Zlaja Arslanagic?

[cesk11]

Zna li neko zasto ovaj covjek vise ne svira u Crvenoj Jabuci i bavi li se uopste muzikom vise?

Hvala.

[astrid]

Ima ovdje nesto o njemu.

http://www.klix.ba/forum/viewtopic.php? ... &start=525

[Dado34]

Zlatko Arslanagic se nalazi u Kanadi jos od neke 92-93, njegova majka Ljubica koja mi je bila uciteljica u osnovnoj skoli mi rece prije par godina kad sam je posjetio da pise knjige i bavi se literaturom u slobodno vrijeme, inace vozi kamion. Sto se tice muzike mislim da je batalio to.

[old school23]

Ovo pjesmu je napisao Zlaja Arslanagić,a Zlaja isto Johny Stulic samo što je Stulic imao par intervjua i oglašavanja za medije a Zlatko ništa još od 91'.

[vinnie_jones]

Imao je (ne)redovnu kolumnu u Danima prije 15-ak godina.

[aduka11]

Otkako je Zijo preminuo taj čovjek više nije isti, povukao se skroz i sad negdje u Americi šljaka, kaže raja fali mu Sarajevo pravo al' ne može protiv sjećanja..

[old school23]

[old school23]

sa druge teme na forumu

Zlatko Arslanagić-Zlaja
Diskografija

Izvođač
Crvena Jabuka (gitara)

Albumi
1986 - Crvena jabuka
1987 - Za sve ove godine
1988 - Sanjati
1989 - Obojeni snovi
1989 - Tamo gdje ljubav počinje
1991 - Nekako s proljeća
1993 - Struji struja
1995 - U dobru i zlu
1997 - Sve gubi sjaj bez ljubavi
2003 - Od neba do neba
2006 - Collection
2008 - The ultimate collection
2009 - Volim te


Festivali / Kompilacije
1995 - The best of
1996 - Dora 1996
2002 - Zvuk osamdesetih Pop i Rock 1986 - 1987
2002 - Zvuk osamdesetih Pop i Rock 1988 - 1989
2003 - Best of... 1995 - 2003
2003 - Sve naše godine 3
2004 - The very best of, let na drugi svijet
2005 - Zlatna kolekcija
2005 - Zlatna kolekcija
2007 - Tulum za dušu Vol. 5
2008 - Ljubav se zove imenom tvojim
Gost
1998 - Largo 25 hits -
2000 - Hvala svima - Kemal Monteno

Pjevač
Nekako s proljeća

Aranžman

100 pijanih noći - Crvena Jabuka
6.00 - Crvena Jabuka
Bacila je sve niz rijeku - Crvena Jabuka, Indexi
Crvena jabuka - Crvena Jabuka
Da li znaš da me boliš - Crvena Jabuka
Da nije ljubavi - Crvena Jabuka
Hajde, dođi mi - Crvena Jabuka
Kad kazaljke se poklope - Crvena Jabuka
Malo ćemo da se kupamo - Crvena Jabuka
Mašta moja - Boris Novković
Moje najmilije - Crvena Jabuka
Na dlanu mi piše - Crvena Jabuka
Nekako s proljeća - Kemal Monteno, Crvena Jabuka
Nemoj da sudiš preoštro o meni - Crvena Jabuka
Ostani - Crvena Jabuka
Ples nevjernih godina - Crvena Jabuka
Pusti neka gori - Crvena Jabuka
Samo da me ne iznevjeriš ti - Crvena Jabuka
Sanjati - Crvena Jabuka
Srce si mi slomila - Crvena Jabuka
Sve što imaš ti - Crvena Jabuka
Šetajući daljinama - Crvena Jabuka
Tuga, ti i ja - Crvena Jabuka
Vozovi prolaze - Crvena Jabuka
Zvona zvone - Crvena Jabuka
Skladatelj
100 pijanih noći - Crvena Jabuka
6.00 - Crvena Jabuka
Ako, ako - Crvena Jabuka
Bit' ću dobro ja - Boris Novković
Crvena jabuka - Crvena Jabuka
Čarolija (kad prestane) - Crvena Jabuka
Čisto ludilo - Boris Novković
Da li znaš da me boliš - Crvena Jabuka
Da nije ljubavi - Crvena Jabuka
Daj mi, daj mi - Boris Novković
Digni me visoko - Boris Novković
Dirlija - Crvena Jabuka
Hajde, dođi mi - Crvena Jabuka
Hajde, hajde de, opusti se - Crvena Jabuka
Ima nešto od srca do srca - Crvena Jabuka
Ja ću ove noći - Boris Novković
Jedina - Crvena Jabuka
Kad kazaljke se poklope - Crvena Jabuka
Kada ti ljubav zakuca jednom na vrata - Boris Novković
Ljeta koja dolaze - Crvena Jabuka
Malo ćemo da se kupamo - Crvena Jabuka
Mojca, mojca - Crvena Jabuka
Moje najmilije - Crvena Jabuka
Na dlanu mi piše - Crvena Jabuka
Na oluje navikli smo - Crvena Jabuka
Ne daj na sebe - Crvena Jabuka
Ne dam da ovaj osjećaj ode - Crvena Jabuka
Ne vjerujem tvojim usnama - Boris Novković
Neka bude ti - Boris Novković
Neka se sanja - Crvena Jabuka
Neka vrijeme mijenja se - Crvena Jabuka
Nekako s proljeća - Kemal Monteno, Crvena Jabuka
Nema više vremena - Crvena Jabuka
Nemoj da sudiš preoštro o meni - Crvena Jabuka
Oči su se navikle na mrak - Crvena Jabuka
On je poput djeteta (100 na jednoga) - Crvena Jabuka
Osim tebe, ljubavi - Crvena Jabuka
Ostani - Crvena Jabuka
Otrov - Crvena Jabuka
Ples nevjernih godina - Crvena Jabuka
Pusti neka gori - Crvena Jabuka
Riznice sjećanja - Crvena Jabuka
S tvojih usana - Crvena Jabuka, Giuliano
Samo da me ne iznevjeriš ti - Crvena Jabuka
Samo ti - Boris Novković
Sanjati - Crvena Jabuka
Srce si mi slomila - Crvena Jabuka
Srce zna (uvijek si bila jedina) - Boris Novković
Sve što imaš ti - Crvena Jabuka
Šetajući daljinama - Crvena Jabuka
Tamo gdje ljubav počinje - Crvena Jabuka
Ti znaš - Crvena Jabuka
To mi radi - Crvena Jabuka
Tuga, ti i ja - Crvena Jabuka
Učiniću sve da te zadovoljim - Crvena Jabuka
Umrijeću noćas od ljepote - Crvena Jabuka
Uzmi me kad hoćeš ti - Crvena Jabuka
Volio bih da si tu - Crvena Jabuka
Vozovi prolaze - Crvena Jabuka
Za sve ove godine - Crvena Jabuka
Zbogom pameti - Crvena Jabuka
Zovu nas ulice - Crvena Jabuka
Zvona zvone - Crvena Jabuka


