, u kojem se uglavnom skupljala muslimanska omladina. Šest osoba je povrijeđeno. Bombu je bacio Aleksandar Zekić iz semberskog sela Gojsovci. Bijeljina je 1. aprila 1992. gorjela. Bez većeg otpora Bijeljina pada u ruke Arkanu, potpomognut svojim podređenim domaćim jedinicama koje vode Ljubiša Savić Mauzer i Vojkan Đurković, a pomoć im pružaju i šešeljevci vođeni četničkim vojvodom Mirkom Blagojevićem. Prvo ubijaju bogate ljude, a potom sve na šta naiđu. Arkanovim zločincima na bijeljinskim ulicama direktno su komandovali Marko Pejić zvani Peja Ciganin, Nebojša Đorđević Šuca, izvjesni Bojke i Vladimir Homa Rus. Arkanovci nisu znali ko je ko u Bijeljini, ubijali su uglavnom one na koje su prstom pokazale komšije, bijeljinski Srbi. Iako je bilo i brutalnijih snimaka ratnog nasilja u BiH, fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote.
U listu Borba, 15. novembra 1993. povodom događaja u Bijeljini Milutin Kukanjac, general major JNA: (...) Nepotrebno bombardovanje starog Sarajeva, dolazak Arkanovih specijalaca u Bjeljinu i dogadjaji u Foči najviše su doprineli da svet stekne loše mišljenje o Srbima i srpskoj politici. Upad Arkanove jedinice sa prostora Srbije zaoštrio je situaciju u BiH i produbio jaz izmedju Srba i Muslimana.(...) Izetbegović i Ganić su me ubedjivali da je tamo ubijeno na hiljade Muslimana.
(...) Muslimanski ekstremisti u Bjeljini su pripremali varijantu oružanog obračuna sa Srbima na prostoru Semberije, posebno u Bjeljini, jer je Semberija za njih u ukupnim planovima imala izuzetan značaj; upad Arkanove jedinice je zaista bio iznanedjenje - i dalje se postavlja pitanje: da li je došo samoinicijativno, ili ga je neko iz srpskog rukovodstva pozvao; da li ga je neko iz Srbije poslao ili je neko od Srba iz Bjeljine tražio tu pomoć?
Artiljerijskoraketne jedinice JNA posjedaju sve ranije pripremljene položaje oko Sarajeva. Oklopnomehanizirane jedinice JNA zaposjedaju položaje na brdu Mojmilo u Sarajevu i u širem rejonu prigradskog naselja Lukavica.
Šef Državne službe bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić, u direktivi o etničkom čišćenju Bijeljine komandantu Srpske dobrovoljačke garde Željku Ražnjatoviću Arkanu, nalaže da »rukovodioce SDA, muslimanske pripadnike MUP-a i organizatore muslimanskih paravojnih formacija uhapsi i prebaci u Erdut (mjesto u istočnoj Hrvatskoj koje je tada bilo pod okupacijom srpskih snaga), a radi zastrašivanja stanovništva manji deo i strijelja, te da po obavljenom zadatku ukloni tragove i izbjegava međunarodne organizacije i novinare«.
JNA i srpski pobunjenici započeli osvajanje grad Brčko. U Brčkom se podijelila policija na hrvatsku, srpsku i muslimansku. Počele su borbe u gradu.Muslimanima i Hrvatima je preko radija naređeno da predaju svoje oružje. Srpske snage, sastavljene od vojnika i pripadnika paravojnih i policijskih snaga, razmještaju se po gradu.
03.04.1992.
U Mostaru pred kasarnom "Mostarski bataljon" eksplodira kamion-cisterna napunjena eksplozivom (poginulo 5 lica, 38 ranjeno) što označava “početak rata” u tom gradu, koji je više od mjesec dana bio izložen teroru rezervista JNA iz Crne Gore.
Jedinice HOS-a, ZNG otpočele napad na sela Donji Malovan, Blagaj, Zanaglina, Ravno, Bukovsko, Ribići, Begovo Selo u opštini Kupres, kao i na samo mjesto Kupres.
“Srpske odbrambene snage” preuzele su kontrolu nad Banjom Lukom.
04.04.1992.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine proglasilo neposrednu ratnu opasnost na teritoriji Bosne i Hercegovine. Općinskim štabovima TO dato odobrenje za mobilizaciju jedinica TO zavisno od sopstvene procjene.
Izvršena je mobilizacija rezervnog sastava policije u BiH. Nakon mobilizacije broj naoružanih policajaca MUP-a RBiH iznosio je oko 30 000.
Srpska demokratska stranka (SDS) organizuje i postavlja barikade na prilazima Sarajevu i blokira saobraćaj na području gradskog naselja Grbavica. Paravojne formacije SDS-a i JNA počeli granatiranje Sarajeva. Prve granate na prigradska naselja ispaljene su sa srpskih položaja na Lapišnici, Borijama i Trebeviću. JNA granatira TV repetitor na brdu Hum u Sarajevu i zgradu RTV BiH.
Počela agresija na opštinu Derventa.
05.04.1992.
U Sarajevu održane antiratne demonstracije 3.000 sarajlija a paravojne jedinice SDS-a i JNA otvorile vatru na demonstrantesa Jevrejskog groblja. Tom prilikom na mostu Vrbanja srpski ekstremisti ubili su Suadu Dilberović
Bjeljina u potpunosti pala pod kontrolu Srpske nacionalne garde, SAO Semberija i Majevica. U sukobu glavnu ulogu imali dobrovoljci Željka Ražnatovića Arkana. Paravojne jedinice Željka Ražnjatovića Arkana uz podršku JNA u Bijeljini su ubile oko 50 Bošnjaka.
Paravojne formacije SDS-a napale školu MUP-a na Vracama. Bio je to prvi tenkovsko-pješadijski napad srpskih snaga na Sarajevo. U napadu na školu MUP-a na Vracama učestvovale su tekovske jedinice JNA, paravojne formacije SDS-a i paravojna Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnjatovića Arkana. U školi se u trenutku napada nalazilo oko 800 srednjoškolaca i profesora. Srpske snage zauzele su školu nakon šest sati borbe. Učenici i profesori su zarobljeni i potom razmijenjeni. Srpske snage napadaju motel »Osmice«, lociran uz južni, periferni dio grada, na padinama Trebevića. Objekat je smješten na dominantnoj koti sa koje se mogao kontrolisati veći dio sarajevskih općina »Centar« i »Stari grad«. TO RBiH i pripadnici MUP-a RBiH odbijaju napad srpskih snaga.
Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH ovladavaju objektima u centru Sarajeva koje su zaposjeli snajperisti SDS-a (hotel Holiday Inn)
Počinju borbe u regionu Teočaka (sjeveroistočna Bosna).
Predsjednik Vlade BH Jure Pelivan podnio ostavku.
Izvršena mobilizacija TO u SA na osnovu naređenja Predsjedništva BH.
Savjet za narodnu odbranu pod predsjedništvom sarajevskog gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića donio odluku o mobilizaciji TO grada Sarajeva.
06.04.1992.
Priznata nezavisnost Bosne i Hercegovine. Savjet ministara EZ, na zasjedanju u Luksemmburgu, jednoglasno je usvojio Deklaraciju o Jugoslaviiji, kojom je priiznata nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Ispred zgrade Skupštine BH održan miting za mir. Sa obližnjeg hotela Holidej In odjeknuli snajperski hici koji su rastjerali okupljenu masu ljudi. U Skupštini BH oko 3 sata okupljenim građanima koji su provalili u skupštinksu salu obratio se Alija Izetbegović, masa je izvikavala „Ostavke,ostavke“
Srpske paravojne formacije počele otvorene artiljerijske napade na Sarajevo. Aprila i maja 1992. pobunjeni Srbi su na sarajevskom ratištu angažovali preko 15 000 ljudi (JNA je u gradskim kasarnama raspolagala sa oko 5000 vojnika i oficira), oko 2000 oruđa kalibra od 12,7 mm do 155 mm, oko 100 tenkova i transportera. U to vrijeme srpske snage su na jedan kilometar sarajevskog fronta raspolagale sa 35 oruđa. Najveća koncentracija oruđa u historiji ratovanja do tada je zabilježena u bici za Berlin 1945. kada su ruske snage na dužni kilometar imale 25 oruđa.
JNA i srpske paravojne snage napale Foču i počele etničko čišćenje istočne Bosne. Zbog loše organizacije odbrane Foča je pala gotovo bez borbi.
Srpske paravojne snage i JNA napadaju Zvornik, u kojem dolazi do teških borbi, posebno za Kula grad. Snage pobunjenih bosanskih Srba i JNA dvadeset dana vrše neprekidne napade na Kula Grad uz artiljerijsku i podršku avijacije, te upotrebu bojnih otrova. Kula Grad je branilo oko 150 boraca od toga 20 bez ikakvog oružja.
Prema izvještaju Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Kofi Anana (Izvještaj o Srebrenici) od 15. novembra 1999, u prvih 60 dana rata oko milion stanovnika je raseljeno i protjerano dok je nekoliko desetina hiljada, uglavnom Bošnjaka, ubijeno.
Jedinice HVO napale su oko podne Kupres uz upotrebu tenkova
07.04.1992.
SAD su priznale Hrvatsku, Sloveniju i BiH; Hrvatska je priznala BiH.
U ime Predsjedništva BiH A. Izetbegović uputio je načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije Blagoju Adžiću najoštriji protest zbog napada jugovojske na hrvatski narod, odnosno na Široki Brijeg, Čitluk i Međugorje - jedno od najvećih katoličkih svetišta.
Skupština srpskog naroda u BiH na zasjedanju u Banjaluci proglasila nezavisnost Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja "može stupiti u zajednicu sa drugim subjektivitetima u Jugoslaviji". Biljana Plavšić i Nikola Koljević informisali Skupštinu da su podneli ostavke na članstvo u Predsjedništvu BiH. Skupština osniva i srpsku novinsku agenciju (SRNA)
Specijalne jedinice MUP-a RBiH i drugih organiziranih patriotskih grupa u Sarajevu razbile i pohapsile prve grupe snajperista. Komandant specijalne jedinice MUP-a Dragan Vikić poziva patriote u borbu protiv okupatora i dijeli preostalo oružje. Uništena snajperska gnijezda u zgradi Skupštine i Vojne bolnice.
Jedinice JNA oko 14 sati zauzimaju Kupres, te nakon trodnevnih borbi snage ZNG, HOS su prinuđene na povlačenje.
Specijalne jedinice MUP-a RBiH i drugih organiziranih patriotskih grupa u Sarajevu razbile i pohapsile prve grupe snajperista. Komandant specijalne jedinice MUP-a Dragan Vikić poziva patriote u borbu protiv okupatora i dijeli preostalo oružje. Uništena snajperska gnijezda u zgradi Skupštine i Vojne bolnice.
08.04.1992.
Predsjedništvo BiH proglasilo je neposrednu ratnu opasnost. Zatim ukida dotadašnji republički štab Teritorijalne odbrane i donosi odluku o formiranju Štaba Teritorijalne odbrane Republike BiH. Predsjednišvo BiH također je odlučilo da zvanični pivremeni znak svih pripadnika Teritorijalne odbrane BiH bude bosanski grb štitastostog oblika plave boje, presječen bijelom dijagonalom, sa po tri zlatnožuta ljiljana u svakom polju. Za komandanta Štaba Teritorijalne odbrane imenovan je pukovnik Hasan Efendić, a za načelnika štaba pukovnik Stjepan Šiber. Za glavnog operativca imenovan je general Jovan Divjak.
Paravojne jedinice pobunejnih Srba "srpske opštine Zvornik" osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske jedinice JNA, za kojima su ušli Arkanovci. Opkoljen tenkovima, haubicama i topovima JNA koji su djelovali sa obje strane Drine prema Zvorniku, ovaj grad je u samo nekoliko dana potpuno etnički očišćen. U krvavom izdajničkom napadu na Bošnjake i njihove vjerske, kulturne i druge vrijednosti, na području općine Zvornik ubijeno je 2.000 civila, čije kosti se još uvijek pronalaze u masovnim grobnicama u Podrinju. Preostalih 40.000 Bošnjaka je protjerano i više od 20.000 njih i danas živi u pedesetak država svijeta. Logori, strijeljanja, klanja, ubijanje nedužnih ljudi na ulicama grada, samo su neke od strašnih slika kojima su zvornički Bošnjaci bili izloženi.
Pripadnici rezervnog sastva SJB Jajce 5 kilometara od centra Jajca napali su autobus rezervista JNA, ubijeno 6 rezervista, i jedan pripadnik sastava CJB Jajce
Svi ministri srbi napuštaju Vladu BH, 90% milicionera srba napušta MUP BH i prelazi srpkom MUPU-u
U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijece obrane (HVO). Na sastanku je rečeno da "HZ HB ne prihvaća iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu. HVO se uspostavlja kao vrhovno tijelo obrane hrvatskoga naroda u HZ HB (čl.1.), sa zadatkom obrane suvereniteta prostora HZ HB i zaštite hrvatskoga naroda, kao i drugih naroda u ovoj zajednici, napadnutih od bilo kojega agresora (čl. 2.).
09.04.1992.
U jeku artiljerijskog napada snaga bosanskih Srba, na svojoj 66.sjednici Predsjedništvo Republike BiH donosi odluku o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji BiH i njihovom stavljanju pod jedinstvenu komandu Štaba TO BiH. Pod komandu oružanih snaga trebala se staviti muslimanska Patriotska liga, Zelene beretke (kao stranačka milicija SDA), TO BiH, HVO, HOS i druge grupe otpora.
Na području Mostara vode se žestoke borbe oko aerodroma i drugih vojnih objekata.
10.04.1992.
Ministarstvo odbrane RBiH izdalo privremeno uputstvo o organizaciji i upotrebi štabova i jedinica teritorijalne odbrane koje su potpisali ministar RBiH Jerko Doko i komandant Štaba TO RBiH Hasan Efendić.
Jedinice Podgoričkog korpusa JNA granatiraju Dubrave (opština Stolac), okupiraju Stolac i izvode pokrete do Neuma i Podveležja.
JNA posjeda položaje oko Doboja.
Srpski pobunjenici vrše snažne artiljerijske napade na Sarajevo. Granatiranju su izloženi gotovo svi vitalni objekti u gradu. Borbeni avioni RV JNA bombarduju repetitor na brdu »Hum« u Sarajevu, što dovodi do prekida emitovanja radio i televizijskog programa RTV BiH (RTV Sarajevo).
Srpske pobunjeničke snage osvojile Modriču U večernjim satima manja grupa JNA i domaćih četnika zauzela je policijsku stanicu, radio stanicu i poštu u Modriči. Sve se odvijalo po scenariju k-dira policijske stanice - Srbina, koji je iste noći organizirao patrole na području grada. Policijske patrole sastavljene od Hrvata i Muslimana su bile isturene, istočno, zapadno i sjeverno od grada, a na južnom dijelu je bila raspoređena patrola sastavljena od Srba...
11.04.1992.
Murat Šabanović je zaprijetio kako će minirati branu kod Višegrada i potopiti taj grad ako se nastavi pokolj nesrpskog stanovništva u Višegradu i Podrinju. Tadašnje Radio Sarajevo prenosilo je razgovor između Šabanovića i generala Kukanjca.Na početku prenosa, Muratova sestra Nura zamolila je svog brata da ne radi to što je naumio na šta joj je Murat odgovorio da se na taj način bori za sve one koji su ugroženi. Nakon toga, u razgovor se uključuju i tadašnji predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović kao i tadašnji general JNA Milutin Kukanjac. Psovkom koja odlazi izravno u eter radio-programa odgovara na laži generala jugovojske Kukanjca da se iz objekata JNA ne puca po civilima i rezignirano prijeti rušenjem brane i katastrofom: Il' nas (Muslimane) odnijela Drina, il nas poklali četnici, isto nam je!
12.04. 1992.
Štab TO BIH izdaje Direktivu za odbranu suvereniteta i nezavisnosti RBH u kojoj se kao snage neprijatelja definišu jugoslovenska vojska sa 6 korpusa i “snage SDS SAO” jačine oko 80-120.000 ljudi
Jedinice kninskog korpusa JNA razbile 3 brigade ZNG na pravcu Kupres-Prozor i Kupres-Livno.
13.04.1991.
Jedinice JNA zaposjedaju položaje na sjeveroistočnoj strani Mostara i blokiraju južne prilaze gradu.
14. 04. 1992.
Iz skladišta oružja TO grada Sarajeva u Faletićima, nesposobnošću političkog državnog vrha sa Alijom na čelu koji nije adekvatno zaštitio skladište, kao i nesmotrenošću samih branilaca grada JNA je ispred nosa odvukla skoro svo naoružanje, čime se kasnije naveliko hvalio general Kukanjac
Glavni štab TO RBiH izdao naređenje kojim se nalaže jedinicama da, u saradnji sa MUP-om RBiH, vrši odbranu Sarajeva, štiti vitalne objekte te da izvrši blokadu kasarne JNA »Maršal Tito«. Naređeno je i otvaranje komunikacije Sarajevo-Hadžići.
U Sarajevu zatvoren aerodorom Butmir.
JNA ponovo upotrebila Ratno vazduhoplovstvo na sarajevskom ratištu. Grad su bombardovala dva višenamjenska lovca tipa MiG-21. JNA je, inače, u napadu na BiH masovno upotrebljavala avijaciju. Dnevno je izvođeno i do 50 avio-poletanja, tako da je do usvajanja rezolucije 781 Vijeća sigurnosti UN-a o zabrani letenja iznad BiH izvršeno oko 2700 borbenih letova. JNA je avijaciju najčešče koristila na ratištima u Jajcu, Gradačcu, Rogatici, Žepi, Maglaju, Bosanskom Brodu, Tesliću, Zenici, Tešnju i Čapljini. Mjeseca aprila i maja 1992 godine intenzivirani su avio napadi bivše JNA na području Posavine. Avioni su polijetali najčešće iz Batajnice. Tokom aprila i maja 1992. Na posavskom ratištu oboreno je oko 10 aviona Ratnog vazduhoplovstva Jugoslavije
Zauzeto skladiste TO-a Dervente i predano TO-u BiH.
15.04.1992.
Zvanično osnovana Armija Republike Bosne i Hercegovine.
Sve naoružane formacije u BiH stavljene su pod jedinstvenu komandu Štaba TO Republike BiH (Armije RBiH).
U Sarajevu oformljen Glavni stožer HVO
Predsjedništvo samozvane Srpske Republike BH proglasilo neposrednu ratnu opasnost i naredilo mobilizaciju TO na cjelokupnom prosotru koji su kontrolirali.
U toku borbi kod Dervente jedinice krajiških dobrovoljaca probile prve linije fronta kod Dervente i zauzele Bijelo Brdo jedno od najjačih uporišta HOS-a.
Administracija Sjedinjenih Američkih Država osudila upotrebu sile zbog izazivanja nasilne dezintegracije RBiH. Američki sekretar Dž. Baker izjavio je: »SAD snažno podržavaju teritorijalni integritet BiH, države koju smo priznali 06. aprila 1992«.
U Čapljini spaljena srpska pravoslavna crkva sagrađena 1901.godine
16.04.1992.
Četnici i jedinice JNA užičkog korpusa ulaze u Višegrad i okupiraju ga
17.04.1992.
Armija RBiH napada fabriku Pretis kod Vogošće i zaplijenjuje 800 komada protivoklopnih prenosnih raketnih lansera »zolja« i »osa«. To oružje omogućilo je odbranu Sarajeva od masovnih tenkovskih prodora JNA i paravojske SDS-a, mada je znatan dio tog oruđa, zbog nedostatka cijevi većeg kalibra, nenamjenski korišten.
JNA i oružane formacije SDS-a (srpske snage) opkoljavaju Brčko i širi prostor oko Gradačca.
Počela agresija na općinu Bosanski Šamac, istog dana i pada
Krizni štab SDS preuzima kontrolu nad Fočom
18.04.1992.
komanda druge vojne oblasti je potvrdila da se u Vogošći oko fabrike „Pretis“ vode žestoke borbe, kategorički tvrdeći da JNA nema s time nikakve veze, nego da su vinovnici „zelene beretke“ i „patriotska liga“. U akciji poginulo 5 a ranjeno 8 branilaca grada.
19.04.1992
Srpske postrojbe potpuno su opkolile Sarajevo. Snažan napad srbijanskih paravojnih formacija »Belih orlova« na Trgu heroja u Sarajevu, ali ARBiH odbija napad.
Sarajevo je u blokadi ostalo sve do 29.februara 1996. U tom razdoblju gotovo neprekidnog srpskog granatiranja poginulo je više od 10.000, a ranjeno je oko 50.000 građana; svjetsku javnost osobito su potresle slike masovnog ubojstva Sarajlija koje su stajale u redu za hljeb u Ulici V. Miskina (27.maja 1992.) i na tržnici Markale (5.februara 1994.). počela agresija na općinu Odžak
Srpske paravojne formacije napale su Bosansku Krupu. U odbranu grada stavile su se jedinice TO Bosanske Krupe, Cazina, Bihaća i Velike Kladuše. Snage pobunjenih bosanskih Srba zauzele su grad s desne strane rijeke Une.
22.04.1992.
Borbe u Sarajevu. ARBiH napreduje na zapadnim prilazima gradu. Razbijene snage pobunjenih bosanskih Srba na Ilidži. Težak poraz na Ilidži pretrpjele su jedinice Arkanove »Srpske dobrovoljačke garde«. U borbama teško ranjen i komandant garde Željko Ražnjatović-Arkan«, za kojim je Interpol ranije raspisao potjernicu zbog razbojništva. Nakon poraza na Ilidži Arkan se dugo nije pojavljivao na ratištima BiH. Njegove jedinice značajnija borbena dejstva izvodile su tek 1995. godine pri pokušaju potiskivanja ARBiH iz Ključa kada su Arkanove »Tigrove« kod Ključa su razbile jedinice Petog korpusa ARBiH. Željko Ražnjatović Arkan kasnije je u Srbiji osnovao Stranku srpskog jedinstva. Ubijen je 15. januara 2000.g. u holu beogradskog hotela "Interkontinental".
U borbama 22. aprila oslobođena je gotovo cijela Ilidža. Jedinice ARBiH kod hotela Srbija zaustavljaju pripadnici misije evropskih posmatrača. Posmatrači su potvrdili da su u blizini hotela pobrojali 23 poginula vojnika snaga pobunejnih bosanskih Srba. Nije utvrđeno ko je naredio povlačenje ARBiH na polazne položaje. Ilidža je imala strateški značaj za Sarajevo obzirom da su na tom području bile smještene glavne trafo-stanice i gradski vodovod. Na Ilidži se nalazila i glavna raskrsnica za sve pravce izlaza i ulaza u grad. Napad na Ilidžu planirao je Enver Hadžihasanović, bivši potpukovnik JNA koji je stupio u redove ARBiH.
Srušen most između dva Šamca. U 06,50 sati srušen je most između dva Šamca čime prestaje svaka veza sa bosanskom stranom. Most je digla neprijateljska grupa na bosanskoj strani.
Oko 300 pripadnika HVO predvođeni Dariom Kordićem upalo je u pogone „Bratstva“ u Novom Travniku i otelo 3 VBR-a i nekoliko haubica
Snage pobunjenih bosanskih Srba blokirale Vlasenicu, grad u istočnoj Bosni u kojem je prema popisu stanivništva 1991 godine živjelo 53,3% Bošnjaka i 42,5% Srba. JNA pomaže Srpskoj dobrovoljačkoj gardi i oružanim formacijama SDS-a da zauzmu grad. Počinju progoni i masovna ubistva Bošnjaka Vlasenice.
24.04.1992.
Jake srpske paravojne jedinice i JNA napale su pravcem Neum, Metković i Ploče, s ciljem konačnog zauzimanja doline Neretve i presijecanja hrvatskog teritorija (odvajanje i osvajanje južnog dijela Hrvatske); nakon žestokih borbi koje su trajale gotovo 3 dana i 3 noći, hrvatski branitelji izdržali su nemoguće, slomili nadmoćnijeg neprijatelja i prepolovili njegovu snagu.
Tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna reaguje na odluku Predsjedništva RBiH o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji BiH, odbijajući staviti Hrvatsko vijeće obrane (HVO) pod zajedničku komandu TO RBiH. Takvu politiku nisu prihvatile sve jedinice HVO-a što se posebno odnosi na postrojbe koje su djelovale u sjevernoj i sjeveroistočnoj BiH. HDZ svoje vojno krilo (HVO) smatralo je jedinom organiziranom vojnom silom koja se suprotstavlja JNA.
25. 04. 1992.
Tenkovske jedinice JNA ulaze u Bratunac. JNA zajedno sa naoružanim pripadnicima SDS-a vrši masovne zločine nad Bošnjacima Bratunca.
26.04.1992
JNA sa 11 tenkova opkoljava selo Snagovo i otvara vatru po naselju nakon čega su paravojne jedinice poznate kao »Beli orlovi« upale u selo i ubile 38 ljudi (žena, djece, muškaraca).
U Skoplju održan sastanak Vrhovne komande OS YU potpredsjednika Branka Kostića, VD saveznog sekretara za NO Blagoja Adžića I Alije Izetbeogivća gdje je postignut dogovor o mirnom izlasku jedinica JNA s područja cijele BH.
27.04.1992.
Savezno vijeće Skupštine YU usvojilo je Ustav Savezne Republike Jugoslavije koju sačinjavaju Srbija i Crna Gora, čime je proglašena Savezna Republika Jugoslavija
28.04.1992.
JNA vrši artiljerijske napade na Tomislavgrad.
Predsjedništvo RBiH donosi odluku sa zakonskom snagom kojom se formira državna komisija za prikupljanje činjenica o počinjenim ratnim zločinima.
Krajem aprila 1992 Teritorijalna odbrana/Armija RBiH broji oko 100 000 ljudi.
Rusija zvanično priznaje nezavisnost BH
29.04.1992.
komadant Druge vojne oblasti Milutin Kukanjac na konferenciji za štampu u Sarajevu izjavljuje da na području Hercegovine i bosanske Posavine ima 25-30.000 pripadnika hrvatske vojske.
30.04.1992
Srušen je most na Savi između Brčkog i Gunje. Srpske snage su 30. aprila 1992. u ranim jutarnjim satima eksplozivom srušile most zajedno s većom skupinom civila koja je iz Hrvatske ulazila u BiH. Točan broj stradalih i imena žrtava još uvijek su nepoznati. Pretpostavlja se da je tog jutra na mostu bilo preko stotinu civila među kojima znatan broj žena i djece čije su dijelove tijela toga jutra i narednih dana Brčaci nalazili po brčanskim ulicama, balkonima i krovovima stambenih zgrada. Nekoliko dana nakon rušenja mosta uslijedila su uhićenja, zatvaranja i pogubljenja na stotine brčanskih Bošnjaka i Hrvata za čijim se tijelima i danas traga
30.04.1992
počela agresija na opštinu Orašje
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#5 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
01.05.1992.
Srpski teritorijalci opštine Prijedor preuzeli vlast i na institucije izvješali srpske zastave
Snage pobunjenih bosanskih Srba napadaju Brčko. Dobro naoružane srpske formacije, potpomognute jedinicama JNA, ovladale su centrom grada. Počinje progon nesrpskog stanovništva, a izbjeglice se kreću prema rubnim, južnim područjima grada. Na Dizdaruši, Omerbegovači, u Donjem Rahiću i Rijekama formirane su linije odbrane Armije RBiH. Bila je to zona odgovornosti 108 Brčanske brigade koja je kasnije preimenovana u 215 vitešku brigadu Armije RBiH.
2.05.1992.
Osujećen napad JNA na Predsjedništvo i Skupštinu BiH.
Pripadnici bivše JNA i paravojnih snaga pobunjenih bosanskih Srba 2. maja 1992. g. pokušali su ući u grad i zauzeti zgradu Predsjedništva BiH na Skenderiji i druge važne objekte u centru grada. Oko bivšeg Doma JNA, Narodnog pozorišta, Skenderije i Vrbanja mosta suprotstavili su im se građani Sarajeva okupljeni u Teritorijalnu odbranu BiH, zajedno sa Specijalnom jedinicom MUP-a. Presudne bitke vodile su se između 10 i 15 sati, pucalo se iz automatskog naoružanja, padale su granate, grad je ostao bez struje, vode i hrane, a slika koja je obišla svijet bila je i ona na kojoj gore zapaljeni tramvaji. Oko 13 sati oklopna kola i tenkovi krenuli su prema zgradama Predsjedništva i Skupštine Grada. Suprotstavili su im se hrabri, ali neiskusni i veoma slabo naoružani branioci - članovi Patriotske lige, Vikićevi specijalci, rezervni sastav Policije, kao i novoformirane Teritorijalne odbrane.
Zapaljena je i zgrada glavne pošte u Sarajevu koja je u potpunosti izgorjela i grad je ostao bez telefonskih veza.
U drugom dijelu grada kolona JNA vozila se probijala od Nedžarića ka centru grada ali je zaustavljena, pošto su borci ARBiH uništili jedan tenk i otvorili žestoku vatru na ostatak kolone. Ta jedinica brzo je primorana na povlačenje. Druga kolona oklopnih vozila krenula je iz kasarne Maršal Tito, prema Predsjedništvu BiH, no i ona je bila primorana na povlačenje. Srpske snage izvode tenkovsko-pješadijski napad i sa Grbavice. Dijelovi te kolone uspijevaju se probiti do platoa »Skenderija«. U odsudnim trenucima bitke elitne jedinice JNA nalazile su se svega stotinjak metara od zgrade Predsjedništva BiH. Napad je počeo i iz komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Vozila su došla do Skenderije i djelimično prešla most prema Predsjedništvu. Niški specijalci nalazili su se stotinjak metara od zgrade Predsjedništva BIH koja se našla na žestokom udaru artiljerije. Vojnici JNA iskakali su iz vozila i koritom Koševskog potoka krenuli prema Predsjedništvu. Borbu je prihvatilo obezbjeđenje zgrade, a u međuvremenu je pozvana i jedna protivoklopna grupa koja je za kratko vrijeme stigla na bojište i uništila dva tenka i dva oklopna transportera. Zapaljena su i dva terenska vozila JNA u kojima su bili vojnici. Jedinice ARBiH krenule su u gonjenje poraženog neprijatelja koji se povlačio prema Vracama i prema kasarni na Bistriku. U Kontranapadu ARBiH je probila srpske linije na Vracama. Nejasno je zašto je napad obustavljen upravo u trenutku kada su snage pobunjenih bosanskih Srba i JNA napuštali položaje na Vracama. Dijelovi jedinica srpskih snaga (niški specijalci) zarobljeni su u Domu armije u Sarajevu.
Na sarajevskom aerodromu Butmir zarobljen je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović kojeg su, po slijetanju aviona umjesto vojnika UNPROFOR-a dočekali vojni policajci JNA. Izetbegović se vraćao sa pregovora u Lisabonu. Odveden je u Lukavicu upravo u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH. U međuvremenu, komanda Druge vojne oblasti JNA na Bistriku stavljena je u potpuno okruženje. U borbama 2. maja uništeno je 7 tenkova i 6 oklopnih transportera JNA te više terenskih vozila i kamiona. Nakon poraza JNA, u noći između 2. i 3. maja komandant Druge vojne oblasti general Milutin Kukanjac ponudio je iz opkoljene komande da se njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za predsjednika Izetbegovića. U dramatičnim pregovorima, vođenim između članova predsjedništva BiH Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića sa generalima JNA koje je predvodio Vojislav Đurđevac, dogovoreni su principi razmjene. Pregovori su »u živo« prenošeni signalima RTV BiH. Član predsjedništva RBiH Fikret Abdić, koji će se kasnije pridružiti srpskim snagama u napadu na RBiH i povesti narod Velike Kladuše u bratoubilački rat sa ARBiH, bio je spreman preuzeti funkciju predsjednika predsjedništva RBiH.
Milutin Kukanjac, u listu Borba 23.novembra 1993. vezano za zauzimanje aerodroma Butmir od strane JNA : "Kada smo došli do podatka da aerodrom "Sarajevo" moze poslužiti za dotur naoružanja i municije Muslimanima i Hrvatima i za dolazak plaćenika koji bi se borili protiv JNA i srpskog naroda, odlučio sam da aerodrom stavimo pod našu kontrolu i time isključimo svako iznenađenje. Pokazalo se da je to bio pun pogodak, jer smo osujetili namere muslimansko-hrvatske vrhuške, koje su se kasnije potvrdile. Svakodnevno pogoršanje situacije opredelilo nas je i da uspostavimo vazdušni most Sarajevo-Beograd, kako bi se prebacio što veći broj građana na sigurne prostore. To smo učinili u saradnji i sa punim angažovanjem Ratnog vazuhoplovstva, odnosno VSC "Rajlovac" pa je do početka maja 1992 vazdušnim putem prebačeno u Beograd više od 25.000 građana."
Na Vlašiću JNA i četnici okupirali TV relej.
Pukovnik Stanko Letić, glavnokomandujući ratnih operacija na Kupreško-livanjsko-glamočko-grahovskom ratištu, u Šipovu se obratio pred oko 3000 mještana sa riječima: “Ovo je proces stvaranja srpske države i srpske vojske. Ovo je vrijeme srpske sloge. Srpski narod nema više krvi za prolijevanje. Zbog ujedinjenja srpskog naroda moramo se spojiti sa Kninskom Krajinom.
3.05. 1992.g.
Drama sa Skenderije 2.maja je nastavljena hapšenjem tadašnjeg predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića, koje su izvele jedinice JNA, predvođene generalom Vojislavom Đurđevcem. Izetbegović je razmijenjen 3. maja u Dobrovoljačkoj ulici, kada je, prema riječima komandanta 2. vojne oblasti, generala JNA Milutina Kukanjca, ubijeno šest osoba prilikom izvlačenja kolone JNA. Iz Lukavice je krenula kolona sa oko 30 vozila i zaputila se prema kasarni na Bistriku. Nakon što su se na vozila ukrcali general Kukanjac i njegovi vojnici, te nakon što je utovarena oprema, kolona se zaputila prema Skenderiji. U momentu kada se vozilo s predsjednikom Izetbegovićem nalazilo kod Čobanije, ARBiH je zaustavila kolonu. Prvi dio kolone nastavio je put prema Vrbanja mostu dok je drugi dio kolone sa dokumentacijom i MTS-om odvezen u MUP BiH. U pucnjavi koja je nastala, poginulo je pet oficira JNA. Zarobljeno je 100 vojnika i 30 oficira i podoficira JNA.
Snage bosanskih Srba preuzele kontrolu nad Dobojem. Doboj je bio važno saobraćajno čvorište i industrijski centar sjeverne Bosne. U tom gradu i prije izbijanja sukoba bio je stacioniran veliki broj garnizona bivše JNA. Dio građana, pretežno Bošnjaka i Hrvata izbjegao je iz Doboja na slobodna područja južno i istočno od grada, formirajući na tim teritorijama operativne grupe Doboj-jug i Doboj-istok (ARBiH).
Počela agresija na općinu Modriča.
U Derventi se okršaji nastavljaju, snage HOS-a opkoljavaju kasarnu «Zdravko Čelar»
Na konferenciji za novinare u Beogradu Radovan Karadžić je optužio Aliju izetbegovića da je poveo rat protiv srba i da sabotira rad konferencije o BH. Nikola Koljević, koji je takođe prisustvovao konferenciji je ocjenio da „muslimansko-hrvatske snage u BH vode rat protiv konferencije o toj republici i da je rat počeo odmah nakon što je BH međunarodno priznata. Osnovni cilj je da BH bude unitarna država i da se izbjegne njena podjela po etničkom principu koji odgovara srbima“
General Milutin Kukanjac u listu Borba 5.maja 1992: "Alija Izetbegović je pogazio reč koju je dao UN i Evropskoj zajednici. Verujem da je u svemu indirektno učestvovao, jer nije sačekao da cela kolona vozila prođe pored Skenderije (...) Sinoć se desio vandalizam i divljaštvo. Podmuklo je napadnuta kolona vojnih vozila koja je mirno išla iz komande Druge vojne oblasti u pratnji generala Mekenzija, načelnika štaba UNPROFOR u Jugoslaviji i izaslanika Evropske zajednice Kolma Dojla (... ) Mislim da svet sada vidi sa kim ima posla i da su na teritoriji Bosne i Hercegovine ugroženi pripadnici JNA i Srbi. Mi ćemo da branimo sebe, srpski živalj i sve koji su ugroženi (... ) Armija sve čini da oslobodi ljude koji su zarobljeni. "Apelujem na domaću i međunarodnu javnost da mi se vrate ljudi, živi i mrtvi, i da se kaže prava istina o "miroljubivim namerama" Alije Izetbegovića". (Borba, 5. maj 1992)
Milutin Kukanjac, general major JNA u listu Borba 15.novembra 1993. povodom majskih događaja: "Blokada Sarajeva početkom aprila 1992 izvršena je po mom naredjenju. Želeli smo da sprečimo ulazak ustaških, HOS-ovski bandi iz Mostara i muslimanskih ekstremista iz Zenice i Tuzle.(... ) Ko je želeo mogao je bez većih teškoća da napusti Sarajevo do 2. maja 1992 u podne. Naš cilj je bio da omogućimo izmeštaj JNA iz grada na sigurne prostore i da omogućimo razgovore izmedju zaraćenih strana o mirnom rešavanju svih problema.(... ) Što se tiče razaranja to treba da objasne rukovodstvo Republike Srpske i ustaško muslimanska vrhuška na čelu sa Izetbegovićem. Predsedništvo SFRJ je tajno, bez ikakve konsultacije sa mnom, donelo famoznu i pogubnu odluku o "gačenju" JNA i prebacivanjem vojnika i oficira -drzavljana SRJ- iz BiH u SRJ u roku od 15 dana".
4.05.1992.g
Usvojena zastava i grb Republike BiH (1992 - 98). Ova zastava i grb Republike Bosne i Hercegovine zvanično su usvojeni 4. maja 1992. godine. Zastava Republike Bosne i Hercegovine, zasnivala se na zastavi srednjovjekovne Bosne i bosanske dinastije Kotromanić. Zastava RBiH bila je pravougaonog oblika, bijele boje sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini. Odnos širine i dužine zastave bio je jedan prema dva.
BiH je proglasila SRJ agresorom i zatražila međunarodnu intervenciju.
Saopštenje Predsedništva Bosne i Hercegovine: "Uprkos nastojanju legalnih organa vlasti republike Bosne i Hercegovine da se ovaj proces odvija u skladu sa dogovorenim principima i potpisanim ugovorima, JNA nastavlja agresiju protiv Bosne i Hercegovine, u saradnji sa dobrovoljačkim formacijama iz Srbije i Crne Gore i terorističkim formacijama SDS BiH". U saopštenju se kaže da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine snage JNA smatra okupacionom silom" i u tom smislu upućuje apel svim relevantnim političkim, humanitarnim i drugim faktorima u svetu da upotrebe sva politička i druga sredstva, kako bi JNA što pre napustila prostor Republike Bosne i Hercegovine.
Snage pobunjenih bosanskih Srba i JNA napadaju Goražde i zauzimaju dio opštine. Borbe su vođene svakodnevno, a Goražde je neprekidno granatirano, sve do kontraudara ARBiH 18.septembra kada je oslobođena cijela teritorija opštine Goražde.
Predsjedništvo krnje SFRJ donjelo je Odluku o povlačenju iz Bosne i Hercegovine pripadnika JNA - građana SRJ najkasnije za 15 dana tj. do 19. maja. 85 odsto postojećeg sastava jedinica JNA u tom trenutku u BiH činili su vojnici srpske nacionalnosti.
Štab TO pod komandom Predsjedništva BH je idao saopštenje da se pripadnicima JNA, koji se nalaze u nekoliko kasarni u Sarajevu daje rok da do 6.maja do 24 sata, napuste pomenute objekte.
List Borba 25.maja 1992. o Dogovorima o iseljavanju kasarni "Maršal Tito" i "Viktor Bubanj": Iz štaba TO BiH su javili da je general Ratko Mladić, komandant "Srpske vojske u BiH" naredio oficirima u dvjema kasarnama da slušaju samo njegova naređenja, a ne generala Boškovića. Mladić je, prema istom izvoru, naredio da se u kasarne ne puštaju nikakvi pregovarači a da iz njih niko ne izlazi bez njegove dozvole, ma kakvi uslovi budu ponuđeni. Takođe, saopšteno je, da je Mladić naredio da se general Bošković "odmah uhapsi", jer hoće da oslobodi pitomce i ostavi oružje Turcima". Srpska strana svoje ponašanje i dalje obrazlaže nedostatkom garancija za bezbijedno evakuisanje kasarni, te uslovljavanjem da se oružje dijeli na tri dijela. U nastupu na TV Srpske republike BiH general Mladić je rezolutno rekao da nikakva dioba oružja ne dolazi u obzir. Oko sarajevskih kasarni pripadnici TO BiH već danima drže jak obruč, što generalu Mladiću služi kao dokaz o namjerama da se sprema napad prilikom evakuacije. Opet u Štabu TO BiH ponašanje generala Mladića tumače njegovom namjerom da uz pomoć trupa u kasarnama izvede akciju presjecanja Sarajeva na dva dijela, te i dalje drži vezu svoje novoformirane vojske sa bivšom JNA, preseljenom na teritoriju Savezne Jugoslavije. Neuspjela misija generala Boškovića, zbog toga se tumači neuspjelim trikom da se u javnosti nametne utisak o definitivnom raskidu Beograda sa Palama".
U listu NIN 12.1.1994, Ratko Mladić, komandant VRS je dao izjavu povodom iseljavanja kasarni:
"Te kasarne smo deblokirali po istom principu, recimo, iz Zadra i Šibenika. To smo uspeli jer oni razumeju samo politiku sile. Da se tada nisu tu ubacili neki krugovi, neki novi spasitelji vojske i Srba, koji su se po Sarajevu samo slikali, izigravajući neke članove Vrhovne komande, sada bi bila druga slika ovog grada. Mi smo imali plan da se snagama sa Grbavice i iz pravca Koševa spojimo sa našim snagama u kasarni "Maršal Tito". U toj kasarni u to vreme bio je jedan izuzetan čovek, pukovnik Popara, kome je to bila druga blokada. Medjutim, tadašnji komandant Školskog centra u ovoj kasarni, general Barus, imao je kukavičko držanje, neprimerno generalu. Njegovom krivicom, mnogo toga se desilo u Sarajevu, onako kako se desilo.Da je došlo do spajanja srpskih snaga niz pravca Grbavice i Koševa Sarajevo ne bi bilo u muslimanskim rukama. I sam uži, urbani deo Sarajeva bio bi pod našom kontrolom. Bolje bi bio zaštićen, ne bi bilo rušenja, ustaških divljanja i stradanja srpskog stanovništva kakvo je bilo.Da smo zadržali naš deo Sarajeva u meri u kojoj smo to mogli, verovatno bi Aliji Izetbegoviću i njegovoj agresivnoj politici davno bili izbrojani dani. Medjutim, on je kasnije osnažen uplitanjem medjunarodne zajednice i nekim potezima sa naše strane koji su mogli biti drugaciji, kao što je davanje aerodroma Sarajevo".(NIN, 12. januar 1994)
06.05.1992.
U Grazu su se sastali predstavnik hrvatske nacionalne zajednice Mate Boban i predstavnik srpske državne zajednice Radovan Karadžić; raspravljalo se o razgraničenju Hrvata i Srba u BiH, da bi prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH.
Tačka 3. sporazuma:“Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacija”. Karadžić i Boban su se saglasili da sva sporna pitanja treba rješavati mirnim putem i da nakon današnjeg susreta, prestaju razlozi za oružane sukobe Srba i Hrvata na teritoriji BH !!! orginal tekst saopštenja pročitati na
linku
Na bosanskobrodskom ratištu vođene su borbe oko Donjih Koliba. Oslobođeno je Kričanovo. Modriču su četnici tukli topništvom iz Miloševca, a pješački napadali iz smjera Kužnjače. U Odžaku je topnički napadano po rejonu Osječak i Trnjak. U Brčkom su se vodile ulične borbe. Patriotske snage su uništili jedan tenk, jedan zarobili i uništili transportni helikopter.
7.05.1992
četnici zauzeli Brčko. Nakon sedmodnevnog „čišćenja“, JNA je uspjela u cijelosti ovladati gradom Brčko. Time je ispunila pretpostavke za kontrolu koridora koji je osiguravao sam opstanak Republike Srpske u BiH i RSK u Hrvatskoj.
JNA i četnici su zauzeli i Derventu nakon višednevih žestokih borbi.
U Banja Luci komadant kninskog korpusa general-major Ratko Mladić izjavljuje: „Uspjeli smo jednom ofanzivnom akcijom da razbijemo ustaške snage na Kupreškoj visoravni i onemogućimo ih da se preko Bosne spoje sa jedinicama koje dejstvuju u Bosanskom Brodu. Tako smo ih spriječili da stvore pravi pakao i istrebljenje naroda u tom dijelu BH“
08.05.1992.
protuustavna, „Hrvatska zajednica Herceg-Bosna“ i njena vojna komponentaa „Hrvatsko vijeće obrane“, putem svog, formalno paravojnog, Glavnog stožera i, formalno paravojnog, generala Ante Rose, izdaje, formalno protuzakonitu, zapovijed koja glasi: Po osnovi do sada postignutih porazuma i ukazanoj potrebi izdajem ZAPOVIJED:
1. Na prostoru HZ HB jedino legalne vojne postrojbe su postrojbe HVO.
2. Sve druge vojne postrojbe su obavezne da na navedenom teritoriju pristupe u jedinstven sistem obrane ii priznaju Stožerr HVO kao glavno zapovjedništvo.
3. Svaki pripadnik navedenih vojnih postrojbi je obaavezan da nosi obilježje HVO (grbovnica na kapi i platneno obilježje HVO na rukavu lijeve ruke).
4. Zabranjujem formirannje privatnih postrojbi, a licima koja ne poštuju ovu zapovijed suditi i razbiiti formirane postrojbe.
5. Ovom zapovijedi see stavljaju van snage sve zapovijedi zapoovjedništva TO i ista se na ovim prostorima SMATRA NELEGALNOM
JNA i četničke snage preuzele kontrolu nad Dobojem. Doboj je bio važno saobraćajno čvorište i industrijski centar sjeverne Bosne. U tom gradu i prije izbijanja sukoba bio je stacioniran veliki broj garnizona bivše JNA. Dio građana, pretežno Bošnjaka i Hrvata izbjegao je iz Doboja na slobodna područja južno i istočno od grada, formirajući na tim teritorijama operativne grupe Doboj-jug i Doboj-istok (ARBiH).
Vinko Štefanek prelazi rijeku Savu Svjestan odgovornosti, unatoč izričitoj zabrani vrhovništva (za korištenje hrvatskih postrojbi na prostoru Bosanske Posavine), zapovjednik OG „Istočna Posavina“, pukovnik Vinko Štefanek je odlučio, aktivnim napadnim djelovanjem, neprijatelja potisnuti na jug, „osloboditi Gornje Kolibe, izvršiti presijecanje pravcem Donje Kolibe - Struga i neutralizirati neprijatelja u okruženju“. U sljedećem zadatku namjeravao je „ovladati prostorom Zborište - Unka - Grk - Bosanski Lužani djelovanjem iz pravca Gornje Kolibe, Novi Lužani, Žeravac“. Po ovladavanju teritorija želio je „srediti borbeni poredak i utvrditi liniju obrane .Općepoznata je činjenica kako za ofenzivne aktivnosti, svaki zapovjednik, svake vojske, odabire svoje elitne postrojbe. Najopremljenije, najobučenije, najiskusnije i najhrabrije. Temeljem iskustvenih spoznaja, kao zapovjednik 108. br. HV na novogradiškom bojištu i kao zapovjednik OG „Istočna Posavina“ na bosansko-posavskombojištu, pukovnik Vinko Štefanek je, za protuofenzivne, dakle napadne borbene aktivnosti, u Bosanskom Brodu 06. i 07. svibnja 1992. godine koncentrirao najbolje postrojbe koje je imao na raspolaganju: 3. bojnu 3. „A“ br. HV, 3. bojnu 108. br. HV i 4. bojnu 101. br. HVO.253
Odlukom Predsjedništva SFRJ general-pukovnik Milutin Kukanjac je razrješen dužnosti Druge vojne oblasti.
JNA vrši napad na Skelane, mjesto u istočnoj Bosni. Nakon tenkovskih i minobacačkih napada uhvaćeno je i ubijeno oko 50 muškaraca, Bošnjaka.
Srpske pobunjeničke snage kombinovanim tenkovskopješadijskim napadima zauzimaju Mostar do lijeve obale Neretve. Mostarski bataljon ARBiH nije raspolagao protivoklopnim oružjem kojim bi zaustavio tenkove T-84 JNA. U toj borbi Mostarski bataljon bio je prinuđen na povlačenje na desnu obalu Mostara i pretrpio je teške gubitke. Iako dobro naoružan HVO na srpske napade na Mostar ne odgovara. Mostarski bataljon ponovo je formacijski popunjen do 13.maja kada je za komandanta bataljona postavljen potpukovnik bivše JNA Arif Pašalić.
09.05.1992.
pukovnik Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a za Hercegovinu Izdaje „Proglas“u Ljubuškom iz kojeg je vidljivo kako pak HOS ne priznaje Stožer HVO kao glavno zapovjedništvo, kao i dogovor Karadžić-Boban
Počela agresija na opšinu Gradačac
Srpske snage u selu Grogovo pred seoskom džamijom ubile su 50 ljudi. Najmlađe žrtve imale su 15 godina
10.05.1992.
Srpske pobunjeničke snage na sarajevskom ratištu napadaju Mojmilo, Ozrensku i Vrbovsku ulicu. Mojmilo je dominantna kota na južnom, perifernom dijelu sarajevske općine »Novi grad«. Ovladavanjem Mojmilom srpske snage stekle bi povoljne uslove za odsijecanje Dobrinje i slamanje otpora u tom dijelu grada. Srpske snage izvode snažne tenkovsko-pješadijske napade na Mojmilo. Mojmilo, Ozrensku i Vrbovsku ulicu napadala je Sarajevska brdska brigada VRS (oko 700 vojnika), pod komandom kapetana Veljka Draškovića. Odbranu su organizirale dvije čete »Odreda Mojmilo« ARBiH, pod komandom bivšeg poručnika JNA Bislima Zurapia. U borbama »prsa u prsa« poginulo je 47 srpskih i 6 vojnika ARBiH. Uništeni su jedan tenk i 3 oklopna transportera VRS. Srpske snage vraćene su na polazne položaje. Srpska TV Srna objavila je da je Mojmilo branilo »preko 2000 muslimanskih zelenih beretki«.
Predstavnici TO i JNA su u Sarajevu potpisali ugovore – jedan o predaji vojne bolnice civilnim vlastima i drugi o iseljenju 4 kasarne u Sarajevu, zgrade 2.vojne oblasti I Doma JNA, te kasarni iz Travnika, Zenice, Konjica
Općinski stožer HVO Busovača izdaje zapovjed o zavođenju blokade Busovače iz svih pravaca i stupanju u kontakt sa srpskom vojskom na Kaoniku u cilju bezbjedne evakuacije JNA iz kasarne. Stožer daje ultimatum Armiji RBiH za predaju naoružanja i stavljanje pod komandu HVO-a, uključujući i stavljanje obilježja HVO-a.Zapovjed su potpisali dopredsjednik HVO Dario Kordić i zapovjednik općinskog stožera HVO Busovača Ivo Brnada. Dario Kordić će nakon smrti predsjednika HDZ-a Mate Bobana preuzeti liderstvo u stranci. Februara 2001.godine Međunarodni sud pravde u Hagu osudio je Kordića za ratne zločine nad Bošnjacima srednje Bosne izrekavši mu kaznu od 25 godina zatvora
Naredbom Generalštaba JNA tadašnje komande i jedinice JNA na području BiH preimenovane su u jedinice Vojske »Srpske Republike Bosne i Hercegovine«. Naredbom načelnika Generalštaba JNA generala Blagoja Adžića formiran Glavni štab Vojske Republike Srpske BiH, a za komandanta štaba postavljen je general Ratko Mladić. Za nečelnika štaba postavljen je general Manojlo Milovanović.
Na Hrasnom brdu, kada su srpski agresori htjeli tenkom ući u već okupirano Sarajevo. Nusret je krenuo na tenk sa flašom benzina bez ikakvog oružja. Kada je zapalio tenk, rekao je: "SAD I DA POGINEM NE BI MI BILO ŽAO". Bile su to nažalost, njegove posljednje riječi - u tom trenutku ga je pokosio četnički rafal i poginuo je kao vojnik, pripadnik Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Novi Grad Sarajevo.Za svoju hrabrost dobio je najveće ratno priznanje - "ZLATNI LJILJAN
12.05.1992.
Generalni sekretar UN-a Butros Gali, na osnovu posjete Maraka Guldinga BiH, podnio izvještaj Vijeću sigurnosti. U izvještaju se, između ostalog, navodi da je Sarajevo izloženo teškom i nasumičnom granatiranju i snajperskoj vatri, da su jaka neprijateljstva izražena i u drugim područjima posebno u Mostaru, dolini Neretve, Istočnoj Bosni i Bosanskoj Krupi, da međunarodni posmatrači smatraju kako bosanski Srbi uz podršku JNA nastoje stvoriti etnički čista područja te da su borbe i zastrašivanja dovela do masovnog raseljavanja stanovništva
Radovan Karadžić je, ocjenjujući dosadašnji tok mirovne konferencije o BH pod okriljem EU, rekao u Sarajevu da se sve moglo riješiti putem pregovora, ali da je svaki pokušaj, svaki napredak učinjen u Lisabonu, potom u Sarajevu, pa u Briselu, Alija Izetbegović odmah dezavuirao, vršeći tako opstrukciju samih pregovora. „Mi smo ubjeđivali stalno Evropu da nama srbima u BH nije do rata, da nikome nije stalo do rata i razaranja gradova, do ubijanja, ali je Alija Izetbegović, umjesto pružene ruke za razgovor i dogovor, uzeo oružje. Nije mi jasno zašto je posegao za oružjem kada je više nego očigledno da je odabrao ono najpogubnije za sve, pogotovo za svoj narod. Mi ćemo, evo, objaviti jednostrani prekid vatre sa naše strane, pa ćemo vidjeti šta će oni da urade. Evropa konačno mora da vidi ko je krivac za ratna razaranja u BH, da to nisu srbi, ni JNA nego da su za sve krivi muslimanski fundamentalisti, sa Alijom na čelu, koji je htio da sebi pripoji cijelu BH, i stvori UNITARNU državu, u kojoj bi srbi bili manjina i sa kojima bi ondje lako manipulisao“
Jedinice TO u okolini Zvornika su se morale povući pod napadima snaga JNA i srpskih pobunjenika u sela Međeđa i Vitinica.
13. 05.1992.
Na bosansko-brodskom ratištu bosanske patriotske snage su zauzele područje Strug - Poloj - G. Liješće i nastavljaju napredovanje k Narecima. Srpske pobunjeničke snage koje su prodrle u Derventu odbačene su na zapadnu obalu Ukrine. HV i HVO zarobili i uništili 42 tenka (!?) Na Bosanskobrodskom ratištu od 18,00 (sati) nastavili smo aktivna napadna djelovanja gdje smo povratili mjesto Donje Liješće, Doljani, Vinska, Donja Vrela, Dobra Voda, Gornji Svilaj, Kadar. Na dostignutoj liniji vršimo sređivanje borbenog poretka, popunu municijom, te pripremu za slijedeća napadna djelovanja. U ovim napadnim djelovanjima četnici i JA pretrpili (su) velike gubitke u ž/s i MTS. Jedinice (su im) razbijene na manje grupe i prelazimo na njihovo uništenje. Opća panika u njihovim redovima. Ovako uzdrmane četničke formacije nisu sposobne da se organiziraju. U dosadašnjim aktivnostima na ovom dijelu ratišta zarobljeno i uništeno 42 tenka i 11 transportera. Zarobljene veće količine municije i streljačkog naoružanja. Iako je točnost podataka o zarobljavanju i uništenju 42 tenka i 11 transportera, vrlo upitna, neupitna je potreba hrvatsko-muslimanskih snaga u Bosanskoj Posavini za konačnim borbenim uspjehom, odnosno potiskivanjem neprijatelja na jug. Zbog toga je, iako neopravdana, razumljiva euforičnost operativca OGIP izražena u sadržaju ovog izvanrednog izvješća. Skupština srpska republike BH je izabrala članove Vlade, a za komadanta vojske je postavljen general-potpukovnik Ratko Mladić, dotadašnji komadant kninskog korpusa.
14.05.1992.
Srpske snage sa brda Mojmilo vrše napad na Sarajevo. U kontraudaru jedinice ARBiH potiskuju neprijatelja s brda Mojmilo.
Usvojena platforma o djelovanju Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima.
VS UN-a (Rezolucija 752) zahtijeva da se jedinice JNA i elementi HV povuku iz BiH ili stave pod kontrolu vlasti u Sarajevu.
15.05. 1992.g.
Odbrana Tuzle. Pripadnici policije i Teritorijalne odbrane, zajednički su se odbranili od napada vojske JNA. Prilikom izvlačenja JNA iz kasarne prema Majevici, na Brčanskoj malti, došlo je do sukoba između vojnika JNA i Teritorijalne odbrane i policije Tuzle. Za Tuzlu i njene građane ovaj događaj je značio odbranu grada i sprječavanje okupacije od strane JNA i srpskih ekstremista, po već viđenim scenarijima iz drugih do tada okupiranih gradova po BH. Ilija Jurišić, koji je bio na čelu Ministarstva unutarnjih poslova BiH je za ovaj slučaj osuđen na 12 godina zatvora u Beogradu 2009. Naredne godine je pušten na slobodu, a proces je vraćen na početak. Prema kazivanjima očevidaca jedan vojnik JNA iz kolone otvorio je vatru na okolne solitere na šta su pripadnici TO i Policije odgovorili vatrom iz svog raspoloživog oružja. Serija eksplozija u zapaljenim vozilima stvorila je pometnju među pripadnicima JNA, koji su tom prilikom pretrpjeli velike gubitke. Na Brčanskoj Malti je poginulo ukupno 49 vojnika na obje strane, što je stotinama manje od broja žrtava koji se prekrajanjem historije pokušava prikazati iz RS-a. Bitno je napomenuti da je većina vojnika i rezervista JNA poginula kada su se aktivirale stotine kilograma minskoeksplozivnih sredstava, koja su u koloni trebala biti izvučena iz grada. Isti ti vojnici i rezervisti, po naredbi Mileta Dubajića. U vojno magacinu JNA Kozlovac se zaplijenjuje oko 9000 cijevi i veće količine ostalog vojnog materijala, koji I jesu pripadali TO akoje je još ranije nelegalnom naredbom OTETO od strane JNA. Tim oružjem naoružane su jedinice ARBiH u Tuzli, Gradačcu, Gračanici, Srebreniku, Brčkom, Kalesiji i Živinicama.
S dva aviona tipa MIG 21 na hrvatsku stranu prebjegla su dva Hrvata (piloti Ivan Selak i Ivica Ivandić).
16.05.1992.
Pofalićka bitka (kodni naziv Grom) predstavlja bitku za Sarajevo. 15. maja srpske snage uputile su ultimatim ARBiH i stanovništvu Pofalića da predaju oružje, pripremivši se za napad 16. maja rano ujutro oko 5 sati. ARBiH krenula je u napad sat ranije. U napadu na položaje VRS krenuli su dva pofalićka i velešićki odred ARBiH, u sadejstvu sa dijelovima Prvog sarajevskog odreda, grupom boraca iz Buća Potoka, specijalnom jedinicom MUP-a RBiH, jedinicom Vojne policije i manjim grupama boraca iz drugih dijelova Sarajeva. Borcima ARBiH suprotstavila se Pofalićka brigada srpskih pobunjeničkih snaga koja je brojala oko 1700 boraca, paravojna formacija »Beli orlovi« sa 380 boraca, oko 100 »srpskih policajaca« i grupa paravojne formacije »Vukodlaci«. Srpskim snagama nanesen težak poraz u Sarajevskom naselju Pofalići, preduhitrena je srpska operacija koja je imala za cilj presjecanje grada na liniji Žuč-Pofalići-kasarna Maršal Tito-Grbavica i stvoreni su uslovi za napredovanje ARBH u pravcu strateški važnog platoa Žuč sjeverno od Sarajeva. U borbama je poginulo oko 260 srpskih vojnika. Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, nakon bitke je izjavio: »Ovo je najveći poraz Srba od Kosova do danas«. Borci su još jednom pokazali da boj ne bije oružje već srce u junaka.
Formirana prva brigada Armije RBiH - »Prva tuzlanska brigada«.
JNA prilikom povlačenja minirala, uništila i onesposobila za upotrebu vojni aerodrom Željava kod Bihaća.
Preko cijele strane rimske «Korijere de la sera» objavljena reportaža o 500 pripadnika ustaškog bataljona «Sveti Marko» nadomak Splita, koji s epripremaju za odbranu Mostara.
ARBiH napada položaje snaga pobunjenih bosanskih Srba i JNA na Fortici (Hercegovina). Podveleška četa u sadejstvu sa Mostarskim bataljonom, nanosi značajne gubitke srpskim pobunjeničkim snagama. U toj akciji zaplijenjena je baterija haubica 122 mm, baterija minobacača 120 mm i preko 30 vozila sa dosta municije i drugog MTS-a. ARBiH nastavlja oslobađanje podveleških sela. Zaplijenjeno oružje oduzima HVO za svoje potrebe tražeći istovremeno, preko svog izaslanika Jasmina Jaganjca, da Mostarski bataljon obustavi napade na položaje snaga bosanskih Srba.
17.05.1992.
Akcijom Jaguar HV je oslobodila brdo Križ u zaleđu Bibinja kod Zadra, s kojega su srpski teroristi ugrožavali promet Jadranskom magistralom.
Državni organi samozvane Srpske republiek BiH pozivaju sve Srbe izbjegle iz BiH, koji se nalaze u Srbiji I beogradu, da se hitno jave vojnim vlastima Srpske BiH, u mjestu koje im je najbliže.
18.05.1992.
Prilikom dislokacije jedinica JNA iz Zenice ARBiH zaplijenila 20 tenkova i cjelokupno naoružanje općinskog i okružnog štaba TO koje je čuvala JNA. U Zenici formirana Prva zenička brigada.
Jedinice ARBiH napale kolonu JNA na dionici puta Kladanj – Visoko i zaplijenile 9 PA topova, 9 vozila, dvije cisterne goriva i ostalog MTS-a.
18.05-30.06. Vojnom akcijom “Spaljena zemlja” HV je na Južnom bojištu započeo operaciju deblokade Dubrovnika. Deblokiran je Pelješac (20.V.) i oslobođena je okolica Dubrovnika: Čepikuće (21.V.), Slano (25.V.), i cijelo dubrovačko primorje - Mokošica, Brgat, Bosanka, Rijeka dubrovačka i Župa dubrovačka (do 26.V.), čime je osigurana prometnica prema Dubrovniku. Istodobno, hrvatske postrojbe oslobodile su dio istočne Hercegovine (do 20.V.) i selo Ravno (30.V.).
19.05. 1992
Počinju borbe između ARBiH i snaga bosanskih Srba kod Novog Šehera i Tešnja. Borbe se vode sve do polovine avgusta. Srpske pobunjeničke snage u ovim napadima koriste i avijaciju.
21.5.1992.
granata ispaljena sa četničkih položaja, zapalila je olimpijsku dvoranu "Zetra". Granata je oko 12 sati ispaljena s Kromolja. Pripadnici Teritorijalne odbrane i vatrogasci su pokušali ugasiti vatru, ali nisu bili u stanju jer su agresori, kada su vidjeli da vatrogasci gase požar počeli sa žestokim granatiranjem. Tog dana je izgorio ponos grada Sarajeva. Dvorana je izgrađena 1983. godine za potrebe Zimskih olimpijskih igara, koje su se godinu kasnije održale u Sarajevu. Nakon što su je četnici uništili, obnovljena je 1999. Danas nosi ime "Juan Antonio Samaran", po legendarnom predsjedniku MOK-a.
U Lisabonu nastavljeni pregovori o ustavnom uređenju BH bez predstavnika muslimanske etničke zajednice, jer je Alija poručio Kutiljeru da “iz tehničkih razloga ne može napustiti zemlju”. Kutiljero vodi odvojene razgovore sa predstavnicima srpske delegacije (Radovan Karadžić, Nikola Koljević) kao i hrvatske delegacije, koju je predvodio Mate Boban.
22. 05.1992.
Bosna i Hercegovina postala je članicom Ujedinjenih naroda (Rezolucija 757), čime je, kao sukcesor SFRJ, postala ugovorna strana svih konvencija i sporazuma koje je ratificirala SFRJ. U radu Ujedinjenih naroda BiH sudjeluje preko stalnih predstavništava u New Yorku, Ženevi, Beču, kao i pri UNESCO-u u Parizu. Prvi put je zvanično predstavljena zastava BH ispred zgrade UN-a u New Yorku. Grb je zasnovan na grbu prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Grb predstavlja zlatno obrubljeni, plavi štit, podijeljen na dva polja srebrenom dijagonalnom gredom sa po tri ljiljana zlatne boje u svakom polju.Ova zastava i grb (i himna "Jedna si jedina") bila je aktuelna sve do 1998. godine kada je odlukom visokog predstavnika zamjenjena današnjom zastavom i himnom. Zastava je zamjenjena "jer se smatrala previše" bosanski orjentisana
JNA granatira prigradska naselja Bihaća.
Na području opštine Prijedor sukobi u mjestu Kozarac kojeg brane patriotske snage od četničkih napada i koji nisu, po već viđenom scenariju u drugim mjestima, ni po koju cijenu da predaju oružje.
U Travniku i Vitezu sukobi ARBH i HVO.
23.05. 1992
Za samo dvanaest dana uspješne akcije ARBH Kalesija je ponovo oslobođena i postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. Posljedice agresije su etničko čišćenje, stradanje i raseljavanje stanovništva, odvođenje mnogih u logore, zatim razaranje kalesijskih naselja, vjerskih objekata, industrijskih postrojenja kao i nova administrativna podjela teritorije.
25. 05.1992
Otvoren je koncentracioni logor "Omarska“ od bivšeg rudnika Omarska za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, sa područja opštine Prijedor tokom 1992. godine za vrijeme agresije na BiH. Logor su organizirale lokalne vlasti, nakon nasilnog preuzimanja vlasti, od strane SDS, u opštini tokom mjeseca maja 1992. godine. organizirana je sistematska kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva prijedorske regije, a njihova imovina je pljačkana i uništavana. Tačna lokacija logora je rudnik željezne rude "Omarska", udaljen nekoliko kilometara od istoimenog dijela u opštini Prijedor. U logoru je bilo zatvoreno, u krajnje nečovječnim uvjetima, više hiljada ljudi. Logoraši su bili izloženi torturi različitog tipa: fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju, silovanjima i raznim oblicima seksualnog mučenja, te ubistvima.
Sefer Halilović postavljen za komandanta Armije RBiH (Halilović je preuzeo dužnost načelnika Glavnog štaba Armije RBiH).
U selu Hambarine, Bosanska Krajina, srpske snage ubile su oko 1000 Bošnjaka, civila.
26.05.1992.
Srpske snage počinju masovne egzekucije Bošnjaka u Kozarcu, istočno od Prijedora. Od 25. do 29. maja ubijeno je više od 3000 Bošnjaka, pretežno civila, nakon što su patriotske snage slabo naoružane pružile očajnički otpor višestruko jačim i bolje naoružanim četničkim hordama.
27. 05. 1992
Masakr civila u ulici Vase Miskina.
Srpske pobunjeničke snage granatirajući Sarajevo, sa dvije minobacačke granate pogođaju centar grada, ulica Ferhadija (tada Vase Miskina) nedaleko od gradske pijace. Ubijeno je 19 a ranjeno 157 civila. Većina ubijenih i ranjenih čekala je u redu za hljeb. Prvi put zastrašujuće slike iskasapljenih tijela obišle su svijet, što je izazvalo zgražavanje civilizirane Evrope čije su vođe do tada pokušavale prikriti pravu prirodu rata u BiH.
28.05.1992.
Posle 52 dana opsade grada Sarajevo izloženo najvećem bombardovanju i razaranju. Uništeni su mnogi značajni poslovni objekti i stambene zhrage. Akcijom je rukovodio Ratko Mladić, komandant VRS. Grad gori. Napad na zgradu "Oslobodjenja".
29.05.1992
U Dneviku TV BiH objavljeni audio snimci razgovora ratnih zločinaca Ratka Mladića i pukovnika Mirka Vukašinovića u kojima Mladić naređuje granatiranje Velešića jer "tamo nema srpkog življa puno"
U Prijedoru se vode žestoke borbe slabo naoružanih patriotskih bosanskih snaga i dobro naoružanih četničkih i JNA hordi. Od 29 maja do 4 juna srpske pobunjeničke snage u Prijedoru su ubile oko 1000 Bošnjaka (samo u glavnoj ulici u Prijedoru 29 i 30 maja ubijeno je više od 200 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti). Krajem juna 1992 godine srpske pobunjeničke snage su Prijedoru i okolnim selima ubile još 2500 civila. Srpske pobunjeničke snage iz Bosanske Krajine za vrijeme rata prisilno su protjerale oko 350 000 Bošnjaka i Hrvata. Mnogi su završili u nekima od 100 koncentracionih logora formiranih na području Bosanske Krajine (samo na području općine Prijedor formirano je 42 logora). Po zlu su poznati Omarska, Keraterm, Tomašice, Trnopolje, Manjača itd.
HV zauzima selo ravno i granatira predgrađe trebinja sa 20 granata iz totpova 130mm.
( valjda s namjerom da jave četnicima u Trebinju da su u dometu i da ih mogu rokat)
30. 05. 1992.
Na Modričkom ratištu žestoke ulične borbe vodile su se duboko u noć 29./30. 05.1992. god.3. „A“ br. HV nosioci su borbenih aktivnosti i uspjeli su liniju pomaknuti do srpske Varoši u Modriči, te se potpuno spojiti sa snagama iz Tarevca. U Modriči djeluju i dijelovi Odžačke brigade … Neprijatelju su naneseni teški gubici u ljudstvu i tehnici i nagnan je na panično izvlačenje iz Modriče. Zapovjednik 105. br. HVO, Perija Stanić, je autoru Jerku potvrdio ove navode i dodao: „Taj dan, u mlinu, na silosu, u Modriči, upitao sam brigadira Basarca - zašto sad ne nastavimo gonjenje četnika, te se spojimo sa snagama iz Gradačca? Basarac je odgovorio: „to nije u cilju. Po obavještajnim podacima na vas idu jake neprijateljske snage. Vi ćete za dvadesetak dana, pasti“.
Rezolucijom 757 Vijeće sigurnosti nametnulo sveobuhvatne ekonomske sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji, zbog direktne podrške snagama bosanskih Srba.
Jugoslavenska ratna mornarica napustila je posljednje okupirane hrvatske otoke Vis, Lastovo i Mljet.
31.05.1992.
Krajem maja 1992 srpske pobunjeničke snage su u Ahatovićima i Dobroševićima, kod Sarajeva, ubile 200 civila dok je 300 zatvoreno u koncentracione logore i zatvor u Rajlovcu, bivšoj kasarni JNA
Porušena parohijska srpska crkva u Metkovićima sagrađena 1851.
Srpski teritorijalci opštine Prijedor preuzeli vlast i na institucije izvješali srpske zastave
Snage pobunjenih bosanskih Srba napadaju Brčko. Dobro naoružane srpske formacije, potpomognute jedinicama JNA, ovladale su centrom grada. Počinje progon nesrpskog stanovništva, a izbjeglice se kreću prema rubnim, južnim područjima grada. Na Dizdaruši, Omerbegovači, u Donjem Rahiću i Rijekama formirane su linije odbrane Armije RBiH. Bila je to zona odgovornosti 108 Brčanske brigade koja je kasnije preimenovana u 215 vitešku brigadu Armije RBiH.
2.05.1992.
Osujećen napad JNA na Predsjedništvo i Skupštinu BiH.
Pripadnici bivše JNA i paravojnih snaga pobunjenih bosanskih Srba 2. maja 1992. g. pokušali su ući u grad i zauzeti zgradu Predsjedništva BiH na Skenderiji i druge važne objekte u centru grada. Oko bivšeg Doma JNA, Narodnog pozorišta, Skenderije i Vrbanja mosta suprotstavili su im se građani Sarajeva okupljeni u Teritorijalnu odbranu BiH, zajedno sa Specijalnom jedinicom MUP-a. Presudne bitke vodile su se između 10 i 15 sati, pucalo se iz automatskog naoružanja, padale su granate, grad je ostao bez struje, vode i hrane, a slika koja je obišla svijet bila je i ona na kojoj gore zapaljeni tramvaji. Oko 13 sati oklopna kola i tenkovi krenuli su prema zgradama Predsjedništva i Skupštine Grada. Suprotstavili su im se hrabri, ali neiskusni i veoma slabo naoružani branioci - članovi Patriotske lige, Vikićevi specijalci, rezervni sastav Policije, kao i novoformirane Teritorijalne odbrane.
Zapaljena je i zgrada glavne pošte u Sarajevu koja je u potpunosti izgorjela i grad je ostao bez telefonskih veza.
U drugom dijelu grada kolona JNA vozila se probijala od Nedžarića ka centru grada ali je zaustavljena, pošto su borci ARBiH uništili jedan tenk i otvorili žestoku vatru na ostatak kolone. Ta jedinica brzo je primorana na povlačenje. Druga kolona oklopnih vozila krenula je iz kasarne Maršal Tito, prema Predsjedništvu BiH, no i ona je bila primorana na povlačenje. Srpske snage izvode tenkovsko-pješadijski napad i sa Grbavice. Dijelovi te kolone uspijevaju se probiti do platoa »Skenderija«. U odsudnim trenucima bitke elitne jedinice JNA nalazile su se svega stotinjak metara od zgrade Predsjedništva BiH. Napad je počeo i iz komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Vozila su došla do Skenderije i djelimično prešla most prema Predsjedništvu. Niški specijalci nalazili su se stotinjak metara od zgrade Predsjedništva BIH koja se našla na žestokom udaru artiljerije. Vojnici JNA iskakali su iz vozila i koritom Koševskog potoka krenuli prema Predsjedništvu. Borbu je prihvatilo obezbjeđenje zgrade, a u međuvremenu je pozvana i jedna protivoklopna grupa koja je za kratko vrijeme stigla na bojište i uništila dva tenka i dva oklopna transportera. Zapaljena su i dva terenska vozila JNA u kojima su bili vojnici. Jedinice ARBiH krenule su u gonjenje poraženog neprijatelja koji se povlačio prema Vracama i prema kasarni na Bistriku. U Kontranapadu ARBiH je probila srpske linije na Vracama. Nejasno je zašto je napad obustavljen upravo u trenutku kada su snage pobunjenih bosanskih Srba i JNA napuštali položaje na Vracama. Dijelovi jedinica srpskih snaga (niški specijalci) zarobljeni su u Domu armije u Sarajevu.
Na sarajevskom aerodromu Butmir zarobljen je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović kojeg su, po slijetanju aviona umjesto vojnika UNPROFOR-a dočekali vojni policajci JNA. Izetbegović se vraćao sa pregovora u Lisabonu. Odveden je u Lukavicu upravo u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH. U međuvremenu, komanda Druge vojne oblasti JNA na Bistriku stavljena je u potpuno okruženje. U borbama 2. maja uništeno je 7 tenkova i 6 oklopnih transportera JNA te više terenskih vozila i kamiona. Nakon poraza JNA, u noći između 2. i 3. maja komandant Druge vojne oblasti general Milutin Kukanjac ponudio je iz opkoljene komande da se njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za predsjednika Izetbegovića. U dramatičnim pregovorima, vođenim između članova predsjedništva BiH Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića sa generalima JNA koje je predvodio Vojislav Đurđevac, dogovoreni su principi razmjene. Pregovori su »u živo« prenošeni signalima RTV BiH. Član predsjedništva RBiH Fikret Abdić, koji će se kasnije pridružiti srpskim snagama u napadu na RBiH i povesti narod Velike Kladuše u bratoubilački rat sa ARBiH, bio je spreman preuzeti funkciju predsjednika predsjedništva RBiH.
Milutin Kukanjac, u listu Borba 23.novembra 1993. vezano za zauzimanje aerodroma Butmir od strane JNA : "Kada smo došli do podatka da aerodrom "Sarajevo" moze poslužiti za dotur naoružanja i municije Muslimanima i Hrvatima i za dolazak plaćenika koji bi se borili protiv JNA i srpskog naroda, odlučio sam da aerodrom stavimo pod našu kontrolu i time isključimo svako iznenađenje. Pokazalo se da je to bio pun pogodak, jer smo osujetili namere muslimansko-hrvatske vrhuške, koje su se kasnije potvrdile. Svakodnevno pogoršanje situacije opredelilo nas je i da uspostavimo vazdušni most Sarajevo-Beograd, kako bi se prebacio što veći broj građana na sigurne prostore. To smo učinili u saradnji i sa punim angažovanjem Ratnog vazuhoplovstva, odnosno VSC "Rajlovac" pa je do početka maja 1992 vazdušnim putem prebačeno u Beograd više od 25.000 građana."
Na Vlašiću JNA i četnici okupirali TV relej.
Pukovnik Stanko Letić, glavnokomandujući ratnih operacija na Kupreško-livanjsko-glamočko-grahovskom ratištu, u Šipovu se obratio pred oko 3000 mještana sa riječima: “Ovo je proces stvaranja srpske države i srpske vojske. Ovo je vrijeme srpske sloge. Srpski narod nema više krvi za prolijevanje. Zbog ujedinjenja srpskog naroda moramo se spojiti sa Kninskom Krajinom.
3.05. 1992.g.
Drama sa Skenderije 2.maja je nastavljena hapšenjem tadašnjeg predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića, koje su izvele jedinice JNA, predvođene generalom Vojislavom Đurđevcem. Izetbegović je razmijenjen 3. maja u Dobrovoljačkoj ulici, kada je, prema riječima komandanta 2. vojne oblasti, generala JNA Milutina Kukanjca, ubijeno šest osoba prilikom izvlačenja kolone JNA. Iz Lukavice je krenula kolona sa oko 30 vozila i zaputila se prema kasarni na Bistriku. Nakon što su se na vozila ukrcali general Kukanjac i njegovi vojnici, te nakon što je utovarena oprema, kolona se zaputila prema Skenderiji. U momentu kada se vozilo s predsjednikom Izetbegovićem nalazilo kod Čobanije, ARBiH je zaustavila kolonu. Prvi dio kolone nastavio je put prema Vrbanja mostu dok je drugi dio kolone sa dokumentacijom i MTS-om odvezen u MUP BiH. U pucnjavi koja je nastala, poginulo je pet oficira JNA. Zarobljeno je 100 vojnika i 30 oficira i podoficira JNA.
Snage bosanskih Srba preuzele kontrolu nad Dobojem. Doboj je bio važno saobraćajno čvorište i industrijski centar sjeverne Bosne. U tom gradu i prije izbijanja sukoba bio je stacioniran veliki broj garnizona bivše JNA. Dio građana, pretežno Bošnjaka i Hrvata izbjegao je iz Doboja na slobodna područja južno i istočno od grada, formirajući na tim teritorijama operativne grupe Doboj-jug i Doboj-istok (ARBiH).
Počela agresija na općinu Modriča.
U Derventi se okršaji nastavljaju, snage HOS-a opkoljavaju kasarnu «Zdravko Čelar»
Na konferenciji za novinare u Beogradu Radovan Karadžić je optužio Aliju izetbegovića da je poveo rat protiv srba i da sabotira rad konferencije o BH. Nikola Koljević, koji je takođe prisustvovao konferenciji je ocjenio da „muslimansko-hrvatske snage u BH vode rat protiv konferencije o toj republici i da je rat počeo odmah nakon što je BH međunarodno priznata. Osnovni cilj je da BH bude unitarna država i da se izbjegne njena podjela po etničkom principu koji odgovara srbima“
General Milutin Kukanjac u listu Borba 5.maja 1992: "Alija Izetbegović je pogazio reč koju je dao UN i Evropskoj zajednici. Verujem da je u svemu indirektno učestvovao, jer nije sačekao da cela kolona vozila prođe pored Skenderije (...) Sinoć se desio vandalizam i divljaštvo. Podmuklo je napadnuta kolona vojnih vozila koja je mirno išla iz komande Druge vojne oblasti u pratnji generala Mekenzija, načelnika štaba UNPROFOR u Jugoslaviji i izaslanika Evropske zajednice Kolma Dojla (... ) Mislim da svet sada vidi sa kim ima posla i da su na teritoriji Bosne i Hercegovine ugroženi pripadnici JNA i Srbi. Mi ćemo da branimo sebe, srpski živalj i sve koji su ugroženi (... ) Armija sve čini da oslobodi ljude koji su zarobljeni. "Apelujem na domaću i međunarodnu javnost da mi se vrate ljudi, živi i mrtvi, i da se kaže prava istina o "miroljubivim namerama" Alije Izetbegovića". (Borba, 5. maj 1992)
Milutin Kukanjac, general major JNA u listu Borba 15.novembra 1993. povodom majskih događaja: "Blokada Sarajeva početkom aprila 1992 izvršena je po mom naredjenju. Želeli smo da sprečimo ulazak ustaških, HOS-ovski bandi iz Mostara i muslimanskih ekstremista iz Zenice i Tuzle.(... ) Ko je želeo mogao je bez većih teškoća da napusti Sarajevo do 2. maja 1992 u podne. Naš cilj je bio da omogućimo izmeštaj JNA iz grada na sigurne prostore i da omogućimo razgovore izmedju zaraćenih strana o mirnom rešavanju svih problema.(... ) Što se tiče razaranja to treba da objasne rukovodstvo Republike Srpske i ustaško muslimanska vrhuška na čelu sa Izetbegovićem. Predsedništvo SFRJ je tajno, bez ikakve konsultacije sa mnom, donelo famoznu i pogubnu odluku o "gačenju" JNA i prebacivanjem vojnika i oficira -drzavljana SRJ- iz BiH u SRJ u roku od 15 dana".
4.05.1992.g
Usvojena zastava i grb Republike BiH (1992 - 98). Ova zastava i grb Republike Bosne i Hercegovine zvanično su usvojeni 4. maja 1992. godine. Zastava Republike Bosne i Hercegovine, zasnivala se na zastavi srednjovjekovne Bosne i bosanske dinastije Kotromanić. Zastava RBiH bila je pravougaonog oblika, bijele boje sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini. Odnos širine i dužine zastave bio je jedan prema dva.
BiH je proglasila SRJ agresorom i zatražila međunarodnu intervenciju.
Saopštenje Predsedništva Bosne i Hercegovine: "Uprkos nastojanju legalnih organa vlasti republike Bosne i Hercegovine da se ovaj proces odvija u skladu sa dogovorenim principima i potpisanim ugovorima, JNA nastavlja agresiju protiv Bosne i Hercegovine, u saradnji sa dobrovoljačkim formacijama iz Srbije i Crne Gore i terorističkim formacijama SDS BiH". U saopštenju se kaže da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine snage JNA smatra okupacionom silom" i u tom smislu upućuje apel svim relevantnim političkim, humanitarnim i drugim faktorima u svetu da upotrebe sva politička i druga sredstva, kako bi JNA što pre napustila prostor Republike Bosne i Hercegovine.
Snage pobunjenih bosanskih Srba i JNA napadaju Goražde i zauzimaju dio opštine. Borbe su vođene svakodnevno, a Goražde je neprekidno granatirano, sve do kontraudara ARBiH 18.septembra kada je oslobođena cijela teritorija opštine Goražde.
Predsjedništvo krnje SFRJ donjelo je Odluku o povlačenju iz Bosne i Hercegovine pripadnika JNA - građana SRJ najkasnije za 15 dana tj. do 19. maja. 85 odsto postojećeg sastava jedinica JNA u tom trenutku u BiH činili su vojnici srpske nacionalnosti.
Štab TO pod komandom Predsjedništva BH je idao saopštenje da se pripadnicima JNA, koji se nalaze u nekoliko kasarni u Sarajevu daje rok da do 6.maja do 24 sata, napuste pomenute objekte.
List Borba 25.maja 1992. o Dogovorima o iseljavanju kasarni "Maršal Tito" i "Viktor Bubanj": Iz štaba TO BiH su javili da je general Ratko Mladić, komandant "Srpske vojske u BiH" naredio oficirima u dvjema kasarnama da slušaju samo njegova naređenja, a ne generala Boškovića. Mladić je, prema istom izvoru, naredio da se u kasarne ne puštaju nikakvi pregovarači a da iz njih niko ne izlazi bez njegove dozvole, ma kakvi uslovi budu ponuđeni. Takođe, saopšteno je, da je Mladić naredio da se general Bošković "odmah uhapsi", jer hoće da oslobodi pitomce i ostavi oružje Turcima". Srpska strana svoje ponašanje i dalje obrazlaže nedostatkom garancija za bezbijedno evakuisanje kasarni, te uslovljavanjem da se oružje dijeli na tri dijela. U nastupu na TV Srpske republike BiH general Mladić je rezolutno rekao da nikakva dioba oružja ne dolazi u obzir. Oko sarajevskih kasarni pripadnici TO BiH već danima drže jak obruč, što generalu Mladiću služi kao dokaz o namjerama da se sprema napad prilikom evakuacije. Opet u Štabu TO BiH ponašanje generala Mladića tumače njegovom namjerom da uz pomoć trupa u kasarnama izvede akciju presjecanja Sarajeva na dva dijela, te i dalje drži vezu svoje novoformirane vojske sa bivšom JNA, preseljenom na teritoriju Savezne Jugoslavije. Neuspjela misija generala Boškovića, zbog toga se tumači neuspjelim trikom da se u javnosti nametne utisak o definitivnom raskidu Beograda sa Palama".
U listu NIN 12.1.1994, Ratko Mladić, komandant VRS je dao izjavu povodom iseljavanja kasarni:
"Te kasarne smo deblokirali po istom principu, recimo, iz Zadra i Šibenika. To smo uspeli jer oni razumeju samo politiku sile. Da se tada nisu tu ubacili neki krugovi, neki novi spasitelji vojske i Srba, koji su se po Sarajevu samo slikali, izigravajući neke članove Vrhovne komande, sada bi bila druga slika ovog grada. Mi smo imali plan da se snagama sa Grbavice i iz pravca Koševa spojimo sa našim snagama u kasarni "Maršal Tito". U toj kasarni u to vreme bio je jedan izuzetan čovek, pukovnik Popara, kome je to bila druga blokada. Medjutim, tadašnji komandant Školskog centra u ovoj kasarni, general Barus, imao je kukavičko držanje, neprimerno generalu. Njegovom krivicom, mnogo toga se desilo u Sarajevu, onako kako se desilo.Da je došlo do spajanja srpskih snaga niz pravca Grbavice i Koševa Sarajevo ne bi bilo u muslimanskim rukama. I sam uži, urbani deo Sarajeva bio bi pod našom kontrolom. Bolje bi bio zaštićen, ne bi bilo rušenja, ustaških divljanja i stradanja srpskog stanovništva kakvo je bilo.Da smo zadržali naš deo Sarajeva u meri u kojoj smo to mogli, verovatno bi Aliji Izetbegoviću i njegovoj agresivnoj politici davno bili izbrojani dani. Medjutim, on je kasnije osnažen uplitanjem medjunarodne zajednice i nekim potezima sa naše strane koji su mogli biti drugaciji, kao što je davanje aerodroma Sarajevo".(NIN, 12. januar 1994)
06.05.1992.
U Grazu su se sastali predstavnik hrvatske nacionalne zajednice Mate Boban i predstavnik srpske državne zajednice Radovan Karadžić; raspravljalo se o razgraničenju Hrvata i Srba u BiH, da bi prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH.
Tačka 3. sporazuma:“Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacija”. Karadžić i Boban su se saglasili da sva sporna pitanja treba rješavati mirnim putem i da nakon današnjeg susreta, prestaju razlozi za oružane sukobe Srba i Hrvata na teritoriji BH !!! orginal tekst saopštenja pročitati na
linku
Na bosanskobrodskom ratištu vođene su borbe oko Donjih Koliba. Oslobođeno je Kričanovo. Modriču su četnici tukli topništvom iz Miloševca, a pješački napadali iz smjera Kužnjače. U Odžaku je topnički napadano po rejonu Osječak i Trnjak. U Brčkom su se vodile ulične borbe. Patriotske snage su uništili jedan tenk, jedan zarobili i uništili transportni helikopter.
7.05.1992
četnici zauzeli Brčko. Nakon sedmodnevnog „čišćenja“, JNA je uspjela u cijelosti ovladati gradom Brčko. Time je ispunila pretpostavke za kontrolu koridora koji je osiguravao sam opstanak Republike Srpske u BiH i RSK u Hrvatskoj.
JNA i četnici su zauzeli i Derventu nakon višednevih žestokih borbi.
U Banja Luci komadant kninskog korpusa general-major Ratko Mladić izjavljuje: „Uspjeli smo jednom ofanzivnom akcijom da razbijemo ustaške snage na Kupreškoj visoravni i onemogućimo ih da se preko Bosne spoje sa jedinicama koje dejstvuju u Bosanskom Brodu. Tako smo ih spriječili da stvore pravi pakao i istrebljenje naroda u tom dijelu BH“
08.05.1992.
protuustavna, „Hrvatska zajednica Herceg-Bosna“ i njena vojna komponentaa „Hrvatsko vijeće obrane“, putem svog, formalno paravojnog, Glavnog stožera i, formalno paravojnog, generala Ante Rose, izdaje, formalno protuzakonitu, zapovijed koja glasi: Po osnovi do sada postignutih porazuma i ukazanoj potrebi izdajem ZAPOVIJED:
1. Na prostoru HZ HB jedino legalne vojne postrojbe su postrojbe HVO.
2. Sve druge vojne postrojbe su obavezne da na navedenom teritoriju pristupe u jedinstven sistem obrane ii priznaju Stožerr HVO kao glavno zapovjedništvo.
3. Svaki pripadnik navedenih vojnih postrojbi je obaavezan da nosi obilježje HVO (grbovnica na kapi i platneno obilježje HVO na rukavu lijeve ruke).
4. Zabranjujem formirannje privatnih postrojbi, a licima koja ne poštuju ovu zapovijed suditi i razbiiti formirane postrojbe.
5. Ovom zapovijedi see stavljaju van snage sve zapovijedi zapoovjedništva TO i ista se na ovim prostorima SMATRA NELEGALNOM
JNA i četničke snage preuzele kontrolu nad Dobojem. Doboj je bio važno saobraćajno čvorište i industrijski centar sjeverne Bosne. U tom gradu i prije izbijanja sukoba bio je stacioniran veliki broj garnizona bivše JNA. Dio građana, pretežno Bošnjaka i Hrvata izbjegao je iz Doboja na slobodna područja južno i istočno od grada, formirajući na tim teritorijama operativne grupe Doboj-jug i Doboj-istok (ARBiH).
Vinko Štefanek prelazi rijeku Savu Svjestan odgovornosti, unatoč izričitoj zabrani vrhovništva (za korištenje hrvatskih postrojbi na prostoru Bosanske Posavine), zapovjednik OG „Istočna Posavina“, pukovnik Vinko Štefanek je odlučio, aktivnim napadnim djelovanjem, neprijatelja potisnuti na jug, „osloboditi Gornje Kolibe, izvršiti presijecanje pravcem Donje Kolibe - Struga i neutralizirati neprijatelja u okruženju“. U sljedećem zadatku namjeravao je „ovladati prostorom Zborište - Unka - Grk - Bosanski Lužani djelovanjem iz pravca Gornje Kolibe, Novi Lužani, Žeravac“. Po ovladavanju teritorija želio je „srediti borbeni poredak i utvrditi liniju obrane .Općepoznata je činjenica kako za ofenzivne aktivnosti, svaki zapovjednik, svake vojske, odabire svoje elitne postrojbe. Najopremljenije, najobučenije, najiskusnije i najhrabrije. Temeljem iskustvenih spoznaja, kao zapovjednik 108. br. HV na novogradiškom bojištu i kao zapovjednik OG „Istočna Posavina“ na bosansko-posavskombojištu, pukovnik Vinko Štefanek je, za protuofenzivne, dakle napadne borbene aktivnosti, u Bosanskom Brodu 06. i 07. svibnja 1992. godine koncentrirao najbolje postrojbe koje je imao na raspolaganju: 3. bojnu 3. „A“ br. HV, 3. bojnu 108. br. HV i 4. bojnu 101. br. HVO.253
Odlukom Predsjedništva SFRJ general-pukovnik Milutin Kukanjac je razrješen dužnosti Druge vojne oblasti.
JNA vrši napad na Skelane, mjesto u istočnoj Bosni. Nakon tenkovskih i minobacačkih napada uhvaćeno je i ubijeno oko 50 muškaraca, Bošnjaka.
Srpske pobunjeničke snage kombinovanim tenkovskopješadijskim napadima zauzimaju Mostar do lijeve obale Neretve. Mostarski bataljon ARBiH nije raspolagao protivoklopnim oružjem kojim bi zaustavio tenkove T-84 JNA. U toj borbi Mostarski bataljon bio je prinuđen na povlačenje na desnu obalu Mostara i pretrpio je teške gubitke. Iako dobro naoružan HVO na srpske napade na Mostar ne odgovara. Mostarski bataljon ponovo je formacijski popunjen do 13.maja kada je za komandanta bataljona postavljen potpukovnik bivše JNA Arif Pašalić.
09.05.1992.
pukovnik Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a za Hercegovinu Izdaje „Proglas“u Ljubuškom iz kojeg je vidljivo kako pak HOS ne priznaje Stožer HVO kao glavno zapovjedništvo, kao i dogovor Karadžić-Boban
Počela agresija na opšinu Gradačac
Srpske snage u selu Grogovo pred seoskom džamijom ubile su 50 ljudi. Najmlađe žrtve imale su 15 godina
10.05.1992.
Srpske pobunjeničke snage na sarajevskom ratištu napadaju Mojmilo, Ozrensku i Vrbovsku ulicu. Mojmilo je dominantna kota na južnom, perifernom dijelu sarajevske općine »Novi grad«. Ovladavanjem Mojmilom srpske snage stekle bi povoljne uslove za odsijecanje Dobrinje i slamanje otpora u tom dijelu grada. Srpske snage izvode snažne tenkovsko-pješadijske napade na Mojmilo. Mojmilo, Ozrensku i Vrbovsku ulicu napadala je Sarajevska brdska brigada VRS (oko 700 vojnika), pod komandom kapetana Veljka Draškovića. Odbranu su organizirale dvije čete »Odreda Mojmilo« ARBiH, pod komandom bivšeg poručnika JNA Bislima Zurapia. U borbama »prsa u prsa« poginulo je 47 srpskih i 6 vojnika ARBiH. Uništeni su jedan tenk i 3 oklopna transportera VRS. Srpske snage vraćene su na polazne položaje. Srpska TV Srna objavila je da je Mojmilo branilo »preko 2000 muslimanskih zelenih beretki«.
Predstavnici TO i JNA su u Sarajevu potpisali ugovore – jedan o predaji vojne bolnice civilnim vlastima i drugi o iseljenju 4 kasarne u Sarajevu, zgrade 2.vojne oblasti I Doma JNA, te kasarni iz Travnika, Zenice, Konjica
Općinski stožer HVO Busovača izdaje zapovjed o zavođenju blokade Busovače iz svih pravaca i stupanju u kontakt sa srpskom vojskom na Kaoniku u cilju bezbjedne evakuacije JNA iz kasarne. Stožer daje ultimatum Armiji RBiH za predaju naoružanja i stavljanje pod komandu HVO-a, uključujući i stavljanje obilježja HVO-a.Zapovjed su potpisali dopredsjednik HVO Dario Kordić i zapovjednik općinskog stožera HVO Busovača Ivo Brnada. Dario Kordić će nakon smrti predsjednika HDZ-a Mate Bobana preuzeti liderstvo u stranci. Februara 2001.godine Međunarodni sud pravde u Hagu osudio je Kordića za ratne zločine nad Bošnjacima srednje Bosne izrekavši mu kaznu od 25 godina zatvora
Naredbom Generalštaba JNA tadašnje komande i jedinice JNA na području BiH preimenovane su u jedinice Vojske »Srpske Republike Bosne i Hercegovine«. Naredbom načelnika Generalštaba JNA generala Blagoja Adžića formiran Glavni štab Vojske Republike Srpske BiH, a za komandanta štaba postavljen je general Ratko Mladić. Za nečelnika štaba postavljen je general Manojlo Milovanović.
