Što je obitelj?

Stranke, političari... Recite i Vi svoje mišljenje!
Post Reply
petarbosni4
Posts: 35
Joined: 16/01/2011 16:47

Što je obitelj?

Post by petarbosni4 » 26/04/2011 19:43

Evo jedne stvari koja je pala s Marsa. Nije za široku publiku, nago samo za one koje zanima čega sve ima na Marsu, a nema kod nas.
Prvi dio opisa Marsijanskih čuda sam izostavio da ne bi bio predugačak, ali i zato da ne šokiram suviše raju.
Ko voli, nek izvoli.

"...NACRT ZAKONA O EVIDENTRIRANJU EFIKASNOSTI

FUNKCIONIRANJA DOMAĆINSTAVA.

Kao što sam naslov nagovještava, ovdje se radi o fenomenu obitelji.
Među velikim misliocima nema ni jednoga koji nije uočio njenu iznimnu važnost, ali nisam našao niti tekstove koji bi jasno i uvjerljivo pokazivali iz čega proizlazi ta njena, specifična i tako velika važnost za čovjeka.

Mi ćemo ovdje promatrati prvenstveno njen pravni status i funkciju u društvu.

Na prvi pogled obitelj je jedna mala zajednica koja nastaje na osnovu ljubavi, krvnog srodstva, prirodnih, ili urođenih simpatija, prirodne privrženosti i slično.

Nema sumnje da je tome doista tako.

No unutrašnji odnosi u toj zajednici, oni odnosi koji su presudno važni za ostvarivanje njenih unutrašnjih, vlastitih, a i društvenih ciljeva, i odnosi te zajednice prema drugim ljudskim institucijama, odnosno pravnim osobama, uvelike su regulirani pravom, zakonima, i, ukoliko obitelj dobro i zakonito funkcionira onda funkcionira po tim zakonima i u skladu s njima. A ako krši te zakone onda njeni članovi mogu biti kažnjeni po odredbama tih zakona. Iz toga se vidi da instituciju obitelji treba promatrati kao pravnu osobu.

To važi čak i za famoznu Rimsku obitelj, koja, usprkos čudnoj fami koja se o njoj širi, i o takoreći poslovično neograničenoj očinskoj vlasti - patriae potestatis– nije počivala na prirodnim, nego na društvenim zakonima i bila je pravna osoba par exellance.Nasuprot općeraširenom uvjerenju rimska obitelj , nije bila kognatskog, nego agnatskog karaktera, nije se, dakle, zasnivala na krvnom srodstvu, nego, načelno gledajući, na volji i voljnoj suglasnosti njenih pripadnika – sui iuris i alieni iuris.

Suvremena obitelj, i usprkos tome što je utemeljena u kognatskoj osnovi, u još puno većoj mjeri pravna je osoba, jer je još više prožeta i organizirana društvenim zakonima.

A sad jedna mala korekcija.

U daljnjem tekstu mi se ipak nećemo izražavati terminom “obitelj” kao što je određeno naslovom, nego terminom “domaćinstvo”, jer ta “obitelj” o kojoj je ovdje riječ živi na nekom svom vlasništvu, imanju ili posjedu, od kojeg živi, u nekakvoj kući ili stanu, od nekakve njive ili radionice itd. i neodvojiva je od tih materijalnih elemenata koji joj omogućuju život. Stoga nam se čini da je, umjesto o obitelji, puno bolje ili pravilnije govoriti o kućanstvu ili domaćinstvu kao nekakvoj instituciji i specifičnoj pravnoj osobi.

Da je to ispravno, potvrđuju i grčki Grčki i Rimski pravni termini za obitelj: oikos i familia. Oikos i familia ne uključuju samo članove obitelji, nego i sve nekretnine u kojima i od kojih obitelj živi i sve vrednije pokretnine zajedno sa robovima i stokom.

Kod velikih i mudrih Rimljana jedino žene nisu ulazile u sastav familiae, nego su spadale u pecunia - nevažne stvari od male vrijednosti. Pecunia je, kao što je poznato, također bio i naziv za sitni novac, sitniš.

Ali, vratimo se ozbiljnijem tonu.

