interviju: Branimir Johnny Štulić

Diskusije o bh. i inostranim izvođačima, razmjena pjesama, CD-ova, muzičke oprema...

Moderator: Bobi

User avatar
Murat Sabanovic
Posts: 5313
Joined: 18/01/2005 20:55

interviju: Branimir Johnny Štulić

Post by Murat Sabanovic » 06/11/2006 16:32

Ekskluzivno
Branimir Johnny Štulić 25 godina nakon "Kulušića"

Niko me nije pozivao da okupim "Azru"!

Nisam čovjek za tri koncerta * I dalje nema ništa ni približno "Azri" * U Sarajevu je publika baš htjela svoje, a mi smo se uklopili, možda i zbog imena * Nisam znao da je prošlo toliko vremena

Krajem oktobra 1981. godine grupa "Azra" u zagrebačkom klubu "Kulušić" održala je sedam uzastopnih koncerata. Svi su bili rasprodati, a od snimljenog materijala napravljen je legendarni trostruki album "Ravno do dna", koji je prodat u nevjerovatnom tiražu.
Frontmen "Azre" Branimir Johnny Štulić, koji od početka devedesetih živi u holandskom mjestu Utreht, odbija skoro svaki kontakt s medijima s ovih prostora. Ipak, odlučili smo ga pozvati povodom godišnjice od "Kulušića".
Iako nismo očekivali mnogo, Johnny nas je ponovo iznenadio. Kao i prošle godine kada se nakon petnaestogodišnje šutnje oglasio u našem listu. Pristao je na razgovor uz opasku da će govoriti "ako je to samo crtica i nećete od toga praviti nešto što ne postoji". Nakon početnog ustezanja, ovaj legendarni rok muzičar ipak nam je rekao mnogo više od onoga što bi se moglo nazvati crticom.
Ne slušam da bih uzeo

- Ništa specijalno oko "Kulušića". Ali posljednjih nekoliko godina padne mi na pamet, pokušavam se sjetiti razlike između dva pick-upa, gitara... Bile su iste, ali znam da sam jednu upotrebljavao za snimanje, a drugu za živu svirku. I sada se pitam da li je razlika bila u individualnim pick-upovima ili u drvetu...
Eto, kroz takve beznačajne stvari mi to padne na pamet. Obično na svim nastupima ima milion stvari o kojima se ne misli i koje se ne spominju. Tako, ako je nešto bitno za nastup, uklopi se u nebitno i onda čovjek ima šume, šta god se unutra nađe. Znači, 25 godina od "Kulušića"? To mi je nov podatak.
Kada smo prošli put razgovarali, tačno prije godinu, rekli ste nam da slušate tradicionalne makedonske pjesme. Da li na osnovu tih motiva komponirate?

- Rekao sam da slušam makedonske narodne pjesme, ali da nešto svjesno na temelju toga radim - nikada nisam. Ne slušam ih da bih nešto uzeo, nego je to kao kada je čovjek gladan, onda pojede što mu se nađe pri ruci. Ali, naravno, šta čovjek posmatra, to postaje. Odnosno, šta jede, takav je, šta čita... Onda u tom smislu, naravno, nešto uđe unutra i kasnije se možda pokaže.
Da li uopće komponirate u posljednje vrijeme?

- Ništa svjesno ne mogu napraviti, nego kako mi dođe. Kada mi dođe potreba. Često sam se pitao - kada se čovjek ohladi, jer kada je toplo, onda ne boli - kako mi je to uspjelo. Pojma nemam. Često, radeći težak posao i kada je čovjek sam sa sobom, iz podsvijesti dolaze stvari koje inače ne bi.
Mnogo i pišete. Šta Vas preokupira u posljednje vrijeme?

- Uvijek isto. To je kao kada imaš brodicu. Svakog dana izbacuješ vodu, farbaš je... Tako i ovo. Trenutno tipkam "Odiseju". Odavno sam završio. Tipkam je i sada knjigu treba odštampati.
Gdje će Vaša "Odiseja" biti odštampana?

- E, to ne znam. Time se sada zabavljam. Namjeravam do Nove godine i to završiti.
- To je potpuno drugi par rukava, nema veze sa stvaranjem. Mogu govoriti samo o onome što stvaram, što ja lično mogu pokriti, a ovo ostalo...
Živi organizam

Moramo Vas pitati, šta je s "Azrom"? Vjerovatno su Vas pozivali posljednje godine i nudili Vam novo okupljanje?

- Niko me nije pozivao, samo se piše o tome. Ne znam ni ko su ti ljudi.
Kada bi Vam pristigla neka ozbiljna ponuda, da li biste razmislili o njoj? Da, recimo, održite nekoliko koncerta kao što je uradilo "Bijelo dugme" ili kao što će "Leb i sol"?

- Takvo što nije moguće. Kako da to kažem - "Azra", to sam ja. I to nije od jučer. To sam govorio još osamdesete, ali nije važno. Ljudi nemaju pojma. Ne samo zato što se mijenjaju generacije, nego inače nemaju pojma. Uostalom, Jugoslavija je bila velika i ko zna šta ko kome govori. Ali ja znam i to je doslovce tako. Kako bi drugačije moglo biti.
E sada, kada ja sviram, ne idem s uštapa na uštap, jer to nije moguće. Onda ne bih bio to što jesam, ne sudim da li je to pravo ili krivo. Drugačije i ne znam, svako ima svoje. Tvornica automobila ne radi da bi prodala jedan automobil. Prema tome, ne možeš se pripremati samo za tri koncerta. Naprosto ja ne mogu, drugi možda mogu. Da dođem u formu, treba mi godinu, da se čovjek time bavi iz dana u dan.
To je živi organizam, isto kao igranje fudbala ili voženje bolida. Ali gdje bih sada svirao godinu? Pa, ni u bivšoj Jugoslaviji nisam imao gdje svirati tri mjeseca. Zato kažem da je to nemoguće. Može se igrati, ali govorim kako je kada ja radim.
Mislim, mogu doći na playback i... Ali, kakve to ima veze, to nema veze s priredbom.
Koliko je publika razumjela poruku Vaših pjesama?

- Nije poruka tada ni bila važna. Ima mnogo muzičkih sastava, oni nešto moraju svirati. Otprilike, ljudi više vole kada se pjeva nego kada se izvodi instrumentalna muzika. Prema tome, nešto moraš imati unutra. U tom smislu je to poruka. Ali ne poruka radi poruke, nego, naprosto, radiš pjesmu koja ima melodiju i tekst i sve što unutra mora biti. Isto kao kada igraš fudbal, zavisno od kombinacija. Po tome se vidi kako ko igra. Ali nikako radi poruke, ništa van toga.
Tu ima mnogo stvari uklopljenih u jednu i čine to što čine. Nema ništa s porukom. To je i takmičenje i konkurencija, kao što i treba biti, i onda se vidi ko je šta. Kada nema konkurencije, nema ništa. Onda imaš žabokrečinu.
Kakva sjećanja nosite sa svirki u Sarajevu?

- U to vrijeme narod je volio svoje, bar je to tako bilo u Sarajevu. Sarajevski bendovi uvijek su imali 7.000 do 8.000 posjetilaca na koncertima, što niko drugi nije mogao. U Sarajevu je vladao najveći lokalpatriotizam, sigurno. Ovi ostali bili su u manjoj ili većoj mjeri okrenuti ka svijetu, muzici. A u Sarajevu su baš htjeli svoje, što je sasvim uredu. U tom smislu "Azra" se uklopila. Vjerovatno i zbog imena.
Postoji li mogućnost da izdate nešto, CD, recimo? Razmišljate li o tome?

- Opet je isti odgovor. Ne zavisi od mene. To je cijeli ustroj, kao tri koncerta ili jedan automobil. Kako je, tako je. Ako bude - bude, ako ne bude - ne bude. Ne zavisi od mene. Ja mogu samo napraviti pjesme koje radim i koje imam. A ovo je nešto što čovjeku zagorčava život i čak je protiv mene. I onda mi onemogućava i što bih teoretski mogao. Teško je to objasniti.
Kada ćete doći u Zagreb, Skoplje, Sarajevo...

- To isto ne mogu reći. To je vrlo, vrlo zapetljano i dolazak ne znači ništa...
Popularna muzika

Niste dugo bili.

- Život nosi čovjeka na sve strane. Ako si nekoga viđao prije 30 godina, to ne znači da se cijelog života moraš viđati s njim. Bilo kuda da dođem, moram imati neki razlog za to, pretpostavljam.
Ljude povuče nostalgija. Žive negdje pa dođu u domovinu.

- Razumijem. Ako je ta nostalgija miris ili nešto slično, onda to opet nema veze s poslom. Ako kažem ne s poslom, onda ta nostalgija ima više veze sa sanjanjem nego s onim što jeste. Nostalgija je jača od čovjeka... Ona je traženje nečega što se ne može izmjeriti, opipati, vidjeti. Inače sam poznat po radu, a ne po osobi. Rad je dokument, crno na bijelo, a ovo ostalo... Vjeđe su široke, može se i lijevo i desno.
"Azra" je odavno postala fenomen. Svi albumi, od prvog do posljednjeg, slušaju se nesmanjenim intenzitetom.

