Pomor ljevice na tlu bivše Jugoslavije

Stranke, političari... Recite i Vi svoje mišljenje!
Post Reply
Balad
Posts: 3
Joined: 09/03/2011 20:41

Pomor ljevice na tlu bivše Jugoslavije

Post by Balad » 10/03/2011 17:27

PREDGOVOR: Zašto ovo objavljujem kod vas?

Zato što je u Hrvatskoj ljevica mrtva. Ono malo intelektualaca ili kvaziintelektualaca prebire po sadržaju svog želuca, nesposobni uvidjeti da svakodnevno jedu različitu hranu, a – da prostite – seru ista govna. Ti su dečki toliko udubljeni u (po vlastitom mišljenju) „duboku teoriju“, da nisu sposobni odgovoriti na najjednostavnija životna pitanja. Zato ih niti nema u „događanjima naroda“, koji se počeo valjati ulicama Hrvatske. Ustvari, oni pojma nemaju kako da suvislo odgovore na niže im postavljena pitanja. Namjerno nisam izbacivao dijelove članka koji su zastarjeli, da bi se vidjelo koliko dugo takozvana „hrvatska ljevica“ šuti na dobačeni im izazov. Kako je „hrvatska šutnja“ već postala poslovična kategorija, nije za očekivati u ovoj močvari dobiti iskane odgovore. Odgovore u duhu internacionalnog sagledavanja stvari, jer – prava ljevica nije nikada zatvorena u svoje nacionalne torove. Eto, stoga ištem odgovore kod vas, nadajući se da „pomor ljevice“ koji je zahvatio teritorije bivše države, ipak nije bio totalni. Uz pozdrave,

L.B.



„Novi Plamen“
[email protected]


Poštovani,

na javljanje me ponukao članak gospodina Filipa Ercega, iz 12-og broja „Novog Plamena“ - „Što je to socijalizam?“. Svojedobno, prije no što sam se razišao sa S.Šuvarom, bio sam suradnik „Hrvatske ljevice“, u što se možete uvjeriti prelistavajući stranice ovog ugaslog časopisa. Na tragu Ercegovog problematiziranja jalovih, besplodnih i ponajčeće kvaziteorijskih rasprava na temu socijalizma:

„Polemizira se, diskutira, preljeva iz šupljeg u prazno, traži dlaka u jajetu, posipa pepelom po glavi i jaše na mrtvom“trojanskom konju“, F.E. „Što je socijalizam?“,

pokušao sam još 2003. godine – neposredno nakon, po ljevicu poraznih rezultata parlamentarnih izbora – taksativno konkretizirati neka pitanja spuštajući ih na stvarno (hrvatsko) tlo, očekujući jasne a ne maglovite i frazeološke odgovore. Nažalost, ni gospodin Šuvar kao ni kasnije „Mladi socijalisti“ u okviru tadašnjeg SRP-a, kojima je poziv na raspravu upućen, nisu imali sluha (ili suvislih odgovora?) za razloge svojih dojučerašnjih suradnika, sada disidenata. Pokušaj obnove rasprave, najprije preko tjednika „Feral Tribune“, završio je fijaskom – uskraćen je bilo kakav odgovor na ponuđeni članak, a srodan je pokušaj - preko foruma pollitika.com - naišao na vrlo mlaki odaziv i uglavnom apriorno ideološko odbijanje i potcjenjivanje od strane novopečenih, ali već uveliko nadresiranih, zastupnika ideje „kapitalizma sa ljudskim licem“. Navodim svoja kratka obraćanja novinaru „Feral Tribune-a:

„Feral Tribune“, 21.7.2004.