Današnja obitelj, načelno gledajući nema onakvog imanja kakva su imale antičke obitelji, nego više profesionalnu naobrazbu, koju iznajmljuje raznim poslodavcima. To je “imanje” suvremenih obitelji. Ono materijalno imanje se odvojilo od obitelji, osamostalilo, i postalo novom, samostalnom pravnom osobom – poduzećem.
U daljnjem tekstu mi ćemo promatrati samo razvijenu, suvremenu, ili tzv. nuklearnu obitelj, odnosno suvremeno, nuklearno domaćinstvo.

U ranijim radovima koji se odnose na ovu materiju, ja sam domaćinstvo katkada nazivao i “pogonom za proizvodnju humanog života”, a i “pogonom za proizvodnju radne snage” kako se duhovito, također ne bez ironije, bio izrazio Marx.
Ali, kad precizno i ozbiljno govorim o domaćinstvu, ja ga definiram kao instituciju za stvaranje novog života i njegovu transformaciju u humanitet, instituciju koja ima status pravne osobe. Domaćinstvo, u određenoj mjeri jest i treba biti, samodovoljna, autopietična ili bićevita zajednica, sposobna da stvara, ne samo novi život, nego i materijalna dobra, te da se širi, jača i bogati. To su manifestacije njegove samodovoljnosti ili autopoietičnosti.
No specifičnost domaćinstva u odnosu na nekoliko ostalih temeljnih, autopoietičnih institucija ili pravnih osoba jest baš ono stvaranje novog života, i, naravno njegovo othranjivanje, edukacija, dohranjivanje itd.

Budući da domaćinstvo treba biti autopoietična institucija, stvaranje humanog života ne bi se smjelo, po našem mišljenju, isto kao ni poslovanje poduzeća, odvijati uz “štetu” ili “gubitke”. Drugim riječina, domaćinstvo ne smije biti nesposobno za opstanak, za samoodržnje, i živjeti na teret društva, jer, kakvo bi to bilo društvo, i koliko bi dugo opstalo, ako bi počivalo na elementima ili temeljima koji su već sami po sebi nesposobni za opstanak.

Zadatak zakona koji se odnosi na evidentiranje efikasnosti funkcioniranja obitelji, tj. domaćinstva jest: da omogući slobodno i optimalno manifestiranje njegove autopoietičnosti i da ukloni sve prepreke njegovom funkcioniranju. Mislim, naravno na one koje je moguće ukloniti.

***

U ekonomističkim radovima pokazao sam da domaćinstvo stvara i stanoviti “višak vrijednosti”, koji se najjasnije i egzaktno manifestira kao obiteljska ušteđevina.

U evidentiranju stvarne efikasnosti funkcioniranja domaćinstva moramo se osloniti baš na veličinu i stopu akumulacije obiteljske ušteđevine, jer je ona jedini egzaktni moment na osnovu kojeg se može odrediti veličina ili stupanj efikasnosti domaćinstva.

Tu sam postavio i nacrte zakona pomoću kojih bi se domaćinstvima pomoglo da što lakše ostvaruju ciljeve koje je pred njih stavilo društvo i ljudska vrsta i da u tom poslu budu što je moguće efikasniji, te da također, - srazmjerno svojoj efikasnosti - budu nagrađivana novčanim premijama i motivirana na što bolje, produktivnije i humanje funkcioniranje.

I odnosom društava prema domaćinstvima trebaju vladati pravda i motivacija, a ne prisilia i eksploatacija.
I, da ne duljim, evo kako sam zamislio pravne instrumente na osnovu kojih bi se evidentirala stvarna efikasnost domaćinstava, veličine nagradnih premija za dobru efikasnost, efikasnost , te moguće sankcije za moguću neefikasnost. Čitatelju to neće biti teško shvatiti, jer je princip na kojem se zasniva ovaj pravni instrument isti kao i kod prethodna dva zakona.