Na Hrasnom brdu, kada su srpski agresori htjeli tenkom ući u već okupirano Sarajevo. Nusret je krenuo na tenk sa flašom benzina bez ikakvog oružja. Kada je zapalio tenk, rekao je: "SAD I DA POGINEM NE BI MI BILO ŽAO". Bile su to nažalost, njegove posljednje riječi - u tom trenutku ga je pokosio četnički rafal i poginuo je kao vojnik, pripadnik Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Novi Grad Sarajevo.Za svoju hrabrost dobio je najveće ratno priznanje - "ZLATNI LJILJAN
12.05.1992.
Generalni sekretar UN-a Butros Gali, na osnovu posjete Maraka Guldinga BiH, podnio izvještaj Vijeću sigurnosti. U izvještaju se, između ostalog, navodi da je Sarajevo izloženo teškom i nasumičnom granatiranju i snajperskoj vatri, da su jaka neprijateljstva izražena i u drugim područjima posebno u Mostaru, dolini Neretve, Istočnoj Bosni i Bosanskoj Krupi, da međunarodni posmatrači smatraju kako bosanski Srbi uz podršku JNA nastoje stvoriti etnički čista područja te da su borbe i zastrašivanja dovela do masovnog raseljavanja stanovništva
Radovan Karadžić je, ocjenjujući dosadašnji tok mirovne konferencije o BH pod okriljem EU, rekao u Sarajevu da se sve moglo riješiti putem pregovora, ali da je svaki pokušaj, svaki napredak učinjen u Lisabonu, potom u Sarajevu, pa u Briselu, Alija Izetbegović odmah dezavuirao, vršeći tako opstrukciju samih pregovora. „Mi smo ubjeđivali stalno Evropu da nama srbima u BH nije do rata, da nikome nije stalo do rata i razaranja gradova, do ubijanja, ali je Alija Izetbegović, umjesto pružene ruke za razgovor i dogovor, uzeo oružje. Nije mi jasno zašto je posegao za oružjem kada je više nego očigledno da je odabrao ono najpogubnije za sve, pogotovo za svoj narod. Mi ćemo, evo, objaviti jednostrani prekid vatre sa naše strane, pa ćemo vidjeti šta će oni da urade. Evropa konačno mora da vidi ko je krivac za ratna razaranja u BH, da to nisu srbi, ni JNA nego da su za sve krivi muslimanski fundamentalisti, sa Alijom na čelu, koji je htio da sebi pripoji cijelu BH, i stvori UNITARNU državu, u kojoj bi srbi bili manjina i sa kojima bi ondje lako manipulisao“
Jedinice TO u okolini Zvornika su se morale povući pod napadima snaga JNA i srpskih pobunjenika u sela Međeđa i Vitinica.
13. 05.1992.
Na bosansko-brodskom ratištu bosanske patriotske snage su zauzele područje Strug - Poloj - G. Liješće i nastavljaju napredovanje k Narecima. Srpske pobunjeničke snage koje su prodrle u Derventu odbačene su na zapadnu obalu Ukrine. HV i HVO zarobili i uništili 42 tenka (!?) Na Bosanskobrodskom ratištu od 18,00 (sati) nastavili smo aktivna napadna djelovanja gdje smo povratili mjesto Donje Liješće, Doljani, Vinska, Donja Vrela, Dobra Voda, Gornji Svilaj, Kadar. Na dostignutoj liniji vršimo sređivanje borbenog poretka, popunu municijom, te pripremu za slijedeća napadna djelovanja. U ovim napadnim djelovanjima četnici i JA pretrpili (su) velike gubitke u ž/s i MTS. Jedinice (su im) razbijene na manje grupe i prelazimo na njihovo uništenje. Opća panika u njihovim redovima. Ovako uzdrmane četničke formacije nisu sposobne da se organiziraju. U dosadašnjim aktivnostima na ovom dijelu ratišta zarobljeno i uništeno 42 tenka i 11 transportera. Zarobljene veće količine municije i streljačkog naoružanja. Iako je točnost podataka o zarobljavanju i uništenju 42 tenka i 11 transportera, vrlo upitna, neupitna je potreba hrvatsko-muslimanskih snaga u Bosanskoj Posavini za konačnim borbenim uspjehom, odnosno potiskivanjem neprijatelja na jug. Zbog toga je, iako neopravdana, razumljiva euforičnost operativca OGIP izražena u sadržaju ovog izvanrednog izvješća. Skupština srpska republike BH je izabrala članove Vlade, a za komadanta vojske je postavljen general-potpukovnik Ratko Mladić, dotadašnji komadant kninskog korpusa.
14.05.1992.
Srpske snage sa brda Mojmilo vrše napad na Sarajevo. U kontraudaru jedinice ARBiH potiskuju neprijatelja s brda Mojmilo.
Usvojena platforma o djelovanju Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima.
VS UN-a (Rezolucija 752) zahtijeva da se jedinice JNA i elementi HV povuku iz BiH ili stave pod kontrolu vlasti u Sarajevu.
15.05. 1992.g.
Odbrana Tuzle. Pripadnici policije i Teritorijalne odbrane, zajednički su se odbranili od napada vojske JNA. Prilikom izvlačenja JNA iz kasarne prema Majevici, na Brčanskoj malti, došlo je do sukoba između vojnika JNA i Teritorijalne odbrane i policije Tuzle. Za Tuzlu i njene građane ovaj događaj je značio odbranu grada i sprječavanje okupacije od strane JNA i srpskih ekstremista, po već viđenim scenarijima iz drugih do tada okupiranih gradova po BH. Ilija Jurišić, koji je bio na čelu Ministarstva unutarnjih poslova BiH je za ovaj slučaj osuđen na 12 godina zatvora u Beogradu 2009. Naredne godine je pušten na slobodu, a proces je vraćen na početak. Prema kazivanjima očevidaca jedan vojnik JNA iz kolone otvorio je vatru na okolne solitere na šta su pripadnici TO i Policije odgovorili vatrom iz svog raspoloživog oružja. Serija eksplozija u zapaljenim vozilima stvorila je pometnju među pripadnicima JNA, koji su tom prilikom pretrpjeli velike gubitke. Na Brčanskoj Malti je poginulo ukupno 49 vojnika na obje strane, što je stotinama manje od broja žrtava koji se prekrajanjem historije pokušava prikazati iz RS-a. Bitno je napomenuti da je većina vojnika i rezervista JNA poginula kada su se aktivirale stotine kilograma minskoeksplozivnih sredstava, koja su u koloni trebala biti izvučena iz grada. Isti ti vojnici i rezervisti, po naredbi Mileta Dubajića. U vojno magacinu JNA Kozlovac se zaplijenjuje oko 9000 cijevi i veće količine ostalog vojnog materijala, koji I jesu pripadali TO akoje je još ranije nelegalnom naredbom OTETO od strane JNA. Tim oružjem naoružane su jedinice ARBiH u Tuzli, Gradačcu, Gračanici, Srebreniku, Brčkom, Kalesiji i Živinicama.
S dva aviona tipa MIG 21 na hrvatsku stranu prebjegla su dva Hrvata (piloti Ivan Selak i Ivica Ivandić).
16.05.1992.
Pofalićka bitka (kodni naziv Grom) predstavlja bitku za Sarajevo. 15. maja srpske snage uputile su ultimatim ARBiH i stanovništvu Pofalića da predaju oružje, pripremivši se za napad 16. maja rano ujutro oko 5 sati. ARBiH krenula je u napad sat ranije. U napadu na položaje VRS krenuli su dva pofalićka i velešićki odred ARBiH, u sadejstvu sa dijelovima Prvog sarajevskog odreda, grupom boraca iz Buća Potoka, specijalnom jedinicom MUP-a RBiH, jedinicom Vojne policije i manjim grupama boraca iz drugih dijelova Sarajeva. Borcima ARBiH suprotstavila se Pofalićka brigada srpskih pobunjeničkih snaga koja je brojala oko 1700 boraca, paravojna formacija »Beli orlovi« sa 380 boraca, oko 100 »srpskih policajaca« i grupa paravojne formacije »Vukodlaci«. Srpskim snagama nanesen težak poraz u Sarajevskom naselju Pofalići, preduhitrena je srpska operacija koja je imala za cilj presjecanje grada na liniji Žuč-Pofalići-kasarna Maršal Tito-Grbavica i stvoreni su uslovi za napredovanje ARBH u pravcu strateški važnog platoa Žuč sjeverno od Sarajeva. U borbama je poginulo oko 260 srpskih vojnika. Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, nakon bitke je izjavio: »Ovo je najveći poraz Srba od Kosova do danas«. Borci su još jednom pokazali da boj ne bije oružje već srce u junaka.
Formirana prva brigada Armije RBiH - »Prva tuzlanska brigada«.
JNA prilikom povlačenja minirala, uništila i onesposobila za upotrebu vojni aerodrom Željava kod Bihaća.
Preko cijele strane rimske «Korijere de la sera» objavljena reportaža o 500 pripadnika ustaškog bataljona «Sveti Marko» nadomak Splita, koji s epripremaju za odbranu Mostara.
ARBiH napada položaje snaga pobunjenih bosanskih Srba i JNA na Fortici (Hercegovina). Podveleška četa u sadejstvu sa Mostarskim bataljonom, nanosi značajne gubitke srpskim pobunjeničkim snagama. U toj akciji zaplijenjena je baterija haubica 122 mm, baterija minobacača 120 mm i preko 30 vozila sa dosta municije i drugog MTS-a. ARBiH nastavlja oslobađanje podveleških sela. Zaplijenjeno oružje oduzima HVO za svoje potrebe tražeći istovremeno, preko svog izaslanika Jasmina Jaganjca, da Mostarski bataljon obustavi napade na položaje snaga bosanskih Srba.
17.05.1992.
Akcijom Jaguar HV je oslobodila brdo Križ u zaleđu Bibinja kod Zadra, s kojega su srpski teroristi ugrožavali promet Jadranskom magistralom.
Državni organi samozvane Srpske republiek BiH pozivaju sve Srbe izbjegle iz BiH, koji se nalaze u Srbiji I beogradu, da se hitno jave vojnim vlastima Srpske BiH, u mjestu koje im je najbliže.
18.05.1992.
Prilikom dislokacije jedinica JNA iz Zenice ARBiH zaplijenila 20 tenkova i cjelokupno naoružanje općinskog i okružnog štaba TO koje je čuvala JNA. U Zenici formirana Prva zenička brigada.
Jedinice ARBiH napale kolonu JNA na dionici puta Kladanj – Visoko i zaplijenile 9 PA topova, 9 vozila, dvije cisterne goriva i ostalog MTS-a.
18.05-30.06. Vojnom akcijom “Spaljena zemlja” HV je na Južnom bojištu započeo operaciju deblokade Dubrovnika. Deblokiran je Pelješac (20.V.) i oslobođena je okolica Dubrovnika: Čepikuće (21.V.), Slano (25.V.), i cijelo dubrovačko primorje - Mokošica, Brgat, Bosanka, Rijeka dubrovačka i Župa dubrovačka (do 26.V.), čime je osigurana prometnica prema Dubrovniku. Istodobno, hrvatske postrojbe oslobodile su dio istočne Hercegovine (do 20.V.) i selo Ravno (30.V.).
19.05. 1992
Počinju borbe između ARBiH i snaga bosanskih Srba kod Novog Šehera i Tešnja. Borbe se vode sve do polovine avgusta. Srpske pobunjeničke snage u ovim napadima koriste i avijaciju.
21.5.1992.
granata ispaljena sa četničkih položaja, zapalila je olimpijsku dvoranu "Zetra". Granata je oko 12 sati ispaljena s Kromolja. Pripadnici Teritorijalne odbrane i vatrogasci su pokušali ugasiti vatru, ali nisu bili u stanju jer su agresori, kada su vidjeli da vatrogasci gase požar počeli sa žestokim granatiranjem. Tog dana je izgorio ponos grada Sarajeva. Dvorana je izgrađena 1983. godine za potrebe Zimskih olimpijskih igara, koje su se godinu kasnije održale u Sarajevu. Nakon što su je četnici uništili, obnovljena je 1999. Danas nosi ime "Juan Antonio Samaran", po legendarnom predsjedniku MOK-a.
U Lisabonu nastavljeni pregovori o ustavnom uređenju BH bez predstavnika muslimanske etničke zajednice, jer je Alija poručio Kutiljeru da “iz tehničkih razloga ne može napustiti zemlju”. Kutiljero vodi odvojene razgovore sa predstavnicima srpske delegacije (Radovan Karadžić, Nikola Koljević) kao i hrvatske delegacije, koju je predvodio Mate Boban.
22. 05.1992.
Bosna i Hercegovina postala je članicom Ujedinjenih naroda (Rezolucija 757), čime je, kao sukcesor SFRJ, postala ugovorna strana svih konvencija i sporazuma koje je ratificirala SFRJ. U radu Ujedinjenih naroda BiH sudjeluje preko stalnih predstavništava u New Yorku, Ženevi, Beču, kao i pri UNESCO-u u Parizu. Prvi put je zvanično predstavljena zastava BH ispred zgrade UN-a u New Yorku. Grb je zasnovan na grbu prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Grb predstavlja zlatno obrubljeni, plavi štit, podijeljen na dva polja srebrenom dijagonalnom gredom sa po tri ljiljana zlatne boje u svakom polju.Ova zastava i grb (i himna "Jedna si jedina") bila je aktuelna sve do 1998. godine kada je odlukom visokog predstavnika zamjenjena današnjom zastavom i himnom. Zastava je zamjenjena "jer se smatrala previše" bosanski orjentisana
JNA granatira prigradska naselja Bihaća.
Na području opštine Prijedor sukobi u mjestu Kozarac kojeg brane patriotske snage od četničkih napada i koji nisu, po već viđenom scenariju u drugim mjestima, ni po koju cijenu da predaju oružje.
U Travniku i Vitezu sukobi ARBH i HVO.
23.05. 1992
Za samo dvanaest dana uspješne akcije ARBH Kalesija je ponovo oslobođena i postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. Posljedice agresije su etničko čišćenje, stradanje i raseljavanje stanovništva, odvođenje mnogih u logore, zatim razaranje kalesijskih naselja, vjerskih objekata, industrijskih postrojenja kao i nova administrativna podjela teritorije.
25. 05.1992
Otvoren je koncentracioni logor "Omarska“ od bivšeg rudnika Omarska za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, sa područja opštine Prijedor tokom 1992. godine za vrijeme agresije na BiH. Logor su organizirale lokalne vlasti, nakon nasilnog preuzimanja vlasti, od strane SDS, u opštini tokom mjeseca maja 1992. godine. organizirana je sistematska kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva prijedorske regije, a njihova imovina je pljačkana i uništavana. Tačna lokacija logora je rudnik željezne rude "Omarska", udaljen nekoliko kilometara od istoimenog dijela u opštini Prijedor. U logoru je bilo zatvoreno, u krajnje nečovječnim uvjetima, više hiljada ljudi. Logoraši su bili izloženi torturi različitog tipa: fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju, silovanjima i raznim oblicima seksualnog mučenja, te ubistvima.
Sefer Halilović postavljen za komandanta Armije RBiH (Halilović je preuzeo dužnost načelnika Glavnog štaba Armije RBiH).
U selu Hambarine, Bosanska Krajina, srpske snage ubile su oko 1000 Bošnjaka, civila.
26.05.1992.
Srpske snage počinju masovne egzekucije Bošnjaka u Kozarcu, istočno od Prijedora. Od 25. do 29. maja ubijeno je više od 3000 Bošnjaka, pretežno civila, nakon što su patriotske snage slabo naoružane pružile očajnički otpor višestruko jačim i bolje naoružanim četničkim hordama.
27. 05. 1992
Masakr civila u ulici Vase Miskina.
Srpske pobunjeničke snage granatirajući Sarajevo, sa dvije minobacačke granate pogođaju centar grada, ulica Ferhadija (tada Vase Miskina) nedaleko od gradske pijace. Ubijeno je 19 a ranjeno 157 civila. Većina ubijenih i ranjenih čekala je u redu za hljeb. Prvi put zastrašujuće slike iskasapljenih tijela obišle su svijet, što je izazvalo zgražavanje civilizirane Evrope čije su vođe do tada pokušavale prikriti pravu prirodu rata u BiH.
28.05.1992.
Posle 52 dana opsade grada Sarajevo izloženo najvećem bombardovanju i razaranju. Uništeni su mnogi značajni poslovni objekti i stambene zhrage. Akcijom je rukovodio Ratko Mladić, komandant VRS. Grad gori. Napad na zgradu "Oslobodjenja".
29.05.1992
U Dneviku TV BiH objavljeni audio snimci razgovora ratnih zločinaca Ratka Mladića i pukovnika Mirka Vukašinovića u kojima Mladić naređuje granatiranje Velešića jer "tamo nema srpkog življa puno"
U Prijedoru se vode žestoke borbe slabo naoružanih patriotskih bosanskih snaga i dobro naoružanih četničkih i JNA hordi. Od 29 maja do 4 juna srpske pobunjeničke snage u Prijedoru su ubile oko 1000 Bošnjaka (samo u glavnoj ulici u Prijedoru 29 i 30 maja ubijeno je više od 200 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti). Krajem juna 1992 godine srpske pobunjeničke snage su Prijedoru i okolnim selima ubile još 2500 civila. Srpske pobunjeničke snage iz Bosanske Krajine za vrijeme rata prisilno su protjerale oko 350 000 Bošnjaka i Hrvata. Mnogi su završili u nekima od 100 koncentracionih logora formiranih na području Bosanske Krajine (samo na području općine Prijedor formirano je 42 logora). Po zlu su poznati Omarska, Keraterm, Tomašice, Trnopolje, Manjača itd.
HV zauzima selo ravno i granatira predgrađe trebinja sa 20 granata iz totpova 130mm.
( valjda s namjerom da jave četnicima u Trebinju da su u dometu i da ih mogu rokat)
30. 05. 1992.
Na Modričkom ratištu žestoke ulične borbe vodile su se duboko u noć 29./30. 05.1992. god.3. „A“ br. HV nosioci su borbenih aktivnosti i uspjeli su liniju pomaknuti do srpske Varoši u Modriči, te se potpuno spojiti sa snagama iz Tarevca. U Modriči djeluju i dijelovi Odžačke brigade … Neprijatelju su naneseni teški gubici u ljudstvu i tehnici i nagnan je na panično izvlačenje iz Modriče. Zapovjednik 105. br. HVO, Perija Stanić, je autoru Jerku potvrdio ove navode i dodao: „Taj dan, u mlinu, na silosu, u Modriči, upitao sam brigadira Basarca - zašto sad ne nastavimo gonjenje četnika, te se spojimo sa snagama iz Gradačca? Basarac je odgovorio: „to nije u cilju. Po obavještajnim podacima na vas idu jake neprijateljske snage. Vi ćete za dvadesetak dana, pasti“.
Rezolucijom 757 Vijeće sigurnosti nametnulo sveobuhvatne ekonomske sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji, zbog direktne podrške snagama bosanskih Srba.
Jugoslavenska ratna mornarica napustila je posljednje okupirane hrvatske otoke Vis, Lastovo i Mljet.
31.05.1992.
Krajem maja 1992 srpske pobunjeničke snage su u Ahatovićima i Dobroševićima, kod Sarajeva, ubile 200 civila dok je 300 zatvoreno u koncentracione logore i zatvor u Rajlovcu, bivšoj kasarni JNA
Porušena parohijska srpska crkva u Metkovićima sagrađena 1851.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#6 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
02.06.1992.
Predsjedništvo BiH objavilo ratnu opasnost i opštu mobilizaciju.
03.06.1992.
Četničke snage okupirale Sanski Most nakon desetak dana borbe sa bosanskim patriotskim snagama.
Radna skupina bosanskih humanitarnih organizacija predala je međunarodnim institucijama detaljan popis 94 logora u BiH, na teritoriju pod srpskom okupacijskom vlašću, u kojima je bilo zatočeno 105.348 osoba nesrpskoga porijekla i 11 logora u Srbiji i Crnoj Gori s 22.710 zatvorenika.
04.06.1992.
Pojačano granatiranje Sarajeva. Situaciju u opkoljenom gradu najbolje oslikava ratni izvještaj Regionalnog štaba TO Sarajevo: »U toku noći agresor je dejstvovao manjim intenzitetom po dijelovima grada. U 20.00 sa Poljina je dejstvovala artiljerija po naseljima Šip i Kobilja Glava. U 20.40 iz ulice Rave Janković (Grbavica) pucao je tenk po Pofalićima, a PAM-om i snajperom pucano je po raskrsnici kod Ekonomske škole, Pofalićima i po Humu. U 21.00 Višecjevni bacač raketa djeluje iz Vogošće po Kobiljoj Glavi, a u 21.15 primjećena su dva helikoptera iznad Borija i dva iznad Mrkovića. Agresor artiljerijom sa Vraca, Rajlovca, Ilidže i Lukavice granatira Stari Grad, Ciglane, Koševsko Brdo, Hrasnicu, Dobrinju, Sokolović Koloniju, Briješće i Novi Grad. Ranjenih i poginulih civila je na sve strane. Mrtve niko i ne stiže da broji«.
Na području opštine Žepa bosanske patriotske snage TO uspješnom akcijom u kanjonu rijeke Žepe presrele četničku kolonu pri čemu su likvidirali 45 i zarobili 30 četnika.
U Sarajevu formirana Prva sandžačka brigada.
05.06.1992.
Posredstvom UNPROFOR-a postignut je sporazum o uspostavi humanitarnog zračnog mosta do Sarajeva. Jula 1992 UNHCR počeo dopremanje humanitarne pomoći preko sarajevskog aerodroma. Do avgusta 1994 isporučeno oko 18 000 tona humanitarne pomoći.
Dogovorena predaja najveće sarajevske kasarne »Maršal Tito«. JNA napušta kasarnu iz koje je djelovala vatrom po vojnicima i civilima. Početkom rata vojnik JNA iz kasarne »Maršal Tito« ubio je dječaka koji je igrao košarku s drugovima na obližnjem terenu.
6.-8.06.1992.
Vojnom akcijom “Čagalj” oslobođen je zapadni dio Mostara i veliki dio Hercegovine.
Hrvatske postrojbe (HV i HVO) protjerale su neprijatelja iz doline Neretve oko Čapljine i oslobodile visoravan Dubrave; zatim Stolac (12.06.) i okolna sela te lijevu obalu rijeke Neretve i cijeli Mostar (do 21.06.).
Ustvari četničke snage su se manje više same od sebe povukle do linija “dogovorenog razgraničenja” a sve u skladu sa dogovorm “o nenapadanju” kojeg su 6.5. u Gracu sklopili Boban-karadžić čime je dogovorean I razmjena teritorija, Posavine za Hercegovinu. Upravo u vezi s tim sinhronizovano za dan-dva kreću pripreme za akciju četnika u Posavini za probijanje koridora, gdje se HVO snage manje-više bez ogranizovanog otpora (čast jedninicama koje su na svoju ruku pružale ogorčen ali nedovoljan otpor) povukle I prepustile Posavinu četnicima, kao protuuslugu za prepuštanje Hercegovine HVO-u.
07.06.1992
HVO u napadima na srpska sela u Hercegovini spaljuju više sela, uključujući i Prebilovce sa spomenkosturnicom iz 1941. i srpski manastir u Žitomisliću.
8.06. 1992.
Operacija »Ljeto 92«. Cilj operacije ARBiH bio je proboj iz okruženja i spajanje sa snagama ARBiH s druge strane gradskog obruča. Plan za izvođenje operacije donio je načelnik Štaba Vrhovne komande ARBiH Sefer Halilović a jedinicama je komandovao Mustafa Hajrulahović-Talijan. Borbena djelovanja počela su u 05.00. Pravci napada su plato Žuč sa dominantnom kotom Orlić, Kobilja Glava i Poljine, Kromolj i Orlovac, Gazin Han i Obhodža, Vidikovac (Trebević) i Vraca. ARBiH vrši proboj srpskih linija oko Sarajeva na svim pravcima napada; Kromolj, Trebević, Vraca, Žuč. Djelovanja na drugim pravcima imala su za cilj vezivanje neprijateljskih snaga. Oslobođena je strateški važna kota Orlić na brdu Žuč i zaplijenjene veće količine MTS-a. Istovremeno, vođene su teške borbe na Poljinama, platou sjeverno od Sarajeva. Na Poljinama se nalazilo najjače artiljerijsko uporište snaga pobunjenih bosanskih Srba na sarajevskom ratištu. Jedinice ARBiH na tom dijelu ratišta pretrpjele su poraz, uprkos prodoru kroz prve linije četničke vojske u dužini od 1,5 km. Poljine su bile najjače srpsko uporište ne samo na sarajevskom već i bosanskohercegovačkom ratištu. Broj poginulih boraca ARBiH 08. juna na ovom frontu još nije objelodanjen mada, nezvanično, iznosi oko 200. Do kraja rata Poljine su ostale pod kontrolom četnika. Mirovnim sporazumom to područje integrirano je u Federaciju BiH.
Snage pobunjenih bosanskih Srba pokreću ofanzivu »Vidovdan«. Cilj ofanzive je ovladavanje Posavinom, odnosno uspostava koridora kojim bi se Bosanska Krajina povezala sa Istočnom Bosnom i Hercegovinom. Snage bosanskih Srba napale su linije odbrane ARBiH i HVO-a duž cijele linije fronta od Bosanskog Broda preko Dervente do Doboja.
09.06.1992.
Savjet bezbjednosti UN proširio je mandat UNPROFOR-a i na BiH i naložio generalnom sekretaru da počne sa raspoređivanjem vojnih posmatrača onako kako je predviđeno izvještajem o situaciji u BH u pogledu otvaranja sarajevskog arerodroma za korištenje u humanitarne svrhe.
11. 06. 1992
U Kotor Varoš su, uz pucnjavu iz automatskog oružja ušle srpske »specijalne jedinice« iz Banjaluke. Na strateškim mjestima u gradu postavljena su mitraljeska gnijezda, dok su se jedinicama iz Banjaluke u teroru nad nesrpskim stanovništvom pridružile lokalne paravojne formacije SDS-a.
12. 06. 1992
Srpske paravojne formacije napale Bihać
13.06.1992.
Snage TO i HOS-a izvele uspješnu akciju protiv grupe pripadnika SJB Mrkonjić Grad i izbacili iz stroja 29 četnika.
U mjestu Čemerno, opština Ilijaš, masakrirano 29 žitelje srpske nacionalnosti, a kuće spaljene do temelja.
14. 06.1992
Jedinice ARBiH (Mostarski bataljon) i HVO-a forsiraju Neretvu i oslobađaju lijevu obalu Mostara. Srpske pobunjeničke snage povlače se ka Nevesinju
15.06.1992.
masovni zločini u Višegradu. Četnici su, na čelu sa najokrutnijim srpskim zločincima iz Višegrada Milanom Lukićem, Sredojem Lukićem i Mitrom Vasiljevićem, natjerali 65 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žena i djece, gdje ih zaključavaju, a nakon toga pale kuću. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju - Kladanj. Samo jedna osoba je preživjela sa teškim tjelesnim i psihičkim posljedicama.
U granatiranju sportske dvorane u Konjicu (sa položaja HVO) gdje je bilo zatvoreno 170 Srba poginulo je 13, a ranjeno 12 lica.
Prvi predsjednik SRJ je postao Dobrica Čosić, otac „velikosrpskog nacionalizma“ 80tih i 90tih.
17. 06. 1992.
u 4 sata ujutro, počeo je napad četničkih jedinica na sarajevska naselja, Dobrinju i Aerodromsko naselje. Iz pravca Lukavice i Kule napad je bio usmjeren na Dobrinju I, Dobrinju II, Dobrinju III i Dobrinju IV. Sa sarajevskog aerodroma na kvadrant C-5, iz sela Nedžarići na Aerodromsko naselje, Mahalu i Dobrinju.Velika Dobrinja i Aerodromsko naselje su pružali žestok otpor, ali pod pritiskom tehnički nadmoćnijeg neprijatelja branioci Sarajeva nisu izdržali. Prvo je palo Aerodromsko naselje, a zatim Dobrinja IV i dio Dobrinje I. Velike gubitke u živoj sili i tehnici četnici su nadomjestili ubijanjem civila. Tako je tog jutra u Aerodromskom naselju streljano 40 naših sugrađana, a preko 500 žena i djece je završilo u zatvoru Kula.
Jedinice vojske pobunjenih Srba počinju snažne napade na Zlatište (objekat MUP-a na padinama Trebevića) i Debelo Brdo (dominantna kota iznad centra Sarajeva u blizini Zlatišta). Obje su kote vazdušnom linijom od predsjedništva BiH udaljene oko 700 metara. Napadi traju tri dana, uz žestoko granatiranje položaja ARBiH. Vođene su i borbe prsa u prsa, jer su rovovi ARBiH i četnika na tom dijelu ratišta bili udaljeni jedni od drugih svega 30 do 100 metara. ARBiH odbila je ove napade. MUP-ov objekat na Zlatištu kasnije je zauzela četnička vojska pod direktnom komandom Ratka Mladića, a Debelo Brdo ostalo je u rukama ARBiH do kraja rata. Debelo Brdo posljednji put srpske snage pokušale su zauzeti polovinom juna 1995 godine, i tada je napadom na ovu kotu komandovao četnički vojvoda Vojislav Šešelj (predsjednik Srpske radikalne stranke). Šešeljevi četnici pretrpjeli su tad težak poraz. Vojvoda Šešelj pred kamerama je priznao da je na Debelom Brdu, tokom dvodnevnih borbi juna 1995, poginulo 27 četnika.
18. 06.1992
Počela izgradnja vojnog aerodroma Čoralići kod Cazina. Aerodrom je izgrađen za mjesec dana. Dužina piste je bila 1300 a širina 30 metara. Ovaj aerodrom ima izuzetno značenje za Bihaćki region tokom rata u BiH jer su piloti bosanskohercegovačkog zrakoplovstva tokom ratnih avioletova u opkoljenu enklavu dopremili znatne količine MTS-a. Zračni most bio je jedina fizička veza između Bihaćkog okruga i ostatka slobodne teritorije. Let preko okupiranih dijelova RH bio je veoma rizičan i svaki helikopter prilikom preleta teritorije tzv. RSK pretrpio je barem pet direktnih pogodaka srpske PVO. Piloti Zrakoplovne baze Bihać u periodu od 1994/95 godine izvršili su 202 borbena leta i zračnim putem prebacili oko 500 tona ubojnih sredstava, repromaterijala za potrebe namjenske industrije, kao i materijale za potrebe bolnice.
19. 06. 1992
U Višegradu, na novom mostu četničke snage ubile su 147 Bošnjaka. Mnoge žrtve su spaljene kako bi se sakrili tragovi zločina.
Radio Sarajevo javlja da se u Novom Travniku sukobile snage ARBH i HVO.
Radovan Karadžić izjavljuje: „Da EU nije prerano priznala nezavisnost BH i da odmah nakon toga Izetbegović nije proglasio opštu mobilizaciju (4.aprila) čime je i faktički objavljen rat Srbima u BiH, razaranja Sarajeva ne bi ni bilo“
20. 06. 1992
Predsjedništvo BiH proglasilo je ratno stanje, opštu mobilizaciju i radnu obavezu; kao agresori imenovani su Srbija, Crna Gora, bivša JNA i ekstremistički dio SDS-a.
21. 06. 1992
Žestoke borbe na Dobrinji (Sarajevo). Snage pobunjenih Srba napadaju aerodromsko naselje i ovladavaju njime uz pomoć tenkova i oklopnih transportera. Odmah po ulasku u naselje vrši egzekucije civilnog stanovništva. Ubijeno je oko 100 civila.
Jedinice ARBH u opštini Srebrenici vode borbe oko srpskih sela: Ratkovići, Dučići, Dvorišta, Račići i Polimce. Srpski izvori navode da je tada ubijeno 17 srpskih civila.
Munjevitom akcijom Hrvatska vojska oslobodila je Miljevački plato (7 sela, oko 150 km2) u općini Drniš (akcija Miljevci). Protuudar srpskih snaga Hrvatska vojska uspješno je odbila (23.06..), nakon čega je uslijedila odmazda srpskoga topništva po dalmatinskim gradovima, ali i djelovanje hrvatskoga topništva prema Kninu. VS UN-a osudilo je akciju i zatražilo povlačenje Hrvatske vojske na početne položaje (Rezolucija 762), što je Hrvatska odbila. Predsjednik vlade samozvane RSK, Zdravko Zečević, proglasio je opštu mobilizaciju, zbog teške situacije na Drniškom forntu,
23.06.1992.
„Srpskih snaga nema više na području Mostara, a gotovo ni na cijeloj LIJEVOJ obali Neretve“ potvrdili su u Beogradu izvori dostupni TANJUGU
24.06.1992.
Vojne snage pobunjenih bosanskih Srba su pokrenuli vojnu akciju za probijanje posavskog koridora. U selu Kalenderovci kod Dervente oboren hrvatski avion MIG-21.
25.06.92.
Agresija od strane četničkih snaga na Vozuću, kada su srpske paravojne jedinice protjerale bošnjački narod Vozuće u okolne gradove, Zavidoviće i Banoviće. Tom prilikom ubili su dvadeset i jednog civila, većinom nejake i iznemogle starce i djecu.
U okolini Kotor Varoši vode se borbe između srpskih snaga i pripadnika ARBiH. Tom prilikom poginuo je pripadnik srpskih snaga što je rezultiralo odmazdom nad preostalim Bošnjacima u Kotor Varoši. Istog dana srpske snage su u tom gradu ubile više desetina civila. Do kraja rata srpske snage su u Kotor Varoši ubile 81 civila. Broj ubijenih na području cijele opštine iznosi 1821.
26.06.1992.
Četnici probili koridor u Posavini. Presudnim događajem za tok borbi u Bosanskoj Posavini (ali i šire), smatra se uspostava "srpskog koridora" koji je povezivao Srbiju i okupirana područja Hrvatske. Nakon toga srpske jedinice (Vojska Jugoslavije i četnici) osvojile su Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Modriču i Odžak (4.-15.juli), a početkom oktobra hrvatske postrojbe napustile su Bosanski Brod i okolicu (kod hrvatskih branitelja ostao je dojam da je izostao jači otpor hrvatskih postrojba u Bosanskoj Posavini); pod nadzorom Hrvata uz rijeku Savu ostao je samo mostobran oko Orašja.
SAD odlučile da izvedu veliku operaciju doturanja humanitarne pomoći Sarajevu. Britanski zvaničnici su potvrdili da je jedna desantna divizija američke armije stavljena u stanje pripravnosti, što je značilo da se već ozbiljno razmatrala mogućnost vojne intervencije NATO-a. Upravo s tim u vezi Karadžić u dnevniku TV BBC izjavljuje: “Ukoliko dođe do strane vojne intervencije oko Sarajeva, Bosna će se pretvoriti u novi Vijetnam. Ovdje se vodi ne ideološki, već građanski rat i mi ćemo se braniti”
Masovni zločini nad Bošnjacima u Kalinoviku. U logoru u Kalinoviku, ubijeno je 14 ljudi, a 30 žena je silovano, ponižavano i mučeno. U zloglasnom logoru "Barutni magacin" iz kojeg je u smrt otišlo 87 muškaraca, kao i kod štale Tuzlaka, gdje je 25 muškaraca strijeljano, a zatim spaljeno. Osnovna škola Kalinovik je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bila pretvorena u logor kroz koji je prošlo više od 1.000 žena, djece i muškaraca
27. 06. 1992
U Višegradu, na Bikavcu, u kući Mehe Aljića, srpske snage spalile su 72 Bošnjaka, najviše žena i djece.
Francuski predsjednik Fransoa Miteran doputovao je u Split s namjerom da posjeti sarajevo.
28.06.92
Francuski predsjednik Fransoa Miteran, potpuno nenajavljeno, sletio na zatvoreni Sarajevski aerodrom. Otišao u obilazak grada pod opsadom. Posjetio Državnu bolnicu (Vojnu bolnicu) i tom posjetom razriješio krizu dostave humanitarne pomoći, ali je zaustavio akciju eventualnih zračnih udara na položaje bosanskih Srba. Srbi su napustili sarajevski aerodrom i izbjegli prijetnju moguće zračne intervencije Zapada ("zračni most" za Sarajevo otvoren je 2.jula). Bila je to prva posjeta nekog stranog državnika BiH od njenog međunarodnog priznanja. Fransoa Miteran bio je pobornik evropske političke opcije privržene Srbima, opcije koja je svo vrijeme rat u BiH nastojala prikazati kao građanski. U to vrijeme u svijetu je raslo negativno raspoloženje prema srpskoj politici na Balkanu, posebno prema bosanskim Srbima, jer su priče i slike o genocidu počele da stižu i do građana evropskih i američkih metropola. Svijetom je, do posjete Miterana Sarajevu, vladalo opšte ubjeđenje da je neophodno vojno intervenisati u BiH kako bi se spriječio zločin koji su nad civilnim stanovništvom provodile srpske snage. Fransoa Miteran amortizovao je planove međunarodne zajednice za odlučnu akciju u BiH.
Francois Mitterand, predsjednik Francuske: "Došao sam da otvorim vrata Sarajeva za dolazak humanitarne pomoći i verujem da ta vrata nikad više neće biti zatvorena (...) U Sarajevo nisam došao kao pregovarač na bazi odluka bilo koje međunarodne organiazcije, već kao predstavnik Francuske i kao predstavnik zemlje koja je stalni član Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija. Želja mi je bila da se informišem o onome što se dešava u Bosni i Hercegovini i da lično vidim kakva je stvarnost ovde. Miteran je takođe naglasio da ni jednu republiku ne smatra neprijateljskom, ali u svakom slučaju ne smatra da treba izjednačiti one koji napadaju Bosnu i Hercegovinu i one koji je brane. (Borba, 29. juni. 1992)
Četnici zauzeli i okupirali opštinu Modriča
Na području opštine Bosanski Novi bosanski patrioti-heroji još pružaju sporadične napade četničkim hordama, u selu Rakan su četnici razbili grupu od 18 takvih heroja, njih 6 uhapsili, za ostalim tragaju. Na par dana prije toga četnici su uhapsili 13 bosanskih heroja u rejonu Budimlić Japre, među kojima I glavni organizatori otpora u Prijedoru.
30.06.1992.
Savjet bezbjednosti usvojio Rezoluciju 761, kojom ovlašćuje glavnokomandujućeg UNPROFOR da ostvari sigurnost i funkcioniranje Sarajevskog aerodroma. Članom 2 te Rezolucije Savjet bezbjednosti poziva sve strane da se održi apsolutni i bezuslovni prekid vatre.
Do kraja juna 1992 srpske snage u BiH formirale su 94 koncentraciona logora i zatvora. Najpoznatiji su Manjača, Omarska, Keraterm (svi na području Bosanske Krajine). Do tada je, prema podacima UNHCR-a, protjerano ili je izbjeglo oko 370 000 Bošnjaka. Do kraja 1992 godine u BiH je registrovano oko 2 000 000 izbjeglica. Više od 17 000 ljudi, prema podacima Arhiva Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika, uglavnom muškaraca, i dalje se smatraju nestalim u BiH.
1.-13.07.1992.
HV je deblokirao Dubrovnik (akcija Tigar). HV je istjerao neprijatelja sa strateški iznimno značajne Ivanjice i Uskoplja i ovladao ključnim dominantnim kotama iznad Dubrovnika (Osojnik, Golubov kamen, Debela glava) te potisnuo srpske jedinice prema Trebinju; Dubrovnik je potpuno deblokiran sa zapadne strane (otvorena je komunikacija Ploče - Dubrovnik) i stvoreni su uslovi za priključenje dalekovoda u Rijeci dubrovačkoj u elektrosistem BiH, što je omogućilo rješavanje akutne krize električne energije za Dalmaciju i njezine otoke. Neprijatelj je onemogućen da direktno i neposredno gađa ciljeve u Dubrovniku, a ostvareni su uslovi za proboj prema Konavlima (preko planinskoga zaleđa Dubrovnika iznad Župe dubrovačke i Gornjih Konavala).
Granatiran Srbac sa teritorije Republike Hrvatske.
03. 07. 1992
Na naselje Grahovište (Kobilja Glava) Sarajevo, ispaljena je tenkovska granata sa srpskog položaja na Orahovom brijegu. Ubijeno je sedmero i teže ranjeno troje djece
"HZ Herceg Bosna" objavila je da zbog rasapa državne uprave uspostavlja privremenu izvršnu vlast na oslobođenom i obranjenom području i naglašava da ni na koji način ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH te da je HVO sastavni dio jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom BiH. Praktički ovo je bio čin uspostavljanja paradržave Herceg-Bosne.
Radna skupina bosanskih humanitarnih organizacija predala je međunarodnim institucijama detaljan popis 94 logora u BiH, na teritoriju pod srpskom vlašću, u kojima je bilo zatočeno 105.348 osoba nesrpskoga porijekla i 11 logora u Srbiji i Crnoj Gori s 22.710 zatvorenika.
4.07.1992
JNA i snage pobunjenih bosanskih Srba zauzeli Derventu
Badinterova komisija potvrdila je da je raspad SFRJ dovršen i da ta država više ne postoji.
Teritorijalna obrana (TO) BiH preimenovana je u Armiju BiH.
Teritorijalna obrana (TO) BiH preimenovana je u Armiju BiH.
06.07.1992.
Sedam najrazvijenijih zemalja zapada spremno je da Srbiji zaprijeti vojnom akcijom ukoliko se ne okonča rat u BIH, javlja britanska TV mreža ITV pozivajući se na njemačke izvore. Stanica navodi da Srbija mora da preuzme svu odgovornost za rat u BiH.
07.07.1992.
Dopisnik «NewYork Times»-a iz Sarajeva piše da je proglašenje «Hrvatske države» u BiH težak udarac bosanskoj vladi čije je dvije trećine već okupirano od srpskih nacionalista i da je akcija došla u najnepovoljnijem trenutku za Izetbegovićevu vladu koja sada praktično kontroliše samo jedan centar Sarajeva i nekoliko gradova.
Samit u Minhenu: Sedam najrazvijenijih zemalja svijeta usvojilo posebnu Rezoluciju o jugoslovenskoj krizi kojom bi trebalo pojačati pritisak na Beograd. Sedmorica podržavaju konferenciju EZ o bivšoj Jugoslaviji i pozivaju sve strane da nastave pregovore, istovremeno zahtijevajući od svih strana u BiH da ne ugrožavaju humanitarne napore. U Rezoluciji se još kaže: u slučaju propasti mirovnih pregovora Savjet bezbjednosti će razmotriti i druge mjere, pri čemu vojna sredstva neće biti isključena. Srbija i Hrvatska moraju poštovati teritorijalni integritet BiH.
U borbi protiv srpskoga agresora poginuo je Andrija Andabak, legendarni branitelj Nuštra i vinkovačke bojišnice. A. Andabak, "maljutkaš" čija je borbena skupina uništila 32 neprijateljska oklopa (tenka, transportera), posmrtno je promaknut u čin bojnika, a njegovim imenom nazvano je priznanje koje HV dodijeljuje za 3 ili više uništenih neprijateljskih oklopnih vozila.
12.07.1992.
ARBiH izvodi napad na Putnikovo brdo, jedno od najvećih vojnih uporišta snaga pobunjenih bosanskih Srba u BiH. ARBiH razbija snage pobunjenih bosanskih Srba na Putnikovom brdu i vrši prodor prema Doboju. Srspki gubici se procjenjuju na oko 400 mrtvih i desetine ranjenih.
Početkom jula u Goraždu formirana Prva drinska brigada, a za komandanta je postavljen Zaim Imamović.
13.07.1992.
jedinice ARBH uspješno zauzele mjesto Bradina u opštini Konjic savladavši iz drugog pokušaja otpor pobunjenih srpskih terorista koji su napustili mjesto sa lokalnim stanovništvom, ukupno njih 750.
Austrijski ministar inostranih poslova Alojz Mok smatra da će uskoro doći do vojne intervencije u BH, jer sve dosadašnje mjere protiv Srbije su ili zakašnjele ili su se pokazale nedjelotvornim. Vojna intervencija je sada jedino što preostaje po Moku.
14.07.1992.
JNA i jedinice pobunejnih bosanskih Srba zauzele Odžak
Predsjednik SRJ Dobrica Ćosić u obraćanju poslanicima Skupštine iznio je sljedeće podatke: Muslimansko-hrvatskoj koaliciji ostalo je 231 tenk, 300 topova raznih kalibara, 27 višecjevnih bacača raketa, 60 VBR Oganj, oko 5.000 minobacača većeg kalibra, 100.000 automatskih i poluautomatskih pušaka, 100.000 pušaka M-48, 5.000 snajperskih pušaka, 15.000 puškomitraljeza i mitraljeza i veće količine pješadijske i artiljerijske municije.
15.07.1992.
Formirana Prva Mostarska brigada, što znatno doprinosi konsolidaciji bosanskohercegovačkih patriotskih snaga u dolini Neretve.
16.07.1992.
Mirovna konferencija o BiH u Londonu. Predsjedavajući mirovne konferencije lord Peter Carrington. Učesnici konferencije: Haris Silajdžić, Radovan Karadžić i Mate Boban. Dogovoren prekid vatre.
17.07.1992
Rusija se priključila Rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN formalnom odlukom predsjednika Borisa Jeljcina kojom se «zamrzavaju» odnosi sa SRJ.
Haris Silajdžić, ministar spoljnih poslova BiH, odbio Cutillierov plan, na koji je u martu bh. delegacija dala svoj načelni pristanak.
18.07.1992
Nakon 40 dana borbe na 100 km fronta, nakon probijanja koridora, borci iz Republike Srpske Krajine, na čelu sa ministrom Milanom Martićem stigli su u Banja Luku, ostavljajući za sobom «oslobođene» gradove i sela u Posavini. Hiljade Banjalučana okupilo se na tgu ispred robne kuće «Boska» da pozdrave svoje «Knindže». Predsjednik RSK Goran Hadžić unaprijedio je minsitra unutrašnjih poslova Milana Martića u čin generala. (Evidentan dokaz saradnje četnika iz RSK i četnika iz okupiranog dijela BH)
19.07.1992.
HVO napušta lijevu obalu Neretve povlačeći tom prilikom sva protivoklopna, protivavionska oruđa i zemaljsku artiljeriju. Kako bi izbjegli srpske artiljerijske udare borci ARBiH vršili su stalno primicanje neprijateljskim položajima tako da je na tom dijelu ratišta često vođena borba prsa u prsa što je znatno demoralisalo srpske vojnike.
Premijer SRJ Milan Panić u posjeti Sarajevu. U razgovoru sa Alijom Izetbegovićem izražena spremnost da se započne proces demilitarizacije BiH predajom teškog naoružanja.
23.07.1992.
«Lider Muslimana u BiH Alija Izetbegović i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, potpisali su novi sporazum o saradnji kako bi Hrvatska izbjegla međunarodne sankcije, jer je postalo jasno da je ona, a ne Srbija u Jugoslavija, vojno umiješana u rat u BH» izjavio je Radovan Karadžić.
Londonski «Times» piše da su zapadne zemlje zaprijetile Hrvatskoj da će i protiv nje biti uvedene iste sankcije kao i prema Jugoslaviji, ukoliko odmah ne okonča svoje vojno miješanje u rat u BH.
23.07. - 13.08. U vojnoj akciji Oslobođena zemlja hrvatske postrojbe "očistile" su neprijateljske "džepove" u zaleđu Dubrovnika (od Zavale do Modroglavine) i uspostavile nove obrambene položaje na planinskom vijencu iznad južnoga ruba Popova polja.
25.07.1992.
u Barseloni se na otvaranju Ljetnih Olimpijskih igara prvi put zavijorila i zstava BH sa zlatnim ljiljanima, koju je nosio bcač klugle Zlatko Saračević
28.07.1992.
Ministar inostranih poslova BH Haris Silajdžić je opet odbio da pregovara i portugalskom diplomati Kutiljeru je samo pročitao pismo Alije Izetbegovića o sadašnjem stanju u BH. Takođe je odbio prijedlog koji mu je u ime EU podnio Kutiljero da se razgovara o kantonizaciji republike.
Od strane JNA i pobunjenih bosasnkih Srba uništena i opljačkana fabrika UNIS
U Beogradu preminuo Jovan Rašković osnivač SDS u Hrvatskoj i vođa pobunjenih Srba.
31.07.1992.
Hrabri branioci krenuli su u deblokadu Sarajeva poslije četiri mjeseca "gušenja" i strašne opsade grada Sarajeva i stalnih napada na građane od strane srpskog agresora. ARBiH napada položaje pobunjenih bosanskih Srba na Poljinama i Vogošći. Cilj operacije je proboj obruča oko Sarajeva i spajanje sa snagama ARBiH u Visokom. ARBiH istovremeno vrši napade i s vanjske strane obruča. U početnoj fazi napada probijene su prve linije jedinica pobunjenih bosanskih Srba, ali je svaki daljni pokret jedinica ARBiH onemogućem snažnim djelovanjem artiljerije. U dvodnevnim borbama na Poljinama i na prilazima Vogošći, ARBiH nije uspjela probiti obruč oko Sarajeva.
Radovan Karadžić je izjavio na konferenciji za štampu u beogradskom Međunarodnom prescentru da je srpska strana u bosanskom sukobu spremna da čini teritorijalne ustupke, kako bi i Muslimani mogli da imaju svoj kanton u BH. Ovo tim prije što se u Evropi sve više čuju glasovi da BH treba podijeliti na dva dijela, pošto Muslimani nisu narod, već vjerska zajednica te da bi Muslimani zato trebalo da što prije pristupe pregovorima. Karadžić dalje dodaje da je na teritoriji bivše BH već konstituisane srpska i hrvatska država, tako da između ove dvije zajednice neprijateljstva mogu prestati vrlo brzo.
Predsjedništvo BiH objavilo ratnu opasnost i opštu mobilizaciju.
03.06.1992.
Četničke snage okupirale Sanski Most nakon desetak dana borbe sa bosanskim patriotskim snagama.
Radna skupina bosanskih humanitarnih organizacija predala je međunarodnim institucijama detaljan popis 94 logora u BiH, na teritoriju pod srpskom okupacijskom vlašću, u kojima je bilo zatočeno 105.348 osoba nesrpskoga porijekla i 11 logora u Srbiji i Crnoj Gori s 22.710 zatvorenika.
04.06.1992.
Pojačano granatiranje Sarajeva. Situaciju u opkoljenom gradu najbolje oslikava ratni izvještaj Regionalnog štaba TO Sarajevo: »U toku noći agresor je dejstvovao manjim intenzitetom po dijelovima grada. U 20.00 sa Poljina je dejstvovala artiljerija po naseljima Šip i Kobilja Glava. U 20.40 iz ulice Rave Janković (Grbavica) pucao je tenk po Pofalićima, a PAM-om i snajperom pucano je po raskrsnici kod Ekonomske škole, Pofalićima i po Humu. U 21.00 Višecjevni bacač raketa djeluje iz Vogošće po Kobiljoj Glavi, a u 21.15 primjećena su dva helikoptera iznad Borija i dva iznad Mrkovića. Agresor artiljerijom sa Vraca, Rajlovca, Ilidže i Lukavice granatira Stari Grad, Ciglane, Koševsko Brdo, Hrasnicu, Dobrinju, Sokolović Koloniju, Briješće i Novi Grad. Ranjenih i poginulih civila je na sve strane. Mrtve niko i ne stiže da broji«.
Na području opštine Žepa bosanske patriotske snage TO uspješnom akcijom u kanjonu rijeke Žepe presrele četničku kolonu pri čemu su likvidirali 45 i zarobili 30 četnika.
U Sarajevu formirana Prva sandžačka brigada.
05.06.1992.
Posredstvom UNPROFOR-a postignut je sporazum o uspostavi humanitarnog zračnog mosta do Sarajeva. Jula 1992 UNHCR počeo dopremanje humanitarne pomoći preko sarajevskog aerodroma. Do avgusta 1994 isporučeno oko 18 000 tona humanitarne pomoći.
Dogovorena predaja najveće sarajevske kasarne »Maršal Tito«. JNA napušta kasarnu iz koje je djelovala vatrom po vojnicima i civilima. Početkom rata vojnik JNA iz kasarne »Maršal Tito« ubio je dječaka koji je igrao košarku s drugovima na obližnjem terenu.
6.-8.06.1992.
Vojnom akcijom “Čagalj” oslobođen je zapadni dio Mostara i veliki dio Hercegovine.
Hrvatske postrojbe (HV i HVO) protjerale su neprijatelja iz doline Neretve oko Čapljine i oslobodile visoravan Dubrave; zatim Stolac (12.06.) i okolna sela te lijevu obalu rijeke Neretve i cijeli Mostar (do 21.06.).
Ustvari četničke snage su se manje više same od sebe povukle do linija “dogovorenog razgraničenja” a sve u skladu sa dogovorm “o nenapadanju” kojeg su 6.5. u Gracu sklopili Boban-karadžić čime je dogovorean I razmjena teritorija, Posavine za Hercegovinu. Upravo u vezi s tim sinhronizovano za dan-dva kreću pripreme za akciju četnika u Posavini za probijanje koridora, gdje se HVO snage manje-više bez ogranizovanog otpora (čast jedninicama koje su na svoju ruku pružale ogorčen ali nedovoljan otpor) povukle I prepustile Posavinu četnicima, kao protuuslugu za prepuštanje Hercegovine HVO-u.
07.06.1992
HVO u napadima na srpska sela u Hercegovini spaljuju više sela, uključujući i Prebilovce sa spomenkosturnicom iz 1941. i srpski manastir u Žitomisliću.
8.06. 1992.
Operacija »Ljeto 92«. Cilj operacije ARBiH bio je proboj iz okruženja i spajanje sa snagama ARBiH s druge strane gradskog obruča. Plan za izvođenje operacije donio je načelnik Štaba Vrhovne komande ARBiH Sefer Halilović a jedinicama je komandovao Mustafa Hajrulahović-Talijan. Borbena djelovanja počela su u 05.00. Pravci napada su plato Žuč sa dominantnom kotom Orlić, Kobilja Glava i Poljine, Kromolj i Orlovac, Gazin Han i Obhodža, Vidikovac (Trebević) i Vraca. ARBiH vrši proboj srpskih linija oko Sarajeva na svim pravcima napada; Kromolj, Trebević, Vraca, Žuč. Djelovanja na drugim pravcima imala su za cilj vezivanje neprijateljskih snaga. Oslobođena je strateški važna kota Orlić na brdu Žuč i zaplijenjene veće količine MTS-a. Istovremeno, vođene su teške borbe na Poljinama, platou sjeverno od Sarajeva. Na Poljinama se nalazilo najjače artiljerijsko uporište snaga pobunjenih bosanskih Srba na sarajevskom ratištu. Jedinice ARBiH na tom dijelu ratišta pretrpjele su poraz, uprkos prodoru kroz prve linije četničke vojske u dužini od 1,5 km. Poljine su bile najjače srpsko uporište ne samo na sarajevskom već i bosanskohercegovačkom ratištu. Broj poginulih boraca ARBiH 08. juna na ovom frontu još nije objelodanjen mada, nezvanično, iznosi oko 200. Do kraja rata Poljine su ostale pod kontrolom četnika. Mirovnim sporazumom to područje integrirano je u Federaciju BiH.
Snage pobunjenih bosanskih Srba pokreću ofanzivu »Vidovdan«. Cilj ofanzive je ovladavanje Posavinom, odnosno uspostava koridora kojim bi se Bosanska Krajina povezala sa Istočnom Bosnom i Hercegovinom. Snage bosanskih Srba napale su linije odbrane ARBiH i HVO-a duž cijele linije fronta od Bosanskog Broda preko Dervente do Doboja.
09.06.1992.
Savjet bezbjednosti UN proširio je mandat UNPROFOR-a i na BiH i naložio generalnom sekretaru da počne sa raspoređivanjem vojnih posmatrača onako kako je predviđeno izvještajem o situaciji u BH u pogledu otvaranja sarajevskog arerodroma za korištenje u humanitarne svrhe.
11. 06. 1992
U Kotor Varoš su, uz pucnjavu iz automatskog oružja ušle srpske »specijalne jedinice« iz Banjaluke. Na strateškim mjestima u gradu postavljena su mitraljeska gnijezda, dok su se jedinicama iz Banjaluke u teroru nad nesrpskim stanovništvom pridružile lokalne paravojne formacije SDS-a.
12. 06. 1992
Srpske paravojne formacije napale Bihać
13.06.1992.
Snage TO i HOS-a izvele uspješnu akciju protiv grupe pripadnika SJB Mrkonjić Grad i izbacili iz stroja 29 četnika.
U mjestu Čemerno, opština Ilijaš, masakrirano 29 žitelje srpske nacionalnosti, a kuće spaljene do temelja.
14. 06.1992
Jedinice ARBiH (Mostarski bataljon) i HVO-a forsiraju Neretvu i oslobađaju lijevu obalu Mostara. Srpske pobunjeničke snage povlače se ka Nevesinju
15.06.1992.
masovni zločini u Višegradu. Četnici su, na čelu sa najokrutnijim srpskim zločincima iz Višegrada Milanom Lukićem, Sredojem Lukićem i Mitrom Vasiljevićem, natjerali 65 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žena i djece, gdje ih zaključavaju, a nakon toga pale kuću. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju - Kladanj. Samo jedna osoba je preživjela sa teškim tjelesnim i psihičkim posljedicama.
U granatiranju sportske dvorane u Konjicu (sa položaja HVO) gdje je bilo zatvoreno 170 Srba poginulo je 13, a ranjeno 12 lica.
Prvi predsjednik SRJ je postao Dobrica Čosić, otac „velikosrpskog nacionalizma“ 80tih i 90tih.
17. 06. 1992.
u 4 sata ujutro, počeo je napad četničkih jedinica na sarajevska naselja, Dobrinju i Aerodromsko naselje. Iz pravca Lukavice i Kule napad je bio usmjeren na Dobrinju I, Dobrinju II, Dobrinju III i Dobrinju IV. Sa sarajevskog aerodroma na kvadrant C-5, iz sela Nedžarići na Aerodromsko naselje, Mahalu i Dobrinju.Velika Dobrinja i Aerodromsko naselje su pružali žestok otpor, ali pod pritiskom tehnički nadmoćnijeg neprijatelja branioci Sarajeva nisu izdržali. Prvo je palo Aerodromsko naselje, a zatim Dobrinja IV i dio Dobrinje I. Velike gubitke u živoj sili i tehnici četnici su nadomjestili ubijanjem civila. Tako je tog jutra u Aerodromskom naselju streljano 40 naših sugrađana, a preko 500 žena i djece je završilo u zatvoru Kula.
Jedinice vojske pobunjenih Srba počinju snažne napade na Zlatište (objekat MUP-a na padinama Trebevića) i Debelo Brdo (dominantna kota iznad centra Sarajeva u blizini Zlatišta). Obje su kote vazdušnom linijom od predsjedništva BiH udaljene oko 700 metara. Napadi traju tri dana, uz žestoko granatiranje položaja ARBiH. Vođene su i borbe prsa u prsa, jer su rovovi ARBiH i četnika na tom dijelu ratišta bili udaljeni jedni od drugih svega 30 do 100 metara. ARBiH odbila je ove napade. MUP-ov objekat na Zlatištu kasnije je zauzela četnička vojska pod direktnom komandom Ratka Mladića, a Debelo Brdo ostalo je u rukama ARBiH do kraja rata. Debelo Brdo posljednji put srpske snage pokušale su zauzeti polovinom juna 1995 godine, i tada je napadom na ovu kotu komandovao četnički vojvoda Vojislav Šešelj (predsjednik Srpske radikalne stranke). Šešeljevi četnici pretrpjeli su tad težak poraz. Vojvoda Šešelj pred kamerama je priznao da je na Debelom Brdu, tokom dvodnevnih borbi juna 1995, poginulo 27 četnika.
18. 06.1992
Počela izgradnja vojnog aerodroma Čoralići kod Cazina. Aerodrom je izgrađen za mjesec dana. Dužina piste je bila 1300 a širina 30 metara. Ovaj aerodrom ima izuzetno značenje za Bihaćki region tokom rata u BiH jer su piloti bosanskohercegovačkog zrakoplovstva tokom ratnih avioletova u opkoljenu enklavu dopremili znatne količine MTS-a. Zračni most bio je jedina fizička veza između Bihaćkog okruga i ostatka slobodne teritorije. Let preko okupiranih dijelova RH bio je veoma rizičan i svaki helikopter prilikom preleta teritorije tzv. RSK pretrpio je barem pet direktnih pogodaka srpske PVO. Piloti Zrakoplovne baze Bihać u periodu od 1994/95 godine izvršili su 202 borbena leta i zračnim putem prebacili oko 500 tona ubojnih sredstava, repromaterijala za potrebe namjenske industrije, kao i materijale za potrebe bolnice.
19. 06. 1992
U Višegradu, na novom mostu četničke snage ubile su 147 Bošnjaka. Mnoge žrtve su spaljene kako bi se sakrili tragovi zločina.
Radio Sarajevo javlja da se u Novom Travniku sukobile snage ARBH i HVO.
Radovan Karadžić izjavljuje: „Da EU nije prerano priznala nezavisnost BH i da odmah nakon toga Izetbegović nije proglasio opštu mobilizaciju (4.aprila) čime je i faktički objavljen rat Srbima u BiH, razaranja Sarajeva ne bi ni bilo“
20. 06. 1992
Predsjedništvo BiH proglasilo je ratno stanje, opštu mobilizaciju i radnu obavezu; kao agresori imenovani su Srbija, Crna Gora, bivša JNA i ekstremistički dio SDS-a.
21. 06. 1992
Žestoke borbe na Dobrinji (Sarajevo). Snage pobunjenih Srba napadaju aerodromsko naselje i ovladavaju njime uz pomoć tenkova i oklopnih transportera. Odmah po ulasku u naselje vrši egzekucije civilnog stanovništva. Ubijeno je oko 100 civila.
Jedinice ARBH u opštini Srebrenici vode borbe oko srpskih sela: Ratkovići, Dučići, Dvorišta, Račići i Polimce. Srpski izvori navode da je tada ubijeno 17 srpskih civila.
Munjevitom akcijom Hrvatska vojska oslobodila je Miljevački plato (7 sela, oko 150 km2) u općini Drniš (akcija Miljevci). Protuudar srpskih snaga Hrvatska vojska uspješno je odbila (23.06..), nakon čega je uslijedila odmazda srpskoga topništva po dalmatinskim gradovima, ali i djelovanje hrvatskoga topništva prema Kninu. VS UN-a osudilo je akciju i zatražilo povlačenje Hrvatske vojske na početne položaje (Rezolucija 762), što je Hrvatska odbila. Predsjednik vlade samozvane RSK, Zdravko Zečević, proglasio je opštu mobilizaciju, zbog teške situacije na Drniškom forntu,
23.06.1992.
„Srpskih snaga nema više na području Mostara, a gotovo ni na cijeloj LIJEVOJ obali Neretve“ potvrdili su u Beogradu izvori dostupni TANJUGU
24.06.1992.
Vojne snage pobunjenih bosanskih Srba su pokrenuli vojnu akciju za probijanje posavskog koridora. U selu Kalenderovci kod Dervente oboren hrvatski avion MIG-21.
25.06.92.
Agresija od strane četničkih snaga na Vozuću, kada su srpske paravojne jedinice protjerale bošnjački narod Vozuće u okolne gradove, Zavidoviće i Banoviće. Tom prilikom ubili su dvadeset i jednog civila, većinom nejake i iznemogle starce i djecu.
U okolini Kotor Varoši vode se borbe između srpskih snaga i pripadnika ARBiH. Tom prilikom poginuo je pripadnik srpskih snaga što je rezultiralo odmazdom nad preostalim Bošnjacima u Kotor Varoši. Istog dana srpske snage su u tom gradu ubile više desetina civila. Do kraja rata srpske snage su u Kotor Varoši ubile 81 civila. Broj ubijenih na području cijele opštine iznosi 1821.
26.06.1992.
Četnici probili koridor u Posavini. Presudnim događajem za tok borbi u Bosanskoj Posavini (ali i šire), smatra se uspostava "srpskog koridora" koji je povezivao Srbiju i okupirana područja Hrvatske. Nakon toga srpske jedinice (Vojska Jugoslavije i četnici) osvojile su Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Modriču i Odžak (4.-15.juli), a početkom oktobra hrvatske postrojbe napustile su Bosanski Brod i okolicu (kod hrvatskih branitelja ostao je dojam da je izostao jači otpor hrvatskih postrojba u Bosanskoj Posavini); pod nadzorom Hrvata uz rijeku Savu ostao je samo mostobran oko Orašja.
SAD odlučile da izvedu veliku operaciju doturanja humanitarne pomoći Sarajevu. Britanski zvaničnici su potvrdili da je jedna desantna divizija američke armije stavljena u stanje pripravnosti, što je značilo da se već ozbiljno razmatrala mogućnost vojne intervencije NATO-a. Upravo s tim u vezi Karadžić u dnevniku TV BBC izjavljuje: “Ukoliko dođe do strane vojne intervencije oko Sarajeva, Bosna će se pretvoriti u novi Vijetnam. Ovdje se vodi ne ideološki, već građanski rat i mi ćemo se braniti”
Masovni zločini nad Bošnjacima u Kalinoviku. U logoru u Kalinoviku, ubijeno je 14 ljudi, a 30 žena je silovano, ponižavano i mučeno. U zloglasnom logoru "Barutni magacin" iz kojeg je u smrt otišlo 87 muškaraca, kao i kod štale Tuzlaka, gdje je 25 muškaraca strijeljano, a zatim spaljeno. Osnovna škola Kalinovik je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bila pretvorena u logor kroz koji je prošlo više od 1.000 žena, djece i muškaraca
27. 06. 1992
U Višegradu, na Bikavcu, u kući Mehe Aljića, srpske snage spalile su 72 Bošnjaka, najviše žena i djece.
Francuski predsjednik Fransoa Miteran doputovao je u Split s namjerom da posjeti sarajevo.
28.06.92
Francuski predsjednik Fransoa Miteran, potpuno nenajavljeno, sletio na zatvoreni Sarajevski aerodrom. Otišao u obilazak grada pod opsadom. Posjetio Državnu bolnicu (Vojnu bolnicu) i tom posjetom razriješio krizu dostave humanitarne pomoći, ali je zaustavio akciju eventualnih zračnih udara na položaje bosanskih Srba. Srbi su napustili sarajevski aerodrom i izbjegli prijetnju moguće zračne intervencije Zapada ("zračni most" za Sarajevo otvoren je 2.jula). Bila je to prva posjeta nekog stranog državnika BiH od njenog međunarodnog priznanja. Fransoa Miteran bio je pobornik evropske političke opcije privržene Srbima, opcije koja je svo vrijeme rat u BiH nastojala prikazati kao građanski. U to vrijeme u svijetu je raslo negativno raspoloženje prema srpskoj politici na Balkanu, posebno prema bosanskim Srbima, jer su priče i slike o genocidu počele da stižu i do građana evropskih i američkih metropola. Svijetom je, do posjete Miterana Sarajevu, vladalo opšte ubjeđenje da je neophodno vojno intervenisati u BiH kako bi se spriječio zločin koji su nad civilnim stanovništvom provodile srpske snage. Fransoa Miteran amortizovao je planove međunarodne zajednice za odlučnu akciju u BiH.
Francois Mitterand, predsjednik Francuske: "Došao sam da otvorim vrata Sarajeva za dolazak humanitarne pomoći i verujem da ta vrata nikad više neće biti zatvorena (...) U Sarajevo nisam došao kao pregovarač na bazi odluka bilo koje međunarodne organiazcije, već kao predstavnik Francuske i kao predstavnik zemlje koja je stalni član Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija. Želja mi je bila da se informišem o onome što se dešava u Bosni i Hercegovini i da lično vidim kakva je stvarnost ovde. Miteran je takođe naglasio da ni jednu republiku ne smatra neprijateljskom, ali u svakom slučaju ne smatra da treba izjednačiti one koji napadaju Bosnu i Hercegovinu i one koji je brane. (Borba, 29. juni. 1992)
Četnici zauzeli i okupirali opštinu Modriča
Na području opštine Bosanski Novi bosanski patrioti-heroji još pružaju sporadične napade četničkim hordama, u selu Rakan su četnici razbili grupu od 18 takvih heroja, njih 6 uhapsili, za ostalim tragaju. Na par dana prije toga četnici su uhapsili 13 bosanskih heroja u rejonu Budimlić Japre, među kojima I glavni organizatori otpora u Prijedoru.
30.06.1992.
Savjet bezbjednosti usvojio Rezoluciju 761, kojom ovlašćuje glavnokomandujućeg UNPROFOR da ostvari sigurnost i funkcioniranje Sarajevskog aerodroma. Članom 2 te Rezolucije Savjet bezbjednosti poziva sve strane da se održi apsolutni i bezuslovni prekid vatre.
Do kraja juna 1992 srpske snage u BiH formirale su 94 koncentraciona logora i zatvora. Najpoznatiji su Manjača, Omarska, Keraterm (svi na području Bosanske Krajine). Do tada je, prema podacima UNHCR-a, protjerano ili je izbjeglo oko 370 000 Bošnjaka. Do kraja 1992 godine u BiH je registrovano oko 2 000 000 izbjeglica. Više od 17 000 ljudi, prema podacima Arhiva Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika, uglavnom muškaraca, i dalje se smatraju nestalim u BiH.
1.-13.07.1992.
HV je deblokirao Dubrovnik (akcija Tigar). HV je istjerao neprijatelja sa strateški iznimno značajne Ivanjice i Uskoplja i ovladao ključnim dominantnim kotama iznad Dubrovnika (Osojnik, Golubov kamen, Debela glava) te potisnuo srpske jedinice prema Trebinju; Dubrovnik je potpuno deblokiran sa zapadne strane (otvorena je komunikacija Ploče - Dubrovnik) i stvoreni su uslovi za priključenje dalekovoda u Rijeci dubrovačkoj u elektrosistem BiH, što je omogućilo rješavanje akutne krize električne energije za Dalmaciju i njezine otoke. Neprijatelj je onemogućen da direktno i neposredno gađa ciljeve u Dubrovniku, a ostvareni su uslovi za proboj prema Konavlima (preko planinskoga zaleđa Dubrovnika iznad Župe dubrovačke i Gornjih Konavala).
Granatiran Srbac sa teritorije Republike Hrvatske.
03. 07. 1992
Na naselje Grahovište (Kobilja Glava) Sarajevo, ispaljena je tenkovska granata sa srpskog položaja na Orahovom brijegu. Ubijeno je sedmero i teže ranjeno troje djece
"HZ Herceg Bosna" objavila je da zbog rasapa državne uprave uspostavlja privremenu izvršnu vlast na oslobođenom i obranjenom području i naglašava da ni na koji način ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH te da je HVO sastavni dio jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom BiH. Praktički ovo je bio čin uspostavljanja paradržave Herceg-Bosne.
Radna skupina bosanskih humanitarnih organizacija predala je međunarodnim institucijama detaljan popis 94 logora u BiH, na teritoriju pod srpskom vlašću, u kojima je bilo zatočeno 105.348 osoba nesrpskoga porijekla i 11 logora u Srbiji i Crnoj Gori s 22.710 zatvorenika.
4.07.1992
JNA i snage pobunjenih bosanskih Srba zauzeli Derventu
Badinterova komisija potvrdila je da je raspad SFRJ dovršen i da ta država više ne postoji.
Teritorijalna obrana (TO) BiH preimenovana je u Armiju BiH.
Teritorijalna obrana (TO) BiH preimenovana je u Armiju BiH.
06.07.1992.
Sedam najrazvijenijih zemalja zapada spremno je da Srbiji zaprijeti vojnom akcijom ukoliko se ne okonča rat u BIH, javlja britanska TV mreža ITV pozivajući se na njemačke izvore. Stanica navodi da Srbija mora da preuzme svu odgovornost za rat u BiH.
07.07.1992.
Dopisnik «NewYork Times»-a iz Sarajeva piše da je proglašenje «Hrvatske države» u BiH težak udarac bosanskoj vladi čije je dvije trećine već okupirano od srpskih nacionalista i da je akcija došla u najnepovoljnijem trenutku za Izetbegovićevu vladu koja sada praktično kontroliše samo jedan centar Sarajeva i nekoliko gradova.
Samit u Minhenu: Sedam najrazvijenijih zemalja svijeta usvojilo posebnu Rezoluciju o jugoslovenskoj krizi kojom bi trebalo pojačati pritisak na Beograd. Sedmorica podržavaju konferenciju EZ o bivšoj Jugoslaviji i pozivaju sve strane da nastave pregovore, istovremeno zahtijevajući od svih strana u BiH da ne ugrožavaju humanitarne napore. U Rezoluciji se još kaže: u slučaju propasti mirovnih pregovora Savjet bezbjednosti će razmotriti i druge mjere, pri čemu vojna sredstva neće biti isključena. Srbija i Hrvatska moraju poštovati teritorijalni integritet BiH.
U borbi protiv srpskoga agresora poginuo je Andrija Andabak, legendarni branitelj Nuštra i vinkovačke bojišnice. A. Andabak, "maljutkaš" čija je borbena skupina uništila 32 neprijateljska oklopa (tenka, transportera), posmrtno je promaknut u čin bojnika, a njegovim imenom nazvano je priznanje koje HV dodijeljuje za 3 ili više uništenih neprijateljskih oklopnih vozila.
12.07.1992.
ARBiH izvodi napad na Putnikovo brdo, jedno od najvećih vojnih uporišta snaga pobunjenih bosanskih Srba u BiH. ARBiH razbija snage pobunjenih bosanskih Srba na Putnikovom brdu i vrši prodor prema Doboju. Srspki gubici se procjenjuju na oko 400 mrtvih i desetine ranjenih.
Početkom jula u Goraždu formirana Prva drinska brigada, a za komandanta je postavljen Zaim Imamović.
13.07.1992.
jedinice ARBH uspješno zauzele mjesto Bradina u opštini Konjic savladavši iz drugog pokušaja otpor pobunjenih srpskih terorista koji su napustili mjesto sa lokalnim stanovništvom, ukupno njih 750.
Austrijski ministar inostranih poslova Alojz Mok smatra da će uskoro doći do vojne intervencije u BH, jer sve dosadašnje mjere protiv Srbije su ili zakašnjele ili su se pokazale nedjelotvornim. Vojna intervencija je sada jedino što preostaje po Moku.
14.07.1992.
JNA i jedinice pobunejnih bosanskih Srba zauzele Odžak
Predsjednik SRJ Dobrica Ćosić u obraćanju poslanicima Skupštine iznio je sljedeće podatke: Muslimansko-hrvatskoj koaliciji ostalo je 231 tenk, 300 topova raznih kalibara, 27 višecjevnih bacača raketa, 60 VBR Oganj, oko 5.000 minobacača većeg kalibra, 100.000 automatskih i poluautomatskih pušaka, 100.000 pušaka M-48, 5.000 snajperskih pušaka, 15.000 puškomitraljeza i mitraljeza i veće količine pješadijske i artiljerijske municije.
15.07.1992.
Formirana Prva Mostarska brigada, što znatno doprinosi konsolidaciji bosanskohercegovačkih patriotskih snaga u dolini Neretve.
16.07.1992.
Mirovna konferencija o BiH u Londonu. Predsjedavajući mirovne konferencije lord Peter Carrington. Učesnici konferencije: Haris Silajdžić, Radovan Karadžić i Mate Boban. Dogovoren prekid vatre.
17.07.1992
Rusija se priključila Rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN formalnom odlukom predsjednika Borisa Jeljcina kojom se «zamrzavaju» odnosi sa SRJ.
Haris Silajdžić, ministar spoljnih poslova BiH, odbio Cutillierov plan, na koji je u martu bh. delegacija dala svoj načelni pristanak.
18.07.1992
Nakon 40 dana borbe na 100 km fronta, nakon probijanja koridora, borci iz Republike Srpske Krajine, na čelu sa ministrom Milanom Martićem stigli su u Banja Luku, ostavljajući za sobom «oslobođene» gradove i sela u Posavini. Hiljade Banjalučana okupilo se na tgu ispred robne kuće «Boska» da pozdrave svoje «Knindže». Predsjednik RSK Goran Hadžić unaprijedio je minsitra unutrašnjih poslova Milana Martića u čin generala. (Evidentan dokaz saradnje četnika iz RSK i četnika iz okupiranog dijela BH)
19.07.1992.
HVO napušta lijevu obalu Neretve povlačeći tom prilikom sva protivoklopna, protivavionska oruđa i zemaljsku artiljeriju. Kako bi izbjegli srpske artiljerijske udare borci ARBiH vršili su stalno primicanje neprijateljskim položajima tako da je na tom dijelu ratišta često vođena borba prsa u prsa što je znatno demoralisalo srpske vojnike.
Premijer SRJ Milan Panić u posjeti Sarajevu. U razgovoru sa Alijom Izetbegovićem izražena spremnost da se započne proces demilitarizacije BiH predajom teškog naoružanja.
23.07.1992.
«Lider Muslimana u BiH Alija Izetbegović i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, potpisali su novi sporazum o saradnji kako bi Hrvatska izbjegla međunarodne sankcije, jer je postalo jasno da je ona, a ne Srbija u Jugoslavija, vojno umiješana u rat u BH» izjavio je Radovan Karadžić.
Londonski «Times» piše da su zapadne zemlje zaprijetile Hrvatskoj da će i protiv nje biti uvedene iste sankcije kao i prema Jugoslaviji, ukoliko odmah ne okonča svoje vojno miješanje u rat u BH.
23.07. - 13.08. U vojnoj akciji Oslobođena zemlja hrvatske postrojbe "očistile" su neprijateljske "džepove" u zaleđu Dubrovnika (od Zavale do Modroglavine) i uspostavile nove obrambene položaje na planinskom vijencu iznad južnoga ruba Popova polja.
25.07.1992.
u Barseloni se na otvaranju Ljetnih Olimpijskih igara prvi put zavijorila i zstava BH sa zlatnim ljiljanima, koju je nosio bcač klugle Zlatko Saračević
28.07.1992.
Ministar inostranih poslova BH Haris Silajdžić je opet odbio da pregovara i portugalskom diplomati Kutiljeru je samo pročitao pismo Alije Izetbegovića o sadašnjem stanju u BH. Takođe je odbio prijedlog koji mu je u ime EU podnio Kutiljero da se razgovara o kantonizaciji republike.
Od strane JNA i pobunjenih bosasnkih Srba uništena i opljačkana fabrika UNIS
U Beogradu preminuo Jovan Rašković osnivač SDS u Hrvatskoj i vođa pobunjenih Srba.
31.07.1992.
Hrabri branioci krenuli su u deblokadu Sarajeva poslije četiri mjeseca "gušenja" i strašne opsade grada Sarajeva i stalnih napada na građane od strane srpskog agresora. ARBiH napada položaje pobunjenih bosanskih Srba na Poljinama i Vogošći. Cilj operacije je proboj obruča oko Sarajeva i spajanje sa snagama ARBiH u Visokom. ARBiH istovremeno vrši napade i s vanjske strane obruča. U početnoj fazi napada probijene su prve linije jedinica pobunjenih bosanskih Srba, ali je svaki daljni pokret jedinica ARBiH onemogućem snažnim djelovanjem artiljerije. U dvodnevnim borbama na Poljinama i na prilazima Vogošći, ARBiH nije uspjela probiti obruč oko Sarajeva.
Radovan Karadžić je izjavio na konferenciji za štampu u beogradskom Međunarodnom prescentru da je srpska strana u bosanskom sukobu spremna da čini teritorijalne ustupke, kako bi i Muslimani mogli da imaju svoj kanton u BH. Ovo tim prije što se u Evropi sve više čuju glasovi da BH treba podijeliti na dva dijela, pošto Muslimani nisu narod, već vjerska zajednica te da bi Muslimani zato trebalo da što prije pristupe pregovorima. Karadžić dalje dodaje da je na teritoriji bivše BH već konstituisane srpska i hrvatska država, tako da između ove dvije zajednice neprijateljstva mogu prestati vrlo brzo.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#7 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
01. 08. 1992
Snage pobunjenih bosanskih Srba otvorile vatru na pripadnike mirovnih snaga UN-a u sarajevskom naselju Sokolje i ranili četiri »mirovnjaka«.
2.08.1992.
Održani su drugi višestranački izbori za Sabor i predsjednika Republike Hrvatske.
Na predsjedničkim izborima u prvom krugu pobijedio je Franjo Tuđman (56,69 % glasova), ispred Dražena Budiše (21,91 %); na izborima za Sabor RH najviše glasova dobio je HDZ (43,72 %), a zatim HSLS (17,33 %), HSP (6,91 %), HNS (6,55 %), SDP (oko 5 %) i HSS (oko 4 %).
03. 08. 1992
ARBiH oslobađa Trnovo i Rogoj. Presječena je komunikacija Foča-Lukavica-Pale. Zaplijenjene su velike količine oružja i opreme.
Pobunjeni bosanski Srbi vrše artiljerijsko-raketne napade na Sarajevo. U napadima korištene rakete zemlja-zemlja, modificirane avio-bombe i bojni otrovi, a na području Trnova i Rogoja djelovala je i borbena avijacija JNA.
„Treća Jugoslavija, samo sa Srbijom i Crnom Gorom, ne može opstati, jer smo mi praktično njen dio, Ako bi se narod koji sada živi u Jugoslaviji odrekao Srba van nje – bio bi to proklet narod“ – izjavljuje Goran Hadžić, predsjednik RSK podgoričkoj „Pobjedi“. Po njegovom mišljenju treća Jugoslavija bi bila država sastvaljena od Crne Gore, Srbije, Srpske Krajine i Srpske BiH i tada bi Jugoslavija brzo promijenila ime i zvala bi se sjedinjene srpske države. Kad može Amerika, možemo i mi – kaže Hadžić. Govoreći o razmještaju snaga UNPROFOR-a u Kninskoj Krajini, Hadžić je reako da je tada napravljen kompromis. Srbima je jasno, a Hrvatima ponajviše, da je to definitivno granica između nas i njih. Mi nismo zaboravili jer su na hrvatskoj strani ostali srpski gradovi Zadar i Sisak“
4.08.1992.
U sarajevu se vodi bitka za Famos kao jedna od najtežih bitaka za odbranu Bosne i Hercegovine i Sarajeva. Njen ključni značaj je što je onemogućeno srpskim snagama da prodru na slobodnu hrasničku teritoriju, ispod planine Igman, te krenu dalje ka Ilidži i Sarajevu. Zahvaljujući odsutnom ratnom momentu od 4. avgusta 1992. godine, kada je "gorio Igman", srpske linije su pomjerene unazad, a civilno mjesno stanovništvo pošteđeno mogućih još većih stradanja
5. 08. 1992.g
Otkriven logor Trnopolje. Logor Trnopolje je bio koncentracijski logor u Prijedoru pod upravom srpskih snaga. O logoru Trnopolje svjetska javnost je saznala 5. augusta 1992. godine kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice. Prema procjenama UN-a, logor je u jednom trenutku imao između 5000 i 6000 zarobljenika, od kojih su 300 bili djeca, 3000 žene a ostali muškarci starije dobi. U presudi Haškog suda Milomiru Stakiću navodi se podatak da je kroz logor Trnopolje prošlo 23.000 ljudi, što ga čini najmasovnijim logorom za civile nakon Drugog svjetskog rata.
Jedinice pobunjenih bosanskih Srba pod komandom Bogoljuba Perovića vrše pokolj Bošnjaka u selu Kramer kod Rogatice
Informativna služba hercegovačkog korpusa je saopštila da je nastavljena žestoka ofanziva Vojske RH na trebinjsko-dubrovačkom ratištu, gdje su vođene teške pješadijske borbe potpomognute artiljerijskim dejstvima sa obje strane.
06. 08. 1992
ARBiH napada položaje pobunjenih bosanskih Srba na Stupu i u Kasindolskoj ulici (Sarajevo). Borci ARBiH probili prve redove pobunjenih bosanskih Srba i ovladali sa više značajnih objekata na pravcu napada. Tokom narednog dana vojska pobunjenih bosanskih Srba vrši tenkovsko-pješadijske napade i vraća izgubljene pozicije pod svoju kontrolu.
07. 08. 1992
U artiljerijskom napadu na Sarajevo srpske snage su na raskrsnici ulica Ivana Krndelja i Braće Ribar ubile 6 a ranile 8 civila.
Biljana Plavšić, povodom saopštenja Savjeta bezbjednosti UN o koncentracionim logorima na prostoru BH, uputila je pisma ambasadama SAD, Rusije, Kine, Engleske i Francuske : »Na teritoriji koju kontrolišu srpske snage NE POSTOJE koncentracioni logori, već samo zatvori u kojima se nalaze zatvorenici koji odgovaraju po osnovu počinjenih kriminalističkih radnji ili učestvovanja u ratu protiv srpskog naroda. Nasuprot tome, na muslimanskom i hrvatskom dijelu BH nalaze se brojni koncentracioni logori koji su prava mučilišta civilnog srpskog stanovništva. U ovim logorima organizovane su i javne kuće u kojima se zlostavljaju Srpkinje u dobi od 14 do 50 godina, a mučitelji nevinih Srba su osim muslimanskih ekstremista i njihovi pomagači Kurdi i Arapi» (provali se matora Bilja i osta živa)
VS UN-a osnažilo je mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj (Rezolucija 769); mirovne snage uz nadziranje UNPA preuzele su i nadzor međunarodnih granica RH.
09.08.1992.
U mjestu Kruševo kod Mostara u zasjedi likvidiran Blaž Kraljević, glavni zapovjednik HOS-a sa osam pripadnika HOS-a
11.08.1992.
«Sabirni centri za ratne zarobljenike Muslimane i Hrvate u Omarskoj i zatvor na Manjači kod Banja Luke nisu nikakvi koncentracioni logori, iako su uslovi za život veoma teški. Uvjerio sam se takođe da se u pomenutim centrima u potpunosti poštuju odredbe ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima» - izjavio je četnik Pedi Ešdaun, član britanskog Parlamenta i lider Liberalne stranke.
Odbornici Skupštine Skender vakuf na redovnom zasjedanju jednoglasno su donijeli odluku da se mjesto i opština Skender Vakuf preimenuje u naziv Kneževo.
12. 08. 1992
Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a osuđeno je »etničko čišćenje« koje u BiH provode snage pobunjenih bosanskih Srba.
14.08.1992.
Savjet bezbjednosti UN usvojio dvije rezolucije o BiH: Rezoluciju 770, kojom se odobrava upotreba vojne sile za provođenje humanitarne akcije u BiH; Rezoluciju 771, kojom se osuđuje narušavanje ljudskih prava u BiH i omogućava upotreba vojne sile radi pristupa koncentracionim logorima. Savjet bezjednosti UN potvrdjuje i sve svoje rezolucije ranije rezolucije.
15. 08.1992
U Bužimu formirana 105. Bužimska udarna krajiška brigada. Za komandanta brigade postavljen je Izet Nanić. Reorganizacijom Petog korpusa i jedinica, brigada kasnije dobija naziv 505. bužimska brigada. Tokom rata poginulo je 474 borca 505. bužimske brigade.
Počele borbe za oslobađanje Goražda.
17.08.1992.
Žestoke borbe jedinica ARBH i HVO na linijama odbrane Jajca sa jedinicama 30.divizije Prvog krajiškog korpusa vojke pobunjenih bosanskih Srba.
SAD su objavile da uspostavljaju pune diplomatske odnose sa Slovenijom, Hrvatskom i BiH.
18. 08.1992
Odluka Predsjedništva RBiH da se formiran Prvi korpus Armije RbiH.
19.08. 1992
Pri Štabu Vrhovne komande ARBiH u Sarajevu je osnovano vazduhoplovno odjeljenje, preteča Ratnog zrakoplovstva ARBiH.
20. 08. 1992
Snage pobunjenih bosanskih Srba vrše napade na prostore pod kontrolom ARBiH kod Brčkog. Posebno su žestoki bili napadi na Brodušu.
ARBiH sa Igmana, Hrasnice i iz Sokolović Kolonije napada položaje pobunjenih bosanskih Srba na Ilidži, Stupskoj petlji i Nedžarićima, u namjeri da probije obruč oko Sarajeva. Na ilidžanskom frontu probijene linije neprijateljske vojske, ali se jedinice ARBiH nisu uspjele spojiti sa snagama u gradu. HVO Kiseljaka spriječio jedinice ARBiH iz Visokog da prođu preko teritorije koju su kontrolisale hrvatske formacije.
21.08.1992.
Masakr na Korićanskim stijenama je monstruozan zločin nad više od 200 civila iz Prijedora. bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su počinile srpske snage. Iz konvoja izbjeglica izdvojena su dva autobusa. Njih je srpska policija odvela na planinu Vlašić, područje Korićanskih stijena. Nakon toga počeli su egzekuciju zarobljenika tako što su ih strijeljali i bacali u provaliju, da bi onda bacali za njima ručne bombe.Samo nekoliko ih je preživilo i svjedočilo pred Haškim tribunalom protiv monstruma koji su to uradili.
Po drugi put je, sa srpskih položaja u Nedžarićima, zapaljena zgrada "Oslobođenja", u Sarajevu. Podsjećanja radi, ova zgrada je prvenstveno granatirana, a zatim i zapaljena prvi put 29. maja 1992. godine.
Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH; dodatak tom sporazumu, kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti Hrvatske i BiH protiv srpskoga agresora (HVO kao dio oružanih snaga BiH), potpisan je (23.09.) u New Yorku.
23. 08. 1992
U artiljerijskim napadima na Sarajevo srpske pobunjeničke snage su ubile 16 civila, na više lokacija u gradu
24. 08. 1992
Snage pobunjenih bosanskih Srba nastoje ovladati položajima u Otesu i na Stupskom Brdu (Sarajevo). Izvode snažne tenkovsko-pješadijske napade na linije odbrane ARBiH i MUP-a RBiH, ali bez uspjeha. Od 20. avgusta pa do 01. septembra napadi na zapadnom sarajevskom ratištu smjenjuju se s obje strane. ARBiH pokušava proboj iz obruča a pobunjeni bosanski Srbi iznenadnim napadima i kontra-napadima nastoji osujetiti napredovanje ARBiH i potisnuti njene jedinice prema centru grada. Vođene su teške borbe uz neznatna pomjeranja linija fronta. Treba, međutim, istaći da je ratište na ovom području bilo izuzetno teško, i da je svako pomjeranje fronta, makar se radilo o nekoliko desetina metara, predstavljalo uspjeh kako za jednu tako i za drugu stranu.
Specijalni izveštač UN Tadeuš Mazovjetski boravio u Banjaluci radi utvrdjivanje istine o logorima u BiH. Nije mu dozvoljena posjeta logoru "Manjača" jer nije dobio saglasnost Predsjedništva i Vlade Republike Srpske, niti odobrenje Glavnog štaba Srpske vojske
25.08.1992.
Nacionalna vijećnica u Sarajevu izgorila u bjesomučnom granatiranju vojske pobunjenih bosanskih Srba.
Radovan Karadžić je obavjestio Londonsku konferenciju da će učiniti sve kako bi se uspostavile «sigurne zone za utočište» svih izbjeglica u BH. Karadžić je napomenuo da Srbi nemaju namjeru da zadrže sve teritorije koje sada kontrolišu i obećao da će «vratiti sve teritorije koje srbi sada drže samo iz strateških i bezbjedonosnih razloga». Karadžić je ocjenio da je prerano priznavanje BH bila greška jer je to prvi put učinjeno sa zemljom koja nema funkcionišuću vladu, teritorijalni integritet, ustav i konzenzus satvnonika.
Članak Večernji novosti, 28. avgusta 1992, povodom paljenja Gradske vijećnice, kao primjer vrhunske četničke propagande koja je tupila mozak Srbima. Novinar je Stevan Tatić, članak pod nazivom "Alijin rajhstag": Paljenjem Gradske vijećnice u Sarajevu na kojoj se ne vidi ni jedna rupa od "srpske granate", Alija Izetbegović je još jednom dokazao da je njegov repertoar ratnih i političkih marifetluka neiscrpan. Sada je to učinio ponovo kad treba. Podmetnuo je požar na dan otvaranja Londonske konferencije o Jugoslaviji, kao ranije u trenutku kada su vođeni lisabonski razgovori, tada je postavio mine pred prodavnicom hleba, gde su prethodno poslate TV kamere i bolnička kola, napravio je pravi pokolj Sarajlija. Organizovao je i ubistvo dece u autobusu, spremnih za evakuaciju, a potom bombardovao njihovu sahranu (opet pred kamerama). I kao i u svim drugim "slučajevima" za to je optužio Srbe. Išao je iz zločina u zločin, jer mu je svet verovao da to čine Srbi.
Sve mu to, međutim, nije bilo dosta. Ide i dalje, iako paljenjem Gradske vijećnice nije bio originalan. Kopirao je Hitlera, koji je da bi se obračunao sa opozicijom, podmetnuo požar u Rajstag (parlament) i za to okrivio leve snage Nemačke. I svet mu je poverovao.
Izetbegović je zapalio istorijski spomenik (plamen je izbijao na više odvojenih strana), i naravno, za to odmah okrivio Srbe. I njemu je svet odmah poverovao, iako je pre samo nekoliko dana konačno raskrinkan da je organizovao pokolj pred prodavnicom hleba.
Koliko će i kakvih još zločina Izetbegović počiniti, teško je reći. Ali jedna stvar je sigurna. Biće ih još, mnogo i raznih, i to, opet, uvek kada treba. Uvek kada Aliji i njegovim bojovnicima u "svetom ratu" bude zapretio mir, što je trebalo da se dogodi na Londonskoj konferenciji o Jugoslaviji. Razloge, mislimo, nije potrebno posebno naglašavati i objašnjavati jer je Izetbegovićeva opcija rat i samo rat. A da bi ga produžio, potrebna je njegova internacionalizacija u kojoj prevashodno vidi muslimanske snage. One bi mu pomogle u ostvarivanju njegovog prevashodnog cilja: stvaranje fundamentalne islamske republike u Bosni i Hercegovini. Samo to i samo toliko, iako Muslimanima u BiH, u odnosu na Srbe i Hrvate predstavljaju manjinu. Svet za ovaj odnos tri konstutivna naroda nema, bar za sada, pravo i puno razumevanje.
26-27.08.1992
U Londonu održana Konferencija o bivšoj SFRJ (Londonska konferencija) pod pokroviteljstvom britanskog premijera Džona Mejdžora, generalnog sekretara UN Butrosa Galija i ministra vanjskih poslova Velike Britanije Daglasa Harda. BiH. delegaciju predvodio Alija Izetbegović. U sastavu delegacije su i Mile Akmadžić, Haris Silajdžić i Nikola Kovač. Delegaciju bosanskih Hrvata predvodio Mate Boban, a delegaciju bosanskih Srba Radovan Karadžić. Za kopredsjednike Glavnog odbora konferencije izabrani su predstavnik Generalnog sekretara UN-a Sajrus Vens i predstavnik Predsjedništva Evropske zajednice lord Dejvid Oven. Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji razvila je osnovu za političko rješenje sukoba u BiH odbijajući stvaranje tri teritorijalno jasne države na etničkom principu, zalažući se za formiranje decentralizirane države. Kopredsjedavajući su konstatovali da ne treba prihvatiti rezultate etničkog čišćenja u BiH, da sve bivše jugoslavenske republike moraju priznati BiH, da se granice ne mogu mijenjati silom, da se manjinama moraju jamčiti prava te da svi prognanici imaju pravo na povratak. Tokom rata kopredsjednici su, što se posebno odnosi na engleskog diplomatu lorda Ovena, promijenili polazna stanovišta. Priznavši rezultate postignute silom, kopredsjednici Vens i Oven su značajno doprinijeli legalizaciji etničkog čišćenja koje su u BiH provele snage pobunejnih bosanskih Srba. Napadači i žrtve stavljeni su u istu ravan, zanemareno je učešće JNA odnosno SRJ u ratu u BiH, a sukob se pokušao predstaviti kao građanski
Na Posavskom ratištu jedinice pobunjenih bosanskih Srba zauzele Bijelo brdo, najjače uporište bosanskih patriotiskih snaga.