- To treba gledati u totalu. Kada se sve skupa čuje i vidi, onda je jasno da stvarno nema ništa ni približno "Azri". To je pop muzika, znači popularna, pučka, nekompletirana, pjesma od tri minute. Kada se to sa svih strana pogleda, nije savršeno, ali suma sumarum - nema ništa ni približno tome. I onda vaša konstatacija ne čudi. Mislim da je to najveći razlog.
Na kraju recite, kako se ovih dana navršilo 25 godina od "Kulušića", hoćete li poslušati "Ravno do dna"?

- Neću.
Johnny samo za javnost

Da li Vas još iko zove Johnny?

- Mene Johnny niko nije ni zvao. To je samo u javnosti.
Donekle pratim dešavanja

Koliko do Vas u Holandiji dopiru dešavanja s područja bivše Jugoslavije, muzička, sportska, politička...

- Sada postoji internet pa nema veze gdje se čovjek nalazi. Donekle pratim dešavanja, donekle me interesira, a isto toliko i ne pratim i ne interesira me.
Profil

Ime i prezime: Branimir Štulić.
Rođen: 11. aprila 1953. u Skoplju.
Obrazovanje: Studirao filozofiju, ali nije završio fakultet.
Najznačajnija djela: Albumi "Azra", "Sunčana strana ulice", "Ravno do dna", "Filigranski pločnici", "Kad fazani lete", "Krivo srastanje", "It Ain't Like in the Movies At All", "Između krajnosti", "Zadovoljština".
Bračno stanje: Oženjen Josefinom Frudmaier, koju je upoznao prilikom prvog dužeg boravka u Holandiji 1984. godine.
Oni koji pišu knjige o meni su zadnji paraziti

Često se objavljuju Vaše biografije, posebno posljednjih godina. Da li ste ijednu pročitali?

- Jesam, jer moram. Stvarno moram, ali to nema veze sa mnom. Mislim, ima veze sa mnom jer sam napravio to što sam napravio. Ali, svi oni to rade zbog sebe. Kada ja radim zbog sebe, to su moje pjesme ili ovo čime se sada bavim. A oni se uključuju da bi ukrali, prisvojili, zaradili, šta god... Ni to nema veze sa mnom. To su sve zadnji paraziti. Sve rade zbog sebe, a mene upotrebljavaju kako god hoće.
Vi ste to dopustili. Ne pokušavate ih zaustaviti.

- Kada bih ih zaustavljao, onda bi bilo dvostruko više toga.

Razgovarala: Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ


User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 07/11/2006 14:29

...riječi su isto kao i gomila ljudi
nije nužno znati za sve
odaberi za sebe samo one prave...

User avatar
Salko sto je u vodu skako
Posts: 4319
Joined: 10/02/2006 11:59
Location: Nemila kod Zenice

Post by Salko sto je u vodu skako » 08/11/2006 19:15

:roll:

User avatar
taxi_driver
Posts: 3119
Joined: 26/09/2005 08:23
Location: taxi stand

Post by taxi_driver » 08/11/2006 19:26

hvala!!!

King Kikapu
Posts: 1163
Joined: 11/08/2005 09:56
Location: hrasno brdo

Post by King Kikapu » 08/11/2006 19:40

kad bolje razmislim on i EKV se jedini nisu ponovo okupili...mada za ove potonje nisam siguran.

User avatar
Edin H.
Posts: 38267
Joined: 08/10/2004 22:36
Location: Tirana
Has thanked: 12 times
Been thanked: 1 time

Post by Edin H. » 08/11/2006 19:48

King :D

User avatar
Salko sto je u vodu skako
Posts: 4319
Joined: 10/02/2006 11:59
Location: Nemila kod Zenice

Post by Salko sto je u vodu skako » 08/11/2006 19:49

stulic je reko sve sto je imo reci .. nema se vise sta okupljati...

User avatar
Edin H.
Posts: 38267
Joined: 08/10/2004 22:36
Location: Tirana
Has thanked: 12 times
Been thanked: 1 time

Post by Edin H. » 08/11/2006 19:54

Ma boji se da se ne provali jer nije odavno svirao.

Ali bi to zaista bio fenomenalan dogadjaj.

User avatar
Salko sto je u vodu skako
Posts: 4319
Joined: 10/02/2006 11:59
Location: Nemila kod Zenice

Post by Salko sto je u vodu skako » 08/11/2006 20:01

vidjo sam ga ja u utrechtu...udebljo se, seta ko budala uvjek sam, radio je jedno vrijeme kao taksista...tip je skroz lud... moj jaran mu dobacivo: HALID JE LEGENDA...

User avatar
Edin H.
Posts: 38267
Joined: 08/10/2004 22:36
Location: Tirana
Has thanked: 12 times
Been thanked: 1 time

Post by Edin H. » 08/11/2006 20:06

Salko sto je u vodu skako wrote:vidjo sam ga ja u utrechtu...udebljo se, seta ko budala uvjek sam, radio je jedno vrijeme kao taksista...tip je skroz lud... moj jaran mu dobacivo: HALID JE LEGENDA...



:D :D :D

E jarana ti :-)

On je uvijek bio lud.

Sjecam se kada je u Beogradu razbio hotelsku sobu, trazio prisluskivace. :shock:
A vjerovatno je i gudra odigrala svojy ulogu.

Ali bez obzira Johny za mene najbolji muzicar u bivsoj Jugoslaviji svih vremena.

Samo da hoce da dodje, pa neka drugi sviraju :D

User avatar
Murat Sabanovic
Posts: 5313
Joined: 18/01/2005 20:55

Post by Murat Sabanovic » 08/11/2006 20:11

Salko sto je u vodu skako wrote:vidjo sam ga ja u utrechtu...udebljo se, seta ko budala uvjek sam, radio je jedno vrijeme kao taksista...tip je skroz lud... moj jaran mu dobacivo: HALID JE LEGENDA...

vidis salko jaran tvoj nije mogo a da mu se ne obrati...
jebi ga, i to je neki nacin divljanja... sada se tvoj jaran hvali kako je vidio dzonija ,te mu dobacivo

marimahunar
Posts: 130
Joined: 12/12/2005 17:16

Post by marimahunar » 08/11/2006 20:27

za osobu koja je pljunula u lice malogradjanstini, sovinizmu i licemjerju, osobi koja je imala muda da kaze konjima da je ponekada veoma pozeljno da skloni ular sa ociju (valjda se tako strucno zove) i to jos prije ca. dvaest godina uvijek ima mjesta u hercikama onih koji su znali cijeniti kvalitet ....

debela
Posts: 3219
Joined: 02/07/2002 00:00

Post by debela » 08/11/2006 20:34

muzicka podloga za zaljubljenike


Image

http://rapidshare.com/files/410072/Azra.rar.html

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 08/11/2006 20:38

marimahunar wrote:za osobu koja je pljunula u lice malogradjanstini, sovinizmu i licemjerju, osobi koja je imala muda da kaze konjima da je ponekada veoma pozeljno da skloni ular sa ociju (valjda se tako strucno zove) i to jos prije ca. dvaest godina uvijek ima mjesta u hercikama onih koji su znali cijeniti kvalitet ....


Bravo!

A Salko i jaran mu nejmaju pojma. Udebljo se, radio kao taksista, sam seta... Pa covjeku je 54 godine, ne ocekujes valjda da ce izgledati kao sto je nekad s pocetka osamdesetih izgledao. I sta ima lose u tome da radi kao taksista?

neocekivana_sila
Posts: 558
Joined: 22/09/2005 13:48

Post by neocekivana_sila » 09/11/2006 00:36

i eto u ozbiljnim i poznim godinama uradila sam nesto sto godinama nisam..uzela list iz novina i sacuvala ga..shvatila zasto su nekad i moji odgovori u nekim tamo sferama..
i zasto pamtim neke snove
trazeci barem pravu rijec
i uzduz ulice poteci ce moj dah

:)

User avatar
sojka
Posts: 2798
Joined: 17/03/2004 14:57
Location: Amargant
Contact:

Post by sojka » 09/11/2006 00:39

neocekivana_sila wrote:i eto u ozbiljnim i poznim godinama uradila sam nesto sto godinama nisam..uzela list iz novina i sacuvala ga..shvatila zasto su nekad i moji odgovori u nekim tamo sferama..
i zasto pamtim neke snove
trazeci barem pravu rijec
i uzduz ulice poteci ce moj dah

:)



Imas li ga slucajno? :)

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 09/11/2006 00:43

Sve o Azri i Johnnyju Dobrom Stulicu na http://www.azraweb.com.