Formula 1, za dobijanje veličine ušteđevine, kao što je općepoznato glasi:

ušteđevina = dohodak - troškovi života (1)

Ušteđevinu, u ekonomističkim spisima, katkada nazivam viškom vrijednosti ili «profitom» koji u domaćinstvima nastaje «proizvodnjom radne snage».
Opća formula iz koje se vidi kvocijent efikasnosti domaćinstva, ili stopa akumulacije ovog «profita», odnosno obiteljske ušteđevine je:

Dohodak (po glavi) domaćinstva
------------------------------------------------- = QEFD ..............................(2)
potrošnja (po glavi), ili «troškovi života»

QEFD je kvocijent efikasnosti funkcioniranja obitelji ili domaćinstva. Efikasnost domaćinstva proporcionalna je veličini QEFD-a.
Domaćinstva sa dobrim QEFD-om trebalo bi nagrađivati novčanim premijama.Veličina nagradne premije mogla bi se izračunavati po općoj formuli 3

ušteđevina x QEFD
premija. = -------------------------------................................................(3)
100

Pretpostavlja se, naravno, da bi obitelj ili domaćinstvo primalo dohodak preko banke ili neke druge, slične institucije i da bi ušteđevinu također držala u banci. Tako bi premija zapravo bila neka vrsta dodatne kamate na ušteđevinu.
Zakon bi, naravno važio i za one fizičke osobe koje ne bi imale obitelj, ili ne bi bile članovi neke obitelji – samce.
Ali ovdje bi mogao iskrsnuti jedan veliki problem. Obitelji s djecom, usprkos velikom zalaganju i odricanju u svrhu štednje, imale bi nužno manji QEFD nego samci. Zato bi gornju jednadžbu trebalo korigirati tako da se ušteđevina množi s nekim cijelim ili decimalnim brojem čija bi veličina bila proporcionalna broju članova obitelji.

Četveročlanu nuklearnu obitelj trebalo bi uzimati kao nekakvu prosječnu ili idealnu i ishodišnu u ovoj matematičko-ekonomskoj igri. Njena ušteđevina ne bi se dijelila

Četveročlana obitelj ušteđevina x 1, 00 x QEFD
Tročlana `` ušteđevina x 0, 75 x QEFD
Dvočlana `` ušteđevina x 0, 50 x QEFD
Jednočlana ili samačka ušteđevina x 0, 25 x QEFD

Ako bi se premije isplaćivale po formuli (3), to bi pogodovalo reduktivnoj populacijskoj politici ili programu. A s ovim korektivnim faktorima statičkoj. To je po formuli (4.)

ušteđevina x kf x QEFD
premija. = --------------------------------------................................................(4)
100

Kratica kf je oznaka za korektivni faktor

Ako bi odnos zaposlenih i ukupnih članova obitelji bio kao u slijedećoj tablici, ušteđevina bi se množila ovako:

Zaposleni ...... članovi obitelji
1 ................. 4 ušteđevina x 1,00 x QEFD
2 ................ 4 ušteđevina x 0,50 x QEFD
3 ............... 4 ušteđevina x 0,33 x QEFD
4 ............... 4 ušteđevina x 0,25 x QEFD

No ako bi se optimalnu premiju na ušteđevinu izračunavalo na temelju situacije pune zaposlenosti, kao nekakvom najnormalnijem stanju, u kojem su zaposlena oba roditelja, onda bi veličinu premije trebalo izračunavati iz nekakve ovakve tablice:

Zaposleni............ članovi obitelji
1...................... 4 ušteđevina x 2,00 x QEFD
2 ............. 4 ušteđevina x 1,00 x QEFD
3 ................ 4 ušteđevina x 0,50 x QEFD
4............... 4 ušteđevina x 0,25 x QEFD

Jasno, QEFD bi se mjerio od dana zaposlenja, a prestajao bi se mjeriti s danom prestanka statusa zaposlene osobe
Ovim korektivnim faktorima postiglo bi se pravednije plaćanje napora i odricanja u svrhu štednje. Tako da bi se za približno jednake napore i približno jednaka odricanja dobijala i približno jednaka premija, bez obzira na broj zaposlenih članova obitelji. Još nešto, samim zakonom i korektivnim faktorima - ne postiže se egalitarističko nagrađivanje štednje, nego proporcionalno, što je jako važno.