27.08. 1992
U pokušaju deblokade Sarajeva jedinice ARBiH napadaju položaje vojske pobunjenih bosanskih Srba u Azićima i ovladavaju većim dijelom naselja.
28.08.1992
Drugi masakr na Markalama desio se u 11 sati ujutru. Pet granata je ispaljeno s položaja vojske pobunjenih bosanskih Srba. Poginulo je 43, a ranjeno 90. Markale se nalaze u centru grada i predstavljaju tržnicu. Tokom rata bile su često izložene bombardovanju srpskih snaga. UNPROFOR je nakon ovih napada službeno zauzeo stav da se ne zna koje ispalio granate, jer su pripremali tajni napad na srpske položaje tkz. Namjerna sila,koji je otpočet nekoliko dana kasnije. Tek 1999. je izneseno Vijeću sigurnosti izvještaj o pravim nalogodavcima ovog gnusnog zločina i njihovim izvršiocima, jasno je rečeno da je odgovorna tkz. VRS. Tako su pale mnogobrojne teorije zavjera o ovom i prethodnom zločinu na Markalama.
Portugalski diplomata Žoze Kutiljero podnio je ostavku na mjesto koordinatora konferencije EU o BH, izjaviviši da je to uradio u znak solidarnosti sa lordom Karingtonom, koji je takođe napustio mjesto glavnog medijatora EU za Jugoslaviju.
30.08.1992.
Na pijaci Alipašino polje ubijeno 8 ljudi a ranjeno više od 50.
Jedinice ARBH uspješno izvele akciju oslobođenja sela Smoluća, opština Lukavac, iz kojeg su srpski teroristi, dobro prethodno naoružani od strane JNA, dejstvovali po okolnim Bošnjačkim selima. Srpskim teroristima je ostavljen «koridor» kojim su se izvukli na Ozren gdje su ih dočekale četničke snage prve srpske ozrenske brigade.
01.09.1992.
Osnovan Prvi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine kao jedan od šest korpusa u sastavu Armije RBiH. Tokom rata Prvi korpus su vodila trojica komandanata, divizijski general Mustafa Hajrulahović-Talijan (1957-1998), brigadni general Vahid Karavelić i brigadni general Nedžad Ajnadžić. Zona odgovornosti Prvog korpusa tokom srpske i hrvatske agresije na BiH bilo je područje Sarajeva. Kako je Sarajevo bilo pod opsadom srpske vojske 1425 dana, koja je jedno vrijeme sarađivala i sa jedinicama HVO-a iz Kiseljaka pod komanadom ratnog zločinca Ivice Rajića, Prvi korpus je imao primarni zadatak da spriječi upad srpskih jedinica u Sarajevo. 1992. godine Prvi korpus je brojao 34500 pripadnika (nacionalna struktura: Bošnjaci 24 810/ 92%; Srbi 700/ 2,6%; Hrvati 1010 /3,5%;
Ostali 460/1,7%) da bi broj narastao na 40.500 pripadnika 1995. godine (nacionalna struktura:Bošnjaci 36 704 /94,5%; Srbi 244 /0,6%; Hrvati 1822 /4,7%; Ostali: 205 (0,6%)
01. 09. 1992
Borbe u optštiini Maglaj
Srpske pobunjeničke snage su granatirale Alipašino Polje u Sarajevu i u stanovima ubile 4 a ranile 8 civila. U Sarajevu borbe na ilidžanskom i lukavičkom ratištu. Žestoki okršaji vođeni su u tvornici Energoinvesta, gdje je poginulo 5ripadnika ARBiH.
„Srbi će svoje teško naoružanje staviti pod kontrolu UN u roku od 4 dana i ispuniti obećanje koje su dali na Međunarodnoj konferenciji u Londonu“ izjavio je Radovan Karadžić u intervjuu BBC-ju.
03.09.1992.
U Ženevi je počela Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, kojoj su supresjedatelji lord David Owen (EZ) i Cyrus Vance (UN).
Ratno Predsjedništvo BiH donijelo je naredbu o formiranju 5 korpusa ARBH: 1.sarajevskog (komadant Musafa hajrulahović Talijan) 2.tuzlanskog (komadant Željko Knez) 3.zeničkog (komadant Enver Hadžihasanović) 4.mostarskog (komadant Arif Pašalić) i 5.bihaćkog (komadant Hajrudin Osmanagić)
Zagrebački Večernji list pod naslovom «Džihad na vratima Evrope» piše da različiti pogledi Zapada i njegovo stvarno nejedeinstvo radikalizuju muslimanska gledišta. List navodi pisanje londonskog «Sunday Times»-a o stotinama mudžahedina iz islamskog svijeta koji se već bore na teritoriji BiH, te da su oni uznemirili i bosanske Hrvate, koji strahuju da bi po završetku rata oni mogli pretvoriti Bosnu u islamsku republiku. Komentar «Večernjeg lista» ocjenjuje da je gotovo sigurno da džihad ulazi na evropska vrata, i upozorava nesložni i neodlučni Zapad, da će se suočiti s pitanjem mnogo zamršenijim nego što je problem azilanata.
6. 09.1992.
Na medjunarodnoj konferenciji, Srbima naloženo da do 12. septembra sklone svo teško naoružanje oko Sarajeva, Goražda, Bihaća i Jajca, te da ga stavi pod kontrolu UN-a. Karadžić nije potpisao sporazum o stavljanju teškog naoružanja pod kontrolu UNPROFOR.
12.09.1992.
Radovan Karadžić je izjavio da su srpske snage u BH svo svoje teško naoružanje oko 4 grada u BH stavili pod nadzor UN, i da će Srbi otvarati vatru samo ako budu izloženi žestokom napadu Muslimana. U podne je istekao rok za stavljanje pod nadzor UN sprskih tenkova i artiljerije na području Sarajeva, Bihaća, Jajca i Goražda.
15.09.1992
Ustavni sud BiH donio je odluku o neustavnosti Hrvatske zajednice Herceg Bosne
Poslanici Skupštine samozvane Srpske republike BH, na sjednici u Bijeljini, odnijeli su odluku o promjeni naziva Srpske republike u «Republika Srpska». Poslanici su zatražili od Predsjedništva, Vlade i Vrhovne komande da definišu GRANICE srpske države u «bivšoj BiH»
16.09.1992.
Stotine islamskih fundamentalista iz Irana i Saudijske Arabije dospjele su proteklih sedmica u Bosnu i bore se na strani bosanskih Muslimana, izvještava britanska televizijska stanica BBC.
18.09.1992.
ARBiH oslobodila Goražde i cijelu teritoriju opštiine. Uspješno izvedenim vojnim operacijama »Krug« i »Drina«, oslobođeno je oko 800 km2 teritorije
Lideri sve tri strane iz BiH učestvuju u radu na ženevskim pregovorima, aliu odbijaju da se medjusobno sretnu.
U hotelu «Kardijal» u Banji Vrućici, konačno su, poslije više odlaganja, održani pregovori sa predstavnicima HVO za srednju Bosnu iz Žepča.
19.09.1992
Radovan Karadžić je izjavio u Palati nacija u Ženevi, gdje predvodi srpsku delegaciju na pregovorima, da bi najbolji način da se zaustavi rat u BH bio poništenje priznanja nezavisnosti BH i priznavanje triju država u okviru te republike.
Savjet bezbjednosti UN je sa 12 glasova za i tri suzdržana (Kina, Indija, Zimbabve) usvojio Rezoluciju 777 kojom se preporučuje Generalnoj skupštini da SRJ uskrati dalje sudjelovanje u njenom radu.
22.09.1992
u kanjonu Une nadomak Grabeža, pripadnici ARBH su izveli uspješnu akciju presrevši vojni kamion sa četnicima, pri čemu su izbacili iz stroja 16, i ranili 6 četnika pripadnika 3.brigade drugog krajiškog korpusa.
23. 09. 1992.
(ponedeljak) oko 18,00 sati srušen je most Županja – Orašje.
“Politika”, 26.09.1991 povodom rušenja mosta:
«Rušenje velikog mosta preko Save između Orašja i Županje, u ponedeljak 23. septembra, naišlo je na iznenađenje i osudu gotovo celog stanovništva severoistočne Bosne, a naročito meštana Orašja. To i ne čudi s obzirom da je most preko Save za meštane Orašja i ovog dela Bosne bio veza sa svetom. Rušenjem mosta, Orašje je odsečeno od glavnih saobraćajnica. Za sada još nema nikakvih zvaničnih informacija šta je uzrokovalo aktiviranje ogromne količine eksploziva koji su hrvatski bojovnici postavili pre nešto više od mesec dana sa svoje strane mosta… Oni koji veruju da je do rušenja mosta doš-lo smišljeno objašnjavaju to mobilisanjem i stacioniranjem, te kretanjem kroz Bijeljinu, Brčko i ove delove Bosne, velikog broja ratnih jedinica JNA. Vrlo je verovatno da se rušenjem mosta htelo da se onemogući eventuali ulazak jedinica JNA preko ovog mosta na teritorij Županje, odnosno Hrvatske «
24.09.1992.
Alija i Franjo, poslije tročasovnog sastanka iza zatvorenih vrata u sjedištu UN u Njujorku, saopštili su da obrazuju zajednički Vojni komitet sa zadatkom da koordinira njihove odbrambene napore, zatraživši i ukidanje embarga na uvoz oružja.
25.09.1992.
kopresjednici Ženevske konferencije Sajrus Vens i lord Dejvid Oven doputovali su u Banja Luku u pratnji Radovana Karadžića koji ih je dočekao u Bosanskoj Gradišci, izjavivši novinarima pred hotelom Bosna da žele da se na licu mjesta uvjere da li u banjalučkom regionu ima etničkih čišćenja.
26.09.1992.
informativna služba banjalučkog korpusa je saopštila da je HV na trebinjskom ratištu ponovo krenula u napade na položaje srpskih jedinica svimm raspoloživim oružjima, pokušavajući se probiti još dalje prema Trebinju.
Radio BH je javio da se sukobi između ARBH i HVO u Novom Travniku zaoštravaju.
27.09.1992.
Srpski izvori objavili da je na njihovoj strani poginulo 50 boraca, a dva puta više ranjeno u trodnevnim žestokim borbama koje se još vode na području srspke opštine Milići.
28.09.1992.
Srpske pobunjeničke snage granatirale groblje u Boljakovom Potoku u Sarajevu za vrijeme sahrane, pri čemu je ubijeno 7 i ranjeno 20 civila.
Radovan Karadžić: «Možda je trebalo i ranije napustiti ideju o Jugoslaviji, pa stvarati savez srpskih država. Da smo prije godinu dana stvarali savez srpskih država, drugačija bi se sada koplja lomila i u Londonu i u Ženevi i u Savjetu bezbjednosti. Ovako smo se našli u rascjepu između zatečenog stanja i realnih potreba srpskog naroda. Jugoslavija je stvorena za zlo srpskog naroda.
U Banja Luci izašao prvi broj lista «Glas srpski», dnevne novine samozvane Republike Srpske.
29.09.1992.
Formiran 2.korpus ARBH sa sjedištem u Tuzli. Tokom rata izrastao je u najveću organizaciono-formacijsku cjelinu ARBH. Prvi komadant Željko Knez, a zatim Sead Delić
Srpski izvori objavili da je poslije napada «muslimanskih ekstremista» iz pravca Srebrenice i Žepe, na području sela Rogosje i Nedirišta, kod Milića, izvučeno 28 ubijenih i masakriranih srpskih civila.
«Svijet mora da sazna da muslimanski fanatici u BH vode «sveti rat» džihad. Ubijaju, kolju, pale žive ljude, siluju srpske djevojčice i žene, na kraju 20.vijeka nabijaju Srbe na kolac» izjavila Biljana Plavšić, član predsjedništva samozvane Republike Srpske.
30.09.1992.
Srpske pobunjeničke snage protjerale više stotina Bošnjaka i Hrvata s Grbavice u Sarajevu, preko mosta «Bratstva i jedinstva» kod hotela Bristol.
Srpski izvori objavljuju da su Srbi sa područja Birača i u istočnoj Bosni i dalje u šoku i boli, nakon što su krajem prošle nedjelje u dva dana muslimanske snage masakrirale više od 60 njihovih sunarodnika, a strahuje se i za sudbinu 50 Srba koji se vode kao nestali.
Informativna služba 2.krajiškog korpusa srpske paravojske objavljuje da je u Bihaću masakrirano 150 Srba, uglavnom civila različite dobi i spola.
Na Palama konstituisano Srpsko Sarajevo a sjedište je u opštini Novo Sarajevo.
U Ženevi se sastali predsjednik SRJ Dobrica Ćosić i Franjo Tuđman i započeli razgovore o otvorenim jugoslovensko-hrvatskim pitanjima. Dogovoren sporazum o povlačenju Vojske Jugoslavije sa Prevlake do 20.okotbra, a cijela oblast će biti demilitarizovana uz raspoređivanje posmatrača UN.
01.10.1992.
ARBH pokreće ofanzivu na brčanskom ratištu i probija srpski koridor koji je na najužem mjestu iznosio svega 4 km. Planirano je da se u borbi za koridor uključi i HV sa lijeve obala Save, trebalo je da HV sa 37 tenkova podrži operaciju ARBH ali se to nije dogodilo. Borci ARBH su probili koridor kod sela Gorice 12.10. i izbili na desnu obalu rijeke Save, te nakon 48 sati čekanja morali su se povući.
U Sarajevu formirana Druga motorizovana brigada. Pod komandom Safeta Zajke je 15.aprila, zbog velikih zasluga u ratu prva ponijela viteško odličje - viteška brigada.
Francuski general Filip Morion imenovan je zvanično na čelo ojačanih snaga UNPROFOR-a.
04.10.1992.
Kopresjednik mirovne konferencije o Jugoslaviji lord Dejvid Oven izjavio je za milanski list «Korijere de la sera» da « Bosna mora biti sastavljena od autonomnih regiona sa većim stepenom nezavisnosti nego što to želi današnja muslimanska vlada u Sarajevu.»
05.10.1992.
Na osnovu odluke RATNIH predsjedništava Bosanskog Petrovca, Bosanske Krupe, Bosanskog Grahova i Bosanskog Novog, u imenima ovih gradova obrisan je pridjev «bosanski» i sada se ti gradovi zovu samo petrovac, Krupa, Grahovo, Novi.
Karadžić je izjavio da će se Srbi povući iz Ženevskih pregovora ukoliko nad BH bude uspostavljena zona zabranjena za letove aviona. Stvaranje suverenih država tri naroda je jedino realno rješenje bosanskog problema – kaže Radovan.
5-7. u Sarajevu žestok napad srpskih pobunjeničkih snaga na liniju odbrane Trg heroja – restoran «11.plavih»
06.10.1992.
Srpske pobunjeničke snage pod komandom pukovnika Slavka Lisice ušle su u Bosanski Brod; tako da se najveći dio Bosanske Posavine našao se pod srpskom okupacijom. Presudnim događajem za tok borbi u Bosanskoj Posavini (ali i šire), smatra se uspostava "srpskog koridora" (26.06.), koji je povezivao Srbiju i okupirana područja Hrvatske. Nakon toga srpske pobunjeničke snage (Vojska Jugoslavije i četnici) osvojile su Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Modriču i Odžak (4.-15.07.), a početkom oktobra hrvatske jedinice napustile su Bosanski Brod i okolinu (kod hrvatskih branitelja ostao je dojam da je izostao jači otpor hrvatskih jedinica u Bosanskoj Posavini); pod nadzorom Hrvata uz rijeku Savu ostao je samo mostobran oko Orašja. Iz osvojenih naselja u BiH (Prijedor, Bosanski Novi, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Banja Luka, Brčko, Bijeljina, Bosanski Šamac i drugih gradova i sela) Srbi su protjerali gotovo sve Hrvate i Bošnjake.
08.10.1992.
Održana prva sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine.
Savjet bezbjednosti UN usvojio dvije rezolucije: prvu, na osnovu koje će biti osnovana komisija za ispitivanje ratnih zločina u BiH; drugu, prema kojoj će snage UNPROFOR preuzeti kontrolu nad teritorijom poslije povlačenja bivše jugo vojske sa Prevlake.
09.10.1992.
Nova rezolucija Savjeta bezbjednosti UN, broj 781: Savjet bezbjednosti UN naredio zabranu svih vojnih letova iznad BiH, osim aviona UN, koja stupa odmah na snagu, s tim da je NATO počeo provoditi tek od 12.aprila.
10.10.1992.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su dom za djecu bez roditeljskog staranja (Dom Ljubica Ivezić) na Bjelavama, Sarajevo, i ubile troje a teško ranile trinaestoro djece.
12.10.1992.
Kod sela Gorice u Bosanskoj Posavini, branitelji Brčkog uspjeli su nakratko presjeći "srpski koridor". Za trajnije presijecanje "koridora" bila je potrebna veća, zajednička akcija hrvatskih jedinica i Armije BiH do koje nije došlo; ipak u Bosanskoj Posavini nisu zabilježeni krvavi hrvatsko-bošnjački sukobi. HVO je držao područje hrvatske općine Ravne-Brčko s legendarnim selom Boderište, koje su zbog pokušaja proširenja "koridora" srpske pobunjeničke
snage neprestano i žestoko napadale.
13.10.1992.
Pod naslovom «Zaustaviti Srbiju, bombardovati Srbiju» New York Times traži od SAD i Zapadnih saveznika da pod okriljem UN, napadnu Srbiju, uključujući prije svega, zračni napad na strategijske ciljeve.
Na posavskom ratištu, odnedavno se bore i dvije muslimanske jedincie iz Bijeljine. «Ovi ljudi su svjesno odlučili da se priključe VRS i na taj način pokažu da su lojalni srpskim vlastima. Oni, kao i ja sam, žive zajedno sa Srbima u Bijeljini, žele tu i ostati i smatraju da im je mjesto u srpskoj vojsci. Muslimani su napravili istorijsku grešku savezom sa Hrvatima i vjerujem da će naš narod zbog toga ispaštati» izjavio je komandir muslimanskih jedinica major Sakib Halilović
14.10.1992.
Karadžić je potvrdio u Ženevi da je ponudio da se svi avioni kojima raspolažu Srbi u BH, prebace u SRJ, kako bi se otklonile nedoumice oko toga da li srpski avioni u BH lete ili ne, odnosno da li krše Rezoluciju Savjeta bezbjednosti.
16.10.1992.
Na povlačenje vojske Jugoslavije sa Prevlake reagovao je Božidar Vučurević, predsjednik SAO Istočna Hercegovina i SO Trebinje koji je taj potez ocjenio kao izdaju srpskih interesa.
17.10.1992.
Na vanrednoj sjednici SO Bosanska Dubica dat je prijedlog da se ovaj grad i opština ubuduće zove Kozarska Dubica, a odbornici su prihvatili većinom glasova.
19-20.10.1992.
List Borba, 19.oktobar 1992. objavluje izjavu Radovana Karadžića, lidera SDS u BiH: " U Sarajevu ima i izrazito srpskih i izrazito hrvatskih i izrazito muslimanskih krajeva. Pominjao sam gradsku organizaciju u vreme Turaka. Mi smo pre rata predlagali Izetbegoviću da organizujemo vlast u Sarajevu po uzoru na Brisel, gde postoji 18 opština, mada i takva teritorijalna podela ne spasava Belgijance, jedne od drugih, od komfrontacija. Grad Sarajevo može da doživi različitu sudbinu. Mi predlažemo da u njemu ne budu nikakve tvrde granice i zidovi, ali da se tačno zna administrativna zona pripadnosti i da se policija muslimanska ne može pojavljivati u srpskim krajevima grada i srpska u muslimanskim krajevima. Predložili smo kombinovane kontrole, u srpskom delu grada: policajac UNPROFOR-a i Srbin, a u muslimanskom delu policajac UNPROFOR-a i muslimanski policajac. Hrvatska enklava se nalazi usred srpske teritorije. Oni se u tom delu dobro slažu i nema sukoba. Tako bismo prihvatili autonomnost u administriranju te hrvatske enklave
Vojska Jugoslavije napustila je Cavtat i Konavle. Tome je prethodio sporazum na britanskoj fregati Avenger (24.09.), koji su potpisali general VJ Pavle Strugar, general David Chranston (za Europsku misiju) i general HV Janko Bobetko, te dogovor Tuđman - Ćosić u Ženevi (30.09.).
20-21.10.1992.
Hrvatska vojska izvršila je desant na Cavtat i spriječila da jedinice postrojbe iz Hercegovine preuzmu okolne dominantne položaje, koje je napustila Vojska Jugoslavije.
21.10.1992.
Formiran Peti korpus Armije RBiH. Ratni Komandanti korpusa – Ramiz Dreković i Atif Dudaković
22.-26.10.1992.
Hrvatska vojska izbila je na granicu Hrvatske prema Crnoj Gori i Hercegovini, čime je najjužniji dio Hrvatske oslobođen (akcija Oslobađanje Konavala). Status hrvatske Prevlake, na koju su došli promatrači UN-a, nije riješen; hrvatska strana problem razgraničenja s Crnom Gorom (odnosno SRJ) smatra sigurnosnim, a ne teritorijalnim pitanjem.
Uspješno izvedenom vojnom akcijom Vlaštica HV uspostavljene su nove odbrambene linije u zaleđu Dubrovnika. Jedinice Južnog bojišta izvršile su zadatak dobiven 10.04. 1992. (prijavak generala J. Bobetka hrvatskom predsjedniku F. Tuđmanu, 29.10. na smotri hrvatskih postrojbi koje su izvojevale pobjedu na Južnom bojištu)
S obzirom na to da su hrvatski vojnici držali dominantne kote prema Trebinju (5 km zračne linije od Trebinja), ulazak hrvatskih postrojbi u taj grad ovisio je samo o političkoj odluci. Od 27.04.'92., zaključno sa 26.10.'92., koliko je HV bila u ofanzivnim akcijama na Južnom bojištu, oslobođeno je 1210 km2 kopnene površine Hrvatske (i 1080 km2 morske).
24.10.1992.
Sukobi između HVO I ARBH poslije Viteza, Novog Travnika eskaliraju i u Hercegovini, posebno u dolini Neretve, gdje se vode borbe u posljedna dva dana u opštinama Prozor, Jablanica i Konjic.
25.10.1992.
Izbija prvi veliki sukob izmedju ARBiH i HVO-a, kada postrojbe HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom ARBiH, i zauzimaju ga.
26.10.1992.
Glavni odbor HDZ BH na v.d. predsjednika HDZ-a postavlja Matu Bobana, a umjesto dosadašnjeg predsjednika Miljenka Brkića koji je dao ostavku. Isto tako opozvan je Stjepan Kljujić kao član Predsjedništva BH a izabran Miro Lasić.
27.10.1992.
Specijalni izvjestitelj za ljudska prava za podrucje bivše Jugoslavije Tadeuš Mazovjecki zatražio da se definiše pojam tzv. sigurnosnih zona na teritoriji BiH, zbog sve većeg krize s izbjeglicama.
Vens i Oven predlažu Nacrt ustava za Bosnu kao decentralizovanu državu sa 7 ili 10 autonomnih provincija. Centralna vlada bi imala odgovornost za spoljne poslove, odbranu države, međunarodnu trgovinu, takse za potrebe centralne vlasti;
obrazovanje, kulturne institucije, programi radija i niz drugih pitanja bili bi u nadležnosti provincija. Srbi odbijaju prijedlog tražeći striktnu etničku podjelu Republike.
29-30.10.1992.
Srpska pobunjenička vojska okupirala Jajce. Predstavnici HVO-a optužili su ARBH za sprečavanje dolaska pojačanja gradu, a ARBH optužili su HVO za ubistva i protjerivanje Bošnjaka iz Prozora (25.10.). Već u avgustu 1992. zabilježen je sukob između Armije BiH i HVO-a u sarajevskim naseljima Otes i Stup (naseljen uglavnom Hrvatima), a u oktobru su počeli incidenti i sukobi u Travniku, Vitezu, Novom Travniku, Gornjem Vakufu (Uskoplju), Prozoru; hrvatsko-bošnjački sukobi olakšali su Srbima osvajanje BiH.
Alija je uputio pismo Tuđmanu u kojem ga moli da se založi za okončanje napada hrvatskih snaga na muslimanske snage u BH, da se u hrvatskoj štampi zaustavi propagandni rat, što je zajedno ocjenio kao «sistematsku destrukciju BH»
30.10.1992.
U selu Boljkovica (zvornička općina) pri pokušaju uspostave koridora prema Srebrenici poginuo je Hajrudin Mešić komandant 1. slavne teočanske brigade.
31.10.1992.
Karadžić :»Nećemo dovoditi u pitanje nastavak rada Ženevske konferencije, ali je ponuđeni Nacrt ustavnog uređenja BH kao države sa 7 ili 9 regija za nas NEPRIHVATLJIV, jer negira državnost nacionalnih zajednica»
Srbi su u Prijedoru donijeli Deklaraciju o suradnji i težnjama za ujedinjenje Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Pod svojim nadzorom srpske pobunjeničke snage držale su otprilike 70 % teritorija BiH. Najveći dio izbjeglica i prognanika iz BiH prihvatila je Republika Hrvatska - više od 400.000 osoba, pa je u RH tada bilo ukupno oko 700.000 izbjeglih i prognanih osoba.
Snage pobunjenih bosanskih Srba otvorile vatru na pripadnike mirovnih snaga UN-a u sarajevskom naselju Sokolje i ranili četiri »mirovnjaka«.
2.08.1992.
Održani su drugi višestranački izbori za Sabor i predsjednika Republike Hrvatske.
Na predsjedničkim izborima u prvom krugu pobijedio je Franjo Tuđman (56,69 % glasova), ispred Dražena Budiše (21,91 %); na izborima za Sabor RH najviše glasova dobio je HDZ (43,72 %), a zatim HSLS (17,33 %), HSP (6,91 %), HNS (6,55 %), SDP (oko 5 %) i HSS (oko 4 %).
03. 08. 1992
ARBiH oslobađa Trnovo i Rogoj. Presječena je komunikacija Foča-Lukavica-Pale. Zaplijenjene su velike količine oružja i opreme.
Pobunjeni bosanski Srbi vrše artiljerijsko-raketne napade na Sarajevo. U napadima korištene rakete zemlja-zemlja, modificirane avio-bombe i bojni otrovi, a na području Trnova i Rogoja djelovala je i borbena avijacija JNA.
„Treća Jugoslavija, samo sa Srbijom i Crnom Gorom, ne može opstati, jer smo mi praktično njen dio, Ako bi se narod koji sada živi u Jugoslaviji odrekao Srba van nje – bio bi to proklet narod“ – izjavljuje Goran Hadžić, predsjednik RSK podgoričkoj „Pobjedi“. Po njegovom mišljenju treća Jugoslavija bi bila država sastvaljena od Crne Gore, Srbije, Srpske Krajine i Srpske BiH i tada bi Jugoslavija brzo promijenila ime i zvala bi se sjedinjene srpske države. Kad može Amerika, možemo i mi – kaže Hadžić. Govoreći o razmještaju snaga UNPROFOR-a u Kninskoj Krajini, Hadžić je reako da je tada napravljen kompromis. Srbima je jasno, a Hrvatima ponajviše, da je to definitivno granica između nas i njih. Mi nismo zaboravili jer su na hrvatskoj strani ostali srpski gradovi Zadar i Sisak“
4.08.1992.
U sarajevu se vodi bitka za Famos kao jedna od najtežih bitaka za odbranu Bosne i Hercegovine i Sarajeva. Njen ključni značaj je što je onemogućeno srpskim snagama da prodru na slobodnu hrasničku teritoriju, ispod planine Igman, te krenu dalje ka Ilidži i Sarajevu. Zahvaljujući odsutnom ratnom momentu od 4. avgusta 1992. godine, kada je "gorio Igman", srpske linije su pomjerene unazad, a civilno mjesno stanovništvo pošteđeno mogućih još većih stradanja
5. 08. 1992.g
Otkriven logor Trnopolje. Logor Trnopolje je bio koncentracijski logor u Prijedoru pod upravom srpskih snaga. O logoru Trnopolje svjetska javnost je saznala 5. augusta 1992. godine kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice. Prema procjenama UN-a, logor je u jednom trenutku imao između 5000 i 6000 zarobljenika, od kojih su 300 bili djeca, 3000 žene a ostali muškarci starije dobi. U presudi Haškog suda Milomiru Stakiću navodi se podatak da je kroz logor Trnopolje prošlo 23.000 ljudi, što ga čini najmasovnijim logorom za civile nakon Drugog svjetskog rata.
Jedinice pobunjenih bosanskih Srba pod komandom Bogoljuba Perovića vrše pokolj Bošnjaka u selu Kramer kod Rogatice
Informativna služba hercegovačkog korpusa je saopštila da je nastavljena žestoka ofanziva Vojske RH na trebinjsko-dubrovačkom ratištu, gdje su vođene teške pješadijske borbe potpomognute artiljerijskim dejstvima sa obje strane.
06. 08. 1992
ARBiH napada položaje pobunjenih bosanskih Srba na Stupu i u Kasindolskoj ulici (Sarajevo). Borci ARBiH probili prve redove pobunjenih bosanskih Srba i ovladali sa više značajnih objekata na pravcu napada. Tokom narednog dana vojska pobunjenih bosanskih Srba vrši tenkovsko-pješadijske napade i vraća izgubljene pozicije pod svoju kontrolu.
07. 08. 1992
U artiljerijskom napadu na Sarajevo srpske snage su na raskrsnici ulica Ivana Krndelja i Braće Ribar ubile 6 a ranile 8 civila.
Biljana Plavšić, povodom saopštenja Savjeta bezbjednosti UN o koncentracionim logorima na prostoru BH, uputila je pisma ambasadama SAD, Rusije, Kine, Engleske i Francuske : »Na teritoriji koju kontrolišu srpske snage NE POSTOJE koncentracioni logori, već samo zatvori u kojima se nalaze zatvorenici koji odgovaraju po osnovu počinjenih kriminalističkih radnji ili učestvovanja u ratu protiv srpskog naroda. Nasuprot tome, na muslimanskom i hrvatskom dijelu BH nalaze se brojni koncentracioni logori koji su prava mučilišta civilnog srpskog stanovništva. U ovim logorima organizovane su i javne kuće u kojima se zlostavljaju Srpkinje u dobi od 14 do 50 godina, a mučitelji nevinih Srba su osim muslimanskih ekstremista i njihovi pomagači Kurdi i Arapi» (provali se matora Bilja i osta živa)
VS UN-a osnažilo je mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj (Rezolucija 769); mirovne snage uz nadziranje UNPA preuzele su i nadzor međunarodnih granica RH.
09.08.1992.
U mjestu Kruševo kod Mostara u zasjedi likvidiran Blaž Kraljević, glavni zapovjednik HOS-a sa osam pripadnika HOS-a
11.08.1992.
«Sabirni centri za ratne zarobljenike Muslimane i Hrvate u Omarskoj i zatvor na Manjači kod Banja Luke nisu nikakvi koncentracioni logori, iako su uslovi za život veoma teški. Uvjerio sam se takođe da se u pomenutim centrima u potpunosti poštuju odredbe ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima» - izjavio je četnik Pedi Ešdaun, član britanskog Parlamenta i lider Liberalne stranke.
Odbornici Skupštine Skender vakuf na redovnom zasjedanju jednoglasno su donijeli odluku da se mjesto i opština Skender Vakuf preimenuje u naziv Kneževo.
12. 08. 1992
Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a osuđeno je »etničko čišćenje« koje u BiH provode snage pobunjenih bosanskih Srba.
14.08.1992.
Savjet bezbjednosti UN usvojio dvije rezolucije o BiH: Rezoluciju 770, kojom se odobrava upotreba vojne sile za provođenje humanitarne akcije u BiH; Rezoluciju 771, kojom se osuđuje narušavanje ljudskih prava u BiH i omogućava upotreba vojne sile radi pristupa koncentracionim logorima. Savjet bezjednosti UN potvrdjuje i sve svoje rezolucije ranije rezolucije.
15. 08.1992
U Bužimu formirana 105. Bužimska udarna krajiška brigada. Za komandanta brigade postavljen je Izet Nanić. Reorganizacijom Petog korpusa i jedinica, brigada kasnije dobija naziv 505. bužimska brigada. Tokom rata poginulo je 474 borca 505. bužimske brigade.
Počele borbe za oslobađanje Goražda.
17.08.1992.
Žestoke borbe jedinica ARBH i HVO na linijama odbrane Jajca sa jedinicama 30.divizije Prvog krajiškog korpusa vojke pobunjenih bosanskih Srba.
SAD su objavile da uspostavljaju pune diplomatske odnose sa Slovenijom, Hrvatskom i BiH.
18. 08.1992
Odluka Predsjedništva RBiH da se formiran Prvi korpus Armije RbiH.
19.08. 1992
Pri Štabu Vrhovne komande ARBiH u Sarajevu je osnovano vazduhoplovno odjeljenje, preteča Ratnog zrakoplovstva ARBiH.
20. 08. 1992
Snage pobunjenih bosanskih Srba vrše napade na prostore pod kontrolom ARBiH kod Brčkog. Posebno su žestoki bili napadi na Brodušu.
ARBiH sa Igmana, Hrasnice i iz Sokolović Kolonije napada položaje pobunjenih bosanskih Srba na Ilidži, Stupskoj petlji i Nedžarićima, u namjeri da probije obruč oko Sarajeva. Na ilidžanskom frontu probijene linije neprijateljske vojske, ali se jedinice ARBiH nisu uspjele spojiti sa snagama u gradu. HVO Kiseljaka spriječio jedinice ARBiH iz Visokog da prođu preko teritorije koju su kontrolisale hrvatske formacije.
21.08.1992.
Masakr na Korićanskim stijenama je monstruozan zločin nad više od 200 civila iz Prijedora. bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su počinile srpske snage. Iz konvoja izbjeglica izdvojena su dva autobusa. Njih je srpska policija odvela na planinu Vlašić, područje Korićanskih stijena. Nakon toga počeli su egzekuciju zarobljenika tako što su ih strijeljali i bacali u provaliju, da bi onda bacali za njima ručne bombe.Samo nekoliko ih je preživilo i svjedočilo pred Haškim tribunalom protiv monstruma koji su to uradili.
Po drugi put je, sa srpskih položaja u Nedžarićima, zapaljena zgrada "Oslobođenja", u Sarajevu. Podsjećanja radi, ova zgrada je prvenstveno granatirana, a zatim i zapaljena prvi put 29. maja 1992. godine.
Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH; dodatak tom sporazumu, kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti Hrvatske i BiH protiv srpskoga agresora (HVO kao dio oružanih snaga BiH), potpisan je (23.09.) u New Yorku.
23. 08. 1992
U artiljerijskim napadima na Sarajevo srpske pobunjeničke snage su ubile 16 civila, na više lokacija u gradu
24. 08. 1992
Snage pobunjenih bosanskih Srba nastoje ovladati položajima u Otesu i na Stupskom Brdu (Sarajevo). Izvode snažne tenkovsko-pješadijske napade na linije odbrane ARBiH i MUP-a RBiH, ali bez uspjeha. Od 20. avgusta pa do 01. septembra napadi na zapadnom sarajevskom ratištu smjenjuju se s obje strane. ARBiH pokušava proboj iz obruča a pobunjeni bosanski Srbi iznenadnim napadima i kontra-napadima nastoji osujetiti napredovanje ARBiH i potisnuti njene jedinice prema centru grada. Vođene su teške borbe uz neznatna pomjeranja linija fronta. Treba, međutim, istaći da je ratište na ovom području bilo izuzetno teško, i da je svako pomjeranje fronta, makar se radilo o nekoliko desetina metara, predstavljalo uspjeh kako za jednu tako i za drugu stranu.
Specijalni izveštač UN Tadeuš Mazovjetski boravio u Banjaluci radi utvrdjivanje istine o logorima u BiH. Nije mu dozvoljena posjeta logoru "Manjača" jer nije dobio saglasnost Predsjedništva i Vlade Republike Srpske, niti odobrenje Glavnog štaba Srpske vojske
25.08.1992.
Nacionalna vijećnica u Sarajevu izgorila u bjesomučnom granatiranju vojske pobunjenih bosanskih Srba.
Radovan Karadžić je obavjestio Londonsku konferenciju da će učiniti sve kako bi se uspostavile «sigurne zone za utočište» svih izbjeglica u BH. Karadžić je napomenuo da Srbi nemaju namjeru da zadrže sve teritorije koje sada kontrolišu i obećao da će «vratiti sve teritorije koje srbi sada drže samo iz strateških i bezbjedonosnih razloga». Karadžić je ocjenio da je prerano priznavanje BH bila greška jer je to prvi put učinjeno sa zemljom koja nema funkcionišuću vladu, teritorijalni integritet, ustav i konzenzus satvnonika.
Članak Večernji novosti, 28. avgusta 1992, povodom paljenja Gradske vijećnice, kao primjer vrhunske četničke propagande koja je tupila mozak Srbima. Novinar je Stevan Tatić, članak pod nazivom "Alijin rajhstag": Paljenjem Gradske vijećnice u Sarajevu na kojoj se ne vidi ni jedna rupa od "srpske granate", Alija Izetbegović je još jednom dokazao da je njegov repertoar ratnih i političkih marifetluka neiscrpan. Sada je to učinio ponovo kad treba. Podmetnuo je požar na dan otvaranja Londonske konferencije o Jugoslaviji, kao ranije u trenutku kada su vođeni lisabonski razgovori, tada je postavio mine pred prodavnicom hleba, gde su prethodno poslate TV kamere i bolnička kola, napravio je pravi pokolj Sarajlija. Organizovao je i ubistvo dece u autobusu, spremnih za evakuaciju, a potom bombardovao njihovu sahranu (opet pred kamerama). I kao i u svim drugim "slučajevima" za to je optužio Srbe. Išao je iz zločina u zločin, jer mu je svet verovao da to čine Srbi.
Sve mu to, međutim, nije bilo dosta. Ide i dalje, iako paljenjem Gradske vijećnice nije bio originalan. Kopirao je Hitlera, koji je da bi se obračunao sa opozicijom, podmetnuo požar u Rajstag (parlament) i za to okrivio leve snage Nemačke. I svet mu je poverovao.
Izetbegović je zapalio istorijski spomenik (plamen je izbijao na više odvojenih strana), i naravno, za to odmah okrivio Srbe. I njemu je svet odmah poverovao, iako je pre samo nekoliko dana konačno raskrinkan da je organizovao pokolj pred prodavnicom hleba.
Koliko će i kakvih još zločina Izetbegović počiniti, teško je reći. Ali jedna stvar je sigurna. Biće ih još, mnogo i raznih, i to, opet, uvek kada treba. Uvek kada Aliji i njegovim bojovnicima u "svetom ratu" bude zapretio mir, što je trebalo da se dogodi na Londonskoj konferenciji o Jugoslaviji. Razloge, mislimo, nije potrebno posebno naglašavati i objašnjavati jer je Izetbegovićeva opcija rat i samo rat. A da bi ga produžio, potrebna je njegova internacionalizacija u kojoj prevashodno vidi muslimanske snage. One bi mu pomogle u ostvarivanju njegovog prevashodnog cilja: stvaranje fundamentalne islamske republike u Bosni i Hercegovini. Samo to i samo toliko, iako Muslimanima u BiH, u odnosu na Srbe i Hrvate predstavljaju manjinu. Svet za ovaj odnos tri konstutivna naroda nema, bar za sada, pravo i puno razumevanje.
26-27.08.1992
U Londonu održana Konferencija o bivšoj SFRJ (Londonska konferencija) pod pokroviteljstvom britanskog premijera Džona Mejdžora, generalnog sekretara UN Butrosa Galija i ministra vanjskih poslova Velike Britanije Daglasa Harda. BiH. delegaciju predvodio Alija Izetbegović. U sastavu delegacije su i Mile Akmadžić, Haris Silajdžić i Nikola Kovač. Delegaciju bosanskih Hrvata predvodio Mate Boban, a delegaciju bosanskih Srba Radovan Karadžić. Za kopredsjednike Glavnog odbora konferencije izabrani su predstavnik Generalnog sekretara UN-a Sajrus Vens i predstavnik Predsjedništva Evropske zajednice lord Dejvid Oven. Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji razvila je osnovu za političko rješenje sukoba u BiH odbijajući stvaranje tri teritorijalno jasne države na etničkom principu, zalažući se za formiranje decentralizirane države. Kopredsjedavajući su konstatovali da ne treba prihvatiti rezultate etničkog čišćenja u BiH, da sve bivše jugoslavenske republike moraju priznati BiH, da se granice ne mogu mijenjati silom, da se manjinama moraju jamčiti prava te da svi prognanici imaju pravo na povratak. Tokom rata kopredsjednici su, što se posebno odnosi na engleskog diplomatu lorda Ovena, promijenili polazna stanovišta. Priznavši rezultate postignute silom, kopredsjednici Vens i Oven su značajno doprinijeli legalizaciji etničkog čišćenja koje su u BiH provele snage pobunejnih bosanskih Srba. Napadači i žrtve stavljeni su u istu ravan, zanemareno je učešće JNA odnosno SRJ u ratu u BiH, a sukob se pokušao predstaviti kao građanski
Na Posavskom ratištu jedinice pobunjenih bosanskih Srba zauzele Bijelo brdo, najjače uporište bosanskih patriotiskih snaga.
27.08. 1992
U pokušaju deblokade Sarajeva jedinice ARBiH napadaju položaje vojske pobunjenih bosanskih Srba u Azićima i ovladavaju većim dijelom naselja.
28.08.1992
Drugi masakr na Markalama desio se u 11 sati ujutru. Pet granata je ispaljeno s položaja vojske pobunjenih bosanskih Srba. Poginulo je 43, a ranjeno 90. Markale se nalaze u centru grada i predstavljaju tržnicu. Tokom rata bile su često izložene bombardovanju srpskih snaga. UNPROFOR je nakon ovih napada službeno zauzeo stav da se ne zna koje ispalio granate, jer su pripremali tajni napad na srpske položaje tkz. Namjerna sila,koji je otpočet nekoliko dana kasnije. Tek 1999. je izneseno Vijeću sigurnosti izvještaj o pravim nalogodavcima ovog gnusnog zločina i njihovim izvršiocima, jasno je rečeno da je odgovorna tkz. VRS. Tako su pale mnogobrojne teorije zavjera o ovom i prethodnom zločinu na Markalama.
Portugalski diplomata Žoze Kutiljero podnio je ostavku na mjesto koordinatora konferencije EU o BH, izjaviviši da je to uradio u znak solidarnosti sa lordom Karingtonom, koji je takođe napustio mjesto glavnog medijatora EU za Jugoslaviju.
30.08.1992.
Na pijaci Alipašino polje ubijeno 8 ljudi a ranjeno više od 50.
Jedinice ARBH uspješno izvele akciju oslobođenja sela Smoluća, opština Lukavac, iz kojeg su srpski teroristi, dobro prethodno naoružani od strane JNA, dejstvovali po okolnim Bošnjačkim selima. Srpskim teroristima je ostavljen «koridor» kojim su se izvukli na Ozren gdje su ih dočekale četničke snage prve srpske ozrenske brigade.
01.09.1992.
Osnovan Prvi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine kao jedan od šest korpusa u sastavu Armije RBiH. Tokom rata Prvi korpus su vodila trojica komandanata, divizijski general Mustafa Hajrulahović-Talijan (1957-1998), brigadni general Vahid Karavelić i brigadni general Nedžad Ajnadžić. Zona odgovornosti Prvog korpusa tokom srpske i hrvatske agresije na BiH bilo je područje Sarajeva. Kako je Sarajevo bilo pod opsadom srpske vojske 1425 dana, koja je jedno vrijeme sarađivala i sa jedinicama HVO-a iz Kiseljaka pod komanadom ratnog zločinca Ivice Rajića, Prvi korpus je imao primarni zadatak da spriječi upad srpskih jedinica u Sarajevo. 1992. godine Prvi korpus je brojao 34500 pripadnika (nacionalna struktura: Bošnjaci 24 810/ 92%; Srbi 700/ 2,6%; Hrvati 1010 /3,5%;
Ostali 460/1,7%) da bi broj narastao na 40.500 pripadnika 1995. godine (nacionalna struktura:Bošnjaci 36 704 /94,5%; Srbi 244 /0,6%; Hrvati 1822 /4,7%; Ostali: 205 (0,6%)
01. 09. 1992
Borbe u optštiini Maglaj
Srpske pobunjeničke snage su granatirale Alipašino Polje u Sarajevu i u stanovima ubile 4 a ranile 8 civila. U Sarajevu borbe na ilidžanskom i lukavičkom ratištu. Žestoki okršaji vođeni su u tvornici Energoinvesta, gdje je poginulo 5ripadnika ARBiH.
„Srbi će svoje teško naoružanje staviti pod kontrolu UN u roku od 4 dana i ispuniti obećanje koje su dali na Međunarodnoj konferenciji u Londonu“ izjavio je Radovan Karadžić u intervjuu BBC-ju.
03.09.1992.
U Ženevi je počela Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, kojoj su supresjedatelji lord David Owen (EZ) i Cyrus Vance (UN).
Ratno Predsjedništvo BiH donijelo je naredbu o formiranju 5 korpusa ARBH: 1.sarajevskog (komadant Musafa hajrulahović Talijan) 2.tuzlanskog (komadant Željko Knez) 3.zeničkog (komadant Enver Hadžihasanović) 4.mostarskog (komadant Arif Pašalić) i 5.bihaćkog (komadant Hajrudin Osmanagić)
Zagrebački Večernji list pod naslovom «Džihad na vratima Evrope» piše da različiti pogledi Zapada i njegovo stvarno nejedeinstvo radikalizuju muslimanska gledišta. List navodi pisanje londonskog «Sunday Times»-a o stotinama mudžahedina iz islamskog svijeta koji se već bore na teritoriji BiH, te da su oni uznemirili i bosanske Hrvate, koji strahuju da bi po završetku rata oni mogli pretvoriti Bosnu u islamsku republiku. Komentar «Večernjeg lista» ocjenjuje da je gotovo sigurno da džihad ulazi na evropska vrata, i upozorava nesložni i neodlučni Zapad, da će se suočiti s pitanjem mnogo zamršenijim nego što je problem azilanata.
6. 09.1992.
Na medjunarodnoj konferenciji, Srbima naloženo da do 12. septembra sklone svo teško naoružanje oko Sarajeva, Goražda, Bihaća i Jajca, te da ga stavi pod kontrolu UN-a. Karadžić nije potpisao sporazum o stavljanju teškog naoružanja pod kontrolu UNPROFOR.
12.09.1992.
Radovan Karadžić je izjavio da su srpske snage u BH svo svoje teško naoružanje oko 4 grada u BH stavili pod nadzor UN, i da će Srbi otvarati vatru samo ako budu izloženi žestokom napadu Muslimana. U podne je istekao rok za stavljanje pod nadzor UN sprskih tenkova i artiljerije na području Sarajeva, Bihaća, Jajca i Goražda.
15.09.1992
Ustavni sud BiH donio je odluku o neustavnosti Hrvatske zajednice Herceg Bosne
Poslanici Skupštine samozvane Srpske republike BH, na sjednici u Bijeljini, odnijeli su odluku o promjeni naziva Srpske republike u «Republika Srpska». Poslanici su zatražili od Predsjedništva, Vlade i Vrhovne komande da definišu GRANICE srpske države u «bivšoj BiH»
16.09.1992.
Stotine islamskih fundamentalista iz Irana i Saudijske Arabije dospjele su proteklih sedmica u Bosnu i bore se na strani bosanskih Muslimana, izvještava britanska televizijska stanica BBC.
18.09.1992.
ARBiH oslobodila Goražde i cijelu teritoriju opštiine. Uspješno izvedenim vojnim operacijama »Krug« i »Drina«, oslobođeno je oko 800 km2 teritorije
Lideri sve tri strane iz BiH učestvuju u radu na ženevskim pregovorima, aliu odbijaju da se medjusobno sretnu.
U hotelu «Kardijal» u Banji Vrućici, konačno su, poslije više odlaganja, održani pregovori sa predstavnicima HVO za srednju Bosnu iz Žepča.
19.09.1992
Radovan Karadžić je izjavio u Palati nacija u Ženevi, gdje predvodi srpsku delegaciju na pregovorima, da bi najbolji način da se zaustavi rat u BH bio poništenje priznanja nezavisnosti BH i priznavanje triju država u okviru te republike.
Savjet bezbjednosti UN je sa 12 glasova za i tri suzdržana (Kina, Indija, Zimbabve) usvojio Rezoluciju 777 kojom se preporučuje Generalnoj skupštini da SRJ uskrati dalje sudjelovanje u njenom radu.
22.09.1992
u kanjonu Une nadomak Grabeža, pripadnici ARBH su izveli uspješnu akciju presrevši vojni kamion sa četnicima, pri čemu su izbacili iz stroja 16, i ranili 6 četnika pripadnika 3.brigade drugog krajiškog korpusa.
23. 09. 1992.
(ponedeljak) oko 18,00 sati srušen je most Županja – Orašje.
“Politika”, 26.09.1991 povodom rušenja mosta:
«Rušenje velikog mosta preko Save između Orašja i Županje, u ponedeljak 23. septembra, naišlo je na iznenađenje i osudu gotovo celog stanovništva severoistočne Bosne, a naročito meštana Orašja. To i ne čudi s obzirom da je most preko Save za meštane Orašja i ovog dela Bosne bio veza sa svetom. Rušenjem mosta, Orašje je odsečeno od glavnih saobraćajnica. Za sada još nema nikakvih zvaničnih informacija šta je uzrokovalo aktiviranje ogromne količine eksploziva koji su hrvatski bojovnici postavili pre nešto više od mesec dana sa svoje strane mosta… Oni koji veruju da je do rušenja mosta doš-lo smišljeno objašnjavaju to mobilisanjem i stacioniranjem, te kretanjem kroz Bijeljinu, Brčko i ove delove Bosne, velikog broja ratnih jedinica JNA. Vrlo je verovatno da se rušenjem mosta htelo da se onemogući eventuali ulazak jedinica JNA preko ovog mosta na teritorij Županje, odnosno Hrvatske «
24.09.1992.
Alija i Franjo, poslije tročasovnog sastanka iza zatvorenih vrata u sjedištu UN u Njujorku, saopštili su da obrazuju zajednički Vojni komitet sa zadatkom da koordinira njihove odbrambene napore, zatraživši i ukidanje embarga na uvoz oružja.
25.09.1992.
kopresjednici Ženevske konferencije Sajrus Vens i lord Dejvid Oven doputovali su u Banja Luku u pratnji Radovana Karadžića koji ih je dočekao u Bosanskoj Gradišci, izjavivši novinarima pred hotelom Bosna da žele da se na licu mjesta uvjere da li u banjalučkom regionu ima etničkih čišćenja.
26.09.1992.
informativna služba banjalučkog korpusa je saopštila da je HV na trebinjskom ratištu ponovo krenula u napade na položaje srpskih jedinica svimm raspoloživim oružjima, pokušavajući se probiti još dalje prema Trebinju.
Radio BH je javio da se sukobi između ARBH i HVO u Novom Travniku zaoštravaju.
27.09.1992.
Srpski izvori objavili da je na njihovoj strani poginulo 50 boraca, a dva puta više ranjeno u trodnevnim žestokim borbama koje se još vode na području srspke opštine Milići.
28.09.1992.
Srpske pobunjeničke snage granatirale groblje u Boljakovom Potoku u Sarajevu za vrijeme sahrane, pri čemu je ubijeno 7 i ranjeno 20 civila.
Radovan Karadžić: «Možda je trebalo i ranije napustiti ideju o Jugoslaviji, pa stvarati savez srpskih država. Da smo prije godinu dana stvarali savez srpskih država, drugačija bi se sada koplja lomila i u Londonu i u Ženevi i u Savjetu bezbjednosti. Ovako smo se našli u rascjepu između zatečenog stanja i realnih potreba srpskog naroda. Jugoslavija je stvorena za zlo srpskog naroda.
U Banja Luci izašao prvi broj lista «Glas srpski», dnevne novine samozvane Republike Srpske.
29.09.1992.
Formiran 2.korpus ARBH sa sjedištem u Tuzli. Tokom rata izrastao je u najveću organizaciono-formacijsku cjelinu ARBH. Prvi komadant Željko Knez, a zatim Sead Delić
Srpski izvori objavili da je poslije napada «muslimanskih ekstremista» iz pravca Srebrenice i Žepe, na području sela Rogosje i Nedirišta, kod Milića, izvučeno 28 ubijenih i masakriranih srpskih civila.
«Svijet mora da sazna da muslimanski fanatici u BH vode «sveti rat» džihad. Ubijaju, kolju, pale žive ljude, siluju srpske djevojčice i žene, na kraju 20.vijeka nabijaju Srbe na kolac» izjavila Biljana Plavšić, član predsjedništva samozvane Republike Srpske.
30.09.1992.
Srpske pobunjeničke snage protjerale više stotina Bošnjaka i Hrvata s Grbavice u Sarajevu, preko mosta «Bratstva i jedinstva» kod hotela Bristol.
Srpski izvori objavljuju da su Srbi sa područja Birača i u istočnoj Bosni i dalje u šoku i boli, nakon što su krajem prošle nedjelje u dva dana muslimanske snage masakrirale više od 60 njihovih sunarodnika, a strahuje se i za sudbinu 50 Srba koji se vode kao nestali.
Informativna služba 2.krajiškog korpusa srpske paravojske objavljuje da je u Bihaću masakrirano 150 Srba, uglavnom civila različite dobi i spola.
Na Palama konstituisano Srpsko Sarajevo a sjedište je u opštini Novo Sarajevo.
U Ženevi se sastali predsjednik SRJ Dobrica Ćosić i Franjo Tuđman i započeli razgovore o otvorenim jugoslovensko-hrvatskim pitanjima. Dogovoren sporazum o povlačenju Vojske Jugoslavije sa Prevlake do 20.okotbra, a cijela oblast će biti demilitarizovana uz raspoređivanje posmatrača UN.
01.10.1992.
ARBH pokreće ofanzivu na brčanskom ratištu i probija srpski koridor koji je na najužem mjestu iznosio svega 4 km. Planirano je da se u borbi za koridor uključi i HV sa lijeve obala Save, trebalo je da HV sa 37 tenkova podrži operaciju ARBH ali se to nije dogodilo. Borci ARBH su probili koridor kod sela Gorice 12.10. i izbili na desnu obalu rijeke Save, te nakon 48 sati čekanja morali su se povući.
U Sarajevu formirana Druga motorizovana brigada. Pod komandom Safeta Zajke je 15.aprila, zbog velikih zasluga u ratu prva ponijela viteško odličje - viteška brigada.
Francuski general Filip Morion imenovan je zvanično na čelo ojačanih snaga UNPROFOR-a.
04.10.1992.
Kopresjednik mirovne konferencije o Jugoslaviji lord Dejvid Oven izjavio je za milanski list «Korijere de la sera» da « Bosna mora biti sastavljena od autonomnih regiona sa većim stepenom nezavisnosti nego što to želi današnja muslimanska vlada u Sarajevu.»
05.10.1992.
Na osnovu odluke RATNIH predsjedništava Bosanskog Petrovca, Bosanske Krupe, Bosanskog Grahova i Bosanskog Novog, u imenima ovih gradova obrisan je pridjev «bosanski» i sada se ti gradovi zovu samo petrovac, Krupa, Grahovo, Novi.
Karadžić je izjavio da će se Srbi povući iz Ženevskih pregovora ukoliko nad BH bude uspostavljena zona zabranjena za letove aviona. Stvaranje suverenih država tri naroda je jedino realno rješenje bosanskog problema – kaže Radovan.
5-7. u Sarajevu žestok napad srpskih pobunjeničkih snaga na liniju odbrane Trg heroja – restoran «11.plavih»
06.10.1992.
Srpske pobunjeničke snage pod komandom pukovnika Slavka Lisice ušle su u Bosanski Brod; tako da se najveći dio Bosanske Posavine našao se pod srpskom okupacijom. Presudnim događajem za tok borbi u Bosanskoj Posavini (ali i šire), smatra se uspostava "srpskog koridora" (26.06.), koji je povezivao Srbiju i okupirana područja Hrvatske. Nakon toga srpske pobunjeničke snage (Vojska Jugoslavije i četnici) osvojile su Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Modriču i Odžak (4.-15.07.), a početkom oktobra hrvatske jedinice napustile su Bosanski Brod i okolinu (kod hrvatskih branitelja ostao je dojam da je izostao jači otpor hrvatskih jedinica u Bosanskoj Posavini); pod nadzorom Hrvata uz rijeku Savu ostao je samo mostobran oko Orašja. Iz osvojenih naselja u BiH (Prijedor, Bosanski Novi, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Banja Luka, Brčko, Bijeljina, Bosanski Šamac i drugih gradova i sela) Srbi su protjerali gotovo sve Hrvate i Bošnjake.
08.10.1992.
Održana prva sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine.
Savjet bezbjednosti UN usvojio dvije rezolucije: prvu, na osnovu koje će biti osnovana komisija za ispitivanje ratnih zločina u BiH; drugu, prema kojoj će snage UNPROFOR preuzeti kontrolu nad teritorijom poslije povlačenja bivše jugo vojske sa Prevlake.
09.10.1992.
Nova rezolucija Savjeta bezbjednosti UN, broj 781: Savjet bezbjednosti UN naredio zabranu svih vojnih letova iznad BiH, osim aviona UN, koja stupa odmah na snagu, s tim da je NATO počeo provoditi tek od 12.aprila.
10.10.1992.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su dom za djecu bez roditeljskog staranja (Dom Ljubica Ivezić) na Bjelavama, Sarajevo, i ubile troje a teško ranile trinaestoro djece.
12.10.1992.
Kod sela Gorice u Bosanskoj Posavini, branitelji Brčkog uspjeli su nakratko presjeći "srpski koridor". Za trajnije presijecanje "koridora" bila je potrebna veća, zajednička akcija hrvatskih jedinica i Armije BiH do koje nije došlo; ipak u Bosanskoj Posavini nisu zabilježeni krvavi hrvatsko-bošnjački sukobi. HVO je držao područje hrvatske općine Ravne-Brčko s legendarnim selom Boderište, koje su zbog pokušaja proširenja "koridora" srpske pobunjeničke
snage neprestano i žestoko napadale.
13.10.1992.
Pod naslovom «Zaustaviti Srbiju, bombardovati Srbiju» New York Times traži od SAD i Zapadnih saveznika da pod okriljem UN, napadnu Srbiju, uključujući prije svega, zračni napad na strategijske ciljeve.
Na posavskom ratištu, odnedavno se bore i dvije muslimanske jedincie iz Bijeljine. «Ovi ljudi su svjesno odlučili da se priključe VRS i na taj način pokažu da su lojalni srpskim vlastima. Oni, kao i ja sam, žive zajedno sa Srbima u Bijeljini, žele tu i ostati i smatraju da im je mjesto u srpskoj vojsci. Muslimani su napravili istorijsku grešku savezom sa Hrvatima i vjerujem da će naš narod zbog toga ispaštati» izjavio je komandir muslimanskih jedinica major Sakib Halilović
14.10.1992.
Karadžić je potvrdio u Ženevi da je ponudio da se svi avioni kojima raspolažu Srbi u BH, prebace u SRJ, kako bi se otklonile nedoumice oko toga da li srpski avioni u BH lete ili ne, odnosno da li krše Rezoluciju Savjeta bezbjednosti.
16.10.1992.
Na povlačenje vojske Jugoslavije sa Prevlake reagovao je Božidar Vučurević, predsjednik SAO Istočna Hercegovina i SO Trebinje koji je taj potez ocjenio kao izdaju srpskih interesa.
17.10.1992.
Na vanrednoj sjednici SO Bosanska Dubica dat je prijedlog da se ovaj grad i opština ubuduće zove Kozarska Dubica, a odbornici su prihvatili većinom glasova.
19-20.10.1992.
List Borba, 19.oktobar 1992. objavluje izjavu Radovana Karadžića, lidera SDS u BiH: " U Sarajevu ima i izrazito srpskih i izrazito hrvatskih i izrazito muslimanskih krajeva. Pominjao sam gradsku organizaciju u vreme Turaka. Mi smo pre rata predlagali Izetbegoviću da organizujemo vlast u Sarajevu po uzoru na Brisel, gde postoji 18 opština, mada i takva teritorijalna podela ne spasava Belgijance, jedne od drugih, od komfrontacija. Grad Sarajevo može da doživi različitu sudbinu. Mi predlažemo da u njemu ne budu nikakve tvrde granice i zidovi, ali da se tačno zna administrativna zona pripadnosti i da se policija muslimanska ne može pojavljivati u srpskim krajevima grada i srpska u muslimanskim krajevima. Predložili smo kombinovane kontrole, u srpskom delu grada: policajac UNPROFOR-a i Srbin, a u muslimanskom delu policajac UNPROFOR-a i muslimanski policajac. Hrvatska enklava se nalazi usred srpske teritorije. Oni se u tom delu dobro slažu i nema sukoba. Tako bismo prihvatili autonomnost u administriranju te hrvatske enklave
Vojska Jugoslavije napustila je Cavtat i Konavle. Tome je prethodio sporazum na britanskoj fregati Avenger (24.09.), koji su potpisali general VJ Pavle Strugar, general David Chranston (za Europsku misiju) i general HV Janko Bobetko, te dogovor Tuđman - Ćosić u Ženevi (30.09.).
20-21.10.1992.
Hrvatska vojska izvršila je desant na Cavtat i spriječila da jedinice postrojbe iz Hercegovine preuzmu okolne dominantne položaje, koje je napustila Vojska Jugoslavije.
21.10.1992.
Formiran Peti korpus Armije RBiH. Ratni Komandanti korpusa – Ramiz Dreković i Atif Dudaković
22.-26.10.1992.
Hrvatska vojska izbila je na granicu Hrvatske prema Crnoj Gori i Hercegovini, čime je najjužniji dio Hrvatske oslobođen (akcija Oslobađanje Konavala). Status hrvatske Prevlake, na koju su došli promatrači UN-a, nije riješen; hrvatska strana problem razgraničenja s Crnom Gorom (odnosno SRJ) smatra sigurnosnim, a ne teritorijalnim pitanjem.
Uspješno izvedenom vojnom akcijom Vlaštica HV uspostavljene su nove odbrambene linije u zaleđu Dubrovnika. Jedinice Južnog bojišta izvršile su zadatak dobiven 10.04. 1992. (prijavak generala J. Bobetka hrvatskom predsjedniku F. Tuđmanu, 29.10. na smotri hrvatskih postrojbi koje su izvojevale pobjedu na Južnom bojištu)
S obzirom na to da su hrvatski vojnici držali dominantne kote prema Trebinju (5 km zračne linije od Trebinja), ulazak hrvatskih postrojbi u taj grad ovisio je samo o političkoj odluci. Od 27.04.'92., zaključno sa 26.10.'92., koliko je HV bila u ofanzivnim akcijama na Južnom bojištu, oslobođeno je 1210 km2 kopnene površine Hrvatske (i 1080 km2 morske).
24.10.1992.
Sukobi između HVO I ARBH poslije Viteza, Novog Travnika eskaliraju i u Hercegovini, posebno u dolini Neretve, gdje se vode borbe u posljedna dva dana u opštinama Prozor, Jablanica i Konjic.
25.10.1992.
Izbija prvi veliki sukob izmedju ARBiH i HVO-a, kada postrojbe HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom ARBiH, i zauzimaju ga.
26.10.1992.
Glavni odbor HDZ BH na v.d. predsjednika HDZ-a postavlja Matu Bobana, a umjesto dosadašnjeg predsjednika Miljenka Brkića koji je dao ostavku. Isto tako opozvan je Stjepan Kljujić kao član Predsjedništva BH a izabran Miro Lasić.
27.10.1992.
Specijalni izvjestitelj za ljudska prava za podrucje bivše Jugoslavije Tadeuš Mazovjecki zatražio da se definiše pojam tzv. sigurnosnih zona na teritoriji BiH, zbog sve većeg krize s izbjeglicama.
Vens i Oven predlažu Nacrt ustava za Bosnu kao decentralizovanu državu sa 7 ili 10 autonomnih provincija. Centralna vlada bi imala odgovornost za spoljne poslove, odbranu države, međunarodnu trgovinu, takse za potrebe centralne vlasti;
obrazovanje, kulturne institucije, programi radija i niz drugih pitanja bili bi u nadležnosti provincija. Srbi odbijaju prijedlog tražeći striktnu etničku podjelu Republike.
29-30.10.1992.
Srpska pobunjenička vojska okupirala Jajce. Predstavnici HVO-a optužili su ARBH za sprečavanje dolaska pojačanja gradu, a ARBH optužili su HVO za ubistva i protjerivanje Bošnjaka iz Prozora (25.10.). Već u avgustu 1992. zabilježen je sukob između Armije BiH i HVO-a u sarajevskim naseljima Otes i Stup (naseljen uglavnom Hrvatima), a u oktobru su počeli incidenti i sukobi u Travniku, Vitezu, Novom Travniku, Gornjem Vakufu (Uskoplju), Prozoru; hrvatsko-bošnjački sukobi olakšali su Srbima osvajanje BiH.
Alija je uputio pismo Tuđmanu u kojem ga moli da se založi za okončanje napada hrvatskih snaga na muslimanske snage u BH, da se u hrvatskoj štampi zaustavi propagandni rat, što je zajedno ocjenio kao «sistematsku destrukciju BH»
30.10.1992.
U selu Boljkovica (zvornička općina) pri pokušaju uspostave koridora prema Srebrenici poginuo je Hajrudin Mešić komandant 1. slavne teočanske brigade.
31.10.1992.
Karadžić :»Nećemo dovoditi u pitanje nastavak rada Ženevske konferencije, ali je ponuđeni Nacrt ustavnog uređenja BH kao države sa 7 ili 9 regija za nas NEPRIHVATLJIV, jer negira državnost nacionalnih zajednica»
Srbi su u Prijedoru donijeli Deklaraciju o suradnji i težnjama za ujedinjenje Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Pod svojim nadzorom srpske pobunjeničke snage držale su otprilike 70 % teritorija BiH. Najveći dio izbjeglica i prognanika iz BiH prihvatila je Republika Hrvatska - više od 400.000 osoba, pa je u RH tada bilo ukupno oko 700.000 izbjeglih i prognanih osoba.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#8 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
01.11.1992.
U Goraždu formirana Istočnobosanska operativna grupa, kao pretpostavljena komanda svim brigadama na istočnobosanskom ratištu
U Zagrebu je održan sastanak Tuđman - Izetbegović o provedbi Sporazuma o saradnji i prijateljstvu RH i BiH te o prekidu sukoba između HVO-a i Armije BiH.
02.11.1992.
Hrvatska je darovala Tuzli i njezinim braniteljima veliku ratnu bolnicu (tada najveću u BiH).
04.11.1992.
Guverner Arkanzasa, kandidat Demokratske stranke Bil Klinton postao je novi predsjednik SAD.
05.11.1992.
Frans pres javlja da za Karadžića, koji je spreman da ustupi dio od 70% teritorije BH koju kontrolišu njegove snage, buduća srpska država treba da po mogućnosti bude geografski objedinjena. On predlaže da BH bude demilitarizovana i da ubuduće manjine uživaju međunarodne garancije. Frans pres podsjeća da se Vens i Oven zalažu za BH kao centralnu multinacionalnu državu, sa ograničenim ovlaštenjima sa 7 do 70 autonomnih provincija, bez obzira na etnički sastav.
07.11.1992.
U Ženevi, na konferenciji o BiH, Radovan Karadžić izjavio da će zbog pritiska međunarodne zajednice za sada odustati od traženja posebne države, ali da i dalje ostaje sa zahtjevima za velikom autonomijom i podjeli BiH na pet oblasti.
Više njemačkih listova objavluje izvještaj Franc presa iz Teherana o «naoružavanju mudžahedina za borbu u Bosni». U Iranu se tvdi da Zapad podržava Srbe, dok Iran brani svetu stvar nedužnih muslimana.
Stjepan Kljujić podnio ostavku na dužnost člana Predsjedništva , a na zahtjev HDZ-a, kako je Kljujić saopštio.
08.11.1992.
Srpski izvori objavljuju da je koridor u Posavini ponovo zatvoren na dijelu od Crkvina do Brčkog zbog snažne ofanzive muslimanskohrvatskih snaga.
Turski lovci-bombarderi trebali su još u avgustu da bombarduju srpske aerodrome i unište srpsku avijaciju u Bosni, navodi turski list «Hurijet». Turski avioni i piloti uvježbavali su takav napad jer je Ankara taj plan predložila Savjetu bezbjednosti UN.
10.11.1992.
Tri zaraćene strane u BH su potpisale u Beogradu sporazum o prekidu vatre koji stupa na snagu 12.novembra iza ponoći.
Savjet bezbjednosti UN usvojio je novu Rezoluciju 786 o zabrani vojnih letova nad BH, kojom se pooštrava nadzor njene primjene.
Predsjedništvo BH je usvojilo ostavku Stjepan Kljujića i predsjednika Vlade Jure Pelivana, a za novog predsjednika Vlade izabran je na prijdlog HDZ-a, Mile Akmačić.
12.11.1992.
U Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i predsjednika kriznih štabova Travničke regionalne zajednice. U cilju realizacije zajedničke hrvatske države, dvije regionalne zajednice zatražile su formuliranje pravnih i političkih akata, među kojima proglašenje Hrvatske banovine u BiH i provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj, kao prve faze na putu rješenja hrvatskog pitanja u BiH. Na sastanku, kojim je predsjedavao Mate Boban, konstatovano je da dio vođstva HDZ-a još uvijek podržava »nepostojeću« suverenu Bosnu i Hercegovinu u kojoj bi Hrvatski narod »bio osuđen na genocid i povijesni nestanak«. Predstavnici hrvatskih regionalnih zajednica također su donijeli zaključak o vojnoj pripremi za sukobe sa »svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti proces stvaranja slobodne hrvatske države«.
14.11.1992.
Prema tvrdnji Karadžića, koju je iznio u ženevi Rojtersu, Hrvatska u BH ima 38 brigada, sa oko 70.000 vojnika.
15.11.1992.
U duhu političkih odluka Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice HVO uz podršku Hrvatske vojske zavodi potpunu blokadu područja koje kontroliše ARBiH. Blokada traje sve do kraja marta 1994 godine. Na taj način spriječen je svaki pokušaj dopremanja naoružanja, municije i opreme ARBiH.
Jedinice 30.divizije i OG Vlašić srpske pobunjeničke vojske sastale su se nedaleko od Turbeta i ozvaničile stavljanje pod kontrolu cjelokupne teritorije od Jajca do Travnika, a put dolinom Ugra ponovo je u upotrebi nakon 6 mjeseci.
Alija je ponovio zahtjev za ukidanje embarga UN na uvoz oružja, javlja Rojters. «Vi ste nas napustili, ali mi nismo sami. Tražit ćemo pomoć od onih koji su spremni da nam je daju» kaže Alija u pismu Vensu, očigledno misleći na islamske zemlje koje se zalažu za davanje podrške BH.
16.11.1992.
Savjet bezbjednosti UN usvojio je novu rezoluciju 787 u kojoj su sadržane mjere za jačanje režima sankcija prema SR Jugoslaviji.
17.11.1992.
Formiran Četvrti korpus ARBiH sa sjedištem u Mostaru. Za komandanta korpusa postavljen je Arif Pašalić.
U Zenici je osnovana 7. muslimanska brigada u koju su ušli "borci za vjeru" (mudžahedini), među kojima je bio velik broj muslimanskih dobrovoljaca i fanatika iz stranih zemalja. Za komandanta postavljen Halil Brzina.
19.11.1992.
Srbi su zvanično podnijeli Ženevskoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji nacrt novog Ustava u kome se predlaže stvaranje unije 3 nacionalne države u okviru postojećih granica BH.
Odlukom odbornika SO Bosanski Novi je dobio novo ime - Novi Grad. Takođe je i naselje Bosanska Kostajnica preimenovano u Srpska Kostajnica.
20.11.1992.
General Janko Bobetko imenovan je za načelnika Glavnoga stožera HV-a (na toj dužnosti ostao je do 15.07. '95.).
22.11.1992.
Atlanska eskadrila u Jadranu počinje operaciju na provođenju rezolucije Savjeta bezbjednosti UN 787 kojom se pooštrava primjena trgovinskog embarga protiv SRJ.
23.11.1992.
Ratko Mladić: «Strana vojna intervencija na prostoru bivše BH bila ni velika avantura i značila bi katastrofu širih razmjera» Ratni zločinac je dalje dodao da se ne boji vojne intervencije i d aoni koji žele «mogu doći u bivšu BH, lai je pitanje kako će iz nje otići»
24.11.1992.
Srpske snage granatirale Mojmilo, Sarajevo. Ubijeno je 5 a ranjeno 9 civila.
Predstavnici srpske pobunjeničke vojske postigli su sporazum sa specijalni izaslanikom Tuđmana, Antunom Tusom o prekidu neprijateljstava u sjevernoj Bosni i povlačenju HV sa tog područja, kojim se Hrvatska obavezala da će do 28.11. iz Posavine, odnosno iz Orašja i sela Donje Mahale, Tomsa i Domaljevca povući 111. i 122. brigadu ZNG.
28.11.1992.
Karadžić: “Hrvati, za razliku od Muslimana, imaju različito shvatanje. Oni žele svoju zemlju u Bosni kao i mi. Muslimani, međutim, žele da očuvaju Bosnu kao unitarnu muslimansku zemlju, što je nemoguće»
01.12.1992.
Formiran Treći korpus ARBiH sa sjedištem u Zenici. Korpus je objedinjavao 14 brigada i veliki broj samostalnih jedinica. Komadant korpusa Sakib Mahmuljin.
Snage pobunjenih bosanskih Srba vrše snažan tenkovsko-pješadijski napad na Sarajevsko naselje Sokolje. ARBiH odbija napad nanoseći srpskim snagama značajne gubitke. Tom prilikom uništeno je nekoliko tenkova i oklopnih transportera.
02.12.1992.
Islamske zemlje su pozvale, na kraju dvodnevnog sastanka u Džedi, međunarodnu zajednicu da upotirjebi silu ptoriv Srbije i Crne Gore i da dozvoli bosasnkim muslimanima da se naoružaju u cilju samoodbrane.
«Butros Gali niti šta zna, niti šta radi, niti dozvoljava da se nešto učini» izjavljuje Alija u Džedi, u razgovoru sa novinarom lista «ABC» upozoravajući Galija da jednom shvati da Srbi bombarduju Sarajevo, a ne Beograd. Alija dalje kritikuje i «Zapad, Evropu, Francusku i iznad svega Veliku Britaniju.» London i Pariz» kaže Alija « a prije svega London, koče bilo kakvu intervenciju u Bosni. Ne znam zašto, ali to je realnost». Alija dalje navodi da ima apsolutnu podršku islamskog svijeta i da se nada da će sada embargo na isporuke oružja biti ukunit.
Vens i Oven u razgovorima s ministrima pedesetočlane organizacije islamske konferencije izjavili da nema šanse za upotrebu vojne sile protiv Srba niti ukidanja embarga na uvoz oružja.
04.12.1992.
Srpske pobunjeničke snage zauzimaju Otes. Počinje neuspješna vojna akcija ARBH za deblokadu Sarajeva pod kodnim nazivom “Koverat”
07.12.1992.
Postrojbe HVO-a i Armije BiH nanijele su teške gubitke srpskim pobunjeničkim jedinicama kod Teslića.
Slobodan Milošević, na sjednici Vlade: "Ekonomska blokada Jugoslavije neće dovesti do propasti, samo će se ubrzati prestruktuiranje i racionalizaciju u našoj privredi. Taj proces je pre ili kasnije morao doći". (...) Uveren sam da sankcije neće moći da traju još dugo. Najširi slojevi stanovništva su ispoljili visoku patriotsku svest u shvatanju neopravdanog pritiska koji se vrši na Srbiju. Ovako reagovanje na medjunarodne pritiske učvršćuje nas u uverenju da ćemo lakše prebroditi teškoće. Takav izazov ne dogadja se Srbiji prvi put u njuenoj istoriji".
08.12.1992.
ARBiH oslobađa kotu Vis, a potom i kotu Golo Brdo, strateški važne tačke na platou Žuč sjeverozapadno od Sarajeva. Plato Žuč smješten je između Sarajeva i Vogošće. Vogošća, koja je okupirana na početku rata, bila je snažno uporište vojske pobunjenih Srba.. S dominantih kota na platou Žuč artiljerija vojske pobunjenih Srba svakodnevno je tukla vojne, a neselektivno i civilne ciljeve, pretežno urbano područje Sarajeva. Do kraja 1992 i početkom 1993 godine ARBiH postepeno je ovladala strateškim kotama i većim dijelom platoa potisnuvši jedinice vojske pobunjenih Srba prema Vogošći. Na platou Žuč tokom rata vođene su izuzetno teške bitke sa velikim gubicima na obje strane fronta. Na položaje ARBiH na Žuči, u većini slučajeva na kote Vis, Golo Brdo kao i kotu 850, tokom velikih ofanziva, vojska pobunjenih Srba je dnevno ispaljivala i do 4000 granata iz artiljerijskih oruđa različitog kalibra. Borbe na ovom dijelu ratišta vođene su u zonama odgovornosti Prve slavne i Druge viteške motorizovane brigade ARBiH. Zanimljiv je podatak da je u redovima ARBiH na ovom dijelu ratišta bilo dosta vojnika srpske nacionalnosti. Među njima je bio i tenkista Slaviša Šućur koji je prilikom jedne od bitaka za tvornicu Pretis južno od Vogošće, djelujući iz tenka T-55 postigao 44 direktna pogotka u ciljeve. Šućur je dobitnik odlikovanja ARBiH »Zlatni ljiljan«. Vremenom je broj boraca srpske nacionalnosti u redovima ARBiH na ovom dijelu ratišta opao. U nekoliko navrata zabilježeni su slučajevi dezerterstva, pa i izdaje.
09.12.1992.
Karadžić je izjavio u Palati nacija u Ženevi da će do Božića srpska strana objaviti kraj rata. Na konferenciji za novinare je precizirao da se ne radi o prekidu svih ratnih dejstava.
11.12.1992.
Srpska televizija s Pala, "Srna", vrši stalni pritisak na Srbe u Sarajevu da se iseljavaju.
List Politika,11.decembar1992: Pismo Radovana Karadžića Sadati Ogati i Korneliju Samarugi: "Evakuacija Sarajeva je jedini način da se spase 380.000 napaćenih stanovnika tog grada. (... ) Takve akcije su hitno potrebne. One više ne mogu da zavise od postizanja konačnog političkog rešenja za bivšu Bosnu i Hercegovinu (... ) evakuacija ne može i ne sme da zavisi od prethodne demilitarizacije izvesnih zona, posebno od demilitarizacije Sarajeva"
13.12.1992.
Jadranko Prlić, predsjednik HVO HZ HB: “Vlast bivše RBH ne funkcioniše i zbog svoje nesposobnosti glavni je krivac za rat u BH. Hrvati od te vlasti nisu dobili nijedan čaj, niti su imali ikakve druge pomoći. Ne samo da nam nije pomagala, nego nam je u početku rata i odmagala. Imamo dokumenat da je protiv nekih naših pripadnika podignuta optužnica zbog saradnje sa HVO, kao da je HVO strano tijelo. BH je priznata kao država koja tek treba da nastane, pa je povratak na stanje prije rata nerealan. Unitarna građanska BH je nemoguća i samostalnost Herceg Bosne je jedina opcija za hrvatski narod, jer bi Hrvati bez definisanja teritorije hrvatskog naroda izgubili konstitutivnost.“
14.12.1992.
Snage pobunjenih bosanskih Srba pokreću ofanzivu na slobodne brčanske teritorije i probijaju linije odbrane ARBiH u rejonu Donjeg Rahića, južno od Brčkog. Tako se razvila bitka kojom su srpske snage osujetile pripreme ARBiH za presjecanje tzv. brčanskog koridora koji je spajao istočne i zapadne teritorije BiH pod srpskom kontrolom.
Iz logora Manjača, kod Banja Luke otpušteno 1.008 zarobljenika, svih bošnjačke nacionalnosti.
Srpski izvori su objavili da su u selima Bjelovar, Sikirići i Voljevica, opština Bratunac, pripadnici muslimanskih snaga ubili 59 civila, ugalvnom žena, djece i starijih lica i ranili 71 osobu.
16.12.1992.
Ministri spoljnih poslova iz 29 zemalja sreću se u Ženevi da bi raspravljali o bosanskoj krizi. Američki šef diplomatije Lorens Iglberger imenovao Karadžića i Mladića kao ratne zločince.
17.12.1992.
Visoki komesar UNHCR-a Sadako Ogata, u pismu generalnom sekretaru UN-a naglasila da bi sigurnost za ugrožena područja BiH trebalo obezbjediti na licu mjesta i to rasporedom mirovnih snaga koje bi pružale zaštitu proganjanim grupacijama.
Puštanjem oko 420 logoraša, vlasti samozvane Republike Srpske su definitivno zatvorile logor Manjača.
Vojislav Šešelj, predsednik SRS: Na pitanje da li je opsada sarajeva ratni zločin, Šešelj je odgovorio:"Nije. To je opsada jednog grada. kako to moze biti ratni zlocin. Kriv je koji je dozvolio da Sarajevo postane ratna tvrdjava."
18.12.1992.
U Ženevi završena ministarska konferencija o bivšoj Jugoslaviji. Lawrence Eagleburger izjavio: Milošević i Karadžić sistematski krše dogovore koje su sami potpisali; založio se za kažnjavanje svih ratnih zločinaca imenujući neke od njih; predložio da Savjet bezbjednosti UN preispita odluku o embargu na oružje BiH; mora se izvršiti pritisak da se otvore putevi humanitarne pomoći; pojačati napore da se spriječi širenje rata, posebno na Kosovu; pojačati sankcije kako bi se što prije zaustavio rat
19.12.1992
Lord Dajvid Oven upozorio je Bošnjake da se ne nadaju stranoj vojnoj intervenciji.
20.12.1992.
Navodeći kao izgovor ratno stanje SDA je odbila zamjenu A. Izetbegovića na mjestu predsjednika Predsjedništva BiH; prema Ustavu BiH predsjednik je u narednom razdoblju trebao biti Hrvat, no Izetbegović je ostao predsjednik do kraja rata
23.12.1992.
U Sarajevu je održana sjednica Predsjedništva RBH gdje je kao novi član postavljen Miro Lazić, na prijedlog HDZ-a, a umjesto odbjeglog Nenada Kecmanovića, kao predstavnik Srba izabrana Tatjana Grujić-Mijatović. Za predsjednika Skupštine RBH izabran je Miro Lazović.
24.12.1992.
Velika Britanija, uz podršku Francuske, ne prihvata američki zahtjev da se srpskoj pobunjeničkoj strani u BH uputi ultimatum da u određenom roku obustavi sve letove iznad BH.
25.12.1992.
Milošević će i dalje biti predsjednik Srbije jer je prema konačnim rezultatima na vanrednim izborima 20. decembra osvojio najviše glasova 56,23% ili 2.515.047 birača.
Milošević je u intervju CNN izjavio da ne vjeruje da bi iko mogao da izvrši takav kriminalni akt kao što je bombardovanje Srbije koja, kako je podsjetio, i prema izjavama posmatrača UN, nema ni jednog jedinog vojnika na teritoriji BH.
28.12.1992.
U Ženevi počela mirovna konferencija o bivšoj Jugoslaviji
List Politika objavluje intervju Momčila Krajišnika, predsednik Skupštine Republike Srpske: "Sve ćemo učiniti za prestanak agonije u sarajevskom paklu.
(...) Osećamo moralnu obavezu da oslobodimo Srbe iz onog dela Sarajeva koje se nalazi pod muslimanskom kontrolom. Koliko god se mi trudili, još najveći deo srpskog naroda, a svijet pogotovu, nije shvatio da je riječ o paklu. Mi nećemo ponoviti grešku iz Drugog svjetskog rata kada oslobađanje zatočenika u Jasenovcu nije ni pokušano.
U ekskluzivnom razgovoru za "Politiku" on je naglasio da će srpska strana učiniti sve da se spasavanje sarajevskih Srba, kojih po ovdašnjim procenama sada ima do 60.000, izvede mirno, što je potvrda opredeljenja za političke razgovore do konačnog rešenja.
(... ) Više od 90 odsto Srba bi pobeglo iz tog grada glavom bez obzira. Učinio bi to isto i ogroman broj muslimanskog življa.
(...) Hrvata je u Sarajevu pre rata bilo malo pa se može reći da nisu ni blizu zainteresovani za evakuaciju kao mi. Iako podržavaju naš plan, nisu toliko rezolutni. Nama, međutim, ne ostaje mnogo manevarskog prostora: bitku za taj narod dole moramo dobiti.
(...) Ako se mirnim putem ne uspe, onda će svetska zajednica morati da shvati sa kim ima posla i koga nekritički podržava. A mi ćemo, radi spasavanja naših ljudi, morati da se oslonimo na druga sredstva.
(... ) Sve što nam se do sada događalo, kaže M. Krajišnik, ukazuje da nikakav sporazum sa muslimanima nije bio poštovan. Uvek su ga oni kršili, i to će činiti sve dok njihovi moćni zaštitnici ne shvate da rat tako može da traje beskrajno.
(... ) Na razvalinama BiH već je konstituisana srpska država. Čitav taj poduhvat izveden je u tri faze, od formiranja pravosudnih organa, stvorena je vojska, donose se i sprovode zakoni. U toku je treća faza radi zaokruživanja sistema zdravstva, školstva (uključujući i univerzitet), biblioteka, pozorišta...
(... ) Od svega, najbitnije je učvršćivanje centralne vlasti i izgradnja jedinstva našeg naroda (... ) U našim jedinicama bore se, rame uz rame, ateisti i vernici, radnici i seljaci i nikom ne smeta određeno stranačko opredeljenje."
29.12.1992.
Sabor je izglasao Zakon o područjima županija, gradova i općina; Hrvatska je podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb, koji ima status županije te 69 gradova, 418 općina i 2 kotara.
Krajem 1992. general A. Tus predlagao je (uz sporazum s bošnjačko-muslimanskim vodstvom) pokretanje vojne operacije protiv srpskih postrojbi u Bosanskoj Posavini i zapadnoj Bosni, ali takav plan nije odobren.
Planovi i namjere JNA
Ovladati teritorijem Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerojatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opšti napad na četiri glavna pravca:
1. Sarajevo
Cilj JNA bio je ovladati gradom i zauzeti republičke institucije. Srpske paravojne formacije počele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presjeku napola. Istodobno, u gradu su počeli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize života. Patriotska liga i više drugih grupa su odgovorile podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela očistiti jezgro grada i uspostaviti unutrašnje komunikacije. Kako je JNA djelomično izašla na ranije pripremljene položaje u okolini grada, počela su neselektivna djelovanja artiljerijskim oruđima po samome gradu. Sefer Halilović, zapovjednik Glavnog Štaba AR BiH, je u avgustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva "na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oruđa svih mogućih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova" (Latic,1997a.:13).
Jedinice JNA su 5. maja 1991. godine u prodoru pokušale zauzeti centar grada i zgradu Predsjedništva RBiH, ali su u žestokom okršaju odbačene. Istog poslijepodneva dolazi do opkoljavanja zgrade Zapovjedništva JNA i zarobljavanja predsjednika Izetbegovića na sarajevskom aerodromu. Njegova razmjena za generala Kukanjca i slobodan izlaz JNA iz Sarajeva uslijedili su sljedećega dana, nakon pregovora. Za vrijeme Izetbegovićeva zarobljeništva, došlo je do pokušaja preuzimanja vlasti od strane Fikreta Abdića, tada člana Predsjedništva RBiH. Abdić je onemogućen u svom naumu, nakon čega se on povlači u Cazinsku krajinu. Linije oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrašnji prsten opsade) do kraja “rata”.
2. Podrinje
Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandžaka i etničko čisćenje bošnjackog stanovništva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foče. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istočnoj Hercegovini živi pretežno srpsko stanovništvo, tako da južno od Foče nije bilo značajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Višegrad i Foču, dok su se Srebrenica i Goražde odbranili i potkraj ljeta lokalna snage AR BiH uspjele su osloboditi značajan teritorij i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na državnu granicu.
3. Posavina
Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i područjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su već nadzirali Srbi (banjalučka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angažiraju se krupni oklopno-mehanizovani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaže Hrvatska vojska, uz pružanje logistike na pravcu djelovanja i sudjelujući i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspjesno izvršenje takvih operacija, politički argument je presudio i došlo je do povlačenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon čega je uslijedilo i srpsko zauzeće toga dijela BiH.
Južni dio Posavine (Gradačac, Brčko) pod nadzorom je AR BIH. Ljeto 1992. prošlo je u žestokim ofenzivama i protuofenzivama, no krajnji rezultat je za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja.
U maju su zauzeli Bosanski Šamac (4.5.1992.) i Brčko (7.5.1992.).
U junu su zauzeli Derventu (7.7.1992.), Modriču (10.7.1992.) i Odžak (13.7.1992.),
a konačni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskim zauzećem Bosanskog Broda.
U razdobljima izmedju srpskih ofenziva slijedile su protuofenzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doći do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene političkim direktivama. AR BiH zabilježila je uspjeh odbranom Gradačca, a manje je poznat podatak da su snage AR BiH do 1993. godine držale liniju u predgrađima Brckoga na priblližno kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se održala samo enklava kod Orašja, gdje se lokalno vođstvo usprotivilo odluci o povlačenju.
4. Hercegovina
U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac - Ćapljina - Metković ovladati istočnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofenzivi (24 -28.4.1992.) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istočno od Stoca. U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Oslobođenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo združenim djelovanjem može postići uspjeh. Arif Pašalić, lokalni zapovjednik ARBiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo "340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-as, uz kvalitetnu artiljerijsku podršku HVO-a" (Latic,1997a.:15). Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i srednjoj Hercegovini, počinju brojni incidenti, počevši od ubistva generala HOS-a Blaža Kraljevića (iz vlastitih redova), koji ce završiti sukobom ARBiH i HVO-a.
U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992.godine, uspostavlja se linija djelovanja koja se do kraja 1994. godine neće bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontrolira oko 70 posto teritorija, Sefer Halilović navodi da su ARBiH i HVO od aprila do septembra 1992.godine oslobodili 58 posto državnog teritorija (Halilovic,1997.:121). Tačni podaci nisu utvrđeni. Najkvalitetniji dio teritorija pod nadzorom VRS-a bila je banjlučko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim središtima. Područje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska "crna rupa" BiH, bez dovoljno domicilnog stanovništva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je značajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, no protjerivanjem većinskoga bošnjačkog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istočna Bosna i istočna Hercegovina su brdsko-šumski i kraski krajevi, također rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzećem najvećeg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla značajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.
Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu - brzom zauzimanju teritorija BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv.Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prešle u strategijsku defenzivu koja će trajati do kraja rata.
Snage odbrane BiH uspjele su odbraniti ključne dijelove teritorija Republike - industrijske i urbane centre - no, nisu uspjele riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija te pitanje zajedničkog zapovjedništva i usklađivanja ratnih ciljeva AR BiH i HVO-a.
Armija BiH je do avgusta 1992.godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveći problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je rečeno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripada HZ HB, na teritoriju pod kontrolom AR BiH jedinice HVO-a su prihvaćene kao dio oružanih snaga BiH. Prema navodima oficira AR BiH, HVO je od početka rata zaustavljao konvoje s oružjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog komandovanja koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bit ce izražen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi mogući tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Nakon pada Bosanskog Broda, izbija prvi veliki sukob izmedju AR BiH i HVO-a, 25. 10. 1992., kada postrojbe HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom AR BiH, i zauzimaju ga. Nekoliko dana kasnije, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veći teritorijalni dobitak do 1995. godine. Zauzimanjem Prozora od strane HVO-a i Jajca od strane VRS-a otvara se problem bosnjačko-hrvatskih odnosa koji se, nakon intenzivne političke pripreme, pretvara u rat.
4. Suprotstavljene snage
Formalno, odbrambene snage Bosne i Hercegovine prije proglasenje nezavisnosti bili su republički MUP, TO i JNA u sklopu sastava odbrane SFRJ. Bosansko hercegovački TO je na papiru predstavljao jaku vojnu formaciju.
TABLICA 1:
Formacijski sastav bosanskohercegovačke TO:
Vrsta jedinice Broj jedinica - ukupno ljudi
Republički Štab TO 1 – 1.300 Glavni Štab TO 1 - 500
Okruzni Štab TO 9 – 4.050
Opštinski Štab TO 109 – 28.340
Brigada TO 26 - 46. 800
Odred TO 13 – 1.456
Odred TO 29 - 11.223
Odred TO 67 – 33. 299
Divizion PZO 5 – 1.650
Pontonska brigada 8 – 1.120
Jedinica lakih minobacača 9 - 783
UKUPNO jedinica 277 - ljudi 130 521 Izvor: Muslimović (1995:28)
Oduzimanjem naoružanja od strane JNA, TO je izgubio svoju snagu i nije mogao ispuniti svoju funkciju suprotstavljanja agresiji. Dio TO-a se ipak naoružao. Riječ je o jedinicama pod kontrolom SDS-a koje su oružje dobile od JNA. Tako su jedine jedinice koje su dobile oružje namijenjene odbrani suvereniteta Republike bile upravo one koje su ga rušile. Uz njih, stvorene su paravojnih formacija na nacionalnoj osnovi. Najpoznatije medju njima su bosnjačke, Bosna i Patriotska liga, te hrvatske Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Hrvatske odbrambene snage (HOS). Uz njih, svoje snage organizovali su i Srbi, no kod njih je identifikacija otežana. Naime, s obzirom na intenzivnu suradnju s JNA, SDS je svoje jedinice organizovao kroz mobilizaciju rezervista JNA, iz Srbije su "uvezene" Arkanova Srpska garda i Šešeljev Srpski četnički pokret, zabilježena su djelovanja Belih orlova, a prilikom preuzimanja vlasti u Banja Luci pojavile su se Srpske odbrambene snage. Samozvane srpske opštine također su imale svoje jedinice. U svom šarenilu srpskih paravojnih snaga i jedinica kao konstanta izdvaja se suradnja s JNA, koji je bio njihov logistički centar.
O suradnji JNA i srpskih paravojnih formacija Kadijević navodi: Posto napori JNA da i muslimanski dio rukovodstva BiH usmjeri ka novoj jugoslavenskoj državi onih jugoslavenskih naroda koji to zaista hoće nisu urodili plodom, to smo se mi morali orijentisati na saradnju sa predstavnicima srpskog naroda i sa srpskim narodom u cjelini, nikada ne zatvarajući vrata za saradnju i sa ostalima , makar pojedincima koji su za novu Jugoslaviju. Time smo obezbijedili da za vrijeme rata u Hrvatskoj vršimo manevre i pokrete snagama JNA preko BiH, što je za JNA bilo od vitalnog značaja. Ti “manevri i pokreti” su vršeni sa poteskoćama, ponegdje su i ometani, ali nigdje sasvim zaustavljeni. To nam je takođe, omogućilo da mobilizacija u srpskim dijelovima BiH bude vrlo uspješna. Na taj način smo, barem donekle, ublazili probleme u JNA, izazvane neuspjehom mobilizacije u drugim dijelovima zemlje (tj.u Srbiji,Op.Aut.), (Kadijevic,1993:147).