Tekstopisac

100 pijanih noći - Crvena Jabuka
6.00 - Crvena Jabuka
Ako, ako - Crvena Jabuka
Bit' ću dobro ja - Boris Novković
Bivše djevojčice, bivši dječaci - Crvena Jabuka
Crvena jabuka - Crvena Jabuka
Čarolija (kad prestane) - Crvena Jabuka
Čisto ludilo - Boris Novković
Da li znaš da me boliš - Crvena Jabuka
Da nije ljubavi - Crvena Jabuka
Da se dogodi - Boris Novković
Daj mi, daj mi - Boris Novković
Daleko - Boris Novković, Kemal Monteno
Digni me visoko - Boris Novković
Dirlija - Crvena Jabuka
Dođi kod mene - Crvena Jabuka
Emily - Boris Novković
Grlim mrak - Boris Novković
Hajde, dođi mi - Crvena Jabuka
Hajde, hajde de, opusti se - Crvena Jabuka
Ima nešto od srca do srca - Crvena Jabuka
Ja ću ove noći - Boris Novković
Jedina - Crvena Jabuka
Kad kazaljke se poklope - Crvena Jabuka
Kada ti ljubav zakuca jednom na vrata - Boris Novković
Kap po kap - Divlje Jagode
Lete ptice... - Boris Novković
Lete ptice, lete avioni - Boris Novković
Ljeta koja dolaze - Crvena Jabuka
Malo ćemo da se kupamo - Crvena Jabuka
Mirisi ljeta - Boris Novković
Mojca, mojca - Crvena Jabuka
Moje najmilije - Crvena Jabuka
Na dlanu mi piše - Crvena Jabuka
Na oluje navikli smo - Crvena Jabuka
Ne daj na sebe - Crvena Jabuka
Ne dam da ovaj osjećaj ode - Crvena Jabuka
Ne vjerujem tvojim usnama - Boris Novković
Nek' te on ljubi (kad ne mogu ja) - Crvena Jabuka
Neka bude ti - Boris Novković
Neka se sanja - Crvena Jabuka
Neka vrijeme mijenja se - Crvena Jabuka
Nekako s proljeća - Kemal Monteno, Crvena Jabuka
Nema više vremena - Crvena Jabuka
Nemoj da sudiš preoštro o meni - Crvena Jabuka
Oči su se navikle na mrak - Crvena Jabuka
Od kad nisam tvoj - Boris Novković
Odakle te znam - Boris Novković
On je poput djeteta (100 na jednoga) - Crvena Jabuka
Osim tebe, ljubavi - Crvena Jabuka
Ostani - Crvena Jabuka
Otrov - Crvena Jabuka
Pjesma moja, to si ti - Boris Novković
Pjesma moja to si ti - Boris Novković
Ples nevjernih godina - Crvena Jabuka
Pusti neka gori - Crvena Jabuka
Riznice sjećanja - Crvena Jabuka
S tvojih usana - Crvena Jabuka, Giuliano
Samo da me ne iznevjeriš ti - Crvena Jabuka
Samo ti - Boris Novković
Sanjati - Crvena Jabuka
Srce si mi slomila - Crvena Jabuka
Srce zna (uvijek si bila jedina) - Boris Novković
Struji struja - Boris Novković
Sve što imaš ti - Crvena Jabuka
Šetajući daljinama - Crvena Jabuka
Tamo gdje ljubav počinje - Crvena Jabuka
Ti si ona stvar - Boris Novković
Ti znaš - Crvena Jabuka
To mi radi - Crvena Jabuka
Tuga, ti i ja - Crvena Jabuka
Učiniću sve da te zadovoljim - Crvena Jabuka
Umrijeću noćas od ljepote - Crvena Jabuka
Utjeha - Boris Novković
Uvijek ti - Erwin
Uzmi me kad hoćeš ti - Crvena Jabuka
Volio bih da si tu - Crvena Jabuka
Vozovi prolaze - Crvena Jabuka
Za sve ove godine - Crvena Jabuka
Zbogom pameti - Crvena Jabuka
Zovu nas ulice - Crvena Jabuka
Zvona zvone - Crvena Jabuka

[Atheros]

A evi i tekstova pjesama Crvene jabuke
http://www.muzela.com/crvena-jabuka-tekstovi.html

[old school23]

U dijelu ovog intervju-a od prije 4 god. sa Rade Serbedzijom spominje se i Zlaja.

Zlatko Arslanagić je napisao naslovnu pjesmu vašeg novog albuma. On trenutačno drži knjižaru u Kanadi. Kako se obnovila suradnja?

E, kad bi Zlaja držao knjižaru! To bi bilo dobro. Zlaja radi u knjižari, a to je velika razlika. Zlaja ne želi više nastupati i nekako je ranjen svim što se na ovim prostorima dogodilo i to teško zaboravlja.

Je li onaj nastup u Manchesteru bio njegov posljednji?
Da, mislim da je to bilo njegovo posljednje javno sviranje. Naravno, kad ga ja posjetim u njegovoj kući u Torontu on onda uzme gitaru, pijemo malo oštrog pića - Zlaja voli oštra pića - i provedemo se lijepo.