Ne ulazeći u rasprave oko ličnosti g.Šuvara (o mrtvima sve najbolje) mogu tek konstatirati da ništa u životu nije onakvo kakvo se čini na prvi (površni) pogled. Za jednu od ilustracija navedene tvrdnje (a bilo bi ih - na osnovu ličnog poznavanja g.Šuvara - podosta) neka posluži pismo (e-mail) upućeno "Hrvatskoj ljevici", odnosno njemu kao (sad već pokojnom) glavnom uredniku časopisa, čiji je cilj bio problematizirati - s pozivom na javnu raspravu - neka, po autoru, fundamentalna pitanja socijalističke ljevice. Nažalost, apel za raspravom (obnovljen i nizom poziva "Mladim socijalistima"; u okviru bivšeg SRP-a) naišao je na gluhe uši - kao da je upućen u zrakoprazni prostor. Autor pisma (Ergodic) kao da je, nažalost, antipicirao prerani tragični kraj g.Šuvara kojeg se, naravno, više ne može prozivati na javnu reakciju. Tim prije bi (a posebno što je, praktički tek koji tjedan nakon Šuvarove smrti, već počelo raslojavanje "njegove" stranke) sljedbenici njegova lijevog puta mogli - više no sa 8 mjeseci zakašnjenja - dati neki echo, čime bi potvrdili svoje egzistiranje i otvorenost za demokratsku raspravu "čak" i sa svojim eventualnim raznomišljenicima (demokratska rasprava sa istomišljenicima je apsurd). Pišem Vam očekujući da budete upaljač (detonator) za raspravu, koja se iz vašeg lista može preseliti i tamo gdje je bila zamišljena - na stranice "Hrvatske ljevice". Šutnja inače mnogo govori. Najviše o onima koji ćute.

Ergodic

i portalu pollitika.com:

pollitika.com, 31.1.2009.

Danas, u jeku rastuće globalne ekonomske krize (krize kapitalističkog načina proizvodnje i raspodjele materijalnih dobara kao i međuljudskih odnosa koji iz njih proizlaze) – što je već Marx analizirao pred 150-ak godina – ponovno postaju aktuelna neka prastara pitanja. Posebno za one kojima ljudska patnja postaje vidljiva tek kad je sami neposredno osjete. Kako se ne može reći da tzv „hrvatska ljevica“ suviše empatizira sa onima čije interese navodno zastupa, pa čak niti voli i želi pokrenuti javnu raspravu oko nekih fundamentalnih pitanja koja je se tiču (o čemu svjedoče i donji redovi), ovo pismo – svojedobno upućeno „Hrvatskoj ljevici“ a kasnije i tzv „Mladim socijalistima“ – koje je naišlo na gluhe socijalističke uši (možda od vlastite galame i prenemaganja), neka posluži kao temelj za diskusiju. I možebitne relevantne odgovore na postavljena pitanja.

kojima sam ih, bezuspješno, pokušao animirati na raspravu. Mada se dio članka koji vam šaljem odnosi na situaciju od prije 6-7 godina, doduše u suštini ne toliko različitu od današnje (neke opaske se odnose na ugaslu „Hrvatsku ljevicu“ što možete izostaviti), izgleda mi da bi objavljujući ovaj članak uz apel na raspravu – s direktnim odgovorima na „prizemne“ dileme koje, vjerujem, ne muče samo mene – mnoge nejasnoće koje vise u teorijskom vakuumu bez naznaka konkretnih modusa njihove praktične realizacije, postale mnogo jasnije. Iako dio članka problematizira ponašanje SRP-a, vjerujem da se može odnositi na bilo koju stranku ljevice preko kojih je ova ionako prisiljena legalno djelovati u višestranačkom okruženju. Čini mi se da bi objavljivanje članka u nepromjenjenom kontekstu u kojem je nastao, ujedno p(r)okazalo neprihvatljivo i nesamokritičko ponašanje barem dijela (tadašnje?) hrvatske ljevice. Članak je – za razliku od mojih ranijih, objavljenih članaka – ovaj put bio potpisan pseudonimom Ergodic (u „H.Lj“ objavljivani su i članci pod aliasom) - urednik je međutim dobro znao autorove generalije. Članak, ako ste voljni temeljem njega pokrenuti raspravu diskreditirajući sintagmu o ljevičarskom „guranju glave u pijesak“ (ili je i vi imate duboko zarivenu?), možete potpisati mojim imenom i prezimenom.

Nudi li ljevica zaista konkretne odgovore na konkretne društvene dileme, ili će se (ponovno) sve svesti na improvizacije i njihovo rješavanje u hodu? Bio bih zadovoljan kada biste mi se javili na niže priloženi e-mail.

S poštovanjem,

L.B.