Potreba Bošnjaka i Hrvata da uz postojeće legalne strukture odbrane organizuju i dodatne paravojne formacije ukazuje na nepovjerenje prema tim institucijama, vjerojatni strah od nemogućnosti očuvanja tajnosti priprema i zebnju od "sveprisutne" vojne kontraobavještajne službe (KOS-a). Iako je razumljiva nakana da se stvore nove, sigurne institucije, takvo sto je bilo moguće u malim razmjerima i u ilegalnim uslovima.
Prva prava vojna odbrambena struktura bio je ipak rezervni sastav MUP-a kojemu su pristupali i Bosnjaci i Hrvati. Otpočinjanjem rata rezervni sastav MUP-a potčinjen je TO-u BiH, a aktiviran je i mobilizacijski sustav TO-a, koji je bio pod različitim nazivima, ali je bio osnova stvaranja vojske. Tako je u BiH ponovljen postupak primijenjen u Hrvatskoj, gdje je MUP također činio osnovu stvaranja vojske, a kako ZNG-a nije mogao samostalno iznijeti teret rata, također je aktiviran mobilizacijski sastav TO-a, na osnovi kojeg je stvorena ratna vojska koja je i odbranila Hrvatsku.
4.1. JNA
Ukupna snaga JNA sredinom 1991. godine procijenjena je na 165.600 ljudi, od toga 40.000 oficira. U rezervi je bilo priblizno 500.000 ljudi. Na papiru, snaga Teritorijalne odbrane SFRJ, kao druge komponente OS SFRJ, iznosila je 1,5 miliona ljudi. Organizacijski, JNA je bio rasporedjena u 3 vojne oblasti, Vojnopomorsku oblast (Split) i Komanda RZ i PZO (Zemun).
1.vojna oblast (Komanda u Beogradu) pokrivala je teritorij Vojvodine, zapadne Srbije i istočne BiH (istocno od rijeka Bosne i Neretve). U njezinom sastavu bili su:
1. (beogradski),
4. (sarajevski),
12.(novosadski),
17.(tuzlanski),
24.(kragujevački) i
37.(uzički) korpus - ukupno 90.000 vojnika.
3. vojna oblast (zapovjedništvo u Skoplju) pokrivala je teritorij Makedonije, Crne Gore, istočne Srbije i Kosova. U njezinom sastavu bili su:
2. (titogradski),
21.(niški),
41.(bitoljski),
42.(kumanovski) i
52.(prištinski) korpus - ukupno 60.000 vojnika.
5. vojna oblast (Komanda u Zagrebu) pokrivala je teritorij Slovenije, Hrvatske (izuzimajući obalu i zaleđe) i zapadne Bosne. U njezinom sastavu bili su:
5.(banjalučki),
10. (zagrebački),
13. (riječki),
14. (ljubljanski),
31. (mariborski) i
32. (varaždinski) korpus.
Vojnopomorska oblast nadzirala je najveći dio bivše savezne ratne mornarice i 20 - 22.000 vojnika bili su raspoređeni u priobalnom području. Većina jedinica bila je pod komandom 9.korpusa (kninskog). Po jedna motorizovana brigada pješadije bila je podređena 5.pomorskom sektoru u Puli i 9.pomorskom sektoru Boka (u Kumboru), a 12.amfibijska brigada bila je pod komandom 8.pomorskog sektora u Šibeniku.
Nakon rata u Sloveniji (26.6. -3.7.1991.) Komanda JNA prihvatila je da povuče svoje jedinice iz Slovenije u razdoblju od tri mjeseca, što je i ostvareno do kraja oktombra 1991. Jedinice 14.(ljubljanskog) korpusa dodijeljene su dijelom 2.(titogradskom) korpusu, a većinom 17.(tuzlanskom) korpusu, kao i dio 31.(mariborskog) korpusa, zato što je 17.(tuzlanski) korpus pretrpio teške gubitke u istočnoj Slavoniji. Sjedišta 14. i 31. korpusa preraspoređena su u zapadnu Srbiju. Iako je Slovenija zadržala dio opreme i municije. JNA je evakuirala oko 120 tenkova, 100 BVP-a, 200 topova, 45 aviona i 12 helikoptera.
Sporazumom o povlačenju JNA iz Hrvatske (15.11.1991.), dogovoreno je povlačenje snaga JNA iz četrdesetak kasarni koje je blokirao HV. Prema sporazumu, snage JNA trebale su se povući na najmanje 20 km od hrvatske granice, pod međunarodnom kontrolom.
JNA je iz Hrvatske izvukla:
310 tenkova,
210 oklopnih transportera,
260 topova,
210 aviona i
40 helikoptera, kao i
4 podmornice,
4 fregate i
38 manjih ratnih brodova.
Zauzvrat, JNA je vratila oružje hrvatskog TO-a koje je zaplijenila u proljeće 1991. godine.
Reorganizacija JNA uslijedila je 30.12.1991.godine, kad je ostatak Predsjednistva SFRJ dekretom ukinuo 5.(zagrebačku) vojnu oblast i vojnopomorsku oblast (Split). Umjesto toga, uz dvije preostale vojne oblasti (1. i 3.) osnovane su 4. vojna oblast u Sarajevu (ukinuta 1987.) i 2.vojna oblast u Titogradu. Komanda pomorskih snaga smjestena je u Kumbor (Boka Kotorska), gdje je uspostavljeno Vojnopomorska Komanda.
Reorganizaciji JNA očigledno je bio cilj i učvrščivanje pozicija u BiH. Sudeći prema rasporedu zona odgovornosti jedinica, JNA je BiH smatrao integralnim dijelom srpsko -crnogorske federacije. Tako je dio BiH istočno od rijeka Bosne i Neretve bio dodijeljen 1.vojnoj oblasti, dok je južni dio Republike vojno podređen 2.VO-u. Ostatak BiH bio je vojno podređen 4.VO-u.
Nakon premještanja snaga i ustrojavanja novih vojno -teritorijalnih cjelina, u BiH su bili sljedeći korpusi JNA:
4. (sarajevski),
5. (banjalučki),
bivsi 10.(zagrebački),
17.(tuzlanski) i
5. zrakoplovni korpus sa sjedištem u Bihaću.
Tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu, general Kadijević, o razlozima koncentracije velikih vojnih snaga u BiH iznosi sljedeće:
"Procjenjujući dalji razvoj događaja, smatrali smo da nakon napuštanja Hrvatske, u BiH treba imati jake snage JNA. To je odgovaralo svakoj realnoj mogućoj političkoj opciji razvoja događaja u BiH, kao i potrebi postojanja gotovih i jakih snaga na granici prema Srpskoj Krajini radi garancije da ce i Hrvatska poštovati Vensov plan" (Kadijević,1993.:147).
Snage JNA smještene u BiH nisu služile samo kao garancija postovanja Vanceovog plana nego su imale i određenu namjenu:
Mostarska grupacija je uspjela prikupiti i pokrenuti svega oko jedne trećine planom operacije predviđenih snaga. Zbog toga se početni zadatak morao bitno izmijeniti i ograničiti na obezbjeđenje mostarskog aerodroma i, osloncem na istočnu Hercegovinu, stvaranje operativne osnovice za potencijalna dejstva ka Splitu u sadejstvu sa snagama kninske grupacije i ratne mornarice. Taj ograničeni zadatak mostarska grupacija je izvršila mada je stvarala dosta problema na terenu.
Trebinjsko-hercegnovska grupacija je izmijenjenim planom operacija imala zadatak da oslobodi Prevlaku, blokira širi rejon Dubrovnika sa kopna i bude spremna za dejstva ka ušću Neretve. Snage predviđene za ovaj zadatak grupacija je dobila zahvaljujući uspješnoj mobilizaciji u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. Zadatak je izvršila efikasno i brzo.... Doprinos hercegnovsko - trebinjske grupacije ostvarenju ukupniih ciljeva operacije bio je vrlo značajan, jer je oslobađanjem Prevlake i njenog šireg rejona obezbijeđen Bokokotorski zaliv za ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateza blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston - Neum predstavljao je ozbiljnu prijetnju nastupanja ka Splitu u sadejstvu sa mostarskom grupacijom (Kadijevic;1993.:140).
4.2. PATRIOTSKA LIGA
Bošnjačko vodstvo službeno pristupa pripremama za obranu 10. juna1991. godine, kad se na Kongresu SDA u Sarajevu (Dom milicije) osniva Savjet za nacionalnu obranu koji treba da "djeluje uz SDA, sve dok za to postoje potrebe" (Muslimović,1995.:206).
Savjet je organizator Patriotske lige koja predstavlja začetak AR BiH. U suradnji s Patriotskom ligom osnivaju se jedinice Bosna koje se označavaju brojevima, a bile su poznate pod nazivom Zelene beretke. Korištenje više naziva dovelo je do toga da se pod svakim od naziva pretpostavljala posebna organizacija, pa je u predvečerje rata često bilo nejasno o kome se zapravo radi.
Patriotska liga djelovala je u izrazito konspirativnim uvjetima, tako da npr. ni kasniji visoki oficiri AR BiH, generali Alagić i Muslimović, nisu uspjeli da se, unatoč pokušajima, povežu s njima (Halilović, 1997.; Latić, 1997.).
U Patriotskoj ligi načelno je vladalo nepovjerenje prema oficirima iz JNA koji su su se pokušavali pridružiti organizaciji, iako su neki oficiri, poput Sefera Halilovića i Mustafe Hajrulahovića - Talijana postavljeni na visoke položaje.
Pokušaj izbjegavanja rata često se tumači kao neobjašnjiva naivnost i nesposobnost vrha SDA . Neki pokazatelji ipak ukazuju na drukčiji pristup stvarima.
Tako general Muslimović navodi da su postojala dva strateška politička pristupa. Prvi je značio preuzimanje političkih akcija koje bi dovele do ubrzanog zaoštravanja odnosa sa nosiocima velikosrpskog koncepta i njihovog dovođenja na nivo direktnog sukoba s JNA u BiH, pa da se ratom do kojeg bi došlo 1991. proizvede vojni poraz JNA i stvore pretpostavke za međunarodno priznanje BiH.
Drugi pristup (koji je i ostvaren) bio je da se iskoriste sve šanse za očuvanje Jugoslavije koju je trebalo demokratizovati, a paralelno s tim, u mjeri u kojoj su se gubile šanse za očuvanje SFRJ, razvijaju aktivnosti za očuvanje državno-političkog subjektiviteta Republike BiH. Istovremeno, da se u mjeri u kojoj se gube šanse za demokratizaciju JNA, u mjeri u kojoj se bude uviđalo da se JNA instrumentalizuje protiv političkog subjektiviteta Republike BiH, preduzimaju mjere za vlastito vojno organizovanje, uz izbjegavanje vojnih sukoba s JNA, te da se uz sve te procese na diplomatskom planu postigne međunarodno priznanje BiH i da tako JNA postane strano tijelo na prostoru te države (Muslimović: 1995.: 58).
Na vojnom savjetovanju u Mehurićima kod Travnika (7 - 8.2.1992.) ustanovljeno je da Patriotska liga raspolaze sa 60 do 70.000 naoružanih članova. Sastav je pokrivao cijelu BiH, a sastojao se od Glavnog Štaba PL-a na razini Republike, devet regionalnih štabova, 103 opštinska štaba i velikog broja različitih jedinica, organizovanih u formacije od voda do brigade (Halilović:1997.:120).
Formacijski sastav ukazuje da je u teritorijalnom organizovanju djelomično preuzet model organizacije TO-a.
Razgranatost PL-a na području cijele Republike, trebala je osigurati pravodoban i odlučni otpor agresiji u svim dijelovima BiH. Relativno brza osvajanja JNA, medijska slika "Bosne koja šaptom pade", izbjeglički val, masakri civilnog stanovništva i otkriće koncentracijskih logora zakrilili su činjenicu da je u gotovo svim većim mjestima BiH koje je zauzeo JNA pružen otpor napadaču. Taj otpor na mnogim mjestima nije bio dovoljno organizovan i uspješan, uz enormnu razliku u naoružanju agresora i branitelja, koja je često bila presudan činilac.
4.3. HOS
Hrvatske odbrambene snage (HOS), oružano su krilo Hrvatske stranke prava, čiji je štab za Hercegovinu osnovan 3. januara 1992. godine u Ljubuškom. U ratu u Hrvatskoj, HOS je prošao kroz tri etape djelovanja - u prvoj je djelovao potpuno autonomno, u drugoj je poceo koordinirati djelovanja s HV-om zadržavajući autonomiju, a u trećoj je uslijedila integracija u HV.
Procjenjuje se da je HOS u BiH imao do 5.000 pripadnika, koji su bili dobro naoružani pješadijskim naoružanjem. HOS je u BiH stekao popularnost imidžom spremnih i sposobnih boraca i stavom da najprije treba vojno osloboditi BiH, a onda pristupiti razgovorima o njezinu političkom uređenju. Zbog toga je i veliki broj Bošnjaka pristupao HOS-u. Tome je pripomogla i karizmatska ličnost zapovjednika HOS-a, generala Blaža Kraljevića, koji je priznavao vrhovnu Komandu Predsjedništva BiH.
Između HOS-a i HVO-a vladala je napetost i nadmetanje za utjecaj medju Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. HOS je odigrao značajnu ulogu u oslobađanju Mostara, Čapljine, Neuma i Stoca i bio je vrlo utjecajan među brojnim pripadnicima HVO-a u Hercegovini. Potkraj jula 1992., u jednom danu 700 pripadnika HVO-a prešlo je u redove HOS-a u Čapljini, a slični slučajevi desili su se u Tomislavgradu (Duvnu), Livnu i Mostaru. Vlada u Sarajevu je početkom avgusta imenovala generala Kraljevića članom Glavnog Štaba AR BiH, no nedugo zatim Blaž Kraljević i njegova pratnja ginu u zasjedi u Kruševu pokraj Mostara, u očito politički motiviranom atentatu, koji je počinjen od strane ekstremnih elemenata HVO-a. Čelnistvo HSP-a učinilo je sve da smiri situaciju, jer je postojala otvorena prijetnja sukoba izmedju HVO-a i HOS-a. Kao posljedica toga, potpisan je Sporazum u Grudama 23. avgusta 1992.godine između Mate Bobana i načelnika Glavnog stožera HOS-a Ante Prkačina koji je rezultirao de facto raspustanjem HOS-a (Vego1993c.:100).
4.4. HVO
Oružane grupe, kasnije podredjene HVO-u, počele su se organizovati u prvoj polovici januara 1992., iako je naoružavanje Hrvata, članova HDZ-a počelo još potkraj ljeta 1991.godine. Računa se da između 10 i 20.000 Hrvata iz BiH sudjelovalo u ratu u Hrvatskoj. Početkom rata u BiH, HVO je kontrolisao većinu zapadne Hercegovine i dijelove istočne Hercegovine, gdje su Hrvati bili većina stanovništva. Odbranu Mostara HVO je vodio u suradnji s TO-om BiH. HVO je organizovao i odbranu općina u sjevernoj Bosni, gdje su Hrvati bili većina populacije. Odbranu središnje Bosne HVO je vodio s HOS-om i PL-om.
Računa se da je na početku rata HVO (s HOS-om) imao 35 do 37.000 pripadnika, organizovanih u 40 do 45 jedinica veličine bataljona i 20 jedinica veličine voda. Teritorijalno, u zapadnoj Hercegovini bilo je oko 20.000 pripadnika HVO-a, 10 do 12.000 u sjevernoj Bosni, 3000 u središnjoj Bosni i 2000 ljudi u sjevernoj Bosni. HVO je bio organizovan na teritorijalnom principu i na početku rata nije imao izrazitijih manevarskih jedinica.
Logistički, HVO se oslanjao na Hrvatsku vojsku i pomoć od dijaspore. Organizaciono, HVO je djelovao u suradnji s Hrvatskom vojskom i pod direktnom komandom HV-a, što je vidljivo iz zapovijedi generala zbora Janka Bobetka. Teško je procijeniti samostalnu bojnu sposobnost HVO-a na početku rata, s obzirom na stalnu suradnju s HV-om. Naime, svi veći uspjesi i neuspjesi HVO-a u prvom razdoblju rata u BiH ostvareni su u sklopu združenih sastava s HV-om i AR BiH, pa je teško izdvojiti operaciju koja bi se mogla promatrati kao samostalna operacija HVO-a radi detaljnije analize.
4.5. VOJSKA REPUBLIKE SRPSKE
Okosnicu oružane sile bosanskih Srba, Vojske Republike Srpske, činile su postrojbe JNA, što potvrđuje general Kadijević:
Komande i jedinice JNA su činile kičmu vojske Republike Srpske sa kompletnim naoružanjem i opremom. Ta vojska je, uz puni oslonac zastitila srpski narod i stvorila vojničke pretpostavke za adekvatna politička rješenja koja ce odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima, razumije se, u mjeri koju to sadašnje međunarodne okolnosti dozvoljavaju (Kadijević
148).
Zametak Vojske Republike Srpske (VRS), oružane sile bosanskih Srba, nalazi se u planu reorganizacije JNA poznatom pod nazivom "Koncept formiranja Jugoslavenskih odbrambenih snaga", koji je napravio Savezni sekretarijat za Narodnu odbranu u suradnji s Ministarstvom odbrane Srbije početkom 1992.
Uz razradu reorganizacije JNA, plan je pozivao JNA da: "...nastavi sa zaštitom srpskog stanovništva izvan Srbije transferom svojih zapovijednih struktura u jedinice Teritorijalne odbrane i opskrbom tih snaga ličnim naoružanjem, artiljerijom, oklopnim jedinicama i raketnim lansirnim sistemima. Ministarstva obrane SAO-a u Hrvatskoj i BiH bila su potčinjena Ministarstvu obrane Srbije s kojim su trebala koordinirati svoje odbrambene planove, zajednički štititi vanjske granice i ustavni poredak.
SAO su trebale organizirati svoje oružane snage i novačiti vojne obveznike, uz prethodno dopuštenje Beograda. Operativno zapovjedništvo nad svim snagama imao je Generalštab JNA" (Vego,1993d.:250).
Na početku rata u BiH, Predsjedništvo BiH zatražilo je od pripadnika JNA da se pridruže TO-u BiH do 24. aprila 1992. godine, jer će se, u protivnome,smatrati protivnicima republičke nezavisnosti i suvereniteta. Potom je Predsjedništvo BiH 27. aprila 1992. godine naredilo JNA povlačenje iz BiH i ponovilo zahtjev da se sve snage JNA koje su ostale u BiH integriraju u TO BiH. Generalštab JNA je 4. maja 1992. godine objavio povlačenje vojnog osoblja i njihovih obitelji iz BiH, koji nisu stanovnici BiH u roku 15 dana, dok su pripadnici saveznih snaga, stanovnici BiH transformirani u Teritorijalnu obranu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije VRS).
Vlada u Beogradu tvrdila je da je u BiH raspoređeno priblizno 60.000 pripadnika JNA, od kojih su 80 posto stanovnici BiH. Druge procjene govore da je JNA u BiH imala približno 95.000 ljudi, što je u skladu s procjenama da je oko 68 posto efektiva JNA (tada ukupno oko 140.000 ljudi) bilo raspoređeno u BiH (Vego, 1992.).
Sarajevska vlada navela je da je tek 20 posto pripadnika JNA porijeklom iz BiH, sto bi značilo da su od 95.000 vojnika samo približno 19.000 bili lokalni Srbi. Do 20. maja1992. priblizno 14.000 pripadnika JNA bilo je povučeno iz BiH, tako da je oko 80.000 pripadnika JNA prešlo u VRS.
Organizacijski, VRS je bio podijeljen u pet korpusa:
1.krajiški korpus (Banja Luka),
2.krajiški korpus (Drvar),
3 sjevernobosanski korpus,
4.istočnobosanski korpus (sarajevsko-romanijski) i
5.hercegovački korpus
Sredinom jula 1992. nacelnik Glavnog štaba JNA general Života Panić, braneći se od optužbi da je JNA izdao bosanske Srbe, naveo je da VRS posjeduje:
900 tenkova i oklopnih transportera,
852 topa i visecijevna raketna bacaca (VRB) i
48 aviona (bez helikoptera; Vego,1992.).
Hrvatski su izvori procijenili da VRS posjeduje oko
350 tenkova (T54/55, T84), vise od
200 oklopnih transportera,
1000 topova (76, 100, 105, 122, 130, 152, i 155 mm),
800 bestrzajnih topova (82 i 105 mm), i
1200 minobacaca (82 i 120 mm).
VRS takodjer koristi veliki broj VRB-ova 128 mm plamen i oganj, te mali broj VRB-ova 262 mm orkan (Vego,1992.).
Uza sve prednosti u naoružanju, često je zabilježeno da su srpske jedinice uglavnom vrlo loše uvježbane i vođene, uz veliki manjak oficira i podoficira, slabu disciplinu i nizak moral. Izuzetak su činile jedinice teške i raketne artiljerije, te Vojna policija.
4.6. HRVATSKA VOJSKA
Djelovanje Hrvatske vojske (HV) u Bosni i Hercegovini vezano je uz dva činioca:
Prvi je geografska povezanost BiH i Hrvatske. JNA i srpske paravojne jedinice su u početnim djelovanjima teritorije republika tretirale kao jedinstveno ratište, ne uvažavajući državne granice Hrvatske i BiH, te su naizmjenično koristile teritorij jedne republike radi izvođenja vojnih djelovanja protiv druge tijekom cijeloga rata. Stoga je HV bio primoran, radi stvaranja povoljnije operativne pozicije i neutralizovanja protivnika, ulaziti u državni prostor BiH, što je primjetno u operacijama deblokade Dubrovnika 1992. godine i u pripremama za oslobađanje Knina 1994./1995. godine.
Drugi činilac je postojanje brojnog hrvatskog stanovništva u BiH koje je bilo izloženo agresiji JNA i srpskih paravojnih jedinica, pa je Hrvatska imala “legitimno pravo” pomoći bosansko-hercegovačkim Hrvatima u odbrani. Vojni argument govori u prilog angažmanu HV-a u BiH, s obzirom da su na hercegovačkom ratištu napadi JNA i srpskih paravojnih jedinica imali za krajnji cilj izbijanje na Jadransko more i zauzimanje dijelova hrvatskoga državnog teritorija, dok je padom Bosanske Posavine, područje hrvatske Posavine bilo izloženo artiljerijskom i snajperskom djelovanju VRS-a do kraja rata, primarno usmjerenom protiv civilnog stanovništva. Problem u djelovanju HV-a u BiH ponajprije je političke prirode, s obzirom na ambivalentnost i nedefiniranost hrvatskih političkih ciljeva u odnosu na BiH.
Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je 1990.godine američkom ambasadoru Zimmermanu izjavio u vezi s hrvatskim namjerama u BiH sljedeće:
"Ako Srbi u Bosni naprave pritisak, mi ćemo braniti naše interese. Ako ne, mi se slažemo da Bosna ostane samostalna republika" (Zimmerman,1997.:95).
U prilog tome govore memoari generala zbora HV-a Janka Bobetka, zapovjednika Južnog ratišta 1992. godine. On iznosi da je ličnom procjenom došao do zaključka kako je najveća opasnost za Hrvatsku odsjecanje ili presjecanje južnog dijela ratišta. Procjenu je 10. aprila 1992. godine iznio hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku i predsjedniku Tuđmanu, te se dobrovoljno stavio na raspolaganje za izvršenje zadatka, a iste je večeri imenovan zapovjednikom bojišta. Po svom dolasku, Bobetko zatiče stanje opšte panike, jedinice koje napuštaju položaje, nesređeno i nejasno stanje povodom zapovijedanja, odgovornosti i načina izvršavanja zadataka. Na to je reagirao protumjerama, uspio uvesti red i stabilizovati linije bojišta (Bobetko,1996.:200.-217.) .
U početnom razdoblju rata, snage HV-a angažovane su na tri ratišta - u Bosanskoj Posavini, u zapadnoj i središnjoj Hercegovini, te s manjim snagama u srednjoj Bosni.
U ljeto 1992., Bosansku Posavinu branilo je 8 brigada HVO-a i petnaest brigada HV-a koje su se izmjenjivale ili su cijelo vrijeme bile prisutne u obrani bosanske Posavine. Četiri brigade HV-a su bile cjelovite 108.,139., 157. i 3. gardijska, a ostale su brigade bile sastavljene od jedne ili dvije bojne, ojačane artiljerijom i s nešto tenkova, a brojile su od 600 do 1200 ljudi. Brigade kao sto je 111.riječka, 105. bjelovarska, dijelovi 2. gardijske - jedna sa 150 ljudi - maksimalno su brojile do 400 ljudi (Špegelj,1995.).
U Hercegovini su djelovali 1. i 4. gardijska brigada, 116. i 156. brigada HV-a u suradnji s kojima su djelovale snage HVO-a, pod izravnom komandom zapovjednika Juznog ratišta, generala zbora Janka Bobetka.
U tu svrhu Bobetko zapovijedju od 16. aprila 1992. godine u Grudama oformljuje izdvojeno zapovjedno mjesto Komande Juznog ratišta, a u njegovoj je odsutnosti odgovorni oficir, pukovnik Milivoj Petković s ovlastima zapovijedanja i koordiniranja bojnih djelovanja. IZM Grude vrši i koordiniranje i usmjeravanje logističkih sredstava (Bobetko,1996.:206.).
U srednjoj Bosni prema Bobetkovoj zapovijedi, uspostavljen je IZM Srednja Bosna u Gornjem Vakufu, pod komandom brigadira Zarka Tolea, sa svim ovlastima koordiniranja i zapovijedanja na području Busovače, Viteza, Novog Travnika, Travnika, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Prozora, Tomislavgrada (Duvna) i Posušja.(Bobetko,1996.:221).
U Bugojno je upućena bojna Frankopan s ciljem stvaranja sigurnosti i čvrstine na pravcu Donji Vakuf - Bugojno (Bobetko;1996.:231.).
Djelovanjima u Hercegovini Komanda Južnog bojišta osigurala je bok za dalji razvoj snaga HV-a u deblokadi Dubrovnika i spriječila prodor JNA prema Splitu, te dalje presjecanje dalmatinskog priobalja. Djelovanja HV-a na sjeveru Bosanske Posavine ne mogu se smatrati naročito uspješnima, s obzirom da su okončana ulaskom jedinica VRS- a u Bosanski Brod, u oktobru 1992. godine, i potpunim povlačenjenjem HV-a iz Bosanske Posavine. No, povlačenje nije bilo posljedica vojne nadmoći VRS-a ili poraza HV-a u borbi, nego je do nj došlo na osnovi političke odluke.
U Goraždu formirana Istočnobosanska operativna grupa, kao pretpostavljena komanda svim brigadama na istočnobosanskom ratištu
U Zagrebu je održan sastanak Tuđman - Izetbegović o provedbi Sporazuma o saradnji i prijateljstvu RH i BiH te o prekidu sukoba između HVO-a i Armije BiH.
02.11.1992.
Hrvatska je darovala Tuzli i njezinim braniteljima veliku ratnu bolnicu (tada najveću u BiH).
04.11.1992.
Guverner Arkanzasa, kandidat Demokratske stranke Bil Klinton postao je novi predsjednik SAD.
05.11.1992.
Frans pres javlja da za Karadžića, koji je spreman da ustupi dio od 70% teritorije BH koju kontrolišu njegove snage, buduća srpska država treba da po mogućnosti bude geografski objedinjena. On predlaže da BH bude demilitarizovana i da ubuduće manjine uživaju međunarodne garancije. Frans pres podsjeća da se Vens i Oven zalažu za BH kao centralnu multinacionalnu državu, sa ograničenim ovlaštenjima sa 7 do 70 autonomnih provincija, bez obzira na etnički sastav.
07.11.1992.
U Ženevi, na konferenciji o BiH, Radovan Karadžić izjavio da će zbog pritiska međunarodne zajednice za sada odustati od traženja posebne države, ali da i dalje ostaje sa zahtjevima za velikom autonomijom i podjeli BiH na pet oblasti.
Više njemačkih listova objavluje izvještaj Franc presa iz Teherana o «naoružavanju mudžahedina za borbu u Bosni». U Iranu se tvdi da Zapad podržava Srbe, dok Iran brani svetu stvar nedužnih muslimana.
Stjepan Kljujić podnio ostavku na dužnost člana Predsjedništva , a na zahtjev HDZ-a, kako je Kljujić saopštio.
08.11.1992.
Srpski izvori objavljuju da je koridor u Posavini ponovo zatvoren na dijelu od Crkvina do Brčkog zbog snažne ofanzive muslimanskohrvatskih snaga.
Turski lovci-bombarderi trebali su još u avgustu da bombarduju srpske aerodrome i unište srpsku avijaciju u Bosni, navodi turski list «Hurijet». Turski avioni i piloti uvježbavali su takav napad jer je Ankara taj plan predložila Savjetu bezbjednosti UN.
10.11.1992.
Tri zaraćene strane u BH su potpisale u Beogradu sporazum o prekidu vatre koji stupa na snagu 12.novembra iza ponoći.
Savjet bezbjednosti UN usvojio je novu Rezoluciju 786 o zabrani vojnih letova nad BH, kojom se pooštrava nadzor njene primjene.
Predsjedništvo BH je usvojilo ostavku Stjepan Kljujića i predsjednika Vlade Jure Pelivana, a za novog predsjednika Vlade izabran je na prijdlog HDZ-a, Mile Akmačić.
12.11.1992.
U Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i predsjednika kriznih štabova Travničke regionalne zajednice. U cilju realizacije zajedničke hrvatske države, dvije regionalne zajednice zatražile su formuliranje pravnih i političkih akata, među kojima proglašenje Hrvatske banovine u BiH i provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj, kao prve faze na putu rješenja hrvatskog pitanja u BiH. Na sastanku, kojim je predsjedavao Mate Boban, konstatovano je da dio vođstva HDZ-a još uvijek podržava »nepostojeću« suverenu Bosnu i Hercegovinu u kojoj bi Hrvatski narod »bio osuđen na genocid i povijesni nestanak«. Predstavnici hrvatskih regionalnih zajednica također su donijeli zaključak o vojnoj pripremi za sukobe sa »svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti proces stvaranja slobodne hrvatske države«.
14.11.1992.
Prema tvrdnji Karadžića, koju je iznio u ženevi Rojtersu, Hrvatska u BH ima 38 brigada, sa oko 70.000 vojnika.
15.11.1992.
U duhu političkih odluka Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice HVO uz podršku Hrvatske vojske zavodi potpunu blokadu područja koje kontroliše ARBiH. Blokada traje sve do kraja marta 1994 godine. Na taj način spriječen je svaki pokušaj dopremanja naoružanja, municije i opreme ARBiH.
Jedinice 30.divizije i OG Vlašić srpske pobunjeničke vojske sastale su se nedaleko od Turbeta i ozvaničile stavljanje pod kontrolu cjelokupne teritorije od Jajca do Travnika, a put dolinom Ugra ponovo je u upotrebi nakon 6 mjeseci.
Alija je ponovio zahtjev za ukidanje embarga UN na uvoz oružja, javlja Rojters. «Vi ste nas napustili, ali mi nismo sami. Tražit ćemo pomoć od onih koji su spremni da nam je daju» kaže Alija u pismu Vensu, očigledno misleći na islamske zemlje koje se zalažu za davanje podrške BH.
16.11.1992.
Savjet bezbjednosti UN usvojio je novu rezoluciju 787 u kojoj su sadržane mjere za jačanje režima sankcija prema SR Jugoslaviji.
17.11.1992.
Formiran Četvrti korpus ARBiH sa sjedištem u Mostaru. Za komandanta korpusa postavljen je Arif Pašalić.
U Zenici je osnovana 7. muslimanska brigada u koju su ušli "borci za vjeru" (mudžahedini), među kojima je bio velik broj muslimanskih dobrovoljaca i fanatika iz stranih zemalja. Za komandanta postavljen Halil Brzina.
19.11.1992.
Srbi su zvanično podnijeli Ženevskoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji nacrt novog Ustava u kome se predlaže stvaranje unije 3 nacionalne države u okviru postojećih granica BH.
Odlukom odbornika SO Bosanski Novi je dobio novo ime - Novi Grad. Takođe je i naselje Bosanska Kostajnica preimenovano u Srpska Kostajnica.
20.11.1992.
General Janko Bobetko imenovan je za načelnika Glavnoga stožera HV-a (na toj dužnosti ostao je do 15.07. '95.).
22.11.1992.
Atlanska eskadrila u Jadranu počinje operaciju na provođenju rezolucije Savjeta bezbjednosti UN 787 kojom se pooštrava primjena trgovinskog embarga protiv SRJ.
23.11.1992.
Ratko Mladić: «Strana vojna intervencija na prostoru bivše BH bila ni velika avantura i značila bi katastrofu širih razmjera» Ratni zločinac je dalje dodao da se ne boji vojne intervencije i d aoni koji žele «mogu doći u bivšu BH, lai je pitanje kako će iz nje otići»
24.11.1992.
Srpske snage granatirale Mojmilo, Sarajevo. Ubijeno je 5 a ranjeno 9 civila.
Predstavnici srpske pobunjeničke vojske postigli su sporazum sa specijalni izaslanikom Tuđmana, Antunom Tusom o prekidu neprijateljstava u sjevernoj Bosni i povlačenju HV sa tog područja, kojim se Hrvatska obavezala da će do 28.11. iz Posavine, odnosno iz Orašja i sela Donje Mahale, Tomsa i Domaljevca povući 111. i 122. brigadu ZNG.
28.11.1992.
Karadžić: “Hrvati, za razliku od Muslimana, imaju različito shvatanje. Oni žele svoju zemlju u Bosni kao i mi. Muslimani, međutim, žele da očuvaju Bosnu kao unitarnu muslimansku zemlju, što je nemoguće»
01.12.1992.
Formiran Treći korpus ARBiH sa sjedištem u Zenici. Korpus je objedinjavao 14 brigada i veliki broj samostalnih jedinica. Komadant korpusa Sakib Mahmuljin.
Snage pobunjenih bosanskih Srba vrše snažan tenkovsko-pješadijski napad na Sarajevsko naselje Sokolje. ARBiH odbija napad nanoseći srpskim snagama značajne gubitke. Tom prilikom uništeno je nekoliko tenkova i oklopnih transportera.
02.12.1992.
Islamske zemlje su pozvale, na kraju dvodnevnog sastanka u Džedi, međunarodnu zajednicu da upotirjebi silu ptoriv Srbije i Crne Gore i da dozvoli bosasnkim muslimanima da se naoružaju u cilju samoodbrane.
«Butros Gali niti šta zna, niti šta radi, niti dozvoljava da se nešto učini» izjavljuje Alija u Džedi, u razgovoru sa novinarom lista «ABC» upozoravajući Galija da jednom shvati da Srbi bombarduju Sarajevo, a ne Beograd. Alija dalje kritikuje i «Zapad, Evropu, Francusku i iznad svega Veliku Britaniju.» London i Pariz» kaže Alija « a prije svega London, koče bilo kakvu intervenciju u Bosni. Ne znam zašto, ali to je realnost». Alija dalje navodi da ima apsolutnu podršku islamskog svijeta i da se nada da će sada embargo na isporuke oružja biti ukunit.
Vens i Oven u razgovorima s ministrima pedesetočlane organizacije islamske konferencije izjavili da nema šanse za upotrebu vojne sile protiv Srba niti ukidanja embarga na uvoz oružja.
04.12.1992.
Srpske pobunjeničke snage zauzimaju Otes. Počinje neuspješna vojna akcija ARBH za deblokadu Sarajeva pod kodnim nazivom “Koverat”
07.12.1992.
Postrojbe HVO-a i Armije BiH nanijele su teške gubitke srpskim pobunjeničkim jedinicama kod Teslića.
Slobodan Milošević, na sjednici Vlade: "Ekonomska blokada Jugoslavije neće dovesti do propasti, samo će se ubrzati prestruktuiranje i racionalizaciju u našoj privredi. Taj proces je pre ili kasnije morao doći". (...) Uveren sam da sankcije neće moći da traju još dugo. Najširi slojevi stanovništva su ispoljili visoku patriotsku svest u shvatanju neopravdanog pritiska koji se vrši na Srbiju. Ovako reagovanje na medjunarodne pritiske učvršćuje nas u uverenju da ćemo lakše prebroditi teškoće. Takav izazov ne dogadja se Srbiji prvi put u njuenoj istoriji".
08.12.1992.
ARBiH oslobađa kotu Vis, a potom i kotu Golo Brdo, strateški važne tačke na platou Žuč sjeverozapadno od Sarajeva. Plato Žuč smješten je između Sarajeva i Vogošće. Vogošća, koja je okupirana na početku rata, bila je snažno uporište vojske pobunjenih Srba.. S dominantih kota na platou Žuč artiljerija vojske pobunjenih Srba svakodnevno je tukla vojne, a neselektivno i civilne ciljeve, pretežno urbano područje Sarajeva. Do kraja 1992 i početkom 1993 godine ARBiH postepeno je ovladala strateškim kotama i većim dijelom platoa potisnuvši jedinice vojske pobunjenih Srba prema Vogošći. Na platou Žuč tokom rata vođene su izuzetno teške bitke sa velikim gubicima na obje strane fronta. Na položaje ARBiH na Žuči, u većini slučajeva na kote Vis, Golo Brdo kao i kotu 850, tokom velikih ofanziva, vojska pobunjenih Srba je dnevno ispaljivala i do 4000 granata iz artiljerijskih oruđa različitog kalibra. Borbe na ovom dijelu ratišta vođene su u zonama odgovornosti Prve slavne i Druge viteške motorizovane brigade ARBiH. Zanimljiv je podatak da je u redovima ARBiH na ovom dijelu ratišta bilo dosta vojnika srpske nacionalnosti. Među njima je bio i tenkista Slaviša Šućur koji je prilikom jedne od bitaka za tvornicu Pretis južno od Vogošće, djelujući iz tenka T-55 postigao 44 direktna pogotka u ciljeve. Šućur je dobitnik odlikovanja ARBiH »Zlatni ljiljan«. Vremenom je broj boraca srpske nacionalnosti u redovima ARBiH na ovom dijelu ratišta opao. U nekoliko navrata zabilježeni su slučajevi dezerterstva, pa i izdaje.
09.12.1992.
Karadžić je izjavio u Palati nacija u Ženevi da će do Božića srpska strana objaviti kraj rata. Na konferenciji za novinare je precizirao da se ne radi o prekidu svih ratnih dejstava.
11.12.1992.
Srpska televizija s Pala, "Srna", vrši stalni pritisak na Srbe u Sarajevu da se iseljavaju.
List Politika,11.decembar1992: Pismo Radovana Karadžića Sadati Ogati i Korneliju Samarugi: "Evakuacija Sarajeva je jedini način da se spase 380.000 napaćenih stanovnika tog grada. (... ) Takve akcije su hitno potrebne. One više ne mogu da zavise od postizanja konačnog političkog rešenja za bivšu Bosnu i Hercegovinu (... ) evakuacija ne može i ne sme da zavisi od prethodne demilitarizacije izvesnih zona, posebno od demilitarizacije Sarajeva"
13.12.1992.
Jadranko Prlić, predsjednik HVO HZ HB: “Vlast bivše RBH ne funkcioniše i zbog svoje nesposobnosti glavni je krivac za rat u BH. Hrvati od te vlasti nisu dobili nijedan čaj, niti su imali ikakve druge pomoći. Ne samo da nam nije pomagala, nego nam je u početku rata i odmagala. Imamo dokumenat da je protiv nekih naših pripadnika podignuta optužnica zbog saradnje sa HVO, kao da je HVO strano tijelo. BH je priznata kao država koja tek treba da nastane, pa je povratak na stanje prije rata nerealan. Unitarna građanska BH je nemoguća i samostalnost Herceg Bosne je jedina opcija za hrvatski narod, jer bi Hrvati bez definisanja teritorije hrvatskog naroda izgubili konstitutivnost.“
14.12.1992.
Snage pobunjenih bosanskih Srba pokreću ofanzivu na slobodne brčanske teritorije i probijaju linije odbrane ARBiH u rejonu Donjeg Rahića, južno od Brčkog. Tako se razvila bitka kojom su srpske snage osujetile pripreme ARBiH za presjecanje tzv. brčanskog koridora koji je spajao istočne i zapadne teritorije BiH pod srpskom kontrolom.
Iz logora Manjača, kod Banja Luke otpušteno 1.008 zarobljenika, svih bošnjačke nacionalnosti.
Srpski izvori su objavili da su u selima Bjelovar, Sikirići i Voljevica, opština Bratunac, pripadnici muslimanskih snaga ubili 59 civila, ugalvnom žena, djece i starijih lica i ranili 71 osobu.
16.12.1992.
Ministri spoljnih poslova iz 29 zemalja sreću se u Ženevi da bi raspravljali o bosanskoj krizi. Američki šef diplomatije Lorens Iglberger imenovao Karadžića i Mladića kao ratne zločince.
17.12.1992.
Visoki komesar UNHCR-a Sadako Ogata, u pismu generalnom sekretaru UN-a naglasila da bi sigurnost za ugrožena područja BiH trebalo obezbjediti na licu mjesta i to rasporedom mirovnih snaga koje bi pružale zaštitu proganjanim grupacijama.
Puštanjem oko 420 logoraša, vlasti samozvane Republike Srpske su definitivno zatvorile logor Manjača.
Vojislav Šešelj, predsednik SRS: Na pitanje da li je opsada sarajeva ratni zločin, Šešelj je odgovorio:"Nije. To je opsada jednog grada. kako to moze biti ratni zlocin. Kriv je koji je dozvolio da Sarajevo postane ratna tvrdjava."
18.12.1992.
U Ženevi završena ministarska konferencija o bivšoj Jugoslaviji. Lawrence Eagleburger izjavio: Milošević i Karadžić sistematski krše dogovore koje su sami potpisali; založio se za kažnjavanje svih ratnih zločinaca imenujući neke od njih; predložio da Savjet bezbjednosti UN preispita odluku o embargu na oružje BiH; mora se izvršiti pritisak da se otvore putevi humanitarne pomoći; pojačati napore da se spriječi širenje rata, posebno na Kosovu; pojačati sankcije kako bi se što prije zaustavio rat
19.12.1992
Lord Dajvid Oven upozorio je Bošnjake da se ne nadaju stranoj vojnoj intervenciji.
20.12.1992.
Navodeći kao izgovor ratno stanje SDA je odbila zamjenu A. Izetbegovića na mjestu predsjednika Predsjedništva BiH; prema Ustavu BiH predsjednik je u narednom razdoblju trebao biti Hrvat, no Izetbegović je ostao predsjednik do kraja rata
23.12.1992.
U Sarajevu je održana sjednica Predsjedništva RBH gdje je kao novi član postavljen Miro Lazić, na prijedlog HDZ-a, a umjesto odbjeglog Nenada Kecmanovića, kao predstavnik Srba izabrana Tatjana Grujić-Mijatović. Za predsjednika Skupštine RBH izabran je Miro Lazović.
24.12.1992.
Velika Britanija, uz podršku Francuske, ne prihvata američki zahtjev da se srpskoj pobunjeničkoj strani u BH uputi ultimatum da u određenom roku obustavi sve letove iznad BH.
25.12.1992.
Milošević će i dalje biti predsjednik Srbije jer je prema konačnim rezultatima na vanrednim izborima 20. decembra osvojio najviše glasova 56,23% ili 2.515.047 birača.
Milošević je u intervju CNN izjavio da ne vjeruje da bi iko mogao da izvrši takav kriminalni akt kao što je bombardovanje Srbije koja, kako je podsjetio, i prema izjavama posmatrača UN, nema ni jednog jedinog vojnika na teritoriji BH.
28.12.1992.
U Ženevi počela mirovna konferencija o bivšoj Jugoslaviji
List Politika objavluje intervju Momčila Krajišnika, predsednik Skupštine Republike Srpske: "Sve ćemo učiniti za prestanak agonije u sarajevskom paklu.
(...) Osećamo moralnu obavezu da oslobodimo Srbe iz onog dela Sarajeva koje se nalazi pod muslimanskom kontrolom. Koliko god se mi trudili, još najveći deo srpskog naroda, a svijet pogotovu, nije shvatio da je riječ o paklu. Mi nećemo ponoviti grešku iz Drugog svjetskog rata kada oslobađanje zatočenika u Jasenovcu nije ni pokušano.
U ekskluzivnom razgovoru za "Politiku" on je naglasio da će srpska strana učiniti sve da se spasavanje sarajevskih Srba, kojih po ovdašnjim procenama sada ima do 60.000, izvede mirno, što je potvrda opredeljenja za političke razgovore do konačnog rešenja.
(... ) Više od 90 odsto Srba bi pobeglo iz tog grada glavom bez obzira. Učinio bi to isto i ogroman broj muslimanskog življa.
(...) Hrvata je u Sarajevu pre rata bilo malo pa se može reći da nisu ni blizu zainteresovani za evakuaciju kao mi. Iako podržavaju naš plan, nisu toliko rezolutni. Nama, međutim, ne ostaje mnogo manevarskog prostora: bitku za taj narod dole moramo dobiti.
(...) Ako se mirnim putem ne uspe, onda će svetska zajednica morati da shvati sa kim ima posla i koga nekritički podržava. A mi ćemo, radi spasavanja naših ljudi, morati da se oslonimo na druga sredstva.
(... ) Sve što nam se do sada događalo, kaže M. Krajišnik, ukazuje da nikakav sporazum sa muslimanima nije bio poštovan. Uvek su ga oni kršili, i to će činiti sve dok njihovi moćni zaštitnici ne shvate da rat tako može da traje beskrajno.
(... ) Na razvalinama BiH već je konstituisana srpska država. Čitav taj poduhvat izveden je u tri faze, od formiranja pravosudnih organa, stvorena je vojska, donose se i sprovode zakoni. U toku je treća faza radi zaokruživanja sistema zdravstva, školstva (uključujući i univerzitet), biblioteka, pozorišta...
(... ) Od svega, najbitnije je učvršćivanje centralne vlasti i izgradnja jedinstva našeg naroda (... ) U našim jedinicama bore se, rame uz rame, ateisti i vernici, radnici i seljaci i nikom ne smeta određeno stranačko opredeljenje."
29.12.1992.
Sabor je izglasao Zakon o područjima županija, gradova i općina; Hrvatska je podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb, koji ima status županije te 69 gradova, 418 općina i 2 kotara.
Krajem 1992. general A. Tus predlagao je (uz sporazum s bošnjačko-muslimanskim vodstvom) pokretanje vojne operacije protiv srpskih postrojbi u Bosanskoj Posavini i zapadnoj Bosni, ali takav plan nije odobren.
Planovi i namjere JNA
Ovladati teritorijem Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerojatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opšti napad na četiri glavna pravca:
1. Sarajevo
Cilj JNA bio je ovladati gradom i zauzeti republičke institucije. Srpske paravojne formacije počele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presjeku napola. Istodobno, u gradu su počeli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize života. Patriotska liga i više drugih grupa su odgovorile podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela očistiti jezgro grada i uspostaviti unutrašnje komunikacije. Kako je JNA djelomično izašla na ranije pripremljene položaje u okolini grada, počela su neselektivna djelovanja artiljerijskim oruđima po samome gradu. Sefer Halilović, zapovjednik Glavnog Štaba AR BiH, je u avgustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva "na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oruđa svih mogućih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova" (Latic,1997a.:13).
Jedinice JNA su 5. maja 1991. godine u prodoru pokušale zauzeti centar grada i zgradu Predsjedništva RBiH, ali su u žestokom okršaju odbačene. Istog poslijepodneva dolazi do opkoljavanja zgrade Zapovjedništva JNA i zarobljavanja predsjednika Izetbegovića na sarajevskom aerodromu. Njegova razmjena za generala Kukanjca i slobodan izlaz JNA iz Sarajeva uslijedili su sljedećega dana, nakon pregovora. Za vrijeme Izetbegovićeva zarobljeništva, došlo je do pokušaja preuzimanja vlasti od strane Fikreta Abdića, tada člana Predsjedništva RBiH. Abdić je onemogućen u svom naumu, nakon čega se on povlači u Cazinsku krajinu. Linije oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrašnji prsten opsade) do kraja “rata”.
2. Podrinje
Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandžaka i etničko čisćenje bošnjackog stanovništva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foče. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istočnoj Hercegovini živi pretežno srpsko stanovništvo, tako da južno od Foče nije bilo značajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Višegrad i Foču, dok su se Srebrenica i Goražde odbranili i potkraj ljeta lokalna snage AR BiH uspjele su osloboditi značajan teritorij i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na državnu granicu.
3. Posavina
Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i područjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su već nadzirali Srbi (banjalučka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angažiraju se krupni oklopno-mehanizovani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaže Hrvatska vojska, uz pružanje logistike na pravcu djelovanja i sudjelujući i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspjesno izvršenje takvih operacija, politički argument je presudio i došlo je do povlačenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon čega je uslijedilo i srpsko zauzeće toga dijela BiH.
Južni dio Posavine (Gradačac, Brčko) pod nadzorom je AR BIH. Ljeto 1992. prošlo je u žestokim ofenzivama i protuofenzivama, no krajnji rezultat je za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja.
U maju su zauzeli Bosanski Šamac (4.5.1992.) i Brčko (7.5.1992.).
U junu su zauzeli Derventu (7.7.1992.), Modriču (10.7.1992.) i Odžak (13.7.1992.),
a konačni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskim zauzećem Bosanskog Broda.
U razdobljima izmedju srpskih ofenziva slijedile su protuofenzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doći do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene političkim direktivama. AR BiH zabilježila je uspjeh odbranom Gradačca, a manje je poznat podatak da su snage AR BiH do 1993. godine držale liniju u predgrađima Brckoga na priblližno kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se održala samo enklava kod Orašja, gdje se lokalno vođstvo usprotivilo odluci o povlačenju.
4. Hercegovina
U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac - Ćapljina - Metković ovladati istočnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofenzivi (24 -28.4.1992.) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istočno od Stoca. U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Oslobođenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo združenim djelovanjem može postići uspjeh. Arif Pašalić, lokalni zapovjednik ARBiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo "340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-as, uz kvalitetnu artiljerijsku podršku HVO-a" (Latic,1997a.:15). Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i srednjoj Hercegovini, počinju brojni incidenti, počevši od ubistva generala HOS-a Blaža Kraljevića (iz vlastitih redova), koji ce završiti sukobom ARBiH i HVO-a.
U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992.godine, uspostavlja se linija djelovanja koja se do kraja 1994. godine neće bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontrolira oko 70 posto teritorija, Sefer Halilović navodi da su ARBiH i HVO od aprila do septembra 1992.godine oslobodili 58 posto državnog teritorija (Halilovic,1997.:121). Tačni podaci nisu utvrđeni. Najkvalitetniji dio teritorija pod nadzorom VRS-a bila je banjlučko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim središtima. Područje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska "crna rupa" BiH, bez dovoljno domicilnog stanovništva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je značajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, no protjerivanjem većinskoga bošnjačkog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istočna Bosna i istočna Hercegovina su brdsko-šumski i kraski krajevi, također rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzećem najvećeg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla značajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.
Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu - brzom zauzimanju teritorija BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv.Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prešle u strategijsku defenzivu koja će trajati do kraja rata.
Snage odbrane BiH uspjele su odbraniti ključne dijelove teritorija Republike - industrijske i urbane centre - no, nisu uspjele riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija te pitanje zajedničkog zapovjedništva i usklađivanja ratnih ciljeva AR BiH i HVO-a.
Armija BiH je do avgusta 1992.godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveći problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je rečeno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripada HZ HB, na teritoriju pod kontrolom AR BiH jedinice HVO-a su prihvaćene kao dio oružanih snaga BiH. Prema navodima oficira AR BiH, HVO je od početka rata zaustavljao konvoje s oružjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog komandovanja koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bit ce izražen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi mogući tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Nakon pada Bosanskog Broda, izbija prvi veliki sukob izmedju AR BiH i HVO-a, 25. 10. 1992., kada postrojbe HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom AR BiH, i zauzimaju ga. Nekoliko dana kasnije, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veći teritorijalni dobitak do 1995. godine. Zauzimanjem Prozora od strane HVO-a i Jajca od strane VRS-a otvara se problem bosnjačko-hrvatskih odnosa koji se, nakon intenzivne političke pripreme, pretvara u rat.
4. Suprotstavljene snage
Formalno, odbrambene snage Bosne i Hercegovine prije proglasenje nezavisnosti bili su republički MUP, TO i JNA u sklopu sastava odbrane SFRJ. Bosansko hercegovački TO je na papiru predstavljao jaku vojnu formaciju.
TABLICA 1:
Formacijski sastav bosanskohercegovačke TO:
Vrsta jedinice Broj jedinica - ukupno ljudi
Republički Štab TO 1 – 1.300 Glavni Štab TO 1 - 500
Okruzni Štab TO 9 – 4.050
Opštinski Štab TO 109 – 28.340
Brigada TO 26 - 46. 800
Odred TO 13 – 1.456
Odred TO 29 - 11.223
Odred TO 67 – 33. 299
Divizion PZO 5 – 1.650
Pontonska brigada 8 – 1.120
Jedinica lakih minobacača 9 - 783
UKUPNO jedinica 277 - ljudi 130 521 Izvor: Muslimović (1995:28)
Oduzimanjem naoružanja od strane JNA, TO je izgubio svoju snagu i nije mogao ispuniti svoju funkciju suprotstavljanja agresiji. Dio TO-a se ipak naoružao. Riječ je o jedinicama pod kontrolom SDS-a koje su oružje dobile od JNA. Tako su jedine jedinice koje su dobile oružje namijenjene odbrani suvereniteta Republike bile upravo one koje su ga rušile. Uz njih, stvorene su paravojnih formacija na nacionalnoj osnovi. Najpoznatije medju njima su bosnjačke, Bosna i Patriotska liga, te hrvatske Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Hrvatske odbrambene snage (HOS). Uz njih, svoje snage organizovali su i Srbi, no kod njih je identifikacija otežana. Naime, s obzirom na intenzivnu suradnju s JNA, SDS je svoje jedinice organizovao kroz mobilizaciju rezervista JNA, iz Srbije su "uvezene" Arkanova Srpska garda i Šešeljev Srpski četnički pokret, zabilježena su djelovanja Belih orlova, a prilikom preuzimanja vlasti u Banja Luci pojavile su se Srpske odbrambene snage. Samozvane srpske opštine također su imale svoje jedinice. U svom šarenilu srpskih paravojnih snaga i jedinica kao konstanta izdvaja se suradnja s JNA, koji je bio njihov logistički centar.
O suradnji JNA i srpskih paravojnih formacija Kadijević navodi: Posto napori JNA da i muslimanski dio rukovodstva BiH usmjeri ka novoj jugoslavenskoj državi onih jugoslavenskih naroda koji to zaista hoće nisu urodili plodom, to smo se mi morali orijentisati na saradnju sa predstavnicima srpskog naroda i sa srpskim narodom u cjelini, nikada ne zatvarajući vrata za saradnju i sa ostalima , makar pojedincima koji su za novu Jugoslaviju. Time smo obezbijedili da za vrijeme rata u Hrvatskoj vršimo manevre i pokrete snagama JNA preko BiH, što je za JNA bilo od vitalnog značaja. Ti “manevri i pokreti” su vršeni sa poteskoćama, ponegdje su i ometani, ali nigdje sasvim zaustavljeni. To nam je takođe, omogućilo da mobilizacija u srpskim dijelovima BiH bude vrlo uspješna. Na taj način smo, barem donekle, ublazili probleme u JNA, izazvane neuspjehom mobilizacije u drugim dijelovima zemlje (tj.u Srbiji,Op.Aut.), (Kadijevic,1993:147).
Potreba Bošnjaka i Hrvata da uz postojeće legalne strukture odbrane organizuju i dodatne paravojne formacije ukazuje na nepovjerenje prema tim institucijama, vjerojatni strah od nemogućnosti očuvanja tajnosti priprema i zebnju od "sveprisutne" vojne kontraobavještajne službe (KOS-a). Iako je razumljiva nakana da se stvore nove, sigurne institucije, takvo sto je bilo moguće u malim razmjerima i u ilegalnim uslovima.
Prva prava vojna odbrambena struktura bio je ipak rezervni sastav MUP-a kojemu su pristupali i Bosnjaci i Hrvati. Otpočinjanjem rata rezervni sastav MUP-a potčinjen je TO-u BiH, a aktiviran je i mobilizacijski sustav TO-a, koji je bio pod različitim nazivima, ali je bio osnova stvaranja vojske. Tako je u BiH ponovljen postupak primijenjen u Hrvatskoj, gdje je MUP također činio osnovu stvaranja vojske, a kako ZNG-a nije mogao samostalno iznijeti teret rata, također je aktiviran mobilizacijski sastav TO-a, na osnovi kojeg je stvorena ratna vojska koja je i odbranila Hrvatsku.
4.1. JNA
Ukupna snaga JNA sredinom 1991. godine procijenjena je na 165.600 ljudi, od toga 40.000 oficira. U rezervi je bilo priblizno 500.000 ljudi. Na papiru, snaga Teritorijalne odbrane SFRJ, kao druge komponente OS SFRJ, iznosila je 1,5 miliona ljudi. Organizacijski, JNA je bio rasporedjena u 3 vojne oblasti, Vojnopomorsku oblast (Split) i Komanda RZ i PZO (Zemun).
1.vojna oblast (Komanda u Beogradu) pokrivala je teritorij Vojvodine, zapadne Srbije i istočne BiH (istocno od rijeka Bosne i Neretve). U njezinom sastavu bili su:
1. (beogradski),
4. (sarajevski),
12.(novosadski),
17.(tuzlanski),
24.(kragujevački) i
37.(uzički) korpus - ukupno 90.000 vojnika.
3. vojna oblast (zapovjedništvo u Skoplju) pokrivala je teritorij Makedonije, Crne Gore, istočne Srbije i Kosova. U njezinom sastavu bili su:
2. (titogradski),
21.(niški),
41.(bitoljski),
42.(kumanovski) i
52.(prištinski) korpus - ukupno 60.000 vojnika.
5. vojna oblast (Komanda u Zagrebu) pokrivala je teritorij Slovenije, Hrvatske (izuzimajući obalu i zaleđe) i zapadne Bosne. U njezinom sastavu bili su:
5.(banjalučki),
10. (zagrebački),
13. (riječki),
14. (ljubljanski),
31. (mariborski) i
32. (varaždinski) korpus.
Vojnopomorska oblast nadzirala je najveći dio bivše savezne ratne mornarice i 20 - 22.000 vojnika bili su raspoređeni u priobalnom području. Većina jedinica bila je pod komandom 9.korpusa (kninskog). Po jedna motorizovana brigada pješadije bila je podređena 5.pomorskom sektoru u Puli i 9.pomorskom sektoru Boka (u Kumboru), a 12.amfibijska brigada bila je pod komandom 8.pomorskog sektora u Šibeniku.
Nakon rata u Sloveniji (26.6. -3.7.1991.) Komanda JNA prihvatila je da povuče svoje jedinice iz Slovenije u razdoblju od tri mjeseca, što je i ostvareno do kraja oktombra 1991. Jedinice 14.(ljubljanskog) korpusa dodijeljene su dijelom 2.(titogradskom) korpusu, a većinom 17.(tuzlanskom) korpusu, kao i dio 31.(mariborskog) korpusa, zato što je 17.(tuzlanski) korpus pretrpio teške gubitke u istočnoj Slavoniji. Sjedišta 14. i 31. korpusa preraspoređena su u zapadnu Srbiju. Iako je Slovenija zadržala dio opreme i municije. JNA je evakuirala oko 120 tenkova, 100 BVP-a, 200 topova, 45 aviona i 12 helikoptera.
Sporazumom o povlačenju JNA iz Hrvatske (15.11.1991.), dogovoreno je povlačenje snaga JNA iz četrdesetak kasarni koje je blokirao HV. Prema sporazumu, snage JNA trebale su se povući na najmanje 20 km od hrvatske granice, pod međunarodnom kontrolom.
JNA je iz Hrvatske izvukla:
310 tenkova,
210 oklopnih transportera,
260 topova,
210 aviona i
40 helikoptera, kao i
4 podmornice,
4 fregate i
38 manjih ratnih brodova.
Zauzvrat, JNA je vratila oružje hrvatskog TO-a koje je zaplijenila u proljeće 1991. godine.
Reorganizacija JNA uslijedila je 30.12.1991.godine, kad je ostatak Predsjednistva SFRJ dekretom ukinuo 5.(zagrebačku) vojnu oblast i vojnopomorsku oblast (Split). Umjesto toga, uz dvije preostale vojne oblasti (1. i 3.) osnovane su 4. vojna oblast u Sarajevu (ukinuta 1987.) i 2.vojna oblast u Titogradu. Komanda pomorskih snaga smjestena je u Kumbor (Boka Kotorska), gdje je uspostavljeno Vojnopomorska Komanda.
Reorganizaciji JNA očigledno je bio cilj i učvrščivanje pozicija u BiH. Sudeći prema rasporedu zona odgovornosti jedinica, JNA je BiH smatrao integralnim dijelom srpsko -crnogorske federacije. Tako je dio BiH istočno od rijeka Bosne i Neretve bio dodijeljen 1.vojnoj oblasti, dok je južni dio Republike vojno podređen 2.VO-u. Ostatak BiH bio je vojno podređen 4.VO-u.
Nakon premještanja snaga i ustrojavanja novih vojno -teritorijalnih cjelina, u BiH su bili sljedeći korpusi JNA:
4. (sarajevski),
5. (banjalučki),
bivsi 10.(zagrebački),
17.(tuzlanski) i
5. zrakoplovni korpus sa sjedištem u Bihaću.
Tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu, general Kadijević, o razlozima koncentracije velikih vojnih snaga u BiH iznosi sljedeće:
"Procjenjujući dalji razvoj događaja, smatrali smo da nakon napuštanja Hrvatske, u BiH treba imati jake snage JNA. To je odgovaralo svakoj realnoj mogućoj političkoj opciji razvoja događaja u BiH, kao i potrebi postojanja gotovih i jakih snaga na granici prema Srpskoj Krajini radi garancije da ce i Hrvatska poštovati Vensov plan" (Kadijević,1993.:147).
Snage JNA smještene u BiH nisu služile samo kao garancija postovanja Vanceovog plana nego su imale i određenu namjenu:
Mostarska grupacija je uspjela prikupiti i pokrenuti svega oko jedne trećine planom operacije predviđenih snaga. Zbog toga se početni zadatak morao bitno izmijeniti i ograničiti na obezbjeđenje mostarskog aerodroma i, osloncem na istočnu Hercegovinu, stvaranje operativne osnovice za potencijalna dejstva ka Splitu u sadejstvu sa snagama kninske grupacije i ratne mornarice. Taj ograničeni zadatak mostarska grupacija je izvršila mada je stvarala dosta problema na terenu.
Trebinjsko-hercegnovska grupacija je izmijenjenim planom operacija imala zadatak da oslobodi Prevlaku, blokira širi rejon Dubrovnika sa kopna i bude spremna za dejstva ka ušću Neretve. Snage predviđene za ovaj zadatak grupacija je dobila zahvaljujući uspješnoj mobilizaciji u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. Zadatak je izvršila efikasno i brzo.... Doprinos hercegnovsko - trebinjske grupacije ostvarenju ukupniih ciljeva operacije bio je vrlo značajan, jer je oslobađanjem Prevlake i njenog šireg rejona obezbijeđen Bokokotorski zaliv za ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateza blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston - Neum predstavljao je ozbiljnu prijetnju nastupanja ka Splitu u sadejstvu sa mostarskom grupacijom (Kadijevic;1993.:140).
4.2. PATRIOTSKA LIGA
Bošnjačko vodstvo službeno pristupa pripremama za obranu 10. juna1991. godine, kad se na Kongresu SDA u Sarajevu (Dom milicije) osniva Savjet za nacionalnu obranu koji treba da "djeluje uz SDA, sve dok za to postoje potrebe" (Muslimović,1995.:206).
Savjet je organizator Patriotske lige koja predstavlja začetak AR BiH. U suradnji s Patriotskom ligom osnivaju se jedinice Bosna koje se označavaju brojevima, a bile su poznate pod nazivom Zelene beretke. Korištenje više naziva dovelo je do toga da se pod svakim od naziva pretpostavljala posebna organizacija, pa je u predvečerje rata često bilo nejasno o kome se zapravo radi.
Patriotska liga djelovala je u izrazito konspirativnim uvjetima, tako da npr. ni kasniji visoki oficiri AR BiH, generali Alagić i Muslimović, nisu uspjeli da se, unatoč pokušajima, povežu s njima (Halilović, 1997.; Latić, 1997.).
U Patriotskoj ligi načelno je vladalo nepovjerenje prema oficirima iz JNA koji su su se pokušavali pridružiti organizaciji, iako su neki oficiri, poput Sefera Halilovića i Mustafe Hajrulahovića - Talijana postavljeni na visoke položaje.
Pokušaj izbjegavanja rata često se tumači kao neobjašnjiva naivnost i nesposobnost vrha SDA . Neki pokazatelji ipak ukazuju na drukčiji pristup stvarima.
Tako general Muslimović navodi da su postojala dva strateška politička pristupa. Prvi je značio preuzimanje političkih akcija koje bi dovele do ubrzanog zaoštravanja odnosa sa nosiocima velikosrpskog koncepta i njihovog dovođenja na nivo direktnog sukoba s JNA u BiH, pa da se ratom do kojeg bi došlo 1991. proizvede vojni poraz JNA i stvore pretpostavke za međunarodno priznanje BiH.
Drugi pristup (koji je i ostvaren) bio je da se iskoriste sve šanse za očuvanje Jugoslavije koju je trebalo demokratizovati, a paralelno s tim, u mjeri u kojoj su se gubile šanse za očuvanje SFRJ, razvijaju aktivnosti za očuvanje državno-političkog subjektiviteta Republike BiH. Istovremeno, da se u mjeri u kojoj se gube šanse za demokratizaciju JNA, u mjeri u kojoj se bude uviđalo da se JNA instrumentalizuje protiv političkog subjektiviteta Republike BiH, preduzimaju mjere za vlastito vojno organizovanje, uz izbjegavanje vojnih sukoba s JNA, te da se uz sve te procese na diplomatskom planu postigne međunarodno priznanje BiH i da tako JNA postane strano tijelo na prostoru te države (Muslimović: 1995.: 58).
Na vojnom savjetovanju u Mehurićima kod Travnika (7 - 8.2.1992.) ustanovljeno je da Patriotska liga raspolaze sa 60 do 70.000 naoružanih članova. Sastav je pokrivao cijelu BiH, a sastojao se od Glavnog Štaba PL-a na razini Republike, devet regionalnih štabova, 103 opštinska štaba i velikog broja različitih jedinica, organizovanih u formacije od voda do brigade (Halilović:1997.:120).
Formacijski sastav ukazuje da je u teritorijalnom organizovanju djelomično preuzet model organizacije TO-a.
Razgranatost PL-a na području cijele Republike, trebala je osigurati pravodoban i odlučni otpor agresiji u svim dijelovima BiH. Relativno brza osvajanja JNA, medijska slika "Bosne koja šaptom pade", izbjeglički val, masakri civilnog stanovništva i otkriće koncentracijskih logora zakrilili su činjenicu da je u gotovo svim većim mjestima BiH koje je zauzeo JNA pružen otpor napadaču. Taj otpor na mnogim mjestima nije bio dovoljno organizovan i uspješan, uz enormnu razliku u naoružanju agresora i branitelja, koja je često bila presudan činilac.
4.3. HOS
Hrvatske odbrambene snage (HOS), oružano su krilo Hrvatske stranke prava, čiji je štab za Hercegovinu osnovan 3. januara 1992. godine u Ljubuškom. U ratu u Hrvatskoj, HOS je prošao kroz tri etape djelovanja - u prvoj je djelovao potpuno autonomno, u drugoj je poceo koordinirati djelovanja s HV-om zadržavajući autonomiju, a u trećoj je uslijedila integracija u HV.
Procjenjuje se da je HOS u BiH imao do 5.000 pripadnika, koji su bili dobro naoružani pješadijskim naoružanjem. HOS je u BiH stekao popularnost imidžom spremnih i sposobnih boraca i stavom da najprije treba vojno osloboditi BiH, a onda pristupiti razgovorima o njezinu političkom uređenju. Zbog toga je i veliki broj Bošnjaka pristupao HOS-u. Tome je pripomogla i karizmatska ličnost zapovjednika HOS-a, generala Blaža Kraljevića, koji je priznavao vrhovnu Komandu Predsjedništva BiH.
Između HOS-a i HVO-a vladala je napetost i nadmetanje za utjecaj medju Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. HOS je odigrao značajnu ulogu u oslobađanju Mostara, Čapljine, Neuma i Stoca i bio je vrlo utjecajan među brojnim pripadnicima HVO-a u Hercegovini. Potkraj jula 1992., u jednom danu 700 pripadnika HVO-a prešlo je u redove HOS-a u Čapljini, a slični slučajevi desili su se u Tomislavgradu (Duvnu), Livnu i Mostaru. Vlada u Sarajevu je početkom avgusta imenovala generala Kraljevića članom Glavnog Štaba AR BiH, no nedugo zatim Blaž Kraljević i njegova pratnja ginu u zasjedi u Kruševu pokraj Mostara, u očito politički motiviranom atentatu, koji je počinjen od strane ekstremnih elemenata HVO-a. Čelnistvo HSP-a učinilo je sve da smiri situaciju, jer je postojala otvorena prijetnja sukoba izmedju HVO-a i HOS-a. Kao posljedica toga, potpisan je Sporazum u Grudama 23. avgusta 1992.godine između Mate Bobana i načelnika Glavnog stožera HOS-a Ante Prkačina koji je rezultirao de facto raspustanjem HOS-a (Vego1993c.:100).
4.4. HVO
Oružane grupe, kasnije podredjene HVO-u, počele su se organizovati u prvoj polovici januara 1992., iako je naoružavanje Hrvata, članova HDZ-a počelo još potkraj ljeta 1991.godine. Računa se da između 10 i 20.000 Hrvata iz BiH sudjelovalo u ratu u Hrvatskoj. Početkom rata u BiH, HVO je kontrolisao većinu zapadne Hercegovine i dijelove istočne Hercegovine, gdje su Hrvati bili većina stanovništva. Odbranu Mostara HVO je vodio u suradnji s TO-om BiH. HVO je organizovao i odbranu općina u sjevernoj Bosni, gdje su Hrvati bili većina populacije. Odbranu središnje Bosne HVO je vodio s HOS-om i PL-om.
Računa se da je na početku rata HVO (s HOS-om) imao 35 do 37.000 pripadnika, organizovanih u 40 do 45 jedinica veličine bataljona i 20 jedinica veličine voda. Teritorijalno, u zapadnoj Hercegovini bilo je oko 20.000 pripadnika HVO-a, 10 do 12.000 u sjevernoj Bosni, 3000 u središnjoj Bosni i 2000 ljudi u sjevernoj Bosni. HVO je bio organizovan na teritorijalnom principu i na početku rata nije imao izrazitijih manevarskih jedinica.
Logistički, HVO se oslanjao na Hrvatsku vojsku i pomoć od dijaspore. Organizaciono, HVO je djelovao u suradnji s Hrvatskom vojskom i pod direktnom komandom HV-a, što je vidljivo iz zapovijedi generala zbora Janka Bobetka. Teško je procijeniti samostalnu bojnu sposobnost HVO-a na početku rata, s obzirom na stalnu suradnju s HV-om. Naime, svi veći uspjesi i neuspjesi HVO-a u prvom razdoblju rata u BiH ostvareni su u sklopu združenih sastava s HV-om i AR BiH, pa je teško izdvojiti operaciju koja bi se mogla promatrati kao samostalna operacija HVO-a radi detaljnije analize.
4.5. VOJSKA REPUBLIKE SRPSKE
Okosnicu oružane sile bosanskih Srba, Vojske Republike Srpske, činile su postrojbe JNA, što potvrđuje general Kadijević:
Komande i jedinice JNA su činile kičmu vojske Republike Srpske sa kompletnim naoružanjem i opremom. Ta vojska je, uz puni oslonac zastitila srpski narod i stvorila vojničke pretpostavke za adekvatna politička rješenja koja ce odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima, razumije se, u mjeri koju to sadašnje međunarodne okolnosti dozvoljavaju (Kadijević
148). Zametak Vojske Republike Srpske (VRS), oružane sile bosanskih Srba, nalazi se u planu reorganizacije JNA poznatom pod nazivom "Koncept formiranja Jugoslavenskih odbrambenih snaga", koji je napravio Savezni sekretarijat za Narodnu odbranu u suradnji s Ministarstvom odbrane Srbije početkom 1992.
Uz razradu reorganizacije JNA, plan je pozivao JNA da: "...nastavi sa zaštitom srpskog stanovništva izvan Srbije transferom svojih zapovijednih struktura u jedinice Teritorijalne odbrane i opskrbom tih snaga ličnim naoružanjem, artiljerijom, oklopnim jedinicama i raketnim lansirnim sistemima. Ministarstva obrane SAO-a u Hrvatskoj i BiH bila su potčinjena Ministarstvu obrane Srbije s kojim su trebala koordinirati svoje odbrambene planove, zajednički štititi vanjske granice i ustavni poredak.
SAO su trebale organizirati svoje oružane snage i novačiti vojne obveznike, uz prethodno dopuštenje Beograda. Operativno zapovjedništvo nad svim snagama imao je Generalštab JNA" (Vego,1993d.:250).
Na početku rata u BiH, Predsjedništvo BiH zatražilo je od pripadnika JNA da se pridruže TO-u BiH do 24. aprila 1992. godine, jer će se, u protivnome,smatrati protivnicima republičke nezavisnosti i suvereniteta. Potom je Predsjedništvo BiH 27. aprila 1992. godine naredilo JNA povlačenje iz BiH i ponovilo zahtjev da se sve snage JNA koje su ostale u BiH integriraju u TO BiH. Generalštab JNA je 4. maja 1992. godine objavio povlačenje vojnog osoblja i njihovih obitelji iz BiH, koji nisu stanovnici BiH u roku 15 dana, dok su pripadnici saveznih snaga, stanovnici BiH transformirani u Teritorijalnu obranu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije VRS).
Vlada u Beogradu tvrdila je da je u BiH raspoređeno priblizno 60.000 pripadnika JNA, od kojih su 80 posto stanovnici BiH. Druge procjene govore da je JNA u BiH imala približno 95.000 ljudi, što je u skladu s procjenama da je oko 68 posto efektiva JNA (tada ukupno oko 140.000 ljudi) bilo raspoređeno u BiH (Vego, 1992.).
Sarajevska vlada navela je da je tek 20 posto pripadnika JNA porijeklom iz BiH, sto bi značilo da su od 95.000 vojnika samo približno 19.000 bili lokalni Srbi. Do 20. maja1992. priblizno 14.000 pripadnika JNA bilo je povučeno iz BiH, tako da je oko 80.000 pripadnika JNA prešlo u VRS.
Organizacijski, VRS je bio podijeljen u pet korpusa:
1.krajiški korpus (Banja Luka),
2.krajiški korpus (Drvar),
3 sjevernobosanski korpus,
4.istočnobosanski korpus (sarajevsko-romanijski) i
5.hercegovački korpus
Sredinom jula 1992. nacelnik Glavnog štaba JNA general Života Panić, braneći se od optužbi da je JNA izdao bosanske Srbe, naveo je da VRS posjeduje:
900 tenkova i oklopnih transportera,
852 topa i visecijevna raketna bacaca (VRB) i
48 aviona (bez helikoptera; Vego,1992.).
Hrvatski su izvori procijenili da VRS posjeduje oko
350 tenkova (T54/55, T84), vise od
200 oklopnih transportera,
1000 topova (76, 100, 105, 122, 130, 152, i 155 mm),
800 bestrzajnih topova (82 i 105 mm), i
1200 minobacaca (82 i 120 mm).
VRS takodjer koristi veliki broj VRB-ova 128 mm plamen i oganj, te mali broj VRB-ova 262 mm orkan (Vego,1992.).
Uza sve prednosti u naoružanju, često je zabilježeno da su srpske jedinice uglavnom vrlo loše uvježbane i vođene, uz veliki manjak oficira i podoficira, slabu disciplinu i nizak moral. Izuzetak su činile jedinice teške i raketne artiljerije, te Vojna policija.
4.6. HRVATSKA VOJSKA
Djelovanje Hrvatske vojske (HV) u Bosni i Hercegovini vezano je uz dva činioca:
Prvi je geografska povezanost BiH i Hrvatske. JNA i srpske paravojne jedinice su u početnim djelovanjima teritorije republika tretirale kao jedinstveno ratište, ne uvažavajući državne granice Hrvatske i BiH, te su naizmjenično koristile teritorij jedne republike radi izvođenja vojnih djelovanja protiv druge tijekom cijeloga rata. Stoga je HV bio primoran, radi stvaranja povoljnije operativne pozicije i neutralizovanja protivnika, ulaziti u državni prostor BiH, što je primjetno u operacijama deblokade Dubrovnika 1992. godine i u pripremama za oslobađanje Knina 1994./1995. godine.
Drugi činilac je postojanje brojnog hrvatskog stanovništva u BiH koje je bilo izloženo agresiji JNA i srpskih paravojnih jedinica, pa je Hrvatska imala “legitimno pravo” pomoći bosansko-hercegovačkim Hrvatima u odbrani. Vojni argument govori u prilog angažmanu HV-a u BiH, s obzirom da su na hercegovačkom ratištu napadi JNA i srpskih paravojnih jedinica imali za krajnji cilj izbijanje na Jadransko more i zauzimanje dijelova hrvatskoga državnog teritorija, dok je padom Bosanske Posavine, područje hrvatske Posavine bilo izloženo artiljerijskom i snajperskom djelovanju VRS-a do kraja rata, primarno usmjerenom protiv civilnog stanovništva. Problem u djelovanju HV-a u BiH ponajprije je političke prirode, s obzirom na ambivalentnost i nedefiniranost hrvatskih političkih ciljeva u odnosu na BiH.
Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je 1990.godine američkom ambasadoru Zimmermanu izjavio u vezi s hrvatskim namjerama u BiH sljedeće:
"Ako Srbi u Bosni naprave pritisak, mi ćemo braniti naše interese. Ako ne, mi se slažemo da Bosna ostane samostalna republika" (Zimmerman,1997.:95).
U prilog tome govore memoari generala zbora HV-a Janka Bobetka, zapovjednika Južnog ratišta 1992. godine. On iznosi da je ličnom procjenom došao do zaključka kako je najveća opasnost za Hrvatsku odsjecanje ili presjecanje južnog dijela ratišta. Procjenu je 10. aprila 1992. godine iznio hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku i predsjedniku Tuđmanu, te se dobrovoljno stavio na raspolaganje za izvršenje zadatka, a iste je večeri imenovan zapovjednikom bojišta. Po svom dolasku, Bobetko zatiče stanje opšte panike, jedinice koje napuštaju položaje, nesređeno i nejasno stanje povodom zapovijedanja, odgovornosti i načina izvršavanja zadataka. Na to je reagirao protumjerama, uspio uvesti red i stabilizovati linije bojišta (Bobetko,1996.:200.-217.) .
U početnom razdoblju rata, snage HV-a angažovane su na tri ratišta - u Bosanskoj Posavini, u zapadnoj i središnjoj Hercegovini, te s manjim snagama u srednjoj Bosni.
U ljeto 1992., Bosansku Posavinu branilo je 8 brigada HVO-a i petnaest brigada HV-a koje su se izmjenjivale ili su cijelo vrijeme bile prisutne u obrani bosanske Posavine. Četiri brigade HV-a su bile cjelovite 108.,139., 157. i 3. gardijska, a ostale su brigade bile sastavljene od jedne ili dvije bojne, ojačane artiljerijom i s nešto tenkova, a brojile su od 600 do 1200 ljudi. Brigade kao sto je 111.riječka, 105. bjelovarska, dijelovi 2. gardijske - jedna sa 150 ljudi - maksimalno su brojile do 400 ljudi (Špegelj,1995.).
U Hercegovini su djelovali 1. i 4. gardijska brigada, 116. i 156. brigada HV-a u suradnji s kojima su djelovale snage HVO-a, pod izravnom komandom zapovjednika Juznog ratišta, generala zbora Janka Bobetka.
U tu svrhu Bobetko zapovijedju od 16. aprila 1992. godine u Grudama oformljuje izdvojeno zapovjedno mjesto Komande Juznog ratišta, a u njegovoj je odsutnosti odgovorni oficir, pukovnik Milivoj Petković s ovlastima zapovijedanja i koordiniranja bojnih djelovanja. IZM Grude vrši i koordiniranje i usmjeravanje logističkih sredstava (Bobetko,1996.:206.).
U srednjoj Bosni prema Bobetkovoj zapovijedi, uspostavljen je IZM Srednja Bosna u Gornjem Vakufu, pod komandom brigadira Zarka Tolea, sa svim ovlastima koordiniranja i zapovijedanja na području Busovače, Viteza, Novog Travnika, Travnika, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Prozora, Tomislavgrada (Duvna) i Posušja.(Bobetko,1996.:221).
U Bugojno je upućena bojna Frankopan s ciljem stvaranja sigurnosti i čvrstine na pravcu Donji Vakuf - Bugojno (Bobetko;1996.:231.).
Djelovanjima u Hercegovini Komanda Južnog bojišta osigurala je bok za dalji razvoj snaga HV-a u deblokadi Dubrovnika i spriječila prodor JNA prema Splitu, te dalje presjecanje dalmatinskog priobalja. Djelovanja HV-a na sjeveru Bosanske Posavine ne mogu se smatrati naročito uspješnima, s obzirom da su okončana ulaskom jedinica VRS- a u Bosanski Brod, u oktobru 1992. godine, i potpunim povlačenjenjem HV-a iz Bosanske Posavine. No, povlačenje nije bilo posljedica vojne nadmoći VRS-a ili poraza HV-a u borbi, nego je do nj došlo na osnovi političke odluke.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#9 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
1993
02.01.1993.
U Ženevi je Vance-Owenovim mirovnim planom predložena unutrašnja podjela Bosne prema kojem bi ustavni principi podrazumjevali uspostavu decentralizirane BiH sa 9 provincija (kantona) uz posebno područje Sarajeva (kao deseta provincija), koje ne bi bile međunarodni pravni subjekti i čije bi granice u »znatnoj mjeri poništile rezultate etničkog čišćenja«.Na osnovu vojnih odredbi bila bi uspostavljena obustava vatre i demilitarizacija cijele zemlje, a teritorijalno ustrojstvo bilo bi regulirano po principu kantonizacije. Predviđeno formiranje 10 kantona. Sudbina plana zapečaćena je nepostojanjem mehanizama (i političke volje), koji bi natjerali Srbe da vrate 20 % okupiranoga teritorija BiH te izbijanjem sukoba između Bošnjaka i Hrvata.
Postoji opravdano mišljenje da je rasplamsavanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba bilo isprovocirano upravo ovim planom jer su hrvatske snage nastojale da vojno i politički ovladaju kantonima koje su «dobili» po sporazumu. Središta hrvatskih provincija (posavska, mostarska, i travničko-livanjska) predviđena su u Odžaku, Mostaru i Travniku, a u njima bi živjelo 513.433 (68,27 %) Hrvata iz BiH. Posavska provincija (2103 km2) obuhvatila bi opštine Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Derventa, Modriča i Gradačac;
travničko-livanjska (5735 km2) opštine Jajce, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Livno i Tomislavgrad; a mostarska (6135 km2) opštine Prozor, Konjic, Jablanica, Mostar, Posušje, Grude, Ljubuški, Široki Brijeg, Čitluk, Stolac i Neum. Tako bi hrvatske provincije obuhvatile 25,4 % teritorija BiH. S obzirom da je etnički prostor Hrvata po popisu 1991.godine bio 19,44 % očigledno da su Hrvati «dobili» i više nego što im pripada, te bili najviše zainteresovani za prihvatanje plana.
3 srpske provincije obuhvatile bi 42,3 %,
3 bošnjačke provincije 28,8 %, a
sarajevsko područje obuhvatilo bi 3,5 % teritorija BiH.
Plan su potpisali predstavnici hrvatske i bošnjačke strane (u New Yorku 25.02., u Ženevi, 25.03.), a Srbi su ga odbili bez posljedica (3.04.).
06.01.1993.
Dobrica Ćosić, predsednik SRJ se obratio naciji. Ženevske pregovore predstavio je kao presudne za političku konsolidaciju na celom prostoru bivše Jugoslavije. Rekao je "ako Srbi ne prihvate ultimativna ustavna načela nove države BiH, onda sleduje intervencija zapadnih sila. Srbima preti stravična dilema: politička ili vojna kapitulacija ili napad najmoćnijih sila sveta. (TV RTS, 6. januar 1993)
07.01.1993.
Srpski izvori objavljuju: Muslimanske oružane snage iz Srebrenice su pod komandom Nasera Orića napale MZ Kravice u opštini Bratunac i tom prilikom ubili 48 mještana, među kojima i starce i žene, a sela opljačkali i popalili. U selu Ravno kod Kupresa ubijeno 11 Srba civila, a 20 ranjeno. Predsjednik RSK Goran Hadžić je rekao da su Novi Grad napali mudžahedini i u toj islamskoj ofanzivi je izgubilo život 59 Srba, a čitava jedna četa, njih 160, vodi se kao nestali. Predsjednik RSK tvrdi da su ubice, ratnici džihada, vjerski fanatici, koji su izvršili taj pokolj, stigli avionima kojima stiže humanitarna pomoć.
08.01.1993.
U transporteru UNPROFOR-a srpske pobunjeničke snage na okupiranom dijelu Sarajeva blizu aerodroma ubile su vršioca dužnosti predsjednika Vlade RBiH Hakiju Turajlića.
10.01.1993.
U Ženevi održana prva plenarna sjednica Mirovne konferencije o BiH na kojoj je srpska strana dala novi prijedlog o ustavnom aranžmanu kao «složene države» tri konstitutivna naroda u kojoj bi većinu funkcija uključujući i međunarodne odnose, vršile provincije.
12.01.1993.
U Sarajevu počeli pripremni radovi na izgradnji tunela Dobrinja - Butmir. Tunel dužine 800 metara završen je 30 jula 1993 godine. U ratnom periodu predstavljao je jedinu fizičku vezu Sarajeva s ostalim dijelovima BiH, a omogućavao je vojnu, civilnu i humanitarnu komunikaciju, kao i manevar jedinica za odbranu grada. U tunelu su postavljene šine za kolica, sistem za odvod vode, a potom i električne instalacije i cjevovod za naftu. Nakon rata tunel je proglašen spomen kompleksom.
Na drugoj plenarnoj sjednici Ženevske konferencije Karadžić je, uz uslov da ih u roku 7 dana verifikuje Skupština RS, prihvatio Ustavne principe sa kojima su se već bili saglasili predstavnici Hrvata i Bošnjaka.
15.01.1993.
Predsjednik odjela odbrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna Božo Rajić izdao zapovjed o potčinjavanju jedinica Armije RBiH Glavnom stožeru HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane). Zapovjed se odnosila na provincije (teritorijalne oblasti prema Vens-Ovenovom mirovnom planu ) 3, 8 i 10 koje su bile predviđene kao hrvatske provincije. Bošnjačka strana to nije prihvatila.
Intenzivirane borbe između Armije RBiH i HVO-a.
Srpske pobunjeničke snage u artiljerijskim napadima na više lokacija u Sarajevu, 15 januara ubile su i ranile oko 40 civila. Od eksplozije granate ispred sarajevske pivare, gdje je oko 300 civila uzimalo vodu za piće, ubijeno je 8 i ranjeno 20 ljudi. U trenutku kada su ranjenici i mrtvi dovezeni u bolnicu Koševo, srpske pobunjeničke snage su granatirale traumatologiju Kliničkog centra Koševo. Tom prilikom ubijen je jedan a ranjeno više civila. Istog dana srpske pobunjeničke snage granatirale su i redove civila koji su na Dobrinji, u Sarajevu, primali humanitarnu pomoć.
16.01.1993.
(... ) Tudjman i ja dogovorilo smo se da bi bilo razumno i humano da države pripomognu kod organizovanog preselenja i kod razmjene stanovništva. U svoje domove ljudi bviše ne mogu natrag. Možda bismo trebali razmisliti o posebniminstitucijama i agenturama koje bi regulirale zamenu imetka, stanova, kuća. Nekako moramo riješiti konflikt izmedju multinacionalnih i multikonfesionalnih zajednica".
(... ) Iz SRJ možda dolazi najviše 150 do 200 srpskih ekstremista. Među njima ima i ordinarnih kriminalaca. Ali oni nisu vojna snaga vrijedna spomena nego moralno-psihološka kompromitacija naše zemlje. S Izetbegovićem sam razgovarao kao predstavnik susjedne države koja je spremna pomoći, prije svega na humanitarnom planu. Mi smo, svakako, za demilitarizaciju i deblokadu Sarajeva i drugih gradova, i želimo da zajednički brinemo o izbjeglicama. Mi, svakako, želimo apelirati da se stane na kraj svim oblicima etničkog čišćenja i diskriminacije".
( ) Mislim da su Srbi zauzeli više no što im je potrebno. Oni bi trebali načiniti kompromis po kojem bi se muslimansko stanovništvo moglo konsolidirati kao etnička celina. Srbi i Hrvati već će se dogovoriti o teritorijalnim pitanjima. Vrlo skoro. S Muslimanima će također ići, jer će odustati od toga da ne pregovaraju izravno sa Srbima. Ni Izetbegoviće više ne govori da će voditi rat do konačne pobjede". (Duga, 16-29 januar 1993)
18.01.1993.
Narodna Skupština samozvane Republike Srpske, poslije dvodnevnog zasijedanja na Palama, odobrila je predsjedniku Karadžiću mandat za potpisivanje ženevskih Ustavnih principa za BH.
Srpski izvori javljaju da su Muslimanske snage nastavile sa napadima u rejonu sela Skelani, ispaljujući minobacačke projektile na teritoriju SRJ. Vojska Jugoslavije je saopštila da je žestoko uzvratila, uništavajući oruđa iz kojih se pucalo. I predsjednik SRJ Dobrica Ćosić je uputio pismo generalnom sekretaru UN u kojem ga obavještava o napadu Muslimanskih snaga na teritoriju SRJ. Ćosić detaljno izvještava o Muslimanskoj «agresiji», masakru srpskog stanovništva, 46 mrtvih, 150 ranjenih i velikom broju izbjeglica, te da je Vojska Jugoslavije bila prinuđena da preduzme nužne protiv mjere.
Rasplamsava se sukob ARBH i HVO u centralnoj Bosni, gdje se vode borbe u rejonu Gornjeg Vakufa, Novog Travnika i u neposrednoj blizini Bugojna. Alija upozorava na novu agresiju protiv Bosne, ovaj put sa hrvatske strane, a Vlada BH na hitno održanoj sjednici, upozorava da će problem iznijeti pred Savjet bezbjednosti UN.
20.01.1993.
Alija uputio pismo Savjetu bezbjednosti UN u kojem Hrvatsku i njene snage u BH optužuje za agresiju.
Bil Klinton postaje 42. predsjednik SAD, zakletvom pred zgradom američkog kongresa.
22.01.1993.
Započela je ofanzivna operacija HV-a Gusar (Maslenica). Cilj HV-a bio je odbaciti neprijatelja od ceste Karlobag - Maslenica - Zadar i osigurati Masleničko ždrijelo radi gradnje mosta te odbaciti neprijatelja od Zadra, osloboditi zadarsko zaleđe i Zrakoplovnu bazu Zemunik; hrvatske postrojbe su za 72 sata oslobodile, a zatim u teškim borbama i zadržale Masleničko ždrijelo i zaleđe Zadra te važnu stratešku tačku na Velebitu (Tulove grede). VS UN-a (Rezolucija 802) zatražilo je povlačenje HV-a na položaje od prije početka akcije. Osobito žestoke borbe vođene su početkom februara za selo Kašić, no hrvatski branitelji su rijetko viđenom požrtvovnošću, usprkos znatnim žrtvama, uspjeli odbiti odlučne protuudare neprijatelja i nanijeti mu vrlo velike gubitke. Postavljanjem pontonskoga mosta, Dalmacija je smjerom Zadar - Maslenica - Karlobag opet cestovno povezana s ostalom Hrvatskom (do tada je cestovna komunikacija ovisila o trajektu otok Pag - kopno).
Predsjednik RSK Goran Hadžić proglasio je ratno stanje na cijeloj teritoriji RSK i naredio opštu mobilizaciju
Vojska SRJ vrši pokrete prema Srebrenici. Iz Valjeva je na teritoriju BiH prešla kolona od 15 kamiona, 10 tenkova i oko 2000 vojnika.
23.01.1993.
U Ženevi započeta treća runda pregovora o BH. Raspravljalo se o mapama koje je Mate Boban prihvatio, dok su Karadžić i Alija imali suštinske primjedbe na razgraničenja provincija. U pregovorima su postignuti izvjesni rezultati, ali ne potpuna saglasnost.
24.01.1993.
Tuđman je izjavio da je vojna ofanziva na teritoriji pod zaštitom UN okončana, pošto su hrvatske trupe zauzele ključnu drumsku vezu između sjevera i juga zemlje.
26.01.1993.
Savjet bezbjednosti UN jednoglasno usvojio rezoluciju 802 kojom se od hrvatskih snaga zahtjeva povlačenje sa osvojenih područja u nedavnoj akciji dok je Srbima naloženo da vrate teško oružje pod kontrolu UN.
27-28.01.1993.
Hrvatska vojska oslobodila je neka sela u okolici Sinja (Satrić i Potravlje) te HE Peruča (akcija Peruča). Srpske jedinice odbačene su 7 km prema Kninu. Prilikom povlačenja, četnici su s 30 tona eksploziva minirali branu hidrocentrale, želeći izazvati golemu ekološku i ljudsku katastrofu (velike ljudske žrtve u donjem toku rijeke Cetine); rušenje brane HE Peruča spriječio je engleski oficir Mark Nicholas Gray, koji je podigao preljevni kanal i smanjio nivo vode u jezeru. U akcijama od 22. do 28. januara hrvatske postrojbe oslobodile su oko 850 km2 i oko 100 naselja.
30.01.1993.
Završeni pregovori o BH u okviru Ženevske konferencije. Mate Boban potpisao je sva tri ponuđena dokumenta, Karadžić nije potpisao jedan – mape, a Alija je odbacio sva tri. Vens i Oven su odlučili da se pregovori nastave u Njujorku, pod okriljem Savjeta bezbjednosti UN koji treba da pronađe rješenja obavezujuća za sve tri strane.
Štab Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH uputio je Vladi RBiH informaciju u kojoj se, između ostalog, navodi da se na području Istočne Bosne koncentrišu jedinice Užičkog i Valjevskog korpusa VJ, te da su koncentracije jedinica iz Srbije i Bosanske Krajine primjećene i u regionu Posavskog koridora, u blizini Brčkog.
31.01.1993.
Karadžić je po povratku iz Ženeve izjavio: «Iako je muslimanska strana odbila u Ženevi da potpiše bilo koji od tri ponuđena dokumenta, a srpska samo mape, učinjen je, ipak, korak ka miru».
Srpske pobunjeničke snage su u protivofanzivi ovladale područjem Skelana.
01.02.1993.
Hrvatske snage krenule su u novu ofanzivu duž cijelog južnog krajiškog ratišta, od Obrovca do Skradinskog zaleđa, saopštio je Glavni Štab srpske vojske Krajine.
03.02.1993.
Kopresjednici Ženevske konferencije o bivšoj YU Vens i Ovens su Savjetu bezbjednosti UN podnijeli svoj mirovni sporazum za BH.
05.02.1993.