Meni je jako žao što se on više ne bavi glazbom, jer nije on samo rock'n'roll svirač i pisac rock'n'roll pjesama, on je izuzetan kompozitor koji se razumije u film. Nekoliko filmova je napravio sjajno.
http://www.muzika.hr/

[old school23]

KOLUMNE/ oslobodjenje/ 7.2012.

Zlajina avlija

Evo mene opet među svoje! Da li sam još njihov? Pitam se dok koračam pored ruševina bivšeg kina Sutjeska i zavrćem ulijevo ka nekadašnjoj Ulici Đure Đakovića i još jednom izgubljenom trudbeničkom simbolu, kinu Radnik. Svuda okolo nestalna, prolazna imena, što bude sve slabija sjećanja. Kako koja vlast, tako i novi naziv. Jedino se još pola Tite drži u centru grada. Za generaciju ili dvije niko više neće znati ko je bio taj Đuro ili što je neki bioskop bio baš Sutjeska. Pamtim, tu je negdje i Zlatkova kuća. U spletu ulica što vode ka nekadašnjoj Kralja Tomislava. E, ako je iko zaslužio imenom zakititi neku prometnicu ili čikmu, onda je to on. Njegovo djelo traje već decenijama i živjeće još dugo dok je onih što imaju uho i sluh za nadahnuta remek-ostvarenja...

Laganim korakom, neprestano tražeći hlad, ušetao sam u uzavrelu Kraljevu ili današnju Koševo. I nije mi trebalo dugo, možda minut, dva. Napete scene, pohranjene negdje u malom mozgu, ovladale su mojim bićem. Tačno prije dvadeset godina trčali smo tog julskog dana Zlaja i ja kao ludi. Činilo nam se, milimetar ispred snajperskih zrna što su praštala oko ušiju. Bacili smo se naglavačke u neki od haustora u ovoj opasno izduženoj ulici... Zadihani i oznojeni nismo mogli doći do riječi. Srce samo što ne iskoči, a u očima strah do kostiju.

- Uh, dobro je, Paja, ovo je moja raja. Još koji ulaz, pa smo kod mene ćiku. Proćićemo kroz dvorišta, znam ti ja ovdje svaku tarabu - smirivao je Zlatko.

A samo kojih desetak minuta ranije bili smo u podrumu Šahovskog kluba Bosna i uživali dok su Kemal Monteno i on pjevali ondašnju Zlajinu najomiljeniju "Nekako s proljeća". Zaboravili smo tada na rat, granate, snajpere, nestanak vode, struje. Odnekud se stvorila i flaša brlje, koja nam je legla kao najbolji čivas. Posebno je on bio glasan kada smo horski deklamovali neprevaziđenu "Ako pitaš kako mi je, nek' ti puknu samo dvije"... Dok smo šćućureni dolazili k sebi, pitao sam se šta mi bi da napustim sigurnost šahovskog skloništa? Mogao sam ostati, još je bilo brlje, a i dobrih jarana. Smijali smo se do iznemoglosti. A kažu, obično poslije smijeha dolaze suze. Da li im je sada vrijeme, da li će me nešto strefiti, ili ću se još jednom uspjeti dovući do svoje kuće i pokazati onima što nas šicaju, zna se, šta…

- Hoćemo li - prekinu me i onda popularni Zlatko.
- Stani, ba, Zlaja, da se još malo ispušem, ipak sam ja stariji koji mjesec - izvlačim se.
- Šta mjesec, godine, matori - smješka se vispreni miljenik čaršije.
- OK, idemo!

Povede me ka nekom podrumu, malom razbijenom prozoru. Jedva smo se provukli. Dočeka nas velika, prostrana avlija sa asfaltiranim dječijim igralištem. Nalazila se tačno u sredini kvarta, okružena visokim zgradama. Pomislih, dobro je, nema sigurnijeg mjesta. Poslije paničnog bijega, sada smo se mangupski slobodno, lijeno vukli preko igrališta. Po okolnim prozorima bilo je dosta poznatih lica, što su nam šeretski dobacivali:

- Znaju Zlaja i Paja gdje je najbolja raja. Ovo vam je najbezbjednije mjesto u epicentru Sarajeva.

Zajebancija gotovo nije ni prestala kada grunu prvo u krov zgrade s naše desne strane. Žarko julsko sunce zamijenila je prašnjava tama, krhotine što lete na sve strane, jauci ljudi na prozorima i naše bezglavo bacanje po asfaltu. Dopuzali smo do nekog kanala, zaronili u tone smeća i paralizirani od straha čekali nove plotune užasa. U danima ratnim najviše sam mrzio tišinu poslije eksplozija. Ona je bila zvuk smrti što visi nad glavama. Koga će sudbina odabrati? Nisam vjernik, pa sam se nadao da za mene ne vrijedi ona - Bog bira najbolje. Daleko sam od najboljeg.

Uplašeno tijelo polagano se smirivalo. Već sam se usuđivao pomalo dizati glavu. Zlaja je još ležao i panično pokazivao rukom da ponovo zaronim u prljavštinu koja je ulijevala čistoću najsigurnijeg zaklona. Ma, nije to trajalo dugo. Luda glava, ponovo se uspravljala, uplašeno šarala po brisanom prostoru ispred nas. Već sam u mislima čuo 155-ice kako fijuču i s atomskom snagom ljudska tijela i zgrade pretvaraju u prah.