P.S.
Ne treba posebno spominjati da se ni – „u duboku teoriju uronjeni“ – dečki iz „Novog plamena“, nisu udostojali ni riječju osvrnuti na članak, točnije – odgovoriti na pitanja postavljena u njemu.

P.P.S.
Ni na najnoviji pokušaj s portala H-ALTER (što, jasno, nije njihova krivnja) nema ama baš nikakvih reakcija.


Gura li samo noj glavu u pijesak?


"Pasi mirni narode! Zašto stadu darovi slobode? - Njega treba klati i strići. Ono nasljeđuje s koljena na koljeno jaram s praporcima i bič." (Puškin)


Tolika se magla nadvila nad Hrvatskom da, malo slobodnije interpretirano, Radićevo upozorenje o guskama u magli postaje bespredmetno; magla je posvuda i svi smo guske. U općoj eklipsi obraćam se razjedinjenim lijevim snagama, prvenstveno socijalističkog tipa i to ne onog - ne zna ljevica što radi desnica - zahtijevajući konkretne odgovore na konkretna pitanja. Ne libim se banalnim primjerom ilustrirati "filozofima" i "političarima" tzv. lijeve opcije što pod tim podrazumijevam. Na pitanje: "Kako se razbija orah?" ne želim čuti

a) o porijeklu oraha
b) o botaničkoj klasifikaciji oraha
c) o prehrambenoj vrijednosti te povijesti i načinu upotrebe oraha, etc., etc.,...

nego:
a) uzmi orah u lijevu ruku
b) uzmi čekić u desnu ruku
c) umjerenom snagom zamahni čekićem prema lijevoj ruci, pazeći da pogodiš orah a ne ruku. Točka.

Tražim da se povede široka rasprava (ne samo) o pitanjima kojih se dotičem i to ne samo među subjektima koje vi etiketirate kao pravu ili istinsku ljevicu; želim čuti i ostale sudionike tzv. lijeve scene. Suzdržite se pritom od ocjena mog stila, kompetencije, kulture, obrazovanosti, karaktera i anonomnosti autora (prvo - nevažno je tko govori već što govori, a drugo - neki vaši suradnici pišu, a još ih je više pisalo pod pseudonimom), čime se obično namjerno odvlači pažnja od teme. U konačnici, stranke su svojim djelovanjem obavezne služiti svojim biračima i društvu (pa onda - in extremis - i meni) a ne obrnuto. Ne objavite li, bez kraćenja i intervencije u tekst moje pismo, potrudit ću se pokrenuti raspravu na svim meni dostupnim mjestima - od novina i časopisa do interneta. Pa krenimo.

A)

Zalažete se za socijalizam 21. stoljeća. Zalažete se i za ulazak u EU što podrazumijeva i prihvaćanje njihovih pravila igre. Tu leži "kvaka 22". Na koji se to način mislite boriti za realno ostvarenje svojih socijalističkih ideja u okruženju unaprijed optimiziranom za ostvarenje ciljeva protiv kojih bi se vi borili (naime, liberalnog kapitalizma)? Za isključivo sindikalnu borbu nije potrebna partija!

B)

Građanske (buržoaske, kapitalističke) stranke relativno sitnim, često iznuđenim, svakodnevnim promjenama mijenjaju povijest (tu ne podrazumijevam utjecaj znanosti, tehnike, tehnologije i kulture koji je djelomično neovisan od tipa društvenih odnosa). Ljevica bi širokim povijesnim zahvatima htjela popravljati svakodnevicu. Samo ograničeni um ne vidi koji od tih pristupa trajnije i bezbolnije mijenja Čovječanstvo. Time samo želim reći da je potrebno, u ime bržeg napretka, barem kratkoročno - a dugoročno, svi smo mrtvi - spustiti se malo s parnasovskih visina čvršče objedinjujući povijesne ciljeve sa svakodnevnim životom. Jer, povijesna scena se ne postavlja u funkciji drame na pozornici; sasvim obrnuto - protagonisti drame života u međusobnim interkcijama definiraju, aranžiraju i mijenjaju povjesnu scenu.