KUŠATI SVAKOG OD VAS ŠTO VIŠE ZADOVOLJITI

Na jesen početkom školske godine sedamdeset
Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup
U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu
Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori
A mi u znoju lica svog žicu promijenimo
I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna
Prsne opet se zastor navuče i jošte više
Znoja prolije i po treći put nova popjevka
Grune i opet meni žica pukne i ponovo
Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja

A početkom juna sedamdesetosme odemo
U Vinkovce i stignemo popodne čekajući
Da se pojačala i pozornica postave tek
Dođu neka dvojica i zažele naše blanje
Vidjeti mi im pokažemo a sve su jeftine
Trećerazredne bile oni se odmah lijepo
Uozbilje i pokupe i da znate nijesu
Bili u krivu bar ako danas mene pitate

Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu
Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera
Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima
Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih
Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave
Neizbodene i svakodnevne počeše se na
Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti
Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se
Grozno u nama prevarili i razočarali
Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali
Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi

A sedamdesetdevete hladne zime s bog te
Pita kojom postavom odsviram Ljubljanu i tad
Čekam zadnji vlak za Zagreb u pola dva izjutra
Koji stiže iz Trsta uđem premda jedva jerbo
Krcat je bio tako da sam kao sardina na
Hodniku s gitarom četiri sata do belog
Zagreba proveo ono što me je ponajviše
Izluđivalo bile su dvije babe koje su
Cijelo vrijeme kraj mene stajale onako
U crno zabrađene noseći veliku lutku
Sa sobom iz Trsta a išle su negdje tamo u
Slavoniju rista znači još par sati dulje od
Mene u sedamdesetima stare žene sve od
Trsta na nogama pa do onamo što su samo
Italijani mislili o nama bog te mazo

A kad smo već kod Talijana par godina prije
Ovih događanja krene zagrebačka družina
Studenata u Italiju proslaviti netom
Završene studije na povratku dođu busom
Na granicu pošto se duga povorka stvorila
A tadašnji busevi nisu imali zahoda
Pošalju cure naprijed momke a jedna kojoj
Je bila sila uzme konzervu od koka kole
Spusti je na stepenicu kod zadnjih vrata i nad
Njom čučne na to potpuno slučajno vozač pošto
Je vruće bilo otvori vrata a svi Italijani
Carinici i ostali tamo složnu nadignu
Graju i zdušno navijati stanu bravo bravo

Sedamdesetdevete s proljeća probam ja s
Parnim valjkom u Husovom stanu dva tjedna stvarno
Svirali smo šest mojih i šest njegovih pjesama
Kad na jednoj od zadnjih proba prije odlaska u
Studio demo snimke puknuti uhvati mene
Hus a upravo smo njegovu pjesmu svirali gdje
Prevrćem očima te i njemu i meni smjesta
Postade jasno da se i za tisuću godina
Nećemo složiti naravno snimke pokažu da
Nisam dovoljno čvrst ali molim vas pokušajte
Samo zamisliti moje su pjesme tada dvije
I po minute trajale a pedeset obrata
Akorada su imale i to ne durova i
Molova već pošto sam došao sa akustične
Gitare dimova majeva suseva pluseva
I pripadajućih minusa dok su te njegove
Trajale pet minuta sa puke četiri harme
A mol G dur F dur E dur i kao za inat baš
Smo neki bluz svirali znači svakih po minute
Udariš jednu dobu tad sam mlad bio kalio
Sam se pa sam i toliko izdržao no danas
Mi i na samu pomisao žuč proradi alo

Nazaj na Azru osamdesete krajem oktobra
Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima
Prvih par redova popunjeno ostalo prazno
Budući sam ja već tad imao scensku obleku
Tu koju možete vidjeti na omotu prve
Ploče znači konobarske crne hlače od nekog
Polimera koje su imale porub jer tako
Su napravljene da se ne trebaju peglati čim
Sam na pozornicu stupio diže se prvi red
Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog
Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba
Na hlačama jer ne samo da to nije novi val
Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam

Par tjedana prije toga evo nas u prestolnom
Beogradu na živom snimanju Nedjeljnog oko dva
Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo
Kazalište te neka mjesna skupina Krvava
Meri mi nikad bolje nije zvučala cijela
Jugoslavija je uostalom to gledala tek
Neposredno prije toga uvrijede se prljavci
Otvoreno gađenje i mržnju glede tih Srba
Iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u
Svlačionicu i velim Houri kako možeš
Tako a on se izdere na me i pošalje me
U pizdu materinu te se ja povučem a on
Ene ga frajeru sušta snošljivost čistih ruku

Sedam godina potom sjedimo u Makarskoj u
Društvu Galije oni su tu dvomjesečnu gažu
Imali a mi na turneji svirku opičili
Tek s njima je tada jedan rasta svirao bas
Gitaru i ja onako nevezano po naški
Kažem Neši ovaj je najbolji među vama a
Neša me krvnički pogleda i veli mater ti
Jebem a zbilja je čovjek u redu bio jer je
Par tjedana potom videći Azru u Splitu na
Gripama procijedio da je Azra avion
Diže se diže i ode a baš tako je bilo

Devedeset i pete u Košutnjaku igram ja
Nogomet u dvorani i pošto sam uvijek žicar
Bio ostanem poslije svoje momčadi da bi
Jednoj koja nije imala dovoljno igrača
Pomogao tek vozi me jedan od njih kasnije
U grad i pita me ko si ti zapravo a ja
Velim Džoni Štulić a on će mislio sam da si
Profesionalni fudbaler a meni premilo




Autor: Branimir Štulić
Izvor: VREME, No 726, 2. decembar 2004.

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 09/11/2006 00:44

JA POD STOLOM A POD KIM SI TI VEDRA PJESMA VELI

Kako si mogao agi obećati da ćeš mu
Naučiti magarca za deset ljeta pričati
Seljani će Nasrudin Hodži a on će ma neću
Ga ja naučiti ali morti će prije aga
Odapeti tako početkom osamdeset treće
U Beogradu ušuškam se u društvo tica sve
Ljepotica službenih manekenki ne znaš koja
Je ljepša na svojim sijelima u strogo ženskom
Društvu mene su snosile kao kurve siroče
Tek bude među njima jedna najviša koja je
Zbilja božanstvena bila mene je podsjećala
Usporedimo li malo s velikim na onog
Košarkaša traktoristu Tasića koji je u
To vrijeme igrao samo zato što je najviši
Bio pretpostavljam negdje dva i deset moj prijo
Ali ga u podhodniku čestitog uhvatiše
Gdje viski krade mislim osim visine ničega
Drugog imao nije pa se ni ova vještinom
Nije isticala ampak je vanjštinom blistala
Par godina potom upitam što je s njom pusti
Bre napravio joj neki taksista dvoje djece
I otišao divnu je ucvilivši jebote

To me podsjeća da sam moguće sedamdeset i
Pete gledao u zagrebačkom Domu sportova
Ćosića gdje sa vrha reketa koš zakucava

Svega je osim sreće Jugoslavija imala

Premda dugo je takova dična i potrajala

A kako i ne bi kad su mi na straži a toplo
Ljeto je lijenog nedjeljnog popodneva bilo
Tisuću devetsto sedamdesetčetvrte alo
Kad su mi u vojski kažem snenom pušku ukrali

Šest godina poslije toga sjedimo u travi
Kraj piste sarajevske zračne luke negdje rujna
Mjeseca u trojci čekamo na zrakoplov kući
Nigdje žive duše rano popodne nedjelja je
Vruće u džuboksu na aerodromu imaju
Balkan i Šta da radim a ja grickam travku gledam
Jarom pritisnuta okolna brda omaglicu
Korov i bumbare odnekuda zvuci dopiru
I baš sam svoj na svome kao desetka na kecu



ETO KAKO SAM PRESTAO ZA PENEZE SKRBITI

U proljeće osamdeset prve odoh u mjesnu
Banku zapravo veću prostoriju vidjeti da
Li mi ča dođe uđem oko šest uri popodne
A odaja krcata obližnjim šljakerima sa
Gradilišta dođem na red pružim karticu žiro
Računa i pitam ima li šta ovaj reče na
Moje iznenađenje ima hoćete li sve ja
Rekoh sve misleći koja stotina maraka kad
On vadi iz sefa svežnjeve vezanih dinara
Jerbo odjednom je petnaest hiljada maraka
Pristiglo i ja se znojit stadoh pošto cijela
Soba ne samo zuri u mene već mi i za vrat
Duva a tad još nije Tuđman zbog istog razloga
Crtu u bankama povukao i da zlo bude
Veće ništa nisam ponio gdje bih sve tê šolde
Stavio i tako natrpam ja ove svežnjeve
Pod bluzu kanda banku pljačkam te presavijen ka
Trudnica pridržavajući laktovima skute
A trbuh obujmivši pođem kući i od tog sam
Dana prestao o novcima voditi računa