I onda sam se sjetio - pred mojim poluzatvorenim očima počeo se odmotavati najljepši film. Bio sam u ovom istom dvorištu, ranih šezdesetih, jedan od glumaca-statista u nikad viđenom dječijem filmu "Suđenja mačku Brnji". Došli jednog dana neke čike u našu školu "Slaviša Vajner Čiča" na Marindvoru i pitali – djeco, ko hoće da bude glumac? Odmah sam digao ruku, jer znao sam - dok glumiš, nema škole, a to je najvažnije. Povelo je nas dvadesetak u ovu avliju koja je tada bilo okićena filmskim dekorom, kamerama, reflektorima. Bili smo u dvorištu sadašnjeg pakla nekoliko mjeseci. Svakog dana dolazili oko osam. Čekali na red kod šminkerice do devet, deset i onda zatamnjenih lica, kao da smo upravo stigli sa sunčanja na Bentbaši, cijeli dan slušali sve dosadnijeg čiku-reditelja. Na njegove komande brzo zaboraviš kada dobiješ užinu i veliki komad čokolade. Love nije bilo, ali zato ni nastave. Svakog dana, ponosan kao paun, vraćao sam se sa našminkanim licem u svoju mjesnu zajednicu. Ništa nisam govorio, a svi su znali da sam glumac. Sa šminkom sam odlazio i u krevet, pa onda ponovo sutra u red za novu glumačku farbu.

- Hej, ne spavaj! - trznu me Zlatko.

Uh, što sam ga u tom trenutku mrzio, baš kao one što su šicali. Prekinuo me upravo dok sam zamišljao kako slasno jedem vruć hljeb sa mermeladom. Znao je taj Zlaja činiti nenadane poteze i akcije. Da li i danas?!
Koliko se promijenio, pjeva li i dalje s merakom "Nekako s proljeća" u ove burne i vruće političke julske dane? Jer, nikad ne znaš – slava i moć najbolji su tester ljudi, ličnosti. Najčešće u negativnom smislu. Ipak, siguran sam da će i pored svega ući u povijest. Mnogi će ga proučavati, možda i plagirati. Jer, njegovi radovi i ideje nadahnjuju, inspirišu. Nije bilo lako stvoriti ono čemu se danas mnogi dive, što lomi srca, duše. Jedan je Zlatko - Zlaja Arslanagić, nekadašnji vođa i kompozitor Crvene jabuke. Danas je negdje u dalekoj Kanadi, a kao da je ovdje. Njegove note, muzika donose nezaborav, promjene od kojih ne boli glava. Zato ako mu niko ne posveti nijednu ulicu, platformu, koaliciju, boriću se svim silama da bar ova avlija sjećanja ponese njegovo ponosno ime. Biće to dvorište u kojem će uvijek odzvanjati vječna muzika grupe, jedine prave nasljednice besmrtnih Indeksa, zbog koje su mnogi zavoljeli crvenu boju a da nisu morali zagristi u trulu bh. jabuku.

PIŠE: P.Pavlovic
oslobodjenje.ba
Kolumne

[old school23]

Već sam ti pričao to
(Zlatko Arslanagić)



Da li znas, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvoristu
pod kestenom stol, nekada
prasnjava slika i cesta od sna
curice, drugova pjesma
u dusi se budi djetinjstvo

Zamisli, mirise lipa i ljeto je tu
kasnije snjegovi, pramen sam magle
pod neonskim svijetlom u zimu
pricam ti, im'o sam druga k'o brata ja
sada pustinja, ceznjiva pisma
pacifik od tuge i sjecanja, kazu sudbina

Ta kurva bol ime mora imati i razlozi
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi
pitam, da li znas, a znam da ne znas
nit' ces ikad shvatiti
a i zasto bi, oprosti, to gorka tecnost
iz mene gluposti govori

Nije nostalgija, ta je romanticno
nevino cedo spram ovih stanja
necu da spominjem rat i uzase
politiku i slicna sranja
necu da ponavljam, pravda ne postoji
ta to je jasno bar
hocu da dopustim suzu ljubavi
sa njom sam divan par
kasno je, znam

Curi noc, svaka je mala vjecnost za mene
da, znam, moras poc, o, kako nervira
kad zadnji autobusi se izgube
pitam, da li znas, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvoristu
pod kestenom stol
ah, vec sam ti pricao to

[old school23]

Dok u snu silazim ulicom Kralja Tomislava…

…vidim te kako je pretrčavaš na onom dijelu između brojeva 17 i 20. Kako izbjegavaš gomilu uglja koja zauzima cijeli pločnik i dio ulice. Julsko je prijepodne ali domaćin se pripremio za zimu. Vidim te kako u prolazu onako ovlaš, tenom, guraš komadić uglja i onda nestaješ u haustoru dok te prati škripa šarki na vratima.

Vidim te ponovo, kao da je potpuno normalno da se možeš pojaviti u isto vrijeme na različitim mjestima, sada na suprotnom dijelu ulice kako stojiš sa Sašom i Draženom.

Ali to nije jedino čudo koje se dešava u ovoj ulici.

Dok se smijete izgledate kao rode. Jednom se nogom oslanjate na drugu i povijate se kao na vjetru. Da bi se ta slika uokvirila treba spomenuti kako u njenom gornjem uglu izviruje Kemo, obučar ovdašnji. Gleda uz, niz ulicu i ostaje kao zaleđen u kadru.

Vidim kako na ćošku sa ulicom Sutjeska domaćica popunjava loto listiće. Ceker je odložila na beton. Nagnuta nad aluminijski pult, sporo upisuje brojeve. Nogom odguruje kera koga privlači samo ceker. Kada završi vraća olovku nekom iza nje. Na kraju dugog reda vidim i jednu nervoznu nogu koja se ritmički kreće gore-dolje. Prazna pivska flaša. Vidim poštara Mitra koji ulazi u kadar na samom dnu ulice. Deset je sati i on izranja na mjestu bivšeg paviljona. Ako imaš dovoljno vremena, to znači sate, vidjećeš kako se lijeno vuče prateći izlomljeni ritam uličnih brojeva. Treba li da te podsjetim da trebaju sati trake da zabiljeziš kako se prazni njegova torba. Izgubićemo ga negdje poslije dva sata. Ali ti si iskusni vuk popodnevne pitomine u ulici Kralja Tomislava i znaš da je on u to vrijeme u bifeu “Šibenik”. Tamo se horski raspravlja i uvijek postoji pitanje dana. Mitar ne učestvuje u diskusiji osim što povremeno i glasno potvrdi zvanične istine.