C)

Nije li stoga, za običnog smrtnika, probitačnije podržavati građanske stranke koje optimalno koriste tako (povijesno) postavljene parametre okruženja? Davno su prošla vremena očekivanja boljeg života u perspektivi - nebeskoj ili ovozemaljskoj ali na "sveto nigdarjevo".

D)

Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem - što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedeće četiri godine... Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam - kapitalizam - socijalizam -... praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosili sa ovim socijalističko - kapitalističkim yo-yojem?

E)

Ostanimo u domeni pretpostavki. Osvojili ste vlast. Kako je kanite sačuvati (makar za trajanja samo jednog mandata) od, prije vjerojatnih no eventualnih, intervencija stranih i domaćih nedemokratskih snaga (koje su, ironije li, do vašeg dolaska na vlast bile demokratski deklarirane i legitimirane)? Idealizam tipa: demokratski smo došli na vlast pa ćemo (prirodno, sigurno, valjda, možda,...) biti priznati i tolerirani od ostalih (kvazi)demokratskih snaga, pada na povijesnim primjerima (Španjolska 1936., poslijeratna opstrukcija KP Italije od strane udružene desnice, Allendeov Čile,...).

F)

Marksisti nikada nisu, kao što im se tendenciozno imputira, negirali privatno vlasništvo apriori - čak ni u državama "realsocijalizma" (sem onog stečenog osnovom eksploatatorskog odnosa temeljenog na vlasništvu sredstava za proizvodnju) - već samo vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Prirodna bogatstva vlasništvo su svih generacija. Rezultati njihove eksploatacije kao i sva duhovna i materijalna nadgradnja povezana s tim procesom (unapređenja, inovacije, tehnička, tehnološka i naučna otkrića,...) pripadaju po prirodnom ("božjem") pravu svakom stanovniku planete - kako onom iz najrazvijenijih tako i najzaostalijih područja - a ne samo onom tko argumentom prvenstva ili snage pretendira na njih; tada je to otimačina. Svatko tko tvrdi da su svjetski močnici (čak i malo bogatiji obrtnici) spremni da se miroljubivo odreknu ma i 1% svog bogatstva u ime i na korist društva (tu ne računam najčešće nepravedno oporezivanje) veći je Münchhausen od Münchhausena. Nastavi li se sadašnji trend razvoja društvenih odnosa "mic po mic" promjenama, uz postojeći tempo protivljenja eksploataciji te trendove iscrpljivanja resursa i porasta svjetskog stanovništva, možemo uspostavu socijalizma očekivati u času iscrpljenja svih materijalnih prirodnih resursa (najracionalnije je prihvatiti - znajući njihovu ograničenost te zakone očuvanja energije i porasta entorpije - da će do toga doći, doduše ne nužno, na čemu najviše ustraju dvije vrste vjernika: u svemoć Gospodnju odnosno znanosti). Tada će dobro potkoženi, opskrbljeni i zaštićeni opsjenari i pljačkaši sirotinje dobrovoljno (ha, ipak!) i velikodušno izjaviti: "Za ovim ste žudjeli vjekovima. Vaš san se obistinio. Sve je vaše, to sve smijete pravedno raspodijeliti.“. A sve će biti ništa. Naime, odrekli ste se nasilne (revolucionarne) promjene društvenih odnosa (da li i obrane istih izvedenih na demokratski način?). A u svijetu oko vas:

a) Društveni sistem štite organi represije (dakle i silom).
b) Države, i to ne samo lideri globalnog kapitalizma, ostvaruju svoje ciljeve silom (i vojnom ako je ekonomska nedostatna).
c) Kapitalističke države, navodno visoke demokratske legitimacije, silom sprečavaju nepoželjne, čak i parlamentarno izvojevane opcije.
d) Policijske i zaštitarske organizacije (ne unajmljuju ih valjda radnici?) štite privatno vlasništvo i uz upotrebu sile.
e) Terorizam (čija definicija arbitrarno ovisi o često sukobljenim interesima globalnog kapitalizma i velikih sila) ostvaruje svoje ciljeve silom.