Međutim osamdeset i treće nisam zbog toga
Najveći porez u gradu Zagrebu imao već
Zbog svojstvene nesebičnosti naime ljubeći
Muziku snimio sam za svoj trošak Fazane i
Srastanje recimo pedeset hiljada maraka
Jugoton mi je to platio ali par mjeseci
Potom to je iznosilo četrdeset ne samo
Poradi obezvrijeđivanja dinara već i
Zato što nisam računao putne troškove i
Slično elem to sam bio primoran učiniti
Pošto u to vrijeme Jugoton nije mogao
Zakonski u inostranstvu poslovati te je sve
Preko moga žiro računa išlo mimo toga
Došla mi je lova od svih prethodnih ploča ali
Nisu mi to na tri godine razdijelili na
Što sam imao pravo već su mi i po plaćenom
Porezu i nadalje šolde plijenili sve dok
Nisam osamdeset i sedme potvrdu donio
Ali svejedno nisu mi ni dinara vratili
Zašto to velim zato što sam osamdeset osme
Radeći Balkansku rapsodiju u tri mjeseca
Pet boravišta promijenio seleći se ka
Don Kihot budući me je i rođeni ćaća iz
Stana potjerao a milioni su nitkova
I onda i sada imali barem gdje spavati
Da ne spominjemo aute i kućerine a
Kamoli plaćanje poreza i onda kažu to
Je naše i uzmu pa čak i ne trebaju išta
Reći civilno društvo sjeme ti se zatrlo i
Tebi i tome koji na tvoj račun živi a da
Te ne priječi živjeli Mongoli hoću reći



TELEMAŠE POŠTO TI JE PONOS VEĆ NABUBRIO

Osamdeset i pete zaželim knjigu Big bang u
Tristo primjeraka izdati tako neki spomen
O sebi ostaviti a i uljudbenu ravan
Podići no budući sam bio u Holandiji
Nisam to osobno mogao učiniti te sam
Lajnerovoj ženi prepustio sve priređeno
Obaviti jer kao što Telemah reče nikog
Dokonog smislit ne mogu tko mi sljedovanje
Jede međutim otkako sam ja to plaćao a
Trebalo je novce iz Jugotona dići morao
Sam punomoć načiniti koju mi je odvjetnik
Iz Zagreba sastavio a ja kod bilježnika
I u poslanstvu dužno ovjerio to sređeno
Ja po dogovorenom punomoć natrag zatražim
I dobijem ali u žurbi i ofrlje znači
Neovjereno kao nisam imala vremena
Pomislili su da je sve njihovo ako umrem
I premda je toga i ranije bilo otada
Su mi doista o glavi radili i ne samo
Oni mislim takvi su to pozemljari moj prijo

Osamdesetsedme se Janković koji je kao
Ćata negdje radio zdušno ponudi nastupe
Po selima urediti te uzme svu lovu i
Na svoj račun prebaci a da stvar bude još gora
Počeo se ko pijani grof ponašati jerbo
Mu je sjekira u med pala držeći se točke
Usmenog dogovora kako će mu peti dio
Pripasti ako sve bude u redu ali pošto
Očito nije ćopi sve novce kao zalog i
Na sud me stavi elem probudi me jednog jutra
Pađen u svome stanu gdje smo spavali i snenog
Na sud odvede pošto je htio svoje dobiti
I tako smjeste me za govornicu i tu ja u
Zid piljeći rečem nikoga ne imenujući
I skoro bezvoljno kako je bilo što poluči
Da Janković spor u ime naroda dobije a
Da je poznati menedžer neki mu glazbenici
Posvjedoče iako dinara poreza dotle
Platio nije a i kako bi kad je ka pisar
Ili računovođa smjerno platu dobijao
I tako sam ja koji je sve novce zaradio
Bez kinte ostao pucam od smijeha naravno



ZAŠTO JE PRESTAO TAKO MU JE DOBRO STAJALO

Čim sam primijetio da i sa naočalama
Pjevam sklopljenih očiju namah sam ih skinuo



NIT MI JE POVJEROVALA NITI SE NASMIJALA

Tek osamdeset i treće misleći posjetiti
Ameriku odem u američki konzulat u
Zagrebu vizu zatražiti kad me konzulica
Upita gospodine Štuliću kako možemo
Znati da ćete se vratiti a ja velim moram
Porez platiti vizu nisam dobio boga ti
Živi dokaz kako se sa ženom nije šaliti
Pošto smisla za humor nikada neće imati
A to je upravo ono što nas od drugih bića
Razlikuje il bar si tako volimo laskati



A TKO BOljE SVIRA GITARU HENDRIKS ILI STIV REJ VON

Jednom zgodom osamdeset pete u Frankfurtu vidim
Sebe u glazbenom dućanu gdje se rasprava tko je
Bolji Hendriks il Stiv Rej Von zapodjela ja sam bio
Za prethodnoga a momak u prodavaonici za
Potonjega tek primi on to izdanje toliko k
Srcu da skroz zapjenjen potegne zadnji dokaz kako
Stiv ima crnu dušu našto ja ladno primjetim da
I Hendriks isto nato čujem gazdino kikotanje
A trinaest godina prije toga na beogradskoj
Željezničkoj stanici s gitarom u presvlaci od
Platna u cik zore šećkam čekajući bus za Zagreb
Po redu vožnje kad mi pristupe kći i mati vele
Oprostite gospodine je l to vaša gitara
Na moje začuđeno da one će a koja je to
Vrsta kontrabasa toga sam se sjetio pet ili šest
Godina potom kad je Dražen Vrdoljak preveo Rok
Enciklopediju i svaki dabl bejs ka dupli bas
Poslije ne samo da je Plavu travu zaborava
Napravio već je i javno rođendane slavio



ZAŠTO TRULI NOSI KACIGU NA GLAVI KAD IZLAZI

Sveduša je zbilja u svemu prisutna evo jednog
Primjera krajem pedesetih Truli je svirao bas
Gitaru ali je nije imao stoga riješi
Dotičnu napraviti pošto je bio u posjedu
Slike jednog sastava sa gitarama i njihovim
Mjerama članova sastava mislim uzme šiber te
Izračuna promjer gitare spram tijela pa dade
Gitaru sačiniti međutim pošto je sjena na
Slici bila zaključio je da bas ima pet žica
I takav je svirao sve dok par godina izatog
Nije pravi Fender vidio i grozno se snuždio
Ne zbog četiri žice već što mu je bas i veći
Bio i bolji zvuk imao dva desetljeća posle
Toga Fender stvarno izbaci bas s pet žica alo



NE SAMO DA SI SE ODMETNUO NEGO I VRIJEĐAŠ

Izvrsni živi album Filma iz Kulušića ima
Publiku i pljesak iz Studentskog Centra sa uzvratnog
Gostovanja beogradskih sastava u Zagreb gradu
Točnije rečeno sa Riblje čorbe dodatno tome
Nadosnimavanje glasova i gitara a što se
Lako ustanoviti može usporedbom dotičnog
Sa mojim Ravno do dna gdje je osamsto ljudi duplo
Manje nego u Studentskom Centru Piko Stančić ktome



TA KMETOVI NAVEK VOLE NEKAJ DOMA PONIJETI

Drugom zgodom krajem osamdeset treće povedem ja
Lajnera prvi put sa sobom u inozemstvo da bi
Ploču snimili dođemo kod Cetinića i započnem
Sa Klinčekom i ritam mašinom stoga ode Lajner
Kad za dva sata zazvoni telefon iz policije
Uhvatili Lajnera kako u šopu knjigu krade
Cetinić ga izvuče a ja preko toga prijeđem



ZAŠTO SU MIKENJANI KORISTILI IJEKAVICU

Zamislite lijeno popodne na rivi pod zidom
Od klesanog kamena svakih pol sata mine koji
Umirovljenik s rukama na leđima a dolje
S remorkera udarac čekića zvekne odjekne
Zamirući u ljeskanju mora fjakaste bonace
Pedeset metara poviše na izlazu za cestu
Velikim slovima AZRA piše do odlaska dalje
Na svirku još ura vrimena imade ostala je
Džoja i boca nepopijenog gemišta od juče

To ljeto pred rat imadoh stvarno najbolje nastupe
Od četristo ljudi pa naviše bilo bi ih manje
Da nijesam otvarao gažu riječima dobro
Veče mi smo HARI MATA HARI i sviraćemo vam
Naše najveće uspjehe mislite da su kužili

A kad smo jednom zgodom stvarno kao Bitlsi divlje
U hotel uletili nekom ženskom praćeni jerbo
Zbilja smo ludo odsvirali pa smo pred njima je da
Bilo je i takvih morali giljati reče nama
Recepcionar znate kako se to radi vi olfa
Kao otključavate a zapravo zaključavate
I ne zaboravite vašeg portira i tu migne

A drugom zgodom došavši u Đakovo zabavljam ja
Namjernike čekajući momke koji se nekuda
Izgubiše kad eto njih sa cekerima a sve za
Njima leprša od perja ka za okupatorima
I u takvom raspoloženju prilegnemo na svirku



