Kako je Slobodan Milošević organizirao Srebrenicu?

Stranke, političari... Recite i Vi svoje mišljenje!
Post Reply
hukagrad
Posts: 87
Joined: 17/05/2006 18:25

#1 Kako je Slobodan Milošević organizirao Srebrenicu?

Post by hukagrad » 11/11/2006 03:32

Zašto bježimo od istine kojoj smo bili svjedoci i priklanjamo se sterilnim propovijedima o pravdi i pravu? A istina je najodaniji saveznik Bosni i Hercegovini.
Republika Bosna i Hercegovina je odbranjena 1992. godine i trebalo ju je pripremiti za oslobađanje, prevashodno od Miloševićevih srbonacista, pošto su oni primarno leglo moći Tuđmanovim krofašistima i Izetbegovićevim klerofašistima. Oni, koji su to trebali i mogli učiniti, bili su taoci legitimiteta ovih posljednjih, a bilo je očito da je njihovo djelovanje sve manje legalno. U tom vremenu, usto što bi se ugrozio proces otpora oružanoj agresiji, otvoren front sa njima značio bi i otvoren udar na legitimitet bosansohercegovačke državnosti. Izetbegović i njegovi propovjednici su to znali i s tim su vješto manipulirali na međunarodnom planu, a kojekakvim „mirovnim“ pregovorima održavali su stanje - i rata i mira, ili/i stanje - ni rata ni mira. Konačno, Daytonom su legalizirali svoju poziciju na štetu izvornog bosanskohercegovačkog legitimiteta.
Slobodanu Miloševiću, ključnom generatoru monstruoznih događaja, nije uspio blickrig do „srboslavije“, čega je on bio svjestan već 1992. godine. Realno, preostalo mu je da igra na kartu Izetbegovićevih klerofašista, jer je znao da im je „narodovanje“ samo usputno do „malo“ klerofašističkog trona pod Bečom. S njima je uspio ostvariti značajan (i međunarodno valjan) napredak u pogledu nagodbi o bosanskohercegovačkoj teritoriji, što mu je i bio primaran interes. Svjestan da je dogovor sa Tuđmanom neodgodivo u korist Tuđmana, kao i da mu predstoji povratak na Kosovo, Slobodan Milošević je srbonacističko napredovanje ka Beču želio završiti 1993. godine. Međutim, „paljanska skupština“ je (Pale su, ipak, sarajevska općina) imala drugačiji pogled na razvoj ratne situacije. Usto, paljanski pogled je prevaliran i neposrednim dogovorima Radovana Karadžića sa Tuđmanovom krofašističkom ispostavom u Bosni i Hercegovini, te je Radovan krenuo za sopstvenom nebeskom perspektivom. Znači, osigurana je i nova prilika Tuđmanovim krofašistima i njihovim saveznicima da bosanskohercegovačko vrijeme troše za pripremu konačnog rješenja Kroacije. (Na kraju, Tuđmanovi krofašisti su ostvarili ono što im je bila osnovna namjera.)
Na kraju, ne uvažavajući žilavost milenijski kontinuiranog bosanskog iskustva, bosnocidne opcije suočile su sa vojnički nezaustavljivim procesom oslobađanja Bosne i Hercegovine. U igru je vraćen Slobodan Milošević: omogućeno mu je da ono što nije uspio na Palama, 1993. godine, ostvari u Srebrenici, 1995. godine. Ovaj put mu je samouznešena „paljanska skupština“ bila neupitno odana. Prethodno je pod nju potureno bosanskohercegovačko tlo; organizirana je (vojno)propala „deblokada Sarajeva“; potom Srebrenica; pa „Oluja“ i, konačno – Dayton! Koje snage su to mogle učiniti i s kakvom namjerom? Sigurno je samo jedno, u završinici su sudjelovali svi relevantni svjetski centri moći, a završnici je prethodilo legitimno i legalno posredovanje američke diplomatije u dovođenju ratnih lidera u Dayton. Iako je stvarana klima neizvjesnosti: i igmanski vrapci su znali da će oružje utihnuti! U suštini, u Daytonu je: zaustavljeno oslobađanje Bosne i Hercegovine; Miloševićevim srbonacistima kompeziran je gubitak „republika“ u Hrvatskoj; Izetbegovićevim klerofašistima „dato“ je Sarajevo; međunarodna zajednica prenijela je odgovornost za masovna zlodjela na lokalne pojedince.