U sjedištu UN su nastavljeni pregovori o rješenju bosanske krize prvim radnim susretom Vensa i Ovena sa Radovanom Karadžićem, kojem su američke vlasti uvele posebna kretanja samo u krugu 1 km, zbog osudei javnosti da je izdata dozvola za ulazak u SAD čovjeku koji je okrivljen za ratne zločine.
06.02.1993.
Karadžić je ponudio kopresjednicima Ženevske konferencije nove mape za podjelu BH na 10 provincija i specijalni status za Sarajevo, te rekao da ni pod kojim uslovima neće prihvatiti ponuđene Vens-Ovenove mape, a ako mirovna konferencija propadne, srpski narod u BH tražiće ponovo pravo na samoopredjeljenje i nezavisnost.
07.02.1993.
Pošto sporazum predstavnika tri naroda iz BH u Njujorku nije postignut Vens i Oven su odlučili da od Savjeta bezbjednosti UN traže da obavezujućom rezolucijom podrži Ženevski mirovni plan onako kako su ga oni formulisali, a da rezolucija predvidi sankcije, uključujući i vojne, protiv onih koji ne bi sprovodili u djelo usvojenu odluku.
08.02.1993.
Traju žestoke borbe HVO i ARBH u Gornjem Vakufu.
10.02.1993.
SAD iskazuje rezervu prema Vens-Ovenovom planu zbog de faco nagrađivanja politike "etničkog čišćenja". Njen je stav da bilo koji mirovni plan moraju prihvatiti svi u BiH, da se sankcije prema SRJ moraju pojačati kako bi se spriječilo prelivanje rata na Kosovu i u Makedoniju, da se zabrana letova nad BiH mora strože sprovoditi, te da će SAD, ukoliko se postigne mirovni plan, zajedno s UN, NATO i drugima učestvovati u njegovom sprovođenju makar i uz primjenu sile.
11.02.1993.
SAD objelodanjuju svoj plan od 6 tačaka za rješavanje bosanske krize koji je u Vašingtonu predstavio državni sekretar Voren Kristofer.
17.02.1993.
U Visoko dolaze prva dva helikoptera tipa MI-8 (transportni helikopteri proizvedeni po ruskoj licenci) s posadama bosanskohercegovačkih vazduhoplovaca. Prvi borbeni let Ratnog vazduhoplovstva ARBiH bio je let u opkoljenu Srebrenicu februara 1993. Uskoro su formirane i bazduhoplovne grupe u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Zenici i Bihaću. Do kraja rata RV ARBiH izvršilo je oko 8000 borbenih letova
22.02.1993.
Savjet bezbjednosti UN jednoglasno je usvojio rezoluciju 808 o pokretanju postupka za osnivanje Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji biše Jugoslavije od 1991.g.
23.02.1993.
Odluka američkog predsjednika Bila Klintona da padobranima iz transportnih aviona dostavlja humanitarnu pomoć istočnoj Bosni nailazi na uzdržano reagovanje u Londonu, kao i protivljenje vojnih američkih stručnjaka koji akciju ocjenjuju kao rizičnu, ali je američki predsjednik odlučan u namjeri da je, bez obtira na sve, sprovede.
25.02.1993.
Konvoj od oko 60 kamiona sa 150 vojnika UN zaustavljen je na granici u Malom Zvorniku, pošto je komadant konvoja odbio da dozvoli pregled tovara u vozilima.
26.02.1993.
Savjet bezbjednosti UN upozorio je zaraćene strane u BH da će svako ometanje doturanja humanitarne pomoći tretirati kao ratni zločin. Savjet je podržao inicijativu za doturanje pomoći vazdušnim putem tamo gdje ne mogu da prođu drumski konvoji.
28.02.1993.
Otpočela je akcija dostavljanja humanitarne pomoći izolovanim bošnjačkim enklavama u istočnoj Bosni vazdušnim putem
02.03.1993.
U Njujorku nastavljeni pregovori o prekidu rata u BH. Vens i Oven pokušavaju da izvrše pritisak na srpsku i bošnjačku stranu da prihvate sporazum o vojnim aspektima rata u BH.
03.03.1993.
Alija je potpisao «vojni dokument» iz mirovnog paketa Vens-Ovena, koji su još u Ženevi potpisale hrvatska i srpska strana.
05.03.1993.
Pregovori u Njujorku su završeni neuspjehom. Bošnjačka i srpska strana nisu potpisale prijedlog mapa, tj. podjelu BH na 10 provincija, ali pregovori ipak nisu prekinuti. Nakon nagovještaja da bi Alija mogao da pristane na Vens-Ovenove mape o podjeli BH na 10 provincija, Karadžić je rekao da su mape skrojene na štetu srpskog naroda i da ih on neće potpisati: «sad ćemo, vjerovatno, opet mi ispasti krivi pred svjetskom javnošću, ali nama je najvažnije da ne ispadnemo krivi pred svojim narodom» rekao je Karadžić.
11.03.1993.
Komadant snaga UN general Filip Morion zajedno sa konvojem ušao je u Srebrenicu radi dogovora o prekidu vatre i omogućavanju dolaska humanitarne pomoći.
13.03.1993.
Bošnjaci u Srebrenici zadržaće francuskog generala Moriona koji je blokiran od 11. sve dok se do tog mjesta ne probije konvoj s humanitarnom pomoći, izjavio je predstavnik UN-a.
15.03.1993.
Francuska štampa piše da je general Morion ostao u Srebrenici da bi spriječio etničko čišćenje te muslimanske enklave.
16.03.1993.
Od 16. do 25. marta 1993 godine predstavnici sve tri bosanskohercegovačke nacionalne zajednice sastali su se u Njujorku kako bi razmotrili modificirani Vens - Ovenov plan
18.03.1993.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba počinje ofanzivu na Karuše pod kodnim nazivom »Posljednja šansa« (bitka na ušću). Cilj ofanzive bio je ovladavanje komunikacijom Teslić-Doboj. Operacijom su rukovodili pukovnik Slavko Lisica i četnički vojvoda Vojislav Šešelj (predsjednik Srpske radikalne stranke). U noći između 18 i 19 marta, nakon intenzivne artiljerijske pripreme, srpske pobunjeničke snage sa 10 tenkova i 5 oklopnih transportera kreće u napad na prednji kraj odbrane 203. motorizovane brigade Doboj-Bosna ARBiH. Težište napada je na dubinu naseljenih mjesta Matuzići, Mravići, Kraševo i Lepenica. 19 marta vojska pobunjenih bosasnkih Srba koristi zarobljene civile kao živi štit kako bi postavila pontonski most na rijeci Usora kod motela »Ušće«, ali bezuspješno. Međutim vojska pobunjenih Srba uspijeva očistiti teren i postaviti pontonski most na drugoj lokaciji, u rejonu stadiona Makljenovci. Magla je iskorištena za dovođenje oklopno-mehanizovanih jedinica, no kolonu zaustavlja artiljerija 203. motorizovane brigade nanoseći joj velike gubitke. U rejonu Karuša počinje grčevita borba tokom koje ARBiH uspijeva onesposobiti ili uništiti veći broj tenkova i oklopnih transportera neprijateljske vojske, koja u borbu uvodi avijaciju i borbene helikoptere tipa Gazela, koji iz rejona Pridjela i Ševarlija u više od 50 navrata raketiraju vojne ali i civilne ciljeve pokušavajući unijeti paniku među stanovništvo i vojnike ARBiH. Na pojedinim mjestima borba se vodi prsa u prsa, a vojska pobunjenih Srba pored 10 tenkova i 5 oklopnih transportera, od kojih je većina uništena u bliskoj protivoklopnoj borbi na Karušama, uvodi nove tenkove i oklopne transportere. ARBiH potisnuta je na 150 do 200 metara od prve linije fronta. Komanda 203. motorizovane brigade i »Operativne grupe Doboj-jug«, kojom komanduje Mustafa Cerovac, u borbu uvode svježe snage iz 204. brdske brigade i protivoklopno odjeljenje 110. brigade HVO Usora. ARBiH preuzima inicijativu i potiskuje neprijatelja sa dostignutih položaja. Bitka na Ušću je jedan od najtežih poraza vojske pobunejnih bosanskih Srba u prve dvije godine rata. ARBiH je izgubila šest boraca dok je neprijatelj imao oko 140 poginulih vojnika, 8 uništenih tenkova i 3 oklopna transportera.
Na zakazani nastavak pregovora u sjedištu UN u Njujorku nije došao Alija koji je obavjestio pregovarače da neće prisustvovati nastavku pregovora «dok Srbi nastavljaju ofanzivu u istočnoj Bosni, vrše genocid u Bijeljini i bombarduju Sarajevo»
19.03.1993.
Konvoj UN sa humanitarnom pomoći, stigao je u Srebrenicu.
22.03.1993.
Aerodrom Dubrave kod Tuzle službeno je otvoren za avione sa oznakama UN.
25.03.1993.
Višemjesečni pregovori o sudbini BH završeni su neuspjehom. Mirovni plan Vens-Oven s minimalnim korekcijama potpisali su u cjelini Boban i Alija, dok je Karadžić odbio da potpiše Plan smatrajući mape neprihvatljivim sa Srbe.
25.03.1993.
U izvještaju Butrosa Galija Savjetu bezbjednosti Srbi su označeni kao jedina strana koja je odgovorna što mirovni pregovori u Njujorku nisu uspjeli.
31.03.1993.
Savjet bezbjednosti UN usvojio je Rezoluciju 816 o primjeni sile u sprovođenju odluke o zabrani letova iznad BH. Na zahtjev Rusije iz Rezolucije je izostavljena formulacija o bombardoavnju ciljeva na zemlji.
02.01.1993.
U Ženevi je Vance-Owenovim mirovnim planom predložena unutrašnja podjela Bosne prema kojem bi ustavni principi podrazumjevali uspostavu decentralizirane BiH sa 9 provincija (kantona) uz posebno područje Sarajeva (kao deseta provincija), koje ne bi bile međunarodni pravni subjekti i čije bi granice u »znatnoj mjeri poništile rezultate etničkog čišćenja«.Na osnovu vojnih odredbi bila bi uspostavljena obustava vatre i demilitarizacija cijele zemlje, a teritorijalno ustrojstvo bilo bi regulirano po principu kantonizacije. Predviđeno formiranje 10 kantona. Sudbina plana zapečaćena je nepostojanjem mehanizama (i političke volje), koji bi natjerali Srbe da vrate 20 % okupiranoga teritorija BiH te izbijanjem sukoba između Bošnjaka i Hrvata.
Postoji opravdano mišljenje da je rasplamsavanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba bilo isprovocirano upravo ovim planom jer su hrvatske snage nastojale da vojno i politički ovladaju kantonima koje su «dobili» po sporazumu. Središta hrvatskih provincija (posavska, mostarska, i travničko-livanjska) predviđena su u Odžaku, Mostaru i Travniku, a u njima bi živjelo 513.433 (68,27 %) Hrvata iz BiH. Posavska provincija (2103 km2) obuhvatila bi opštine Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Derventa, Modriča i Gradačac;
travničko-livanjska (5735 km2) opštine Jajce, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Livno i Tomislavgrad; a mostarska (6135 km2) opštine Prozor, Konjic, Jablanica, Mostar, Posušje, Grude, Ljubuški, Široki Brijeg, Čitluk, Stolac i Neum. Tako bi hrvatske provincije obuhvatile 25,4 % teritorija BiH. S obzirom da je etnički prostor Hrvata po popisu 1991.godine bio 19,44 % očigledno da su Hrvati «dobili» i više nego što im pripada, te bili najviše zainteresovani za prihvatanje plana.
3 srpske provincije obuhvatile bi 42,3 %,
3 bošnjačke provincije 28,8 %, a
sarajevsko područje obuhvatilo bi 3,5 % teritorija BiH.
Plan su potpisali predstavnici hrvatske i bošnjačke strane (u New Yorku 25.02., u Ženevi, 25.03.), a Srbi su ga odbili bez posljedica (3.04.).
06.01.1993.
Dobrica Ćosić, predsednik SRJ se obratio naciji. Ženevske pregovore predstavio je kao presudne za političku konsolidaciju na celom prostoru bivše Jugoslavije. Rekao je "ako Srbi ne prihvate ultimativna ustavna načela nove države BiH, onda sleduje intervencija zapadnih sila. Srbima preti stravična dilema: politička ili vojna kapitulacija ili napad najmoćnijih sila sveta. (TV RTS, 6. januar 1993)
07.01.1993.
Srpski izvori objavljuju: Muslimanske oružane snage iz Srebrenice su pod komandom Nasera Orića napale MZ Kravice u opštini Bratunac i tom prilikom ubili 48 mještana, među kojima i starce i žene, a sela opljačkali i popalili. U selu Ravno kod Kupresa ubijeno 11 Srba civila, a 20 ranjeno. Predsjednik RSK Goran Hadžić je rekao da su Novi Grad napali mudžahedini i u toj islamskoj ofanzivi je izgubilo život 59 Srba, a čitava jedna četa, njih 160, vodi se kao nestali. Predsjednik RSK tvrdi da su ubice, ratnici džihada, vjerski fanatici, koji su izvršili taj pokolj, stigli avionima kojima stiže humanitarna pomoć.
08.01.1993.
U transporteru UNPROFOR-a srpske pobunjeničke snage na okupiranom dijelu Sarajeva blizu aerodroma ubile su vršioca dužnosti predsjednika Vlade RBiH Hakiju Turajlića.
10.01.1993.
U Ženevi održana prva plenarna sjednica Mirovne konferencije o BiH na kojoj je srpska strana dala novi prijedlog o ustavnom aranžmanu kao «složene države» tri konstitutivna naroda u kojoj bi većinu funkcija uključujući i međunarodne odnose, vršile provincije.
12.01.1993.
U Sarajevu počeli pripremni radovi na izgradnji tunela Dobrinja - Butmir. Tunel dužine 800 metara završen je 30 jula 1993 godine. U ratnom periodu predstavljao je jedinu fizičku vezu Sarajeva s ostalim dijelovima BiH, a omogućavao je vojnu, civilnu i humanitarnu komunikaciju, kao i manevar jedinica za odbranu grada. U tunelu su postavljene šine za kolica, sistem za odvod vode, a potom i električne instalacije i cjevovod za naftu. Nakon rata tunel je proglašen spomen kompleksom.
Na drugoj plenarnoj sjednici Ženevske konferencije Karadžić je, uz uslov da ih u roku 7 dana verifikuje Skupština RS, prihvatio Ustavne principe sa kojima su se već bili saglasili predstavnici Hrvata i Bošnjaka.
15.01.1993.
Predsjednik odjela odbrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna Božo Rajić izdao zapovjed o potčinjavanju jedinica Armije RBiH Glavnom stožeru HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane). Zapovjed se odnosila na provincije (teritorijalne oblasti prema Vens-Ovenovom mirovnom planu ) 3, 8 i 10 koje su bile predviđene kao hrvatske provincije. Bošnjačka strana to nije prihvatila.
Intenzivirane borbe između Armije RBiH i HVO-a.
Srpske pobunjeničke snage u artiljerijskim napadima na više lokacija u Sarajevu, 15 januara ubile su i ranile oko 40 civila. Od eksplozije granate ispred sarajevske pivare, gdje je oko 300 civila uzimalo vodu za piće, ubijeno je 8 i ranjeno 20 ljudi. U trenutku kada su ranjenici i mrtvi dovezeni u bolnicu Koševo, srpske pobunjeničke snage su granatirale traumatologiju Kliničkog centra Koševo. Tom prilikom ubijen je jedan a ranjeno više civila. Istog dana srpske pobunjeničke snage granatirale su i redove civila koji su na Dobrinji, u Sarajevu, primali humanitarnu pomoć.
16.01.1993.
(... ) Tudjman i ja dogovorilo smo se da bi bilo razumno i humano da države pripomognu kod organizovanog preselenja i kod razmjene stanovništva. U svoje domove ljudi bviše ne mogu natrag. Možda bismo trebali razmisliti o posebniminstitucijama i agenturama koje bi regulirale zamenu imetka, stanova, kuća. Nekako moramo riješiti konflikt izmedju multinacionalnih i multikonfesionalnih zajednica".
(... ) Iz SRJ možda dolazi najviše 150 do 200 srpskih ekstremista. Među njima ima i ordinarnih kriminalaca. Ali oni nisu vojna snaga vrijedna spomena nego moralno-psihološka kompromitacija naše zemlje. S Izetbegovićem sam razgovarao kao predstavnik susjedne države koja je spremna pomoći, prije svega na humanitarnom planu. Mi smo, svakako, za demilitarizaciju i deblokadu Sarajeva i drugih gradova, i želimo da zajednički brinemo o izbjeglicama. Mi, svakako, želimo apelirati da se stane na kraj svim oblicima etničkog čišćenja i diskriminacije".
( ) Mislim da su Srbi zauzeli više no što im je potrebno. Oni bi trebali načiniti kompromis po kojem bi se muslimansko stanovništvo moglo konsolidirati kao etnička celina. Srbi i Hrvati već će se dogovoriti o teritorijalnim pitanjima. Vrlo skoro. S Muslimanima će također ići, jer će odustati od toga da ne pregovaraju izravno sa Srbima. Ni Izetbegoviće više ne govori da će voditi rat do konačne pobjede". (Duga, 16-29 januar 1993)
18.01.1993.
Narodna Skupština samozvane Republike Srpske, poslije dvodnevnog zasijedanja na Palama, odobrila je predsjedniku Karadžiću mandat za potpisivanje ženevskih Ustavnih principa za BH.
Srpski izvori javljaju da su Muslimanske snage nastavile sa napadima u rejonu sela Skelani, ispaljujući minobacačke projektile na teritoriju SRJ. Vojska Jugoslavije je saopštila da je žestoko uzvratila, uništavajući oruđa iz kojih se pucalo. I predsjednik SRJ Dobrica Ćosić je uputio pismo generalnom sekretaru UN u kojem ga obavještava o napadu Muslimanskih snaga na teritoriju SRJ. Ćosić detaljno izvještava o Muslimanskoj «agresiji», masakru srpskog stanovništva, 46 mrtvih, 150 ranjenih i velikom broju izbjeglica, te da je Vojska Jugoslavije bila prinuđena da preduzme nužne protiv mjere.
Rasplamsava se sukob ARBH i HVO u centralnoj Bosni, gdje se vode borbe u rejonu Gornjeg Vakufa, Novog Travnika i u neposrednoj blizini Bugojna. Alija upozorava na novu agresiju protiv Bosne, ovaj put sa hrvatske strane, a Vlada BH na hitno održanoj sjednici, upozorava da će problem iznijeti pred Savjet bezbjednosti UN.
20.01.1993.
Alija uputio pismo Savjetu bezbjednosti UN u kojem Hrvatsku i njene snage u BH optužuje za agresiju.
Bil Klinton postaje 42. predsjednik SAD, zakletvom pred zgradom američkog kongresa.
22.01.1993.
Započela je ofanzivna operacija HV-a Gusar (Maslenica). Cilj HV-a bio je odbaciti neprijatelja od ceste Karlobag - Maslenica - Zadar i osigurati Masleničko ždrijelo radi gradnje mosta te odbaciti neprijatelja od Zadra, osloboditi zadarsko zaleđe i Zrakoplovnu bazu Zemunik; hrvatske postrojbe su za 72 sata oslobodile, a zatim u teškim borbama i zadržale Masleničko ždrijelo i zaleđe Zadra te važnu stratešku tačku na Velebitu (Tulove grede). VS UN-a (Rezolucija 802) zatražilo je povlačenje HV-a na položaje od prije početka akcije. Osobito žestoke borbe vođene su početkom februara za selo Kašić, no hrvatski branitelji su rijetko viđenom požrtvovnošću, usprkos znatnim žrtvama, uspjeli odbiti odlučne protuudare neprijatelja i nanijeti mu vrlo velike gubitke. Postavljanjem pontonskoga mosta, Dalmacija je smjerom Zadar - Maslenica - Karlobag opet cestovno povezana s ostalom Hrvatskom (do tada je cestovna komunikacija ovisila o trajektu otok Pag - kopno).
Predsjednik RSK Goran Hadžić proglasio je ratno stanje na cijeloj teritoriji RSK i naredio opštu mobilizaciju
Vojska SRJ vrši pokrete prema Srebrenici. Iz Valjeva je na teritoriju BiH prešla kolona od 15 kamiona, 10 tenkova i oko 2000 vojnika.
23.01.1993.
U Ženevi započeta treća runda pregovora o BH. Raspravljalo se o mapama koje je Mate Boban prihvatio, dok su Karadžić i Alija imali suštinske primjedbe na razgraničenja provincija. U pregovorima su postignuti izvjesni rezultati, ali ne potpuna saglasnost.
24.01.1993.
Tuđman je izjavio da je vojna ofanziva na teritoriji pod zaštitom UN okončana, pošto su hrvatske trupe zauzele ključnu drumsku vezu između sjevera i juga zemlje.
26.01.1993.
Savjet bezbjednosti UN jednoglasno usvojio rezoluciju 802 kojom se od hrvatskih snaga zahtjeva povlačenje sa osvojenih područja u nedavnoj akciji dok je Srbima naloženo da vrate teško oružje pod kontrolu UN.
27-28.01.1993.
Hrvatska vojska oslobodila je neka sela u okolici Sinja (Satrić i Potravlje) te HE Peruča (akcija Peruča). Srpske jedinice odbačene su 7 km prema Kninu. Prilikom povlačenja, četnici su s 30 tona eksploziva minirali branu hidrocentrale, želeći izazvati golemu ekološku i ljudsku katastrofu (velike ljudske žrtve u donjem toku rijeke Cetine); rušenje brane HE Peruča spriječio je engleski oficir Mark Nicholas Gray, koji je podigao preljevni kanal i smanjio nivo vode u jezeru. U akcijama od 22. do 28. januara hrvatske postrojbe oslobodile su oko 850 km2 i oko 100 naselja.
30.01.1993.
Završeni pregovori o BH u okviru Ženevske konferencije. Mate Boban potpisao je sva tri ponuđena dokumenta, Karadžić nije potpisao jedan – mape, a Alija je odbacio sva tri. Vens i Oven su odlučili da se pregovori nastave u Njujorku, pod okriljem Savjeta bezbjednosti UN koji treba da pronađe rješenja obavezujuća za sve tri strane.
Štab Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH uputio je Vladi RBiH informaciju u kojoj se, između ostalog, navodi da se na području Istočne Bosne koncentrišu jedinice Užičkog i Valjevskog korpusa VJ, te da su koncentracije jedinica iz Srbije i Bosanske Krajine primjećene i u regionu Posavskog koridora, u blizini Brčkog.
31.01.1993.
Karadžić je po povratku iz Ženeve izjavio: «Iako je muslimanska strana odbila u Ženevi da potpiše bilo koji od tri ponuđena dokumenta, a srpska samo mape, učinjen je, ipak, korak ka miru».
Srpske pobunjeničke snage su u protivofanzivi ovladale područjem Skelana.
01.02.1993.
Hrvatske snage krenule su u novu ofanzivu duž cijelog južnog krajiškog ratišta, od Obrovca do Skradinskog zaleđa, saopštio je Glavni Štab srpske vojske Krajine.
03.02.1993.
Kopresjednici Ženevske konferencije o bivšoj YU Vens i Ovens su Savjetu bezbjednosti UN podnijeli svoj mirovni sporazum za BH.
05.02.1993.
U sjedištu UN su nastavljeni pregovori o rješenju bosanske krize prvim radnim susretom Vensa i Ovena sa Radovanom Karadžićem, kojem su američke vlasti uvele posebna kretanja samo u krugu 1 km, zbog osudei javnosti da je izdata dozvola za ulazak u SAD čovjeku koji je okrivljen za ratne zločine.
06.02.1993.
Karadžić je ponudio kopresjednicima Ženevske konferencije nove mape za podjelu BH na 10 provincija i specijalni status za Sarajevo, te rekao da ni pod kojim uslovima neće prihvatiti ponuđene Vens-Ovenove mape, a ako mirovna konferencija propadne, srpski narod u BH tražiće ponovo pravo na samoopredjeljenje i nezavisnost.
07.02.1993.
Pošto sporazum predstavnika tri naroda iz BH u Njujorku nije postignut Vens i Oven su odlučili da od Savjeta bezbjednosti UN traže da obavezujućom rezolucijom podrži Ženevski mirovni plan onako kako su ga oni formulisali, a da rezolucija predvidi sankcije, uključujući i vojne, protiv onih koji ne bi sprovodili u djelo usvojenu odluku.
08.02.1993.
Traju žestoke borbe HVO i ARBH u Gornjem Vakufu.
10.02.1993.
SAD iskazuje rezervu prema Vens-Ovenovom planu zbog de faco nagrađivanja politike "etničkog čišćenja". Njen je stav da bilo koji mirovni plan moraju prihvatiti svi u BiH, da se sankcije prema SRJ moraju pojačati kako bi se spriječilo prelivanje rata na Kosovu i u Makedoniju, da se zabrana letova nad BiH mora strože sprovoditi, te da će SAD, ukoliko se postigne mirovni plan, zajedno s UN, NATO i drugima učestvovati u njegovom sprovođenju makar i uz primjenu sile.
11.02.1993.
SAD objelodanjuju svoj plan od 6 tačaka za rješavanje bosanske krize koji je u Vašingtonu predstavio državni sekretar Voren Kristofer.
17.02.1993.
U Visoko dolaze prva dva helikoptera tipa MI-8 (transportni helikopteri proizvedeni po ruskoj licenci) s posadama bosanskohercegovačkih vazduhoplovaca. Prvi borbeni let Ratnog vazduhoplovstva ARBiH bio je let u opkoljenu Srebrenicu februara 1993. Uskoro su formirane i bazduhoplovne grupe u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Zenici i Bihaću. Do kraja rata RV ARBiH izvršilo je oko 8000 borbenih letova
22.02.1993.
Savjet bezbjednosti UN jednoglasno je usvojio rezoluciju 808 o pokretanju postupka za osnivanje Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji biše Jugoslavije od 1991.g.
23.02.1993.
Odluka američkog predsjednika Bila Klintona da padobranima iz transportnih aviona dostavlja humanitarnu pomoć istočnoj Bosni nailazi na uzdržano reagovanje u Londonu, kao i protivljenje vojnih američkih stručnjaka koji akciju ocjenjuju kao rizičnu, ali je američki predsjednik odlučan u namjeri da je, bez obtira na sve, sprovede.
25.02.1993.
Konvoj od oko 60 kamiona sa 150 vojnika UN zaustavljen je na granici u Malom Zvorniku, pošto je komadant konvoja odbio da dozvoli pregled tovara u vozilima.
26.02.1993.
Savjet bezbjednosti UN upozorio je zaraćene strane u BH da će svako ometanje doturanja humanitarne pomoći tretirati kao ratni zločin. Savjet je podržao inicijativu za doturanje pomoći vazdušnim putem tamo gdje ne mogu da prođu drumski konvoji.
28.02.1993.
Otpočela je akcija dostavljanja humanitarne pomoći izolovanim bošnjačkim enklavama u istočnoj Bosni vazdušnim putem
02.03.1993.
U Njujorku nastavljeni pregovori o prekidu rata u BH. Vens i Oven pokušavaju da izvrše pritisak na srpsku i bošnjačku stranu da prihvate sporazum o vojnim aspektima rata u BH.
03.03.1993.
Alija je potpisao «vojni dokument» iz mirovnog paketa Vens-Ovena, koji su još u Ženevi potpisale hrvatska i srpska strana.
05.03.1993.
Pregovori u Njujorku su završeni neuspjehom. Bošnjačka i srpska strana nisu potpisale prijedlog mapa, tj. podjelu BH na 10 provincija, ali pregovori ipak nisu prekinuti. Nakon nagovještaja da bi Alija mogao da pristane na Vens-Ovenove mape o podjeli BH na 10 provincija, Karadžić je rekao da su mape skrojene na štetu srpskog naroda i da ih on neće potpisati: «sad ćemo, vjerovatno, opet mi ispasti krivi pred svjetskom javnošću, ali nama je najvažnije da ne ispadnemo krivi pred svojim narodom» rekao je Karadžić.
11.03.1993.
Komadant snaga UN general Filip Morion zajedno sa konvojem ušao je u Srebrenicu radi dogovora o prekidu vatre i omogućavanju dolaska humanitarne pomoći.
13.03.1993.
Bošnjaci u Srebrenici zadržaće francuskog generala Moriona koji je blokiran od 11. sve dok se do tog mjesta ne probije konvoj s humanitarnom pomoći, izjavio je predstavnik UN-a.
15.03.1993.
Francuska štampa piše da je general Morion ostao u Srebrenici da bi spriječio etničko čišćenje te muslimanske enklave.
16.03.1993.
Od 16. do 25. marta 1993 godine predstavnici sve tri bosanskohercegovačke nacionalne zajednice sastali su se u Njujorku kako bi razmotrili modificirani Vens - Ovenov plan
18.03.1993.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba počinje ofanzivu na Karuše pod kodnim nazivom »Posljednja šansa« (bitka na ušću). Cilj ofanzive bio je ovladavanje komunikacijom Teslić-Doboj. Operacijom su rukovodili pukovnik Slavko Lisica i četnički vojvoda Vojislav Šešelj (predsjednik Srpske radikalne stranke). U noći između 18 i 19 marta, nakon intenzivne artiljerijske pripreme, srpske pobunjeničke snage sa 10 tenkova i 5 oklopnih transportera kreće u napad na prednji kraj odbrane 203. motorizovane brigade Doboj-Bosna ARBiH. Težište napada je na dubinu naseljenih mjesta Matuzići, Mravići, Kraševo i Lepenica. 19 marta vojska pobunjenih bosasnkih Srba koristi zarobljene civile kao živi štit kako bi postavila pontonski most na rijeci Usora kod motela »Ušće«, ali bezuspješno. Međutim vojska pobunjenih Srba uspijeva očistiti teren i postaviti pontonski most na drugoj lokaciji, u rejonu stadiona Makljenovci. Magla je iskorištena za dovođenje oklopno-mehanizovanih jedinica, no kolonu zaustavlja artiljerija 203. motorizovane brigade nanoseći joj velike gubitke. U rejonu Karuša počinje grčevita borba tokom koje ARBiH uspijeva onesposobiti ili uništiti veći broj tenkova i oklopnih transportera neprijateljske vojske, koja u borbu uvodi avijaciju i borbene helikoptere tipa Gazela, koji iz rejona Pridjela i Ševarlija u više od 50 navrata raketiraju vojne ali i civilne ciljeve pokušavajući unijeti paniku među stanovništvo i vojnike ARBiH. Na pojedinim mjestima borba se vodi prsa u prsa, a vojska pobunjenih Srba pored 10 tenkova i 5 oklopnih transportera, od kojih je većina uništena u bliskoj protivoklopnoj borbi na Karušama, uvodi nove tenkove i oklopne transportere. ARBiH potisnuta je na 150 do 200 metara od prve linije fronta. Komanda 203. motorizovane brigade i »Operativne grupe Doboj-jug«, kojom komanduje Mustafa Cerovac, u borbu uvode svježe snage iz 204. brdske brigade i protivoklopno odjeljenje 110. brigade HVO Usora. ARBiH preuzima inicijativu i potiskuje neprijatelja sa dostignutih položaja. Bitka na Ušću je jedan od najtežih poraza vojske pobunejnih bosanskih Srba u prve dvije godine rata. ARBiH je izgubila šest boraca dok je neprijatelj imao oko 140 poginulih vojnika, 8 uništenih tenkova i 3 oklopna transportera.
Na zakazani nastavak pregovora u sjedištu UN u Njujorku nije došao Alija koji je obavjestio pregovarače da neće prisustvovati nastavku pregovora «dok Srbi nastavljaju ofanzivu u istočnoj Bosni, vrše genocid u Bijeljini i bombarduju Sarajevo»
19.03.1993.
Konvoj UN sa humanitarnom pomoći, stigao je u Srebrenicu.
22.03.1993.
Aerodrom Dubrave kod Tuzle službeno je otvoren za avione sa oznakama UN.
25.03.1993.
Višemjesečni pregovori o sudbini BH završeni su neuspjehom. Mirovni plan Vens-Oven s minimalnim korekcijama potpisali su u cjelini Boban i Alija, dok je Karadžić odbio da potpiše Plan smatrajući mape neprihvatljivim sa Srbe.
25.03.1993.
U izvještaju Butrosa Galija Savjetu bezbjednosti Srbi su označeni kao jedina strana koja je odgovorna što mirovni pregovori u Njujorku nisu uspjeli.
31.03.1993.
Savjet bezbjednosti UN usvojio je Rezoluciju 816 o primjeni sile u sprovođenju odluke o zabrani letova iznad BH. Na zahtjev Rusije iz Rezolucije je izostavljena formulacija o bombardoavnju ciljeva na zemlji.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#10 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
03.04.1993.
Poslanici Narodne Skupštine samozvane Republike Srpske jednoglasno su usvojili prijedloge SO Donjeg Vakufa i Bosanske Gradiške o promjeni imena tih gradova, koji će se ubuduće zvati Srbobran i Gradiška.
05.04.1993.
Na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju zone zabranjenog leta (iz jeseni 1992), u BiH je uspostavljena kontrola zračnog prostora. Kontrolu preuzimaju zračne snage NATO-a. Rezolucija o zoni zabrane leta nad BiH više puta je kršena, unatoč patroliranju lovaca Sjevernoatlanskog saveza.
06.04.1993.
Hrvatske vlasti i srpski pobunjenici potpisali su u Ženevi sporazum o provođenju Rezolucije 802 VS UN-a, prema kojem se HV mora povući na položaje prije akcije Maslenica, a srpske jedinice ne smiju ući u taj prostor, nad kojim će kontrolu preuzeti snage UN-a.
08.04.1993.
Međunarodni sud pravde u Hagu privremenom presudom okrivio Saveznu Republiku Jugoslaviju za agresiju na BiH te naredio obustavu napada i povlačenje jedinica Vojske SRJ sa područja BiH.
12.04.1993.
Pod okriljem NATO otpočelo je patroliranje nad vazdušnim prostorom BH, tj. Primjena Rezolucije 816 Savjeta bezbjednosti UN
12.04.1993.
Srpski izvori javljaju da je u napadu srebreničkih Muslimana na srpske položaje na teritoriji Skelana kod Osmača ubijeno 17 srpskih boraca a ranjeno.
14.04.1993.
Jedinice HVO-a uz podršku i direktno učešće Hrvatske vojske krenule u opći napad na jedinice ARBiH u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Prethodno su razoružani Bošnjaci u jedinicama HVO-a i manjim, izolovanim jedinicama ARBiH. HVO napada i zauzima Prozor. Najteže borbe vođene su za Gornji Vakuf, Fojnicu i Mostar (Mostar, odnosno zapadni dio grada po kontrolom HVO-a je proglašen hrvatskim gradom i sjedištem tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosna).
15.04.1993.
Srpski izvori javljaju da su “Muslimanski ekstremisti” sa šireg područja Srebrenice svim raspoloživim artiljerijskim oruđima i streljačkim naoružanjem napali na više pravaca, a da je prema podacima GŠ VRS, samo u prethodnih 48 sati poginulo 43, a ranjeno 71 srpski borac.
16.04.1993.
U selu Ahmići, srednja Bosna, postrojbe HVO-a ubile su oko 96 civila Bošnjaka.
Mirovni posrednik u jugoslovenskoj krizi lord Oven je izjavio da je došlo vrijeme da svijet razmisli o efektivnom bombardovanju puteva i mostova u BH, kako bi se prekinulo snabdijevanje srpskih snaga BH iz Jugoslavije.
17.04.1993.
Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju 819 kojom se od sukobljenih strana u BH zahtjeva da područje Srebrenice smatraju zaštićenom, odnosno područjem bez vojnih ili bilo kojih neprijateljskih dejstava. Rezolucijom se od paravojnih snaga bosanskih Srba traži da odmah obustave napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz tog mjesta i okoline.
18.04.1993.
Potpisan sporazum o demilitarizaciji Srebrenice. Sporazum su potpisali komandant Armije RBIH Sefer Halilović i komandant VRS Ratko Mladić uz prisustvo predstavnika UN na sarajevskom aerodromu.
SB UN usvojio Rezoluciju 820 kojom se pooštravaju sankcije protiv SRJ počev od 26.aprila, ukoliko Srbi do tada ne potpišu Vens-Ovenov mirovni plan.
Predstavnik UN izjavio da je blizu 100 lica poginulo u trodnevnim borbama HVO I ARBH oko Viteza.
20.04.1993.
Britanski ministar odbrane Malkolm Rifkin ponovo se izjasnio protiv vojne intervencije Zapada u BH, te rekao da je teško utvrditi koga treba bombardovati. “Ako hoćemo da kaznimo sve agresore, šta onda raditi sa Hrvatima, i Muslimanima koji se sada tuku jedni protiv drugih” reče Rifkin.
Sefer Halilović i Milivoj Petković su u Zenici potpisali Sporazum o obustavi vatre između dvije vojske.
22.04.1993.
U Vašingtonu je saopšteno sa SAD razmatraju mogućnost bombardovanja srpskih položaja u BH i da bi to moglo da bude jednostrana odluka i bez saglasnosti SB UN.
23.04.1993.
Pripadnici brigade HVO “Herceg Stjepan” pronašli su u hrvatskom selu Trusina kraj Konjica masakrirana tijela 26 mještana.
24.04.1993.
U Beograd na sastanak dolaze lord Ovena i Vens. Karadžić je odbacio prijedloge za promjenu mapa u mirovnom planu i ocijenio da su mape toliko loše da ne mogu biti korigovane, već moraju da se promjene.
25.04.1993.
Alija i Boban su u Zagrebu zaključili Sporazum o prekidu vatre i odlučili da stvore zajedničku komandu.
25.04.1993.
Poslanici Narodne Skupštine samozvane RS na zasijedanju u Bijeljini su odbili zahtjev sa potpisivanje Vens-Ovenovog mirovnog plana. Neposredno prije usvajanja ove odluke, Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, Momir Bulatović su uputili pismo poslanicima Skupštine u kojem je traženo da prihvate Mirovni plan i skreće pažnja da oni nemaju pravo da neprihvatanjem plana izlažu sankcijama i ugrožavaju 10 milion građana Jugoslavije.
27.04.1993.
“Ruska Federacija neće biti pokrovitelj onima koji se suprostavljaju međunarodnoj zajednici” izjavio je Boris Jeljcin.
28.04.1993.
U SAD počele užurbane pripreme novih radiklanih mjera za rješenje bosanske krize. Njačešće je pominjana mogućnost bombardovanja srpskih ciljeva I skidanje embarga na uvoz oružja namijenjenog bosanskim snagama.
01.05.1993.
Sazvana nova runda mirovne konferencije o BH u Atini na kojoj se okupila sva “banda” ex YU: Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban; na kojoj je Karadžić na kraju skupa potpisao Vnes-Ovenov plan za BH, uz uslov da Skupština samozvane RS na zasjedanju 5.maja podrži odluku.
02.05.1993.
Radovan je izjavio da će dati ostavku ukoliko parlament samozvane RS ne prihvati mirovni plan koji je on potpisao u Atini.
05.05.1993.
Karadžić je pozvao poslanike samozvane Skupštine RS da verifikuju njegov potpis koji je stavio u Atini na mirovni plan i izjavio:” Plan koji vam je poznat u osnovi je katastrofalan. Po tom planu negira se samoopredjeljenje, bosanski Srbi vraćaju se natrag u BH i trebalo bi da se zadovolje sa samo 43% bosanske teritorije, iako im po zemljišnim knjigama pripada više od 60%. Međutim, plan bi trebalo prihvatiti, zbog stravičnih međunarodnih pritisaka, zbog prijetnji da će snage NATO bombardovat srpske položaje, mostove i linije snabdijevanja. To može teško da se zaustavi, osim prihvatanja Vens-Ovenovog plana. Ja moram da vam preporučim da verifikujete ovaj plan, jer opasnost koja se nadvila nad srpski narod je ogromna, mada je ogromno i ono što gubimo.”
Narodna Skupština samozvane RS, koja je zasjedala na Palama, ODBACILA je Vens-Ovenov plan, odbivši da verifikuje potpis predsjednika Karadžića. Za ovakvu odluku glasala su 52 poslanika, 2 su bila protiv, a 12 suzdržano. Prije donošenja odluke poslanicima su se obratili Ćosić, Milošević, Bulatović i grčki premijer Micotakis, pokušavajući da ih ubjede da glasaju za prihvatanje mirovnog plana.
Dotadašnji kopresjednik Međunarodne konferencije o bivšoj SFRJ Sajrus Vens predao je dužnost novoimenovanom Norvežaninu Torvaldu Stoltenbergu.
06.05.1993.
SB UN usvojio je Rezoluciju 824 kojom se Sarajevo i druge slične ugrožene zone, posebno gradovi Tuzla, Žepa, Bihać, Goražde i Srebrenica, sa njihovom okolinom, tretiraju kao zaštićene zone od svih strana u sukobu, te se nalaže »trenutna obustava oružanih napada ili bilo kakvih neprijateljskih djelovanja protiv ovih sigurnih zona, i povlačenje svih vojnih i paravojnih jedinica bosanskih Srba iz ovih gradova na udaljenost sa koje oni prestaju da budu prijetnja njihovoj sigurnosti...« Mirovnim snagama UN-a istovremeno je naloženo da nadgledaju sigurnost njihovih stanovnika.
07.05.1993.
U Banja Luci srušene džamije Ferhadija i Arnaudija.
08.05.1993.
Predsjednik, potpredsjednik, ministri i poslanici samozvane RS spriječeni su da pređu granicu SRJ kod Zvornika. Karadžić izjavljuje da “okretanje leđa Srbije srpskom narodu u Bosni pogađa u dušu” kao i da će ukidanje pomoći donijeti teškoće samozvanoj RS, ali da će ona preživjeti i pronaći vlastiti izlaz iz situacije.
Glavni štab vojske pobunjenih bosanskih Srba saopštio je da je do sada u Sarajevu uhapšeno 15.158 Srba koje Muslimani drže kao taoce u podrumskim prostorijama sarajevskih zgrada. U saopštenju sa tvrdi da je naredbu za hapšenje izdao Sefer Halilović.
09.05.1993.
HVO vrši snažne napade na istočni Mostar (dio grada pod kontrolom ARBiH). Jedinice ARBiH nalaze se u okruženju na svega nekoliko kvadratnih kilometara teritorije. Teške pješadijske borbe vode se na desnoj obali Neretve u Šantićevoj ulici, gdje su prve linije ARBiH i HVO-a udaljene svega desetak do dvadeset metara. Na tom su području vođene najteže gradske borbe. Svako pomjeranje linije fronta u Šantićevoj ulici u ratnim izvještajima predstavljalo se kao izuzetan uspjeh, iako se u većini slučajeva radilo o deset do dvadeset metara.
HVO počinje akciju nasilnog i masovnog protjerivanja Bošnjaka i manjeg broja Srba, deportujući ih u koncentracione logore. Hrvati su na području tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosna formirali više koncentracionih logora i privatnih zatvora za Bošnjake, uglavnom civile, među kojima Heliodrom u Mostaru, Dretelj, Gabelu i druge.
Na snagu stupio sporazum o prekidu vatre kojeg su potpisali Ratko Mladić i Sefer Halilović.
10.05.1993.
SB UN se hitno sastao da bi razmotrio situaciju u BH poslije ofanzive hrvatskih paravojnih formacija protiv bosanskih Muslimana u rejonu Mostara, a potom, u formi predsjedničkog saopštenja, oštro osudio bosanske Hrvate i upozorio Hrvatsku da se ne upliće u sukobe u BH.
14.05.1993.
Vlada BH je optužila Republiku Hrvatsku za agresiju na BH te ocijenila da je prisustvo regularnih trupa HV na području srednje Bosne direktan čin vojne intervencije na teritoriju BH.
15.05.1993.
U samozvanoj RS tokom dva dana je održan referendum o Vens-Ovenovom planu na koji je izašlo 92% upisanih birača. Protiv prihvatanja plana izjasnilo se 96% onih koji su izašli na glasanje, a na drugo referendumsko pitanje o pravu na samostalno i slobodno udruživanje samozvane RS sa drugim državama potvrdno se izjasnilo takođe 96% birača.
17.05.1993.
Lord Oven je referndum Srba u samozvanoj RS, na kojem se izrazita većina izjansila protiv prihvatanja plana, nazvao je direktnim izazovom međunarodnoj zajednici.
18.05.1993.
U Međugorju postignut sporazum o uspostavljanju mira izmežu Hrvata i Bošnjaka na kojem su učestvovali Tuđman, Boban, Mile Akmadžić, Franjo Boras, Milivoj Petković s jedne strane, a Alija, Silajdžić, Rusmir Mahmutćehajić i Sefer Halilović sa druge, dok su posrednic bili lord Oven i Stoltenberg.
22.05.1993.
Poslije višednevnih pregovora ministri inostranih poslova “petorice” (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Španija) usvojili su u Vašingtonu Akcioni plan za ostvarivanje mira u BH koji predviđa raspoređivanje posmatrača mirovnih snaga na granicama između SRJ i BH, te uspostavljanje zaštićenih zona u koje bi se uputili veći kontigenti mirovnih snaga. Programom u 13 tačaka predviđeno je i ustanovljavanje međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše SFRJ, Hrvatskoj je ZAPRIJEĆENO SANKCIJAMA ako ne prekine borbe protiv Muslimana u Bosni, Srbi iz Bosne su pozvani da napuste “nasilno osvojene teritorije”, a SRJ je zaprijećeno oštrom kontolom sprovođenja sankcija.
23.05.1993.
Alija u poruci građanima kao reakciju na novi plan petorice ministara izjavljuje da je plan apsolutno neprihvatiljiv i poražavajući, te da “nećemo pognuti glavu ii nećemo više gubiti vrijeme u jalovim pregovorima”, te pozvao “narod na ujedinjenje i borbu svim dozvoljenim sredstvima za odbranu nezavisne, suverene i cjelovite BiH”
25.05.1993.
SB UN usvojio Rezoluciju 827 o osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru ex SFRJ, koji će imati 11 članova, a sjedište će biti u Hagu.
01.06.1993.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su Dobrinju, Sarajevo, gdje je bio organiziran nogometni turnir. Ubijeno je 12 a ranjeno 80 civila. Među njima je bilo 15 djece.
Prema izvještajima Ujedinjenih nacija (UNHCR) do polovine 1993 godine približno 2 miliona ljudi, ili polovina ukupnog stanovništva BiH protjerano je ili izbjeglo iz svojih domova
Skupština SRJ razriješila dužnosti predsjednika Dobricu Ćosića, pošto je ocjenila da je kršio Ustav.
02.06.1993.
Dobrica Ćosić je dostavio izjavu u kojoj je iznijeo rezultate svog jednogodišnjeg rada i opovrgao tvrdnje da je kršio Ustav, a za svoju smjenu kao glavni razlog naveo je netrpeljivost predsjednika Srbije Miloševića.
04.06.1993.
SB UN usvojio rezoluciju 824 o slanju teško naoružanih snaga u BH radi zaštite 6 muslimanskih enklava ranije proglašenih kao zaštićene zone: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražde, Bihać.
07.06.1993.
Srpske snage granatirale su pijacu Ciglane u Sarajevu i ubile 4 civila, od kojih dvoje djece.
07.06.1993.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su pijacu Ciglane u Sarajevu i ubile 4 civila, od kojih dvoje djece.
07-10.06.1993.
Armija BiH ovladala je Travnikom, koji je prema Vance-Owenovom planu trebao biti središte hrvatske provincije; borci HVO-a s toga područja predali su se Srbima. Pretpostavlja se da je oko 8.000 Hrvata, od kojih 7.000 civila, prebjeglo na Vlašić koji je kontrolisala vojska pobunjenih bosanskih Srba.
08.06.1993.
Predsjedništvo RBiH donijelo odluku o organizacijskim i kadrovskim promjenama u Oružanim snagama RBiH. Odlukom je, između ostalog, ustanovljena funkcija komandanta Glavnog štaba Armije RBiH (na mjesto komandanta postavljen je Rasim Delić) pored postojeće funkcije načelnika Glavnog štaba (funkciju načelnika obavljao je Sefer Halilović), ustanovljen Šesti korpus Armije RBiH sa sjedištem u Konjicu i imenovane su komisije za pitanje deblokade Sarajeva. Protivljenje odluci izrazio je načelnik Glavnog štaba Armije RBiH Sefer Halilović, što je kasnije rezultiralo smjenom u vrhu Armije RBiH.
11.06.1993.
Hrvatska je zatražila hitnu sjednicu SB UN zbog „muslimanskih zločina nad hrvatskim stanovništvom u Bosni“, posebno u Travniku.
12.06.1993.
ARBiH oslobađa Mijatovića kosu na platou Žuč kod Sarajeva.
Sa položaja na Trebeviću srpske pobunjeničke snage su granatirale groblje Budakovići u Sarajevu i ubile 9 civila koji su učestvovali u sahrani. Ranjeno je 5 civila. Srpske pobunjeničke snage granatirale civile koji su na Dobrinji u Sarajevu stajale u red za vodu. Ubijeno je 12 a ranjeno 15 civila.
Sredinom juna HVO Kiseljaka i srpske pobunjeničke snage s Ilidže u selu Grahovica (između Kiseljaka i Ilidže) ubile su 37 civila, Bošnjaka
Svi pripadnici HVO, njih 883, koji su se bježeći pred ARBH u lašvanskoj dolini, predali srpskoj pobunjeničkoj vojsci na Vlašiću ( bili smješteni na Manjači) odvezeni su na liniju razgraničenja, gdje će biti razmjenjeni za srpske borce i civile sa područja Livna.
16.06.1993.
Sarajevo ostalo bez struje. Takvo stanje trajalo naredna 53 dana.
17.06.1993.
U Borbama na Žuči gine komandant Druge viteške motorizovane brigade ARBiH Safet Zajko. Safet Zajko rođen je 1952 godine kod Rudog. Bio je rezervni oficir (kapetan) JNA. U jesen 1991. priključio se Patriotskoj ligi. Komandant je Druge viteške brigade od njenog formiranja. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
Alija je odbio “tripartitno rješenje” za Bosnu, o čemu je prethodnog dana razgovarano u Ženevi, i ponovo zatražio da se ukine embargo na uvoz oružja za Bošnjake.
20.06.1993.
Usvojena nova rezolucija UN, o provodjenju zaštite "zaštićenih zona". Savjet bezbjednosti UN, u ključnoj odredbi Rezolucije broj 844, "odlučuje da odobri povećanje snaga UNPROFOR-a, kako bi se ispunili zahtjevi iz izvještaja generalnog sekretara UN za angažovanje 7.500 hiljada novih vojnika."
Završen je referendum u RSK o ujedninjenju sa samozvanom RS I drugim srpskim državama. Na referendum je izašlo 301.592 glasača ili 95%, a za suverenu RSK i ujedinjenje sa RS glasalo je 98%.
23.06.1993.
Završen je drugi krug ženevskih pregovora koji su prije svega vođeni o sprskom i hrvatskom prijedlogu za okončanje etničkih sukoba u BH podjelom ove republike na tri konfederalne države.
24.06.1993.
Karadžić je izjavio da se sa Matom Bobanom sporazumio o stvaranju konfederalne BH koja bi se sastojala od tri etničke države i imala konfederalnu vladu, čije bi članove delegirale te tri države. Dalje, Karadžić kaže da su Srbi spremni da se odreknu Sarajeva, u zamjenu za Goražde i Srebrenicu.
25.06.1993.
U Ženevi je objelodanjen srpskohrvatski plan za podjelu BH od devet tačaka, po kojem bi BH bila konfederacija s ustavom koji priznaje tri konsitutuivna naroda. Svaka republika bi mogla da sklapa međunarodne ugovore, ali ne i one koji bi bili štetni po druge dvije republike.
Objašnajvajući suštinu srpskohrvatskog prijedloga o ustavnom uređenju BH i njenom unutrašnjem razgraničenju, Karadžić je istakao da je Muslimanima bolje da prihvate podjelu BH na tri dijela, na tri nacionalna entiteta, nego da nastave rat protiv Srba i Hrvata, jer bi se moglo desiti da krajnji epilog bude – podjela BH na dva dijela.
List Borba, Karadžić: (... ) Uži dio Sarajeva treba da pripadne Srbima i Muslimanima i najbolja podjela bi bila rijekom Miljackom, tj. ono što je na lijevoj obali rijeke da pripadne Srbima, a Muslimanima ono sa desne strane Miljacke
Hrvatska je odbila produžiti mandat "plavim kacigama" na svom području pod istim (neučinkovitim) uvjetima.
28.06.1993.
Počela druga runda pregovora u Ženevi.
30.06.1993.
Armija RBiH oslobađa kasarnu Sjeverni logor (Mostar). U borbama između ARBiH i HVO-a gine komandant 41. slavne brigade ARBiH Mithad Hujdur-Hujka, rođen je 1953 godine u Mostaru. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
“Odasvud su muslimanske snage i jedinu sigurnost imamo sa srpske strane iz pravca Ilidže” izjavio je Velimir Ivan Milićević zapovjednik policije u Kiseljaku. “Iz Tarčina na nas idu jake muslimanske snage, oko 7.000, s visočke strane oko 3.000 Muslimana vrši stalan pristisak, Zeničani se spremaju da naprave pokolj u Kiseljaku” dodaje on.
(Borba, 30. jun 1993) Radovan Karadžić, lider SDS: "Srpski entitet bi bila jedna cjelina sa koridorom na sjeveru kojim bi se obezbjedila teritorijalna povezanost, jer bez toga "ne bismo preživjeli". Za hrvatski entitet, Karadžić je rekao da bi bio iz dva djela i oba bi se graničila sa Hrvatskom. Muslimanski dio bio bi podjeljen između centralnog dela i Bihaća na zapadu,a za tri muslimanske enklave na istoku, Karadžić je izrazio spremnost da ih Srbi priznaju ili da ih razmjene.
Poslanici Narodne Skupštine samozvane Republike Srpske jednoglasno su usvojili prijedloge SO Donjeg Vakufa i Bosanske Gradiške o promjeni imena tih gradova, koji će se ubuduće zvati Srbobran i Gradiška.
05.04.1993.
Na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju zone zabranjenog leta (iz jeseni 1992), u BiH je uspostavljena kontrola zračnog prostora. Kontrolu preuzimaju zračne snage NATO-a. Rezolucija o zoni zabrane leta nad BiH više puta je kršena, unatoč patroliranju lovaca Sjevernoatlanskog saveza.
06.04.1993.
Hrvatske vlasti i srpski pobunjenici potpisali su u Ženevi sporazum o provođenju Rezolucije 802 VS UN-a, prema kojem se HV mora povući na položaje prije akcije Maslenica, a srpske jedinice ne smiju ući u taj prostor, nad kojim će kontrolu preuzeti snage UN-a.
08.04.1993.
Međunarodni sud pravde u Hagu privremenom presudom okrivio Saveznu Republiku Jugoslaviju za agresiju na BiH te naredio obustavu napada i povlačenje jedinica Vojske SRJ sa područja BiH.
12.04.1993.
Pod okriljem NATO otpočelo je patroliranje nad vazdušnim prostorom BH, tj. Primjena Rezolucije 816 Savjeta bezbjednosti UN
12.04.1993.
Srpski izvori javljaju da je u napadu srebreničkih Muslimana na srpske položaje na teritoriji Skelana kod Osmača ubijeno 17 srpskih boraca a ranjeno.
14.04.1993.
Jedinice HVO-a uz podršku i direktno učešće Hrvatske vojske krenule u opći napad na jedinice ARBiH u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Prethodno su razoružani Bošnjaci u jedinicama HVO-a i manjim, izolovanim jedinicama ARBiH. HVO napada i zauzima Prozor. Najteže borbe vođene su za Gornji Vakuf, Fojnicu i Mostar (Mostar, odnosno zapadni dio grada po kontrolom HVO-a je proglašen hrvatskim gradom i sjedištem tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosna).
15.04.1993.
Srpski izvori javljaju da su “Muslimanski ekstremisti” sa šireg područja Srebrenice svim raspoloživim artiljerijskim oruđima i streljačkim naoružanjem napali na više pravaca, a da je prema podacima GŠ VRS, samo u prethodnih 48 sati poginulo 43, a ranjeno 71 srpski borac.
16.04.1993.
U selu Ahmići, srednja Bosna, postrojbe HVO-a ubile su oko 96 civila Bošnjaka.
Mirovni posrednik u jugoslovenskoj krizi lord Oven je izjavio da je došlo vrijeme da svijet razmisli o efektivnom bombardovanju puteva i mostova u BH, kako bi se prekinulo snabdijevanje srpskih snaga BH iz Jugoslavije.
17.04.1993.
Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju 819 kojom se od sukobljenih strana u BH zahtjeva da područje Srebrenice smatraju zaštićenom, odnosno područjem bez vojnih ili bilo kojih neprijateljskih dejstava. Rezolucijom se od paravojnih snaga bosanskih Srba traži da odmah obustave napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz tog mjesta i okoline.
18.04.1993.
Potpisan sporazum o demilitarizaciji Srebrenice. Sporazum su potpisali komandant Armije RBIH Sefer Halilović i komandant VRS Ratko Mladić uz prisustvo predstavnika UN na sarajevskom aerodromu.
SB UN usvojio Rezoluciju 820 kojom se pooštravaju sankcije protiv SRJ počev od 26.aprila, ukoliko Srbi do tada ne potpišu Vens-Ovenov mirovni plan.
Predstavnik UN izjavio da je blizu 100 lica poginulo u trodnevnim borbama HVO I ARBH oko Viteza.
20.04.1993.
Britanski ministar odbrane Malkolm Rifkin ponovo se izjasnio protiv vojne intervencije Zapada u BH, te rekao da je teško utvrditi koga treba bombardovati. “Ako hoćemo da kaznimo sve agresore, šta onda raditi sa Hrvatima, i Muslimanima koji se sada tuku jedni protiv drugih” reče Rifkin.
Sefer Halilović i Milivoj Petković su u Zenici potpisali Sporazum o obustavi vatre između dvije vojske.
22.04.1993.
U Vašingtonu je saopšteno sa SAD razmatraju mogućnost bombardovanja srpskih položaja u BH i da bi to moglo da bude jednostrana odluka i bez saglasnosti SB UN.
23.04.1993.
Pripadnici brigade HVO “Herceg Stjepan” pronašli su u hrvatskom selu Trusina kraj Konjica masakrirana tijela 26 mještana.
24.04.1993.
U Beograd na sastanak dolaze lord Ovena i Vens. Karadžić je odbacio prijedloge za promjenu mapa u mirovnom planu i ocijenio da su mape toliko loše da ne mogu biti korigovane, već moraju da se promjene.
25.04.1993.
Alija i Boban su u Zagrebu zaključili Sporazum o prekidu vatre i odlučili da stvore zajedničku komandu.
25.04.1993.
Poslanici Narodne Skupštine samozvane RS na zasijedanju u Bijeljini su odbili zahtjev sa potpisivanje Vens-Ovenovog mirovnog plana. Neposredno prije usvajanja ove odluke, Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, Momir Bulatović su uputili pismo poslanicima Skupštine u kojem je traženo da prihvate Mirovni plan i skreće pažnja da oni nemaju pravo da neprihvatanjem plana izlažu sankcijama i ugrožavaju 10 milion građana Jugoslavije.
27.04.1993.
“Ruska Federacija neće biti pokrovitelj onima koji se suprostavljaju međunarodnoj zajednici” izjavio je Boris Jeljcin.
28.04.1993.
U SAD počele užurbane pripreme novih radiklanih mjera za rješenje bosanske krize. Njačešće je pominjana mogućnost bombardovanja srpskih ciljeva I skidanje embarga na uvoz oružja namijenjenog bosanskim snagama.
01.05.1993.
Sazvana nova runda mirovne konferencije o BH u Atini na kojoj se okupila sva “banda” ex YU: Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban; na kojoj je Karadžić na kraju skupa potpisao Vnes-Ovenov plan za BH, uz uslov da Skupština samozvane RS na zasjedanju 5.maja podrži odluku.
02.05.1993.
Radovan je izjavio da će dati ostavku ukoliko parlament samozvane RS ne prihvati mirovni plan koji je on potpisao u Atini.
05.05.1993.
Karadžić je pozvao poslanike samozvane Skupštine RS da verifikuju njegov potpis koji je stavio u Atini na mirovni plan i izjavio:” Plan koji vam je poznat u osnovi je katastrofalan. Po tom planu negira se samoopredjeljenje, bosanski Srbi vraćaju se natrag u BH i trebalo bi da se zadovolje sa samo 43% bosanske teritorije, iako im po zemljišnim knjigama pripada više od 60%. Međutim, plan bi trebalo prihvatiti, zbog stravičnih međunarodnih pritisaka, zbog prijetnji da će snage NATO bombardovat srpske položaje, mostove i linije snabdijevanja. To može teško da se zaustavi, osim prihvatanja Vens-Ovenovog plana. Ja moram da vam preporučim da verifikujete ovaj plan, jer opasnost koja se nadvila nad srpski narod je ogromna, mada je ogromno i ono što gubimo.”
Narodna Skupština samozvane RS, koja je zasjedala na Palama, ODBACILA je Vens-Ovenov plan, odbivši da verifikuje potpis predsjednika Karadžića. Za ovakvu odluku glasala su 52 poslanika, 2 su bila protiv, a 12 suzdržano. Prije donošenja odluke poslanicima su se obratili Ćosić, Milošević, Bulatović i grčki premijer Micotakis, pokušavajući da ih ubjede da glasaju za prihvatanje mirovnog plana.
Dotadašnji kopresjednik Međunarodne konferencije o bivšoj SFRJ Sajrus Vens predao je dužnost novoimenovanom Norvežaninu Torvaldu Stoltenbergu.
06.05.1993.
SB UN usvojio je Rezoluciju 824 kojom se Sarajevo i druge slične ugrožene zone, posebno gradovi Tuzla, Žepa, Bihać, Goražde i Srebrenica, sa njihovom okolinom, tretiraju kao zaštićene zone od svih strana u sukobu, te se nalaže »trenutna obustava oružanih napada ili bilo kakvih neprijateljskih djelovanja protiv ovih sigurnih zona, i povlačenje svih vojnih i paravojnih jedinica bosanskih Srba iz ovih gradova na udaljenost sa koje oni prestaju da budu prijetnja njihovoj sigurnosti...« Mirovnim snagama UN-a istovremeno je naloženo da nadgledaju sigurnost njihovih stanovnika.
07.05.1993.
U Banja Luci srušene džamije Ferhadija i Arnaudija.
08.05.1993.
Predsjednik, potpredsjednik, ministri i poslanici samozvane RS spriječeni su da pređu granicu SRJ kod Zvornika. Karadžić izjavljuje da “okretanje leđa Srbije srpskom narodu u Bosni pogađa u dušu” kao i da će ukidanje pomoći donijeti teškoće samozvanoj RS, ali da će ona preživjeti i pronaći vlastiti izlaz iz situacije.
Glavni štab vojske pobunjenih bosanskih Srba saopštio je da je do sada u Sarajevu uhapšeno 15.158 Srba koje Muslimani drže kao taoce u podrumskim prostorijama sarajevskih zgrada. U saopštenju sa tvrdi da je naredbu za hapšenje izdao Sefer Halilović.
09.05.1993.
HVO vrši snažne napade na istočni Mostar (dio grada pod kontrolom ARBiH). Jedinice ARBiH nalaze se u okruženju na svega nekoliko kvadratnih kilometara teritorije. Teške pješadijske borbe vode se na desnoj obali Neretve u Šantićevoj ulici, gdje su prve linije ARBiH i HVO-a udaljene svega desetak do dvadeset metara. Na tom su području vođene najteže gradske borbe. Svako pomjeranje linije fronta u Šantićevoj ulici u ratnim izvještajima predstavljalo se kao izuzetan uspjeh, iako se u većini slučajeva radilo o deset do dvadeset metara.
HVO počinje akciju nasilnog i masovnog protjerivanja Bošnjaka i manjeg broja Srba, deportujući ih u koncentracione logore. Hrvati su na području tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosna formirali više koncentracionih logora i privatnih zatvora za Bošnjake, uglavnom civile, među kojima Heliodrom u Mostaru, Dretelj, Gabelu i druge.
Na snagu stupio sporazum o prekidu vatre kojeg su potpisali Ratko Mladić i Sefer Halilović.
10.05.1993.
SB UN se hitno sastao da bi razmotrio situaciju u BH poslije ofanzive hrvatskih paravojnih formacija protiv bosanskih Muslimana u rejonu Mostara, a potom, u formi predsjedničkog saopštenja, oštro osudio bosanske Hrvate i upozorio Hrvatsku da se ne upliće u sukobe u BH.
14.05.1993.
Vlada BH je optužila Republiku Hrvatsku za agresiju na BH te ocijenila da je prisustvo regularnih trupa HV na području srednje Bosne direktan čin vojne intervencije na teritoriju BH.
15.05.1993.
U samozvanoj RS tokom dva dana je održan referendum o Vens-Ovenovom planu na koji je izašlo 92% upisanih birača. Protiv prihvatanja plana izjasnilo se 96% onih koji su izašli na glasanje, a na drugo referendumsko pitanje o pravu na samostalno i slobodno udruživanje samozvane RS sa drugim državama potvrdno se izjasnilo takođe 96% birača.
17.05.1993.
Lord Oven je referndum Srba u samozvanoj RS, na kojem se izrazita većina izjansila protiv prihvatanja plana, nazvao je direktnim izazovom međunarodnoj zajednici.
18.05.1993.
U Međugorju postignut sporazum o uspostavljanju mira izmežu Hrvata i Bošnjaka na kojem su učestvovali Tuđman, Boban, Mile Akmadžić, Franjo Boras, Milivoj Petković s jedne strane, a Alija, Silajdžić, Rusmir Mahmutćehajić i Sefer Halilović sa druge, dok su posrednic bili lord Oven i Stoltenberg.
22.05.1993.
Poslije višednevnih pregovora ministri inostranih poslova “petorice” (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Španija) usvojili su u Vašingtonu Akcioni plan za ostvarivanje mira u BH koji predviđa raspoređivanje posmatrača mirovnih snaga na granicama između SRJ i BH, te uspostavljanje zaštićenih zona u koje bi se uputili veći kontigenti mirovnih snaga. Programom u 13 tačaka predviđeno je i ustanovljavanje međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše SFRJ, Hrvatskoj je ZAPRIJEĆENO SANKCIJAMA ako ne prekine borbe protiv Muslimana u Bosni, Srbi iz Bosne su pozvani da napuste “nasilno osvojene teritorije”, a SRJ je zaprijećeno oštrom kontolom sprovođenja sankcija.
23.05.1993.
Alija u poruci građanima kao reakciju na novi plan petorice ministara izjavljuje da je plan apsolutno neprihvatiljiv i poražavajući, te da “nećemo pognuti glavu ii nećemo više gubiti vrijeme u jalovim pregovorima”, te pozvao “narod na ujedinjenje i borbu svim dozvoljenim sredstvima za odbranu nezavisne, suverene i cjelovite BiH”
25.05.1993.
SB UN usvojio Rezoluciju 827 o osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru ex SFRJ, koji će imati 11 članova, a sjedište će biti u Hagu.
01.06.1993.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su Dobrinju, Sarajevo, gdje je bio organiziran nogometni turnir. Ubijeno je 12 a ranjeno 80 civila. Među njima je bilo 15 djece.
Prema izvještajima Ujedinjenih nacija (UNHCR) do polovine 1993 godine približno 2 miliona ljudi, ili polovina ukupnog stanovništva BiH protjerano je ili izbjeglo iz svojih domova
Skupština SRJ razriješila dužnosti predsjednika Dobricu Ćosića, pošto je ocjenila da je kršio Ustav.
02.06.1993.
Dobrica Ćosić je dostavio izjavu u kojoj je iznijeo rezultate svog jednogodišnjeg rada i opovrgao tvrdnje da je kršio Ustav, a za svoju smjenu kao glavni razlog naveo je netrpeljivost predsjednika Srbije Miloševića.
04.06.1993.
SB UN usvojio rezoluciju 824 o slanju teško naoružanih snaga u BH radi zaštite 6 muslimanskih enklava ranije proglašenih kao zaštićene zone: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražde, Bihać.
07.06.1993.
Srpske snage granatirale su pijacu Ciglane u Sarajevu i ubile 4 civila, od kojih dvoje djece.
07.06.1993.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su pijacu Ciglane u Sarajevu i ubile 4 civila, od kojih dvoje djece.
07-10.06.1993.
Armija BiH ovladala je Travnikom, koji je prema Vance-Owenovom planu trebao biti središte hrvatske provincije; borci HVO-a s toga područja predali su se Srbima. Pretpostavlja se da je oko 8.000 Hrvata, od kojih 7.000 civila, prebjeglo na Vlašić koji je kontrolisala vojska pobunjenih bosanskih Srba.
08.06.1993.
Predsjedništvo RBiH donijelo odluku o organizacijskim i kadrovskim promjenama u Oružanim snagama RBiH. Odlukom je, između ostalog, ustanovljena funkcija komandanta Glavnog štaba Armije RBiH (na mjesto komandanta postavljen je Rasim Delić) pored postojeće funkcije načelnika Glavnog štaba (funkciju načelnika obavljao je Sefer Halilović), ustanovljen Šesti korpus Armije RBiH sa sjedištem u Konjicu i imenovane su komisije za pitanje deblokade Sarajeva. Protivljenje odluci izrazio je načelnik Glavnog štaba Armije RBiH Sefer Halilović, što je kasnije rezultiralo smjenom u vrhu Armije RBiH.
11.06.1993.
Hrvatska je zatražila hitnu sjednicu SB UN zbog „muslimanskih zločina nad hrvatskim stanovništvom u Bosni“, posebno u Travniku.
12.06.1993.
ARBiH oslobađa Mijatovića kosu na platou Žuč kod Sarajeva.
Sa položaja na Trebeviću srpske pobunjeničke snage su granatirale groblje Budakovići u Sarajevu i ubile 9 civila koji su učestvovali u sahrani. Ranjeno je 5 civila. Srpske pobunjeničke snage granatirale civile koji su na Dobrinji u Sarajevu stajale u red za vodu. Ubijeno je 12 a ranjeno 15 civila.
Sredinom juna HVO Kiseljaka i srpske pobunjeničke snage s Ilidže u selu Grahovica (između Kiseljaka i Ilidže) ubile su 37 civila, Bošnjaka
Svi pripadnici HVO, njih 883, koji su se bježeći pred ARBH u lašvanskoj dolini, predali srpskoj pobunjeničkoj vojsci na Vlašiću ( bili smješteni na Manjači) odvezeni su na liniju razgraničenja, gdje će biti razmjenjeni za srpske borce i civile sa područja Livna.
16.06.1993.
Sarajevo ostalo bez struje. Takvo stanje trajalo naredna 53 dana.
17.06.1993.
U Borbama na Žuči gine komandant Druge viteške motorizovane brigade ARBiH Safet Zajko. Safet Zajko rođen je 1952 godine kod Rudog. Bio je rezervni oficir (kapetan) JNA. U jesen 1991. priključio se Patriotskoj ligi. Komandant je Druge viteške brigade od njenog formiranja. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
Alija je odbio “tripartitno rješenje” za Bosnu, o čemu je prethodnog dana razgovarano u Ženevi, i ponovo zatražio da se ukine embargo na uvoz oružja za Bošnjake.
20.06.1993.
Usvojena nova rezolucija UN, o provodjenju zaštite "zaštićenih zona". Savjet bezbjednosti UN, u ključnoj odredbi Rezolucije broj 844, "odlučuje da odobri povećanje snaga UNPROFOR-a, kako bi se ispunili zahtjevi iz izvještaja generalnog sekretara UN za angažovanje 7.500 hiljada novih vojnika."
Završen je referendum u RSK o ujedninjenju sa samozvanom RS I drugim srpskim državama. Na referendum je izašlo 301.592 glasača ili 95%, a za suverenu RSK i ujedinjenje sa RS glasalo je 98%.
23.06.1993.
Završen je drugi krug ženevskih pregovora koji su prije svega vođeni o sprskom i hrvatskom prijedlogu za okončanje etničkih sukoba u BH podjelom ove republike na tri konfederalne države.
24.06.1993.
Karadžić je izjavio da se sa Matom Bobanom sporazumio o stvaranju konfederalne BH koja bi se sastojala od tri etničke države i imala konfederalnu vladu, čije bi članove delegirale te tri države. Dalje, Karadžić kaže da su Srbi spremni da se odreknu Sarajeva, u zamjenu za Goražde i Srebrenicu.
25.06.1993.
U Ženevi je objelodanjen srpskohrvatski plan za podjelu BH od devet tačaka, po kojem bi BH bila konfederacija s ustavom koji priznaje tri konsitutuivna naroda. Svaka republika bi mogla da sklapa međunarodne ugovore, ali ne i one koji bi bili štetni po druge dvije republike.
Objašnajvajući suštinu srpskohrvatskog prijedloga o ustavnom uređenju BH i njenom unutrašnjem razgraničenju, Karadžić je istakao da je Muslimanima bolje da prihvate podjelu BH na tri dijela, na tri nacionalna entiteta, nego da nastave rat protiv Srba i Hrvata, jer bi se moglo desiti da krajnji epilog bude – podjela BH na dva dijela.
List Borba, Karadžić: (... ) Uži dio Sarajeva treba da pripadne Srbima i Muslimanima i najbolja podjela bi bila rijekom Miljackom, tj. ono što je na lijevoj obali rijeke da pripadne Srbima, a Muslimanima ono sa desne strane Miljacke
Hrvatska je odbila produžiti mandat "plavim kacigama" na svom području pod istim (neučinkovitim) uvjetima.
28.06.1993.
Počela druga runda pregovora u Ženevi.
30.06.1993.
Armija RBiH oslobađa kasarnu Sjeverni logor (Mostar). U borbama između ARBiH i HVO-a gine komandant 41. slavne brigade ARBiH Mithad Hujdur-Hujka, rođen je 1953 godine u Mostaru. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
“Odasvud su muslimanske snage i jedinu sigurnost imamo sa srpske strane iz pravca Ilidže” izjavio je Velimir Ivan Milićević zapovjednik policije u Kiseljaku. “Iz Tarčina na nas idu jake muslimanske snage, oko 7.000, s visočke strane oko 3.000 Muslimana vrši stalan pristisak, Zeničani se spremaju da naprave pokolj u Kiseljaku” dodaje on.
(Borba, 30. jun 1993) Radovan Karadžić, lider SDS: "Srpski entitet bi bila jedna cjelina sa koridorom na sjeveru kojim bi se obezbjedila teritorijalna povezanost, jer bez toga "ne bismo preživjeli". Za hrvatski entitet, Karadžić je rekao da bi bio iz dva djela i oba bi se graničila sa Hrvatskom. Muslimanski dio bio bi podjeljen između centralnog dela i Bihaća na zapadu,a za tri muslimanske enklave na istoku, Karadžić je izrazio spremnost da ih Srbi priznaju ili da ih razmjene.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#11 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
01.07.1993.
111. brigada HVO-a iz Žepče napada jedinice ARBiH u Novom Šeheru.
List Politika objavljuje: Radovan Karadžić kaže da je u dosadašnjoj fazi pregovora o rešenju bosansko-hercegovačke krize dogovoreno da dobiju slobodnu zonu u luci Ploče i jedan deo neke od luka na Savi. Predsednik Republike Srpske ističe da će to, najverovatnije, biti luka u Brčkom. Po njegovim rečima, postoji izvesna saglanost da se Hrvatima omogući kontrola na nekim teritorijama u zaleđu Dubrovnika a, zauzvrat, Srbi bi dobili izlaz na more uz granicu sa Crnom Gorom, odnosno u rejonu Prevlake. Kako kaže Radovan Karadžić, Srbi moraju da dobiju izlaz na more, jer i po međunarodnom pravu neprirodno je da neko čija je granica na pojedinim mestima svega kilometar-dva od mora nema izlaz na obalu.
03.07.1993.
HV mobiliše pripadnike 8 elitnih brigada i raspoređuje ih na granice RSK.
Austrijski ministar inostranih poslova Alojz Mok prvi put je kritikovao Hrvate zbog njihove vojne angažovanosti protiv Muslimana. Istovremeno je uputio kritiku vladi hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
04.07.1993.
Bil Klinton je uoči zasjedanja Grupe 7 izjavio da je BH jedina tačka neslaganja između SAD ii Evrope, jer su SAD zajedno sa Njemačkom za ukidanje embarga na isporuke oružja bosanskim Muslimanima, čemu s eprotive Francuska, Velika Britanija i Rusija.
05.07.1993.
List Borba objavljuje intervju Momčila Krajišnika: Ukoliko Muslimani ne prihvate naš Ženevski dogovor, mi ćemo proglasti samostalnost. (... ) Bosanski Srbi imaju pravo na izlazak na more, i to ćemo i ostvariti. Nadam se, u mirnim pregovorima i zamenom određenim teritorija sa Hrvatima. Naše more najverovatnije će biti područje oko Ćilipa, prema granici sa Crnom Gorom. Na pitanje da li Republika Srpska prihvata posmatrače na Drini, Krajišnik je odgovorio da to ni narod ni Skupština Republike Srpske neće prihvatiti posmatrače na Drini, a na područjima razgraničenja između Srba, Hrvata i Muslimana, posmatrači su dobro došli."
06.07.1993.
NATO završio planove zaštite mirovnih snaga UN u zaštićene zone i uputio ih UN na usaglašavanje. Prema ovom planu 80 ratnih aviona SAD, Francuske, Holandije i Velike Britanije, stacionirane u bazama u Italiji, bilo bi spremno da odmah pruži pomoć jedinicama na terenu.
09.07.1993.
Predsjedništvo BiH odbija srpskohrvatski prijedlog o BiH kao konfederaciji srpske, hrvatske i bošnjačke republike.
Povodom mirovnog plana za BiH, lord Owen izjavio: "Ovom podjelom Muslimani će dobiti ne samo 10 odsto teritorija koje sada kontrolišu, već više nego što očekuju."
10.07.1993.
U psimu Oragnizaciji islamskih zemalja Karadžić je preporučio Muslimanima u BH da prihvate konfederaciju, inače mogu, ukoliko nastave rat, da izgube sve i dodao da su Srbi napravili ogroman ustupak kada su pristali da se odvoje od Jugoslavije pod uslovom da Bosna postane konfederacija.
12.07.1993.
Sa položaja srpskih pobunjeničkih snaga ispaljena granata u gomilu ljudi koji su u naselju Dobrnja čekali u redu za vodu pri čemu je poginulo 13 a ranjeno 15 ljudi.
17.07.1993.
ARBH preuzela potpunu kontrolu nad Fojnicom.
20.07.1993.
Ejub Ganić izjavio da su Muslimani „pogriješili što su se ujedinili sa Hrvatima protiv Srba, jer su Muslimani u BH porijeklom Srbi s obzirom na daleke pretke“ i jer je mnogo jače društveno saživljavanje sa Srbima nego sa Hrvatima“ (reče kreten ganić i osta živ)
22.07.1993.
na Sarajevo palo 3.777 granata, datum koji drži neslavni rekord po broju granata ispaljenih na grad
23.07.1993.
Lord Dejvid Oven je odbacio mogućnost vojne intervencije u BH i napade iz vazduha na srpske položaje i to obrazložio riječima da je “vrlo teško intervenisati u situaciji koja nije agresija. Tako je, možda, dijelom ovaj rat počeo, ali je to uvijek bio sukob Srba iz Bosne, Hrvata iz Bosne i Muslimana iz Bosne“
24.07.1993.
Borbe u rejonu Samarnice, Kumine kose, Klupa (Tešanj)
Grupa 78 američkih kongresmena uputila pismo Bilu Klintonu u kojem od njega traže da upotrijebi vojnu silu protiv Srba i time spasi stanovnike Sarajeva od humanitarne nesreće ogromnih razmjera.
26.07.1993.
Armija BiH porazila je HVO i ovladala Bugojnom; Hrvati ekstremisti su protjerani iz grada.
27.07.1993.
U borbama na platou Žuč sjeverozapadno od Sarajeva, poginuo Enver Šehović komandant Prve slavne mehanizovane brigade ARBiH. Enver Šehović rođen je 15 januara 1967 godine u Foči. Završio je vojnu akademiju. U redove branilaca BiH stupa 06 aprila 1992 godine. Posthumno je odlikovan ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
U Ženevi plenarna sjednica o BiH. Učesnici: Alija Izetbegović, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Mate Boban, Radovan Karadžić. Kopredsjednici: Lord David Owen i Thorvald Stoltenberg. Izetbegović prvi put sjeo za stol sa Karadžićem čime ga je de facto priznao kao legitimnog pregovarača. Raspravlja se o planu koji BiH definiše kao uniju tri republike sa zajedničkom vladom ograničenih ovlašćenja, ali bez etničkih obilježja, koje bi bile pod labavom federalnom kontrolom.
Karadžić je na ženevskom aerodromu izjavio da nije optimista u pogledu ishoda pregovora, zbog toga što međunarodna zajednica nije spremna na mir. “Neko ohrabruje muslimansku stranu da nastavlja borbe, a taj neko je Njemačka i neki pojedinci u SAD”
U redu za vodu na Dobrinji ubijeno 11 a ranjeno više od 15 ljudi.
28.07.1993.
Tuđman je izjavio: “Jugoslavija se raspala, a Alija Izetbegović poslije toga nudi za bivšu BH još centralističkije rješenje. On u stvari, pod firmom stvaranja građanske države ide za stvaranjem islamske države u Evropi sa čime se svijet ne slaže”
29.07.1993.
Oven-Stoltenberg predložili “novu formu zajednice” za BH: uniju sjedinjenih država BH. Prema tom planu to bi bila zajednica tri “konstitutivne republike” u kojoj žive tri “konstitutivna naroda” i grupa “ostalih”. Riječ je o pokušaju kompromisa između srpskohrvatske inicijative o konfederaciji i Platforme nepotpunog Predsjedništva BH o federalnom uređenju republike.
Više od 3.500 Hrvata iz Bugojna prešlo je u selu Mračaj na planini Raduša kod Kupresa, na teritoriju koju kontroliše vojska pobunjenih bosanskih Srba.
30.07.1993.
Vojska pobunjenih Srba pokreće veliku ofanzivu na Igman i Bjelašnicu. Probijene su linije odbrane ARBiH na Igmanu.
Srpske snage sa položaja na Vracama granatirale Sarajevo i ubile 3 a ranile 10 civila, uglavnom djecu.
U Ženevi je postignut dogovor između Tuđmana, Miloševića, Bobana i Karadžića o "Savezu Republika BiH" (konfederalna država triju naroda): Republike Bosne, Republike Srpske i Herceg-Bosne. Takav prijedlog već ranije je odbio Izetbegović.
31.07.1993.
U Ženevi nastavljeni razgovori trojice nacionalnih lidera tokom kojih treba da se postigne saglasnost o aneksima sporazuma o ustavnim principima budućeg saveza republika BH.
01.08.1993.
Vojska pobunjenih Srba zauzela najviši vrh na Bjelašnici i preuzela kontrolu nad TV relejem.
Paravojska RSK granatirala Maslenički most i aeordrom Zemunik u znak opomene zbog toga što se hrvatska vojska nije povukla sa područja RSK osvojenih janura 1993. a na što je bila obavezna po rezoluciji UN 802.
02.08.1993.
U Ženevi došlo do prekida mirovnih pregovora jer je Alija nastavak pregovora uslovio povlačenjem srpskih pobunjeničkih snaga sa Bjelašnice i Igmana.
Generalni sekretar NATO-a Manfred Verner izjavio da je Vijeće NATO-a razmatralo opciju zračnih udara kao podršku pregovorima u Ženevi.
03.08.1993.
U Briselu je završeno vanredno zasjedanje Savjeta NATO posvećeno američkim planovima zračnih udara za zaštitu snaga UNPROFOR-a uklanjanjem blokade Sarajeva i obezbjeđivanje prolaska humanitranih konvoja. NATO u načelu odobrava eventualne vojne akcije u BiH koje bi imale formu napada iz zraka radi zaštite UNPROFOR a slabljenja srpske opsade Sarajeva; konačna odluka ostaje na Savjetu bezbjednosti.
Warren Christopher: "Skidanje opsade Sarajeva je nacionalni interes SAD."
Radovan Karadžić: "Ako budu udari, Srbi će početi nuklearni rat."
Ratko Mladić povodom moguće vojne intervencije: "U slučaju intervencije, Vašington će se suočiti s bombaškim napadima u njihovim većim gradovima. Izvešće ih srpski iseljenici. Svaki strani vojnik koji dođe u Bosnu neće izaći živ."
Izjava četničkog vojvode Vojislava Šešelja: "U znak odmazde što Italija učestvuje u savezničkim akcijama, raketiraćemo civilne ciljeve u Italiji."
List Politika piše : "Francuski vojni istražni tim iz sastava mirovnih snaga UN utvrdio je da je, sve do sredine juna, snajperska vatra usmerena ka civilima na ulicama Sarajeva dolazila i sa položaja takozvanih "vladinih trupa koje su namerno gađale pripadnike svog naroda". Pošto su, kako kažu, obavili "definitivnu istragu", francuski marinci - čiji je zadatak bio da "zaustave srpske snajperiste", saopštili su da su otkrili tragove vatre s nekih zgrada koje drže "bošnjački" vojnici.
"Bilo nam je veoma teško da u to poverujemo, ali sada smo sigurni da je to tačno", rekao je jedan od viših francuskih oficira. Ovaj oficir zahtevao je da ostane anoniman, objasnivši da je "nalaz politički osetljiv". Grupa zapadnih reportera razgovarala je sa šestoricom članova ovog istražnog tima, ali je njihov komandant, general Erve Gobijar, zahtevao da se njihova imena ne objavljuju "kako ih ne bi izlagao opasnosti". Francuski oficiri smatraju da su muslimani gađali ljude po ulicama kako bi stekli više simpatija u inostranstvu i dobili vojnu pomoć Zapada u borbi protiv Srba. Članovi istražnog tima tvrde da su bar dvojica civila ubijena snajperima sa muslimanskih položaja, a da su mnoga zrna pogodila vozila plavih šlemova.
04.08.1993.
U Ženevi Alija nastavio da bojkotuje mirovne pregovore, ali su srpska i hrvatska strana postigle dogovor da se Bošnjacima omogući da formiraju državu na 30% teritorije BH, kao i da im se omogući pristup Jadranskom moru i rijeci Savi.
Prema izjavama ratnog zločinca Ratka Mladića srpske pobunjeničke snage su zauzele sve ključne položaje na Igmanu i natjerale ARBH na povlačenje, čime su potpuno zatvorili obruč oko Sarajeva.
05.08.1993.
“Srpska strana će pustiti UNPROFOR na neke strateške tačke na Igmanu i Bjelašnici, ali one ne smiju dozvoliti ni jednoj strani da sa ovih planina napadaju Sarajevo” izjavio je Karadžić, i dalje dodao vezano za pregovore u Ženevi, da je već usaglašen sporazum o formiranju unije republike BH i da bi dogovor o mapama već bio postignut da neko sa Zapada, najvjerovatnije iz Njemačke nije nagovorio Muslimane da sabotiraju pregovore. “Američka prijetnja da će bombardovati Srbe su lažna nada Muslimanima, jer nikada niko nije stvorio državu drugome, pa je ni Muslimanima niko neće stvoriti” te da, čak i ako bi došlo do vojne intervencije, odnos snaga se ne bi izmjenio, a nastavak rata bio bi najpogubniji za Muslimane.
06.08.1993.
Savjet za nacionalnu odbranu Bila Klintona prihvatio je uslov Butrosa Galija da se nikakav zračni napad u BH ne može izvršiti bez prethodne saglasnosti komande UNPROFOR-a na terenu. Ovom odlukom je razriješen višednevni spor između generalnog sekretara UN i Vašingtona oko toga u čijim rukama je konačna odluka o vojnoj intertveniciji u BH.
07.08.1993.
Pripadnici vojske pobunjenih Srba su na prilazima prema planinama Igman i Bjelašnica povukli tešku artiljeriju, kako bi ispoštovali postignuti dogovor o prekidu borbenih dejstava na ovom području. Prethodnice “plavih šljemova” UN izašle su na Igman.
List Večernje novosti piše: Lord Oven je na konferenciji za novinare ocenio da se u desetodnevnim pregovorima postigao ustavni sporazum o savezu republika Bosne i Hercegovine i o pratećim dokumentima. Posebno je ukazao na značaj dogovora sve tri strane da se većinskom muslimanskom stanovništvu obezbedi država na prostoru ne manjem od 30 procenata ukupne teritorije BiH. Po oceni britanskog lorda, Sarajevo će biti najveći kamen spoticanja i tu sporazum još nije na vidiku. "Predsedništvo BiH još nema poziciju i bilo bi pravo čudo da se strane ubrzo saglase", rekao je Oven, dodavši da je promuslimansko predsedništvo jasno stavilo do znanja da u sadašnjoj fazi ne može prihvatiti srpski predlog.
09.08.1993.
Intenzivirani razgovori na relaciji NATO - UN o zračnim udarima i precizirana načela dvostrukog ključa (upotreba zračnih snaga uz odobrenje generalnog sekretara UN-a i uz sporazum komandanta UNPROFOR-a i komadanta južnog krila NATO-a).
Posmatrači UN izvjestili da su se srpske pobunjeničke snage povukle sa Bjelašnice i Igmana.
11.08.1993.
Poslije 17-satnih pregovora na sarajevskom aerodromu Butmir, u prisustvu UNPROFOR-a, Rasim Delić, Ratko Mladić i MIlivoj Petković potpisali sporazum o primirju.
14.08.1993.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba je završila povlačenje sa Igmana i Bjelašnice na pozicije od 30.jula i predale ove položaje pod nadzor UNPROFOR-a
16.08.1993.
Vođe tri zaraćene strane u BH nastavile su direktne pregovore u Palati nacija u Ženevi uz posredništvo Ovena i Stoltenberga, tamo gdje su prekinuti: na iscrtavanju mapa o etničkoj podjeli na tri republike koje će činiti zajednicu republika.
17.08.1993.
List Večernje novosti piše: Srbi bi trebalo da dobiju izlaz na more (deset kilometara od Prevlake u pravcu Cavtata) i sarajevska naselja. Muslimanima bi Srbi ustupili nekoliko hiljada kvadratnih kilometara, a dobili bi i izlaz na Savu, kod Brčkog, kao i uže područje Sarajeva
Srpska strana je, kako je predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić često izjavljivao, spremna da Muslimanima obezbedi nekoliko hiljada kvadratnih kilometara prostora za normalan i dobar život. Kako se u izvorima bliskim kopredsednicima saznaje, Muslimani bi trebalo da dobiju izlaz na Savu kod Brčkog, gde mogu da izgrade luku, ali i izlaz na more. Celo uže područje Sarajeva, takođe, pripalo bi Muslimanima, dok bi u Republici Srpskoj ostala sva ostala sarajevska naselja.
20.08.1993.
Oven-Stoltenberg su proglasili 10-dnevni prekid ženevskih mirovnih pregovora, pošto su zaraćenim stranama, po sistemu “uzmi ili ostavi” ponudili paket sporazuma, tj, Oven-Stoltenbergov mirovni plan za BiH, a koji se udaljio od prvobitnih načela (cjelovitost, nepriznavanje etničkoga čišćenja i vojnih osvajanja).
Po etničkom principu predviđena je labava tročlana Unija Republika BiH (3 autonomne etničke republike), kojom bi Srbi zadržali najveći dio okupiranoga teritorija (49,1 %); Muslimanima bi pripalo 33,3 %, a Hrvatima 17,6 % teritorija. Sarajevo bi imalo poseban status pod upravom UN, a Mostar pod upravom EU. SDS prihvata, HDZ izjavljuje da će prihvatitit ako prihvate druge dve strane, Skupština BiH ne prihvata plan, ali donosi odluku o nastavku pregovora.
List Borba piše: Ženevskim sporazumom, od 10 predratnih sarajevskih opština, samo će Pale biti iuzezete iz ovog plana i pripojene srpskoj republici. Prema tome, Sarajevo kao grad pod zaštitom i kontrolom UN, činiće sledeće opštine: Stari grad, Novo Sarajevo, Centar, Novi grad, Ilidža, Trnovo, Hadžići, Ilijaš i Vogošća.
21.-22.08.1993.
Glavni štab Armije BiH predočio je svoj plan vojne akcije Neretva '93., s ciljem deblokade doline Neretve koju duže vremena u blokadi drži HVO.
26.08.1993.
Alija je izjavio u Sarajevu da je “siguran da ponuđeni dokument mirovnog plana u Ženevi na sutrašnjem skupštinskom zasijedanju neće biti prihvaćen. Potpisivanje ponuđenog dokumenta bila bi kapitulacija, dokument je loš, ali rat je još gori.”
Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju 859, o reafirmaciji suvereniteta, nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i medjunarodnog subjektiviteta Republike BiH. Savjet Bezbjednosti potvrdio da rješenje sukoba u BiH, mora biti u saglasnosti s poveljom UN i principima medjunarodnog prava. Njom se, dalje se tvrdi, potvrdjuje kontinuitet važenja:
a) suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti Republike BiH; činjenice da nikakva promjena u imenu države, niti promjena u unutrašnjoj organizaciji države, poput onih sadržanih u ustavnom aranžmanu ženevskog plana, ne mogu uticati na kontinuitet članstva BiH u UN; principa usvojenih na Medjunarodnoj konferenciji u Londonu o bivšoj Jugoslaviji, uključujući nužnost prekida neprijateljstava i neprihvatljivosti sticanja teritorije silom ili etničkim čišćenjem i pravo izbjeglica i drugih koji su pretrpjeli gubitke na kompenzaciju, u saglasnosti sa izjavom o BiH usvojenoj na Londonskoj konferenciji; priznavanja i poštivanja prava svim raseljenim osobama na siguran i dostojan povratak svojim domovima; očuvanja Sarajeva, glavnog grada BiH, kao jedinstvenog grada, multinacionalnog i multireligijskog.
Alain Little, izvještač BBC: "Ženeva je potpis kapitulacije, ali nema drugog izlaza za bosanski narod. Ta je kapitulacija kontrolirana od medjunarodne zajednice."
28.08.1993.
U Grudama je donesena odluka o uspostavi "Hrvatske Republike Herceg Bosne" (HR HB); za predsjednika je izabran Mate Boban (do ostavke 8.02. 1994.).
Na 34. zasijedanju narodne skupštine samozvane RS usvojen je najnoviji Ženevski paket.
Parlament BH jednoglasno odlučio da se nastave pregovori u Ženevi, ali da mirovni plan ne može biti prihvaćen u sadašnjem obliku.
30.08.1993.
Alija pred odlazak u Ženevu:”Odlazim da tražim pravdu za Muslimane i za sve ljude ove zemlje koji to i ne zaslužuju, a osjećam se kao žedan čovjek koga šalju u pustinju da traži vode”
Karadžić pred odlazak u Ženevu:”Onaj ko odbije sporazum kriv je za rat, a potom će događaji u BH dovesti do njeme podjele na dva dijela”
01.09.1993.
Mirovni pregovori o BH u Ženevi prekinuti pošto je bošnjačka strana odbila da potpiše sporazum.
07.09.1993.
Sabor RH izglasao je amandman u kojem se naglašava da se interesi Hrvata u BiH ne ostvaruju isključivo u "HR Herceg Bosni", nego i u ostalim dijelovima BiH; prema popisu iz 1991. od ukupnoga broja Hrvata u BiH (755.895), više od 2/3 živjelo je izvan zapadne Hercegovine.
09.09.1993.
Vojnom akcijom HV je oslobodio tzv. Medački džep, jugoistočno od Gospića (Divoselo, Čitluk, Počitelj). Srbi su raketirali Karlovac, Lučko (predgrađe Zagreba), Samobor, Jastrebarsko, Ivanić Grad, Kutinu, Popovaču, Gospić i druge hrvatske gradove, u kojima su stradale brojne civilne žrtve i počinjena velika materijalna šteta. Dio međunarodne javnosti i političara optužio je HV za provođenje taktike "spaljena zemlja" i civilne žrtve u akciji Medački džep, a VS UN-a zatražilo je (14.09.) od HV-a povlačenje na položaje uspostavljene prije spomenute akcije. Srpski izvori su javili da je poginulo 50 srpskih vojnika.