Cijela svjetska povijest govori kako se promjena društvene paradigme ostvaruje (na žalost) isključivo silom. Apriorno, apsolutno i definitivno odricanje od upotrebe sile je kratkovidno, politikantsko, kontraproduktivno i nadasve neiskreno (Posebno je licemjerna i etički neutemeljena njezina osuda kad se još ne vidi kamo ona vodi uz, naknadno, amenovanje rezultata njene uspješne primjene. Na primjer: ustanici su teroristi sve dok ne zasjednu na vlast - tada postaju legitimnim političkim i ekonomskim partnerima). Kad su Židovi na to pristali (Auschwitz, Buchenwald, Treblinka,...) digli su se u nebo kao dim i pepeo. Kad su se digli na noge - shvativši da se klin klinom izbija (Varšavski geto) - skončali su ne kao rasplinuti fluid već kao ponositi ljudi, dok njihovim preživjelim potomcima (Izrael; ostavimo se sad analize bliskoistočnih procesa) nije ni na kraj pameti da ikada više pristanu na tu vrstu samoubistva kakvo radnička klasa sebi apriori potpisuje. Ja ne govorim o njenoj slijepoj nekritičkoj uporabi (sile) nezavisno od društvenog i povijesnog konteksta. Smatrate li da radnička klasa mora (kao što se, u Hrvatskoj, gotovo odrekla svog imena) odustati od parole "Proleteri svih zemalja ujedinite se!" (zanimljivo, kapitalisti svih zemalja, kao što to pokazuje proces globalizacije, upravo to čine ma i bez prikladne parole - možda, "Profiteri svih zemalja ujedinite se!" ?) zamijenivši je, u skladu sa Puškinovim stihovima, sa "Božje ovčice svih zemalja potčinite se!". Jašite nas, strižite, cijedite, eksploatirajte, ubijajte,... - mi smo se kao "božje ovčice" obvezali da ne vraćamo istom mjerom. Braća po interesu uvijek se uzajamno podržavaju. Zašto bi radnička klasa bila izuzetak? Ili mislite kako će do reakcije (ujedinjenje radničke klase) doći kao odgovor na akciju (razvoj globaliziranog kapitalizma)? Samo, za razliku od fizike, u društvenoj sferi je akcija - aktiv dok je reakcija - pasiv! Sasvim je jasno zašto su najkrvaviji građanski ratovi (poput onih u bivšoj Jugoslaviji) - revolucije i kontrarevolucije - koji su praćeni preraspodjelom društvenog bogatstva i moći. Sigurno je samo da agresivni kapital na to ne možete natjerati pregovorima i prilagodbama, nakon kojih moć ionako i dalje ostaje u istim rukama. Možete samo olakšati svoj položaj, a onda je pitanje: Želite li ga tek olakšati ili suštinski promijeniti? I to ne prvenstveno na štetu kapitala koliko na korist svih ljudi. Prirodnjacima je znano da već mala intervencija može nestabilni sistem prebaciti u novo, stabilno stanje. Mudrost je odrediti trenutak i smjer djelovanja kao i njegov društveno (etički) prihvatljiv opseg, koji je po svojoj širini i posljedicama obrnuto srazmjeran stanju nestabilnosti sustava. Netko je rekao kako nema besplatnog ručka; besplatnog socijalizma, na žalost, još i manje. Stvar je u tome da se procijene i prihvate što bezbolniji načini plaćanja a to nije nimalo jednostavno. Kao što se svjetlost između dviju točaka giba koristeći minimum vremena, tako bi se "putovanje" iz kapitalizma u socijalizam trebalo rukovoditi principom najmanje moguće društvene štete (prvenstveno u upropašćenim ljudskim životima). Spoznaja kako prohujala povijest onemogućava optimalizaciju čitave trase mora samo povećati našu odgovornost za slijedeće etape. No, nisam nimalo siguran da ovo moraliziranje isključuje (sem na papiru) upotrebu sile. Misli li tko kako je sve ovo poticanje na neodgovorno igranje ljudskim životima, mnogo bi opravdanije reagirao skrečući svoj zabludjeli pogled na žrtve - što javnih, što zakulisnih - mirnodopskih i ratnih planetarnih igara Washingtona (i ne samo njega), često pravdane potrebom za navodnim očuvanjem "stabilnosti" (jasno, svoje i svojih interesa, mada to nije tako rečeno). No, te "igre" ili su praćene licemjernim ćutanjem, prvenstveno dijela dobro situiranog srednjeg sloja, ili plitkoumnim racionalizatorskim analizama patroniziranih medija, jer ne zadiru (dapače, promiču ih) u interese nacionalnog ekonomskog (primus) i političkog (secundus) - kao zaštitnika prvog - establishmenta. Za njih to je regularni politički interes, ali i sama pomisao da bi ga radnička klasa mogla početi zastupati na srodan način čini ih nervoznima. Njima preporučiti proučavanje, i nama dostupnih, radova Chomskog i kruga zapadnih disidenata (istočni su im oduvijek bili miliji), a prije svega ispiranje vlastitih očiju; je odviše, jer materijalni interes trajno deformira optiku kojom oni promatraju i tumače svijet.