O odnosu individualnih i grupnih agresivnih ponašanja francuski antropolog Bourguignon kaže sljedeće: “... U vezi sa agresivnim ponašanjima čovjeka prema samom sebi, važno je razlikovati individualna ponašanja od kolektivnih ponašanja jer, sa evolutivnog gledišta, ona nemaju isti značaj. Kod prvih, jedinka je direktno odgovorna, dok druga predstavljaju rezultat preciznih odluka koje je donijela manjina koja posjeduje moć. Njihova evolucija odvijala se u suprotnim smjerovima. Dok su se ratovi i kolektivni masakri uvijek sve više širili, individualna ubistva su stalno ograničavana... u našoj epohi ljudski život je stekao vrijednost koju ranije nije imao, da svako teži ka većem uvažavanju svog susjeda, priznajući jednako dostojanstvo svima sebi sličnim. Naravno, izuzetaka ima i upravo oni objašnjavaju to obeznađjujuće širenje ratova, sve više ubilačkih, genocida koji su naredili maloumni šefovi država, a izvršili saučesnici koji predstavljaju sramotu za našu vrstu« (Bourguignon, A., 1989: Histoire Naturelle de L’Homme I – L’Homme imprevu. Presses Univ.).
U vezi sa pravdom za bosanskohercegovačku populaciju – ali i: globalno! -, Dayton kao ishod bi i imao perspektivu, samo da je odgovornost za ratna zlodjela adresirana na instrumentatore (liderstva koja su politički planirala, programirala, organizirala i kontrolirala izvršenje zlodjela), a ne na pojedince instrumentarizirane pod okolnostima naknadno nedokučivim pravdi i pravu. Suđenjima, u kojima se dokazuje nevinost za „slučajno“ sudjelovanje u ratnim događajima (bez obzira o kojoj se poziciji u ratnoj hijerarhiji radi), ne sudi se stvarnim krivcima za ratnu destrukciju, a sudovi se politički instrumentariziraju u nesagledivu korist genocidnih projekata. U Bosni i Hercegovini, čovjek je bio i ostao na nivou jedinke, koja uvažava svog susjeda i priznaje jednako dostojanstvo svakom božijem stvorenju, dok su liderstva – nakon 1462. godine - predstavljala vrhovne interese onih čija je (imputirana) percepcija fokusirana na tu jedinku kao nezaobilaznu prijetnju realizaciji njihovih projekata i uspostavi definitivno jednoznačnih poredaka. Bosnocidni projekti imaju svoju genezu i svoju historiju, tako da im ni jedan ljudski fenotip pojedinačno nije relevantan, makar taj fenotip bio i njihov lider. Ta činjenica je, ponovo, potvrđena u postdaytonskom destruiranju Bosne i Hercegovine; pa i poslije fizičkog nestanka ratnih lidera. Stoga, međunarodna zajednica - dopuštajući izabranim joj autoritetima da organiziraju sudove koji će suditi pojedincima bez prethodnog suđenja genocidnim projektima, a potom i „domaće“ sudove pod političkim patronatom onih koji su najodgovorniji za te projekte i zločine kojim su hranjeni - htjela to ili ne: sudi sama sebi! Ali, možebit i to je pravda, s obzirom da joj gode ratna liderstva. Čak i uz činjenicu da je samo idiotima rat perspektiva; i bez obzira što je na idiotskom nivou komunikacija bezobzirna, i brza.


Post Reply