OKUPAJ ME I NA GRUDI PRIMI SVOJE PA ME SPALI

Huovci prvi na pozornicama lomiše gitare
Zatim Hendriks i Jardbrdsi ja petnaest godina
Potom a Riblja čorba dvadeset tri poslije mene



AL ŠTO BIH SE PONAVLJA MENI JE MRSKO IZNOVA
GOVORIT ONO ŠTO VEĆ RAZGOVJETNO KAZAH VALA

U redu zašto sam u živo puno bolji nego
Na snimkama zato što se oni koji nošahu
Daske za pozornicu zvahu scenski radnici ti
Koji duže studio snimatelji a ostali
Koji su bananu okusili sladokusci da
I ne spominjem ine koji auto vidješe
Pa da su automehaničari pomisliše
Ukratko lezilebovići se uzoholiše

To je upravo i prvi razlog zašto se zemlja
Raspala drugi je što je Tito predobar bio
A treći je strani čimbenik što se babi htilo
To joj se i snilo il već tome slično viđeno

Razlika između akustične i električne
Gitare je kao između malog i velikog
Nogometa pardon glasovira i orgulja u
Svakom slučaju glazbenike možemo staviti
U tri razreda kod gitare to su oni koji
Trzaju žice s više ili manje uspjeha
To je prvi razred oni koji sviraju blanju
To je drugi razred a oni pak koji sviraju
Muziku to je treći razred ono što podjelu
Uslovljava je odnos prema sredstvu znači prvi
I drugi razred pristupaju tamburi ka pukom
Oruđu dok je treći razred za oružje drži
I sukladno utoliko manje slobodu ćuti
Njime da se kurči iako bi i on da ruži

Ampak po Tinu Ujeviću proza je jebanje
A poezija drkanje pjesnika opet dvije
Vrste ima oni koji su svjesni sebe ali
Baš ništa im se pod milim bogom ne događa i
Oni koji takoreć nesvjesno prate zbivanja
Uostalom najbolji nogometni sudija je
Onaj koji se najmanje vidi na igralištu
To je primjereno i mnogom drugom stanovištu
Budući sam na Fazanima i Krivom srastanju
Premda to nije važno odsvirao bas gitaru
Koliko para toliko i muzike k vragu
Cetinić je tri pjesme odsvirao na Srastanju
Mislim bas gitaru ali to ne igra ulogu



ČA NAD STRAŠNIM NJEDRIMA UZVALJANOG MORA RIBE
HVATAJUĆI GUSTA KRILA U SLANOJ PJENI KVASI

Devedesetpete izdajem ja knjigu Božanska
Ilijada u Beogradu dođem u vrijeme
Kad se to il uvezivalo il umnožilo
A to je u nekom podrumu bilo gledam i sve
Ne vjerujem u knjigovežnici svojim očima
Kad me gazda pogleda i drekne šta čekaš tamo
Nosi to a ja iz okreta ka struna zapeta
Skočim kad on jekne ama ne ti okrenem se a
Iza mene stvarno neki koga nisam vidio
Tko ne bi guzicu samo da bude Homer dao

Četiri godine prije toga penjem se uz Baš
Čaršiju u Sarajevu za sutona a dugu
Kosu sam imao kad mi jedan iz mraka sjedeć
Pred vratima dobaci što ti je to odozada
A ja velim ono što mi fali sprijeda našto
On zarže od smijeha i kane i meni ba

Vlado Kalember je među prvima od sredine
Osamdesetih godina živio od plej beka
Po diskotekama te bi obično pred nastupe
Posjećivao mjesne radio postaje gdje bi
Redovno pustili Klinček stoji pod oblokom a
Onda rekli dragi slušaoci kao što već i
Sami pogađate Vlado Kalember to mi je on
Sâm kazao a ja uzeo zdravo za gotovo

Kako sam se samo razočarao kada mi je
Bora Čorba zaprisegnuo da najbolji stihek
Srpskog rokenrola naime rado ide Srbin
U vojnike nije njegov već da ga je od nekog
Drugog uzeo a tako mu je dobro stajao

Kao i primjedba Crnjanskog Krleži znači i
Tebe su kupili našto se Krle razbjesnio



KAD TREBAŠ NIGDJE NIKOG NEMA ČA TU NOVOG IMA

Čuvenost i smiješnih strana imade na primjer
Osamdeset i prve se govorilo da ako
Uzmeš praznu kutiju šibica na kojoj piše
Azra i baciš je na Terazije za ciglih
Petnaest minuta se zakrči sav promet zbilja
Devedesetpete kad god sam ulicom išao
Autobus bi se gradskog prevoza nakrivio
Prema onoj strani gdje bih se zatekao mislim
Dok bi na zeleno svjetlo čekao a jednom sam
U kolima sjedeći pored busa čekajući
Na crvenom ugledao o staklo priljubljene
Noseve kao krumpire bilo mi neugodno



DRIBLATI ZNAČI SLINAVITI EJ NE BUDI BALAV

Tek nogomet je najbliži šahu po tome što su
Beskonačne mogućnosti veličajnih poteza
Ja ću navesti dva koja samo jednom viđeh i
To oba iz šezdesetih na Svjetskom prvenstvu u
Čileu šezdesetdruge a gledao sam ga na
TV jedan tuče škaricama sa polovice
Igrališta ali iskosa bezmalo sa crte
Vratar krajnjim naporom bacivši se izbacuje
Loptu preko prečke drugi u Zagrebu moguće
Šezdesetosme u proljeće gostuje Partizan
Na Maksimiru e sad desni bek skoro iz svoga
Kuta na kraju igrališta izbija dugu baš
Napucanu žogu ravno po crti a Galić je
Centarfor u punom trku sa pola igrališta
Petom preko glave prebacuje i stiže tik na
Samoj ivici pokraj rubne zastavice i tu
Divno zavrne na šesterac a suigraču mu
Lopta kosu okrzne ne gremo na utakmice
Samo zbog pogodaka i pobjeda razumete

Uostalom par godina prije toga bio sam
Na Plinari starom Hajdukovom placu OFK
Beograd je gostovao pratio sam rođaka
Po nekom drugom poslu pa smo slučajno svratili
Zašto to kažem zato što sam jedini za goste
Među petnaest tisuća ljutih Dalmatinaca
Glasno navijao rođak se usrao i sveđ me
Kišobranom ubadao da umuknem ništa mi
Nije bilo prođoh lišo nisam môra popio

Opet nogomet se premda lov i rat oličava
U jednom od života razlikuje grubostima
Naime i prljavštinom ništa se ne postiže

A Binić pak dvije hiljadite izjavi da bi
Stojković mogao u reprezentaciju i s
Jednom nogom igrati sušta istina pošto ni
S dvije to zasigurno bolje uspio ne bi




Autor: Branimir Štulić
Izvor: VREME, No 727, 8. decembar 2004.

neocekivana_sila
Posts: 558
Joined: 22/09/2005 13:48

Post by neocekivana_sila » 09/11/2006 00:46

sojka wrote:
neocekivana_sila wrote:i eto u ozbiljnim i poznim godinama uradila sam nesto sto godinama nisam..uzela list iz novina i sacuvala ga..shvatila zasto su nekad i moji odgovori u nekim tamo sferama..
i zasto pamtim neke snove
trazeci barem pravu rijec
i uzduz ulice poteci ce moj dah

:)



Imas li ga slucajno? :)


tekst?
sasvim slucajno imam nekad nebo iznad trnskog
Last edited by neocekivana_sila on 09/11/2006 00:54, edited 1 time in total.

User avatar
sojka
Posts: 2798
Joined: 17/03/2004 14:57
Location: Amargant
Contact:

Post by sojka » 09/11/2006 00:52

da

User avatar
Salko sto je u vodu skako
Posts: 4319
Joined: 10/02/2006 11:59
Location: Nemila kod Zenice

Post by Salko sto je u vodu skako » 09/11/2006 00:55

Murat Sabanovic wrote:
Salko sto je u vodu skako wrote:vidjo sam ga ja u utrechtu...udebljo se, seta ko budala uvjek sam, radio je jedno vrijeme kao taksista...tip je skroz lud... moj jaran mu dobacivo: HALID JE LEGENDA...

vidis salko jaran tvoj nije mogo a da mu se ne obrati...
jebi ga, i to je neki nacin divljanja... sada se tvoj jaran hvali kako je vidio dzonija ,te mu dobacivo

moj je jaran u ocima svakog holandjanina gospodin u poredjenju sa stulicem.... volio bi da vidis tog jadnog stulica na ulici negdi u utrechtu...

neocekivana_sila
Posts: 558
Joined: 22/09/2005 13:48

Post by neocekivana_sila » 09/11/2006 00:59

nije da se hvalim, ali evo iz glave:

zadnji put je nebo iznad trnskog izgledalo licem kao cjelina..sa posteljinom i jastukom..skinuto do gole kože..

pitala si zašto tražim grotesku u svakom detalju i da li je ikad bilo bolje..kao da sam svemoguć..
i otkud to da pamtim tvoje snove..kaži barem pravu riječ..i uzduž ulice poteći će moj dah..

moj slučaj je inače riješen..čeka se samo zgodna prilika..

nebo iznad trnskog..samo nebo
iznad uspavanog trnskog..
kaži barem pravu riječ..
i uzduž ulice poteći će moj dah
:-)

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 09/11/2006 01:01

Ja Stulica ne trebam gledati, dovoljno je da procitam ili cujem neku njegovu pjesmu pa da budem spokojan, sasvim. A tebe i tvog jarana...

neocekivana_sila
Posts: 558
Joined: 22/09/2005 13:48

Post by neocekivana_sila » 09/11/2006 01:03

i večeras samo za vas:


Putopis - jedan susret sa Džonijem Štulićem
A onda božije sirene zaustavljaju promet...