Pazi sad ovo. Samo malo je potrebno, jednim zamahom krila i odmah sam iznad zgrada. Kroz potkrovni prozor posmatram te kako u Lipa blok prepisuješ naslove iz knjige “101 sevdalinka”. Na vrhu je zapisano Dugum kuje dugamdija Aljo, pa onda u nizu budila majka Mujagu, umorih se ruže trgajući, majka Fatu kroz tri gore viče, konja kuje Dizdarević Meho. Na dnu papira stoji još i uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu. Pa sad ti vidi.

Evo nas u bašti kafane Koševo. Već satima traje takmičenje ko se može sjetiti najsmješnijeg naslova u Oslobođenju. U finalu su Utakmica za nezaborav (on je kandidat i za najžešći) i Skuplji međunarodni halo (Sarajevska hronika, nakon poskupljenja telefonskih impulsa). Šta vidiš oko sebe? Zatvori oči, ja ću govoriti.
Najbliži sto, urednici sa Radio Sarajeva. Njih je petoro a na stolu je 40 pivskih flaša. Sitna matematska neusaglašenost biva nadoknađena inspirativnim dijalogom o najkvalitetnijem telećom pečenju u BiH. Napuštamo ih dok u vazduhu lebdi tek postavljeno pitanje – a da li si probao rakiju od repe?

Naredni sto su pripravnici iz iste kuće.
Taksisti kojima je dosadilo da čekaju dole na ulici,
Onaj ljubavni par iz Kikićeve.
Čupo koji čeka ekipu za balote.
Ima i praznih stolova ali ja ne vidim u budućnost.

Podnevni je sat. Pola ulice je u sjeni. Sjaji tamo prema gimnazijskom parku. Vidim profesora Strucu kako kod komše ispija dnevnu dozu boze. Mukelefa uzima novine na trafici. Studenti i đaci. Dimnjačar. Ona dvojica koji viču staarii stvaari. Cvjećara. Gospođa Ljubica prije nego što zamakne u haustor osmatra izlog granapa u naivnoj nadi da se tamo pojavilo nešto novo. Bajadera. Nije samo da vidim, dio sam svega toga ali sad kad bi me upitao nemam pojma gdje sam krenuo.

Vidim vas kako se primićete zgradi radija. Zenit sa kosom do ramena, drčan. Ono u smislu šta treba da uradimo. Nesko kratko ošišan, ne mogu ni pretpostaviti šta misli, Roki kao i obično, tek je slučajno tu. Stojite na ćosku i prvo ste pogledali u sat. Ranije ste stigli i sada osmatrate okolne zgrade. Vidim vas i mislim šta će sutra biti u onom djelu Primusa koji nosi priglup naslov Top Lista Nadrealista. Treba da napravite prvu emisiju i još uvijek se pitam šta mi je trebalo da vam kažem ajde pokušajte.

Vidim te dok silaziš niz ulicu Kralja Tomislava. Brzo i ne okrečući se. U rukama samo futrola za gitaru. Htio bih da te zovnem ali si suviše daleko. Ukoso prelaziš ulicu i u mom vidokrugu ostaje samo trepereće svjetlo semafora.

Dok ne protrljam oči i samo me poznati obrisi zgrada uvjere da je sve po starom i da se sve promjenilo.

(Ovo je e-mail poruka koju je septembra 1996. godine Boro Kontić umjesto recenzije uputio Zlatku Arslanagiću, kada je Zlaja iz Toronta poslao knjigu pjesama “Između nekad i sad” sa molbom – “Volio bih, ako može, da se ovo objavi u Sarajevu”)

[nosara]

Zlatko Arslanagic - Razrednici Tanji..!

Da ste krajem sedamdesetih proslog stoljeca bili zreli za srednju skolu i upisali Drugu gimnaziju u Sarajevu, pricali biste kako vas ne kaci reforma skolstva, kako ste zadnja generacija gimnazije, i postoji velika vjerovatnoca da bismo stajali zajedno, nekoliko godina u nizu, ispod velike krosnje u dvoristu skole, ili naslonjeni na jedan od sest stubova ispred ulaznih vrata, tamo gdje je svako morao proci, i gdje biste i vi cekali na kratak pogled i slatku bol u stomaku.

Mogu vas zamisliti na prvom casu latinskog ili Odbrane i zastite, i profesor Tadic bi vam kazao da ce se za vas kupiti nove zavjese, da ne derete stare i vec poderane, nije isti merak. A vase profesorice bi bile sve mlade i zanimljive zene, i neke od njih bi se zvale Tatjana Zarkovic-Tafro ili Dina Romano-Stijacic, ili Razija Bukva, Maja Mazar, ili Jasna Gajic, Ilduza Bajrami...

Vi biste ih oslovljavali sa drugarice profesorice, i s njima putovali do egipatskih piramida, sabirali razlomke,ponavljali: stella - stellae, razgovarali sa Andricem i Gojom, pretvarali se da vas zanimaju amebe i akceleracija, vodili kubansku i sve unaprijed propale revolucije. Ne biste marili za izgubljene bitke i dobijene ratove, ni za pjesmu koju biste morali cesto slusati, a ona bi govorila o proslim godinama punim muka. Vase muke ne bi lako prosle, i vase patnje bi bile tihe, ali najvece. I zbog njih biste sa nestrpljenjem cekali zvono za kraj casa; jer one bi se na odmorima gurale hodnicima, a njihova imena bi bila Ranka ili Selma, ili Samir, Vedran....

Vasa hrana bi postao burek kod Ede, cevapi kod Smaje, umocak u grilu za pedeset para, krempite kod Izete i Rese, indijaner kod Komse, a oni sto vozare autobusom br. 17, ili se spustaju Ulicom Kralja Tomislava do tramvajske, tamanili bi virsle i kobasice Brace Jeftica. I onda biste godinama kasnije mogli da prizovete okus tog frtalja somuna, i senfa cudne boje. Bili biste u jaranskim odnosima sa portirom Muratom, i prepricavali prijateljima nesto sa casa Muzickog, dodajuci jos malo zacina na legendu o profesoru Karadzi. I mada ne biste pretjerano mnogo znali o drugim skolama, vi biste znali, i sirili istinu, da je vasa najbolja.