Bez obzira na korektivne faktore, premija bi, dakle, bila to veća što bi veći bio QEFD i ukupna ušteđevina. No, ove premije ne bi smjele biti prevelike, jer bi suviše stimulirale «sklonost ka štednji» (Vidi General Theory ... od J.M. Keynes-a), i to na račun «sklonosti ka potrošnji» (vidi isto), što bi moglo škoditi cjelokupnoj nacionalnoj ekonomiji. Pored toga, preoštra štedljivost koja bi rezultirala vrlo visokim QEFD mogla bi osiromašiti i devastirati proces proizvodnje humanog života, tj. smanjiti onaj najpoželjniji aspekt efikasnosti djelovanja domaćinstva, i na kraju i «upotrebnu vrijednost» njegovog finalnog proizvoda – «radnu snagu», odnosno humanizirano ljudsko biće, koje treba biti što je moguće bolje osposobljeno da sudjeluje u poslovima društva. Jedan od zadataka Obitelji jest i: težiti i ka stvaranju što većeg duhovnog bogatstva, onih induvidua koje tek ulaze u društveni život.

Naravno, premije ne bi smjele biti niti premalene, jer onda ne bi stimulirale domaćinstva na povećavanje vlastite efikasnosti u «proizvodnji radne snage» i obiteljske ušteđevine.

Isto kao i u dva prethodna zakona, visina moguće premije morala bi se unaprijed moći vidjeti iz jedne tablice koja bi bila slična prethodnima ali znatno jednostavnija, tablice koju bi zakonodavac morao priložiti.

Načelno govoreći, domaćinstva čiji bi QEFD bio = 1 ne bi primala nikakvu premiju, jer bi njihova ušteđevina bila ravna nuli. Premije bi primala samo domaćinstva čiji bi QEFD bio veći od 1. Ona pak domaćinstva koja bi imala QEFD manji od 1, tj. «poslovala s gubitkom», ili «minusom» na obiteljskom računu, potpadala bi pod udar ili jurisdikciju sankcijskih odredbi ovog zakona.

To zapravo i nije nekakva novost, jer takvo što, premda ne u potpuno sistematskom obliku, već je postojalo u pretklasičnom i klasičnom Rimskom pravu. Pravnim aktom Nota censoria, npr. moglo se razvlastiti rasipnog, okrutnog ili nemoralnog pater familias-a, a putem notae capitis deminutio maxima moglo ga s čak izopćiti iz obitelji i pretvoriti u prostog roba.

Danas takve kazne ne bi bile baš jako popularne, ali obitelji, odnosno domaćinstva kojima bi QEFD bio ispod 1, morala bi se podvrgavati prisilnim restrikcijama potrošnje, raznim vrstama tutorstva i nekim drugim sankcijskim postupcima, uključujući čak i njihovo prisilno raspuštanje radi što je moguće boljeg odgoja i edukacije djece. No ovdje ne možemo o tim detaljima. Koga to zanima, neka pogleda moje pravne spise.

***

Ako bi bio etabliran neki ovakav zakon, banke bi morale misliti na to da što je moguće bolje ulažu gotovinu što se sastoji od obiteljskih ušteđevina, jer ona ne bi smjela ležati «mrtva» na obiteljskim računima. Na sreću, bankare o tome ne treba poučavati.

No potrebno je naglasiti, da bi, za cijelo društvo bilo najbolje kad bi se dio tog novca upotrebio za financiranje školstva i znanstvenog rada, jer upravo te vrste investicija daju najbolje vrste «viška vrijednosti», ili «profita», a ujedno su bolji oblik društvene ili državne «potrošnje» od ove kakvu imamo danas. Investiranje u školstvo i znanost ustvari i nije društvena ili državna potrošnja, nego jedan vid štednje, ili investiranja, i to,dugoročno gledano, upravo onaj najprofitabilniji, odnosno najbolji oblik.

Još nešto.