Nekako u to vreme, Antonije Pušić, jedriličar iz Novog, rešio je da se oproba kao građevinski radnik baš u Amsterdamu i znam da me je užasno uzbuđivalo što je taj čovek tu u istom gradu te sam glasno tripovao kako ću da kupim sprej i napišem grafit "RAMBO, VRATI SE!" Na to se Mara iz onog svog mira prenu na tren i reče: "Pa i Džoni je tu." Udarila mi je krv u glavu

piše: Sergej Trifunović

NISKA BISERA: U više navrata pokušavali su da mi iz usta iščupaju priču o tome kako sam posetio Džonija. Pogotovu vazda gladni mediji (ah kakva sila, jadna bila, sram i bijeda zauvijek!) i nikad mi se nije dalo da pričam o tome pre svega iz poštovanja prema čoveku, jer sam jedan od retkih Pinkija koji je video Tita u intimnom okruženju, njegovom nizozemskom domu gde se, pre sad već mnogo godina, sklonio od svih nas, površnih sisača krvi i loših konzumenata poezije. Drugo, kad te neko (ko te uz to prvi put u životu vidi) primi u kuću i bude dobar domaćin, pa mu još i "zapišaš zahod", onda je prosto nepristojno pričati o tome tako javno, to je kao da te je ugostio a ti posle trubiš kako si ga video u gaćama. Verovatno to ide otud što sam i sam, budući javna ličnost, izložen bolesno radoznalim pogledima bez ikakvog poštovanja prema dostojanstvu i pravu na intimu ličnosti, te specijalno gadljiv i osetljiv na njih. Sada, međutim, kada posle određenog broja godina koje su prošle imamo tzv. vremensku distancu i još važnije blagoslov autora (zna se ko je autor, ja to nisam, ja sam samo srećni svedok događaja), to se doima mnogo lakše. Naposletku, stalno mi je bila u glavi ona priča kada je Tomas Man išao da poseti svog prijatelja Hermana Hesea, došao do njegove kapije na kojoj je pisalo: "Molim vas nemojte me posećivati", okrenuo se i bez reči otišao. Eto pravog primera poštovanja i ljubavi! No dosta sranja, krenimo redom:

BOCE S BENZINOM SU NAPUNjENE: U zimu 1998. godine snimao sam film u Parizu i onako natankovan parama i jadima, poželeh da se dobro provedem bez zadrške moj pobro, te pozvah svoje prijateljice, jedva punoletnu M. V. i jedva punoletniju I. M. koje su se interreilom za nekoliko dana stvorile u blatnjavom gradu svetlosti. Novu 1999. dočekasmo nekako bučno, u gomili ljudi (nije nužno znati za sve) a onda se povukosmo u mir ateljea moje drugarice Marije, slikarke, gde smo meditirali uz obilnu pomoć nesvrstane braće iz Maroka, po vasceli dan jedući kinesku klopu i slušajući ploče na raspalom plastičnom gramofonu, ponajviše Balkansku rapsodiju. Dolazeći u atelje u dvorištu, jedva punoletna M. V. ugledala je parkiran žuti BMW iz 1968. i ushićeno uzviknula: "Oh kako bi bilo lepo da se mi u ovoj žutoj osi sad odvezemo do Amsterdama." Tako je nekako krenula da klija ta ideja o poseti holandskoj prestonici. Marija je pozvala svog komšiju iz ateljea pored, fotografa Manua, koji je došao, video M. V. sa onim njenim okicama, momentalno se zaljubio i rekao: "Nema frke, dajte mi samo pola sata da se spremim." I guess what: za cirka pola sata mi smo bili u žutom BMW-u iz 1968, koji je, naravno (kao i u svakom dobrom filmu), pripadao baš Manuu.
Dobri Manu, koji se skidao (kao i još neki prisutni) sa teških maligana, iskazao je fascinantnu sposobnost da drži volan sa dva prsta malića i salta neverovatnom brzinom po svih pet traka od Pariza do Amsterdama, a sa ostalim raspoloživim prstima mota džointe. Mnogo istih kasnije i mi smo noć u gradu salonskih stremljenja zamenili pločnicima punim baruta...

NEŠTO KAO FLASH: U Amsterdam, grad kurvi i mornara, turistizirane narkomanije, sa jedva 40 sunčanih dana u godini i kućama bez zavesa, stigli smo tačno na Badnje veče 1999. Bacili smo sidro u prvoj mehani koja nam se učinila, dohvatili jelovnike u ruke, poručili čajeva, kolačića, zero-zeroa, zelene salate i pečuraka (prethodno smo nešto jeli, ne valja se drogirati na prazan stomak!) te onako natankovani i dobro raspoloženi udarismo u šarenoliku priču; ja sam sve vreme pevušio nešto, čini mi se baš sa Rapsodije, M. V. i I. M. su se predale bezrezervnom uživanju životu; Marija je kontemplirala; a predobri Manu sa onom svojom smešnom vunenom kapicom sa ušima koje su landarale, ćutao je i pravio rakete zemlja–vazduh–zemlja.
Nekako u to vreme, Antonije Pušić, jedriličar iz Novog, rešio je da se oproba kao građevinski radnik baš u Amsterdamu i znam da me je užasno uzbuđivalo što je taj čovek tu u istom gradu te sam glasno tripovao kako ću da kupim sprej i napišem grafit "RAMBO, VRATI SE!"
Na to se Mara iz onog svog mira prenu na tren i reče: "Pa i Džoni je tu."
Udarila mi je krv u glavu.
Koliko sam bio uzbuđen Rambovom blizinom, toliko me je svest o Štulićevoj zanemela.
Wow, rekoh. Branimir.
Branimir, reče Marija. Možemo da ga zovnemo, mislim da imam tu broj, reče opet pošto je negde i nekad prijateljevala s njim, pedantno iskopa notes, a ja se glasno zapitah nije li možda kasno, s obzirom na to da je već pola sata po ponoći.
"Đavo ne spava", zakikota se Marija i mi smo minut kasnije ubacivši karticu u public phone iz tog isto zadimljenog čađavog bara, sa nekakvih visokih barskih stolica, okrenuli broj.