10.09.1993.
Banja Luka blokirana od strane 200 nezadovoljnih srpskih vojnika, koji su vlastima samozvane RS dostavili zahtjeve koji se uglavnom odnose na poboljšanje materijalnog stanja boraca i invalida, ali i zahtjeva obračun s ratnim profiterima.
12.-14.09.1993.
HV je oslobodio dio teritorija kod Petrinje.
15.09.1993.
U Ženevi, Alija Izetbegović i Franjo Tudjman potpisali Deklaraciju o prekidu neprijateljstva i vojnih sukoba izmedju Armije BiH i HVO. Deklaracija sadrži:
1. Osigurati hitan prekid svih neprijateljstava i vojnih sukoba izmedju Armije BiH i HVO, u skladu
sa sporazumom od 20. jula 1993. godine, odmah, najkasnije do 18. septembra 1993. godine;
2. Osigurati obostrano bezuvjetno raspuštanje svih logora i oslobađanje zatvorenika na teritorijama pod kontrolom Armije BiH i HVO, odmah, najkasnije do 21. septembra; Osigurati obostrano stvaranje uvjeta za slobodan i nesmetan prolaz svih humanitarnih konvoja i aktivnosti dobrotvornih organizacija; Osnovati Radnu grupu za nadzor i zaštitu ljudskih prava na teritorijama pod kontrolom Armije BiH i HVO, u skladu s načelima i predloženim rješenjima mirovne konferencije o BiH; Osnovati Radnu grupu za pitanje teritorijalnog razgraničenja izmedju dvije republike u predvidjenoj uniji BiH, uključujući i pitanje izlaska na more kao zajedničkog razvojnog interesa; Osnovati Radnu grupu za razradu i praćenje provedbe cjelovitih mjera za obnovu i jačanje povjerenja i suživota izmeSu hrvatskog i muslimanskog naroda, uključujući medijske i druge aktivnosti i programe za prevladavanje nepovjerenja. Potpisnici Deklaracije u ime delegacije BiH: Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Ejup Ganić, Muhamed Filipović, Ivo Komšić; a u ime Republike Hrvatske: Franjo Tudjman, Hrvoje Šarinić, Željko Matić, Miomir Žužul, Hidajet Biščević.
16.09.1993.
U Ženevi je potpisan sporazum Izetbegović - Krajišnik (predstavnik pobunjenih bosanskih Srba), kojim je dogovoreno stvaranje unije BiH kao države triju naroda.
Prema sadržaju zajedničke deklaracije, apeluje se na momentalni prekid vatre, raspuštanje zarobljeničkih logora, te nesmetano kretanje humanitarnih konvoja. U roku od 2 godine svaki narod imao bi pravo na referendum o ostanku ili odcjepljenju, a u slučaju raspada unije Muslimanima (kao većinskom narodu) pripala bi sva prava unije, uključujući i članstvo u UN-u. Svjedoci (potpisnici) deklaracije bili su međunarodni predstavnici Owen i Stoltenberg.
17.09.1993.
Nakon 7 dramatičnih dana Banja Luka je odahnula. Tenkovi napuštaju ulice, borci se vraćaju ratnim zadacima.
20.09.1993.
Na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible” međunarodni posrednici predstavili su mirovni plan za BiH.
Prema planu Srbima bi pripalo 53 %, Bošnjacima 30 %, a Hrvatima 17 % teritorija BiH;
Izetbegović je tom prilikom zatražio izlaz na more (na području Neuma) za bošnjačku jedinicu u BiH.
HDZ je već prije izjavio da će ga prihvatiti, ako ga prihvate druge dvije strane a skupština BiH odbila je taj prijedlog (29.09.)
27.09.1993.
U Velikoj Kladuši proglašena je "Autonomna pokrajina Zapadna Bosna"; početak sukoba među Muslimanima u zapadnoj Bosni (Armija BiH držala je Bihać i Cazin).
Predsjednik "AP Zapadna Bosna" bio je Fikret Abdić, član prvog Predsjedništva BiH, koji je na prvim predsjedničkim izborima u BiH (1990.) dobio najviše glasova među predsjedničkim kandidatima.
28.09.1993.
Održan Bošnjački sabor na kojem je donesena historijska odluka o VRAĆANJU historijskog imena Bošnjaci umjesto nametnutog od strane srbokomunista, nakaradnog vjerskog termina Muslimani.
“Svjesni povjesnog značenja momenta u kojem se sastajemo kao I iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo d anašem narodu vratimo njegovo povijesno I narodno ime Bošnjaci, da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu I njenu džavnopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik I sveukupnom duhovnom tradicijom naše povijesti” kaže se u tekstu Odluke, koja se u cjelosti može pogledati na linku
29.09.1993.
Skupština BiH odbija plan s Invinciblea.
EZ predstavlja svoj Akcioni plan, odnosno varijaciju plana o BiH kao uniju tri republike i plana s Invinciblea.
111. brigada HVO-a iz Žepče napada jedinice ARBiH u Novom Šeheru.
List Politika objavljuje: Radovan Karadžić kaže da je u dosadašnjoj fazi pregovora o rešenju bosansko-hercegovačke krize dogovoreno da dobiju slobodnu zonu u luci Ploče i jedan deo neke od luka na Savi. Predsednik Republike Srpske ističe da će to, najverovatnije, biti luka u Brčkom. Po njegovim rečima, postoji izvesna saglanost da se Hrvatima omogući kontrola na nekim teritorijama u zaleđu Dubrovnika a, zauzvrat, Srbi bi dobili izlaz na more uz granicu sa Crnom Gorom, odnosno u rejonu Prevlake. Kako kaže Radovan Karadžić, Srbi moraju da dobiju izlaz na more, jer i po međunarodnom pravu neprirodno je da neko čija je granica na pojedinim mestima svega kilometar-dva od mora nema izlaz na obalu.
03.07.1993.
HV mobiliše pripadnike 8 elitnih brigada i raspoređuje ih na granice RSK.
Austrijski ministar inostranih poslova Alojz Mok prvi put je kritikovao Hrvate zbog njihove vojne angažovanosti protiv Muslimana. Istovremeno je uputio kritiku vladi hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
04.07.1993.
Bil Klinton je uoči zasjedanja Grupe 7 izjavio da je BH jedina tačka neslaganja između SAD ii Evrope, jer su SAD zajedno sa Njemačkom za ukidanje embarga na isporuke oružja bosanskim Muslimanima, čemu s eprotive Francuska, Velika Britanija i Rusija.
05.07.1993.
List Borba objavljuje intervju Momčila Krajišnika: Ukoliko Muslimani ne prihvate naš Ženevski dogovor, mi ćemo proglasti samostalnost. (... ) Bosanski Srbi imaju pravo na izlazak na more, i to ćemo i ostvariti. Nadam se, u mirnim pregovorima i zamenom određenim teritorija sa Hrvatima. Naše more najverovatnije će biti područje oko Ćilipa, prema granici sa Crnom Gorom. Na pitanje da li Republika Srpska prihvata posmatrače na Drini, Krajišnik je odgovorio da to ni narod ni Skupština Republike Srpske neće prihvatiti posmatrače na Drini, a na područjima razgraničenja između Srba, Hrvata i Muslimana, posmatrači su dobro došli."
06.07.1993.
NATO završio planove zaštite mirovnih snaga UN u zaštićene zone i uputio ih UN na usaglašavanje. Prema ovom planu 80 ratnih aviona SAD, Francuske, Holandije i Velike Britanije, stacionirane u bazama u Italiji, bilo bi spremno da odmah pruži pomoć jedinicama na terenu.
09.07.1993.
Predsjedništvo BiH odbija srpskohrvatski prijedlog o BiH kao konfederaciji srpske, hrvatske i bošnjačke republike.
Povodom mirovnog plana za BiH, lord Owen izjavio: "Ovom podjelom Muslimani će dobiti ne samo 10 odsto teritorija koje sada kontrolišu, već više nego što očekuju."
10.07.1993.
U psimu Oragnizaciji islamskih zemalja Karadžić je preporučio Muslimanima u BH da prihvate konfederaciju, inače mogu, ukoliko nastave rat, da izgube sve i dodao da su Srbi napravili ogroman ustupak kada su pristali da se odvoje od Jugoslavije pod uslovom da Bosna postane konfederacija.
12.07.1993.
Sa položaja srpskih pobunjeničkih snaga ispaljena granata u gomilu ljudi koji su u naselju Dobrnja čekali u redu za vodu pri čemu je poginulo 13 a ranjeno 15 ljudi.
17.07.1993.
ARBH preuzela potpunu kontrolu nad Fojnicom.
20.07.1993.
Ejub Ganić izjavio da su Muslimani „pogriješili što su se ujedinili sa Hrvatima protiv Srba, jer su Muslimani u BH porijeklom Srbi s obzirom na daleke pretke“ i jer je mnogo jače društveno saživljavanje sa Srbima nego sa Hrvatima“ (reče kreten ganić i osta živ)
22.07.1993.
na Sarajevo palo 3.777 granata, datum koji drži neslavni rekord po broju granata ispaljenih na grad
23.07.1993.
Lord Dejvid Oven je odbacio mogućnost vojne intervencije u BH i napade iz vazduha na srpske položaje i to obrazložio riječima da je “vrlo teško intervenisati u situaciji koja nije agresija. Tako je, možda, dijelom ovaj rat počeo, ali je to uvijek bio sukob Srba iz Bosne, Hrvata iz Bosne i Muslimana iz Bosne“
24.07.1993.
Borbe u rejonu Samarnice, Kumine kose, Klupa (Tešanj)
Grupa 78 američkih kongresmena uputila pismo Bilu Klintonu u kojem od njega traže da upotrijebi vojnu silu protiv Srba i time spasi stanovnike Sarajeva od humanitarne nesreće ogromnih razmjera.
26.07.1993.
Armija BiH porazila je HVO i ovladala Bugojnom; Hrvati ekstremisti su protjerani iz grada.
27.07.1993.
U borbama na platou Žuč sjeverozapadno od Sarajeva, poginuo Enver Šehović komandant Prve slavne mehanizovane brigade ARBiH. Enver Šehović rođen je 15 januara 1967 godine u Foči. Završio je vojnu akademiju. U redove branilaca BiH stupa 06 aprila 1992 godine. Posthumno je odlikovan ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
U Ženevi plenarna sjednica o BiH. Učesnici: Alija Izetbegović, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Mate Boban, Radovan Karadžić. Kopredsjednici: Lord David Owen i Thorvald Stoltenberg. Izetbegović prvi put sjeo za stol sa Karadžićem čime ga je de facto priznao kao legitimnog pregovarača. Raspravlja se o planu koji BiH definiše kao uniju tri republike sa zajedničkom vladom ograničenih ovlašćenja, ali bez etničkih obilježja, koje bi bile pod labavom federalnom kontrolom.
Karadžić je na ženevskom aerodromu izjavio da nije optimista u pogledu ishoda pregovora, zbog toga što međunarodna zajednica nije spremna na mir. “Neko ohrabruje muslimansku stranu da nastavlja borbe, a taj neko je Njemačka i neki pojedinci u SAD”
U redu za vodu na Dobrinji ubijeno 11 a ranjeno više od 15 ljudi.
28.07.1993.
Tuđman je izjavio: “Jugoslavija se raspala, a Alija Izetbegović poslije toga nudi za bivšu BH još centralističkije rješenje. On u stvari, pod firmom stvaranja građanske države ide za stvaranjem islamske države u Evropi sa čime se svijet ne slaže”
29.07.1993.
Oven-Stoltenberg predložili “novu formu zajednice” za BH: uniju sjedinjenih država BH. Prema tom planu to bi bila zajednica tri “konstitutivne republike” u kojoj žive tri “konstitutivna naroda” i grupa “ostalih”. Riječ je o pokušaju kompromisa između srpskohrvatske inicijative o konfederaciji i Platforme nepotpunog Predsjedništva BH o federalnom uređenju republike.
Više od 3.500 Hrvata iz Bugojna prešlo je u selu Mračaj na planini Raduša kod Kupresa, na teritoriju koju kontroliše vojska pobunjenih bosanskih Srba.
30.07.1993.
Vojska pobunjenih Srba pokreće veliku ofanzivu na Igman i Bjelašnicu. Probijene su linije odbrane ARBiH na Igmanu.
Srpske snage sa položaja na Vracama granatirale Sarajevo i ubile 3 a ranile 10 civila, uglavnom djecu.
U Ženevi je postignut dogovor između Tuđmana, Miloševića, Bobana i Karadžića o "Savezu Republika BiH" (konfederalna država triju naroda): Republike Bosne, Republike Srpske i Herceg-Bosne. Takav prijedlog već ranije je odbio Izetbegović.
31.07.1993.
U Ženevi nastavljeni razgovori trojice nacionalnih lidera tokom kojih treba da se postigne saglasnost o aneksima sporazuma o ustavnim principima budućeg saveza republika BH.
01.08.1993.
Vojska pobunjenih Srba zauzela najviši vrh na Bjelašnici i preuzela kontrolu nad TV relejem.
Paravojska RSK granatirala Maslenički most i aeordrom Zemunik u znak opomene zbog toga što se hrvatska vojska nije povukla sa područja RSK osvojenih janura 1993. a na što je bila obavezna po rezoluciji UN 802.
02.08.1993.
U Ženevi došlo do prekida mirovnih pregovora jer je Alija nastavak pregovora uslovio povlačenjem srpskih pobunjeničkih snaga sa Bjelašnice i Igmana.
Generalni sekretar NATO-a Manfred Verner izjavio da je Vijeće NATO-a razmatralo opciju zračnih udara kao podršku pregovorima u Ženevi.
03.08.1993.
U Briselu je završeno vanredno zasjedanje Savjeta NATO posvećeno američkim planovima zračnih udara za zaštitu snaga UNPROFOR-a uklanjanjem blokade Sarajeva i obezbjeđivanje prolaska humanitranih konvoja. NATO u načelu odobrava eventualne vojne akcije u BiH koje bi imale formu napada iz zraka radi zaštite UNPROFOR a slabljenja srpske opsade Sarajeva; konačna odluka ostaje na Savjetu bezbjednosti.
Warren Christopher: "Skidanje opsade Sarajeva je nacionalni interes SAD."
Radovan Karadžić: "Ako budu udari, Srbi će početi nuklearni rat."
Ratko Mladić povodom moguće vojne intervencije: "U slučaju intervencije, Vašington će se suočiti s bombaškim napadima u njihovim većim gradovima. Izvešće ih srpski iseljenici. Svaki strani vojnik koji dođe u Bosnu neće izaći živ."
Izjava četničkog vojvode Vojislava Šešelja: "U znak odmazde što Italija učestvuje u savezničkim akcijama, raketiraćemo civilne ciljeve u Italiji."
List Politika piše : "Francuski vojni istražni tim iz sastava mirovnih snaga UN utvrdio je da je, sve do sredine juna, snajperska vatra usmerena ka civilima na ulicama Sarajeva dolazila i sa položaja takozvanih "vladinih trupa koje su namerno gađale pripadnike svog naroda". Pošto su, kako kažu, obavili "definitivnu istragu", francuski marinci - čiji je zadatak bio da "zaustave srpske snajperiste", saopštili su da su otkrili tragove vatre s nekih zgrada koje drže "bošnjački" vojnici.
"Bilo nam je veoma teško da u to poverujemo, ali sada smo sigurni da je to tačno", rekao je jedan od viših francuskih oficira. Ovaj oficir zahtevao je da ostane anoniman, objasnivši da je "nalaz politički osetljiv". Grupa zapadnih reportera razgovarala je sa šestoricom članova ovog istražnog tima, ali je njihov komandant, general Erve Gobijar, zahtevao da se njihova imena ne objavljuju "kako ih ne bi izlagao opasnosti". Francuski oficiri smatraju da su muslimani gađali ljude po ulicama kako bi stekli više simpatija u inostranstvu i dobili vojnu pomoć Zapada u borbi protiv Srba. Članovi istražnog tima tvrde da su bar dvojica civila ubijena snajperima sa muslimanskih položaja, a da su mnoga zrna pogodila vozila plavih šlemova.
04.08.1993.
U Ženevi Alija nastavio da bojkotuje mirovne pregovore, ali su srpska i hrvatska strana postigle dogovor da se Bošnjacima omogući da formiraju državu na 30% teritorije BH, kao i da im se omogući pristup Jadranskom moru i rijeci Savi.
Prema izjavama ratnog zločinca Ratka Mladića srpske pobunjeničke snage su zauzele sve ključne položaje na Igmanu i natjerale ARBH na povlačenje, čime su potpuno zatvorili obruč oko Sarajeva.
05.08.1993.
“Srpska strana će pustiti UNPROFOR na neke strateške tačke na Igmanu i Bjelašnici, ali one ne smiju dozvoliti ni jednoj strani da sa ovih planina napadaju Sarajevo” izjavio je Karadžić, i dalje dodao vezano za pregovore u Ženevi, da je već usaglašen sporazum o formiranju unije republike BH i da bi dogovor o mapama već bio postignut da neko sa Zapada, najvjerovatnije iz Njemačke nije nagovorio Muslimane da sabotiraju pregovore. “Američka prijetnja da će bombardovati Srbe su lažna nada Muslimanima, jer nikada niko nije stvorio državu drugome, pa je ni Muslimanima niko neće stvoriti” te da, čak i ako bi došlo do vojne intervencije, odnos snaga se ne bi izmjenio, a nastavak rata bio bi najpogubniji za Muslimane.
06.08.1993.
Savjet za nacionalnu odbranu Bila Klintona prihvatio je uslov Butrosa Galija da se nikakav zračni napad u BH ne može izvršiti bez prethodne saglasnosti komande UNPROFOR-a na terenu. Ovom odlukom je razriješen višednevni spor između generalnog sekretara UN i Vašingtona oko toga u čijim rukama je konačna odluka o vojnoj intertveniciji u BH.
07.08.1993.
Pripadnici vojske pobunjenih Srba su na prilazima prema planinama Igman i Bjelašnica povukli tešku artiljeriju, kako bi ispoštovali postignuti dogovor o prekidu borbenih dejstava na ovom području. Prethodnice “plavih šljemova” UN izašle su na Igman.
List Večernje novosti piše: Lord Oven je na konferenciji za novinare ocenio da se u desetodnevnim pregovorima postigao ustavni sporazum o savezu republika Bosne i Hercegovine i o pratećim dokumentima. Posebno je ukazao na značaj dogovora sve tri strane da se većinskom muslimanskom stanovništvu obezbedi država na prostoru ne manjem od 30 procenata ukupne teritorije BiH. Po oceni britanskog lorda, Sarajevo će biti najveći kamen spoticanja i tu sporazum još nije na vidiku. "Predsedništvo BiH još nema poziciju i bilo bi pravo čudo da se strane ubrzo saglase", rekao je Oven, dodavši da je promuslimansko predsedništvo jasno stavilo do znanja da u sadašnjoj fazi ne može prihvatiti srpski predlog.
09.08.1993.
Intenzivirani razgovori na relaciji NATO - UN o zračnim udarima i precizirana načela dvostrukog ključa (upotreba zračnih snaga uz odobrenje generalnog sekretara UN-a i uz sporazum komandanta UNPROFOR-a i komadanta južnog krila NATO-a).
Posmatrači UN izvjestili da su se srpske pobunjeničke snage povukle sa Bjelašnice i Igmana.
11.08.1993.
Poslije 17-satnih pregovora na sarajevskom aerodromu Butmir, u prisustvu UNPROFOR-a, Rasim Delić, Ratko Mladić i MIlivoj Petković potpisali sporazum o primirju.
14.08.1993.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba je završila povlačenje sa Igmana i Bjelašnice na pozicije od 30.jula i predale ove položaje pod nadzor UNPROFOR-a
16.08.1993.
Vođe tri zaraćene strane u BH nastavile su direktne pregovore u Palati nacija u Ženevi uz posredništvo Ovena i Stoltenberga, tamo gdje su prekinuti: na iscrtavanju mapa o etničkoj podjeli na tri republike koje će činiti zajednicu republika.
17.08.1993.
List Večernje novosti piše: Srbi bi trebalo da dobiju izlaz na more (deset kilometara od Prevlake u pravcu Cavtata) i sarajevska naselja. Muslimanima bi Srbi ustupili nekoliko hiljada kvadratnih kilometara, a dobili bi i izlaz na Savu, kod Brčkog, kao i uže područje Sarajeva
Srpska strana je, kako je predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić često izjavljivao, spremna da Muslimanima obezbedi nekoliko hiljada kvadratnih kilometara prostora za normalan i dobar život. Kako se u izvorima bliskim kopredsednicima saznaje, Muslimani bi trebalo da dobiju izlaz na Savu kod Brčkog, gde mogu da izgrade luku, ali i izlaz na more. Celo uže područje Sarajeva, takođe, pripalo bi Muslimanima, dok bi u Republici Srpskoj ostala sva ostala sarajevska naselja.
20.08.1993.
Oven-Stoltenberg su proglasili 10-dnevni prekid ženevskih mirovnih pregovora, pošto su zaraćenim stranama, po sistemu “uzmi ili ostavi” ponudili paket sporazuma, tj, Oven-Stoltenbergov mirovni plan za BiH, a koji se udaljio od prvobitnih načela (cjelovitost, nepriznavanje etničkoga čišćenja i vojnih osvajanja).
Po etničkom principu predviđena je labava tročlana Unija Republika BiH (3 autonomne etničke republike), kojom bi Srbi zadržali najveći dio okupiranoga teritorija (49,1 %); Muslimanima bi pripalo 33,3 %, a Hrvatima 17,6 % teritorija. Sarajevo bi imalo poseban status pod upravom UN, a Mostar pod upravom EU. SDS prihvata, HDZ izjavljuje da će prihvatitit ako prihvate druge dve strane, Skupština BiH ne prihvata plan, ali donosi odluku o nastavku pregovora.
List Borba piše: Ženevskim sporazumom, od 10 predratnih sarajevskih opština, samo će Pale biti iuzezete iz ovog plana i pripojene srpskoj republici. Prema tome, Sarajevo kao grad pod zaštitom i kontrolom UN, činiće sledeće opštine: Stari grad, Novo Sarajevo, Centar, Novi grad, Ilidža, Trnovo, Hadžići, Ilijaš i Vogošća.
21.-22.08.1993.
Glavni štab Armije BiH predočio je svoj plan vojne akcije Neretva '93., s ciljem deblokade doline Neretve koju duže vremena u blokadi drži HVO.
26.08.1993.
Alija je izjavio u Sarajevu da je “siguran da ponuđeni dokument mirovnog plana u Ženevi na sutrašnjem skupštinskom zasijedanju neće biti prihvaćen. Potpisivanje ponuđenog dokumenta bila bi kapitulacija, dokument je loš, ali rat je još gori.”
Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju 859, o reafirmaciji suvereniteta, nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i medjunarodnog subjektiviteta Republike BiH. Savjet Bezbjednosti potvrdio da rješenje sukoba u BiH, mora biti u saglasnosti s poveljom UN i principima medjunarodnog prava. Njom se, dalje se tvrdi, potvrdjuje kontinuitet važenja:
a) suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti Republike BiH; činjenice da nikakva promjena u imenu države, niti promjena u unutrašnjoj organizaciji države, poput onih sadržanih u ustavnom aranžmanu ženevskog plana, ne mogu uticati na kontinuitet članstva BiH u UN; principa usvojenih na Medjunarodnoj konferenciji u Londonu o bivšoj Jugoslaviji, uključujući nužnost prekida neprijateljstava i neprihvatljivosti sticanja teritorije silom ili etničkim čišćenjem i pravo izbjeglica i drugih koji su pretrpjeli gubitke na kompenzaciju, u saglasnosti sa izjavom o BiH usvojenoj na Londonskoj konferenciji; priznavanja i poštivanja prava svim raseljenim osobama na siguran i dostojan povratak svojim domovima; očuvanja Sarajeva, glavnog grada BiH, kao jedinstvenog grada, multinacionalnog i multireligijskog.
Alain Little, izvještač BBC: "Ženeva je potpis kapitulacije, ali nema drugog izlaza za bosanski narod. Ta je kapitulacija kontrolirana od medjunarodne zajednice."
28.08.1993.
U Grudama je donesena odluka o uspostavi "Hrvatske Republike Herceg Bosne" (HR HB); za predsjednika je izabran Mate Boban (do ostavke 8.02. 1994.).
Na 34. zasijedanju narodne skupštine samozvane RS usvojen je najnoviji Ženevski paket.
Parlament BH jednoglasno odlučio da se nastave pregovori u Ženevi, ali da mirovni plan ne može biti prihvaćen u sadašnjem obliku.
30.08.1993.
Alija pred odlazak u Ženevu:”Odlazim da tražim pravdu za Muslimane i za sve ljude ove zemlje koji to i ne zaslužuju, a osjećam se kao žedan čovjek koga šalju u pustinju da traži vode”
Karadžić pred odlazak u Ženevu:”Onaj ko odbije sporazum kriv je za rat, a potom će događaji u BH dovesti do njeme podjele na dva dijela”
01.09.1993.
Mirovni pregovori o BH u Ženevi prekinuti pošto je bošnjačka strana odbila da potpiše sporazum.
07.09.1993.
Sabor RH izglasao je amandman u kojem se naglašava da se interesi Hrvata u BiH ne ostvaruju isključivo u "HR Herceg Bosni", nego i u ostalim dijelovima BiH; prema popisu iz 1991. od ukupnoga broja Hrvata u BiH (755.895), više od 2/3 živjelo je izvan zapadne Hercegovine.
09.09.1993.
Vojnom akcijom HV je oslobodio tzv. Medački džep, jugoistočno od Gospića (Divoselo, Čitluk, Počitelj). Srbi su raketirali Karlovac, Lučko (predgrađe Zagreba), Samobor, Jastrebarsko, Ivanić Grad, Kutinu, Popovaču, Gospić i druge hrvatske gradove, u kojima su stradale brojne civilne žrtve i počinjena velika materijalna šteta. Dio međunarodne javnosti i političara optužio je HV za provođenje taktike "spaljena zemlja" i civilne žrtve u akciji Medački džep, a VS UN-a zatražilo je (14.09.) od HV-a povlačenje na položaje uspostavljene prije spomenute akcije. Srpski izvori su javili da je poginulo 50 srpskih vojnika.
10.09.1993.
Banja Luka blokirana od strane 200 nezadovoljnih srpskih vojnika, koji su vlastima samozvane RS dostavili zahtjeve koji se uglavnom odnose na poboljšanje materijalnog stanja boraca i invalida, ali i zahtjeva obračun s ratnim profiterima.
12.-14.09.1993.
HV je oslobodio dio teritorija kod Petrinje.
15.09.1993.
U Ženevi, Alija Izetbegović i Franjo Tudjman potpisali Deklaraciju o prekidu neprijateljstva i vojnih sukoba izmedju Armije BiH i HVO. Deklaracija sadrži:
1. Osigurati hitan prekid svih neprijateljstava i vojnih sukoba izmedju Armije BiH i HVO, u skladu
sa sporazumom od 20. jula 1993. godine, odmah, najkasnije do 18. septembra 1993. godine;
2. Osigurati obostrano bezuvjetno raspuštanje svih logora i oslobađanje zatvorenika na teritorijama pod kontrolom Armije BiH i HVO, odmah, najkasnije do 21. septembra; Osigurati obostrano stvaranje uvjeta za slobodan i nesmetan prolaz svih humanitarnih konvoja i aktivnosti dobrotvornih organizacija; Osnovati Radnu grupu za nadzor i zaštitu ljudskih prava na teritorijama pod kontrolom Armije BiH i HVO, u skladu s načelima i predloženim rješenjima mirovne konferencije o BiH; Osnovati Radnu grupu za pitanje teritorijalnog razgraničenja izmedju dvije republike u predvidjenoj uniji BiH, uključujući i pitanje izlaska na more kao zajedničkog razvojnog interesa; Osnovati Radnu grupu za razradu i praćenje provedbe cjelovitih mjera za obnovu i jačanje povjerenja i suživota izmeSu hrvatskog i muslimanskog naroda, uključujući medijske i druge aktivnosti i programe za prevladavanje nepovjerenja. Potpisnici Deklaracije u ime delegacije BiH: Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Ejup Ganić, Muhamed Filipović, Ivo Komšić; a u ime Republike Hrvatske: Franjo Tudjman, Hrvoje Šarinić, Željko Matić, Miomir Žužul, Hidajet Biščević.
16.09.1993.
U Ženevi je potpisan sporazum Izetbegović - Krajišnik (predstavnik pobunjenih bosanskih Srba), kojim je dogovoreno stvaranje unije BiH kao države triju naroda.
Prema sadržaju zajedničke deklaracije, apeluje se na momentalni prekid vatre, raspuštanje zarobljeničkih logora, te nesmetano kretanje humanitarnih konvoja. U roku od 2 godine svaki narod imao bi pravo na referendum o ostanku ili odcjepljenju, a u slučaju raspada unije Muslimanima (kao većinskom narodu) pripala bi sva prava unije, uključujući i članstvo u UN-u. Svjedoci (potpisnici) deklaracije bili su međunarodni predstavnici Owen i Stoltenberg.
17.09.1993.
Nakon 7 dramatičnih dana Banja Luka je odahnula. Tenkovi napuštaju ulice, borci se vraćaju ratnim zadacima.
20.09.1993.
Na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible” međunarodni posrednici predstavili su mirovni plan za BiH.
Prema planu Srbima bi pripalo 53 %, Bošnjacima 30 %, a Hrvatima 17 % teritorija BiH;
Izetbegović je tom prilikom zatražio izlaz na more (na području Neuma) za bošnjačku jedinicu u BiH.
HDZ je već prije izjavio da će ga prihvatiti, ako ga prihvate druge dvije strane a skupština BiH odbila je taj prijedlog (29.09.)
27.09.1993.
U Velikoj Kladuši proglašena je "Autonomna pokrajina Zapadna Bosna"; početak sukoba među Muslimanima u zapadnoj Bosni (Armija BiH držala je Bihać i Cazin).
Predsjednik "AP Zapadna Bosna" bio je Fikret Abdić, član prvog Predsjedništva BiH, koji je na prvim predsjedničkim izborima u BiH (1990.) dobio najviše glasova među predsjedničkim kandidatima.
28.09.1993.
Održan Bošnjački sabor na kojem je donesena historijska odluka o VRAĆANJU historijskog imena Bošnjaci umjesto nametnutog od strane srbokomunista, nakaradnog vjerskog termina Muslimani.
“Svjesni povjesnog značenja momenta u kojem se sastajemo kao I iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo d anašem narodu vratimo njegovo povijesno I narodno ime Bošnjaci, da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu I njenu džavnopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik I sveukupnom duhovnom tradicijom naše povijesti” kaže se u tekstu Odluke, koja se u cjelosti može pogledati na linku
29.09.1993.
Skupština BiH odbija plan s Invinciblea.
EZ predstavlja svoj Akcioni plan, odnosno varijaciju plana o BiH kao uniju tri republike i plana s Invinciblea.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#12 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
01.10.1993.
Paravojne formacije Fikreta Abdića blokirale šire područje na sjeveru okruga, uključujući i Cazin.
05.10.1993.
VS UN-a (Rezolucija 871) produžilo je mandat snagama UNPROFOR-a u ex SFRJ do 31.03.1994.g. i izričito potvrdilo da su UNPA zone integralni dio Republike Hrvatske.
15.10.1993.
Peti korpus Armije RBiH izvršio deblokadu Cazina. Uspostavljena nova linija fronta između jedinica Armije RBiH i paravojske Fikreta Abdića na potezu Muratovo Brdo/Merdanići/Hadžići.
22.10.1993.
Na poziv Miloševića u Beogradu su Karadžić i Fikret Abdić potpisali deklaraciju o trajnom miru.
24.10.1993.
U obračunu vojne i policijske vlasti s kriminalnim elementima 10.brdske briagde ARBH ubijen Mušan Topalović Caco.
25.10.1993.
U rejonu Crne rijeke (općina Olovo) poginuo Nesib Malkić komandant 210. brdske brigade ARBiH. Nesib Malkić rođen je u Dubravama Gornjim (opština Živinice) 05. jula 1961 godine. Završio je višu vojnu školu odsjek RV PVO (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana), a nakon toga i specijalističku obuku u Zadru. TO Živinice priključio se maja 1992 godine. Obavljao je dužnost komandira čete, nečelnika Općinskog štaba TO Živinice i komandanta 210. viteške brigade ARBiH.
01.11.1993.
Predsjedništvo RBiH donijelo naredbu o razrješenju s dužnosti Sefera Halilovića, načelnika Glavnog štaba Armije RBiH.
3.-4..11.1993.
Armija BiH porazila je HVO i ovladala Varešom iz kojeg je prema podacima UN izbjeglo oko 15.000 hrvatskih civila.
04..11.1993.
UNPROFOR preuzeo kontrolu na vodovodima Bačevo i Butile.
05.11.1993.
Dužnost komandanta Petog korpusa Armije RBiH preuzima Atif Dudaković, dotadašnji komandant 502 slavne brdske brigade Armije RBiH. Dotadašnji komandant korpusa Ramiz Dreković preuzima komandu nad Četvrtim korpusom Armije RBiH.
09.11.1993.
Srušen Stari most u Mostaru. Most je srušilo Hrvatsko vijeće obrane.
Arif Pašalić koji je obavljao dužnost komandanta Četvrtog korpusa ARBiH, nakon rata, svega desetak dana prije tragične pogibije u automobliskoj nesreći na magistralnom putu M-17, izjavio je: »Rušenjem Starog mosta Hrvati su se popišali na svoju tisućljetnu tradiciju i kulturu."
Sa položaja u Nedžarićima srpske snage granatirale Alipašino Polje, Sarajevo. Ubijena su četiri a ranjeno 20 civila. Tom prilikom ubijena je učiteljica koja je održavala nastavu na mjestu pada granate kao i troje djece. Od dvadeset ranjenih 17 je djece.
12.11.1993.
Za novo zapovjednika stožera HVO imenovan je general-pukovnik Ante Roso umjesto general-bojnika Slobodana Praljka.
15.11.1993.
Počela snažna ofanziva vojske pobunjenih Srba na Olovo. Glavni pravac napada vodi preko Kruševa, sela udaljenog od Olova 10 km. Za vrijeme ofanzive koja je trajala oko 70 dana neprijateljska vojska je imala velike gubitke u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima. Cilj ofanzive bio je spajanje sa snagama na Ozrenu. ARBiH odbila je sve napade i slomila udarnu moć srpske pobunjeničke vojske na Kruševu. Borbe su vođene u zoni odgovornosti Slavne olovske brigade ARBiH.
18.11.1993.
Na privremenom "Saboru bosanskoposavskih Hrvata" u Slavonskom Brodu donijeta je odluka o uspostavljanju "Pokrajine Bosanska Posavina": gradovi Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Modriča, Odžak, Orašje te dijelovi brčanske, dobojske i gradačke općine; odluka nije imala veće značenje za politička i vojna događanja na tom prostoru.
21.11.1993.
Karadžić je izrazio strahovanje da će morati da se “oslobodi” Tuzla ako Muslimani ne dopuste da iz tog grada izađu Srbi, koji su tamo, “nasilno zadržani”. “Nema nikakvog razloga da Muslimani nasilno drže u Sarajevu 40.000 i u Tuzli 20.000 Srba kao i isti broj Jugoslovena srpskog porijekla”.
23.11.1993.
Ante Roso, komadant HVO, pozvao je svoje trupe da budu spremne za odlučujuću bitku protiv muslimanskog neprijatelja radi njegovog vojnog uništenja. Poziv je uputio u poruci objavljenoj u zagrebačkom dnevniku “Večernji list”.
List Borba objavljuje intervju Ratka Mladića:"To što me pitate za oko tri ili četiri posto teritorije koju navodno Republika Srpska treba da ustupi Muslimanima, zapravo vlastima Alije Izetbetovića, rekao bih vam jednu staru istinu. Otkad je planete Zemlje, granice među državama i narodima omeđivale su se krvlju i palim glavama. U srpskom narodu niko nema pravo da zaboravi gde su pale glave njegovih sinova.Neće taj Zapad naš Kupres radi njegovih sela, i da bi ovladao prostorom Bugojna i Prozora, nego da obezbedi svoje komunikacije i stvori strateško uporište. Sa tog platoa onda mogu da kontrolišu širi prostor, da stvore osnovu za prsten oko energetskih rezervi na Istoku. Oni su izuzetno zainteresovani i za naše fabrike u Republici Srpskoj, u kojima proizvodimo neke stvari koje imaju samo SAD i Velika Britanija". Što se tiče izlaza na more mogu vam reći da Tuđman treba razmisliti o tome da ima dvije hiljade kilometara obale. Mi moramo imati izlaz. Ako to ja budem rješavao zna se kako će biti. Hrvatskoj više nije u cilju nemilosrdni rat niti priče o velikoj Hrvatskoj do Drine, kad ne može ni u Vareš. Oni žele što veće parče Bosne i Hercegovine za sebe jer na betonskim plažama uz more ne raste ništa, a nema ni golih Švabica.
26.11.1993.
Komadant GŠ ARBH Rasim delić proizveden u čin armijskog generala.
28.11.1993.
Na mostu “Drvenija” u Sarajevu ubijeno 5, a ranjeno četvero ljudi.
29.11.1993.
U Ženevi obnovljeni pregovori o BH. Na skupu učestvuju 12 ministara inostranih poslova EU, predstavnici tri zaraćene strane, predsjednici Srbije, Hrvatske i Crne Gore, te mirovni posrednici.
30.11.1993.
Srpske snage s Mrkovića granatirale Hirurgiju Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu. Poginule su dvije medicinske sestre i ranjena tri medicinska radnika
10-22..12.1993.
Humanitarnim konvojem Bijeli put za improviziranu bolnicu u Novoj Bili, Hrvatska je dostavila pomoć Hrvatima iz Lašvanske doline, koji su bili u okruženju Armije BiH.
Na povratku, ARBH jedinice kod Gornjega Vakufa napale su i opljačkale konvoj te ubile vozača kamiona Antu Vlaića; pljačku humanitarnih konvoja prakticirale su sve zaraćene strane u BiH.
12.12.1993.
Francuski ministar inostranih poslova Alen Žipe otvoreno je zaprijetio Srbiji još rigoroznije sankcije ako budu ometali humanitarne konvoje u BH i ako Srbi ne budu spremni za dodatne ustupke prema bosanskim Muslimanima.
14.12.1993.
Na mostu “Drvenija” u Sarajevu ubijeno 8, a ranjeno 32 ljudi.
20.12.1993.
Alija je u Sarajevu pred odlazak u Ženevu izjavio da će državna delegacija BH na razgovorima prihvatiti ponuđeni koncept Unije, s tim da je donja granica teritorije pod vlašću legalnih organa BH 33,3 procenta teritorije BH.
21.12.1993.
Predsjednici Tuđman i Milošević predložili su u Ženevi novo razgraničenje BiH prema kojem se daje Muslimanima 33,3 %, Hrvatima 17,5 %, a Srbima 49,2 %. Sarajevo bi bilo podijeljeno između Srba I Bošnjaka u odnsou 40% : 60%. Bošnjačka delegacija odbila je taj prijedlog.
23.12.1993.
U Briselu bez rezultata završeni pregovori tri zaraćene strane u BH, započeti dan ranije u Ženevi. Umjesto usvajanja ugovora o miru dogovoreno je samo primirje do 15.januara kad bi trebali ponovo da se nađu za pregovaračkim stolom.
“Postoji srpsko-hrvatska saglasnost da se Muslimanima obezbjedi teritorija koja bi predstavljala njihovu državu, dok se Srbi i Hrvati u ovom trenutku ne bi razgraničavali, jer ima dosta stvari i poslova koji su neriješeni i koji se mogu riješiti bez borbe. Dakle, osnovni problem je da se Muslimani izvedu iz krize, dok će Srbi i Hrvati međusobne sporove riješti političkim putem” izjavio je Karadžić.
24.12.1993.
Alija po povratku iz Ženeve izjavljuje da je Evropa pokazala nemoć da rješava probleme u BH. “Možemo se pouzdati samo u našu vojsku”
30.12.1993.
Komadant UNPROFOR-a u BH, general Frensis Brikmon, kritikovao je UN i EU zbog nezainteresovanosti za rješavanje bosanskog problema, te ocijenio da bi ove organizacije trebalo da donose manje rezolucija a da se više orijentišu na slanje mirovnih snaga, jer po njegovom mišljenju potrebno je najmanje još 7.500 vojnika za sprovođenje rezolucije UN o muslimanskim enklavama u Istočnoj Bosni.
Paravojne formacije Fikreta Abdića blokirale šire područje na sjeveru okruga, uključujući i Cazin.
05.10.1993.
VS UN-a (Rezolucija 871) produžilo je mandat snagama UNPROFOR-a u ex SFRJ do 31.03.1994.g. i izričito potvrdilo da su UNPA zone integralni dio Republike Hrvatske.
15.10.1993.
Peti korpus Armije RBiH izvršio deblokadu Cazina. Uspostavljena nova linija fronta između jedinica Armije RBiH i paravojske Fikreta Abdića na potezu Muratovo Brdo/Merdanići/Hadžići.
22.10.1993.
Na poziv Miloševića u Beogradu su Karadžić i Fikret Abdić potpisali deklaraciju o trajnom miru.
24.10.1993.
U obračunu vojne i policijske vlasti s kriminalnim elementima 10.brdske briagde ARBH ubijen Mušan Topalović Caco.
25.10.1993.
U rejonu Crne rijeke (općina Olovo) poginuo Nesib Malkić komandant 210. brdske brigade ARBiH. Nesib Malkić rođen je u Dubravama Gornjim (opština Živinice) 05. jula 1961 godine. Završio je višu vojnu školu odsjek RV PVO (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana), a nakon toga i specijalističku obuku u Zadru. TO Živinice priključio se maja 1992 godine. Obavljao je dužnost komandira čete, nečelnika Općinskog štaba TO Živinice i komandanta 210. viteške brigade ARBiH.
01.11.1993.
Predsjedništvo RBiH donijelo naredbu o razrješenju s dužnosti Sefera Halilovića, načelnika Glavnog štaba Armije RBiH.
3.-4..11.1993.
Armija BiH porazila je HVO i ovladala Varešom iz kojeg je prema podacima UN izbjeglo oko 15.000 hrvatskih civila.
04..11.1993.
UNPROFOR preuzeo kontrolu na vodovodima Bačevo i Butile.
05.11.1993.
Dužnost komandanta Petog korpusa Armije RBiH preuzima Atif Dudaković, dotadašnji komandant 502 slavne brdske brigade Armije RBiH. Dotadašnji komandant korpusa Ramiz Dreković preuzima komandu nad Četvrtim korpusom Armije RBiH.
09.11.1993.
Srušen Stari most u Mostaru. Most je srušilo Hrvatsko vijeće obrane.
Arif Pašalić koji je obavljao dužnost komandanta Četvrtog korpusa ARBiH, nakon rata, svega desetak dana prije tragične pogibije u automobliskoj nesreći na magistralnom putu M-17, izjavio je: »Rušenjem Starog mosta Hrvati su se popišali na svoju tisućljetnu tradiciju i kulturu."
Sa položaja u Nedžarićima srpske snage granatirale Alipašino Polje, Sarajevo. Ubijena su četiri a ranjeno 20 civila. Tom prilikom ubijena je učiteljica koja je održavala nastavu na mjestu pada granate kao i troje djece. Od dvadeset ranjenih 17 je djece.
12.11.1993.
Za novo zapovjednika stožera HVO imenovan je general-pukovnik Ante Roso umjesto general-bojnika Slobodana Praljka.
15.11.1993.
Počela snažna ofanziva vojske pobunjenih Srba na Olovo. Glavni pravac napada vodi preko Kruševa, sela udaljenog od Olova 10 km. Za vrijeme ofanzive koja je trajala oko 70 dana neprijateljska vojska je imala velike gubitke u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima. Cilj ofanzive bio je spajanje sa snagama na Ozrenu. ARBiH odbila je sve napade i slomila udarnu moć srpske pobunjeničke vojske na Kruševu. Borbe su vođene u zoni odgovornosti Slavne olovske brigade ARBiH.
18.11.1993.
Na privremenom "Saboru bosanskoposavskih Hrvata" u Slavonskom Brodu donijeta je odluka o uspostavljanju "Pokrajine Bosanska Posavina": gradovi Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Modriča, Odžak, Orašje te dijelovi brčanske, dobojske i gradačke općine; odluka nije imala veće značenje za politička i vojna događanja na tom prostoru.
21.11.1993.
Karadžić je izrazio strahovanje da će morati da se “oslobodi” Tuzla ako Muslimani ne dopuste da iz tog grada izađu Srbi, koji su tamo, “nasilno zadržani”. “Nema nikakvog razloga da Muslimani nasilno drže u Sarajevu 40.000 i u Tuzli 20.000 Srba kao i isti broj Jugoslovena srpskog porijekla”.
23.11.1993.
Ante Roso, komadant HVO, pozvao je svoje trupe da budu spremne za odlučujuću bitku protiv muslimanskog neprijatelja radi njegovog vojnog uništenja. Poziv je uputio u poruci objavljenoj u zagrebačkom dnevniku “Večernji list”.
List Borba objavljuje intervju Ratka Mladića:"To što me pitate za oko tri ili četiri posto teritorije koju navodno Republika Srpska treba da ustupi Muslimanima, zapravo vlastima Alije Izetbetovića, rekao bih vam jednu staru istinu. Otkad je planete Zemlje, granice među državama i narodima omeđivale su se krvlju i palim glavama. U srpskom narodu niko nema pravo da zaboravi gde su pale glave njegovih sinova.Neće taj Zapad naš Kupres radi njegovih sela, i da bi ovladao prostorom Bugojna i Prozora, nego da obezbedi svoje komunikacije i stvori strateško uporište. Sa tog platoa onda mogu da kontrolišu širi prostor, da stvore osnovu za prsten oko energetskih rezervi na Istoku. Oni su izuzetno zainteresovani i za naše fabrike u Republici Srpskoj, u kojima proizvodimo neke stvari koje imaju samo SAD i Velika Britanija". Što se tiče izlaza na more mogu vam reći da Tuđman treba razmisliti o tome da ima dvije hiljade kilometara obale. Mi moramo imati izlaz. Ako to ja budem rješavao zna se kako će biti. Hrvatskoj više nije u cilju nemilosrdni rat niti priče o velikoj Hrvatskoj do Drine, kad ne može ni u Vareš. Oni žele što veće parče Bosne i Hercegovine za sebe jer na betonskim plažama uz more ne raste ništa, a nema ni golih Švabica.
26.11.1993.
Komadant GŠ ARBH Rasim delić proizveden u čin armijskog generala.
28.11.1993.
Na mostu “Drvenija” u Sarajevu ubijeno 5, a ranjeno četvero ljudi.
29.11.1993.
U Ženevi obnovljeni pregovori o BH. Na skupu učestvuju 12 ministara inostranih poslova EU, predstavnici tri zaraćene strane, predsjednici Srbije, Hrvatske i Crne Gore, te mirovni posrednici.
30.11.1993.
Srpske snage s Mrkovića granatirale Hirurgiju Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu. Poginule su dvije medicinske sestre i ranjena tri medicinska radnika
10-22..12.1993.
Humanitarnim konvojem Bijeli put za improviziranu bolnicu u Novoj Bili, Hrvatska je dostavila pomoć Hrvatima iz Lašvanske doline, koji su bili u okruženju Armije BiH.
Na povratku, ARBH jedinice kod Gornjega Vakufa napale su i opljačkale konvoj te ubile vozača kamiona Antu Vlaića; pljačku humanitarnih konvoja prakticirale su sve zaraćene strane u BiH.
12.12.1993.
Francuski ministar inostranih poslova Alen Žipe otvoreno je zaprijetio Srbiji još rigoroznije sankcije ako budu ometali humanitarne konvoje u BH i ako Srbi ne budu spremni za dodatne ustupke prema bosanskim Muslimanima.
14.12.1993.
Na mostu “Drvenija” u Sarajevu ubijeno 8, a ranjeno 32 ljudi.
20.12.1993.
Alija je u Sarajevu pred odlazak u Ženevu izjavio da će državna delegacija BH na razgovorima prihvatiti ponuđeni koncept Unije, s tim da je donja granica teritorije pod vlašću legalnih organa BH 33,3 procenta teritorije BH.
21.12.1993.
Predsjednici Tuđman i Milošević predložili su u Ženevi novo razgraničenje BiH prema kojem se daje Muslimanima 33,3 %, Hrvatima 17,5 %, a Srbima 49,2 %. Sarajevo bi bilo podijeljeno između Srba I Bošnjaka u odnsou 40% : 60%. Bošnjačka delegacija odbila je taj prijedlog.
23.12.1993.
U Briselu bez rezultata završeni pregovori tri zaraćene strane u BH, započeti dan ranije u Ženevi. Umjesto usvajanja ugovora o miru dogovoreno je samo primirje do 15.januara kad bi trebali ponovo da se nađu za pregovaračkim stolom.
“Postoji srpsko-hrvatska saglasnost da se Muslimanima obezbjedi teritorija koja bi predstavljala njihovu državu, dok se Srbi i Hrvati u ovom trenutku ne bi razgraničavali, jer ima dosta stvari i poslova koji su neriješeni i koji se mogu riješiti bez borbe. Dakle, osnovni problem je da se Muslimani izvedu iz krize, dok će Srbi i Hrvati međusobne sporove riješti političkim putem” izjavio je Karadžić.
24.12.1993.
Alija po povratku iz Ženeve izjavljuje da je Evropa pokazala nemoć da rješava probleme u BH. “Možemo se pouzdati samo u našu vojsku”
30.12.1993.
Komadant UNPROFOR-a u BH, general Frensis Brikmon, kritikovao je UN i EU zbog nezainteresovanosti za rješavanje bosanskog problema, te ocijenio da bi ove organizacije trebalo da donose manje rezolucija a da se više orijentišu na slanje mirovnih snaga, jer po njegovom mišljenju potrebno je najmanje još 7.500 vojnika za sprovođenje rezolucije UN o muslimanskim enklavama u Istočnoj Bosni.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#13 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
naveo si nebitne stvari 
da sam postavljao i takve nebitne stvari tema bi bila sa 150 postova koji bi bili ko ponjave
da sam postavljao i takve nebitne stvari tema bi bila sa 150 postova koji bi bili ko ponjave
-
poznanik
- Posts: 6749
- Joined: 12/05/2010 16:18
- Location: Novo Sarajevo
#14 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
Nisi ti @Pickoo ništa navodio, ti si ovu hronologiju samo kopirao i ovdje je zalijepio, otvarajući temu na način protivan pravilima ovog foruma.Pickoo wrote:,,,da sam postavljao i takve nebitne stvari tema bi bila sa 150 postova koji bi bili ko ponjave
Ova „tvoja“ hronologija, u javnosti je prisutna već tri godine, a ti si je postavio kao svoju...
http://www.balkanforum.info/f9/kronolog ... ata-74735/
Činiš mi se manipulatorom informacija i ovim si kredibilitet svojih tekstova srozao pred dno
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#15 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
taj tvoj link prvi put vidim !!
informacije sam skidao sa pet mjesta, jedno od tih jeste bilo i sa nekih hrvatskih portala,uglavnom domovinskog karaktera i prije da su ovi tvoji skinuli sa tih istih,
inače je očigledno da nisi sve ni čitao, jer bi vidjeo da neke od tih informacija sa tih hrvatskih portala ne čine ni 20% mog cjelokupnog teksta koji jeste ipak "mojih ruku djelo" jer kako sam reako neka je vrsta kompilacije sa 5-6 različitih izvora
budi iskren pa reci šta "te boli" bolan, šta ti "ne štima" u tvojoj "srpskoj ili hrvatskoj" verziji "istine"
informacije sam skidao sa pet mjesta, jedno od tih jeste bilo i sa nekih hrvatskih portala,uglavnom domovinskog karaktera i prije da su ovi tvoji skinuli sa tih istih,
inače je očigledno da nisi sve ni čitao, jer bi vidjeo da neke od tih informacija sa tih hrvatskih portala ne čine ni 20% mog cjelokupnog teksta koji jeste ipak "mojih ruku djelo" jer kako sam reako neka je vrsta kompilacije sa 5-6 različitih izvora
budi iskren pa reci šta "te boli" bolan, šta ti "ne štima" u tvojoj "srpskoj ili hrvatskoj" verziji "istine"
-
dragan.s
- Posts: 2042
- Joined: 04/07/2009 00:34
#16 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
Nema srpske ili hrvatske ili bošnjačke varijante istine. Postoji samo istina. Kako je ko tumači to je druga stvar.Pickoo wrote:
budi iskren pa reci šta "te boli" bolan, šta ti "ne štima" u tvojoj "srpskoj ili hrvatskoj" verziji "istine"
Ozbiljna hronologija ratnih događaja ostavlja onome ko je čita da izvlači zaključke, a ne nameće ih sama. Zato je ova tvoja loša jer vrvi od raznoraznih pridjeva kojima u hronologijama nije mjesto.
Ima i netačnih podataka nastalih prepisivanjem jednih od drugih, ali to je manji problem.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#17 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
ma šta kažeš, ti si neki novi genijalac, pa pristrasno i krivo tumačenje i stvara iskrivljenu sliku istinedragan.s wrote:Nema srpske ili hrvatske ili bošnjačke varijante istine. Postoji samo istina. Kako je ko tumači to je druga stvar.Pickoo wrote:
budi iskren pa reci šta "te boli" bolan, šta ti "ne štima" u tvojoj "srpskoj ili hrvatskoj" verziji "istine"
pa jel degenerik prve klase Dodik čoban skoro izjavio da su na tuzlanskoj kapiji dovučena mrtva i ranjena tijela vojnika iz živinica, kad predsjednik jednog entiteta to kaže, šta tek misli "stado" koje ide za takvim čobanom
ti nas prosvjetli pa ukaži šta ti BOLAN smetadragan.s wrote: Ozbiljna hronologija ratnih događaja ostavlja onome ko je čita da izvlači zaključke, a ne nameće ih sama. Zato je ova tvoja loša jer vrvi od raznoraznih pridjeva kojima u hronologijama nije mjesto.
Ima i netačnih podataka nastalih prepisivanjem jednih od drugih, ali to je manji problem.
i šta nije kako treba, probaj ispravit
-
dragan.s
- Posts: 2042
- Joined: 04/07/2009 00:34
#18 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
Ako do sad nisi shvatio onda nema šanse ni da ubuduće shvatiš.Pickoo wrote: ti nas prosvjetli pa ukaži šta ti BOLAN smeta
i šta nije kako treba, probaj ispravit
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#19 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
pa evo ja te molim, preklinjem da me prosvijetlišdragan.s wrote:Ako do sad nisi shvatio onda nema šanse ni da ubuduće shvatiš.Pickoo wrote: ti nas prosvjetli pa ukaži šta ti BOLAN smeta
i šta nije kako treba, probaj ispravit
reci bolan šta te boli
navedi lijepo citat da vidimo na čemu smo s tobom, na koji mlin vodu navodiš 
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#20 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
03.01.1994.
Dokle je sezala srpska bolest-propaganda najbolje govori izjava nekakvog Vojislava.
«U Tuzli i okolini u toku je ostvarivanje plana tkzv. tihe likvidacije Srba» izjavio je operativni predstavnik Državne komisije samozvane RS za razmjenu stanovništva Vojislav Đurković. «Suštinu tog besprimernog projekta čine raznovrsni oblici terora radi izazivanja ozbiljnih nervnih poremećaja, zatim masovno iznurivanje glađu, i konačno, najbrutalniji progoni.» rečen sprski debil Vojko.
U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno 40 civila.
04.01.1994.
U Beču počeli pregovori bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
Skupština samozvane RS odlučila da grad Foča, poslije 500 godina, promijeni svoj dosadašnji naziv u Srbinje.
05.01.1994.
U razgovoru Miloševića i mirovnih posrednika Ovena i Stoltenberga u kojem su učestvovali i najviši funkcioneri samozvane RS, srpska strana je konstatovala da je, prijedlogom o 33,3 % teritorije za Muslimane, ispunila svoj dio obaveze iz dogovora sa EU i očekuje da i EU izvrši svoj dio obaveze prema SRJ.
06.01.1994.
Jasuši Akaši imenovan za specijalnog predstavnika generalnog sekretara UN-a za BiH.
Iz Zenice izašlo 250 Srba.
07.01.1994.
SB UN usvojio je saopštenje u kojem se osuđuju sve tri zaraćene strane zbog nepoštivanja dogovora o primirju. SB UN posebno osuđuje bezobzirno bombardovanje glavnog grada Sarajeva od strane bosanskih Srba.
11.01.1994.
Okončani razgovori Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana u Bonu, na kojima se raspravljalo o situaciji u centralnoj Bosni, statusu Mostara, te bošnjačkom izlazu na more. Kako je izjavio Alija, nije ništa postignuto. Bošnjaci nisu prihvatili Tuđmanov prijedlog o stvaranju unije Hrvatske i BH.
Kriza u Srebrenici sa opkoljenim kanadskim UN trupama. Francuski general Jean Cote zatražio zračne udare protiv bosanskih Srba. Generalni sekretar UN Boutros Boutros-Ghali odbio. Lanac komande UN je tako uspostavljen da ne može doći naredba komande s terena. Naredbu može izdati samo specijalni izaslanik generalnog sekretara Yasushi Akashi.
Akashi protiv NATO akcije za oslobađanje kanadskih UN vojnika u Srebrenici i otvaranja Tuzlanskog aerodroma.
Francuski ministar inostranih poslova Alen Žipe i dalje insistira da se što prije otvori aerodrom u Tuzli i izvrši smjena odreda UN u Srebrenici, a u slučaju da to pobunjeni Srbi budu ometali, on smatra da njihove položaje treba bombardovat i da je to u skladu sa Rezolucijom 836 UN. Karadžić odbacuje zahtjev NATO-a o otvaranju aerodroma u Tuzli za humanitarne letove, uprkos prijetnjama bombardovanja i uslovljava to potpisivanjem mirovnog sporazuma.
14.01.1994.
Hrvatsko rukovodstvo suspendovalo lidera bosanskih Hrvata Matu Bobana iz sastava hrvatske delegacije na predstojećim pregovorima u Ženevi.
16.01.1994.
Kod Olova nastavlejne žestoke borbe ARBH i vojske pobunjenih bosasnkih Srba koje traju sedmi dan.
17.01.1994.
Karadžić je objavio novu Platformu samozvane RS za pregovore sa bošnjačkom i hrvatskom stranom u Ženevi po kojoj se povlače sve ranije koncesije Bošnjacima, jer su odbili ranije ponuđeni prijedlog rješenja krize. U Platformi je istaknuto da je samozvana RS nezavisna država i da njene sadašnje granice odgovaraju faktičkom stanju, osim izlaza na more na koji samozvana RS pretenduje.
18.01.1994.
U Ženevi su održani pregovori između delegacije samozvane RS i bošnjačke strane koji se završio bez ikakvih rezultata.
19.01.1994.
Dvodnevna runda ženevskih pregovora okončana je bez rezultata. Pregovarači su se sporazumjeli da se u Ženevi 10.februara nastavi Mirovna konferencija o BH.
Samozvane RS i HZ HB su potpisale u Ženevi Zajedničku izjavu o uspostavljanju trajnog mira i zvaničnih odnosa. Samozvana RS će otvoriti u Mostaru svoje predstavništvo, a samozvana HZ HB u Sarajevu, koje će početi rad od 15.februara. Dvije «republike» istovremeno izražavaju želju da odmah potpišu istu deklaraciju sa Muslimanima pozivajući ih da neodložno potpišu mirovni sporazum koji bi važio na cijeloj teritoriji BH.
22.01.1994.
Srpske snage iz Nedžarića granatirale Alipašino Polje, Sarajevo. Ubijeno je šestero djece a više je ranjeno.
23.01.1994.
U sjedištu UN u Njujorku objavljen je pismeni izvještaj kopresjednika Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Ovena i Stoltenberga koji je Butros Gali proslijedio Savjetu bezbjednosti. U izvještaju se navodi da su ženevskim pregovorima Srbi ponudili Muslimanima 33,56 % teritorije, a Hrvatska ponudila da se iznajmi na 99 godina korištenje luke Ploče. Konstatuje se da je ove ponude, kao i mnoge druge, Alija Izetbegović ODBIO.
Povodom pogibije šestoro djece u Sarajevu od ispaljene granate, izdato je saopštenje iz kabineta predsjednika samozvane RS, u kome se kaže da je riječ o monstruoznom zločinu muslimanske strane, koja po već viđenom scenariju pokušava na ovaj način da pridobije međunarodnu javnost za realizoavnje svojih vojnih ciljeva prema srpskim teritorijama».
Premijer RBH Haris Silajdžić je, istim povodom, od generalnog sekretara Galija tražio da naredi vazdušne napade na srpske položaje.
24.01.1994.
Britanski general Majkl Rouz je novi komadant snaga UN u BH umjesto dosadašnjeg belgijskog generala Fransisa Brikmona.
U proteklih godinu dana (od 24.I. 1993.) SR Jugoslavija imala je stopu inflacije od oko 62 % dnevno.
25.01.1994.
Butros Gali je primio pisanu poruku iz Moskve, u kojoj ga ruska Vlada upozorava da prije nego se odluči za pokretanje zračnih napada NATO-a na srpske položaje u BH, Rusija očekuje da Gali od nje zatraži saglasnost.
28.01.1994.
U pismu Butrosa Galija SB UN iznijete su tri mogućnosti za otvaranje aerodroma u Tuzli i za pristup Srebrenici po kojima se trećom (ako se cilj ne postigne pregovorima) predviđa upotreba sile, zračnih napada snaga NATO, s tim da je za izvođenje ove operacije potrebna saglasnost Savjeta bezbjednosti.
Vlada RBH je uputila zahtjev za hitan sastanak SB, da bi se spriječilo otvoreno vojno miješanje Hrvatske u sukob u Bosni. Navodi se da 12.000 pripadnika regularnih trupa HV, opremljenih tenkovima i helikopterima učestvuje u borbama protiv ARBH.
29.01.1994.
U Vašingtonu se otvorenije nego bilo kada govori o DIREKTNOM učešću hrvatskih regularnih jedinica u ratu u Bosni, i s tim u vezi, o mogućnosti da Hrvatska dođe pod udar međunarodnih ekonomskih SANKCIJA.
31.01.1994.
VS UN-a zatražilo je povlačenje HV-a iz BiH.
UNPROFOR-general Jean Cote o bosanskim Srbima: "To su kukavice, gadovi koji pucaju na djecu, žene i starce. Instaliraćemo protivsnajperski sistem, da dva puta razmisle prije nego što gadjaju."
01.02.1994.
Komadant UNPROFOR-a general Majkl Rouz izjavio: «Želim se identificirati s patnjama građana Sarajeva»
04.02.1994.
SB UN usvojio je Predsjedničko saopštenje u kome se upozorava Hrvatska da će biti izložena teškim posljedicama ukoliko u roku od dvije sedmice ne povuče svoje regularne vojne jedinice iz Bosne.
Njemački kancelar Helmut Kol oštro je osudio intervenciju hrvatskih trupa u BH, «Hrvatska je obećala da neće vojno interevenisati protiv svojih susjeda, obećanje nije održala – to je SKANDAL KOJI MORAMO NAJOŠTRIJE DA OSUDIMO»
Srpske pobunjeničke snage iz Lukavice granatirale dječije igralište i ubile 9 civila. 23 je teško ranjeno. Najviše stradalih bilo je djece.
05.02.1994.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba je iz rejona Mrkovića, u 12.37 sati na pijacu Markale u centru Sarajeva ispalila minobacačku granatu 120mm ubivši 66 i ranivši 197 civila.
Prema svim izvršenim analizama, što potvrđuju zvanični izvještaji istrage (izvještaji organa BiH i UN-a) granata je ispaljena iz rejona sela Mrkovići, gdje su bili smješteni artiljerijski položaji vojske pobunjenih bosanksih Srba.
06.02.1994.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba pokreće do tada najjaču ofanzivu na bihaćki okrug. Napadnute su linije Petog korpusa Armije RBiH na potezu: Vršak - Hasin vrh - Barakovac - Grabež. Snažni artiljerijsko-pješadijski napadi primorali su jedinice Armije RBiH da se povuku s dijela teritorije u rejonu Hasin vrh. Cilj ofanzive VRS bio je ovladavanje putnom komunikacijom Bihać - Cazin, odnosno ovladavanje cijelom desnom obalom rijeke Une. Teške borbe vođene su svakodnevno uz obostrano velike gubitke u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima. 16 februara paravojne jedinice Fikreta Abdića sa sjevera napadaju položaje Petog korpusa, no ti su napadi, kao i napadi združenih jedinica srpske pobunjeničke vojske odbijeni. Armija RBiH vratila je položaje izgubljene u rejonu Hasinog vrha i stabilizirala linije odbrane.
Karadžić je kategorično odbacio bilo kakvu odgovornost srpske strane za tragediju u Sarajevu i zahtjevao da se formira ekspertna grupa koja će izvršiti uviđaj i utvrditi krivca.
(Politika, 6. februar 1994) Manojlo Milovanović, general-major VRS izjavio je da pogibija i ranjavanje većeg broja gađana kod tržnice u centru Sarajeva nisu mogli biti izazvani otvaranjem vatre sa srpskih položaja, i dobacio dogovornost srpske strane za taj incident.(... ) Kategorički tvrdim da sa položaja Vojske Republike Srpske u tom području i u to vreme nije bilo otvaranja vatre", izjavio je general Milovanović. U izjavi, koaj je u pisanoj formi preneta sedištu agencije Tanjug u Beogradu, Milovanović kaže: "Ovom prilikom ističemo da vatreni položaji VRS nisu tako blizu, na takvom položaju i da ne posedujemo takvo oružje koje bi moglo izazvati masakr ovolikih razmera".
07.02.1994.
Na sastanku šefova diplomatije EU u Briselu postignuta suglasnost da se dozvoli upotreba zračnih snaga NATO u razbijanju srspkih pobunjeničkih snaga koje drže Sarajevu u okruženju.
Karadžić je povodom prijetnji zračnim napadom na srpske položaje u BH, napomenuo da srpska strana ima legitimno pravo da se brani svim sredstvima i d aukoliko bude napadnuta iz zraka «neće sjediti skrštenih ruku». «Stručnjaci»
Vojska Jugoslavije tvrde da je broj i vrsta projektila za koji se zna da pao na sarajevsku pijacu, kao i slika sa mjesta događaja, u potpunom nesuglasju sa brojem žrtava.
List Borba objavljuje intervju Momčila Krajišnika: "Masakr nad civilima na zelenoj pijaci Markale u Sarajevu najveći je udar na mir u Bosni i Hercegovini! Ovaj incident dobro će poslužiti za pokretanje novih lavina optužbi na račun Srba, prvenstveno onim snagama koje su se do sada zalagale za ukidanje embarga na uvoz oružja i bombardovanje srpskih položaja. Krajišnik je rekao da se srpska strana zalaže za energičnu istragu kako bi se utvrdila istina. (... ) Posle detaljne istrage utvrdili smo da u vreme masakra na sarajevskoj tržnici, sa srpskih pložaja nije ispaljen ni jedan minobacački, niti bilo koji drugi artiljerijski hitac prema muslimanskoj strani. Pretnja bombardovanjem Srpskih položaja i bez poslednja dva teška incidenta koji su nepravedno stavljeni na dušu bosanskim Srbima, uvek je realnost. Pre svega, zato što je to cilj sila koje žele da, preko, muslimana, imaju dominantan položaj i na Balkanu. (... ) Ako se imaju u vidu incidenti uvek učestali pred nastavak mirovnih pregovora, i pojačane inicijative da se pomire muslimani i Hrvati, vreme je da se porazmisli i o "trećoj strani" u bosanskim sukobima, kojoj ne odgovara uspostavljanje mira među Srbima i muslimanima. Ta treća stranaželi međunarodnoj zajednici da prikaže da Srbi i muslimani nisu zreli za donošenje političkih odluka, a još manje za samostalan život u dve odvojene zajednice.
(... ) Stekao sam utisak tokom pregovora sa Harisom Silajdžićem, da je muslimanima dosta rata. Ne verujem da bi ovoliko puta muslimansko rukovodstvo organizovalo masakr nad svojim narodom da bi dokazivalo da su Srbi ti koji krše mir. Pošto to nisu uradili Srbi, a muslimani kažu da nisu ni oni, vreme je da se i mi i oni zapitamo, koja je to treća strana kojoj ne odgovara uspostavljanje trajnog mira na bosanskim prostorima" . (Borba, 7. februar 1994)
List Vreme piše: Vladimir Žirinovski, lider ultra desničarske ruske stranke, prilikom posete Srbiji, novinarima je otkrio da poseduje "novo oružje" koje može da "spase Slovenstvo i pomogne Srbima da se odbrane od terorističkog zapada". Objasnio je da " Niko na svetu nema tako moćno oružje, a reč je o elektronsko-laserskom oružju koje se može upotrebiti i iz zemlje i iz vazduha. Za sobom ne ostavlja ništa živo, ali posle njegove upotrebe nema zračenja ni posledica kao od atomske bombe: To je ustvari ekološko oružje koje ne želimo da upotrebimo ako ne budemo prinuđeni". Žirinovski je rekao da će oružje "elipton" testirali ruski oficiri koji su "odani njemu" na "malom prostoru u Brčkom". (Vreme, 7. februar 1994)
08.02.1994.
Zastupnički dom samozvane HZ HB je usvojio u Livnu Deklaraciju u kojoj se zauzima za očuvanje BH u međunarodno priznatim granicama, s tim da to bude unija republika BH sa tri ravmopravna državotvorna naroda. Prema tom dokumentu, Mostar je prijestolnica HZ HB i «nedjeljiva urbana cjelina». Na ovoj sjednici Mate Boban, dotadašnji predsjednik, podnio je ostavku.
List Politika objavljuje tekst:: (... ) Motiv da počini zločin na Markalama, puno argumenata to govori, imali su svi - osim Srba. Muslimani - da bi se oslobodili "pritiska" na Sarajevo i neometano stvorili snažan vojno-politički centar za efikasno ratno delovanje. To bi im poslužilo za snažniju ekspanziju i ostvarenje otomanskih snova na Balkanu. Uz snažnu podršku međunarodne zajednice, sistemom korak po korak, deblokirali bi Tuzlu, izašli na Savu i Drinu, dobili luku na Jadranu. Njihovi ciljevi su jasni, a motiva imaju dovoljno. Hrvatima odgovara incident svake vrste između Muslimana i Srba, kako bi se ponovo "vratili u program" tvoraca novog svetskog poretka i moćne Vatikanske kurije. Uspostavljanje mira između Srba i Muslimana, i Hrvatima i Vatikanu, značajno remeti planove, a stvaranje samostalne srpske i muslimanske države na Balkanu, za njih predstavlja "dupli zid" prodoru katoličanstva na Istok. Nepoštovanje tog plana, sukobom sa Muslimanima, prvi je platio "tvrdi" Hercegovac Mate Boban. Tuđman je pod pritiskom Vatikana i zapadnih saveznika, morao da ga ukloni, kako bi se eliminisale prepreke za ponovno savezništvo sa Muslimanima, u borbi protiv Srba. Ne jedanput je i papa Jovan Pavle II, ukorio Hrvate i muslimane zbog međusobnog rata i prizivao Zapad da bombarduje srpske položaje. Zabludeli sinovi katoličanstva, remetili su mu planove sukobljavajući se sa "hrvatskim cvijećem". Još 1900. godine na svekatoličkom saboru u Zagrebu, zacrtano je da granica katoličanstva treba da bude na Drini, a razvoj događaja pokazuje da je to samo sanak pusti. Vatikan se sa ovakvim razvojem događaja sigurno neće složiti, osim ako ne bude prisiljen na to. Nagoveštaj konačnog dogovora o podeli Bosne na tri dela, snažan je signal Vatikanu da sve karte ponovo baci u igru, pa i one najprljavije činjenice. Svojevremeno je general Ratko Mladić, pokazao svetskoj javnosti mape o podeli Bosne koje su još sedamdesetih godina napravili Hrvati. U detalj, one se poklapaju sa mapama koje je Evropska zajednica napravila za rešenje bosanskog pitanja! Srpske države tu, naravno, nema. Strah od "velike Srbije" ima i moćna CIA, a postojanje Republike Srpske, samo je korak do stvaranja jedinstvene srpske države na Balkanu. Da se CIA s tim ne slaže, i da je već napravila svoju podelu, uverio se, pre godinu dana i dr Radovan Karadžić. Karte o razgraničenju u Bosni, koje je pred sobom držao Sajrus Vens, tadašnji kopredsednik, autorski su rad eksperata
CIA. I islamski blok, koji ima snažan lobi u američkom Kongresu i administraciji snažno pritiska i SAD i CIA, kako bi se Srbima poremetili računi. Koncesije koje islamski svet drži u Americi i naftni izvori, dovoljan su razlog da Amerikanci podrže Alijine muslimane. Hrvatima su već ranije "napravili" državu. Savet bezbednosti UN, koji je odavno postao instrument tvoraca novog svetskog poretka, i rukovodioci Unprofor, raspolažu sigurno dokazima o zločinima u Bosni. Oni, takođe, znaju da kad se traži krivac, mora da se pođe najpre od onih koji imaju motiv za zločin. A, Srbi, sigurno nemaju baš nikakve razloge i motive da masakrom unište već gotov dogovor i prekrše mir. Zato, sumnjičenje Srba, znači samo bežanje od motiva i pravog krivca. I bez masakra na Markalama, motivi Muslimana, Hrvata, Vatikana i ostalih, Srbima su odavno poznati.
Pisanje Ekspres politike: "Prema pouzdanim informacijama koje su juče procurile iz muslimanskog ministarstva unutrašnjih poslova u Sarajevu saznajemo da je do eksplozije na sarajevskoj pijaci "Markale", došlo dobro isplaniranom akcijom muslimanskog MUP-a bivše Bosne i Hercegovine. Kako ovaj izvor tvrdi, akcija je pripremana dugo vremena a izveli su je pripadnici Hezbolaha koji su u Sarajevo stigli iz Splita. Na čelu ove grupe bio je Mirza Hadžijamaković, ekspert za podmetanje eksplozivnih naprava koji se pre rata u bivšoj SFRJ školovao za ovakve akcije u Saveznom SUP-u u Beogradu. Kako dalje navodi ovaj izvor, Hadžijamaković je sa svojom terorističkom grupom postavio eksploziv i u Ulici Vase Miskina kada su izginuli građani u redu za hleb a tom prilikom je nepažnjom izgubio i desnu šaku. Ova grupa osnovana je na zahtev Alije Izetbegovića u junu 1992. godine a obučavaju se u prostorijama MUP-a Bosne i Hercegovine u Ulici Boriše Kovačevića u Sarajevu, tvrdi ovaj izvor koji je iz razumljivih razloga hteo da ostane anoniman. Sama činjenica da su ljudi na pijaci "Markale", koja je i najveća u Sarajevu, izginuli na nekolikod delova pijace kao što su magacinski prostori na severnom, istočni deo gde se nekad nalazila ribarnica i jugozapadni deo prema katedrali, ukazuje na to da do stradanja građana nije moglo doći eksplozijom ni granatom najvećeg kalibra, zaključuje ovaj izvor.(Ekspres politika, 8. februar 1994)
List Politika piše: Radovan Karadžić, predsednik RS: " Srbi zahtevaju rigoroznu istragu, koja bi dovela do počinilaca ovog zločina. Do u detalje treba istražiti ovaj slučaj, i to ne samo sa balističkog aspekta, jer ima indicija da je i ovaj put reč o inscenaciji. Predsednik RS je naglasio da je terorizam u srpskoj tradiciji nepoznat, dok ga islamske zemlje gaje i na individualnom i na državnom nivou. "Mi imamo dobru kontrolu nad našom armijom i možemo garantovati strancima sigurnost u našoj republici, ali ako bi došlo do udara, došlo bi i do elemenata haosa i nisam siguran da bi i jedan stranac u Bosni i Hercegovini bio bezbedan, nezato što bismo mi izdali takvo naređenje, već naprosto što bi narod prema strancima reagovao kao prema neprijateljima, što bi, u tom slučaju, oni na neki način i bili". (Politika, 8. februar 1994)
09.02.1994.
Predstavnici NATO-a odlučili su na sastanku u Briselu da se izvrše zračni napadi na položaje pobunjenih bosanskih Srba ukoliko oni, najduže za 10 dana, tj. do 20.februara ne POVUKU svoje TEŠKO NAORUŽANJE najmanje 20 kilometara od centra Sarajeva. I od bosanske strane se zahtjeva da , u istom roku i na istom rastojanju, stavi svoje teško naoružanje u gradu pod kontrolom mirovnih snaga, te da se uzdrži od napada duž linija konfrontacije u gradu.
NATO uputio ultimatum bosanskim Srbima: Artiljerija se mora povući 20 km od Sarajeva. Ukoliko ne, uslijediće zračni udari. Tim povodom, predsjednik SAD Bill Clinton izjavljuje: "Odlukom NATO, SAD su pokazale da više neće biti samo posmatrač sukoba koji vrijeđa savjest i ugrožava mir."
Tim eksperata UN napravio balističke analize: "Pravac iz kog je projektil doletio zatvara ugao od 18 stepeni sa sjeverom u smjeru istoka, što odgovara širem rejonu Mrkovića, koji su pod kontrolom bosanskih Srba."
U Sarajevu je potpisan sporazum između Srba i Bošnjaka o prekidu vojnih djelovanja i povlačenju srpskoga topništva 20 km od grada (stavljanje pod nadzor UN-a).
Večernje novosti pišu: "Granata koja je prouzrokovala tragediju na sarajevskoj pijaci "Markale" doletela je severoistočno od mesta nesreće, sa lokacije koja je udaljena dva kilometra od pijace na Markalama. Mesto ispaljenja nalazi se kilometar do kilometar i po u prostoru koje kontrolišu muslimanske snage. U odnosu na liniju razgraničenja sa Vojskom Republike Srpske. Na lokalitetu koji je naznačen nalaze se položaji Druge brdske muslimanske brigade.
( Večernje novosti, 9. februar 1994)
List Politika objavljuje da je Radovan Karadžić uputio, povodom tragičnih događaja u Sarajevu, pismo predsednicima Amerike i Rusije Klintonu i Jeljcinu u kome se kaže: "Sa potpunom odgovornošću za svaku reč obaveštavam Vas da se na pijaci u Sarajevu desila velika i uz to nevešta prevara.Na pijaci se desila eksplozija i ubila i ranila nekoliko ljudi. Sve ostalo oko toga incidenta je režija. Nije bilo nikakvog minobacačkog napada. Evo elemenata: Na pijaci je bilo vrlo malo robe, i to na svega nekoliko stolova. Očevici nisu videli da je na pijaci neposredno pred eksploziju bilo preko tri stotine ljudi već svega nekoliko. Ne bi bilo ni mogućno da na maloj pijaci na kojoj nema robe boravi preko 300 ljudi. Muslimanska strana je odbila istragu, koju bi proveli stručnjaci Ujedinjenih nacija uz učešće srpskih i muslimanskih stručnjaka. Razgovor sa preživelima kao i patološki nalaz uzroka i vremena smrti pokazali bi celu prevaru. Naime, svi svedoci, pa i muslimanski, na muslimanskim medijima izjavili su da je to neka "čudna mina, jer se pre eksplozije nije čulo karakteristično zviždanje". Na mestu eksplozije vidi se trag samo jedne mine koja nije mogla doleteti pod tim uglom, i koja nije ni doletela jer se nije čuo zvuk. Mina je bačena sa obližnje zgrade. Eksplozija je obogaćena dodatkom eksplozivnih naprava.
Na TV snimku se jasno vidi da se manipuliše leševima starim nekoliko sati. Među "leševima" je bilo čak i plastičnih i tekstilnih lutaka. Gospodine predsedniče Klinton, gospodine predsedniče Jeljcin, ovakav incident ne sme da prođe bez svestrane balističke i patološke istrage koju je onemogućila muslimanska strana. Ovde je u pitanju sudbina čitavog naroda, kao i sudbina mira u regionu i Evropi. Ne smemo dopustiti da celu međunarodnu zajednicu, uključujući i najodgovornije sile Ameriku i Rusiju i njihove predsednike, jedna strana u sukobu vara i navodi na pogrešne zaključke. To je velika sramota. Molimo Vas da svim sredstvima kojima raspolažu Vaše moćne zemlje dođete do prave istine. Stvar je isuviše ozbiljna da bi se politika i odluke velikih sila zasnivale samo na muslimanskim izvorima. U ime srpskog naroda, koji čezne za pravednim mirom, srdačno Vas pozdravljam (Politika, 9. februar 1994)
10.02.1994.
Specijalni izaslanik generalnog sekretara Jasuši Akaši izjavio je povodom odluke NATO o bombardovanju srpskih pobunjeničkih položaja u BH da posljednju riječ o tome imaju Butros Gali i on. (šupak)
U Ženevi su počeli pregovori između tri zaraćene strane.
Sastanak predstavnika tri zaraćene strane u Ženevi prekinut je bez ikakvih rezultata.
11.02.1994.
U skladu sa postignutim dogovorom, jedinice vojske pobunjenih bosanskih Srba počele su da povlače teško naoružanje u okolini Sarajeva i da ga stavljaju pod kontrolu UNPROFOR-a.
12.02.1994.
Prvi put u Sarajevu od početka opsade Sarajeva nije bilo mrtvih i ranjenih.
15.02.1994.
Poslije sastanka sa komadantima UNPROFOR-a u Lukavici Ratko Mladić izjavio: "Nećemo povući naoružanje, nećemo ostaviti svoj narod bez odbrane pred fanatičnim muslimanskim jedinicama. O povlačenju srpske artiljerije može biti riječi tek onda kad se potpiše mirovni sporazum"
Radovan Karadžić : "Atlantski savez želi Rusima pokazati svoju snagu preko Srba. To bi mogao biti III svjetski rat, a Srbi nikada nisu izgubili rat."
Manfred Woerner, generalni sekretar NATO-a: "Slijedimo preporuku Akashia, Rosea, Cotea, da ne izvodimo udare, ali ćemo intervenisati ako napadnu Sarajevo."
Radovan Karadžić: "Uzvratićemo ako budemo napadnuti."
17.02.1994.
Nema nikakvog opravdanja za prijetnje NATO, izjavio je Karadžić. «Prijetnje samo ohrabruju Muslimane da ne prihvate mir. Mislim da NATO ne treba da prijeti Srbima, koji se bore za slobodu i nezavisnost. Ako NATO traži samo da se povuče srpska artiljerija, a ne i da stave pod kontrolu muslimansku pješadiju, stvoriće se strateška neravnopravnost i nastaviti rat» izjavio je Radovan.
Srbi su prihvatili prijedlog Borisa Jeljcina da povuku svoju tešku artiljeriju iz okoline Sarajeva, a da se u Sarajevu i okolini stacionira 400 ruskih vojnika koji će učestvovati u operaciji održanja mira. Time je Rusija odigrala diplomatsku prekretnicu.
Zastupnički dom Sabora HZ HB održan u Mostaru, izabrao je za predsjednika presjedničkog vijeća Krešimira Zubaka.
19.02.1994.
U predgrađe Sarajeva stigla je prethodnica ruskih jedinica mirovnih snaga koje će biti raspoređene u oblasti iz kojih se povlači srpska artiljerija.
Radovan Karadžić: "Neka su Rusi pored nas, pa se nikog ne bojimo."
20.02.1994.
Predsjednik Demokratske stranke Zoran Đinđić upozorio je na Palama, da bi eventualno NATO bombardovanje srpskih položaja oko Sarajeva predstavljalo napad na cio srpski narod. «Došli smo iz Beograda kako bi u ovim teškim trenucima pokazali da nacionalna solidarnost premošćuje sve nijanse koje postoje u političkom biću srpskog naroda. Naša posjeta je gest jedinstva i solidarnosti» rekao je Đinđić.
21.02.1994.
je dan D za povlačenje teškog naoružanja pobunjenih bosanskih Srba.
U intervjuu za TVBiH, Alija Izetbegović izjavljuje: "Povukli su se i to je naša pobjeda, jer nas više ne ubijaju. Slobodno možete pustiti vašu djecu da idu na klizanje, mogu da idu u školu."
Karadžić: «Prelomljen je vrhunac krize u BH iz koje smo izašli diplomatski i politički jači, vojnički smo učvrstili svoje linije i spremni smo na dalje razgovore. Srbi nikad nisu niti če prihvatiti prijetnje NATO-a»
Jasuši Akaši: «Zračni napadi za sada nisu potrebni u Sarajevu. Na osnovu informacija kojima raspolažem i očekujući druge verifikacije, odlučio sa da nije potrebno u ovom stadiju tražiti od NATO da upotrijebi zračnu silu»
22.02.1994.
Vojska pobunjenih Srba vrši snažne napade na Olovo. Cilj napada je proboj linija odbrane Armije RBiH u Olovskim Lukama i spajanje glasinačke visoravni sa Ozrenom (uspostava tzv. južnog
koridora).
23.02.1994.
Generali Ante Roso (HVO) i Rasim Delić (Armija BiH) potpisali su u Sarajevu dogovor o prekidu međusobnih sukoba.
24.02.1994.
Franjo Tuđman se izjasnio za prihvatanje američke inicijative o objedinjavanju bosanskih Muslimana i Hrvata u zajedničku državu i, zatim, uspostavljanju konfederacije između te države i Hrvatske.
26.02.1994.
U Vašingtonu pod okriljem SAD počinju pregovori razgovori izmedju Hrvata i Muslimana o uspostavljanju federacije. Na prvom sastanku je učestvovao i državni sekretar SAD Voren Kristofer.
Savjet bezbjednosti UN raspravlja o francuskom prijedlogu skidanja opsade Sarajeva i postavljanju civilnog administratora.
28.02.1994.
6 borbenih aviona Ratnog vazduhoplovstva vojske pobunjenih Srba tipa G-4 »Super galeb« prekršili su rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom je uspostavljena zona zabrane leta nad BiH. UN predstavnici su izjavili da su avioni napali fabriku oružja u Maglaju. Srpske avione presrela su dva američka lovca F-16 »Fighting falcon« iz sastava zračnih snaga NATO-a. U kratkoj zračnoj borbi lovci NATO-a oborili su četiri srpska aviona zapadno od Banja Luke. Oboreni piloti bili su oficiri Vojske SRJ.
Dokle je sezala srpska bolest-propaganda najbolje govori izjava nekakvog Vojislava.
«U Tuzli i okolini u toku je ostvarivanje plana tkzv. tihe likvidacije Srba» izjavio je operativni predstavnik Državne komisije samozvane RS za razmjenu stanovništva Vojislav Đurković. «Suštinu tog besprimernog projekta čine raznovrsni oblici terora radi izazivanja ozbiljnih nervnih poremećaja, zatim masovno iznurivanje glađu, i konačno, najbrutalniji progoni.» rečen sprski debil Vojko.
U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno 40 civila.
04.01.1994.
U Beču počeli pregovori bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
Skupština samozvane RS odlučila da grad Foča, poslije 500 godina, promijeni svoj dosadašnji naziv u Srbinje.
05.01.1994.
U razgovoru Miloševića i mirovnih posrednika Ovena i Stoltenberga u kojem su učestvovali i najviši funkcioneri samozvane RS, srpska strana je konstatovala da je, prijedlogom o 33,3 % teritorije za Muslimane, ispunila svoj dio obaveze iz dogovora sa EU i očekuje da i EU izvrši svoj dio obaveze prema SRJ.
06.01.1994.
Jasuši Akaši imenovan za specijalnog predstavnika generalnog sekretara UN-a za BiH.
Iz Zenice izašlo 250 Srba.
07.01.1994.
SB UN usvojio je saopštenje u kojem se osuđuju sve tri zaraćene strane zbog nepoštivanja dogovora o primirju. SB UN posebno osuđuje bezobzirno bombardovanje glavnog grada Sarajeva od strane bosanskih Srba.
11.01.1994.
Okončani razgovori Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana u Bonu, na kojima se raspravljalo o situaciji u centralnoj Bosni, statusu Mostara, te bošnjačkom izlazu na more. Kako je izjavio Alija, nije ništa postignuto. Bošnjaci nisu prihvatili Tuđmanov prijedlog o stvaranju unije Hrvatske i BH.
Kriza u Srebrenici sa opkoljenim kanadskim UN trupama. Francuski general Jean Cote zatražio zračne udare protiv bosanskih Srba. Generalni sekretar UN Boutros Boutros-Ghali odbio. Lanac komande UN je tako uspostavljen da ne može doći naredba komande s terena. Naredbu može izdati samo specijalni izaslanik generalnog sekretara Yasushi Akashi.
Akashi protiv NATO akcije za oslobađanje kanadskih UN vojnika u Srebrenici i otvaranja Tuzlanskog aerodroma.
Francuski ministar inostranih poslova Alen Žipe i dalje insistira da se što prije otvori aerodrom u Tuzli i izvrši smjena odreda UN u Srebrenici, a u slučaju da to pobunjeni Srbi budu ometali, on smatra da njihove položaje treba bombardovat i da je to u skladu sa Rezolucijom 836 UN. Karadžić odbacuje zahtjev NATO-a o otvaranju aerodroma u Tuzli za humanitarne letove, uprkos prijetnjama bombardovanja i uslovljava to potpisivanjem mirovnog sporazuma.
14.01.1994.
Hrvatsko rukovodstvo suspendovalo lidera bosanskih Hrvata Matu Bobana iz sastava hrvatske delegacije na predstojećim pregovorima u Ženevi.
16.01.1994.
Kod Olova nastavlejne žestoke borbe ARBH i vojske pobunjenih bosasnkih Srba koje traju sedmi dan.
17.01.1994.
Karadžić je objavio novu Platformu samozvane RS za pregovore sa bošnjačkom i hrvatskom stranom u Ženevi po kojoj se povlače sve ranije koncesije Bošnjacima, jer su odbili ranije ponuđeni prijedlog rješenja krize. U Platformi je istaknuto da je samozvana RS nezavisna država i da njene sadašnje granice odgovaraju faktičkom stanju, osim izlaza na more na koji samozvana RS pretenduje.
18.01.1994.
U Ženevi su održani pregovori između delegacije samozvane RS i bošnjačke strane koji se završio bez ikakvih rezultata.
19.01.1994.
Dvodnevna runda ženevskih pregovora okončana je bez rezultata. Pregovarači su se sporazumjeli da se u Ženevi 10.februara nastavi Mirovna konferencija o BH.
Samozvane RS i HZ HB su potpisale u Ženevi Zajedničku izjavu o uspostavljanju trajnog mira i zvaničnih odnosa. Samozvana RS će otvoriti u Mostaru svoje predstavništvo, a samozvana HZ HB u Sarajevu, koje će početi rad od 15.februara. Dvije «republike» istovremeno izražavaju želju da odmah potpišu istu deklaraciju sa Muslimanima pozivajući ih da neodložno potpišu mirovni sporazum koji bi važio na cijeloj teritoriji BH.
22.01.1994.
Srpske snage iz Nedžarića granatirale Alipašino Polje, Sarajevo. Ubijeno je šestero djece a više je ranjeno.
23.01.1994.
U sjedištu UN u Njujorku objavljen je pismeni izvještaj kopresjednika Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Ovena i Stoltenberga koji je Butros Gali proslijedio Savjetu bezbjednosti. U izvještaju se navodi da su ženevskim pregovorima Srbi ponudili Muslimanima 33,56 % teritorije, a Hrvatska ponudila da se iznajmi na 99 godina korištenje luke Ploče. Konstatuje se da je ove ponude, kao i mnoge druge, Alija Izetbegović ODBIO.
Povodom pogibije šestoro djece u Sarajevu od ispaljene granate, izdato je saopštenje iz kabineta predsjednika samozvane RS, u kome se kaže da je riječ o monstruoznom zločinu muslimanske strane, koja po već viđenom scenariju pokušava na ovaj način da pridobije međunarodnu javnost za realizoavnje svojih vojnih ciljeva prema srpskim teritorijama».
Premijer RBH Haris Silajdžić je, istim povodom, od generalnog sekretara Galija tražio da naredi vazdušne napade na srpske položaje.
24.01.1994.
Britanski general Majkl Rouz je novi komadant snaga UN u BH umjesto dosadašnjeg belgijskog generala Fransisa Brikmona.
U proteklih godinu dana (od 24.I. 1993.) SR Jugoslavija imala je stopu inflacije od oko 62 % dnevno.
25.01.1994.
Butros Gali je primio pisanu poruku iz Moskve, u kojoj ga ruska Vlada upozorava da prije nego se odluči za pokretanje zračnih napada NATO-a na srpske položaje u BH, Rusija očekuje da Gali od nje zatraži saglasnost.
28.01.1994.
U pismu Butrosa Galija SB UN iznijete su tri mogućnosti za otvaranje aerodroma u Tuzli i za pristup Srebrenici po kojima se trećom (ako se cilj ne postigne pregovorima) predviđa upotreba sile, zračnih napada snaga NATO, s tim da je za izvođenje ove operacije potrebna saglasnost Savjeta bezbjednosti.
Vlada RBH je uputila zahtjev za hitan sastanak SB, da bi se spriječilo otvoreno vojno miješanje Hrvatske u sukob u Bosni. Navodi se da 12.000 pripadnika regularnih trupa HV, opremljenih tenkovima i helikopterima učestvuje u borbama protiv ARBH.
29.01.1994.
U Vašingtonu se otvorenije nego bilo kada govori o DIREKTNOM učešću hrvatskih regularnih jedinica u ratu u Bosni, i s tim u vezi, o mogućnosti da Hrvatska dođe pod udar međunarodnih ekonomskih SANKCIJA.
31.01.1994.
VS UN-a zatražilo je povlačenje HV-a iz BiH.
UNPROFOR-general Jean Cote o bosanskim Srbima: "To su kukavice, gadovi koji pucaju na djecu, žene i starce. Instaliraćemo protivsnajperski sistem, da dva puta razmisle prije nego što gadjaju."
01.02.1994.
Komadant UNPROFOR-a general Majkl Rouz izjavio: «Želim se identificirati s patnjama građana Sarajeva»
04.02.1994.
SB UN usvojio je Predsjedničko saopštenje u kome se upozorava Hrvatska da će biti izložena teškim posljedicama ukoliko u roku od dvije sedmice ne povuče svoje regularne vojne jedinice iz Bosne.
Njemački kancelar Helmut Kol oštro je osudio intervenciju hrvatskih trupa u BH, «Hrvatska je obećala da neće vojno interevenisati protiv svojih susjeda, obećanje nije održala – to je SKANDAL KOJI MORAMO NAJOŠTRIJE DA OSUDIMO»
Srpske pobunjeničke snage iz Lukavice granatirale dječije igralište i ubile 9 civila. 23 je teško ranjeno. Najviše stradalih bilo je djece.
05.02.1994.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba je iz rejona Mrkovića, u 12.37 sati na pijacu Markale u centru Sarajeva ispalila minobacačku granatu 120mm ubivši 66 i ranivši 197 civila.
Prema svim izvršenim analizama, što potvrđuju zvanični izvještaji istrage (izvještaji organa BiH i UN-a) granata je ispaljena iz rejona sela Mrkovići, gdje su bili smješteni artiljerijski položaji vojske pobunjenih bosanksih Srba.
06.02.1994.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba pokreće do tada najjaču ofanzivu na bihaćki okrug. Napadnute su linije Petog korpusa Armije RBiH na potezu: Vršak - Hasin vrh - Barakovac - Grabež. Snažni artiljerijsko-pješadijski napadi primorali su jedinice Armije RBiH da se povuku s dijela teritorije u rejonu Hasin vrh. Cilj ofanzive VRS bio je ovladavanje putnom komunikacijom Bihać - Cazin, odnosno ovladavanje cijelom desnom obalom rijeke Une. Teške borbe vođene su svakodnevno uz obostrano velike gubitke u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima. 16 februara paravojne jedinice Fikreta Abdića sa sjevera napadaju položaje Petog korpusa, no ti su napadi, kao i napadi združenih jedinica srpske pobunjeničke vojske odbijeni. Armija RBiH vratila je položaje izgubljene u rejonu Hasinog vrha i stabilizirala linije odbrane.