Vidite li razvoj društvenih odnosa takvim da radništvo uvijek samo sekundira, tek odgovarajući na akcije kapitala pristajući time na njegova pravila igre? Mislim da bi se i Marx složio da je to samo odraz njegove slabosti (hoćete li reći - fleksibilnosti?) i nespremnosti preuzeti "stvar u svoje ruke"?

G)

Hrvatska Katolička crkva je jača politička snaga od svih naših političkih stranaka, nekmoli od tzv. ljevice. Kako se konkretno postavljate, ne prema vjeri i vjernicima, nego:
a) Prema političkom utjecaju Crkve
b) Prema povratu tzv. crkvene imovine koji bi - generalno gledajući - u opsegu u kojem to Crkva traži, predstavljao legalizaciju obične pljačke svog naroda?

H)

Kako bi se, praktično a ne deklarativno, ponijeli spram ne samo tuđih već i svojih "grijehova prošlosti"? Isprike pračene posipanjem pepelom ništa ne znače milijunima inkvizicijskih, fašističkih, staljinističkih,... žrtava a kamoli preživjelima koji često moraju gledati i trpjeti krvnike u svojoj sredini. Kako počistiti (odmah i konkretno) smeće pred svojim pragom - a ne morate dokazivati kako ga nema - paralelno sa, figurativno rečeno, deponiranjem tuđeg smeća na za to prikladan prostor?

I)

Kojim mehanizmima etablirati šire vodstvo stranke (kako ne bi došlo do "pada sistema" čim prvi među jednakima ode, umre ili "promijeni dres") istovremeno ograničavajući moć prvog čovjeka te jačajući široku demokraciju među članovima stranke a prvenstveno društva? Floskula - Samoupravljanje - je neodrživa nemate li razrađene konkretne, životne mehanizme njegove realizacije.

J)

Mogu li kojekakvi ljevičari, stojeći (gotovo) na istim idejnim pozicijama, zatomiti (kako i kada) svoje egoistično častohleplje i vlastoljublje koje se hrani (svake četiri godine) glasovima par stotina ili tisuća ljudi na parlamentarnim izborima? Kao da se pokazuje kako su mediokriteti tek dobri apologeti velikih ideja - čim ostanu bez konkretnog vodstva njihovih rodonačelnika postaju nejedinstveni, zapličući se u međusobne sukobe, optužbe i dokazivanja uzajamnog prvenstva svoje degradirane pameti (u odnosu na svoje uzore). Mogu li se naši (kvazi)marksisti i neomarksisti ugledati na odnose Marxa i Engelsa, gdje je potonji širokogrudno podredio (ali ne i žrtvovao) svoje ambicije geniju svog prijatelja (podržavajući, surađujući, materijalno potpomažući, posmrtno redigirajući i objavljujući njegovo djelo) i ostvarenju višeg cilja - dobrobiti i oslobođenju radničke klase? Smatraju li se naši socijalisti i ostali ljevičari u svakom pogledu izuzeti od pouka "učiteljice života"? Nema sumnje da je hrpa intelektualaca (sa i bez navodnika) koji se visokoumno prepucavaju o jednostavnim stvarima dok se i sami oko njih ne posvađaju, već ostvarila u glavama svoju viziju socijalizma. Problem je sve te lične predodžbe objektivizirati i beskonfliktno projicirati u jednu četverodimenzionalnu točku imenom - Stvarnost. Sramota je što čitava hrvatska ljevica može (i mora!) naučiti od umirovljenika - populacije klasno i politički heterogene - koja se, s praktički ad hoc organiziranom strankom, uspijeva objediniti za ostvarenje svog parcijalnog interesa. A oni se bore tek za sitniš u odnosu na vaš, navodno, bolji svijet.