ZNALI SU GDJE ĆE ME NAĆI: Mara je zalemila slušalicu za uvo i jednim pokretom ruke namestila kosu, kao da se nesvesno doterala za taj čin. Nas troje smo se načičkali u buket oko nje, ne dišući. Manua se, naravno, sve to uopšte nije ticalo, on nije imao pojma s kim pričamo i dalje je oblizivao svoje rakete i prosto mu je prijalo naše društvo.
"Halo Džoni!?", klinku Mara razdragano i cela kafana se pretvorila u veliki kruškoliki mišić koji je pumpao krv. "Marija je... ne, evo me u Amsterdamu sa nekom ekipom... da, sa prijateljima... šta radiš?"
Tako ću se osećati još samo jednom u životu, pet godina kasnije kada je neko pored mene razgovarao telefonom sa Marlonom Brandom, svega nekoliko meseci pre nego što je najveći među najvećima otišao u večna lovišta.
"...Super... slušaj, voleli bismo da te vidimo, jesi li raspoložen za posete?"
Budi Johnny, budi molim te, pomozi Bože, koji je danas dan, valjda nije petak, jer on petkom obično ne podnosi ljude i mrzi ga da plaća za čekanje u redu i mrzi da ga zbog toga vode za ruke...
Neverovatno koliko mozak može da bude brz u nekim situacijama, ni izbliza kao mozak onog s druge strane slušalice, u šta ću se kasnije uveriti, strpljenja dragi čitaoci.
"Ma svega ima... ima li šta? Ima li stranaca?! Pa tu je samo moj prijatelj Francuz, Man... zašto?" Pogledala nas je, a to lice nije odavalo radost. Za trenutak su sve lađe potonule. Čekaj miki, imamo podmornicu! Daj mi slušalicu, pokazujem Mariji, čekaj hoće Sergej da te čuje, reče ona kao da je to sasvim normalno i kao da smo zajedno išli u školu.
Kada nešto srcem želiš to mora da se ostvari, kaže moja majka. Jedna je majka. A bio je i Božić. Odjednom me je preplavio neverovatan talas pozitivne energije. "Halo Džoni!", viknuh razdragano u slušalicu.
"Zdravo Sergej!", viknu on, ništa manje razdragano kao da je to sasvim normalno i kao da smo zajedno išli u školu.
Tko zna šta sam dalje mleo...
"Čuj, nije nikakav problem, ja sam doma, radim i neću spavati cijelu noć i da nema stranaca, ali Marija veli da je tu nekakav Francuz, a meni se večeras ne da pričat’ engleski", reče on sa nesmanjenim raspoloženjem.
"Ma jok, nema veze, Manu je tres superbe, on uopšte i ne priča, sa nama je na terapiji, samo ćuti i mota!", rekoh ja sa nesmanjenom žestinom i ništa ne slagah. Malo sreće ponekad, igrao sam crveno.
"Pa dobro čuj, reče on, ok, ali meni se stvarno ne da pričat’ engleski!"
"Veruj mi, ako ti se ne priča uopšte ne moraš da pričaš! Mi bismo samo jako voleli da te vidimo".
Žeton kao sladoled, lijepio se za moj sto.
"OK!"
Dok ovo pišem pada mi na pamet nešto što nam reče jedan Branislav, predivni Ciga Jerinić: "Talenat je ružna i strana reč i ne znači mnogo. Darovit je divna i tačna reč, sa punijim i obimnijim značenjem. To znači da onaj ko je darivan od Boga, još i daruje!"
Branimir Johnny Štulić, jedan od najdarovitijih izdanaka u Božijoj bašti.
Fantom slobode. I mi smo bili darivani.
I bili smo na putu.

PUT ZA KATMANDU: "Ljudi, mi u stvari idemo na Hadžiluk, ovo je Hadžiluk!", rekao sam u kolima, verovatno više hiljada puta i svi moji saputnici se, histerični od uzbuđenja, složiše, osim Manua koji nije išao na Hadžiluk već u Roterdam, odnosno Houten. I mi smo se zaista tako i osećali, kao što je George Harrisson pričao da su se on i njegovi drugari John, Paul i Ringo osećali kad su išli da posete Elvisa. Histerični i ludi, od uzbuđenja i vina, konstantno se smejući, zaboravili gde su uopšte pošli. I mi smo, dok se sat vremena kasnije nismo sudarili sa tablom na kojoj je pisalo Houten, skrenuli desno, a onda – kružni nasip. Mrkli mrak, prst pred nosom se ne vidi i mi kao budale beskrajno kružimo oko kružnog nasipa.
Zovemo Džonija. "Halo Džoni, evo našli smo nasip kružimo oko njega kao nenormalni, ‘oćeš li majke ti da nam kažeš gde je taj izlaz ne možemo da ga nađemo!?"
"Jebiga, morate nastavit kružit’, ja vam ne mogu pomoći, ne vozim, moja žena vozi, morate nastavit kružit!"
Razvićemo tamna jedra na vetru, prokleta mogućnost izbora mora da postoji, kružićemo do zore ako treba, počinje blaga nervoza, i odjednom Manu vikne: Land ho! I eto puta koji se račva iz nasipa, a to nam je najmanje četvrti krug i tu smo više puta prošli i zakleo bih se da ga maločas tamo nije bilo. Ulazimo u oranicu-kovanicu i tamo nas pred kućom belom i uličnom svetiljkom – čeka nas domaćin.

AKO ŽELIŠ DA SAZNAŠ, PRISTANI NA SVE: Interesantno, sećam se svakog živog detalja osim tog ulaska u kuću. Verovatno smo se trudili da budemo tihi jer nas je Džoni upozorio da mu žena spava na spratu. "Jebiga, moraš bit’ pažljiv prema onom tko te hrani", prokomentarisa pomirljivo i svi posedasmo. Mi deca čuč – na patos, a Marija i Manu na trosed. Fina dnevna soba, uključen kompjuter, Džoni upravo piše knjigu o Aleksandru Makedonskom, akustična gitara na stalku. Naš domaćin je pravi domaćin, naravno, pita nas šta pijemo, iznosi neko dobro crno vino, ne mrzi ga ni da muti nes kafu u ovo doba noći, ja odlazim u toalet i verovatno od uzbuđenja i stanja u kom sam, želje da se što pre ispraznim i vratim na mesto istorijskog susreta, činim promašaj koji neće ostati neprimećen. Džoni je u nekakvim belim pantalonama, u kućnoj varijanti sa puloverom, duge sada već prosede puštene kose. Prvo što mi pada u oči, kao i kada sam ga prvi put u životu video, jeste to ogromno visoko čelo. Čini se da mu je cela glava u čelu. Zapravo veće čelo u životu nisam video. Ako je istina, dozvolićete mi da opet citiram svoju majku, da je visoko čelo znak inteligencije, ništa tačnije u ovom slučaju! Naš domaćin sede u stolicu tako da može sve da nas vidi, počinje da govori, jako odmereno i polako i ja primećujem jednu vidljivu dozu stidljivosti koju tumačim kao odraz lepog vaspitanja, te počinjem i sam malo da se stidim što smo, eto, toliko insistirali da dođemo u pola noći. Nema potrebe, i njemu je drago. "Eto, ja se zovem Branimir, Brane, Džoni, kako god hoćete, imam 44 godine, rođen sam u Skoplju, tamo živeo toliko i toliko godina, u Zagrebu toliko i toliko, u Beogradu proveo toliko i toliko, onda Holandija..." Sve nam to taksativno nabraja i lupivši dlanovima po kolenima kao da se najednom smorio od te priče, diže glavu (do tad je uglavnom nekako gledao u pod) podiže i glas i zaključi: "Eto to je ukupno 44 godine."
I ne zaboravih vam reći da zovem se Džoni...
Detaljno predstavljanje, nema šta, sad je bio red na veselim noćnim posetiocima da uzvrate na isti način, pošto sem Marije nikoga ni ne znam." M. V. i I. M., koje su ga sa patosa nekako bezobrazno gledale, rekoše kratko šta studiraju ne skidajući osmehe s lica. On se na to okrenu prema meni i reče: "A ti?"
"Ja sam glumac", procedih nekako kroz zube, nelagodno se promeškoljih.
"Auu...", smršti se Brane. "Šta će ti to?"
"Pa, jebiga, od nečeg mora da se živi", slegnem ramenima, neiznenađen njegovom reakcijom, jer pamtim ono: sačuvaj me Bože kuge, rata i glumaca.
"Ne volim ti ja glumce", reče on, a ja ni ne pokušah da branim esnaf, jer naš ni sam vrlo često ne volim.
"Ja sam ti bio ’82. u Americi sa Oslobođenjem Skoplja, Ristićem, Šerbedžijom i tom ekipom. Koji je to licemjerni polusvijet jebote, njih dva se posvađaju, pomisli čovjek sad će biti nešto, pobit’ će se barem, ne smejem ti, oni se poslije pola sata ljube u guzicu, katastrofa!", napravi kiselu facu, te promjeni temu. Ne znam za Ristića i Šekija, ali vidjeh generalno dosta licemjerja u ovom poslu. Katastrofa čoveče!
"Jeste li donijeli nešto iz tog Amsterdama", pita odlazeći u kuhinju po krpu jer je neko prosuo vino, a to nisam bio ja (najteže će biti ubediti u ovo one koji me znaju).
"Imamo šita."
"O, dop!"
"Nije dop, nego šit."
"Pa to je dop."
"Ne, dop je heroin, a šit je hašiš", počeh da pametujem.
"Dop je šit, a heroin je budalaština", poklopi me ljubazni domaćin zajedno sa flekom na podu. A onda je razdjelio blagoslov i smotao đoju "dopa", i razgovor je krenuo mnogo opuštenije i u više pravaca. O malom i velikom nogometu, bivšim jugoslovenskim prostorima prema kojima ima svojevrsno gađenje i totalno pokidane veze, poglavito prema Zagrebu (nije ni čudo, s obzirom na to da ga je Jugoton sramno opljačkao a kasnije su taj primer sledile i neke druge izdavačke kuće) o Ilijadi i Odiseji, te novoj knjizi o Acetu Makedonskom. U jednom trenutku je pustio Bitlse, dohvatio gitaru, krenuo da prebira po žicama i mada sam ja intimno najviše priželjkivao takav tok večeri, to se jednostavno nije dogodilo. Brzo ju je vratio u stalak, prosto više nije bio takav, prvenstveno zbog M. V. i I. M. mladih nafuranih goa-trenserki koje su me sve vreme ismejavale i zvale "Oxford town", po pesmi Dilana koga sam baš u Parizu otkrio i neprestano pevušio. Anyway, nije ni bilo bitno. Jugoslovenski Dilan, da parafraziram Tomu Grujića, prvi Srbin na Mesecu (bar posle Tesle), sedeo je preko puta mene. Onda nas je ponaosob pitao šta smo u horoskopu i iskazao začuđujuće interesovanje za astrologiju. Pritom se svakih petnaestak minuta okretao Manuu i govorio: "Sorry, I told them. I’m really sorry", što se odnosilo na ono "ne mogu večeras pričat engleski". Ovaj je samo odmahivao glavom i rukama u fazonu "nema frke samo vi uživajte".
Žarko sam želeo da znam njegovo mišljenje o nekim pak njegovim kolegama, posebno onim koje sam cenio, pa se u toku razgovora na temu zagrebačke rokenrol scene, usudih da izletim: "Rundek je genije." Mada znamo da po njegovom sopstvenom mišljenju posle Bitlsa, Hendriksa i njega, nema baš mnogo toga vrednog pomena, nije protivurečivo. "Pa da, on je onak’... neki kubizam..." (mada ako sam ja Pikaso, on je Generalić ili Lacković). Ne bavim se muzikom gotovo uopće u poslednje vrijeme. Mada, htio bih napraviti nešto u Evropi, al’ da baš ne budem Brega... "
Napolju je debelo svanulo i mi smo posle nekih pet-šest sati krenuli da se opraštamo. Na kraju smo kao najgori turisti-fanovi zamolili da se fotografišemo. Zahvalili smo se na gostoprimstvu, seli u žutu osu i krenuli put Briža u Belgiji, za koji su nam rekli da je predivan i da ga obavezno obiđemo, ali nakon ove posete nije ostavio ama baš nikakav utisak te ga se uopšte ne sećam.