Sa vama bi zauvjek ostao miris ulastenih podova, grafitnih olovaka, prve cigarete (na brzinu dva-tri dima, bijela Drina, ili crvena bez filtera), lik nekog "gazije" iz Koreje, jalijasa sa Gorice, konobarice iz Setalista, pogled djecaka koji svira gitaru dok mirise proljece u parku iza gimnazije, vonj ormarica i muske svlacionice za Fizicko, petak, druga smjena, sesti cas, i glas promukao: " Profesore Hamzicu, ispisujemo se, evo jos samo dvije sa zicera...".

Mozda biste, kao i ja, od svega najbolje pamtili maj i septembar. Narocito septembar: djevojcice i djevojke se vracaju u skolu preplanule, jos ljepse nego prije. Dvoristem i parkom gimnazije bi zvonio njihov grleni smijeh. Vi biste ih gledali, ili bili jedna od njih. Sunce bi prolazilo kroz guste krosnje, i to bi bio kratak trenutak potpune bezbriznosti i srece, tako uzvisen, topao i poseban, ali ga ne biste prepoznali. Zato biste 5, 10, 15, 20, ili 25 godina kasnije, sa sigurnoscu znali da je nacin na koji su tada sunceve zrake prolazile kroz krosnje drveca, i padale na lica djevojaka, bio jedinstven i neponovljiv.

(Iz knjige 100 Godina II. Gimnazije)

[old school23]

Zlatko Arslanagic - Razrednici Tanji..!

Da ste krajem sedamdesetih proslog stoljeca bili zreli za srednju skolu i upisali Drugu gimnaziju u Sarajevu, pricali biste kako vas ne kaci reforma skolstva, kako ste zadnja generacija gimnazije, i postoji velika vjerovatnoca da bismo stajali zajedno, nekoliko godina u nizu, ispod velike krosnje u dvoristu skole, ili naslonjeni na jedan od sest stubova ispred ulaznih vrata, tamo gdje je svako morao proci, i gdje biste i vi cekali na kratak pogled i slatku bol u stomaku.

Mogu vas zamisliti na prvom casu latinskog ili Odbrane i zastite, i profesor Tadic bi vam kazao da ce se za vas kupiti nove zavjese, da ne derete stare i vec poderane, nije isti merak. A vase profesorice bi bile sve mlade i zanimljive zene, i neke od njih bi se zvale Tatjana Zarkovic-Tafro ili Dina Romano-Stijacic, ili Razija Bukva, Maja Mazar, ili Jasna Gajic, Ilduza Bajrami...

Vi biste ih oslovljavali sa drugarice profesorice, i s njima putovali do egipatskih piramida, sabirali razlomke,ponavljali: stella - stellae, razgovarali sa Andricem i Gojom, pretvarali se da vas zanimaju amebe i akceleracija, vodili kubansku i sve unaprijed propale revolucije. Ne biste marili za izgubljene bitke i dobijene ratove, ni za pjesmu koju biste morali cesto slusati, a ona bi govorila o proslim godinama punim muka. Vase muke ne bi lako prosle, i vase patnje bi bile tihe, ali najvece. I zbog njih biste sa nestrpljenjem cekali zvono za kraj casa; jer one bi se na odmorima gurale hodnicima, a njihova imena bi bila Ranka ili Selma, ili Samir, Vedran....

Vasa hrana bi postao burek kod Ede, cevapi kod Smaje, umocak u grilu za pedeset para, krempite kod Izete i Rese, indijaner kod Komse, a oni sto vozare autobusom br. 17, ili se spustaju Ulicom Kralja Tomislava do tramvajske, tamanili bi virsle i kobasice Brace Jeftica. I onda biste godinama kasnije mogli da prizovete okus tog frtalja somuna, i senfa cudne boje. Bili biste u jaranskim odnosima sa portirom Muratom, i prepricavali prijateljima nesto sa casa Muzickog, dodajuci jos malo zacina na legendu o profesoru Karadzi. I mada ne biste pretjerano mnogo znali o drugim skolama, vi biste znali, i sirili istinu, da je vasa najbolja.

Sa vama bi zauvjek ostao miris ulastenih podova, grafitnih olovaka, prve cigarete (na brzinu dva-tri dima, bijela Drina, ili crvena bez filtera), lik nekog "gazije" iz Koreje, jalijasa sa Gorice, konobarice iz Setalista, pogled djecaka koji svira gitaru dok mirise proljece u parku iza gimnazije, vonj ormarica i muske svlacionice za Fizicko, petak, druga smjena, sesti cas, i glas promukao: " Profesore Hamzicu, ispisujemo se, evo jos samo dvije sa zicera...".

Mozda biste, kao i ja, od svega najbolje pamtili maj i septembar. Narocito septembar: djevojcice i djevojke se vracaju u skolu preplanule, jos ljepse nego prije. Dvoristem i parkom gimnazije bi zvonio njihov grleni smijeh. Vi biste ih gledali, ili bili jedna od njih. Sunce bi prolazilo kroz guste krosnje, i to bi bio kratak trenutak potpune bezbriznosti i srece, tako uzvisen, topao i poseban, ali ga ne biste prepoznali. Zato biste 5, 10, 15, 20, ili 25 godina kasnije, sa sigurnoscu znali da je nacin na koji su tada sunceve zrake prolazile kroz krosnje drveca, i padale na lica djevojaka, bio jedinstven i neponovljiv.

(Iz knjige 100 Godina II. Gimnazije)

[Saian]

Zlatko Arslanagic - Razrednici Tanji..!