K)

I na kraju, zaboga, modernizirajte malo svoj časopis u skladu sa duhom vremena, učinivši ga prihvatljivim (ne po cijeni nego sadržaju) i dostupnim čovjeku s ulice (radničkoj klasi u najširem smislu riječi) da bi se umjesto plivanja - sasvim sigurno - u financijskom, izbornom, članskom i intelektualnom minusu (osim ako mislite da ste samodovoljni) našli na strani aktive. Manite se pretjeranih (i brojem i načinom) teoretiziranja na račun malo praktičnijih pokušaja olakšavanja položaja živoj Tanji ili Miljenku. I dobra priča ili pjesma može nenametljivo, čak i bolje promovirati lijeve ideje od suhoparnih, životno udaljenih lamentacija. Tim prije što u Savjetu SRP-a sjede (tek figurativno i promotivno ili vas stvarno nečim savjetuju?) uz širok krug intelektualaca i istaknuti književni stvaraoci. Kako se oni u javnosti time pretjerano ne hvale, to baš i nije neka promocija. Nagradna križaljka (pretplata na "HLj") s prikladno odabranim pojmovima, karikature i šale čitalaca, pravni savjeti (mislim da ih je radništvo gladno), pregled zanimljivih knjiga s područja bivše države (i šire) uz eventualnu mogućnost nabavke, suradnja sa nevladinim organizacijama civilnog društva, pravovremene obavijesti (a ne aposteriori) o njihovim i vašim akcijama radi što masovnijeg okupljanja,... samo su neki od prijedloga. Aforizmi su vam većinom "ubi bože!". Za sve ima mjesta, ali - to su već stari Grci znali - s mjerom. Te kriterijem i ukusom, dodao bih. Svijet je otišao naprijed i sasvim normalno je da mlade ne mogu na isti način oduševiti mnoge izvorne ideje kao što su oduševljavale svoje suvremenike. Hvalite se velikim brojem članova (spram izbornih rezultata nitko ne bi rekao) - animirajte ih, neka malo volontiraju. Kakav je to aktivizam ljevice ako su, na primjer, mladi franjevci sposobni za to a vi ne?

Nadalje, u mojem gradu su i nezavisni kandidati - za razliku od SRP-a - provodili predizbornu kampanju i agitaciju; stoga ni ne čudi vaš kolaps kao ni pad čitave koalicije kojoj ste svojim nezrelim i neozbiljnim pristupom samo otimali glasove. I još; borba za bolji svijet ne vodi se samo na stranicama časopisa i stranačkim konvencijama (tome vas je svojevremeno, ironizirajući, podučio i visokorangirani HDZ-ovac naglašavajući kako su prošla vremena kada se prvo formira redakcija časopisa iz koje se onda pokreće revolucija. Tko nije sposoban učiti i od "neprijatelja" nije ni sposoban voditi ljevicu.). Ona (borba) se, za razliku od mnijenja sterilnih epigona, koji znanje crpu iz knjiga i šire ga tek putem papira, kontinuirani i organizirano vodi svugdje gdje je život - i u listovima i na konvencijama i u sindikatima i na radnom mjestu i na prigodnim kao i neformalnim druženjima, na ulicama,... (Tko za tako nešto nije sposoban neka bježi što dalje od politike). Nisam vas nešto previše primjetio i na tim mjestima.
--------------------

Ja očekujem raspravu. Ukoliko je ne bude onda ste, nažalost - mrtvi. Prema izbornim rezultatima ionako ste već u komi. A što se tiče desetljetnog formiranja buduće prave, jake hrvatske ljevice (Šuvar) - nemam toliko vremena na raspolaganju; on (na žalost) još i manje. Pa zvali mi to i sto puta historijskim procesima (koji zahtijevaju vremena). Jer, onda je odaslana poruka radničkoj klasi više nego jasna: ORA ET LABORA!