ZAR SUMNjAŠ U SVOJU DJECU: Novu, 2000. godinu dočekao sam u Njujorku. Vraćao sam se kući preko Pariza i rešio da se zaboravim tu, na jedno desetak dana. Mariji, u atelje, banuo sam oko ponoći. Radost, grljenje i : Hristos se rodi! Vaistinu! "Čoveče, pa mi smo tačno pre godinu dana bili u Amsterdamu i kod Džonija!" Pogledamo na sat. Pola jedan. To je vreme kad smo ga zvali iz onog bara. Pogledamo se. Pa red je da ga opet okrenemo. Ovog puta ja odmah uzimam slušalicu. Zvoni dva puta.
"Da?"
"Dobro veče, ne znam da li ćete moći da se setite, ali ovde jedan mladić koji je bio kod vas pre tačno..."
"Gde si bre Trifunoviću!?"
Zbunim se.
"Zapiš’o si mi zahod!"
"Šta sam!?"
"Zapiš’o si mi zahod"
Pomislim na trenutak da je definitivno poludeo u zemlji ispod nivoa mora poznatoj u geografiji kao depresija. "Čekaj, ne razumem", krenem da mučam ja, "kako sam mogao da ti zapišam zahod, ja sam čoveče bio kod tebe pre godinu dana!?"
"Jesi jesi, ja sam otišao po vino, ti u zahod, i tad si ga zapišao! No smeješ zahod, počistio sam ga davno, što ima?"
"Ništa spektakularno, novogodišnje potucanje po svetu."
"Gdje ti je ona mala?"
"Koja?"
"Ona mala, znaš ti"
Jedina mi na pamet pada sada već malo punoletnija M. V. i nešto punoletnija I. M.
"Misliš na ..."
"Ma šta ja znam, ona u koju si zaljubljen"
"Pa ni u jednu od njih nisam zaljubljen"
"Jesi jesi, zaljubljen si, nemoj meni, ti si pacov, pacov, možeš spavat’ gdje hoćeš i ložiš se na žene koje ne možeš dobit..."
Ne znam da li ste ikad bili na rendgenu. U odnosu na ovo, ništa posebno. Kao da vas slikaju za ličnu kartu.
Jeza. Recimo da je središnja konstatacija tačna. Ja mogu da spavam gde god, zaista nije problem.
Recimo da M. V. volim na jedan poseban način. Ovo treće je pak bila tema za razmišljanje koja će doći tek kasnije. Jer ni rijeka nije bila rijeka u samom početku, pa nije nužno da ne bude ponornica do kraja. Hvala Branimire. Ali pacov!? Šta pacov, zašto pacov?
Sinulo mi je mnogo kasnije kada sam nekom pričao tu priču; one večeri pitao nas je o zodijačkim znacima, godinama rođenja, i kada sam rekao svoju on je procedio: "A, ti si pacov."
Pacov u kineskom horoskopu.

I ŽIVOT SE SMIRUJE KAO MLIJEKO U ČAŠI: Branimira Džonija Štulića usudio sam se nazvati samo još jednom, negde u zimu 2001. godine. Tom prilikom pričali smo nekih sat vremena, tačnije bili na vezi nekih sat vremena, pošto je veći deo razgovora – svirao. Da, svirao. Radio je na novom materijalu koji se uglavnom sastojao od obrada starih narodnjaka. Bilo je tu i Tome Zdravkovića i Hašima Kučuk Hokija i još koječega. Onda je rekao: "Čekaj malo", uzeo gitaru i sve mi to lepo odsvirao i otpevao preko telefona. "Ovdje sam uzeo onaj intro od The night before, i onda: Pijem da je zaboravim... Zatim mi je rekao da bi žarko želeo da nađe onu staru makedonsku Zajdi zajdi, nije je čuo jedno petnaest godina, trebale bi mu riječi, "ako bih mu ih negdje mogao nabavit’. Pošto sam istu, sticajem okolnosti, doktorirao u Buretu baruta u JDP-u ponudio sam mu da uzme hemijsku i da mu je odmah izdiktiram. "Ma kakvi, nemaš ti pojma, ne možeš ti to znati", nije mi ni dao šansu. Ubeđivanje da znam pomenutu pesmu trajalo je nekih desetak minuta. Znam samo da sam izgubio živce i na kraju mu obećao još nešto, brzo zaboravih šta, nekako se žučno, nervozno i bezveze završio taj razgovor.
Šta je to zapravo bilo, podsetio me je urednik "Vremena", kad smo razgovarali o pisanju ovog članka: "Džoni kaže da si mu obećao reči one grčke pesme Ne plačite oči moje..."
Još jednom sam ostao zapanjen. Izvini Branimire ovako javno, ako nije kasno šaljem to čim prije. Tada sam poslednji put čuo Džonija, ali sam ga otad slušao i te kako. Ove godine u aprilu, krenuo sam svojim kolima iz Beograda ka Skoplju na snimanje filma u kome je trebalo da izgovorim rečenicu "Džoni je Bog", koja je otpala iz razloga što Bog nije želeo da se u tom kontekstu pojavljuje u filmu. Na deonici iza Leskovca koji sada već, čitam u novinama, zovu "crna deonica", neka skupina genijalaca je zbog radova na autoputu iz pravca ka Beogradu pustila saobraćaj u oba smera bez vidljivih saobraćajnih znakova. Sa 180 km/h sam ušao u taj deo autoputa i video crni "golf" koji ide direktno na mene. Pomislio sam da haluciniram. Oblio me je hladan znoj. Sve ostalo je bio delić sekunde. Skrenuo sam naglo u desnu traku, prosto odleteo s puta i posle beskonačnog prevrtanja po njivi izašao, zahvaljujući Bogu i švedskom čeliku neoštećen iz potpuno smrskanog SAAB-a. Sve vreme od Beograda slušao sam The best of Azra. Poslednje čega se sećam da sam čuo sekund pred ulazak u smrtonosnu deonicu obeleženu samo nekakvim čunjevima, jesu završni stihovi iz pesme Odlazak u noć:
"Grabim volan i dodajem gas
hladan znoj mi curkom nagriza vrat
paranoja
bježimo u mrak
paranoja..."
Nedavno preminuli Dragoslav Andrić je prevodeći jednu Springstinovu pesmu za svoju zbirku rok poezije Stereo stihovi, doživeo nešto slično. Jedne noći napravio je pauzu u prevođenju, seo u auto da iskulira, prošao kroz crveno i probudio se u bolnici. Kad su mu doneli svesku sa prevodima kako bi mogao da nastavi sa radom dok leži, sledio se kad je ugledao šta je bilo poslednje što je zapisao:
"Pa ćeš kroz semafor proći
a onda da si mi zdravo
nastavi samo pravo
do kraja noći..."
Zaključio je: "Neko će reći – školski primer prekognicije, dobro poznate u parapsihologiji. Ali ne, to je samo poezija. A ona je oduvek bila prekognicija."
Zar ne?

User avatar
Salko sto je u vodu skako
Posts: 4319
Joined: 10/02/2006 11:59
Location: Nemila kod Zenice

Post by Salko sto je u vodu skako » 09/11/2006 01:03

ma stulic je piso onako bezveze...on ni sam nezna sta je piso...

Post Reply