Da ste krajem sedamdesetih proslog stoljeca bili zreli za srednju skolu i upisali Drugu gimnaziju u Sarajevu, pricali biste kako vas ne kaci reforma skolstva, kako ste zadnja generacija gimnazije, i postoji velika vjerovatnoca da bismo stajali zajedno, nekoliko godina u nizu, ispod velike krosnje u dvoristu skole, ili naslonjeni na jedan od sest stubova ispred ulaznih vrata, tamo gdje je svako morao proci, i gdje biste i vi cekali na kratak pogled i slatku bol u stomaku.

Mogu vas zamisliti na prvom casu latinskog ili Odbrane i zastite, i profesor Tadic bi vam kazao da ce se za vas kupiti nove zavjese, da ne derete stare i vec poderane, nije isti merak. A vase profesorice bi bile sve mlade i zanimljive zene, i neke od njih bi se zvale Tatjana Zarkovic-Tafro ili Dina Romano-Stijacic, ili Razija Bukva, Maja Mazar, ili Jasna Gajic, Ilduza Bajrami...

Vi biste ih oslovljavali sa drugarice profesorice, i s njima putovali do egipatskih piramida, sabirali razlomke,ponavljali: stella - stellae, razgovarali sa Andricem i Gojom, pretvarali se da vas zanimaju amebe i akceleracija, vodili kubansku i sve unaprijed propale revolucije. Ne biste marili za izgubljene bitke i dobijene ratove, ni za pjesmu koju biste morali cesto slusati, a ona bi govorila o proslim godinama punim muka. Vase muke ne bi lako prosle, i vase patnje bi bile tihe, ali najvece. I zbog njih biste sa nestrpljenjem cekali zvono za kraj casa; jer one bi se na odmorima gurale hodnicima, a njihova imena bi bila Ranka ili Selma, ili Samir, Vedran....

Vasa hrana bi postao burek kod Ede, cevapi kod Smaje, umocak u grilu za pedeset para, krempite kod Izete i Rese, indijaner kod Komse, a oni sto vozare autobusom br. 17, ili se spustaju Ulicom Kralja Tomislava do tramvajske, tamanili bi virsle i kobasice Brace Jeftica. I onda biste godinama kasnije mogli da prizovete okus tog frtalja somuna, i senfa cudne boje. Bili biste u jaranskim odnosima sa portirom Muratom, i prepricavali prijateljima nesto sa casa Muzickog, dodajuci jos malo zacina na legendu o profesoru Karadzi. I mada ne biste pretjerano mnogo znali o drugim skolama, vi biste znali, i sirili istinu, da je vasa najbolja.

Sa vama bi zauvjek ostao miris ulastenih podova, grafitnih olovaka, prve cigarete (na brzinu dva-tri dima, bijela Drina, ili crvena bez filtera), lik nekog "gazije" iz Koreje, jalijasa sa Gorice, konobarice iz Setalista, pogled djecaka koji svira gitaru dok mirise proljece u parku iza gimnazije, vonj ormarica i muske svlacionice za Fizicko, petak, druga smjena, sesti cas, i glas promukao: " Profesore Hamzicu, ispisujemo se, evo jos samo dvije sa zicera...".

Mozda biste, kao i ja, od svega najbolje pamtili maj i septembar. Narocito septembar: djevojcice i djevojke se vracaju u skolu preplanule, jos ljepse nego prije. Dvoristem i parkom gimnazije bi zvonio njihov grleni smijeh. Vi biste ih gledali, ili bili jedna od njih. Sunce bi prolazilo kroz guste krosnje, i to bi bio kratak trenutak potpune bezbriznosti i srece, tako uzvisen, topao i poseban, ali ga ne biste prepoznali. Zato biste 5, 10, 15, 20, ili 25 godina kasnije, sa sigurnoscu znali da je nacin na koji su tada sunceve zrake prolazile kroz krosnje drveca, i padale na lica djevojaka, bio jedinstven i neponovljiv.

(Iz knjige 100 Godina II. Gimnazije)

eeee

[old school23]

[old school23]

[Bivša djevojčica]

Hajoooojjj ljudi...

Meni je ovaj covjek bio prelijep. I naravno ne samo izgledom (pogledaj to milo lice, krasne oci, posebno u spotu za "Sanjati") (sto kazu englezi, "I'd hit that" ) nego mi se cini da je bio/jeste prelijep covjek, da je dobricina i jedno veliko srce od covjeka. Uvijek je zracio dobrotom i skromnoscu. Nadam se da ga ratna desavanja i sranja nisu slomila, da nisu slomila onog romanticnog djecaka koji je lutao sarajevskim ulicama sa svojim jaranima i curicama.



Zao mi je sto se ne zna bas o njemu sem da je u Kanadi od '95. i sto nije dao neki intervju sve ove godine, al' istovremeno ga postujem zbog toga.

Nadam se da je bar nasao neku dragu zenu (zna li neko?) jer covjek njegovog kalibra zasluzuje da provede zivot u ljubavi.

@old school23, hvala na tekstovima. Znala sam za "Dok u snu silazim [...]" i "Razrednici Tanji" (strahovito lijepi eseji), kao i tekst od Pavlovica, ali nisam znala za "Vec sam ti pricao to"...ahhh! Pjesma mi uljepsa dan al' i rastuzi pravo.

Ovo mi je jedna od omiljenih Zlajinih pjesama.

[Kaži]

"Gledaj kako se ponose
što su živjeli promašene živote.
Utrkuju se u mržnji.
Nepopravljivi,
a iza nepopravljivih,
ostaje
nepopravljivo.
Zavrnuće te ako im pustiš." (Zlatko Arslanagić)

Uhhhh.

I za kraj:



Med medeni, i jedan i drugi.

Pocivao u miru, legendarni Zijo.

[Bivša djevojčica]

Raja, ima li vas?

[old school23]

Dražen Žerić Žera: U Sarajevu ne vidim nasljednike moje generacije
(Avaz.ba)

Nevjerovatna slava i popularnost na početku karijere, hitovi "Dirlija", "Bježi, kišo, s prozora", "Sa tvojih usana"... potom strašna tragedija - pogibija dvojice članova grupe uoči početka prve turneje, rat, odlazak nekih članova iz benda... sve to je "Crvena jabuka" u posljednjih 26 godina preturila preko svojih leđa i danas je tu - u vrhu regionalne muzičke scene i s novim albumom "Za tvoju ljubav", koji je prije nekoliko dana objavljen pod markicom "Croatia Recordsa".