Karadžić je kategorično odbacio bilo kakvu odgovornost srpske strane za tragediju u Sarajevu i zahtjevao da se formira ekspertna grupa koja će izvršiti uviđaj i utvrditi krivca.
(Politika, 6. februar 1994) Manojlo Milovanović, general-major VRS izjavio je da pogibija i ranjavanje većeg broja gađana kod tržnice u centru Sarajeva nisu mogli biti izazvani otvaranjem vatre sa srpskih položaja, i dobacio dogovornost srpske strane za taj incident.(... ) Kategorički tvrdim da sa položaja Vojske Republike Srpske u tom području i u to vreme nije bilo otvaranja vatre", izjavio je general Milovanović. U izjavi, koaj je u pisanoj formi preneta sedištu agencije Tanjug u Beogradu, Milovanović kaže: "Ovom prilikom ističemo da vatreni položaji VRS nisu tako blizu, na takvom položaju i da ne posedujemo takvo oružje koje bi moglo izazvati masakr ovolikih razmera".
07.02.1994.
Na sastanku šefova diplomatije EU u Briselu postignuta suglasnost da se dozvoli upotreba zračnih snaga NATO u razbijanju srspkih pobunjeničkih snaga koje drže Sarajevu u okruženju.
Karadžić je povodom prijetnji zračnim napadom na srpske položaje u BH, napomenuo da srpska strana ima legitimno pravo da se brani svim sredstvima i d aukoliko bude napadnuta iz zraka «neće sjediti skrštenih ruku». «Stručnjaci»
Vojska Jugoslavije tvrde da je broj i vrsta projektila za koji se zna da pao na sarajevsku pijacu, kao i slika sa mjesta događaja, u potpunom nesuglasju sa brojem žrtava.
List Borba objavljuje intervju Momčila Krajišnika: "Masakr nad civilima na zelenoj pijaci Markale u Sarajevu najveći je udar na mir u Bosni i Hercegovini! Ovaj incident dobro će poslužiti za pokretanje novih lavina optužbi na račun Srba, prvenstveno onim snagama koje su se do sada zalagale za ukidanje embarga na uvoz oružja i bombardovanje srpskih položaja. Krajišnik je rekao da se srpska strana zalaže za energičnu istragu kako bi se utvrdila istina. (... ) Posle detaljne istrage utvrdili smo da u vreme masakra na sarajevskoj tržnici, sa srpskih pložaja nije ispaljen ni jedan minobacački, niti bilo koji drugi artiljerijski hitac prema muslimanskoj strani. Pretnja bombardovanjem Srpskih položaja i bez poslednja dva teška incidenta koji su nepravedno stavljeni na dušu bosanskim Srbima, uvek je realnost. Pre svega, zato što je to cilj sila koje žele da, preko, muslimana, imaju dominantan položaj i na Balkanu. (... ) Ako se imaju u vidu incidenti uvek učestali pred nastavak mirovnih pregovora, i pojačane inicijative da se pomire muslimani i Hrvati, vreme je da se porazmisli i o "trećoj strani" u bosanskim sukobima, kojoj ne odgovara uspostavljanje mira među Srbima i muslimanima. Ta treća stranaželi međunarodnoj zajednici da prikaže da Srbi i muslimani nisu zreli za donošenje političkih odluka, a još manje za samostalan život u dve odvojene zajednice.
(... ) Stekao sam utisak tokom pregovora sa Harisom Silajdžićem, da je muslimanima dosta rata. Ne verujem da bi ovoliko puta muslimansko rukovodstvo organizovalo masakr nad svojim narodom da bi dokazivalo da su Srbi ti koji krše mir. Pošto to nisu uradili Srbi, a muslimani kažu da nisu ni oni, vreme je da se i mi i oni zapitamo, koja je to treća strana kojoj ne odgovara uspostavljanje trajnog mira na bosanskim prostorima" . (Borba, 7. februar 1994)
List Vreme piše: Vladimir Žirinovski, lider ultra desničarske ruske stranke, prilikom posete Srbiji, novinarima je otkrio da poseduje "novo oružje" koje može da "spase Slovenstvo i pomogne Srbima da se odbrane od terorističkog zapada". Objasnio je da " Niko na svetu nema tako moćno oružje, a reč je o elektronsko-laserskom oružju koje se može upotrebiti i iz zemlje i iz vazduha. Za sobom ne ostavlja ništa živo, ali posle njegove upotrebe nema zračenja ni posledica kao od atomske bombe: To je ustvari ekološko oružje koje ne želimo da upotrebimo ako ne budemo prinuđeni". Žirinovski je rekao da će oružje "elipton" testirali ruski oficiri koji su "odani njemu" na "malom prostoru u Brčkom". (Vreme, 7. februar 1994)
08.02.1994.
Zastupnički dom samozvane HZ HB je usvojio u Livnu Deklaraciju u kojoj se zauzima za očuvanje BH u međunarodno priznatim granicama, s tim da to bude unija republika BH sa tri ravmopravna državotvorna naroda. Prema tom dokumentu, Mostar je prijestolnica HZ HB i «nedjeljiva urbana cjelina». Na ovoj sjednici Mate Boban, dotadašnji predsjednik, podnio je ostavku.
List Politika objavljuje tekst:: (... ) Motiv da počini zločin na Markalama, puno argumenata to govori, imali su svi - osim Srba. Muslimani - da bi se oslobodili "pritiska" na Sarajevo i neometano stvorili snažan vojno-politički centar za efikasno ratno delovanje. To bi im poslužilo za snažniju ekspanziju i ostvarenje otomanskih snova na Balkanu. Uz snažnu podršku međunarodne zajednice, sistemom korak po korak, deblokirali bi Tuzlu, izašli na Savu i Drinu, dobili luku na Jadranu. Njihovi ciljevi su jasni, a motiva imaju dovoljno. Hrvatima odgovara incident svake vrste između Muslimana i Srba, kako bi se ponovo "vratili u program" tvoraca novog svetskog poretka i moćne Vatikanske kurije. Uspostavljanje mira između Srba i Muslimana, i Hrvatima i Vatikanu, značajno remeti planove, a stvaranje samostalne srpske i muslimanske države na Balkanu, za njih predstavlja "dupli zid" prodoru katoličanstva na Istok. Nepoštovanje tog plana, sukobom sa Muslimanima, prvi je platio "tvrdi" Hercegovac Mate Boban. Tuđman je pod pritiskom Vatikana i zapadnih saveznika, morao da ga ukloni, kako bi se eliminisale prepreke za ponovno savezništvo sa Muslimanima, u borbi protiv Srba. Ne jedanput je i papa Jovan Pavle II, ukorio Hrvate i muslimane zbog međusobnog rata i prizivao Zapad da bombarduje srpske položaje. Zabludeli sinovi katoličanstva, remetili su mu planove sukobljavajući se sa "hrvatskim cvijećem". Još 1900. godine na svekatoličkom saboru u Zagrebu, zacrtano je da granica katoličanstva treba da bude na Drini, a razvoj događaja pokazuje da je to samo sanak pusti. Vatikan se sa ovakvim razvojem događaja sigurno neće složiti, osim ako ne bude prisiljen na to. Nagoveštaj konačnog dogovora o podeli Bosne na tri dela, snažan je signal Vatikanu da sve karte ponovo baci u igru, pa i one najprljavije činjenice. Svojevremeno je general Ratko Mladić, pokazao svetskoj javnosti mape o podeli Bosne koje su još sedamdesetih godina napravili Hrvati. U detalj, one se poklapaju sa mapama koje je Evropska zajednica napravila za rešenje bosanskog pitanja! Srpske države tu, naravno, nema. Strah od "velike Srbije" ima i moćna CIA, a postojanje Republike Srpske, samo je korak do stvaranja jedinstvene srpske države na Balkanu. Da se CIA s tim ne slaže, i da je već napravila svoju podelu, uverio se, pre godinu dana i dr Radovan Karadžić. Karte o razgraničenju u Bosni, koje je pred sobom držao Sajrus Vens, tadašnji kopredsednik, autorski su rad eksperata
CIA. I islamski blok, koji ima snažan lobi u američkom Kongresu i administraciji snažno pritiska i SAD i CIA, kako bi se Srbima poremetili računi. Koncesije koje islamski svet drži u Americi i naftni izvori, dovoljan su razlog da Amerikanci podrže Alijine muslimane. Hrvatima su već ranije "napravili" državu. Savet bezbednosti UN, koji je odavno postao instrument tvoraca novog svetskog poretka, i rukovodioci Unprofor, raspolažu sigurno dokazima o zločinima u Bosni. Oni, takođe, znaju da kad se traži krivac, mora da se pođe najpre od onih koji imaju motiv za zločin. A, Srbi, sigurno nemaju baš nikakve razloge i motive da masakrom unište već gotov dogovor i prekrše mir. Zato, sumnjičenje Srba, znači samo bežanje od motiva i pravog krivca. I bez masakra na Markalama, motivi Muslimana, Hrvata, Vatikana i ostalih, Srbima su odavno poznati.
Pisanje Ekspres politike: "Prema pouzdanim informacijama koje su juče procurile iz muslimanskog ministarstva unutrašnjih poslova u Sarajevu saznajemo da je do eksplozije na sarajevskoj pijaci "Markale", došlo dobro isplaniranom akcijom muslimanskog MUP-a bivše Bosne i Hercegovine. Kako ovaj izvor tvrdi, akcija je pripremana dugo vremena a izveli su je pripadnici Hezbolaha koji su u Sarajevo stigli iz Splita. Na čelu ove grupe bio je Mirza Hadžijamaković, ekspert za podmetanje eksplozivnih naprava koji se pre rata u bivšoj SFRJ školovao za ovakve akcije u Saveznom SUP-u u Beogradu. Kako dalje navodi ovaj izvor, Hadžijamaković je sa svojom terorističkom grupom postavio eksploziv i u Ulici Vase Miskina kada su izginuli građani u redu za hleb a tom prilikom je nepažnjom izgubio i desnu šaku. Ova grupa osnovana je na zahtev Alije Izetbegovića u junu 1992. godine a obučavaju se u prostorijama MUP-a Bosne i Hercegovine u Ulici Boriše Kovačevića u Sarajevu, tvrdi ovaj izvor koji je iz razumljivih razloga hteo da ostane anoniman. Sama činjenica da su ljudi na pijaci "Markale", koja je i najveća u Sarajevu, izginuli na nekolikod delova pijace kao što su magacinski prostori na severnom, istočni deo gde se nekad nalazila ribarnica i jugozapadni deo prema katedrali, ukazuje na to da do stradanja građana nije moglo doći eksplozijom ni granatom najvećeg kalibra, zaključuje ovaj izvor.(Ekspres politika, 8. februar 1994)
List Politika piše: Radovan Karadžić, predsednik RS: " Srbi zahtevaju rigoroznu istragu, koja bi dovela do počinilaca ovog zločina. Do u detalje treba istražiti ovaj slučaj, i to ne samo sa balističkog aspekta, jer ima indicija da je i ovaj put reč o inscenaciji. Predsednik RS je naglasio da je terorizam u srpskoj tradiciji nepoznat, dok ga islamske zemlje gaje i na individualnom i na državnom nivou. "Mi imamo dobru kontrolu nad našom armijom i možemo garantovati strancima sigurnost u našoj republici, ali ako bi došlo do udara, došlo bi i do elemenata haosa i nisam siguran da bi i jedan stranac u Bosni i Hercegovini bio bezbedan, nezato što bismo mi izdali takvo naređenje, već naprosto što bi narod prema strancima reagovao kao prema neprijateljima, što bi, u tom slučaju, oni na neki način i bili". (Politika, 8. februar 1994)
09.02.1994.
Predstavnici NATO-a odlučili su na sastanku u Briselu da se izvrše zračni napadi na položaje pobunjenih bosanskih Srba ukoliko oni, najduže za 10 dana, tj. do 20.februara ne POVUKU svoje TEŠKO NAORUŽANJE najmanje 20 kilometara od centra Sarajeva. I od bosanske strane se zahtjeva da , u istom roku i na istom rastojanju, stavi svoje teško naoružanje u gradu pod kontrolom mirovnih snaga, te da se uzdrži od napada duž linija konfrontacije u gradu.
NATO uputio ultimatum bosanskim Srbima: Artiljerija se mora povući 20 km od Sarajeva. Ukoliko ne, uslijediće zračni udari. Tim povodom, predsjednik SAD Bill Clinton izjavljuje: "Odlukom NATO, SAD su pokazale da više neće biti samo posmatrač sukoba koji vrijeđa savjest i ugrožava mir."
Tim eksperata UN napravio balističke analize: "Pravac iz kog je projektil doletio zatvara ugao od 18 stepeni sa sjeverom u smjeru istoka, što odgovara širem rejonu Mrkovića, koji su pod kontrolom bosanskih Srba."
U Sarajevu je potpisan sporazum između Srba i Bošnjaka o prekidu vojnih djelovanja i povlačenju srpskoga topništva 20 km od grada (stavljanje pod nadzor UN-a).
Večernje novosti pišu: "Granata koja je prouzrokovala tragediju na sarajevskoj pijaci "Markale" doletela je severoistočno od mesta nesreće, sa lokacije koja je udaljena dva kilometra od pijace na Markalama. Mesto ispaljenja nalazi se kilometar do kilometar i po u prostoru koje kontrolišu muslimanske snage. U odnosu na liniju razgraničenja sa Vojskom Republike Srpske. Na lokalitetu koji je naznačen nalaze se položaji Druge brdske muslimanske brigade.
( Večernje novosti, 9. februar 1994)
List Politika objavljuje da je Radovan Karadžić uputio, povodom tragičnih događaja u Sarajevu, pismo predsednicima Amerike i Rusije Klintonu i Jeljcinu u kome se kaže: "Sa potpunom odgovornošću za svaku reč obaveštavam Vas da se na pijaci u Sarajevu desila velika i uz to nevešta prevara.Na pijaci se desila eksplozija i ubila i ranila nekoliko ljudi. Sve ostalo oko toga incidenta je režija. Nije bilo nikakvog minobacačkog napada. Evo elemenata: Na pijaci je bilo vrlo malo robe, i to na svega nekoliko stolova. Očevici nisu videli da je na pijaci neposredno pred eksploziju bilo preko tri stotine ljudi već svega nekoliko. Ne bi bilo ni mogućno da na maloj pijaci na kojoj nema robe boravi preko 300 ljudi. Muslimanska strana je odbila istragu, koju bi proveli stručnjaci Ujedinjenih nacija uz učešće srpskih i muslimanskih stručnjaka. Razgovor sa preživelima kao i patološki nalaz uzroka i vremena smrti pokazali bi celu prevaru. Naime, svi svedoci, pa i muslimanski, na muslimanskim medijima izjavili su da je to neka "čudna mina, jer se pre eksplozije nije čulo karakteristično zviždanje". Na mestu eksplozije vidi se trag samo jedne mine koja nije mogla doleteti pod tim uglom, i koja nije ni doletela jer se nije čuo zvuk. Mina je bačena sa obližnje zgrade. Eksplozija je obogaćena dodatkom eksplozivnih naprava.
Na TV snimku se jasno vidi da se manipuliše leševima starim nekoliko sati. Među "leševima" je bilo čak i plastičnih i tekstilnih lutaka. Gospodine predsedniče Klinton, gospodine predsedniče Jeljcin, ovakav incident ne sme da prođe bez svestrane balističke i patološke istrage koju je onemogućila muslimanska strana. Ovde je u pitanju sudbina čitavog naroda, kao i sudbina mira u regionu i Evropi. Ne smemo dopustiti da celu međunarodnu zajednicu, uključujući i najodgovornije sile Ameriku i Rusiju i njihove predsednike, jedna strana u sukobu vara i navodi na pogrešne zaključke. To je velika sramota. Molimo Vas da svim sredstvima kojima raspolažu Vaše moćne zemlje dođete do prave istine. Stvar je isuviše ozbiljna da bi se politika i odluke velikih sila zasnivale samo na muslimanskim izvorima. U ime srpskog naroda, koji čezne za pravednim mirom, srdačno Vas pozdravljam (Politika, 9. februar 1994)
10.02.1994.
Specijalni izaslanik generalnog sekretara Jasuši Akaši izjavio je povodom odluke NATO o bombardovanju srpskih pobunjeničkih položaja u BH da posljednju riječ o tome imaju Butros Gali i on. (šupak)
U Ženevi su počeli pregovori između tri zaraćene strane.
Sastanak predstavnika tri zaraćene strane u Ženevi prekinut je bez ikakvih rezultata.
11.02.1994.
U skladu sa postignutim dogovorom, jedinice vojske pobunjenih bosanskih Srba počele su da povlače teško naoružanje u okolini Sarajeva i da ga stavljaju pod kontrolu UNPROFOR-a.
12.02.1994.
Prvi put u Sarajevu od početka opsade Sarajeva nije bilo mrtvih i ranjenih.
15.02.1994.
Poslije sastanka sa komadantima UNPROFOR-a u Lukavici Ratko Mladić izjavio: "Nećemo povući naoružanje, nećemo ostaviti svoj narod bez odbrane pred fanatičnim muslimanskim jedinicama. O povlačenju srpske artiljerije može biti riječi tek onda kad se potpiše mirovni sporazum"
Radovan Karadžić : "Atlantski savez želi Rusima pokazati svoju snagu preko Srba. To bi mogao biti III svjetski rat, a Srbi nikada nisu izgubili rat."
Manfred Woerner, generalni sekretar NATO-a: "Slijedimo preporuku Akashia, Rosea, Cotea, da ne izvodimo udare, ali ćemo intervenisati ako napadnu Sarajevo."
Radovan Karadžić: "Uzvratićemo ako budemo napadnuti."
17.02.1994.
Nema nikakvog opravdanja za prijetnje NATO, izjavio je Karadžić. «Prijetnje samo ohrabruju Muslimane da ne prihvate mir. Mislim da NATO ne treba da prijeti Srbima, koji se bore za slobodu i nezavisnost. Ako NATO traži samo da se povuče srpska artiljerija, a ne i da stave pod kontrolu muslimansku pješadiju, stvoriće se strateška neravnopravnost i nastaviti rat» izjavio je Radovan.
Srbi su prihvatili prijedlog Borisa Jeljcina da povuku svoju tešku artiljeriju iz okoline Sarajeva, a da se u Sarajevu i okolini stacionira 400 ruskih vojnika koji će učestvovati u operaciji održanja mira. Time je Rusija odigrala diplomatsku prekretnicu.
Zastupnički dom Sabora HZ HB održan u Mostaru, izabrao je za predsjednika presjedničkog vijeća Krešimira Zubaka.
19.02.1994.
U predgrađe Sarajeva stigla je prethodnica ruskih jedinica mirovnih snaga koje će biti raspoređene u oblasti iz kojih se povlači srpska artiljerija.
Radovan Karadžić: "Neka su Rusi pored nas, pa se nikog ne bojimo."
20.02.1994.
Predsjednik Demokratske stranke Zoran Đinđić upozorio je na Palama, da bi eventualno NATO bombardovanje srpskih položaja oko Sarajeva predstavljalo napad na cio srpski narod. «Došli smo iz Beograda kako bi u ovim teškim trenucima pokazali da nacionalna solidarnost premošćuje sve nijanse koje postoje u političkom biću srpskog naroda. Naša posjeta je gest jedinstva i solidarnosti» rekao je Đinđić.
21.02.1994.
je dan D za povlačenje teškog naoružanja pobunjenih bosanskih Srba.
U intervjuu za TVBiH, Alija Izetbegović izjavljuje: "Povukli su se i to je naša pobjeda, jer nas više ne ubijaju. Slobodno možete pustiti vašu djecu da idu na klizanje, mogu da idu u školu."
Karadžić: «Prelomljen je vrhunac krize u BH iz koje smo izašli diplomatski i politički jači, vojnički smo učvrstili svoje linije i spremni smo na dalje razgovore. Srbi nikad nisu niti če prihvatiti prijetnje NATO-a»
Jasuši Akaši: «Zračni napadi za sada nisu potrebni u Sarajevu. Na osnovu informacija kojima raspolažem i očekujući druge verifikacije, odlučio sa da nije potrebno u ovom stadiju tražiti od NATO da upotrijebi zračnu silu»
22.02.1994.
Vojska pobunjenih Srba vrši snažne napade na Olovo. Cilj napada je proboj linija odbrane Armije RBiH u Olovskim Lukama i spajanje glasinačke visoravni sa Ozrenom (uspostava tzv. južnog
koridora).
23.02.1994.
Generali Ante Roso (HVO) i Rasim Delić (Armija BiH) potpisali su u Sarajevu dogovor o prekidu međusobnih sukoba.
24.02.1994.
Franjo Tuđman se izjasnio za prihvatanje američke inicijative o objedinjavanju bosanskih Muslimana i Hrvata u zajedničku državu i, zatim, uspostavljanju konfederacije između te države i Hrvatske.
26.02.1994.
U Vašingtonu pod okriljem SAD počinju pregovori razgovori izmedju Hrvata i Muslimana o uspostavljanju federacije. Na prvom sastanku je učestvovao i državni sekretar SAD Voren Kristofer.
Savjet bezbjednosti UN raspravlja o francuskom prijedlogu skidanja opsade Sarajeva i postavljanju civilnog administratora.
28.02.1994.
6 borbenih aviona Ratnog vazduhoplovstva vojske pobunjenih Srba tipa G-4 »Super galeb« prekršili su rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom je uspostavljena zona zabrane leta nad BiH. UN predstavnici su izjavili da su avioni napali fabriku oružja u Maglaju. Srpske avione presrela su dva američka lovca F-16 »Fighting falcon« iz sastava zračnih snaga NATO-a. U kratkoj zračnoj borbi lovci NATO-a oborili su četiri srpska aviona zapadno od Banja Luke. Oboreni piloti bili su oficiri Vojske SRJ.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#21 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
02.03.1994.
U Vašingtonu su predsjednik Vlade RBH Haris Silajdžić, predsjednik bosanskih Hrvata Krešimir Zubak i ministar inostranih poslova Hrvatske Mate Granić potpisali sporazum o spajanju hrvatskih i bošnjačkih teritorija u BH u federaciju sedam etničkih kantona.
Voren Kristofer: «Sporazum Muslimana i Hrvata o formiranju Federacije u BH stvara novi balans snaga koji ima šanse da Srbe natjera na ozbiljno pregovaranje»
03.03.1994.
«SAD nisu smjele da urade to što su radile oko stvaranje muslimanskohrvatske federacije u BH» izjavio je u Moskvi Karadžić.
04.03.1994.
SB UN je usvojio francuski prijedlog rezolucije o Sarajevu i o situaciji u Bosni. Rezolucijom 900 se traži da se omogući slobodno kretanje civila u gradu i iz grada, ali bez ranijeg zahtjeva o nasilnom ukidanju kontrolnih punktova.
08.03.1994.
Mirovne snage UN preuzele su Tuzlanski aerodrom, koji bi trebalo uskoro da proradi.
10.03.1994.
U Savjetu bezbjednosti UN postignut sporazum da se u BH pošalje dodatnih 7.200 vojnika radi održavanja prekida vatre.
12.03.1994.
UNPROFOR prvi put zatražio zračnu podršku NATO-a i djelovanje protiv snaga vojske pobunjenih Srba u okolini Bihaća. Podrška nije izvršena »zbog nekoliko odlaganja povezanih s procesom odobravanja« (zvanično obrazloženje misije UN-a).
13.03.1994.
Momčilo Krajišnik je izjavio da se «buduća federacija Muslimana i Hrvata može prostirati maksimalno na 45% teritorije jer toliko Muslimani i Hrvati imaju u vlasništvu teritorije»
15.03.1994.
Zoran Đinđić: «Podržavamo ono što naš narod radi u BH. Podržavamo ga u svakom pogledu. Sve to znači da smo u Demokratskoj stranci malo drukčije postavili prioritete. Ne posmatramo više to što se dešava nepristrasno kao publika sa Meseca. U jednom takovm sukobu čovek mora da se opredeli. Zauzimamo stranu naših ljudi i žao nam je što se sve to desilo. Ali rat je i takve su okolnosti. Cilj nam je da u tome ratu pobedimo, da dobijemo stabilnu državu, koja će biti dugovečna.»
Butros Gali u izvještaju SB UN: «Muslimani zloupotrebljavaju zaštićene zone u Bosni, u kojima cvjeta kriminal i prostitucija, napadaju srpske položaje, u želji da isporovciraju odmazdu»
16.03.1994.
Karadžić je izjavio da su Srbi spremni da ustupe 16% teritorije koju kontrolišu u Bosni, od 72 % koliko sada drže pod kontrolom. «Mi smo spremni da ustupimo neke srpske teritorije za mir, ali svakako ne veliki dio teritorije. Mislim da ćemo zadržati 56 do 57 % «
17.03.1994.
Potpisan sporazum o slobodi kretanja koji je podrazumjevao otvaranje »plavih puteva.«
18.03.1994.
Washingtonski sporazum
U Washingtonu, u prisustvu američkog predsjednika Billa Clintona, predstavnici hrvatskoga i bošnjačkog naroda u BiH, Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, potpisali su sporazum o uspostavi hrvatsko-bošnjačke federacije (Federacija BiH), a predsjednici Tuđman i Izetbegović o uspostavi konfederacije između Federacije BiH i Republike Hrvatske, čime su stvoreni uslovi za prekid tragičnog sukoba između HVO-a i Armije BiH.
Oružani sukobi između HVO-a i Armije BiH, koji su uz povremena primirja trajali od oktobra 1992. do marta 1994., nazivaju se "rat u ratu"; Hrvati su taj rat doživjeli kao pokušaj Bošnjaka da od Hrvata, kao manje brojnoga naroda u BiH, uzmu ono što su izgubili od Srba te kao izdaju naroda koji su "obranili" i zbrinuli (velik broj bošnjačkih izbjeglica primila je Republika Hrvatska), a Bošnjaci su taj rat doživjeli kao izdaju ratnoga saveznika i pokušaj stvaranja paradržave u saradnji sa srpskom pobunjeničkom stranom, te ostvarenja "velikohrvatske" ideje priključenja dijela teritorija BiH Hrvatskoj.
Na obje zaraćene strane postojali su sabirni logori, u kojima su zatvarani i civili; primjerice, za Bošnjake logori Helidrom u Mostaru, Dretelj kod Čapljine, Gabela, Ljubuški, a za Hrvate logori na stadionu NK Iskre u Bugojnu, u muzeju u Jablanicimuzičkoj školi u Zenici.
Počinjeni su i ratni zločini: Pripadnici HVO-a najteže zločine nad Bošnjacima počinili su u selima Ahmići, gdje je ubijeno 117 Bošnjaka (16.04. 1993.), i Stupni Dol, opština Vareš, (25.10. 1993.) 16 žrtava.
Pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u selima Gusti Grab i okolici Zenice (potkraj januara 1993.), Orlište (23.03.), Bušćak (14.04.) i Trusina kod Konjica (16.04.), Šušanj kod Zenice (5.06.), Maljine kod Travnika (8.06.), Drenovnik kod Kaknja (13.06.), Busovačke staje (16.06.), "Sjevernom logoru" u Mostaru (5.07.), Doljanima kod Jablanice (28.07.), Bugojnu, Kiseljaku kod Žepča (16.08.), Brdo-Zabilje kod Viteza (5.09.), Grabovici (9.09.), Uzdolu kod Prozora (14.09.), Bobašima kod Viteza (18.09.), Križančevu Selu kod Viteza (22.12. 1993.), kod Buhinih Kuća (9.01. 1994.) i drugi zločini; do prosinca 1997. prikupljeni su podaci o 996 ubijenih hrvatskih civila (od toga 120 djece) i 506 vojnika HVO, koji su bili žrtve zločina Armije BiH.
22.03.1994.
Spuštanjem aviona u kojem je bio specijalni izaslanik UN Jasuši Akaši ponovo je otvoren tuzlanski sporazum za humanitarne letove.
23.03.1994.
Most bratstva i jedinstva otvoren za prelazak civila, prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 prešlo u slobodni dio grada.
27.03.1994.
U Sarajevu održana Skupština građana srpske nacionalnosti koja je izabrala i Srpski garađanski forum, na čijem je čelu dr Mirko Pejanović.
30.03.1994.
Ustavotvorna skupština BH u Sarajevu prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BH kojim se uspostavlja federacija BH na teritoriji s većinskim hrvatskim I bošnjačkim stanovništvom.
31.03.1994.
Počela ofanziva vojske pobunjenih Srba na Goražde.
SB UN pronašao kompromisno rješenje za Rezoluciju 908 o UNPROFOR-u u BH i Hrvatskoj. Mandat mirovnih snaga je produžen za 6 mjeseci. Američka delegacija je prihvatila da se odmah u BH i Hrvatsku pošalje 3.500 novih vojnika.
03.05.1994.
Karadžić:»Zaklanjajući se iza NATO, SAD su došle na samu granicu uključivanja u građanski rat na prostorima bivše BH i vrlo je moguće da će neki «jastrebovi» gurnuti Ameriku u novi Vijetnam u Bosni»
05.05.1994.
Predsjedništvo RBH je zatražilo ostavku specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN, Jasušija Akašija zbog njegove pristrasnosti prema srpskoj strani.
10.05.1994.
» Artiljerisjki napad na Brčko za vrijeme održavanja sjednice narodne skupštine Republike Srpske, dakle kada je tu cjelokupno državno rukovodstvo, pokušaj je ubistva tog rukovodstva» izjavio je Karadžić povodom granatiranja Brčkog od strane ARBH.
11.05.1994.
Armija RBiH nastavlja ofanzivu na Ozrenu. Oslobođena je kota Vijenac i značajan dio teritorije planine Ozren sa oko desetak sela. Prema podacima Drugog korpusa Armije RBiH razbijena je Krnjinska brigada vojske pobunjenih Srba, koja je imala 100 poginulih i 50 nestalih vojnika. Oslobađanje Vijenca na Ozrenu predstavljalo je prekretnicu na ratištu u zoni odgovornosti Drugog armijskog korpusa. Jedinice Drugog korpusa su iz defanzive prešle u ofanzivu i strategijsku inicijativu. Stečene su pretpostavke za oslobađanje jakog uporišta Vozuće, i za kvalitetno spajanje jedinica Drugog i Trećeg korpusa Armije RBiH, odnosno zeničke i tuzlanske regije.
Predsjednik Francuske Fransoa Miteran (a ko će drugi nego ovo GOVNO) i šef diplomatije Alen Žipe zaprijetili su povlačenjem svojih vojnika iz BH ukoliko se uskoro ne postigne mir na tom prostoru.
U Beču, uz američko posredovanje, Bošnjaci (vođa delegacije Silajdžić) i Hrvati (mate Granić) postigli su sporazum o budućoj federaciji, koja bi zauzimala 58% teritorije BH.
12.05.1994.
Senat SAD usvojio je zakonski prijedlog kojim se traži ukidanje embarga na uvoz oružja za bosansku stranu.
Milošević: «Međunarodna blokada Srbije ne samo da je kontraproduktivna i genocidna, nego neće i ne može uraditi ništa. Srbija je mnogo jaka. Sankcije su put pritiska na Srbe da izdaju svoje nacionalne interese. Ali to je apsolutno nemoguće. Kao što vidite, možemo biti i hiljadu godina pod embargom, on nam ne može ništa učiniti.»
13.05.1994.
Na ministarskom sastanku u Ženevi (SAD; Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka) postignuta je saglasnost o zajedničkoj strategiji u rješavanju BH konflikta. U svečanoj deklaraciji zaraćene strane se pozivaju da u roku od dvije nedjelje započnu pregovore o miru pod pokroviteljstvom Kontakt-grupe; predviđena je teritorijalna podjela po kojoj bi Bošnjaci i Hrvati dobili 51% a Srbi 49% teritorije.
18.05.1994.
Krajišnik: »Najnovija Ženevska deklaracija i podjela BH na dva dijela u principu je prihvatljiva za srpsku stranu, ali će biti velikih poteškoća oko predviđenih procenata. Ne želim da prejudiciram kakvo rješenje, ali u ovom momentu ne vidim načina kojim bi se udovoljilo hrvatsko-muslimanskim prohtjevima. Srbi ne žele tuđu zemlju. Mi branimo svoje etničke prostore u bivšoj BH i sljedeći taj princip srpska strana je spremna da se odrekne jednog dijela teritorije koju drži, čak i određenog dijela zemlje u vlasništvu, koji iznosi 64%, u korist kompaktnosti države»…..(
bulazni ratni zločinac, haški stanar i dalje o nekih tobože 64% «srpske teritorije»)
19.05.1994.
Samozvana RS je oslobodila je 11 francuskih državljana, članova ekipe «Prve pomoći» koji su uhapšeni četrdeset dana ranije zbog krijumčarenja oružja. Za puštene Francuze plaćena je kaucija od 44.000 dolara.
21.05.1994.
Izvori vojske pobunjenih Srba javljaju o muslimanskoj ofanzivi gdje se vode borbe za Vlašić.
24.05.1994.
Alan Žipe, francuski ministar inostranih poslova, izjavio je da će sastanak predstavnika zaraćenih strana u Tolaru pokazati ko je iskreno za mir. Ukoliko sukobljene strane odbiju mirovni plan EU Francuska će razmotrit povlačenje svojih vojnika iz Bosne.
Britanija se povlači ukoliko zaraćene strane ne postignu dogovor u roku od osam nedjelja."Muslimani treba da priznaju poraz", izjavio Daglas Hard.
Francuski intelektualci vode izbornu kampanju za Evropski Parlament pod sloganom: "Evropa počinje u Sarajevu." Formirana izborna "Lista za Sarajevo". Henri Bernard-Levy: "U Sarajevu su sahranjene sve evropske vrijednosti."
25.05.1994.
Snage bosanskih Hrvata sa tenkovima su se pridružile ARBH u napadima na položaje pobunjenih Srba i ovo je prvi put za više od godinu dana da je registrovano da snage bosanskih Hrvata aktivno pomažu ARBH protiv Srba u Bosni.
26.05.1994.
U Taloru su bez rezultata završeni pregovori predstavnika FBH, samozvane RS i kontakt-grupe. Razgovaralo se o mogućoj podjeli BH prema kojoj bi 49% teritorije pripalo Srbima, a 51% FBH. Nastavak pregovora je dogovoren za 10 dana.
28.05.1994.
U drugom artiljerijskom napadu na Brčko za psolejdnja dva dana, jedno lice poginulo, 15 ranjeno. Napad je izvršen od strane HVO sa područja Orašja.
Srpski vojni izvori javljaju o žestokim borbama na tesličkom frontu, kao i na svim forntovima kod Doboja.
30.05.1994.
Ustavotvorna skupština FbiH izabrala Krešimira Zubaka za predsjednika FBiH, Ejupa Ganića za potpredsjednika, a Harisa Silajdžića za predsjednika vlade.
U opticaj je puštena nova hrvatska valuta - kuna (lipa, kao stoti dio kune).
02.06.1994.
U Ženevi pod okrilje UN i u neposrednoj organizaciji Jasušija Akašija, odloženi su pregovori o primirju predstavnika zaraćenih strana u BH. Sastanak su bojkotovali predstavnici Vlade iz Sarajeva, koji su svoj dolazak u Ženevu uslovili povlačenjem i posljednjeg srpskog vojnika iz zone izuzeća tri kilometra od Goražda.
04.06.1994.
U francuskoj misiji u Ženevi završene prve konsultacije predstavnika tri strane i Kontakt-grupe o teritorijalnom razgraničenju BH. Ponuđene mape izradila ekspertna grupa u Vašingtonu.
05.06.1994.
Prilikom posjete Bosni američkih senatora Bob Dojla i Džo Bajdena, velikih prijatelja BH, koji su glavni lobisti u senatu za ukidanje embraga na isporuku oružja bosanskoj strani, Bajden je izjavio da je Jasuši Akaši glavna SMETNJA okončanju rata, zbog odbijanja da se avijacijom NATO obezbjedi poštovanje rezolucija UN.
Bil Klinton je izjavio da podržava prijedlog EU o teritorijalnom razgraničenju prema kojem bi FBH pripalo 51, a Srbima 49% teritorije.
06.06.1994.
U Ženevi konačno otpočeli mirovni pregovori.
08.06.1994.
U Ženevi okončani mirovni pregovori potpisivanjem zajedničke izjave o jednomjesečnom prekidu neprijateljstava, počev od 10.juna.
09.06.1994.
Predstavnički dom američkog Kongresa izglasao je ukidanje embarga na uvoz oružja bosanskoj strani. Međutim, ova odluka mora još jednom da bude potvrđena u Senatu, a i predsjednik Klinton može da stavi veto.
13.06.1994.
Žestoke borbe između ARBiH i paravojnih formacija Fikreta Abdića u rejonima Todorova i Golubovića, južno od Pećigrada. U borbama gine komandant 511 brigade ARBiH Mirsad Crnkić. Posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom. U borbama vođenim 13 juna 1994 godine poginulo je još 14 boraca ARBiH.
14.06.1994.
Predsjednik RH Franjo Tuđman posjetio je Sarajevo.
24.06.1994.
Srpski izvori javljaju da je ARBH ponovo napala Doboj, a na planini Ozren, u zaseoku Panjik, da se slilo 4.000 srpskih izbjeglica. Nakon toga predstavnici srpske vojske su priznali da su u posljednjih nekoliko sedmica bosanske snage u rejonu Vozuće zauzele šest sela, što je potvrdio i predstavnik UNPROFOR-a u Sarajevu.
04.07.1994.
Rasim Delić i Milivoj Petković su potpisali sporazum kojim je predviđeno da se njihove trupe razdvajaju duž linije sukoba i da se uspostave zajedničke patrole duž osjetiljivh područja. Time je rat između Bošnjaka i Hrvata završen, izjavili su komadanti ARBH i HVO nakon potpisivanja sporazuma u Sarajevu.
Otvorena Američka ambasada u Sarajevu.
05.07.1994.
Premda je Washingtonskim sporazumom Federaciji BiH trebalo pripasti 60 % teritorija BiH, tzv. Kontaktna skupina za BiH (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, SAD i Rusija) predložila je podjelu njezina teritorija u omjeru 51 % : 49 % u korist Federacije BiH, nasuprot srpskoj jedinici (koja bi trebala prepustiti 20 % teritorija); Skupština R/F BiH usvojila je plan (18.07.), a skupština samozvane Republike Srpske ga je odbila (28.08.).
Povodom predočenog plana Kontakt grupe, Alija Izetbegović izjavio: "Plan je loš, ali sve druge opcije su gore."
U Ženevi potpisan mirovni sporazum izmedju Bošnjaka i Hrvata, o stavljanju grada Mostara pod nadzor Evropske unije. Potpis na sporazum stavili Alija Izetbegović i Krešimir Zubak.
10.07.1994.
Vode se borbe između 5.korpusa i Abdićeve izdajničke paravojske, gdje su zabilježeni značajni uspjesi «autonomaša».
13.07.1994.
Žestoke borbe za Bihać između autonomaša i 5.korpusa.
14.07.1994.
Jeidnice 5.korpusa su u protivofanzivi potisnule Abdićeve izdajnike i stigle na 10 km jugozapadno od Cazina i Pećigrada.
15.07.1994.
Komadant OG Ozren Milovan Stanković je uputio poziv-apel kojim se pozivaju dobrovljci za odbranu Ozrena, Doboja i samozvane RS i srpstva uopšte, jer ofanziva ARBH na Ozren traje nesmanjenom žestinom već 45 dana.
16.07.1994.
Karadžić: «Mi još ne znamo odluku naše narodne skupštine, a niko nema pravo da je prejudicira. Ali ukoliko odbijemo ove mape o teritorijalnoj podjeli, što vjerujem da će se desiti, i ukoliko u tom slučaju budemo napadnuti kako nam se prijeti – branićemo se kao što se brani Izrael. Svi će biti u ratnim ili radnim jedinicama.»
18.07.1994.
Poslanici parlamenta FBH prihvatili plan Kontakt-grupe sa 303 glasa za i 46 protiv.
19.07.1994.
Nakon dvodnevnog zasijedanja iza zatvorenih vrata na Palama, narodna skupština samozvane RS donijela je deklaraciju o predloženom mirovnom planu Kontakt-grupe o kojoj će javnost biti obavještena dok se koverat u koji je zapakovana ne otvori u Ženevi.
20.07.1994.
Švicarski mediji najavljuju još jednu neizvjesnu ženevsku rundu zbog «misterioznog koverta» s Pala čiji je sadržaj po opštim procjenama komentatora «da» uz više «ali».
22.07.1994.
Ruski ministar inostranih poslova Andrej Kozirjev je odgovor Srba u BH ocjenio kao ni da, ni ne, dodajući da je suviše rano za konačnu ocjenu.
24.07.1994.
«Ako sada ne ostvarimo dovoljno čvrst mir U Bosni, rat će se pretvoriti u oružane sukobe dvije civilizicajie – islamske i hrišćanske» izjavio Nikola Koljević
26.07.1994.
Momčilo Krajišnik: «Odluka srpskog parlamenta sa Pala i deklaracija koju smo donijeli zakon je i za mene i za srpski narod. Naš pregovarački tim uvažava svoje posrednike, pa i Ruse, ali ni u kom slučaju ne možemo mijenjati odluku…»
28.07.1994.
Narodna skupština samozvane RS je poslije vanrednog zasijedanja na Palama saopštila spremnost da učestvuje u pregovorima Kontakt-grupe, ali je u odnosu na ponuđeni plan zadržala poziciju iz deklaracije od 19.jula.
31.07.1994.
Svojom izjavom Milošević prihvata ponuđeni prijedlog i to isto traži od samozvane RS.
«Stvorena je RS, koja po prijedlogu međunarodne zajednice treba da bude lagalizovana i da zauzima teritoriju polovine sadašnje BiH. …..Sada kada je RS ostvarena i kada je njena legalizacija izvjesna u granicama garantovanim od međunarodne zajednice, zahtjev za još veća odricanja građana SRJ i cijelog srpskog naroda ne bi se mogao braniti nijednim moralnim razlogom. Naprotiv, stvaranje uslova za ukidanje sankcija je u ovom trenutku najmanje što građani SRJ imaju pravo da očekuju od građana i rukovodstva RS….U ovom trenutku treba još više hrabrosti i moralne snage da se odluči o miru nego da se odluči o ratu koji traje….To znači prihvatiti prijedlog međunarodne zajednice i omogućiti nastavak mirovnog procesa»
03.08.1994.
Poslanici narodne skupštine samozvane RS na vanrednom zasijedanju, jednoglasno su donijeli odluku da konačnu riječ o mirovnom planu Kontakt-grupe za BH da narod na referendumu koji će se raspisati krajem mjeseca.
03.08.1994.
Karadžić nakon zasijedanja skupštine: «Ukoliko međunarodna zajednica želi da i srpska strana prihvati mape, a zatim i ustavno rješenje, onda se ona mora potruditi da izađe u susret njenim minimalnim zahtjevima – da se mape koriguju i obezbjedi suverenost RS»
Milošević: «Odluka rukovodstva na Palama je nesumnjivo najteža odluka protiv interesa cijelog srpskog naroda….Raspisali su referendum da bi sakrili svoju odgovornost iza leđa građana i naroda….Njihova odluka da odbiju mir ne može biti u interesu građana, već samo u interesu ratnih profitera i ljudi čija je savjest nečista, koji se boje dolaska mira…Sada su diretno stali protiv narodnog interesa i sebi prisvojili pravo da odluče o milionima ljudi… Zato moramo prekinuti svaki dalji odnos i saradnju sa takvim rukovodstvom»
Ministar spoljnih poslova Rusije Andrei Kozirjev: "Neću više razgovarati s Radovanom Karadžićem."
04.08.1994.
Nakon što su praktički konačno pobunjeni bosanski Srbi odbili mirovni plan, jugoslavenska vlada "prekinula je političke i ekonomske odnose" sa samozvanom Republikom Srpskom i uvela "blokadu granice". Granice su zatvorene, obustavljen transport i donesena zabrana političkim rukovodiocima i članovima parlamenta da stupe na tlo Jugoslavije.
Jedinice Petog korpusa Armije RBiH oslobodile Pećigrad.
05.08.1994.
Pojačane borbe u sarajevskoj regiji. Vojska pobunjenih bosanskih Srba povukla 5 tenkova iz punkta pod nadzorom UNPROFOR-a i uključila ih u borbe oko Sarajeva. - Komandant UNPROFOR-a u BiH suprotstavio se upotrebi zračnih snaga NATO-a, ističući da obje strane krše dogovoreno primirje i zonu razdvajanja.
Na graničnim prelazima sa samozvanom RS ostvaruje se striktna primjena odluke Vlade SRJ. Putnički saobraćaj se odvija normalno, ali je teretni gotovo zamro.
06.08.1994.
Karadžić je izjavio da će Srbi u BH nastaviti da se bore za «slobodu i nezavisnost», čak ako ostanu sami». On je odbacio optužbe vlasti u Beogradu da se rukovodstvo samozvane RS ne zadovoljava ni polovinom BH. «Mi možemo prihvatiti 50% teritorije, ako dobijemo suverenitet, ali pitanje je kojih 50%». Vezano za blokadu koju je SRJ zavela 4.avgusta Karadžić kaže da je «neshvatljiv i neprihvatljiv» te da u samozvanoj RS ne razumiju «sve te ružne riječi» koje im se upućuju iz SRJ.
15.08.1994.
Predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević odbija da postavi posmatrače na granice prema samozvanoj RS.
21.08.1994.
Nakon akcije Tigar i pobjede nad postrojbama Narodne odbrane (pristaše Fikreta Abdića), 5. korpus Armije BiH ušao je u Veliku Kladušu. Više od 30.000 izbjeglica pobjeglo je pred Armijom BiH iz zapadne Bosne prema Hrvatskoj, pa je na cesti prema Karlovcu došlo do nove, dramatične i višednevne izbjegličke krize.
26.08.1994.
U skupštini Srbije usvojena deklaracija o mirovnom planu Kontakt grupe za BH sa 126 glasova za i 2 protiv.
27.08.1994.
Karadžić je izjavio da nikada neće prihvatiti mirovni plan : «Nećemo dozvoliti Muslimanima da objedine njihove enklave i nećemo napustiti nijedan grad čak ni neke slabo naseljene pojaseve teritorije u koje će se stanovništvo ponovo vratiti»
28.08.1994.
Završen referndum o mirovnom planu Kontakt-grupe u samozvanoj RS na koji je, prema zvaničnim podacima, izašlo 90,8 % građana upisanih u biračke spiskove, od kojih je «za» glasalo 3,4 % a protiv 96%. S ovim je definitivno mirovni plan konktakt grupe od strane srpske pobunjeničke strane ODBIJEN.
29.08.1994.
Medlin Olbrajt, američki ambasador u UN, je izjavila da će, ukoliko do 15.oktobra u Bosni ne bude napretka u pravcu postizanja mira, SAD od SB UN zatražiti ukidanje embarga na isporuke oružja bosanskoj strani.
Izjava Radovana Karadžića, povodom mogućeg skidanja embarga na oružje za državu BiH: "Ako medjunarodna zajednica ukine embargo, pritvorićemo sve strance, rušićemo avione, oteti UN posmatrače."
31.08.1994.
Zoran Đinđić: «Postojanje BiH kao države je stalni faktor nestabilnosti na Balkanu»
U Vašingtonu su predsjednik Vlade RBH Haris Silajdžić, predsjednik bosanskih Hrvata Krešimir Zubak i ministar inostranih poslova Hrvatske Mate Granić potpisali sporazum o spajanju hrvatskih i bošnjačkih teritorija u BH u federaciju sedam etničkih kantona.
Voren Kristofer: «Sporazum Muslimana i Hrvata o formiranju Federacije u BH stvara novi balans snaga koji ima šanse da Srbe natjera na ozbiljno pregovaranje»
03.03.1994.
«SAD nisu smjele da urade to što su radile oko stvaranje muslimanskohrvatske federacije u BH» izjavio je u Moskvi Karadžić.
04.03.1994.
SB UN je usvojio francuski prijedlog rezolucije o Sarajevu i o situaciji u Bosni. Rezolucijom 900 se traži da se omogući slobodno kretanje civila u gradu i iz grada, ali bez ranijeg zahtjeva o nasilnom ukidanju kontrolnih punktova.
08.03.1994.
Mirovne snage UN preuzele su Tuzlanski aerodrom, koji bi trebalo uskoro da proradi.
10.03.1994.
U Savjetu bezbjednosti UN postignut sporazum da se u BH pošalje dodatnih 7.200 vojnika radi održavanja prekida vatre.
12.03.1994.
UNPROFOR prvi put zatražio zračnu podršku NATO-a i djelovanje protiv snaga vojske pobunjenih Srba u okolini Bihaća. Podrška nije izvršena »zbog nekoliko odlaganja povezanih s procesom odobravanja« (zvanično obrazloženje misije UN-a).
13.03.1994.
Momčilo Krajišnik je izjavio da se «buduća federacija Muslimana i Hrvata može prostirati maksimalno na 45% teritorije jer toliko Muslimani i Hrvati imaju u vlasništvu teritorije»
15.03.1994.
Zoran Đinđić: «Podržavamo ono što naš narod radi u BH. Podržavamo ga u svakom pogledu. Sve to znači da smo u Demokratskoj stranci malo drukčije postavili prioritete. Ne posmatramo više to što se dešava nepristrasno kao publika sa Meseca. U jednom takovm sukobu čovek mora da se opredeli. Zauzimamo stranu naših ljudi i žao nam je što se sve to desilo. Ali rat je i takve su okolnosti. Cilj nam je da u tome ratu pobedimo, da dobijemo stabilnu državu, koja će biti dugovečna.»
Butros Gali u izvještaju SB UN: «Muslimani zloupotrebljavaju zaštićene zone u Bosni, u kojima cvjeta kriminal i prostitucija, napadaju srpske položaje, u želji da isporovciraju odmazdu»
16.03.1994.
Karadžić je izjavio da su Srbi spremni da ustupe 16% teritorije koju kontrolišu u Bosni, od 72 % koliko sada drže pod kontrolom. «Mi smo spremni da ustupimo neke srpske teritorije za mir, ali svakako ne veliki dio teritorije. Mislim da ćemo zadržati 56 do 57 % «
17.03.1994.
Potpisan sporazum o slobodi kretanja koji je podrazumjevao otvaranje »plavih puteva.«
18.03.1994.
Washingtonski sporazum
U Washingtonu, u prisustvu američkog predsjednika Billa Clintona, predstavnici hrvatskoga i bošnjačkog naroda u BiH, Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, potpisali su sporazum o uspostavi hrvatsko-bošnjačke federacije (Federacija BiH), a predsjednici Tuđman i Izetbegović o uspostavi konfederacije između Federacije BiH i Republike Hrvatske, čime su stvoreni uslovi za prekid tragičnog sukoba između HVO-a i Armije BiH.
Oružani sukobi između HVO-a i Armije BiH, koji su uz povremena primirja trajali od oktobra 1992. do marta 1994., nazivaju se "rat u ratu"; Hrvati su taj rat doživjeli kao pokušaj Bošnjaka da od Hrvata, kao manje brojnoga naroda u BiH, uzmu ono što su izgubili od Srba te kao izdaju naroda koji su "obranili" i zbrinuli (velik broj bošnjačkih izbjeglica primila je Republika Hrvatska), a Bošnjaci su taj rat doživjeli kao izdaju ratnoga saveznika i pokušaj stvaranja paradržave u saradnji sa srpskom pobunjeničkom stranom, te ostvarenja "velikohrvatske" ideje priključenja dijela teritorija BiH Hrvatskoj.
Na obje zaraćene strane postojali su sabirni logori, u kojima su zatvarani i civili; primjerice, za Bošnjake logori Helidrom u Mostaru, Dretelj kod Čapljine, Gabela, Ljubuški, a za Hrvate logori na stadionu NK Iskre u Bugojnu, u muzeju u Jablanicimuzičkoj školi u Zenici.
Počinjeni su i ratni zločini: Pripadnici HVO-a najteže zločine nad Bošnjacima počinili su u selima Ahmići, gdje je ubijeno 117 Bošnjaka (16.04. 1993.), i Stupni Dol, opština Vareš, (25.10. 1993.) 16 žrtava.
Pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u selima Gusti Grab i okolici Zenice (potkraj januara 1993.), Orlište (23.03.), Bušćak (14.04.) i Trusina kod Konjica (16.04.), Šušanj kod Zenice (5.06.), Maljine kod Travnika (8.06.), Drenovnik kod Kaknja (13.06.), Busovačke staje (16.06.), "Sjevernom logoru" u Mostaru (5.07.), Doljanima kod Jablanice (28.07.), Bugojnu, Kiseljaku kod Žepča (16.08.), Brdo-Zabilje kod Viteza (5.09.), Grabovici (9.09.), Uzdolu kod Prozora (14.09.), Bobašima kod Viteza (18.09.), Križančevu Selu kod Viteza (22.12. 1993.), kod Buhinih Kuća (9.01. 1994.) i drugi zločini; do prosinca 1997. prikupljeni su podaci o 996 ubijenih hrvatskih civila (od toga 120 djece) i 506 vojnika HVO, koji su bili žrtve zločina Armije BiH.
22.03.1994.
Spuštanjem aviona u kojem je bio specijalni izaslanik UN Jasuši Akaši ponovo je otvoren tuzlanski sporazum za humanitarne letove.
23.03.1994.
Most bratstva i jedinstva otvoren za prelazak civila, prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 prešlo u slobodni dio grada.
27.03.1994.
U Sarajevu održana Skupština građana srpske nacionalnosti koja je izabrala i Srpski garađanski forum, na čijem je čelu dr Mirko Pejanović.
30.03.1994.
Ustavotvorna skupština BH u Sarajevu prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BH kojim se uspostavlja federacija BH na teritoriji s većinskim hrvatskim I bošnjačkim stanovništvom.
31.03.1994.
Počela ofanziva vojske pobunjenih Srba na Goražde.
SB UN pronašao kompromisno rješenje za Rezoluciju 908 o UNPROFOR-u u BH i Hrvatskoj. Mandat mirovnih snaga je produžen za 6 mjeseci. Američka delegacija je prihvatila da se odmah u BH i Hrvatsku pošalje 3.500 novih vojnika.
03.05.1994.
Karadžić:»Zaklanjajući se iza NATO, SAD su došle na samu granicu uključivanja u građanski rat na prostorima bivše BH i vrlo je moguće da će neki «jastrebovi» gurnuti Ameriku u novi Vijetnam u Bosni»
05.05.1994.
Predsjedništvo RBH je zatražilo ostavku specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN, Jasušija Akašija zbog njegove pristrasnosti prema srpskoj strani.
10.05.1994.
» Artiljerisjki napad na Brčko za vrijeme održavanja sjednice narodne skupštine Republike Srpske, dakle kada je tu cjelokupno državno rukovodstvo, pokušaj je ubistva tog rukovodstva» izjavio je Karadžić povodom granatiranja Brčkog od strane ARBH.
11.05.1994.
Armija RBiH nastavlja ofanzivu na Ozrenu. Oslobođena je kota Vijenac i značajan dio teritorije planine Ozren sa oko desetak sela. Prema podacima Drugog korpusa Armije RBiH razbijena je Krnjinska brigada vojske pobunjenih Srba, koja je imala 100 poginulih i 50 nestalih vojnika. Oslobađanje Vijenca na Ozrenu predstavljalo je prekretnicu na ratištu u zoni odgovornosti Drugog armijskog korpusa. Jedinice Drugog korpusa su iz defanzive prešle u ofanzivu i strategijsku inicijativu. Stečene su pretpostavke za oslobađanje jakog uporišta Vozuće, i za kvalitetno spajanje jedinica Drugog i Trećeg korpusa Armije RBiH, odnosno zeničke i tuzlanske regije.
Predsjednik Francuske Fransoa Miteran (a ko će drugi nego ovo GOVNO) i šef diplomatije Alen Žipe zaprijetili su povlačenjem svojih vojnika iz BH ukoliko se uskoro ne postigne mir na tom prostoru.
U Beču, uz američko posredovanje, Bošnjaci (vođa delegacije Silajdžić) i Hrvati (mate Granić) postigli su sporazum o budućoj federaciji, koja bi zauzimala 58% teritorije BH.
12.05.1994.
Senat SAD usvojio je zakonski prijedlog kojim se traži ukidanje embarga na uvoz oružja za bosansku stranu.
Milošević: «Međunarodna blokada Srbije ne samo da je kontraproduktivna i genocidna, nego neće i ne može uraditi ništa. Srbija je mnogo jaka. Sankcije su put pritiska na Srbe da izdaju svoje nacionalne interese. Ali to je apsolutno nemoguće. Kao što vidite, možemo biti i hiljadu godina pod embargom, on nam ne može ništa učiniti.»
13.05.1994.
Na ministarskom sastanku u Ženevi (SAD; Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka) postignuta je saglasnost o zajedničkoj strategiji u rješavanju BH konflikta. U svečanoj deklaraciji zaraćene strane se pozivaju da u roku od dvije nedjelje započnu pregovore o miru pod pokroviteljstvom Kontakt-grupe; predviđena je teritorijalna podjela po kojoj bi Bošnjaci i Hrvati dobili 51% a Srbi 49% teritorije.
18.05.1994.
Krajišnik: »Najnovija Ženevska deklaracija i podjela BH na dva dijela u principu je prihvatljiva za srpsku stranu, ali će biti velikih poteškoća oko predviđenih procenata. Ne želim da prejudiciram kakvo rješenje, ali u ovom momentu ne vidim načina kojim bi se udovoljilo hrvatsko-muslimanskim prohtjevima. Srbi ne žele tuđu zemlju. Mi branimo svoje etničke prostore u bivšoj BH i sljedeći taj princip srpska strana je spremna da se odrekne jednog dijela teritorije koju drži, čak i određenog dijela zemlje u vlasništvu, koji iznosi 64%, u korist kompaktnosti države»…..(
bulazni ratni zločinac, haški stanar i dalje o nekih tobože 64% «srpske teritorije»)
19.05.1994.
Samozvana RS je oslobodila je 11 francuskih državljana, članova ekipe «Prve pomoći» koji su uhapšeni četrdeset dana ranije zbog krijumčarenja oružja. Za puštene Francuze plaćena je kaucija od 44.000 dolara.
21.05.1994.
Izvori vojske pobunjenih Srba javljaju o muslimanskoj ofanzivi gdje se vode borbe za Vlašić.
24.05.1994.
Alan Žipe, francuski ministar inostranih poslova, izjavio je da će sastanak predstavnika zaraćenih strana u Tolaru pokazati ko je iskreno za mir. Ukoliko sukobljene strane odbiju mirovni plan EU Francuska će razmotrit povlačenje svojih vojnika iz Bosne.
Britanija se povlači ukoliko zaraćene strane ne postignu dogovor u roku od osam nedjelja."Muslimani treba da priznaju poraz", izjavio Daglas Hard.
Francuski intelektualci vode izbornu kampanju za Evropski Parlament pod sloganom: "Evropa počinje u Sarajevu." Formirana izborna "Lista za Sarajevo". Henri Bernard-Levy: "U Sarajevu su sahranjene sve evropske vrijednosti."
25.05.1994.
Snage bosanskih Hrvata sa tenkovima su se pridružile ARBH u napadima na položaje pobunjenih Srba i ovo je prvi put za više od godinu dana da je registrovano da snage bosanskih Hrvata aktivno pomažu ARBH protiv Srba u Bosni.
26.05.1994.
U Taloru su bez rezultata završeni pregovori predstavnika FBH, samozvane RS i kontakt-grupe. Razgovaralo se o mogućoj podjeli BH prema kojoj bi 49% teritorije pripalo Srbima, a 51% FBH. Nastavak pregovora je dogovoren za 10 dana.
28.05.1994.
U drugom artiljerijskom napadu na Brčko za psolejdnja dva dana, jedno lice poginulo, 15 ranjeno. Napad je izvršen od strane HVO sa područja Orašja.
Srpski vojni izvori javljaju o žestokim borbama na tesličkom frontu, kao i na svim forntovima kod Doboja.
30.05.1994.
Ustavotvorna skupština FbiH izabrala Krešimira Zubaka za predsjednika FBiH, Ejupa Ganića za potpredsjednika, a Harisa Silajdžića za predsjednika vlade.
U opticaj je puštena nova hrvatska valuta - kuna (lipa, kao stoti dio kune).
02.06.1994.
U Ženevi pod okrilje UN i u neposrednoj organizaciji Jasušija Akašija, odloženi su pregovori o primirju predstavnika zaraćenih strana u BH. Sastanak su bojkotovali predstavnici Vlade iz Sarajeva, koji su svoj dolazak u Ženevu uslovili povlačenjem i posljednjeg srpskog vojnika iz zone izuzeća tri kilometra od Goražda.
04.06.1994.
U francuskoj misiji u Ženevi završene prve konsultacije predstavnika tri strane i Kontakt-grupe o teritorijalnom razgraničenju BH. Ponuđene mape izradila ekspertna grupa u Vašingtonu.
05.06.1994.
Prilikom posjete Bosni američkih senatora Bob Dojla i Džo Bajdena, velikih prijatelja BH, koji su glavni lobisti u senatu za ukidanje embraga na isporuku oružja bosanskoj strani, Bajden je izjavio da je Jasuši Akaši glavna SMETNJA okončanju rata, zbog odbijanja da se avijacijom NATO obezbjedi poštovanje rezolucija UN.
Bil Klinton je izjavio da podržava prijedlog EU o teritorijalnom razgraničenju prema kojem bi FBH pripalo 51, a Srbima 49% teritorije.
06.06.1994.
U Ženevi konačno otpočeli mirovni pregovori.
08.06.1994.
U Ženevi okončani mirovni pregovori potpisivanjem zajedničke izjave o jednomjesečnom prekidu neprijateljstava, počev od 10.juna.
09.06.1994.
Predstavnički dom američkog Kongresa izglasao je ukidanje embarga na uvoz oružja bosanskoj strani. Međutim, ova odluka mora još jednom da bude potvrđena u Senatu, a i predsjednik Klinton može da stavi veto.
13.06.1994.
Žestoke borbe između ARBiH i paravojnih formacija Fikreta Abdića u rejonima Todorova i Golubovića, južno od Pećigrada. U borbama gine komandant 511 brigade ARBiH Mirsad Crnkić. Posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom. U borbama vođenim 13 juna 1994 godine poginulo je još 14 boraca ARBiH.
14.06.1994.
Predsjednik RH Franjo Tuđman posjetio je Sarajevo.
24.06.1994.
Srpski izvori javljaju da je ARBH ponovo napala Doboj, a na planini Ozren, u zaseoku Panjik, da se slilo 4.000 srpskih izbjeglica. Nakon toga predstavnici srpske vojske su priznali da su u posljednjih nekoliko sedmica bosanske snage u rejonu Vozuće zauzele šest sela, što je potvrdio i predstavnik UNPROFOR-a u Sarajevu.
04.07.1994.
Rasim Delić i Milivoj Petković su potpisali sporazum kojim je predviđeno da se njihove trupe razdvajaju duž linije sukoba i da se uspostave zajedničke patrole duž osjetiljivh područja. Time je rat između Bošnjaka i Hrvata završen, izjavili su komadanti ARBH i HVO nakon potpisivanja sporazuma u Sarajevu.
Otvorena Američka ambasada u Sarajevu.
05.07.1994.
Premda je Washingtonskim sporazumom Federaciji BiH trebalo pripasti 60 % teritorija BiH, tzv. Kontaktna skupina za BiH (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, SAD i Rusija) predložila je podjelu njezina teritorija u omjeru 51 % : 49 % u korist Federacije BiH, nasuprot srpskoj jedinici (koja bi trebala prepustiti 20 % teritorija); Skupština R/F BiH usvojila je plan (18.07.), a skupština samozvane Republike Srpske ga je odbila (28.08.).
Povodom predočenog plana Kontakt grupe, Alija Izetbegović izjavio: "Plan je loš, ali sve druge opcije su gore."
U Ženevi potpisan mirovni sporazum izmedju Bošnjaka i Hrvata, o stavljanju grada Mostara pod nadzor Evropske unije. Potpis na sporazum stavili Alija Izetbegović i Krešimir Zubak.
10.07.1994.
Vode se borbe između 5.korpusa i Abdićeve izdajničke paravojske, gdje su zabilježeni značajni uspjesi «autonomaša».
13.07.1994.
Žestoke borbe za Bihać između autonomaša i 5.korpusa.
14.07.1994.
Jeidnice 5.korpusa su u protivofanzivi potisnule Abdićeve izdajnike i stigle na 10 km jugozapadno od Cazina i Pećigrada.
15.07.1994.
Komadant OG Ozren Milovan Stanković je uputio poziv-apel kojim se pozivaju dobrovljci za odbranu Ozrena, Doboja i samozvane RS i srpstva uopšte, jer ofanziva ARBH na Ozren traje nesmanjenom žestinom već 45 dana.
16.07.1994.
Karadžić: «Mi još ne znamo odluku naše narodne skupštine, a niko nema pravo da je prejudicira. Ali ukoliko odbijemo ove mape o teritorijalnoj podjeli, što vjerujem da će se desiti, i ukoliko u tom slučaju budemo napadnuti kako nam se prijeti – branićemo se kao što se brani Izrael. Svi će biti u ratnim ili radnim jedinicama.»
18.07.1994.
Poslanici parlamenta FBH prihvatili plan Kontakt-grupe sa 303 glasa za i 46 protiv.
19.07.1994.
Nakon dvodnevnog zasijedanja iza zatvorenih vrata na Palama, narodna skupština samozvane RS donijela je deklaraciju o predloženom mirovnom planu Kontakt-grupe o kojoj će javnost biti obavještena dok se koverat u koji je zapakovana ne otvori u Ženevi.
20.07.1994.
Švicarski mediji najavljuju još jednu neizvjesnu ženevsku rundu zbog «misterioznog koverta» s Pala čiji je sadržaj po opštim procjenama komentatora «da» uz više «ali».
22.07.1994.
Ruski ministar inostranih poslova Andrej Kozirjev je odgovor Srba u BH ocjenio kao ni da, ni ne, dodajući da je suviše rano za konačnu ocjenu.
24.07.1994.
«Ako sada ne ostvarimo dovoljno čvrst mir U Bosni, rat će se pretvoriti u oružane sukobe dvije civilizicajie – islamske i hrišćanske» izjavio Nikola Koljević
26.07.1994.
Momčilo Krajišnik: «Odluka srpskog parlamenta sa Pala i deklaracija koju smo donijeli zakon je i za mene i za srpski narod. Naš pregovarački tim uvažava svoje posrednike, pa i Ruse, ali ni u kom slučaju ne možemo mijenjati odluku…»
28.07.1994.
Narodna skupština samozvane RS je poslije vanrednog zasijedanja na Palama saopštila spremnost da učestvuje u pregovorima Kontakt-grupe, ali je u odnosu na ponuđeni plan zadržala poziciju iz deklaracije od 19.jula.
31.07.1994.
Svojom izjavom Milošević prihvata ponuđeni prijedlog i to isto traži od samozvane RS.
«Stvorena je RS, koja po prijedlogu međunarodne zajednice treba da bude lagalizovana i da zauzima teritoriju polovine sadašnje BiH. …..Sada kada je RS ostvarena i kada je njena legalizacija izvjesna u granicama garantovanim od međunarodne zajednice, zahtjev za još veća odricanja građana SRJ i cijelog srpskog naroda ne bi se mogao braniti nijednim moralnim razlogom. Naprotiv, stvaranje uslova za ukidanje sankcija je u ovom trenutku najmanje što građani SRJ imaju pravo da očekuju od građana i rukovodstva RS….U ovom trenutku treba još više hrabrosti i moralne snage da se odluči o miru nego da se odluči o ratu koji traje….To znači prihvatiti prijedlog međunarodne zajednice i omogućiti nastavak mirovnog procesa»
03.08.1994.
Poslanici narodne skupštine samozvane RS na vanrednom zasijedanju, jednoglasno su donijeli odluku da konačnu riječ o mirovnom planu Kontakt-grupe za BH da narod na referendumu koji će se raspisati krajem mjeseca.
03.08.1994.
Karadžić nakon zasijedanja skupštine: «Ukoliko međunarodna zajednica želi da i srpska strana prihvati mape, a zatim i ustavno rješenje, onda se ona mora potruditi da izađe u susret njenim minimalnim zahtjevima – da se mape koriguju i obezbjedi suverenost RS»
Milošević: «Odluka rukovodstva na Palama je nesumnjivo najteža odluka protiv interesa cijelog srpskog naroda….Raspisali su referendum da bi sakrili svoju odgovornost iza leđa građana i naroda….Njihova odluka da odbiju mir ne može biti u interesu građana, već samo u interesu ratnih profitera i ljudi čija je savjest nečista, koji se boje dolaska mira…Sada su diretno stali protiv narodnog interesa i sebi prisvojili pravo da odluče o milionima ljudi… Zato moramo prekinuti svaki dalji odnos i saradnju sa takvim rukovodstvom»
Ministar spoljnih poslova Rusije Andrei Kozirjev: "Neću više razgovarati s Radovanom Karadžićem."
04.08.1994.
Nakon što su praktički konačno pobunjeni bosanski Srbi odbili mirovni plan, jugoslavenska vlada "prekinula je političke i ekonomske odnose" sa samozvanom Republikom Srpskom i uvela "blokadu granice". Granice su zatvorene, obustavljen transport i donesena zabrana političkim rukovodiocima i članovima parlamenta da stupe na tlo Jugoslavije.
Jedinice Petog korpusa Armije RBiH oslobodile Pećigrad.
05.08.1994.
Pojačane borbe u sarajevskoj regiji. Vojska pobunjenih bosanskih Srba povukla 5 tenkova iz punkta pod nadzorom UNPROFOR-a i uključila ih u borbe oko Sarajeva. - Komandant UNPROFOR-a u BiH suprotstavio se upotrebi zračnih snaga NATO-a, ističući da obje strane krše dogovoreno primirje i zonu razdvajanja.
Na graničnim prelazima sa samozvanom RS ostvaruje se striktna primjena odluke Vlade SRJ. Putnički saobraćaj se odvija normalno, ali je teretni gotovo zamro.
06.08.1994.
Karadžić je izjavio da će Srbi u BH nastaviti da se bore za «slobodu i nezavisnost», čak ako ostanu sami». On je odbacio optužbe vlasti u Beogradu da se rukovodstvo samozvane RS ne zadovoljava ni polovinom BH. «Mi možemo prihvatiti 50% teritorije, ako dobijemo suverenitet, ali pitanje je kojih 50%». Vezano za blokadu koju je SRJ zavela 4.avgusta Karadžić kaže da je «neshvatljiv i neprihvatljiv» te da u samozvanoj RS ne razumiju «sve te ružne riječi» koje im se upućuju iz SRJ.
15.08.1994.
Predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević odbija da postavi posmatrače na granice prema samozvanoj RS.
21.08.1994.
Nakon akcije Tigar i pobjede nad postrojbama Narodne odbrane (pristaše Fikreta Abdića), 5. korpus Armije BiH ušao je u Veliku Kladušu. Više od 30.000 izbjeglica pobjeglo je pred Armijom BiH iz zapadne Bosne prema Hrvatskoj, pa je na cesti prema Karlovcu došlo do nove, dramatične i višednevne izbjegličke krize.
26.08.1994.
U skupštini Srbije usvojena deklaracija o mirovnom planu Kontakt grupe za BH sa 126 glasova za i 2 protiv.
27.08.1994.
Karadžić je izjavio da nikada neće prihvatiti mirovni plan : «Nećemo dozvoliti Muslimanima da objedine njihove enklave i nećemo napustiti nijedan grad čak ni neke slabo naseljene pojaseve teritorije u koje će se stanovništvo ponovo vratiti»
28.08.1994.
Završen referndum o mirovnom planu Kontakt-grupe u samozvanoj RS na koji je, prema zvaničnim podacima, izašlo 90,8 % građana upisanih u biračke spiskove, od kojih je «za» glasalo 3,4 % a protiv 96%. S ovim je definitivno mirovni plan konktakt grupe od strane srpske pobunjeničke strane ODBIJEN.
29.08.1994.
Medlin Olbrajt, američki ambasador u UN, je izjavila da će, ukoliko do 15.oktobra u Bosni ne bude napretka u pravcu postizanja mira, SAD od SB UN zatražiti ukidanje embarga na isporuke oružja bosanskoj strani.
Izjava Radovana Karadžića, povodom mogućeg skidanja embarga na oružje za državu BiH: "Ako medjunarodna zajednica ukine embargo, pritvorićemo sve strance, rušićemo avione, oteti UN posmatrače."
31.08.1994.
Zoran Đinđić: «Postojanje BiH kao države je stalni faktor nestabilnosti na Balkanu»
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#22 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
01.09.1994.
Miteran ponovo izrazio svoje protivljenje skidanju embarga na uvoz oružja bosanskoj strani, upozorivši da bi takva odluka izazvala «mnogo ozbiljniji rat», te ako do toga dođe Francuska će povući svoje «plave šljemove»
Predsjednik HDZ-a ratni zločinac Dario Kordić: «Zubakova poltika popuštanja Izetbegoviću i Silajdžiću dovela je do beznađa u redovima HVO, jer predložena kantonalna podjela Hrvatima nije prihvatljiva, a na vojnom planu muslimanskim formacijama se ne može vjerovati»
02.09.1994.
Karadžić na zasjedanju skupštine samozvane RS:
«RS jeste država kao i sve druge države u Evropi. Mi smo suvereni i potvrdu toga ne tražimo ni od koga. Ukoliko ne dođe do ujedinjenja srpskih država, RS će tražiti od međunarodne zajednice priznanje faktičkog stanja. Priznanje države koja realno već postoji. Niko u svijetu nije očekivao da će Jugoslavija protiv nas zavesti ekonomske sankcije, ako mora javne i političke. Mislim da sada imamo puno pravo da protiv Muslimana zavedemo takve sankcije da im ptica ne poleti, sve dok svijet ne prisili Jugoslaviju da podigne ekonomske sankcije protiv RS» reče ludi Raši i osta živ.
04.09.1994.
Počela velika ofanziva vojske pobunjenih bosanskih Srba na Bužim pod tajnim nazivom »Breza 94«. Operacijom »Breza 94« komandovao je Ratko Mladić komandant vojske pobunjenih Srba. Cilj operacije bio je presjecanje bihaćkog okruga, ulazak jedinica vojske pobunjenih bosanskih Srba u Bužim i Cazin i spajanje sa srpskim snagama u Željavi. Izvršena je velika koncentracija ljudstva, koju su sačinjavale elitne jedinice Prvog i Drugog krajiškog korpusa vojske pobunjenih bosanskih Srba, ojačane brigadom »Panteri«. Napad je počeo u zoru 4. septembra na linije 505. i 511. brigade Petog korpusa ARBiH. Napadu je prethodila snažna artiljerijska priprema. Na glavnom pravcu napada Ćulumak-Radoč-Bužim Mladić je angažovao 6. sansku, 5. kozarsku, 1. novogradsku i 43 motoriziranu brigadu vojske pobunjenih bosanskih Srba. Posebna brigada, 89. artiljerijsko-raketna, imala je zadatak da čitavo područje drži u blokadi neprekidnim djelovanjem haubica, višecjevnih raketnih bacača, i raketnih lansera. Na udaru su se našli i civilni ciljevi u Bužimu i Cazinu. Vojska pobunjenih bosanskih Srba je danonoćno vršila tenkovsko-pješadijske napade posebno na linije odbrane 505. bužimske viteške brigade. Artiljerijsko-pješadijski i tenkovski napadi traju neprekidno sedam dana, a onda Mladić donosi odluku o pregrupisanju snaga i uvođenju novih, svježih jedinica. Istovremeno, komanda 505. bužimske brigade, na čelu s komandantom Izetom Nanićem, privodi kraju pripreme za kontranapad. Elitne jedinice 50.5 brigade ARBiH izvučene su sa linija i koncentrirane za udar u bok Mladićevih snaga. 12. septembra snage pobunjenih bosanskih Srba kreću u najjači napad u rejonu Sipa i Križa. Tenkovi vojske pobunjenih bosanskih Srba zaustavljeni su tek na samim rovovima 505. bužimske brigade. Istovremeno, elitne jedinice Petog korpusa napadaju Mladićeve snage s boka i probijaju linije jedinica vojske pobunjenih bosanskih Srba koje su, uz velike gubitke, primorane na povlačenje.
Glavni štab ARBH je izdao naređenje da se otpočne operacija «Sloboda 94» u okviru koje su planirane ofanzivne akcije na Nišićkoj visoravni, Majevici, Trebavi, Vozući, Ozrenu, Vlašiću.
Krajišnik: «Ukoliko za mjesec dana iz Srbije i Crne Gore ne stigne odgovor na ponudu o ujedinjenju, RS i RSK zatražiće međunarodno priznanje. Razdor imeđu SRJ i RS pogubno djeluje na srpski narod, i mi smo radi prevazilaženja nesuglasica uputili zahtjev za ujedninjenje skupštinama Srbije i Crne Gore. RSK je s nama stala rame uz rame, rizikujući da i sama bude izložena sankcijama»
06-7.09.1994.
Kontakt grupa predlaže Savjetu bezbjednosti ublažavanje sankcija SRJ pošto je njena vlada navodno prekinula političke i ekonomske veze s bosanskim Srbima zbog odbijanja predloženog teritorijalnog rješenja (samozvana RS u tom momentu činii 70 odsto teritorije BiH)
Zbog nedavanja garancija pobunjeničkih srpskih snaga oko Sarajeva, papa Ivan Pavao II odgodio planiranu posjetu Sarajevu.
10.09.1994.
Ubijen Risto Đogo, TV komentator televizije bosanskih Srba, "Srna". Njegov leš pronađen u Zvorničkom jezeru.
12.09.1994.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba je granatirala Bihać, ali su napadi prestali poslije upozorenja UNOROFOR-a i prijetnje da će biti bombardovani zračnim napadima.
13.09.1994.
U Ženevi završen sastanak Kontakt-grupe za BH pri čemu je usvojen prijedlog o slanju jednog dijela «humanitarnog tijela» na granice samozvane RS i SRJ.
Kongres SAD usvojio odluku kojom se nalaže predsjedniku Klintonu da do 15.oktobra u SB UN pokrene akciju za ukidanje embarga na uvoz oružja za bosansku stranu.
15.09.1994.
Vojislav koštunica: «Nikakvi kontrolori ne mogu biti efikasni na Drini u srcu Srbije, jer ćemo mi svaku kontrolu izigrati i ako bude potrebno popiti celu Drinu»…reče provjereni četnik.
16.09.1994.
U ime kontakt grupe francuski ambasador je podnio SB UN Nacrt rezolucije o ublažavanju sankcija za SRJ i o pooštravanju sankcija protiv samozvane RS.
Mehemde Alagić, komadant 7.korpusa: « Vitez će biti sravljen sa zemljom ukoliko jedinice HVO ne deblokiraju put Zenica-Travnik»
17.09.1994.
Grupa Bošnjaka izbjeglih sa područja koje je kontrolirao HVO, i koji su u Italiji uputila pismo Aliji Izetbegoviću sa porukom « da je nemoguće ostvariti suživot u Federaciji sa Hrvatima» što se pokazuje i trenutno zbog odbijanja saradnje HVO sa ARBH. «Latini su nam uvjek, kad nam je najteže udarali nož u leđa, pa i u ovom ratu» upozorava se u pismu.
18.09.1994.
Inteziviraju se borbe ARBH protiv vojske pobunjenih bosanskih Srba oko Sarajeva.
21.09.1994.
Potparol UNPROFOR-a Tim Spajser je izjavio da Srbi u Bosni povlače teško oružje oko Sarajeva. Srbima je zaprijećeno da će biti izloženi zračnim udarima NATO pošto je na području oko Sarajeva, u zoni u kojoj je zabranjeno prisustvo teškog oružja primjećeno nekoliko topova. Komadant «plavih šljemova» general Majkl Rouz, je izjavio da su se Srbi složili da do ponoći uklone svo oružje za koje je potvrđeno ili se sumnja da se nalazi u okolini Sarajeva.
Povodom ultimatuma UN, Radovan Karadžić izjavljuje: "Mi ćemo napasti međunarodne snage kada i gdje to odlučimo."
22.09.1994.
Avioni NATO su bombardovali jedan srpski tenk u zabranjenoj zoni oko Sarajeva. U saopštenju NATO se kaže da je to bio odgovor na prethodni napad srpskih snaga na jedno oklopno vozilo UNPROFOR-a i ranjavanje jednog francuskog vojnika.
Američki general John Shalikashvili: "Kada god smo ih napali, Srbi su shvatili poruku i povukli se."
23.09.1994.
Mladić je izjavio da srpska vojska neće više tolerisati napade NATO na civilne objekte i da će na njih uzvratiti po ciljevima u vazduhu i na zemlji u onom trenutku kada to komandi srpske vojske bude odgovaralo.
Bosanski pobunjeni Srbi postavili ultimatum UN: "Ako se ne izvinete za naredbu za zračne udare, u roku od 24 sata, osvetićemo se. UN je okupaciona sila, što se ne može tolerisati."
Šef ruske diplomatije Andrej Kozirjev podržao je najnoviji napad aviona NATO na vojsku pobunjenih bosanskih Srba.
Sabor RH zauzeo je odlučno stajalište da će otkazati mandat Mirovnih snaga u Republici Hrvatskoj, ako one ne omoguće povratak okupiranih hrvatskih područja.
24.09.1994.
SB UN donosi rezoluciju 942 kojom se pooštravaju sankcije protiv samozvane RS, ali i Rezoluciju 943 kojom se ublažavaju sankcije prema SRJ za narednih 100 dana, nakon čega će se situacija ponovo razmatrati.
Krajišnik:» Sankcije SB UN uvedene prema RS vrlo su težak udarac i direktno su usmjerene protiv mira u bivšoj BiH, jer svi naši i prijatelji i neprijatelji znaju da mape Kontakt-grupe ne možemo da potpišemo»
25.09.1994.
Ratko Mladić odgovara na pismo komadanta UNPROFOR-a u kojem ga obavještava da su razumljivi pokušaju da se opravdaju «čudne i nerazumne odluke o bezrazložnoj upotrebi avijacije NATO koji već treći put zločinački napada na RS i njeno stanovništvo. «Očekujem da razumijete i ozbiljno shvatite da ste izgubili mnogo od ugleda koji ste vi i snage UNPROFOR-a uživali u srpskom narodu, jer ste uprljali ruke krvlju srpske djece koju ste pobili avijacijom NATO koja je za račun Muslimana dejstvovala u više navrata» reče ratni zločinac.
29.09.1994.
U Vašingtonu je još jednom izraženo nezadovoljstvo ponašanjem komadanta mirovnih snaga UN, britanskog generala Majkla Rouza za kojeg se smatra da stoji na putu američkoj liniji jačeg vojnog kažnjavanja pobunjenih bosanskih Srba.
30.09.1994.
Karadžić je izjavio da je spreman da samozvana RS uđe u sastav unije BH, «ako je to unija evropskog tipa u koju ulaze suverene države sa vlastitom monetom, nezavisnom spoljnom politikom i ekonomskim odnosima sa inostranstvom» Uz to je rekao da bi samozvana RS pristala da «zadrži znatno ispod 64% teritorije BH» u zamjenu za priznavanje suvereniteta. (ratni zločinac Rašo dakle i dalje sanja o nezavisnoj četničkoj kvazidržavi planirananoj na minimalnih, njemu jedino poznatih «srpskih» 64%)
Rezolucija 947 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je obuhvatila i potvrdila dotadašnje rezolucije, naglasila je da su sve države na području bivše Jugoslavije suverene i teritorijalno cjelovite; mandat UNPROFOR-a produžen je do 31.03. 1995., uz uslov da glavni sekretar UN-a najkasnije do 20.01. 1995. mora podnijeti izvještaj o ostvarenom napretku, pod čime se podrazumijevao početak povratka prognanika.
05.10.1994.
Stupila je na snagu Rezolucija 943 SB UN, 24 sata nakon što je Butros Gali dostavio izvještaj SB u kome se konstatuje da «Vlada SRJ ispunjava obaveze koje je preuzela o zatvaranju granice između SRJ i dijelova Republike BiH pod kontrolom Srba»
07.10.1994.
Savjet NATO usaglasio je prijedloge za novu proceduru zračnih udara u BH. Ukoliko bi se s tim usaglasile UN nova procedura bi omogućila brzo, automatsko, nenajavljeno i masivnije reagovanje zračnih snaga NATO na sve napade na Sarajevo i ostale zaštićene zone.
Komadant UNPROFOR-a za BH Majk Rouz je, nakon ubistva 20 srpskih vojnika na Igmanu, zaprijetio da će upotrijebiti silu da bi protjerao jedinice ARBH iz demilitarizovane zone pod kontrolom UN, ukoliko ne prihvate da se sami povuku.
Jedinice UNPROFOR-a su izvele 550 vojnika ARBH iz demilitarizovane zone.
08.10.1994.
Na Marindvoru pucano na tramvaj, ubijen vozač, a ranjeno 12 putnika.
«Nakon masakra u ulici Vase Miskina i na Markalama, insceniran je srpski napad na tramvaj kod Tehničke škole u Sarajevu» navodi se u saopštenju informativne službe sarajevo-romanijskog korpusa vojske pobunjenih bosanskih Srba.
09.10.1994.
Karadžić: «Mirovne trupe UN su dužne da prinude muslimanske formacije na povlačenje iz demilitarizovane zone na Igmanu i vrate ih na položaje iz avgusta 1993.godine kada je VRS predala Igman i Bjelašnicu na čuvanje UNPROFOR-u, a ne Muslimanima. Ukoliko se Muslimanima potpuno, bez ostanka i bezuslovno ne povuku iz zone pod zaštitom UNPROFOR-a, srpska vojska će ponovo preuzeti kontrolu nad ovim područjima. Osim u ovoj sarajevskoj zoni, RS će možda UNPROFOR-u u cjelini otkazati gostoprimstvo i boravak na prostorima bivše BH»
10.10.1994.
Na Palama u razgovoru Ratka Mladića i Majkla Rouza postignut je dogovor o mješovitoj komisiji ARBH i vojske pobunjenih bosanskih Srba koja će izvršiti inspekciju na planini Igman i uvjeriti se da su se pripadnici jedinica ARBH povukli iz demilitarizovane zone.
12.10.1994.
Obnovljeni sukobi ARBH i HVO kod Bugojna.
19.10.1994.
Majkl Rouz je na sastanku sa Ejupom Ganićem zaprijetio da će povući svoje vojnike iz demilitarizovane zone oko Sarajeva, ukoliko se vojnici ARBH ne povuku iz ovog regiona u roku od 24 do 48 sati.
21.10.1994.
Četvrti specijalni politički odbor Opšte skupštine UN-a u New Yorku prihvatio je (111 glasova za, 20 uzdržanih) Rezoluciju o stanju na okupiranim područjima Hrvatske.
Spomenuta Rezolucija, koju je Opšta skupština UN-a prihvatila 10.12. 1994. (42 glasa za, 18 uzdržanih i niti jedan protiv), potvrdila je teritorijalnu cjelovitost i suverenost Republike Hrvatske.
I ostale rezolucije UN-a potvrđuju da su područja pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj, koja se u dokumentima UN-a uglavnom nazivaju "UNPA", okupirana, a integralni su dio Republike Hrvatske.
23.10.1994.
Srpski izvori javljaju da su krajiški korpus vojske pobunjenih Srba odbili, peti dan ofanzive «muslimanskih» snaga iz pravca Bugojna na Kuprešku visoravan, šest pješadijskih napada, a žestoke borbe su vođene i u poslijepodnevnim satima. Tvrdi se da je vojska pobunjenih Srba takođe uspješno odbila napade iz pravca Gračanice i Tešnja na rejon Doboja.
24.10.1994.
Jedinice Petog korpusa Armije BIH izvršile snažnu ofanzivu na položaje vojske pobunjenih Srba južno od Bihaća (operacija Grmeč 84). Probijene su linije odbrane jedinica Drugog krajiškog korpusa vojske pobunjenih Srba, i za nekoliko dana Armija BIH ovladala je nad nekoliko stotina kvadratnih kilometara teritorije.
Prema saopštenju UNPROFOR-a, posljednjih 120 vojnika ARBH počelo je sa povlačenjem sa Igmana, dok srpska strana tvrdi da se u demilitarizovanoj zoni oko Sarajeva nalazi 5.000 pripadnika ARBH, kako kažu, od ukupno 12.500 koliko ih je preko i ispod aerodromske piste (kroz tunel) prošlo za posljednjih nekoliko mjeseci.
25.10.1994.
Peti korpus Armije RBiH oslobodio Grabež, strateški izuzetno značajnu tačku istočno od Bihaća.
Nastavljeno napredovanje Armije BiH prema Bosanskoj Krupi.
Peti korpus Armije RBiH probio linije odbrane vojske pobunjenih Srba južno od Bihaća i oslobodio Kulen Vakuf.
25.10.1994.
Svih osam stranaka koje imaju poslanike u Parlamentu RBH zatražilo je smjenjivanje komadanta UNPROFOR-a britanskog generala Majkla Rouza, optužujući ga za pristrasnost prema srbima.
27.10.1994.
Uspjehe 5.korpusa u svojim izvještajima potvrđuje i UNPROFOR, koji izvještava da «bosanska vojska nadire iz bihaćkog džepa. Vjerujemo da su osvojili između 100 i 150 km2»
28.10.1994.
Karadžić je izdao naredbu o preduzimanju najoštrije kontraofanzive na bihaćkom ratištu, čiji je cilj «oslobađanje srpske opštine Bihać i dijelova susjednih opština, bez obzira na zaštićene zone, koje su, protivno međunarodnim odredbama postale uporišta za iniciranje ofanzive protiv Srba»
29.10.1994.
Predstavnici UN i NATO potpisali su sporazum o korištenju zračnih snaga NATO u BH. Prema sporazumu biće davana samo opšta upozorenja za zračne napade, ali ne i taktička. Napadi će biti ograničeni na tri do četiri cilja u koordinaciji sa UNPROFOR-om. Na snazi je ostala procedura tkzv.dvostrukog ključa, što znači da će odluku o napadima i dalje zajednički donositi vojne vlasti UN i NATO.
30.10.1994.
Prema srpskim izvorima snage 5.korpusa ARBH su opkolile Bosansku Krupu. Od početka ofanzive jedinice ARBH su osvojile oko 200 km2 na zapadu BH, ali i dalje napadaju srpske položaje i na drugim linijama fronta.
Miteran ponovo izrazio svoje protivljenje skidanju embarga na uvoz oružja bosanskoj strani, upozorivši da bi takva odluka izazvala «mnogo ozbiljniji rat», te ako do toga dođe Francuska će povući svoje «plave šljemove»
Predsjednik HDZ-a ratni zločinac Dario Kordić: «Zubakova poltika popuštanja Izetbegoviću i Silajdžiću dovela je do beznađa u redovima HVO, jer predložena kantonalna podjela Hrvatima nije prihvatljiva, a na vojnom planu muslimanskim formacijama se ne može vjerovati»
02.09.1994.
Karadžić na zasjedanju skupštine samozvane RS:
«RS jeste država kao i sve druge države u Evropi. Mi smo suvereni i potvrdu toga ne tražimo ni od koga. Ukoliko ne dođe do ujedinjenja srpskih država, RS će tražiti od međunarodne zajednice priznanje faktičkog stanja. Priznanje države koja realno već postoji. Niko u svijetu nije očekivao da će Jugoslavija protiv nas zavesti ekonomske sankcije, ako mora javne i političke. Mislim da sada imamo puno pravo da protiv Muslimana zavedemo takve sankcije da im ptica ne poleti, sve dok svijet ne prisili Jugoslaviju da podigne ekonomske sankcije protiv RS» reče ludi Raši i osta živ.
04.09.1994.
Počela velika ofanziva vojske pobunjenih bosanskih Srba na Bužim pod tajnim nazivom »Breza 94«. Operacijom »Breza 94« komandovao je Ratko Mladić komandant vojske pobunjenih Srba. Cilj operacije bio je presjecanje bihaćkog okruga, ulazak jedinica vojske pobunjenih bosanskih Srba u Bužim i Cazin i spajanje sa srpskim snagama u Željavi. Izvršena je velika koncentracija ljudstva, koju su sačinjavale elitne jedinice Prvog i Drugog krajiškog korpusa vojske pobunjenih bosanskih Srba, ojačane brigadom »Panteri«. Napad je počeo u zoru 4. septembra na linije 505. i 511. brigade Petog korpusa ARBiH. Napadu je prethodila snažna artiljerijska priprema. Na glavnom pravcu napada Ćulumak-Radoč-Bužim Mladić je angažovao 6. sansku, 5. kozarsku, 1. novogradsku i 43 motoriziranu brigadu vojske pobunjenih bosanskih Srba. Posebna brigada, 89. artiljerijsko-raketna, imala je zadatak da čitavo područje drži u blokadi neprekidnim djelovanjem haubica, višecjevnih raketnih bacača, i raketnih lansera. Na udaru su se našli i civilni ciljevi u Bužimu i Cazinu. Vojska pobunjenih bosanskih Srba je danonoćno vršila tenkovsko-pješadijske napade posebno na linije odbrane 505. bužimske viteške brigade. Artiljerijsko-pješadijski i tenkovski napadi traju neprekidno sedam dana, a onda Mladić donosi odluku o pregrupisanju snaga i uvođenju novih, svježih jedinica. Istovremeno, komanda 505. bužimske brigade, na čelu s komandantom Izetom Nanićem, privodi kraju pripreme za kontranapad. Elitne jedinice 50.5 brigade ARBiH izvučene su sa linija i koncentrirane za udar u bok Mladićevih snaga. 12. septembra snage pobunjenih bosanskih Srba kreću u najjači napad u rejonu Sipa i Križa. Tenkovi vojske pobunjenih bosanskih Srba zaustavljeni su tek na samim rovovima 505. bužimske brigade. Istovremeno, elitne jedinice Petog korpusa napadaju Mladićeve snage s boka i probijaju linije jedinica vojske pobunjenih bosanskih Srba koje su, uz velike gubitke, primorane na povlačenje.
Glavni štab ARBH je izdao naređenje da se otpočne operacija «Sloboda 94» u okviru koje su planirane ofanzivne akcije na Nišićkoj visoravni, Majevici, Trebavi, Vozući, Ozrenu, Vlašiću.
Krajišnik: «Ukoliko za mjesec dana iz Srbije i Crne Gore ne stigne odgovor na ponudu o ujedinjenju, RS i RSK zatražiće međunarodno priznanje. Razdor imeđu SRJ i RS pogubno djeluje na srpski narod, i mi smo radi prevazilaženja nesuglasica uputili zahtjev za ujedninjenje skupštinama Srbije i Crne Gore. RSK je s nama stala rame uz rame, rizikujući da i sama bude izložena sankcijama»
06-7.09.1994.
Kontakt grupa predlaže Savjetu bezbjednosti ublažavanje sankcija SRJ pošto je njena vlada navodno prekinula političke i ekonomske veze s bosanskim Srbima zbog odbijanja predloženog teritorijalnog rješenja (samozvana RS u tom momentu činii 70 odsto teritorije BiH)
Zbog nedavanja garancija pobunjeničkih srpskih snaga oko Sarajeva, papa Ivan Pavao II odgodio planiranu posjetu Sarajevu.
10.09.1994.
Ubijen Risto Đogo, TV komentator televizije bosanskih Srba, "Srna". Njegov leš pronađen u Zvorničkom jezeru.
12.09.1994.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba je granatirala Bihać, ali su napadi prestali poslije upozorenja UNOROFOR-a i prijetnje da će biti bombardovani zračnim napadima.