Potrošnja nipošto ne smije biti asketska. Mora biti dosta velika, raznovrsna i masovna, a dijelom čak i luksuzna, jer i luksuz je bio uzrokom mnogih velikih i korisnih iznašašća u ljudskoj tehnologiji, i vrlo zaslužna za njen razvoj. Opća i sveukupna društvena potrošnja, sigurno se ne bi pogoršala kad bi se, kako smo upravo rekli, i dobar dio ostvarenih obiteljskih ušteđevina investirao u školstvo i znanost, nego bi se čak poboljšala. Postala bi svrsishodnijom. Tako bi se ujedno dio stvorenih dobara, pouzdano i sigurno isporučio budućim generacijama, kojima bi, po zakonima ius generis – prava koje treba važiti za cijeli ljudski rod - trebao i pripadati, a ciljevi vrste ostvarivali bi se, ako ne na optimalan, a ono barem na nešto bolji, lakši i humaniji način nego danas.

Velik broj današnjih obitelji, svojim potomcima ne isporučuje nikakav «višak» ili tzv. «višak vrijednosti», nego dug. To je, nažalost, čest slučaj i sa državama. Današnje vanjske i unutrašnje, državne dugove otplaćitati će generacije koje tek ulaze u život. Time se ne postiže nikakav napredak , nego samo stagnacija i povećanje opsega siromaštva i njegova dubina, a i stanoviti nazadak.

Kao što se vidi, nacrt ovog zakona nije nekakav novi obiteljski zakon niti novo obiteljsko pravo, nego samo dodatak postojećem, i to takav dodatak koji bi omogućio veću efikasnost obitelji u ostvarivanju njenih zadataka.

Eto.

Jedino na što bih još htio skrenuti pažnju jest to da je iz izloženog teksta vidljivo da se ni kod ovog zakona ne radi o nekoj, ni u čemu utemeljenoj novotariji, nego prije o osuvremenjivanju, ili stvaranju jedne nove osnove za neku vrstu kodifikacije ili sistematizacije već postojećih, prastarih, a i onih sasvim suvremenih zakona i običaja kojima se regulira život obitelji.

***

Mislim da će biti dobro ako ovdje kažem još koju riječ o tome iz čega proizlazi tako velika važnost obitelji, odnosno domaćinstva.

U prethodnim spisima navodio sam da u velikom mnoštvu različitih vrsta društvenih institucija koje su pravne osobe, postoje četiri koje su autopoietične i čije je dobro i produktivno funkcioniranje od ključne važnosti za dobro funkcioniranje cijelog društva , opći progres i ostvarivanje ciljeva vrste. One su temelj svim ostalim, hetteropoietičkim institucijama i pravnim osobama.
To su:
1. tzv. fizička osoba, ljudska individua (koja je, kako smo već rekli, pravna osoba par exellance),
2.obitelj ili domaćinstvo,
3. poduzeće,
4. država.

Zašto su ove četiri vrste pravnih osoba tako važne i tretiraju se kao ključne ili temeljne?

Zajednička i presudno važna osobina im je to što su autopoietične, samodovoljne - sposobne za samorazvoj i samoodržanje - bićevite. Biti bićevit ili autopoietičan ovdje znači; moći sam stvarati sredstva za vlastiti opstanak i razvoj. Suprotnima, heteropoietičnima , ta sredstva mora stvarati netko drugi.

Autopoietične pravne osobe stvaraju, dakle, sredstva za svoj vlastiti opstanak, razvoj i ostvarivanje ciljeva društava i vrste, ali i za opstanak i djelovanje svih heteropoietičnih pravnih osoba koje postoje u društvu.

Njihove pravne sposobnosti - capacitates iuridicae jednake su pravnim sposobnostima svih ostalih pravnih osoba, ali im se djelatne sposobnosti - capacitates agendes bitno, kvantitativno i kvalitativno razlikuju .

E, pa bacimo malo pogled na specifičnost djelatnosti svake od njih.

Prva, tzv. fizička osoba, tj. živa ljudska individua -važna je zbog svoje ontogeničnosti, genijalnosti ili kreativnosti– sposobnosti individua da stvaraju bićevite elemente umjetnog bića - ali i zbog sposobnosti njegovog upotrebljavanja, te potrošnje kojom se umjetnom biću određuje daljnji pravac usavršavanja i razvoja.