Ergodic


User avatar
Meho Kodro
Posts: 1141
Joined: 30/09/2005 13:57

Re: Pomor ljevice na tlu bivše Jugoslavije

Post by Meho Kodro » 12/03/2011 10:29

Za koji mjesec je SDP opet na vlasti u Hrvatskoj....

Balad
Posts: 3
Joined: 09/03/2011 20:41

Re: Pomor ljevice na tlu bivše Jugoslavije

Post by Balad » 12/03/2011 16:48

SDP nažalost nije stranka ljevice. Ona promiče liberalnokapitalističke koncepte upravo kao i HDZ te ogromna većina hrvatskoh stranaka. Stoga, njegov dolazaka na vlast nije nikakva utjeha ljudima koji su sposobni dublje promišljati stvari. Situacija u Hrvatskoj težu uspostavi stanja uobičajenog za zapad: periodička promjena na vlasti dviju, ničim suštinski različitih stranaka:

SAD: demokrati - republikanci
Njemačka: SDP - demokršćani
Britanija: laburisti - konzervativci

etc, etc...

Uspavani narod, s mozgom tamo gdje završava kičma, misli da bilo što suštinski mijenja, te da će ga novoizabrani izvući iz dreka. Iz govana nas može izvući samo totalna promjena ekonomsko-političkog koncepta, što su shvatili već odavno "ekonomisti" veći od svih dobitnika nobelove nagrade za ekonomiju: Isus i Marx. Sasvim je deseta stvar što su kršćani većinom konzervativni licemjeri, a kritičari Marxa se k'o pijan plota drže propalog "realsocijalizma". No, ako im je situacija u kojoj žive OK, što reći nego - neka im, kakva im pamet takav im i habitat. A povijest je - učiteljica života. I to - krvava!

Da SDP nije stranka ljevice, djelomično sam argumentirao i u postu koji prenosim s H-ALTERA:


Hrvatska nema lijevih stranaka. Postoje lijevi intelektualci, neki bi rekli - kabinetski revolucionari. Duboko "uronjeni u teoriju", toliko duboko da ne zanju (pa stoga i izbjegavaju) odgovoriti na neka najjednostavnija praktična pitanja. SDP nije lijeva, niti pseudolijeva - ona je izdajnička stranka:

- izdali su marksističke koncepte
-izdali su Srbe koji su glasali za njih prije rata
-izdali su ciljeve radničke klase
-izdali su internacionalizam i amenovali HDZ-ovski nacionalistički koncept koji se i dandanas vuče Hrvatskom

Najnovija izdaja i slijepcu je vidljiva. SDP i tzv "lijeva oporba" tražili su od HDZ-a PRIJEVREMENE IZBORE. Sada, kada se masa valja ulicama i traži TRENUTNU OSTAVKU LOPOVSKE I PROFAŠISTIČKE VLADE (sjetite se samo s kim je Tuđman paktirao za vrijeme rata) , Milanović RETERIRA:

NE TRAŽI VIŠE OSTAVKU VLADE VEĆ SAMO - DA ONA ODREDI TOČAN DATUM REDOVNIH IZBORA!

Što drugo reći o takvom sitnom, licemjernom i politikantskom kalkulanstvu stranke koja si utvara (bolje rečeno, nastoji stvoriti dojam kod ljudi) DA ZASTUPA INTERESE RADNIH LJUDI. Jadni Milanović, ukakio se od straha da ga proglase antidržavnim elementom koji pujda narod na ulice i još, navodno - "organizira i plaća demonstracije"!

Narod izlazi bez njega - on narodu ne treba međutim, njemu su potrebni narodni glasovi da "zasjedne Kurta gdje je sjašio Murta". I da, nakon dolaska na vlast, provede iste antiradničke koncepte koje sada provodi HDZ.

Ljevica je nevjerodostojna (desnica je fašistoidno sluganska spram kapitala). Koliko nisu sposobni uhvatiti se u koštac sa najjednostavnijim pitanjima, možete vidjeti (koga zanima) na:



autentifikacija:http://balad.tumblr.com/post/3706075075/Gura%20li%20samo%20noj...

Post Reply