13.09.1994.
U Ženevi završen sastanak Kontakt-grupe za BH pri čemu je usvojen prijedlog o slanju jednog dijela «humanitarnog tijela» na granice samozvane RS i SRJ.
Kongres SAD usvojio odluku kojom se nalaže predsjedniku Klintonu da do 15.oktobra u SB UN pokrene akciju za ukidanje embarga na uvoz oružja za bosansku stranu.
15.09.1994.
Vojislav koštunica: «Nikakvi kontrolori ne mogu biti efikasni na Drini u srcu Srbije, jer ćemo mi svaku kontrolu izigrati i ako bude potrebno popiti celu Drinu»…reče provjereni četnik.
16.09.1994.
U ime kontakt grupe francuski ambasador je podnio SB UN Nacrt rezolucije o ublažavanju sankcija za SRJ i o pooštravanju sankcija protiv samozvane RS.
Mehemde Alagić, komadant 7.korpusa: « Vitez će biti sravljen sa zemljom ukoliko jedinice HVO ne deblokiraju put Zenica-Travnik»
17.09.1994.
Grupa Bošnjaka izbjeglih sa područja koje je kontrolirao HVO, i koji su u Italiji uputila pismo Aliji Izetbegoviću sa porukom « da je nemoguće ostvariti suživot u Federaciji sa Hrvatima» što se pokazuje i trenutno zbog odbijanja saradnje HVO sa ARBH. «Latini su nam uvjek, kad nam je najteže udarali nož u leđa, pa i u ovom ratu» upozorava se u pismu.
18.09.1994.
Inteziviraju se borbe ARBH protiv vojske pobunjenih bosanskih Srba oko Sarajeva.
21.09.1994.
Potparol UNPROFOR-a Tim Spajser je izjavio da Srbi u Bosni povlače teško oružje oko Sarajeva. Srbima je zaprijećeno da će biti izloženi zračnim udarima NATO pošto je na području oko Sarajeva, u zoni u kojoj je zabranjeno prisustvo teškog oružja primjećeno nekoliko topova. Komadant «plavih šljemova» general Majkl Rouz, je izjavio da su se Srbi složili da do ponoći uklone svo oružje za koje je potvrđeno ili se sumnja da se nalazi u okolini Sarajeva.
Povodom ultimatuma UN, Radovan Karadžić izjavljuje: "Mi ćemo napasti međunarodne snage kada i gdje to odlučimo."
22.09.1994.
Avioni NATO su bombardovali jedan srpski tenk u zabranjenoj zoni oko Sarajeva. U saopštenju NATO se kaže da je to bio odgovor na prethodni napad srpskih snaga na jedno oklopno vozilo UNPROFOR-a i ranjavanje jednog francuskog vojnika.
Američki general John Shalikashvili: "Kada god smo ih napali, Srbi su shvatili poruku i povukli se."
23.09.1994.
Mladić je izjavio da srpska vojska neće više tolerisati napade NATO na civilne objekte i da će na njih uzvratiti po ciljevima u vazduhu i na zemlji u onom trenutku kada to komandi srpske vojske bude odgovaralo.
Bosanski pobunjeni Srbi postavili ultimatum UN: "Ako se ne izvinete za naredbu za zračne udare, u roku od 24 sata, osvetićemo se. UN je okupaciona sila, što se ne može tolerisati."
Šef ruske diplomatije Andrej Kozirjev podržao je najnoviji napad aviona NATO na vojsku pobunjenih bosanskih Srba.
Sabor RH zauzeo je odlučno stajalište da će otkazati mandat Mirovnih snaga u Republici Hrvatskoj, ako one ne omoguće povratak okupiranih hrvatskih područja.
24.09.1994.
SB UN donosi rezoluciju 942 kojom se pooštravaju sankcije protiv samozvane RS, ali i Rezoluciju 943 kojom se ublažavaju sankcije prema SRJ za narednih 100 dana, nakon čega će se situacija ponovo razmatrati.
Krajišnik:» Sankcije SB UN uvedene prema RS vrlo su težak udarac i direktno su usmjerene protiv mira u bivšoj BiH, jer svi naši i prijatelji i neprijatelji znaju da mape Kontakt-grupe ne možemo da potpišemo»
25.09.1994.
Ratko Mladić odgovara na pismo komadanta UNPROFOR-a u kojem ga obavještava da su razumljivi pokušaju da se opravdaju «čudne i nerazumne odluke o bezrazložnoj upotrebi avijacije NATO koji već treći put zločinački napada na RS i njeno stanovništvo. «Očekujem da razumijete i ozbiljno shvatite da ste izgubili mnogo od ugleda koji ste vi i snage UNPROFOR-a uživali u srpskom narodu, jer ste uprljali ruke krvlju srpske djece koju ste pobili avijacijom NATO koja je za račun Muslimana dejstvovala u više navrata» reče ratni zločinac.
29.09.1994.
U Vašingtonu je još jednom izraženo nezadovoljstvo ponašanjem komadanta mirovnih snaga UN, britanskog generala Majkla Rouza za kojeg se smatra da stoji na putu američkoj liniji jačeg vojnog kažnjavanja pobunjenih bosanskih Srba.
30.09.1994.
Karadžić je izjavio da je spreman da samozvana RS uđe u sastav unije BH, «ako je to unija evropskog tipa u koju ulaze suverene države sa vlastitom monetom, nezavisnom spoljnom politikom i ekonomskim odnosima sa inostranstvom» Uz to je rekao da bi samozvana RS pristala da «zadrži znatno ispod 64% teritorije BH» u zamjenu za priznavanje suvereniteta. (ratni zločinac Rašo dakle i dalje sanja o nezavisnoj četničkoj kvazidržavi planirananoj na minimalnih, njemu jedino poznatih «srpskih» 64%)
Rezolucija 947 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je obuhvatila i potvrdila dotadašnje rezolucije, naglasila je da su sve države na području bivše Jugoslavije suverene i teritorijalno cjelovite; mandat UNPROFOR-a produžen je do 31.03. 1995., uz uslov da glavni sekretar UN-a najkasnije do 20.01. 1995. mora podnijeti izvještaj o ostvarenom napretku, pod čime se podrazumijevao početak povratka prognanika.
05.10.1994.
Stupila je na snagu Rezolucija 943 SB UN, 24 sata nakon što je Butros Gali dostavio izvještaj SB u kome se konstatuje da «Vlada SRJ ispunjava obaveze koje je preuzela o zatvaranju granice između SRJ i dijelova Republike BiH pod kontrolom Srba»
07.10.1994.
Savjet NATO usaglasio je prijedloge za novu proceduru zračnih udara u BH. Ukoliko bi se s tim usaglasile UN nova procedura bi omogućila brzo, automatsko, nenajavljeno i masivnije reagovanje zračnih snaga NATO na sve napade na Sarajevo i ostale zaštićene zone.
Komadant UNPROFOR-a za BH Majk Rouz je, nakon ubistva 20 srpskih vojnika na Igmanu, zaprijetio da će upotrijebiti silu da bi protjerao jedinice ARBH iz demilitarizovane zone pod kontrolom UN, ukoliko ne prihvate da se sami povuku.
Jedinice UNPROFOR-a su izvele 550 vojnika ARBH iz demilitarizovane zone.
08.10.1994.
Na Marindvoru pucano na tramvaj, ubijen vozač, a ranjeno 12 putnika.
«Nakon masakra u ulici Vase Miskina i na Markalama, insceniran je srpski napad na tramvaj kod Tehničke škole u Sarajevu» navodi se u saopštenju informativne službe sarajevo-romanijskog korpusa vojske pobunjenih bosanskih Srba.
09.10.1994.
Karadžić: «Mirovne trupe UN su dužne da prinude muslimanske formacije na povlačenje iz demilitarizovane zone na Igmanu i vrate ih na položaje iz avgusta 1993.godine kada je VRS predala Igman i Bjelašnicu na čuvanje UNPROFOR-u, a ne Muslimanima. Ukoliko se Muslimanima potpuno, bez ostanka i bezuslovno ne povuku iz zone pod zaštitom UNPROFOR-a, srpska vojska će ponovo preuzeti kontrolu nad ovim područjima. Osim u ovoj sarajevskoj zoni, RS će možda UNPROFOR-u u cjelini otkazati gostoprimstvo i boravak na prostorima bivše BH»
10.10.1994.
Na Palama u razgovoru Ratka Mladića i Majkla Rouza postignut je dogovor o mješovitoj komisiji ARBH i vojske pobunjenih bosanskih Srba koja će izvršiti inspekciju na planini Igman i uvjeriti se da su se pripadnici jedinica ARBH povukli iz demilitarizovane zone.
12.10.1994.
Obnovljeni sukobi ARBH i HVO kod Bugojna.
19.10.1994.
Majkl Rouz je na sastanku sa Ejupom Ganićem zaprijetio da će povući svoje vojnike iz demilitarizovane zone oko Sarajeva, ukoliko se vojnici ARBH ne povuku iz ovog regiona u roku od 24 do 48 sati.
21.10.1994.
Četvrti specijalni politički odbor Opšte skupštine UN-a u New Yorku prihvatio je (111 glasova za, 20 uzdržanih) Rezoluciju o stanju na okupiranim područjima Hrvatske.
Spomenuta Rezolucija, koju je Opšta skupština UN-a prihvatila 10.12. 1994. (42 glasa za, 18 uzdržanih i niti jedan protiv), potvrdila je teritorijalnu cjelovitost i suverenost Republike Hrvatske.
I ostale rezolucije UN-a potvrđuju da su područja pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj, koja se u dokumentima UN-a uglavnom nazivaju "UNPA", okupirana, a integralni su dio Republike Hrvatske.
23.10.1994.
Srpski izvori javljaju da su krajiški korpus vojske pobunjenih Srba odbili, peti dan ofanzive «muslimanskih» snaga iz pravca Bugojna na Kuprešku visoravan, šest pješadijskih napada, a žestoke borbe su vođene i u poslijepodnevnim satima. Tvrdi se da je vojska pobunjenih Srba takođe uspješno odbila napade iz pravca Gračanice i Tešnja na rejon Doboja.
24.10.1994.
Jedinice Petog korpusa Armije BIH izvršile snažnu ofanzivu na položaje vojske pobunjenih Srba južno od Bihaća (operacija Grmeč 84). Probijene su linije odbrane jedinica Drugog krajiškog korpusa vojske pobunjenih Srba, i za nekoliko dana Armija BIH ovladala je nad nekoliko stotina kvadratnih kilometara teritorije.
Prema saopštenju UNPROFOR-a, posljednjih 120 vojnika ARBH počelo je sa povlačenjem sa Igmana, dok srpska strana tvrdi da se u demilitarizovanoj zoni oko Sarajeva nalazi 5.000 pripadnika ARBH, kako kažu, od ukupno 12.500 koliko ih je preko i ispod aerodromske piste (kroz tunel) prošlo za posljednjih nekoliko mjeseci.
25.10.1994.
Peti korpus Armije RBiH oslobodio Grabež, strateški izuzetno značajnu tačku istočno od Bihaća.
Nastavljeno napredovanje Armije BiH prema Bosanskoj Krupi.
Peti korpus Armije RBiH probio linije odbrane vojske pobunjenih Srba južno od Bihaća i oslobodio Kulen Vakuf.
25.10.1994.
Svih osam stranaka koje imaju poslanike u Parlamentu RBH zatražilo je smjenjivanje komadanta UNPROFOR-a britanskog generala Majkla Rouza, optužujući ga za pristrasnost prema srbima.
27.10.1994.
Uspjehe 5.korpusa u svojim izvještajima potvrđuje i UNPROFOR, koji izvještava da «bosanska vojska nadire iz bihaćkog džepa. Vjerujemo da su osvojili između 100 i 150 km2»
28.10.1994.
Karadžić je izdao naredbu o preduzimanju najoštrije kontraofanzive na bihaćkom ratištu, čiji je cilj «oslobađanje srpske opštine Bihać i dijelova susjednih opština, bez obzira na zaštićene zone, koje su, protivno međunarodnim odredbama postale uporišta za iniciranje ofanzive protiv Srba»
29.10.1994.
Predstavnici UN i NATO potpisali su sporazum o korištenju zračnih snaga NATO u BH. Prema sporazumu biće davana samo opšta upozorenja za zračne napade, ali ne i taktička. Napadi će biti ograničeni na tri do četiri cilja u koordinaciji sa UNPROFOR-om. Na snazi je ostala procedura tkzv.dvostrukog ključa, što znači da će odluku o napadima i dalje zajednički donositi vojne vlasti UN i NATO.
30.10.1994.
Prema srpskim izvorima snage 5.korpusa ARBH su opkolile Bosansku Krupu. Od početka ofanzive jedinice ARBH su osvojile oko 200 km2 na zapadu BH, ali i dalje napadaju srpske položaje i na drugim linijama fronta.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#23 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
01.11.1994.
Počeo združeni protivnapad jedinica vojske pobunjenih Srba na Bihaćku enklavu. Jedinice bosanskih Srba napredovale su sa juga i jugoistoka, jedinice hrvatskih srba (tzv. Vojska Republike Srpske Krajine) napadale su sa sjevera i sjeverozapada. Jedinicama tzv. VRSK pridružile su se i paravojne formacije lojalne Fikretu Abdiću. Napadi su podržani djelovanjem avijacije, naslijeđene od bivše JNA. Avijacija je korištena iz zrakoplovne baze u Udinama, na teritoriji koju su kontrolisali hrvatski Srbi. Prema zvaničnim izvještajima UNPROFOR-a srpska avijacija u napadima je koristila kasetne i napalm bombe (obje vrste zabranjene su međunarodnim konvencijama). Jedinice pobunjenih bosanskih Srba ubrzo su dostigle stare linije i napredovale dalje prema južnim predgrađima Bihaća.
Povodom pokrenute akcije Karadžić je izjavio da su srpske snage «krenule u završnicu rata u bivšoj BH i da je očigledno da Muslimani žele rat, te da će srpska vojska morati da ih dotuče vojnički»
02.11.1994.
Predstavnik State Departmenta Majkl Mekari je izjavio da legalna bosanska Vlada ima razloga za pokretanje ofanzive s obzirom na srpsko odbijanje plana Kontakt-grupe. «Vlada u Sarajevu ima legitimne razloge da ostvari neke svoje ciljeve na vojnom polju. On je ocjenio vojne akcije bosanske strane «kao korak u službi mira»
I austrijska štampa pozdravlja ofanzivu ARBH u Bosni: «Bosnu očekuje treća uzastopna ratna zima – ovog puta uz prećutno odobravanje međunarodne zajednice» piše bečki «Standard»
03.11.1994.
HVO u zajedničkoj akciji sa ARBH su oslobodili Kupres (akcija Cincar). Oslobađanje Kupresa imalo je izniman strateški i psihološki značaj, a bilo je preduslov za napredovanje prema Glamoču i Bosanskom Grahovu.
I srpski izvori su potvrdili da su se jedinice vojske pobunjenih Srba povukle iz Kupresa nakon napada združenih, kako kažu, muslimansko-hrvatskih snaga, uključujući i regularne jedinice HV – 4.gardijsku brigadu iz Splita i 114.brigadu iz Omiša.
Predstavnici UNHCR-a su saopštili da je Kupres napustilo 2.500 Srba.
Karadžić: «Mi ćemo vjerovatno okrenuti list i ići na potpuni poraz Muslimana, jer imamo za to mogućnosti, a međunarodna zajednica onda to mora da prihvati, jer ovaj rat mora da se završi bilo politički, bilo vojnički. Pošto Muslimani hoće vojnički, onda će im vjerovatno biti vojnički»
04.11.1994.
Vrhovna komanda oružanih snaga samozvane RS je proglasila opštu mobilizaciju vojnosposobnog stanovništva i uputila prijedlog Skupštini da na vanrednoj sjednici proglasi ratno stanje na cijeloj teritoriji koju kontroliše vojska pobunjenih Srba. Odlukom Vrhovne komande obustavljen je rad visokoškolskih ustanova, a studentima u samozvanoj RS i onima na školovanju u SRJ naloženo da se odmah jave u svoje jedinice.
05.11.1994.
Usvojena nova rezolucija o BiH, u kojoj Generalna skupština UN traži od Savjeta bezbjednosti da ukine embargo na oružje za Bosnu, ukoliko u narednih šest mjeseci bosanski Srbi ne potpišu mirovni sporazum. Za ovu rezoluciju glasalo 97 zemalja, dok je 61 članica Generalne skupštine bila uzdržana. Nijedna zemlja nije glasala protiv.
06.11.1994.
Vojska pobunjenih Srba je u kontraofanzivi povratila dio teritorije na području Trnova i planine Treskavice, koje je ARBH uspjela zauzeti prije nedjelju dana.
Glavni štab vojske pobunjenih Srba izdaje proglas (kao klasičan primjer ispiranja mozgova klasičnom srpskom propagandom punom laži i obmana, koje se mogu oboriti samo jednom prostom činjenicom da je Srbima koji su činili tek 33% ukupnog stanovništva BH po popisu 1991.g Kontakt grupa POKLANJALA 51% teritorije BH!! Potrebno je navesti puni tekst da se vidi dokle je srpsko ludilo išlo) :
» Borba našeg naroda za opstanak i slobodu na prostoru bivše BiH ušla je u novu i odlučujuću fazu. Poslije više od dvije i po godine teškog rata koji smo vodili i ostvarili veoma visoke rezultate na bojnom polju, svjetski moćnici u okviru tkzv. Kontakt-grupe skrojili su mirovni plan koji je naš narod ocjenio nepravednim i kao takvog odbacio. Tim povodom došlo je, nažalost, do narušavanja politčkih, ekonomskih i ukupnih odnosa sa našom maticom Srbijom, odnosno SRJ. U takvoj situaciji naši duševni neprijatelji muslimanski fundamentalisti i ekspnzionisti i hrvatske ustaše, koji žele da nas istrijebe sa naših vjekovnih prostora, digli su glavu i uz pomoć i blagoslov svjetskih silnika počeli snažnu ofanzivu protiv naše vojske i našeg naroda. Srspki narode i srspki vojnici ! Bez obzira na sve teškoće i patnje sa kojima smo suočeni u sadašnjem trenutku naše istorije, moramo znati da je naša sudbina u našim rukama. Ako se dobro organizujemo i mobilišemo sve snage i sredstva, znajte da je pobjeda sigurno naša. Srpski narode i srpske starješine ! Shvatimo istorijski značaj vremena koje preživljavamo, a čiji smo sudionici i savremenici, za naš narod, našu sadašnjosti i budućnost. Budimo dostojni potomci naših slavnih predaka. Od naše borbe i njenog konačnog ishoda zavisi naša sudbina i opstanak na našem vjekovnom ognjištu. Ne borimo se da osvojimo tuđe već da sačuvamo svoje, da sačuvamo pravo na život i pravo da budemo gospodari svoje sudbine, Dostojno i dosljedno izvršimo sve zadatke koje postavljaju vojne komande i organi vlasti.
(Kažu ludaci «ne borimo se da osvojimo tuđe već da sačuvamo svoje» a okupirali 70% teritorije BH a imaju samo 33% stanovništva.)
08.11.1994.
Informativna služba drugog krajiškog korpusa vojske pobunjenih Srba je saopštila da se «muslimanske» jedinice na bihaćko-krupskom ratištu nalaze u jakom okruženju i da im prijeti totalno uništenje, te da su razbile jedinice muslimanske vojske na pravcu Spasovo-Đukovi-Dubovsko-Ripački klanac i tako zaposjeli Grabež.
09.11.1994.
U SB UN odbačen je američki prijdedlog rezolucije o ukidanju embarga na isporuke oružja Vladi BH.
10.11.1994.
Komanda 2.krajiškog korpusa vojske pobunjenih Srba: «Početni neuspjeh, poslije napada od 24.oktobra je prevaziđen. Srpske jedinice su konsolidovane, dovedena su pojačanja i vraćeno je oko 70% izgubljene teritorije». Prema srpskim vojnim izvorima jedinice vojske pobunjenih Srba su nadomak grada i prigradskih naselja Ripča i Pritoke.
Potparol UN za mirovne operacije Fred Ekard je potvrdio novinske izvještaje da su Srbi uništili fabriku municije u Bihaću bombardovanjem aviona koji je poletio sa aerodroma u Udbini u susjednoj Hrvatskoj.
11.11.1994.
Provjereni prijatelj Bosne i bošnjačkog naroda Bil Klinton je izdao naredbu u skladu sa odlukom Senata, po kojoj SAD od 12.novembra u ponoć neće više učestvovati u sprovođenju embarga na isporuke oružja. Data je naredba mornarici SAD da više ne presreću brodove koji nose oružje za Vladu BiH.
Francuski ( a koji bi drugi) ministar inostranih poslova Alan Žipe izrazio je «duboku zabrinutost» američkom državnom sekretaru Vorenu Kristoferu i rekao da Francuska «veoma žali» zbog takve jednostrane odluke.
I drugi pročetnički šupak se javlja, Daglas Herd, britanski ministar inostranih poslova: «Najavljena odluka SAD da će prestati da učestvuje u kontroli sprovođenja embarga na oružje bosanskim Muslimanima, što je praktično, uvod u jednostrano ukidanje te zabrane, zabrinjavajući je korak koji je, prije svega, usmjeren protiv UN i NATO»
13.11.1994.
Na zahtjev Vlade u Sarajevu održana je hitna sjednica SB UN na kojoj je razmatrana situacija oko Bihaća. Usvojeno je predsjedničko saopštenje u kojem je izražena «uznemirenost zbog povećanja vojnih aktivnosti oko Bihaća koje su dovele do novog talasa izbjeglica»
16.11.1994.
Na sastanku SB UN SAD su pokrenule inicijativu da se u zaštićenoj zoni Bihaća primjeni recept iz Sarajeva i Goražda, tj. da se uspostavi zona isključenja za teško naoružanje.
Krajišnik je izjavio da su uspjesi srpske vojske kod Bihaća dokazali da je to «najelitnija armija na ovim prostorima i da naoružana rulja pod komandom Atifa Duadkovića» ne može da parira toj sili»
(Samo kad bi ovaj kreten, ratni zločinac, mogao da pojasni kako ta «elitna armija» napada isključivo izolovane enklave, koje su terorisali i mrcvarili četnici tokom čitavog rata, odnosno kako ta «elitna armija» nije sposobna ni metra fronta pomjerit u zoni na primjer tuzlanskog korpusa.)
Poruka Radovana Karadžića Hrvatskoj: "Bombardovaću Zagreb, ako nastavite da podržavate Muslimane oko Bihaća."
17.11.1994.
Sa četiri raketna projektila pogođena zgrada Predsjedništva RBH u Sarajevu.
16.11.1994.
UNPROFOR upozorio srpske pobunjeničke snage da će zatražiti intervenciju NATO-a ukoliko se ne obustave napadi na Bihać.
Šupak Miteran i njegov gaj prijatelj Džon Mejdžor su se prilikom susreta složili da zajednički upozore SAD da će povući svoje snage iz BH ukoliko bi SAD preduzele dodatne korake u narušavanju embarga na oružje.
19.11.1994.
Srpske pobunejničke snage počele do tada najžešće napade na Bihać. Posebno su snažni napadi na položaje Armije RBiH južno od grada. Cijela kružna linija odbrane ARBiH u dužini od oko 180 km nalazi se pod udarima združenih srpskih snaga i paravojske izdajnika-četnika Fikreta Abdića.
SB UN usvojio Rezoluciju 958 kojom se odobrava upotreba zračnih snaga NATO na teritoriji Krajine.
20.11.1994.
Poslije ovlaštenja SB UN da NATO može bombardovati vojne ciljeve pobunjenih Srba ,
UNPROFOR je za 18.000 svojih pripadnika u BH podigao stanje borbene gotovosti na puni «crveni» nivo. Isto je učinjeno i za 13.000 unproforaca u Krajini u Hrvatskoj.
21.11.1994.
NATO avijacija bombardovala je aerodrom Udbine. U zraku bilo 30 aviona. Na NATO avione ispaljena raketa SAM 7. Cilj operacije: sprječavanje budućih napada srpske pobunjeničke vojske na Bihać. To je bila najveća akcija u NATO istoriji.
NATO je želio potpuno neutralizirati i aerodrom i njegovu infrastrukturu, ali se UNPROFOR usprotivio takvoj akciji insistirajući da se treba gađati samo pista a ne avioni koji sa nje polijeću. Specijalni predstavnik generalnog sekretara UN-a Jasuši Akaši smatrao je da će samo bombardovanje piste predstavljati srazmjeran odgovor na srpske napade avionima na sigurnu zonu Bihaća.
William Perry: "Ako ponovo izvedu bombaški napad, vratićemo se i uništiti njihove avione!"
Michael Rose: "Mi smo ovdje da pomognemo dopremu humanitarne pomoći i održimo opstanak zaštićenih zona, a osim toga mi smo ovdje da podržimo legalnu vlast ove zemlje. Zbog toga, na žalost, s vremena na vrijeme treba koristiti silu u samoodbrani, a potom podržati zone isključenja teškog oružja."
Američki Kongres, Newt Gingrich: "Ako Srbima želimo slomiti volju, tada bi trebalo da NATO povede akciju slamanja volje Srbima. Povremeni taktički udari su izuzetno nedjelotvorni u zastrašivanju neprijatelja, što je lekcija iz Vijetnama."
Srpski vojni izvori javljaju da su “na bihaćko-krupskom ratištu oslobodili sve srpske teritorije koje je neprijatelj okupirao u ofanzivi izvedenoj na ovim prostorima od 24.do 31.okotbra 1994.g.”
23.11.1994.
Srpske pobunjeničke snage nastavljaju s napadima na Bihać i osvajaju značajnu kotu Debeljača. - Veći broj država članica međunarodne mirovne misije u BiH traže da UNPROFOR ovlasti NATO za kaznene i šire zračne udare po cijeloj teritoriji BIH, ali UNPROFOR je izrazio nespremnost za takvu akciju.
Na zahtjev UNPROFOR-a i uz odobravanje UN, avijacija NATO je izvršila dva nova napada na vojne položaje pobunjenih Srba u regionu Bihaća.
Karadžić:»Međunarodna zajednica želi da spasi Muslimane od poraza, a to nije legitimno i nije dopušteno. Bihać će postati zaštićena zona tek kada Srbi razoružaju 5.korpus i moguće normalna život muslimanskom civilnom stanovništvu» reče Rašo, ratni zločinac.
27.11.1994.
«Srbi su odložili rok za predaju muslimanskim snagama 5.korpusa koje su još u Bihaću i ostavili su im mogućnost da se predaju snagama Fikreta Abdića. Pružili smo im novu šansu, da se ne moraju predati nama. Mogu se predati snagama gospodina Abdića. To je naša ponuda» izjavio je Nikola Koljević na Palama.
29.11.1994.
Hrvatska vojska (Prvi hrvatski gardijski zdrug, 4. i 5. gardijska brigada) u sadejstvu sa HVO počela ofanzivu «Zima 94» iz Livanjskog polja prema Glamoču, Grahovu i Dinari. Cilj akcije bio je oslabiti srpsku ofanzivu na Bihać i osigurati povoljan strateški prostor za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH; oslobođeno je područje širine 10 km, a dubine 20 km - ukupno 200 km2. Međutim, neprijatelj je s istaknutih uzvišenja na planinama Dinari i Staretini i dalje paljbom mogao nadzirati aktivnosti u Livanjskom polju i bočnim udarima ugroziti oslobođeno.
30.11.1994.
U pokušaju da postigne prekid vatre u BH Butros Gali je doputovao u Sarajevo. Nije se sastao sa Karadžićem jer nije htio da ide u okupirani dio Sarajeva, a Karadžić nije htio da dođe na sarajevski aerodrom.
Degenerik Gali provalio: za CNN: «Danas na svijetu ima pet puta gorih mjesta za život od Sarajeva».
01.12.1994.
Srpski izvori javljaju da je više od 500 rakentih projektila iz VBR-ova ispaljeno na srpska naselja u području Glamoča gdje bjesni ofanziva HVO i dijelova HV.
03.12.1994.
Dolazi do stabilizacije linija fronta u Bihaćkoj regiji. Srpske pobunejničke snage nastavljaju s granatiranjem zaštićene zone. - U izvještaju generalnog sekretara UN-a od 01. decembra 1994 godine ističe se da većina ofanzivnih akcija Petog korpusa Armije RBIH nije pokrenuta iz sigurne zone Bihaća, međutim, činjenica da je ofanziva vođena iz štaba korpusa u Bihaću, prema procjeni UNPROFOR-a doprinijela je da snage bosanskih Srba napadnu grad. Generalni sekretar UN-a je zatim istakao da su vojni efektivi locirani u svim sigurnim zonama pod zaštitom UN-a, izuzev Srebrenice i Žepe gdje je koncept sigurnih zona »efikasnije primjenjen.«
07.12.1994.
Karadžić: «Ukoliko međunarodna zajednica ne osudi najnoviju agresiju regularne armije Hrvatske i jedinica HVO na Grahovo i Glamoč, predstoji veliki srpsko-hrvatski rat. Mislim da je napad na RS samo štih-proba za šire angažovanje hrvatske armije na području RSK»
08.12.1994.
Srpske snage s položaja na Poljinama granatirale Sarajevo, Livanjsku ulicu, i ubile 3, pri tome ranivši i 4 civila.
UNPROFOR je zatražio hitno povlačenje vojnih jedinica Republike Hrvatske koje učestvuju u borbama na zapadu Bosne.
Bil Klinton je ponudio da 25.000 američkih vojnika učestvuje u eventualnoj akciji povlačenja snaga UNPROFOR-a iz BH.
09.12.1994.
«Biće to drugi Vijetnam» rekao je Karadžić i upozorio NATO i američku vojsku da se, u eventualnom pomaganju izvlačenja snaga iz BH, ne približavaju srpskoj teritoriji i ne ponašaju neprijateljski, jer bi, u protivnom, došlo do velikog rata.
12.12.1994.
Samozvana RS je ukinula ratnu blokadu konvoja UN i omogućila snagama UNPROFOR-a da poslije 3 mjeseca dobiju prve količine goriva.
18.12.1994.
Izvori izdajničke Abdićeve vojske su saopštili da su «u potpunosti oslobodili Veliku Kladušu»
19.12.1994.
Jimmy Carter, bivši američki predsjednik, na poziv pobunjenih bosanskih Srba, dolazi u BiH.
Predstavnica Bijele kuće, povodom Carterove mirovne inicijative: "Carter tvrdi da bosanski Srbi žele mir i da ih američki narod nije razumio. Srbi su agresori u ovom ratu. Amerikanci mogu da vide šta se tamo dešava. Carter kaže da je to jedna strana priče. Motivi ove misije izazivaju podozrenje, ali ako bude uspješna, mi ćemo se složiti."
Ministarsko vijeće Evropske unije: "Pristajemo na posredništvo Jimmy Cartera, ali ako se rukovodi mirovnim planom 51:49."
Carter: "Bosanski Srbi su pristali na četiri mjeseca primirja i da za to vrijeme pregovaraju o mirovnom planu." Radovan Karadžić, tim povodom: "Nevjerovatno, ali vratio me za pregovarački sto!"
Sporazumom o normalizaciji ekonomskih odnosa, između pobunjenih Srba i hrvatskih vlasti, otvorena je za promet autocesta Zagreb - Lipovac, preko okupiranih Okučana (UNPA sektor Zapad).
30.12.1994.
Na trećoj sjednici skupštine opštine Odžak donesena je doluka da se sadašnji naziv za grad Odžak promjeni u ime Vukosavlje.
31.12.1994.
Karadžić i Mladić su potpisali sporazum o četveromjesečnom prekidu neprijateljstava na Palama u prisustvu Jasušija Akašija i Majkla Rouza. U Sarajevu sporazum su potpisali predstavnici Vlade RBH.
Počeo združeni protivnapad jedinica vojske pobunjenih Srba na Bihaćku enklavu. Jedinice bosanskih Srba napredovale su sa juga i jugoistoka, jedinice hrvatskih srba (tzv. Vojska Republike Srpske Krajine) napadale su sa sjevera i sjeverozapada. Jedinicama tzv. VRSK pridružile su se i paravojne formacije lojalne Fikretu Abdiću. Napadi su podržani djelovanjem avijacije, naslijeđene od bivše JNA. Avijacija je korištena iz zrakoplovne baze u Udinama, na teritoriji koju su kontrolisali hrvatski Srbi. Prema zvaničnim izvještajima UNPROFOR-a srpska avijacija u napadima je koristila kasetne i napalm bombe (obje vrste zabranjene su međunarodnim konvencijama). Jedinice pobunjenih bosanskih Srba ubrzo su dostigle stare linije i napredovale dalje prema južnim predgrađima Bihaća.
Povodom pokrenute akcije Karadžić je izjavio da su srpske snage «krenule u završnicu rata u bivšoj BH i da je očigledno da Muslimani žele rat, te da će srpska vojska morati da ih dotuče vojnički»
02.11.1994.
Predstavnik State Departmenta Majkl Mekari je izjavio da legalna bosanska Vlada ima razloga za pokretanje ofanzive s obzirom na srpsko odbijanje plana Kontakt-grupe. «Vlada u Sarajevu ima legitimne razloge da ostvari neke svoje ciljeve na vojnom polju. On je ocjenio vojne akcije bosanske strane «kao korak u službi mira»
I austrijska štampa pozdravlja ofanzivu ARBH u Bosni: «Bosnu očekuje treća uzastopna ratna zima – ovog puta uz prećutno odobravanje međunarodne zajednice» piše bečki «Standard»
03.11.1994.
HVO u zajedničkoj akciji sa ARBH su oslobodili Kupres (akcija Cincar). Oslobađanje Kupresa imalo je izniman strateški i psihološki značaj, a bilo je preduslov za napredovanje prema Glamoču i Bosanskom Grahovu.
I srpski izvori su potvrdili da su se jedinice vojske pobunjenih Srba povukle iz Kupresa nakon napada združenih, kako kažu, muslimansko-hrvatskih snaga, uključujući i regularne jedinice HV – 4.gardijsku brigadu iz Splita i 114.brigadu iz Omiša.
Predstavnici UNHCR-a su saopštili da je Kupres napustilo 2.500 Srba.
Karadžić: «Mi ćemo vjerovatno okrenuti list i ići na potpuni poraz Muslimana, jer imamo za to mogućnosti, a međunarodna zajednica onda to mora da prihvati, jer ovaj rat mora da se završi bilo politički, bilo vojnički. Pošto Muslimani hoće vojnički, onda će im vjerovatno biti vojnički»
04.11.1994.
Vrhovna komanda oružanih snaga samozvane RS je proglasila opštu mobilizaciju vojnosposobnog stanovništva i uputila prijedlog Skupštini da na vanrednoj sjednici proglasi ratno stanje na cijeloj teritoriji koju kontroliše vojska pobunjenih Srba. Odlukom Vrhovne komande obustavljen je rad visokoškolskih ustanova, a studentima u samozvanoj RS i onima na školovanju u SRJ naloženo da se odmah jave u svoje jedinice.
05.11.1994.
Usvojena nova rezolucija o BiH, u kojoj Generalna skupština UN traži od Savjeta bezbjednosti da ukine embargo na oružje za Bosnu, ukoliko u narednih šest mjeseci bosanski Srbi ne potpišu mirovni sporazum. Za ovu rezoluciju glasalo 97 zemalja, dok je 61 članica Generalne skupštine bila uzdržana. Nijedna zemlja nije glasala protiv.
06.11.1994.
Vojska pobunjenih Srba je u kontraofanzivi povratila dio teritorije na području Trnova i planine Treskavice, koje je ARBH uspjela zauzeti prije nedjelju dana.
Glavni štab vojske pobunjenih Srba izdaje proglas (kao klasičan primjer ispiranja mozgova klasičnom srpskom propagandom punom laži i obmana, koje se mogu oboriti samo jednom prostom činjenicom da je Srbima koji su činili tek 33% ukupnog stanovništva BH po popisu 1991.g Kontakt grupa POKLANJALA 51% teritorije BH!! Potrebno je navesti puni tekst da se vidi dokle je srpsko ludilo išlo) :
» Borba našeg naroda za opstanak i slobodu na prostoru bivše BiH ušla je u novu i odlučujuću fazu. Poslije više od dvije i po godine teškog rata koji smo vodili i ostvarili veoma visoke rezultate na bojnom polju, svjetski moćnici u okviru tkzv. Kontakt-grupe skrojili su mirovni plan koji je naš narod ocjenio nepravednim i kao takvog odbacio. Tim povodom došlo je, nažalost, do narušavanja politčkih, ekonomskih i ukupnih odnosa sa našom maticom Srbijom, odnosno SRJ. U takvoj situaciji naši duševni neprijatelji muslimanski fundamentalisti i ekspnzionisti i hrvatske ustaše, koji žele da nas istrijebe sa naših vjekovnih prostora, digli su glavu i uz pomoć i blagoslov svjetskih silnika počeli snažnu ofanzivu protiv naše vojske i našeg naroda. Srspki narode i srspki vojnici ! Bez obzira na sve teškoće i patnje sa kojima smo suočeni u sadašnjem trenutku naše istorije, moramo znati da je naša sudbina u našim rukama. Ako se dobro organizujemo i mobilišemo sve snage i sredstva, znajte da je pobjeda sigurno naša. Srpski narode i srpske starješine ! Shvatimo istorijski značaj vremena koje preživljavamo, a čiji smo sudionici i savremenici, za naš narod, našu sadašnjosti i budućnost. Budimo dostojni potomci naših slavnih predaka. Od naše borbe i njenog konačnog ishoda zavisi naša sudbina i opstanak na našem vjekovnom ognjištu. Ne borimo se da osvojimo tuđe već da sačuvamo svoje, da sačuvamo pravo na život i pravo da budemo gospodari svoje sudbine, Dostojno i dosljedno izvršimo sve zadatke koje postavljaju vojne komande i organi vlasti.
(Kažu ludaci «ne borimo se da osvojimo tuđe već da sačuvamo svoje» a okupirali 70% teritorije BH a imaju samo 33% stanovništva.)
08.11.1994.
Informativna služba drugog krajiškog korpusa vojske pobunjenih Srba je saopštila da se «muslimanske» jedinice na bihaćko-krupskom ratištu nalaze u jakom okruženju i da im prijeti totalno uništenje, te da su razbile jedinice muslimanske vojske na pravcu Spasovo-Đukovi-Dubovsko-Ripački klanac i tako zaposjeli Grabež.
09.11.1994.
U SB UN odbačen je američki prijdedlog rezolucije o ukidanju embarga na isporuke oružja Vladi BH.
10.11.1994.
Komanda 2.krajiškog korpusa vojske pobunjenih Srba: «Početni neuspjeh, poslije napada od 24.oktobra je prevaziđen. Srpske jedinice su konsolidovane, dovedena su pojačanja i vraćeno je oko 70% izgubljene teritorije». Prema srpskim vojnim izvorima jedinice vojske pobunjenih Srba su nadomak grada i prigradskih naselja Ripča i Pritoke.
Potparol UN za mirovne operacije Fred Ekard je potvrdio novinske izvještaje da su Srbi uništili fabriku municije u Bihaću bombardovanjem aviona koji je poletio sa aerodroma u Udbini u susjednoj Hrvatskoj.
11.11.1994.
Provjereni prijatelj Bosne i bošnjačkog naroda Bil Klinton je izdao naredbu u skladu sa odlukom Senata, po kojoj SAD od 12.novembra u ponoć neće više učestvovati u sprovođenju embarga na isporuke oružja. Data je naredba mornarici SAD da više ne presreću brodove koji nose oružje za Vladu BiH.
Francuski ( a koji bi drugi) ministar inostranih poslova Alan Žipe izrazio je «duboku zabrinutost» američkom državnom sekretaru Vorenu Kristoferu i rekao da Francuska «veoma žali» zbog takve jednostrane odluke.
I drugi pročetnički šupak se javlja, Daglas Herd, britanski ministar inostranih poslova: «Najavljena odluka SAD da će prestati da učestvuje u kontroli sprovođenja embarga na oružje bosanskim Muslimanima, što je praktično, uvod u jednostrano ukidanje te zabrane, zabrinjavajući je korak koji je, prije svega, usmjeren protiv UN i NATO»
13.11.1994.
Na zahtjev Vlade u Sarajevu održana je hitna sjednica SB UN na kojoj je razmatrana situacija oko Bihaća. Usvojeno je predsjedničko saopštenje u kojem je izražena «uznemirenost zbog povećanja vojnih aktivnosti oko Bihaća koje su dovele do novog talasa izbjeglica»
16.11.1994.
Na sastanku SB UN SAD su pokrenule inicijativu da se u zaštićenoj zoni Bihaća primjeni recept iz Sarajeva i Goražda, tj. da se uspostavi zona isključenja za teško naoružanje.
Krajišnik je izjavio da su uspjesi srpske vojske kod Bihaća dokazali da je to «najelitnija armija na ovim prostorima i da naoružana rulja pod komandom Atifa Duadkovića» ne može da parira toj sili»
(Samo kad bi ovaj kreten, ratni zločinac, mogao da pojasni kako ta «elitna armija» napada isključivo izolovane enklave, koje su terorisali i mrcvarili četnici tokom čitavog rata, odnosno kako ta «elitna armija» nije sposobna ni metra fronta pomjerit u zoni na primjer tuzlanskog korpusa.)
Poruka Radovana Karadžića Hrvatskoj: "Bombardovaću Zagreb, ako nastavite da podržavate Muslimane oko Bihaća."
17.11.1994.
Sa četiri raketna projektila pogođena zgrada Predsjedništva RBH u Sarajevu.
16.11.1994.
UNPROFOR upozorio srpske pobunjeničke snage da će zatražiti intervenciju NATO-a ukoliko se ne obustave napadi na Bihać.
Šupak Miteran i njegov gaj prijatelj Džon Mejdžor su se prilikom susreta složili da zajednički upozore SAD da će povući svoje snage iz BH ukoliko bi SAD preduzele dodatne korake u narušavanju embarga na oružje.
19.11.1994.
Srpske pobunejničke snage počele do tada najžešće napade na Bihać. Posebno su snažni napadi na položaje Armije RBiH južno od grada. Cijela kružna linija odbrane ARBiH u dužini od oko 180 km nalazi se pod udarima združenih srpskih snaga i paravojske izdajnika-četnika Fikreta Abdića.
SB UN usvojio Rezoluciju 958 kojom se odobrava upotreba zračnih snaga NATO na teritoriji Krajine.
20.11.1994.
Poslije ovlaštenja SB UN da NATO može bombardovati vojne ciljeve pobunjenih Srba ,
UNPROFOR je za 18.000 svojih pripadnika u BH podigao stanje borbene gotovosti na puni «crveni» nivo. Isto je učinjeno i za 13.000 unproforaca u Krajini u Hrvatskoj.
21.11.1994.
NATO avijacija bombardovala je aerodrom Udbine. U zraku bilo 30 aviona. Na NATO avione ispaljena raketa SAM 7. Cilj operacije: sprječavanje budućih napada srpske pobunjeničke vojske na Bihać. To je bila najveća akcija u NATO istoriji.
NATO je želio potpuno neutralizirati i aerodrom i njegovu infrastrukturu, ali se UNPROFOR usprotivio takvoj akciji insistirajući da se treba gađati samo pista a ne avioni koji sa nje polijeću. Specijalni predstavnik generalnog sekretara UN-a Jasuši Akaši smatrao je da će samo bombardovanje piste predstavljati srazmjeran odgovor na srpske napade avionima na sigurnu zonu Bihaća.
William Perry: "Ako ponovo izvedu bombaški napad, vratićemo se i uništiti njihove avione!"
Michael Rose: "Mi smo ovdje da pomognemo dopremu humanitarne pomoći i održimo opstanak zaštićenih zona, a osim toga mi smo ovdje da podržimo legalnu vlast ove zemlje. Zbog toga, na žalost, s vremena na vrijeme treba koristiti silu u samoodbrani, a potom podržati zone isključenja teškog oružja."
Američki Kongres, Newt Gingrich: "Ako Srbima želimo slomiti volju, tada bi trebalo da NATO povede akciju slamanja volje Srbima. Povremeni taktički udari su izuzetno nedjelotvorni u zastrašivanju neprijatelja, što je lekcija iz Vijetnama."
Srpski vojni izvori javljaju da su “na bihaćko-krupskom ratištu oslobodili sve srpske teritorije koje je neprijatelj okupirao u ofanzivi izvedenoj na ovim prostorima od 24.do 31.okotbra 1994.g.”
23.11.1994.
Srpske pobunjeničke snage nastavljaju s napadima na Bihać i osvajaju značajnu kotu Debeljača. - Veći broj država članica međunarodne mirovne misije u BiH traže da UNPROFOR ovlasti NATO za kaznene i šire zračne udare po cijeloj teritoriji BIH, ali UNPROFOR je izrazio nespremnost za takvu akciju.
Na zahtjev UNPROFOR-a i uz odobravanje UN, avijacija NATO je izvršila dva nova napada na vojne položaje pobunjenih Srba u regionu Bihaća.
Karadžić:»Međunarodna zajednica želi da spasi Muslimane od poraza, a to nije legitimno i nije dopušteno. Bihać će postati zaštićena zona tek kada Srbi razoružaju 5.korpus i moguće normalna život muslimanskom civilnom stanovništvu» reče Rašo, ratni zločinac.
27.11.1994.
«Srbi su odložili rok za predaju muslimanskim snagama 5.korpusa koje su još u Bihaću i ostavili su im mogućnost da se predaju snagama Fikreta Abdića. Pružili smo im novu šansu, da se ne moraju predati nama. Mogu se predati snagama gospodina Abdića. To je naša ponuda» izjavio je Nikola Koljević na Palama.
29.11.1994.
Hrvatska vojska (Prvi hrvatski gardijski zdrug, 4. i 5. gardijska brigada) u sadejstvu sa HVO počela ofanzivu «Zima 94» iz Livanjskog polja prema Glamoču, Grahovu i Dinari. Cilj akcije bio je oslabiti srpsku ofanzivu na Bihać i osigurati povoljan strateški prostor za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH; oslobođeno je područje širine 10 km, a dubine 20 km - ukupno 200 km2. Međutim, neprijatelj je s istaknutih uzvišenja na planinama Dinari i Staretini i dalje paljbom mogao nadzirati aktivnosti u Livanjskom polju i bočnim udarima ugroziti oslobođeno.
30.11.1994.
U pokušaju da postigne prekid vatre u BH Butros Gali je doputovao u Sarajevo. Nije se sastao sa Karadžićem jer nije htio da ide u okupirani dio Sarajeva, a Karadžić nije htio da dođe na sarajevski aerodrom.
Degenerik Gali provalio: za CNN: «Danas na svijetu ima pet puta gorih mjesta za život od Sarajeva».
01.12.1994.
Srpski izvori javljaju da je više od 500 rakentih projektila iz VBR-ova ispaljeno na srpska naselja u području Glamoča gdje bjesni ofanziva HVO i dijelova HV.
03.12.1994.
Dolazi do stabilizacije linija fronta u Bihaćkoj regiji. Srpske pobunejničke snage nastavljaju s granatiranjem zaštićene zone. - U izvještaju generalnog sekretara UN-a od 01. decembra 1994 godine ističe se da većina ofanzivnih akcija Petog korpusa Armije RBIH nije pokrenuta iz sigurne zone Bihaća, međutim, činjenica da je ofanziva vođena iz štaba korpusa u Bihaću, prema procjeni UNPROFOR-a doprinijela je da snage bosanskih Srba napadnu grad. Generalni sekretar UN-a je zatim istakao da su vojni efektivi locirani u svim sigurnim zonama pod zaštitom UN-a, izuzev Srebrenice i Žepe gdje je koncept sigurnih zona »efikasnije primjenjen.«
07.12.1994.
Karadžić: «Ukoliko međunarodna zajednica ne osudi najnoviju agresiju regularne armije Hrvatske i jedinica HVO na Grahovo i Glamoč, predstoji veliki srpsko-hrvatski rat. Mislim da je napad na RS samo štih-proba za šire angažovanje hrvatske armije na području RSK»
08.12.1994.
Srpske snage s položaja na Poljinama granatirale Sarajevo, Livanjsku ulicu, i ubile 3, pri tome ranivši i 4 civila.
UNPROFOR je zatražio hitno povlačenje vojnih jedinica Republike Hrvatske koje učestvuju u borbama na zapadu Bosne.
Bil Klinton je ponudio da 25.000 američkih vojnika učestvuje u eventualnoj akciji povlačenja snaga UNPROFOR-a iz BH.
09.12.1994.
«Biće to drugi Vijetnam» rekao je Karadžić i upozorio NATO i američku vojsku da se, u eventualnom pomaganju izvlačenja snaga iz BH, ne približavaju srpskoj teritoriji i ne ponašaju neprijateljski, jer bi, u protivnom, došlo do velikog rata.
12.12.1994.
Samozvana RS je ukinula ratnu blokadu konvoja UN i omogućila snagama UNPROFOR-a da poslije 3 mjeseca dobiju prve količine goriva.
18.12.1994.
Izvori izdajničke Abdićeve vojske su saopštili da su «u potpunosti oslobodili Veliku Kladušu»
19.12.1994.
Jimmy Carter, bivši američki predsjednik, na poziv pobunjenih bosanskih Srba, dolazi u BiH.
Predstavnica Bijele kuće, povodom Carterove mirovne inicijative: "Carter tvrdi da bosanski Srbi žele mir i da ih američki narod nije razumio. Srbi su agresori u ovom ratu. Amerikanci mogu da vide šta se tamo dešava. Carter kaže da je to jedna strana priče. Motivi ove misije izazivaju podozrenje, ali ako bude uspješna, mi ćemo se složiti."
Ministarsko vijeće Evropske unije: "Pristajemo na posredništvo Jimmy Cartera, ali ako se rukovodi mirovnim planom 51:49."
Carter: "Bosanski Srbi su pristali na četiri mjeseca primirja i da za to vrijeme pregovaraju o mirovnom planu." Radovan Karadžić, tim povodom: "Nevjerovatno, ali vratio me za pregovarački sto!"
Sporazumom o normalizaciji ekonomskih odnosa, između pobunjenih Srba i hrvatskih vlasti, otvorena je za promet autocesta Zagreb - Lipovac, preko okupiranih Okučana (UNPA sektor Zapad).
30.12.1994.
Na trećoj sjednici skupštine opštine Odžak donesena je doluka da se sadašnji naziv za grad Odžak promjeni u ime Vukosavlje.
31.12.1994.
Karadžić i Mladić su potpisali sporazum o četveromjesečnom prekidu neprijateljstava na Palama u prisustvu Jasušija Akašija i Majkla Rouza. U Sarajevu sporazum su potpisali predstavnici Vlade RBH.
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#24 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
jedino vrijedi replicirat ovo oko blokade
znači NISMO bili blokirani,
ne znam kako onda kilogram šećera 100 DM, kg kafe 200 KM, kg brašna 10 KM
prosvijetli nas
znači NISMO bili blokirani,
ne znam kako onda kilogram šećera 100 DM, kg kafe 200 KM, kg brašna 10 KM
prosvijetli nas
-
Pickoo
- Posts: 199
- Joined: 22/09/2012 12:55
#25 Re: 1986-1995 DETALJNA hronologija politčkih i ratnih događa
01.01.1995.
Bil Klinton pozdravio sporazum o četveromjesečnom prekidu vatre i izrazio nadu da će ono biti u potpunosti poštovano.
Izvršena primopredaja dužnosti snaga UNPROFOR-a u sigurnoj zoni Srebrenica. Osmatračke položaje zauzeo holandski bataljon. Vojska pobunjenih Srba intenzivirala napade na zaštićenu zonu u koju je upala sa zapadne strane, uspostavljajući nove položaje bliže centru grada.
05.01.1995.
Na prvoj sjednici američkog Kongresa senator Bob Dol je podnio nacrt rezolucije u kome se od predsjednika Klintona traži da mimo SB UN ukine embargo na oružje za bosansku Vladu.
10.01.1995.
U Parizu je završne sastanak Kontakt-grupe gdje je dogovoreno da njeni predstavnici posjete Beograd, Sarajevo, Pale i Zagreb.
11.01.1995.
Milošević primio delegaciju Kontakt-grupe i izjavio da je plan u svim tačkama osnov za uspješno nastavljanje mirovnog procesa.
Vojislav Koštunica, predsjednik Demokratske stranke Srbije je izjavio da je teško očekivati da će mirovni proces naglo krenuti naprijed i smatra da će stvari ići korak po korak. Po njegovom mišljenju, međunarodna zajednica bi trebalo da shvati činjenicu da je «BiH umrla onda kada i bivša SFRJ»
12.01.1995.
SB UN usvojio Rezoluciju 970 kojom se produžava djelomična suspenzija sankcija prem SRJ za još 100 dana.
Milorad Dodik, predsjednik kluba nezavisnih poslanika u narodnoj skupštini samozvane RS:
«Motivi za formiranje Kluba nezavisnih poslanika su časni i iza njih se ne krije ničija želja za rušenje ovog ili onog rukovodstva. Mi jednostavno želimo da se čuje naš autonoman glas u republičkom parlamentu u vrijeme kada se rješava sudbina naroda i svih građana RS»
Franjo Tuđman je obavjestio predstavnike članova Kontakt-grupe, SB UN i Vatikan da je Hrvatska donijela odluku da od pripadnika UNPROFOR-a zatraži da do 31.marta napuste Hrvatsku.
13.01.1995.
Članovi Kontakt grupe razgovarali su na Palama s rukovodstvom samozvane RS.
14.01.1995.
Peti korpus ARBiH napada položaje vojske pobunjenih Srba južno od Bihaća i oslobađa izvor Klokot i Vedro Polje. Akcijom je riješeno pitanje snabdijevanja Bihaća pitkom vodom.
23.01.1995.
Majkl Rouz u intervju londonskom «Dejli Telegrafu» : «Da je UNPROFOR dopustio da NATO krene na Srbe, on bi se svrstao na muslimansku stranu i postao učesnik rata». Na pritužbe da je, onemogućivši šire zračne napade na položaje pobunjeničke srpske vojske u bihaćkom džepu, omalovažio NATO, general Rouz je rekao:»Nikada nije ni trebalo da učestvuje u bosansko-hercegovačkom ratu. Muslimani su pretvorili Bihać u bazu za ofanzive svojih jedinica»
25.01.1995.
Karadžić je izjavio da će se u slučaju agresije Hrvatske dvije srpske republike zapadno od Drine zajednički braniti.
U sjedištu UNPROFOR-a u Sarajevu saopšteno da su UN odlučile da 1.februara otvore tuzlanski areodrom za humanitarne letove i letove UNPROFOR-a.
26.01.1995.
Novi komadant UNPROFOR-a u BH britanski general Rupert Smit stigao u Sarajevo i preuzeo dužnost od Majkla Rouza.
27.01.1995.
Pobunjeni bosanski Srbi odbili da prihvate mirovni plan. Kontakt grupa privremeno prekida misiju jer nemaju uspjeha u pregovaranju.
Sabor Hrvatske podržao odluku predsjednika Tuđmana o okončanju mandata UNPROFOR-a
28.01.1995.
Novoosnovani Klub nezavisnih poslanika skupštine samozvane RS uputio pismo Karadžiću i Krajišniku: «Vaše neodgovorno ponašanje o pitanjima rata i mira ne može biti predmet vaših ličnih političkih kalkulacija»
30.01.1995.
Nacrt plana mini kontakt-grupe Plan Z-4 (SAD, Rusija, Njemačka, V. Britanija) o političkom rješenju krize u Hrvatskoj uručen Franji Tuđmanu. Plan je naglasio suverenitet i integritet Hrvatske, ali je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u UNPA područjima Sjever i Jug (vlastito zakonodavstvo i vlada, posebna policija, novac, grbovi, zastave i obilježja te sudski sustav, pravo ubiranja poreza itd.); hrvatska strana imala je ozbiljnih primjedbi na Plan, a Srbi u Kninu nisu ga željeli ni razmotriti. Pod srpskom okupacijom nalazilo se oko 20 % kopnenoga teritorija Republike Hrvatske.
Milan Martić:»S planom nismo upoznati i nećemo ga uzeti u razmatranje dok ne vidimo šta će biti sa mandatom UNPROFOR-a»
Članovi Predsjedništva RBiH Nijaz Duraković, Stjepan Kljujić, Ivo Komšić, Tatjana Ljujić-Mijatović i Mirko Pejanović uputili su protest ARBH zbog sve većeg uticaja islamske zajednice i SDA na njene jedinice. «Niko nema monopol na patriotizam» kaže se u protestu, uz naglašavanje potrebe da vojska «mora ostati svjetovna i demokratska kao i društvo za koje se zalaže državni vrh»
31.01.1995.
Američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt izrazio je žaljenje zbog odluke «srpske strane da ne prihvati plan, da o njemu ne pregovara, pa čak ni razgovara. Na žalost to je taktika koja neće uspjeti. U stvari, izvjesno je da će imati suprotan efekat».
«Hrvati Sarajevo doživljavaju kao konclogor, a neadekvatna stambena i kadrovska politika, koja ih stavlja u drugi plan, i odliv mladeži zbog bjekstva od muslimanske armije osnovni su razlozi ugroženosti sarajevskih Hrvata» rečeno je na konferenciji za štampu Gradskog odbora HDZ Sarajevo.
02.02.1995.
Otvoreni su tkzv. «plavi putevi» preko aerodroma u Sarajevu.
03.02.1995.
Krajišnik je upozorio Zagreb da će bilo kakav napad na samozvanu RSK bez odlaganja naići na odgovor Srba iz samozvane RS i naglasio da će se Pale podržavati deklaracije iz Prijedora u kojoj je utvrđeno da Srbi u BH i Hrvatskoj jedni drugima pružaju vojnu pomoć.
Prema zvaničnim podacima objavljenim u Kninu, u zonama pod zaštitom UN u samozvanoj RSK do januara 1992. do početka 1993.g. u 800 registrovanih upada HV ubijeno je 600 Srba.
07.02.1995.
Potpredsjednik SDA Edhem Bičakić je izjavio da se na prostore samozvane HZ HB od potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, nije vratio nijedan Bošnjak.
08.02.1995.
SB UN je podržao plan grupe «Z-4» za razrješenje spora između samozvane RSK i Hrvatske i pozvao obje strane da pristupe pregovorima.
Na vanrednom zasjedanju skupštine samozvane RSK donijeta je odluka da se zamrznu svi pregovori s Hrvatskom dok ona ne povuče odluku o otkazivanju mandata UNPROFOR-u. Prihvaćen je i prijedlog da se uvede stanje neposredne ratne opasnosti.
10.02.1995.
Franjo Tuđman je na konferenciji za štampu rekao da je « u planu Z-4 za Hrvatsku samo prihvatljivo to što se traži mirno rješenje u okviru granica RH, a apsolutno je neprihvatljiv svaki nacrt nekakvog davanja federalnih i konfederalnih prava Srbima u Hrvatskoj»
11.02.1995.
«Dejli telegraf» piše da SAD neprekidno nadziru aktivnosti na ratištima u BH koristeći špijunske bespilotne avione, koji polijeću sa hrvatskog ostrva Brač. Prema izvještaju, tamo se nalazi ekipa od 20 Amerikanaca zaduženih za operaciju «savršeni pogled» u okviru koje se neprekidno nadziru aktivnosti na frontovima u BH, sredstva veze i linije komunikacija svake od zaraćenih strana.
12.02.1995.
Karadžić: «Ukoliko se Tuđman zaista odluči na agresiju, protiv sebe će imati ujedinjenu vojsku RS i RSK i to će biti prvi praktični korak ka ujedinjenju dvije srpske države»
13.02.1995.
Haški sud je objavio imena 21 Srbina, koji su optuženi za ratne zločine protiv čovječnosti u logoru Omarska.
Karadžić: «RS neće predati ni jednog svog građanina međunarodnom sudu jer to ne dopušta njen Ustav. Mi ćemo, međutim, suditi bilo kome ako nam pružite bilo kakve dokaze»
14.02.1995.
Jedinice Petog korpusa ARBiH probijaju linije odbrane srpske pobunejničke vojske i oslobađaju Zavalje, Skočalje, Međudražje, Sokolac i Pritoku.
16.02.1995.
Na graničnom prelazu Oštrelj između samozvanih RS i RSK sastali su se Milan Martić i Karadžić i dogovorili o zajedničkim vojnim akcijama u slučaju napada HV ili ARBH na «njihove» teritorije.
Četnik Henri Kisindžer je na pravnom fakultetu u Nju Orlinzu rekao: «Priznanje Bosne je bila velika greška. Bosanska država nije nikad postojala, niti postoji bosanski jezik ili bosanski narod. Tamo žive Srbi, Hrvati i Muslimani. Prema tome, ako smo dozvolili podjelu Jugoslavije zato što njeni narodi nisu mogli da žive zajedno ne vidim zašto bi održavali Bosnu»
17.02.1995.
Martić u susretu sa Karadžićem u Gradišci: «Mi smo jedan narod, jedna teritorija, ma koliko se to sviđalo ili ne nekome. Mi smo jedna država i niko nas neće više dijeliti»
(da li bi ovako prdili četnici da im nije bilo JNA za leđima)
19.02.1995.
Međunarodna zajednica uslovljava ukidanje sankcija Slobodanu Miloševiću, za priznanje BiH i Hrvatske.
Slobodan Milošević: "Još nije došlo vreme za priznavanje Zagreba i Sarajeva."
21.02.1995.
Ruska Federacija uspostavila zvanične odnose sa BiH.
24.02.1995.
Američka agencija Asošiejted Pres piše da ARBH postaje sve modernija. Vojnici u Travniku su obučeni u moderne uniforme i posjeduju veliki broj tenkova, te lansere «Orkan» od 205 mm. Slična slika se može vidjeti i na drugim mjestima.
Prema izvorima UNPROFOR-a samostalna jedinica «El Mudžahid» koja broji oko 500 pripadnika iz Irana, Egipta, Sudana i drugih arapskih zemalja stacionirana je u zeničkom prigradskom naselju Podbrežje.
25.02.1995.
Pozivajući se na posmatrače UN londonski «Gardijan» navodi da se ARBH naoružava preko aerodroma u Tuzli. U tekstu se tvrdi da su registrovana 4 tajna leta (10-12-17-23.februara) transportnih aviona i da je riječ o snabdjevanju oružjem ARBH uz pomoć NATO.
28.02.1995.
Povodom misterioznih letova iznad Tuzle, francuski «Liberasion» je objavio članak u kome se tvrdi da je riječ o avionima koji prevoze američko oružje za bosanske Muslimane. (aferim…hvala prijateljima Amerikancima i nek pocrkaju dušmani Francuzi i Englezi)
01.03.1995.
1.mart proglašen za Dan nezavisnosti BiH, odlukom Skupštine RBiH.
Britanski Parlament: Jedan od laburista optužio bivšeg glavnokomandujućeg UNPROFOR generala Michaela Rosea da je primio mito od Srba (dobio je i sliku od komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića, na oproštaju), a da je zauzvrat davao povjerljive NATO podatke o rasporedu letenja NATO aviona.
04.03.1995.
Predstavnici UN su optužili snage samozvane RS da sprječavaju konvoje za snabdijevanje pripadnika UNPROFOR-a hranom, posebno holandske vojnike u Srebrenici, koji imaju zalihe za još samo dan-dva.
06.03.1995.
Komadanti GŠ HV i ARBH general Janko Bobetko i Rasim Delić potpisali su dokument u Zagrebu o formiranju zajedničke komande.
07.03.1995.
Novi komandant UNPROFOR-a posjetio Srebrenicu, sastavši se pri povratku s komadantom srpske pobunjeničke vojske Ratkom Mladićem u Vlasenici. Tom prilikom Mladić je iskazao nezadovoljstvo režimom sigurnih zona i dodao da će »možda« poduzeti vojne akcije na istočne enklave. Komadant UNPROFORA odgovorio je Mladiću da će takve akcije skoro sigurno dovesti do međunarodne vojne intervencije protiv Srba.
08.03.1995.
Krajišnik povodom formiranja zajedničke komande HV, HVO i ARBH : »Srpski narod zapadno od Drine spremno će dočekati završnu bitku protiv neprijatelja»
09.03.1995.
Vojna policija ARBH uhapsila komadanta HVO Bihać generala Vladu Šantića, kojem se zatim gubi svaki trag.
11.03.1995.
Na Grbavici poginule dvije djevojčice od snajpera. Vlasti samozvane RS su do daljeg zatvorile tkzv. plave puteve prema Sarajevu.
Akashi prenio poruku komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića: "Za svakog ubijenog Srbina, srpska strana će zatvoriti prilaze Sarajevu, na 30 dana", a povod su djeca ubijena na Grbavici.
12.03.1995.
Tuđman je poslije razgovora sa američkim potpretsjednikom Alom Gorom saopštio da će mirovne snage ostati i poslije 31. marta, ali s izmjenjenim mandatom i sa prepolovljenim brojem «plavih šljemova»
13.03.1995.
Ministarstvo informisanja samozvane RS izdalo saopštenje o «muslimanskim zločinima silovanja» gdje se kaže: « Utvrđeno je da su Muslimani silovali 39.682 srpske žene, od kojih su polovina višestruko silovane, 797 žena je nakon toga izvršilo samoubistvo; 19.011 žena su zbog posljedica nasilja duševno ili fizički onesposobljene; 10.873 imaju trenutno medicinske probleme» Bez ijednog ili oba roditelja ostalo je 26.839 djece, a nikad neće biti utvrđeno koliko je Srba pobijeno po selima u istočnoj Bosni» kaže se u saopštenju Ministarstva laži i propagande samozvane RS.
14.-18.03.1995.
Hrvatska vojska je na planinama Dinari i Staretini napravila manje taktičke pomake.
20.03.1995.
Informativna služba GŠ vojske pobunjenih Srba je saopštila da su počele žestoke ofanzive Muslimana na srpske odbrambene položaje na majevičkom i vlašićkom frontu.
21.03.1995.
Karadžić: «Ukoliko Muslimani nastave da napadaju, to znači da oni žele vojno, a ne politički rješenje sukoba»
23.03.1995.
ARBiH oslobađa Opaljenik sa radio-relejnim čvorištem na Vlašiću. Bitka na Vlašiću počela je 20 marta kada su jedinice ARBiH probile linije odbrane vojske pobunjenih Srba i ovladale objektima Pavo, Čavo, Crni Vrh, Veliki Šantić i rejonom Simišće. U borbama vođenim 21. marta uništene su snage neprijatelja na Policama a ARBiH ovladala je širim rejonom Malog Šantića i dijelom objekta Poljane. 23. marta zbog loših vremenskih uslova dio jedinica ARBiH mjenja pravac napada prema objektu Galica i ovladavaju Poljanima, Paljikama, Harambašinom vodom i Srnskim stijenama čime je repetitor na Vlašiću stavljen u okruženje. Borbe manjeg intenziteta na tom području nastavljene su 24. i 25. marta, nakon oslobađanja Opaljenika. U operaciji na Vlašiću ARBiH oslobodila je 51 km2 teritorije.
24.03.1995.
Hrvatski Sabor je, uprkos ogorčenom otporu opozicije, prihvatio produženje mandata snaga UN pod izmijenjenim uslovima i novim imenom – UNCRO.
27.03.1995.
Vojni izvori u Bijeljini su saopštili da je na Lopare ispaljeno nekoliko granata.
(neka vide kako je kad rokne koja )
28.03.1995.
Alija postavio dva minimalna uslova za nastavak mirovnih pregovora, da bosanski Srbi prihvate plan Kontakt-grupe i da Milošević prizna BiH.
29.03.1995.
Jasuši Akaši osudio je bosansku Vladu zbog kršenja prekida vatre.
31.03.1995.
Odlukom VS UN-a (Rezolucija 981) UNPROFOR u Hrvatskoj postao je UNCRO i preuzeo obavezu nadzora međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske.
02.04.1995.
Karadžić u intervjuu britanskom «Indipendentu» : «Rješavanjem pitanja unutrašenjeg uređenja Bosne, priznanjem postojanja države Srba na tom području, stvorili bi se uslovi za kraj rata i pregovore o teritorijalnom razgraničenju. Mogli bi smo čak obećati da nećemo tražiti više od 56 ili 55% prostora bivše BiH»
(Rašo-ratni zločinac uvidjevši da je počeo gubiti na ratištu, smanjuje «planirane» procente četničke paradržave)
04.04.1995.
2.korpus ARBH nastavlja žestoku akciju na Majevici u rejonu releja Stolice.
Hrvatske snage otpočele žestok artiljerijski napad na Glamoč.
05.04.1995.
U vrijeme blokade samozvane RS od strane SRJ, Đinđić došao na Pale u posjetu najvišim rukovodiocima samozvane RS.
Radovan Karadžić pozvao bivšeg američkog predsjednika Džimija Kertera da ponovo dođe u BiH, da produži tzv. primirje. Od međunarodnih zvaničnika niko više ne dolazi na Pale, na pregovore. Karadžić je u moralnoj, političkoj i ekonomskoj izolaciji.
07.04.1995.
Na planini Dinari iznad Knina hrvatske jedinice oslobodile su područje širine 15, a dubine 5 km (akcija Skok 1). HV je stavio pod artiljerijski domet neprijateljska uporišta na području Uništa i Cetine; pokušaji neprijatelja, koji je djelovanjem topništva iz okruga sela Cetine (teritorij Republike Hrvatske) prekršio Zagrebački sporazum, da u protunapadima vrati izgubljene položaje, nisu uspjeli.
08.04.1995.
Bosanski Srbi zaustavili sarajevski humanitarni zračni most. Obnovljene borbe oko glavnog grada BiH. Borbe su intenzivirane i na većem području BiH.
09.04.1995.
Srpska pobunjenička vojska je granatirala Sarajevo, a potom zatvorila sve tkzv. plave puteve za snabdijevanje grada.
Milan Martić izjavljuje da je Rezolucija 981 neprihvatljiva i da je «naš zadatak da što bolje organizujemo državu koju imamo i niko nas neće ugurati u Hrvatsku»
10.04.1995.
Komadant UNPROFOR-a u BH Rupert Smit je uputio protest pobunjenim bosanskim Srbima zbog granatiranja Sarajeva i zaprijetio im da će od NATO zatražiti da uzvrati ne samo na položaje sa kojih se otvara vatra, nego i na druge ciljeve.
Povodom teškog stanja u Sarajevu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović upozorio: "Ukoliko Karadžićevi Srbi nastave s granatiranjem Sarajeva, bez reakcije međunarodne zajednice, deblokadu će izvršiti ABiH, uz pomoć stanovnika Sarajeva. Druga opcija je dati grad na upravu UNPROFOR-u, s demilitarizacijom zone u opsegu od 20 km."
15.04.1995.
Francuski vojnik poginuo do snajperskog hica u Sarajevu, drugi po redu u toku zadnja dva dana.
17.04.1995.
Francuski ministar odbrane Fransoa Leotard izjavio je da za pogibiju francuskih vojnika krivi bosanske snage te da će, ako ne bude udovoljeno njihovim uslovima za produženje boravka, Francuzi donijeti odluku o povlačenju njihovih snaga.
Karadžić sa Mladićem obilazi Vlašić: «Mi smo bili spremni još prije ovih muslimanskih ofanziva na pregovore, ali su se oni očigledno odlučili na ratnu opciju što nas obavezuje da odgovorimo istom mjerom. Međunarodna zajednica podržava Muslimane i da toga nije bilo, mi bismo rat okončali. Sada nam valja ići do njihovog potpunog sloma» (ludi Rašo misli da je '92 pa da imaju iza leđa JNA a na drugoj strani bosanske patriote u farmericama i sa puškicama )
18.04.1995.
SB UN po hitnom postupku usvojio rezoluciju 987 u kojoj se izražava zabrinutost zbog pogoršavanja situacije u BH i pogibije francuskih vojnika.
20.04.1995.
U okolini Brčkog vode se žestoke borbe između ARBH i vojske pobunjenih bosanskih Srba.
21.04.1995.
SB UN usvojilo Rezoluciju 988, kojom se produžava postojeća suspenzija sankcija prema SRJ za sljedećih 75 dana, ali pod pooštrenim uslovima.
22.04.1995.
Karadžić povodom rezolucije 988 je izjavio da je to «apsolutno ponižavanje srpskog naroda u cjelini. RS ne priznaje ni takve rezolucije, ni SB» te da će srpske snage zatvoriti sarajevski aerodrom za sve političke delegacije.
23.04.1995.
Butros Gali «UN će povući svoje snage iz Jugoslavije ako se ne obnovi primirje u BH»
(očigledno je pročetnički lobi u UN sa ovim debilom na čelu biva svjestan da četnici na ratištu počinju da gube, te se svesrdno zalažu za primirje)
24.04.1995.
Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu uputio je zahtjev bosanskoj Vladi da prepusti ovom sudu istragu zločina koje su počinili bosanski Hrvati u dolini Lašve kao i istragu protiv Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Miće Stanišića.
30.04.1995.
Istekao je četveromjesečni sporazum o prekidu neprijateljstava zaraćenih strana.
I pored nastojanja međunarodne zajednice sporazum nije produžen, niti je skopljen novi.
Akashi u Sarajevu pokušava isposlovati primirje. Tim povodom, premijer Federacije BiH Haris Silajdžić kaže: "Mi ne možemo zamijeniti razgovore o miru razgovorima o prekidu vatre. Ukoliko oni ne budu ubijali, Vlada neće aktivno angažovati pripadnike ABiH. Prema Ženevskoj konvenciji, izgladnjivanje je legalno ubijanje naših ljudi i genocid." (otkačio je Silajdžić četnika Galija koji je došao lobirati za srpske pobunjenike koji na frontovima počinju da gube)
Bil Klinton pozdravio sporazum o četveromjesečnom prekidu vatre i izrazio nadu da će ono biti u potpunosti poštovano.
Izvršena primopredaja dužnosti snaga UNPROFOR-a u sigurnoj zoni Srebrenica. Osmatračke položaje zauzeo holandski bataljon. Vojska pobunjenih Srba intenzivirala napade na zaštićenu zonu u koju je upala sa zapadne strane, uspostavljajući nove položaje bliže centru grada.
05.01.1995.
Na prvoj sjednici američkog Kongresa senator Bob Dol je podnio nacrt rezolucije u kome se od predsjednika Klintona traži da mimo SB UN ukine embargo na oružje za bosansku Vladu.
10.01.1995.
U Parizu je završne sastanak Kontakt-grupe gdje je dogovoreno da njeni predstavnici posjete Beograd, Sarajevo, Pale i Zagreb.
11.01.1995.
Milošević primio delegaciju Kontakt-grupe i izjavio da je plan u svim tačkama osnov za uspješno nastavljanje mirovnog procesa.
Vojislav Koštunica, predsjednik Demokratske stranke Srbije je izjavio da je teško očekivati da će mirovni proces naglo krenuti naprijed i smatra da će stvari ići korak po korak. Po njegovom mišljenju, međunarodna zajednica bi trebalo da shvati činjenicu da je «BiH umrla onda kada i bivša SFRJ»
12.01.1995.
SB UN usvojio Rezoluciju 970 kojom se produžava djelomična suspenzija sankcija prem SRJ za još 100 dana.
Milorad Dodik, predsjednik kluba nezavisnih poslanika u narodnoj skupštini samozvane RS:
«Motivi za formiranje Kluba nezavisnih poslanika su časni i iza njih se ne krije ničija želja za rušenje ovog ili onog rukovodstva. Mi jednostavno želimo da se čuje naš autonoman glas u republičkom parlamentu u vrijeme kada se rješava sudbina naroda i svih građana RS»
Franjo Tuđman je obavjestio predstavnike članova Kontakt-grupe, SB UN i Vatikan da je Hrvatska donijela odluku da od pripadnika UNPROFOR-a zatraži da do 31.marta napuste Hrvatsku.
13.01.1995.
Članovi Kontakt grupe razgovarali su na Palama s rukovodstvom samozvane RS.
14.01.1995.
Peti korpus ARBiH napada položaje vojske pobunjenih Srba južno od Bihaća i oslobađa izvor Klokot i Vedro Polje. Akcijom je riješeno pitanje snabdijevanja Bihaća pitkom vodom.
23.01.1995.
Majkl Rouz u intervju londonskom «Dejli Telegrafu» : «Da je UNPROFOR dopustio da NATO krene na Srbe, on bi se svrstao na muslimansku stranu i postao učesnik rata». Na pritužbe da je, onemogućivši šire zračne napade na položaje pobunjeničke srpske vojske u bihaćkom džepu, omalovažio NATO, general Rouz je rekao:»Nikada nije ni trebalo da učestvuje u bosansko-hercegovačkom ratu. Muslimani su pretvorili Bihać u bazu za ofanzive svojih jedinica»
25.01.1995.
Karadžić je izjavio da će se u slučaju agresije Hrvatske dvije srpske republike zapadno od Drine zajednički braniti.
U sjedištu UNPROFOR-a u Sarajevu saopšteno da su UN odlučile da 1.februara otvore tuzlanski areodrom za humanitarne letove i letove UNPROFOR-a.
26.01.1995.
Novi komadant UNPROFOR-a u BH britanski general Rupert Smit stigao u Sarajevo i preuzeo dužnost od Majkla Rouza.
27.01.1995.
Pobunjeni bosanski Srbi odbili da prihvate mirovni plan. Kontakt grupa privremeno prekida misiju jer nemaju uspjeha u pregovaranju.
Sabor Hrvatske podržao odluku predsjednika Tuđmana o okončanju mandata UNPROFOR-a
28.01.1995.
Novoosnovani Klub nezavisnih poslanika skupštine samozvane RS uputio pismo Karadžiću i Krajišniku: «Vaše neodgovorno ponašanje o pitanjima rata i mira ne može biti predmet vaših ličnih političkih kalkulacija»
30.01.1995.
Nacrt plana mini kontakt-grupe Plan Z-4 (SAD, Rusija, Njemačka, V. Britanija) o političkom rješenju krize u Hrvatskoj uručen Franji Tuđmanu. Plan je naglasio suverenitet i integritet Hrvatske, ali je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u UNPA područjima Sjever i Jug (vlastito zakonodavstvo i vlada, posebna policija, novac, grbovi, zastave i obilježja te sudski sustav, pravo ubiranja poreza itd.); hrvatska strana imala je ozbiljnih primjedbi na Plan, a Srbi u Kninu nisu ga željeli ni razmotriti. Pod srpskom okupacijom nalazilo se oko 20 % kopnenoga teritorija Republike Hrvatske.
Milan Martić:»S planom nismo upoznati i nećemo ga uzeti u razmatranje dok ne vidimo šta će biti sa mandatom UNPROFOR-a»
Članovi Predsjedništva RBiH Nijaz Duraković, Stjepan Kljujić, Ivo Komšić, Tatjana Ljujić-Mijatović i Mirko Pejanović uputili su protest ARBH zbog sve većeg uticaja islamske zajednice i SDA na njene jedinice. «Niko nema monopol na patriotizam» kaže se u protestu, uz naglašavanje potrebe da vojska «mora ostati svjetovna i demokratska kao i društvo za koje se zalaže državni vrh»
31.01.1995.
Američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt izrazio je žaljenje zbog odluke «srpske strane da ne prihvati plan, da o njemu ne pregovara, pa čak ni razgovara. Na žalost to je taktika koja neće uspjeti. U stvari, izvjesno je da će imati suprotan efekat».
«Hrvati Sarajevo doživljavaju kao konclogor, a neadekvatna stambena i kadrovska politika, koja ih stavlja u drugi plan, i odliv mladeži zbog bjekstva od muslimanske armije osnovni su razlozi ugroženosti sarajevskih Hrvata» rečeno je na konferenciji za štampu Gradskog odbora HDZ Sarajevo.
02.02.1995.
Otvoreni su tkzv. «plavi putevi» preko aerodroma u Sarajevu.
03.02.1995.
Krajišnik je upozorio Zagreb da će bilo kakav napad na samozvanu RSK bez odlaganja naići na odgovor Srba iz samozvane RS i naglasio da će se Pale podržavati deklaracije iz Prijedora u kojoj je utvrđeno da Srbi u BH i Hrvatskoj jedni drugima pružaju vojnu pomoć.
Prema zvaničnim podacima objavljenim u Kninu, u zonama pod zaštitom UN u samozvanoj RSK do januara 1992. do početka 1993.g. u 800 registrovanih upada HV ubijeno je 600 Srba.
07.02.1995.
Potpredsjednik SDA Edhem Bičakić je izjavio da se na prostore samozvane HZ HB od potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, nije vratio nijedan Bošnjak.
08.02.1995.
SB UN je podržao plan grupe «Z-4» za razrješenje spora između samozvane RSK i Hrvatske i pozvao obje strane da pristupe pregovorima.
Na vanrednom zasjedanju skupštine samozvane RSK donijeta je odluka da se zamrznu svi pregovori s Hrvatskom dok ona ne povuče odluku o otkazivanju mandata UNPROFOR-u. Prihvaćen je i prijedlog da se uvede stanje neposredne ratne opasnosti.
10.02.1995.
Franjo Tuđman je na konferenciji za štampu rekao da je « u planu Z-4 za Hrvatsku samo prihvatljivo to što se traži mirno rješenje u okviru granica RH, a apsolutno je neprihvatljiv svaki nacrt nekakvog davanja federalnih i konfederalnih prava Srbima u Hrvatskoj»
11.02.1995.
«Dejli telegraf» piše da SAD neprekidno nadziru aktivnosti na ratištima u BH koristeći špijunske bespilotne avione, koji polijeću sa hrvatskog ostrva Brač. Prema izvještaju, tamo se nalazi ekipa od 20 Amerikanaca zaduženih za operaciju «savršeni pogled» u okviru koje se neprekidno nadziru aktivnosti na frontovima u BH, sredstva veze i linije komunikacija svake od zaraćenih strana.
12.02.1995.
Karadžić: «Ukoliko se Tuđman zaista odluči na agresiju, protiv sebe će imati ujedinjenu vojsku RS i RSK i to će biti prvi praktični korak ka ujedinjenju dvije srpske države»
13.02.1995.
Haški sud je objavio imena 21 Srbina, koji su optuženi za ratne zločine protiv čovječnosti u logoru Omarska.
Karadžić: «RS neće predati ni jednog svog građanina međunarodnom sudu jer to ne dopušta njen Ustav. Mi ćemo, međutim, suditi bilo kome ako nam pružite bilo kakve dokaze»
14.02.1995.
Jedinice Petog korpusa ARBiH probijaju linije odbrane srpske pobunejničke vojske i oslobađaju Zavalje, Skočalje, Međudražje, Sokolac i Pritoku.
16.02.1995.
Na graničnom prelazu Oštrelj između samozvanih RS i RSK sastali su se Milan Martić i Karadžić i dogovorili o zajedničkim vojnim akcijama u slučaju napada HV ili ARBH na «njihove» teritorije.
Četnik Henri Kisindžer je na pravnom fakultetu u Nju Orlinzu rekao: «Priznanje Bosne je bila velika greška. Bosanska država nije nikad postojala, niti postoji bosanski jezik ili bosanski narod. Tamo žive Srbi, Hrvati i Muslimani. Prema tome, ako smo dozvolili podjelu Jugoslavije zato što njeni narodi nisu mogli da žive zajedno ne vidim zašto bi održavali Bosnu»
17.02.1995.
Martić u susretu sa Karadžićem u Gradišci: «Mi smo jedan narod, jedna teritorija, ma koliko se to sviđalo ili ne nekome. Mi smo jedna država i niko nas neće više dijeliti»
(da li bi ovako prdili četnici da im nije bilo JNA za leđima)
19.02.1995.
Međunarodna zajednica uslovljava ukidanje sankcija Slobodanu Miloševiću, za priznanje BiH i Hrvatske.
Slobodan Milošević: "Još nije došlo vreme za priznavanje Zagreba i Sarajeva."
21.02.1995.
Ruska Federacija uspostavila zvanične odnose sa BiH.
24.02.1995.
Američka agencija Asošiejted Pres piše da ARBH postaje sve modernija. Vojnici u Travniku su obučeni u moderne uniforme i posjeduju veliki broj tenkova, te lansere «Orkan» od 205 mm. Slična slika se može vidjeti i na drugim mjestima.
Prema izvorima UNPROFOR-a samostalna jedinica «El Mudžahid» koja broji oko 500 pripadnika iz Irana, Egipta, Sudana i drugih arapskih zemalja stacionirana je u zeničkom prigradskom naselju Podbrežje.
25.02.1995.
Pozivajući se na posmatrače UN londonski «Gardijan» navodi da se ARBH naoružava preko aerodroma u Tuzli. U tekstu se tvrdi da su registrovana 4 tajna leta (10-12-17-23.februara) transportnih aviona i da je riječ o snabdjevanju oružjem ARBH uz pomoć NATO.
28.02.1995.
Povodom misterioznih letova iznad Tuzle, francuski «Liberasion» je objavio članak u kome se tvrdi da je riječ o avionima koji prevoze američko oružje za bosanske Muslimane. (aferim…hvala prijateljima Amerikancima i nek pocrkaju dušmani Francuzi i Englezi)
01.03.1995.
1.mart proglašen za Dan nezavisnosti BiH, odlukom Skupštine RBiH.
Britanski Parlament: Jedan od laburista optužio bivšeg glavnokomandujućeg UNPROFOR generala Michaela Rosea da je primio mito od Srba (dobio je i sliku od komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića, na oproštaju), a da je zauzvrat davao povjerljive NATO podatke o rasporedu letenja NATO aviona.
04.03.1995.
Predstavnici UN su optužili snage samozvane RS da sprječavaju konvoje za snabdijevanje pripadnika UNPROFOR-a hranom, posebno holandske vojnike u Srebrenici, koji imaju zalihe za još samo dan-dva.
06.03.1995.
Komadanti GŠ HV i ARBH general Janko Bobetko i Rasim Delić potpisali su dokument u Zagrebu o formiranju zajedničke komande.
07.03.1995.
Novi komandant UNPROFOR-a posjetio Srebrenicu, sastavši se pri povratku s komadantom srpske pobunjeničke vojske Ratkom Mladićem u Vlasenici. Tom prilikom Mladić je iskazao nezadovoljstvo režimom sigurnih zona i dodao da će »možda« poduzeti vojne akcije na istočne enklave. Komadant UNPROFORA odgovorio je Mladiću da će takve akcije skoro sigurno dovesti do međunarodne vojne intervencije protiv Srba.
08.03.1995.
Krajišnik povodom formiranja zajedničke komande HV, HVO i ARBH : »Srpski narod zapadno od Drine spremno će dočekati završnu bitku protiv neprijatelja»
09.03.1995.
Vojna policija ARBH uhapsila komadanta HVO Bihać generala Vladu Šantića, kojem se zatim gubi svaki trag.
11.03.1995.
Na Grbavici poginule dvije djevojčice od snajpera. Vlasti samozvane RS su do daljeg zatvorile tkzv. plave puteve prema Sarajevu.
Akashi prenio poruku komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića: "Za svakog ubijenog Srbina, srpska strana će zatvoriti prilaze Sarajevu, na 30 dana", a povod su djeca ubijena na Grbavici.
12.03.1995.
Tuđman je poslije razgovora sa američkim potpretsjednikom Alom Gorom saopštio da će mirovne snage ostati i poslije 31. marta, ali s izmjenjenim mandatom i sa prepolovljenim brojem «plavih šljemova»
13.03.1995.
Ministarstvo informisanja samozvane RS izdalo saopštenje o «muslimanskim zločinima silovanja» gdje se kaže: « Utvrđeno je da su Muslimani silovali 39.682 srpske žene, od kojih su polovina višestruko silovane, 797 žena je nakon toga izvršilo samoubistvo; 19.011 žena su zbog posljedica nasilja duševno ili fizički onesposobljene; 10.873 imaju trenutno medicinske probleme» Bez ijednog ili oba roditelja ostalo je 26.839 djece, a nikad neće biti utvrđeno koliko je Srba pobijeno po selima u istočnoj Bosni» kaže se u saopštenju Ministarstva laži i propagande samozvane RS.
14.-18.03.1995.
Hrvatska vojska je na planinama Dinari i Staretini napravila manje taktičke pomake.
20.03.1995.
Informativna služba GŠ vojske pobunjenih Srba je saopštila da su počele žestoke ofanzive Muslimana na srpske odbrambene položaje na majevičkom i vlašićkom frontu.
21.03.1995.
Karadžić: «Ukoliko Muslimani nastave da napadaju, to znači da oni žele vojno, a ne politički rješenje sukoba»
23.03.1995.
ARBiH oslobađa Opaljenik sa radio-relejnim čvorištem na Vlašiću. Bitka na Vlašiću počela je 20 marta kada su jedinice ARBiH probile linije odbrane vojske pobunjenih Srba i ovladale objektima Pavo, Čavo, Crni Vrh, Veliki Šantić i rejonom Simišće. U borbama vođenim 21. marta uništene su snage neprijatelja na Policama a ARBiH ovladala je širim rejonom Malog Šantića i dijelom objekta Poljane. 23. marta zbog loših vremenskih uslova dio jedinica ARBiH mjenja pravac napada prema objektu Galica i ovladavaju Poljanima, Paljikama, Harambašinom vodom i Srnskim stijenama čime je repetitor na Vlašiću stavljen u okruženje. Borbe manjeg intenziteta na tom području nastavljene su 24. i 25. marta, nakon oslobađanja Opaljenika. U operaciji na Vlašiću ARBiH oslobodila je 51 km2 teritorije.
24.03.1995.
Hrvatski Sabor je, uprkos ogorčenom otporu opozicije, prihvatio produženje mandata snaga UN pod izmijenjenim uslovima i novim imenom – UNCRO.
27.03.1995.
Vojni izvori u Bijeljini su saopštili da je na Lopare ispaljeno nekoliko granata.
(neka vide kako je kad rokne koja )
28.03.1995.
Alija postavio dva minimalna uslova za nastavak mirovnih pregovora, da bosanski Srbi prihvate plan Kontakt-grupe i da Milošević prizna BiH.
29.03.1995.
Jasuši Akaši osudio je bosansku Vladu zbog kršenja prekida vatre.
31.03.1995.
Odlukom VS UN-a (Rezolucija 981) UNPROFOR u Hrvatskoj postao je UNCRO i preuzeo obavezu nadzora međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske.
02.04.1995.
Karadžić u intervjuu britanskom «Indipendentu» : «Rješavanjem pitanja unutrašenjeg uređenja Bosne, priznanjem postojanja države Srba na tom području, stvorili bi se uslovi za kraj rata i pregovore o teritorijalnom razgraničenju. Mogli bi smo čak obećati da nećemo tražiti više od 56 ili 55% prostora bivše BiH»
(Rašo-ratni zločinac uvidjevši da je počeo gubiti na ratištu, smanjuje «planirane» procente četničke paradržave)
04.04.1995.
2.korpus ARBH nastavlja žestoku akciju na Majevici u rejonu releja Stolice.
Hrvatske snage otpočele žestok artiljerijski napad na Glamoč.
05.04.1995.
U vrijeme blokade samozvane RS od strane SRJ, Đinđić došao na Pale u posjetu najvišim rukovodiocima samozvane RS.
Radovan Karadžić pozvao bivšeg američkog predsjednika Džimija Kertera da ponovo dođe u BiH, da produži tzv. primirje. Od međunarodnih zvaničnika niko više ne dolazi na Pale, na pregovore. Karadžić je u moralnoj, političkoj i ekonomskoj izolaciji.
07.04.1995.
Na planini Dinari iznad Knina hrvatske jedinice oslobodile su područje širine 15, a dubine 5 km (akcija Skok 1). HV je stavio pod artiljerijski domet neprijateljska uporišta na području Uništa i Cetine; pokušaji neprijatelja, koji je djelovanjem topništva iz okruga sela Cetine (teritorij Republike Hrvatske) prekršio Zagrebački sporazum, da u protunapadima vrati izgubljene položaje, nisu uspjeli.
08.04.1995.
Bosanski Srbi zaustavili sarajevski humanitarni zračni most. Obnovljene borbe oko glavnog grada BiH. Borbe su intenzivirane i na većem području BiH.
09.04.1995.
Srpska pobunjenička vojska je granatirala Sarajevo, a potom zatvorila sve tkzv. plave puteve za snabdijevanje grada.
Milan Martić izjavljuje da je Rezolucija 981 neprihvatljiva i da je «naš zadatak da što bolje organizujemo državu koju imamo i niko nas neće ugurati u Hrvatsku»
10.04.1995.
Komadant UNPROFOR-a u BH Rupert Smit je uputio protest pobunjenim bosanskim Srbima zbog granatiranja Sarajeva i zaprijetio im da će od NATO zatražiti da uzvrati ne samo na položaje sa kojih se otvara vatra, nego i na druge ciljeve.
Povodom teškog stanja u Sarajevu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović upozorio: "Ukoliko Karadžićevi Srbi nastave s granatiranjem Sarajeva, bez reakcije međunarodne zajednice, deblokadu će izvršiti ABiH, uz pomoć stanovnika Sarajeva. Druga opcija je dati grad na upravu UNPROFOR-u, s demilitarizacijom zone u opsegu od 20 km."
15.04.1995.
Francuski vojnik poginuo do snajperskog hica u Sarajevu, drugi po redu u toku zadnja dva dana.
17.04.1995.
Francuski ministar odbrane Fransoa Leotard izjavio je da za pogibiju francuskih vojnika krivi bosanske snage te da će, ako ne bude udovoljeno njihovim uslovima za produženje boravka, Francuzi donijeti odluku o povlačenju njihovih snaga.
Karadžić sa Mladićem obilazi Vlašić: «Mi smo bili spremni još prije ovih muslimanskih ofanziva na pregovore, ali su se oni očigledno odlučili na ratnu opciju što nas obavezuje da odgovorimo istom mjerom. Međunarodna zajednica podržava Muslimane i da toga nije bilo, mi bismo rat okončali. Sada nam valja ići do njihovog potpunog sloma» (ludi Rašo misli da je '92 pa da imaju iza leđa JNA a na drugoj strani bosanske patriote u farmericama i sa puškicama )
18.04.1995.
SB UN po hitnom postupku usvojio rezoluciju 987 u kojoj se izražava zabrinutost zbog pogoršavanja situacije u BH i pogibije francuskih vojnika.
20.04.1995.
U okolini Brčkog vode se žestoke borbe između ARBH i vojske pobunjenih bosanskih Srba.
21.04.1995.
SB UN usvojilo Rezoluciju 988, kojom se produžava postojeća suspenzija sankcija prema SRJ za sljedećih 75 dana, ali pod pooštrenim uslovima.
22.04.1995.
Karadžić povodom rezolucije 988 je izjavio da je to «apsolutno ponižavanje srpskog naroda u cjelini. RS ne priznaje ni takve rezolucije, ni SB» te da će srpske snage zatvoriti sarajevski aerodrom za sve političke delegacije.
23.04.1995.
Butros Gali «UN će povući svoje snage iz Jugoslavije ako se ne obnovi primirje u BH»
(očigledno je pročetnički lobi u UN sa ovim debilom na čelu biva svjestan da četnici na ratištu počinju da gube, te se svesrdno zalažu za primirje)
24.04.1995.
Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu uputio je zahtjev bosanskoj Vladi da prepusti ovom sudu istragu zločina koje su počinili bosanski Hrvati u dolini Lašve kao i istragu protiv Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Miće Stanišića.
30.04.1995.
Istekao je četveromjesečni sporazum o prekidu neprijateljstava zaraćenih strana.
I pored nastojanja međunarodne zajednice sporazum nije produžen, niti je skopljen novi.
Akashi u Sarajevu pokušava isposlovati primirje. Tim povodom, premijer Federacije BiH Haris Silajdžić kaže: "Mi ne možemo zamijeniti razgovore o miru razgovorima o prekidu vatre. Ukoliko oni ne budu ubijali, Vlada neće aktivno angažovati pripadnike ABiH. Prema Ženevskoj konvenciji, izgladnjivanje je legalno ubijanje naših ljudi i genocid." (otkačio je Silajdžić četnika Galija koji je došao lobirati za srpske pobunjenike koji na frontovima počinju da gube)