Druga - obitelj, ili domaćinstvo kako smo već rekli, stvara, održava i čuva humani život. Ona kratkovječni život ljudske individue, putem spolne, ili bio-reprodukcije, pretvara u beskonačni ili vjekovječni opstanak vrste, nužan, tj. neophodan za ostvarenje njenih ciljeva i uživanje u njima.

Treća - poduzeće, stvara materijalna bogatstva – sredstva za zadovoljavanje životnih potreba i tehnologiju za ostvarivanje ciljeva vrste.

I četvrta - država, koja, kako sam već rekao, stvara pravo, zakone i poredak, tj. društvo koje je ustvari umjetni organizam koji objedinjuje one prve tri i nosi cjelokupno umjetno biće.

Bez djelatnosti ovih četiriju institucija ili pravnih osoba ne bi bilo moguće ostvarivanje ciljeva društva i vrste, jer se ostvarivanje tih ciljeva temelji na :

1. stvaralačkoj, ontogeničkoj sposobnosti individua - kreativnosti,
2. sposobnosti za transformaciju konačnog života u beskonačan,
3. sposobnosti za stvaranje sve svrsishodnijih materijalnih dobara za održavanje života i ostvarivanje ciljeva vrste,
4 sposobnosti da se ove sposobnosti, putem prava i zakona, organiziraju i učine sredstvom ostvarivanja ciljeva njihovih nositelja i ciljeva vrste.

Kao što se vidi, svaka od one četiri pravne osobe ili institucije utemeljena je na jednoj od ove četiri temeljne sposobnosti.

I baš s obzirom na njihovu veliku i kvalitativnu razliku, slažemo se sa Aristotelovim mišljenjem, da dobar pater familias ne mora nužno biti i dobar vladar ili voditelj nekog poduzeća.

Toliko o tim neophodnim elementima.

S druge strane, postoji još bezbroj drugih, ali tek sekundarno važnih sposobnosti, djelatnosti i institucija, društvenih subjekata, pravnih osoba itd. No one su heteropoietične i nisu neophodne. Bez takvih, u koje spadaju, npr: nogometni klubovi, udruženje pekara, ili znanstvene akademije, udruženja inženjera, umjetnika itd. bilo bi moguće ostvariti ciljeve društva ili vrste, iako, naravno, uz stanovite poteškoće, jer i ove, sekundarno važne pravne osobe ne bi nastale da nisu radi nečega bile potrebne.

Društvo, zakoni i poredak dobri su, pravedni, ontogenični i produktivni, ako onim autopoietičnim, pravnim osobama, omogućuju ostvarivanje njihovih prirodnih i zakonitih interesa i ciljeva, ali samo na način kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

Nadalje, bolji su zakoni oni koji, pored već rečenog, što je moguće veći broj heteropoietičnih pravnih osoba dovodi u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste i tako ih pretvara u autopoietične. Napredak i razvoj zakonskih sistema i društva, a i ključni posao države, sastoji se upravo u tome da se što veći broj društvenih subjekata dovede ili prevede iz prinudnog u što funkcionalniji ili svrsishodniji motivacijski odnos i tako ih iz heteropoietičkih entiteta transformira u autopoietične.

Ka tom cilju usmjereni su i zakoni koji se ovdje prikazuju.

Evo jednog primjera koji će baciti nešto više svjetla na ovu pojavu i probleme koji ju prate. Aristotel je, s najpotpunijim pravom tvrdio da je država, više, tj. u većoj mjeri nego sve druge ljudske, društvene institucije, samodovoljna, autopoietična zajednica.

No, onaj ko pročita Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti (Zakon o kontrolli efikasnosti vlasti) morat će se složiti s tim da su sve dosadašnje države čija uprava nije utemeljena na nekom takvom zakonu, bile puno više heteropoietične nego autopoietične naravi. Tek ovaj zakon, naime, dovodeći administraciju u motivacijski odnos spram ostvarivanja ciljeva društva, državu čini istinski i potpuno autopietičnom.

To se naročito dobro vidi iz poglavlja «Razvoj društva», nekoliko stranica naprijed.

Eto toliko

Sada bih želio zaključiti i istaknuti da bi s ova tri zakona - Zakona o managerima, O državnoj administraciji i O obiteljima – četiri spomenute, ključne ili temeljne pravne osobe bile dovedene u iznimno funkcionalan motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste, a također i u bolje međusobne odnose. To znači da bi one mogle bolje, efikasnije i lakše nego do sada ostvarivati svoje vlastite ciljeve, i to na način kojim bi istovremeno davale bitno veći i bolji doprinos ostvarivanju ciljeva vrste.

(Bez ovih ili ovakvih zakona, poduzeća, države i obitelji samo pukim slučajem, ili pak na osnovu nekakvih moralnih zahtjeva koji se rijetko uvažavaju, mogu doći u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste,.)
Njihov bi se doprinos ostvarivanju tih ciljeva mjerio mjerilom koje je jednako za sve njih i bio bi nagrađivan po istom principu.

Jednakost pred zakonom i pravda prije svega!

Fiat iustitia pereat mundus! – neka bude pravde, pa makar svijet propao – govorili su Rimljani.

Upotreba tog principa može se proširiti i na mnoge druge vrste heteropoietičnih pravnih osoba, ali nije naše da i o tome ovdje i sada raspredamo. To je stvar pravnika i zakonodavaca.

Ja sam, doduše, i sam, sasvim detaljno primijenio taj princip i na školstvo, i tu se pokazao izvrsnim, barem, onako, u teoriji. No neću pisati o tome, a ako to nekoga baš zanima neka pogleda moju knjigu Suma Ekonomije.

Što se tiče samog principa, ni on zapravo nije ništa novo. To je princip ontogeničke svrsishosnosti društvenih odnosa i star je koliko i samo pravo, ili pak dobri običaji. No, u ovim se zakonima taj prastari princip - princip ontogeničnosti i svrsishodosti koji podiže civilizaciju i vodi ljude i narode ka ostvarenju ciljeva njihove vrste - dovodi do velike jasnoće i jednostavnosti, te dovoljne funkcionalnosti i efikasnosti – koja je, nadamo se, bar tolika koliku zahtjevaju vitalni interesi čovjeka, odnosno sam proces ostvarivanja ciljeva vrste.

No umjesto da se i dalje sami hvalimo, tješimo ili nadamo, ovdje bi možda bilo najbolje da samog čitatelja zapitamo; što on misli o tome da li bi i za naše, hrvatsko društvo bilo dobro ako bi se etablirali ovi, ili neki ovakvi zakoni.

***

No vratimo se još nakratko domaćinstvu, kućanstvu, odnosno obitelji, da bi smo u cijelosti pokazali zašto su joj mislioci oduvijek pridavali tako veliku važnost.

Evo jednog male digresije, koja će pomoći da se to što je moguće bolje i kraće izrazi, a koja će ujedno pokazati zašto se o obitelji mora govoriti kao o domaćinstvu ili kućanstvu, jer, kako smo već rekli, ne može biti obitelji bez nekakve kuće i kućišta ili barem nekog šatora kakvog imaju ciganske i nomadske obitelji.

O tome sam već pisao na nekoliko mjesta, ali se dio tih tekstova izgubio. Možda je negdje zalutao na putu od Marsa do Zemlje.

No, evo ponovo jednog dijela te materije. Odnosi se prvenstveno na funkciju kuće i kućanstva.
Kada, naime, veliki francuski arhitekt i ujedno jedan od najvećih u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, Charles-Édouard Jeanneret, Le Corbusier definira kuću, onda kaže ta je to «mašina za stanovanje» .

Iako na prvi pogled zvuči malo čudno, to mi se čini vrlo dobrim, istinitim shvaćanjem ove stvari.

No sa našeg stanovišta mogli bi smo, baš u duhu njegovog shvaćanja, kuću, još radikalnije i preciznije, definirati kao česticu ili element umjetnog bića koji služi kao sredstvo za regeneraciju čovjekove životne snage, jer stanovanje je, naime, najčešće svojevrsno stajanje, pasivnost, ili bespomoćno mirovanje za vrijeme kojeg se regenerira potrošena životna snaga. Kad čovjek izgubi, tj. potroši dnevnu zalihu svoje životne energije, tada kuća, svojim krovom, čvrstim zidovima, udobnim namještajem, bravama, ključevima, toplinom, sigurnošću itd. stupa u akciju, te ga čuva i štiti ga dok on mora potpuno bespomoćan i izložen svakoj opasnosti, npr. spavati, ili bolovati, tj. liječiti se, jer bez nekakvog takvog (odgovarajućeg) načina obnavljanja životne snage ili zdravlja nije moguće nastavljanje i održavanje života. Onemogućite bilo kojem čovjeku da spava samo dva uzastopna dana, već trećeg dana će preminuti.

Kuća je, dakle, uređaj projektiran tako da brine o čovjeku onda kad on ne može brinuti sam o sebi.

Pored toga, kuća čuva i njegova dobra i sve ostalo o čemu mu ovisi život.

A sada nešto što želimo naročito istaknuti.

Gledano s ovog aspekta, članovi obitelji, ukućani, su kao neki živi djelovi kuće koji bdiju jedan nad drugim za vrijeme spavanja, odmora ili bolesti i tako međusobno pomažu jedni drugima u onome u čemu im ne bi mogli pomoći ni najbolji kućni automati ili sprave.

Posebno važan aspekt, odnosno funkcija članova obitelji jest njihova međusobna ljubav, vjernost, emotivna privrženost, podrška i briga, zatim elementarni odgoj kojim se socijaliziraju mlade ljudske individue kako bi postale valjanim članovima, ili pripadnicima društva.

Bez onih gore nabrojanih funkcija obitelji, odnosno domaćinstva, teško je zamisliti kako bi bilo moguće održavati život i stvoriti društvo i državu.

Iz svega toga o čemu smo gore govorili proizlazi onaj veliki interes mislilaca za obitelj, ali i dužnost zakonodavca da što je moguće bolje uredi, tj. regulira život obitelji odnosno domaćinstva, posebno odnose među njenim živim članovima, jer ako ih neki od članova obitelji razaraju ili čine lošima iznutra, ni najčvršći zidovi i najbolje brave, a niti golemo imanje, neće domaćinstvo ni ljude u njemu spasiti od propasti. Veću štetu i nesreću može napraviti jedan destruktivan član domaćinstva nego stotinu razbojnika koji izvana vrebaju na kuću.

Dalje. Ako ljudi ne mogu svakodnevno obnavljati svoju životnu energiju, onda ne mogu niti dovoljno dobro, ili uopće ne mogu, djelovati na mjestima na kojima rade, tj. stvaraju sredstva za svoje preživljavanje, ostvarivanje svojih ciljeva itd. Loši uvjeti za obnavljanje životne energije kod znatnijeg dijela populacije nekog društva je stvar odnosno okolnost koja društvo vrlo pouzdano vodi ka izopačavanju, zaostajanju i propadanju. Istovremeno, tako loše stanje na području reprodukcije životne energije jest fakat koji pred zakonodavca stavlja urgentnu i važnu obavezu da što je moguće bolje regulira odnose unutar obitelji, ali, a to naročito ističemo, i odnose obitelji spram društva ili države.
Istina, zakoni su već regulirali dosta toga, no mi smo gore jasno ukazali na to da pravi, kapitalni dio posla za zakonodavstvo na ovom području tek predstoji. Obitelj treba iz položaja eksploatiranog društvenog subjekta, u kojem se sada nalazi, prijeći u položaj subjekta koji je motiviran da daje što je moguće veći i bolji doprinos ostvarivanju društvenih ciljeva.

Možda će, nakon nekog takvog preokreta koji bi bio poželjan, razvoj umjetnog bića , društva i prava radikalno promijeniti oblik obitelji i smanjiti važnost današnje, nuklearne obitelji, ili ju čak ukinuti i zamijeniti nekim drugim institucijama, ali mi o tome danas ne možemo ništa pouzdano znati, nego tek maglovito naslućivati ili nagađati moguće buduće stanje stvari, pa o tome nećemo pisati.

Eto, još toliko o neživim, a i onim živim elementima domaćinstva ili obitelji.


Post Reply