Bend koji je u Sarajevu nastao u najžešćem valu "new primitivsa" i tada odlučio svirati ljubavne pjesme, ostao je tome vjeran do danas. Na novom albumu je, kako kaže frontmen Dražen Žerić Žera, 16 ljubavnih pjesama, među kojima su dueti sa Željkom Bebekom i Sašom Lošićem Lošom.

Nove numere nose dah Sarajeva, jer ističe Žera, "ko god nas sluša, ne može reći da je to grupa iz Beograda ili Zagreba ili iz Ljubljane".

Razgovor sa Žerom počeli smo pričom o novom CD-u, ali se otvorilo mnogo tema, muzičkih i onih drugih, ali i neodgovorenih pitanja iz prošlosti...

Normalan odgoj

Relativno ste brzo, u odnosu na prethodni album, uradili novi. Vaše kolege uglavnom prave pauze po četiri-pet godina.

- Mi uvijek pravimo pauzu od dvije godine, tako radimo posljednjih 25 godina. Ako nemaš pjesama, normalno je da ćeš napraviti i pauzu od pet godina.

Uz "Crvenu jabuku" pjesmu izvodi i grupa J.O.K.S. Šta je to?

- To znači "J... ih onaj ko ih skupi". To je grupa koju sačinjavaju Enis Bešlagić, Antimon, "Bijele udovice", Simonica i klapa "Sv. Nikola". Oni učestvuju u pjesmi "Gigi&Migi". To je montipajtonovska parodija na društvo u kojem živimo. Oni prave parodiju na sve živo: od političara do stilista. Dosta ih je sada, ima ih više od "Zabranjenog pušenja". Kada budu u mogućnosti, nastupat će s nama.

Slijedi li nakon CD-a turneja?

- Mi nemamo pauza, stalno sviramo.

Na sceni ste skoro 30 godina. Pojavi li se kod Vas ponekada zasićenje?

- Ne. Nama su koncerti lijepi i ugodni, ne radiš nešto što ti je muka. Lijepo se osjećamo na koncertima, vidiš da ljudi uživaju. Sve je više mladih u publici, što nam je drago. Sve ide svojim tokom, onako kako smo i zamislili na početku karijere.

Šta je Vaš recept za uspjeh?

- Zato što smo normalno odgojeni. Ulica Kralja Tomislava i Titova, nema foliranja, moraš biti iskren. Ne možeš se baviti stvarima za koje nisi dobar. Ako nemaš šmek za pjesme, kako ih odsvirati, kako prezentirati ljudima, normalno je da nećeš uspjeti.

Je li tačno da ste rekli da je danas za uspjeh potrebno da čovjek bude budala?

- Kada uključim televizor, ne mogu vidjeti ništa normalno, sve je na granici sa psihijatrijom.

Pa šta se to promijenilo u glavama ljudi?

- Nije se ništa promijenilo u glavama ljudi. Ti ljudi su i prije živjeli oko nas, samo što je sada nastala migracija stanovništva. Što se tiče Sarajeva, koliko ja znam, 50 posto stanovnika se odselilo i normalno je da se neke stvari primaju. Da je sve ostalo, možda se ti ljudi ne bi ni primjećivali niti bi mogli doći do medija. To govorim uopćeno i za politiku, i za sport, i za muziku... Takva su vremena došla. Izgubila su se mjerila vrijednosti u bilo čemu. To nije tako samo u BiH nego u cijelom regionu. Ali, onaj ko vrijedi, ostat će, a ko ne vrijedi, neće.

Živite na relaciji Zagreb - Sarajevo. Kakav je danas Vaš odnos prema Sarajevu?

- Živim ja svugdje. Na Balkanu. Nedostatak je svega, poštenja, iskrenosti... Svega što je nekada krasilo ljude. Meni se to gadi, poprilično. Ljubitelj sam Sarajeva iz osamdesetih godina i prije toga. Ne samo Sarajeva nego onoga kako su izgledali svi gradovi na ovom svijetu. Znam da je ljudima teško, ali volio bih da je situacija bolja u Sarajevu. Stalno bih trubio ljudima da je tu igrao Mirza Delibašić, da je tu pjevao Davorin Popović... To je ono što je čast Sarajeva, pored ćevapa i olimpijskih terena. Ima nešto što je samo Sarajevo imalo, a danas se nešto drugo forsira. To nije duh tog grada prema mom mišljenju. Ali, ako ljudima to paše, onda je to to. Neću da se petljam u to. Ja Sarajevo u srcu nosim malo drugačije, moje Sarajevo su "Indexi", Zdravko Čolić, Mahir Paloš, "Ambasadori", ova moja generacija bendova. To je, po meni, Sarajevo, a ovo sada nema veze s vezom. Ali, naravno, ukusi su različiti i ovo je moj stav.

Dobro, jasno mi je da cijenite sarajevsku pop školu koja je iznjedrila i "Crvenu jabuku".

- Mene je ta škola sve naučila, i ovo što sviramo i mi, i Merlin, i Hari, i "Plavi orkestar" i "Elvis J. Kurtovich" i "Zabranjeno pušenje". Ta škola nešto vrijedi dok mi još trajemo. Svirali bi i "Indexi" da su ostali živi. Od ove nove škole ne vidim da je nešto uspjelo. Kod ovih mlađih uglavnom vidim da nemaju simpatije prema ljudima poput nas, "Orkestra" i sličnih... Što se kaže: Kad mačke odu, onda miševi plešu po ulicama. Ne vidim nikoga da razmišlja kako ne treba biti zvijezda samo u svojoj ulici... I kada smo se htjeli zatvarati da smo face u tri ulice, Brega i Pimpek su nam uvijek govorili šta trebamo napraviti. Možda se oni zadovoljavaju tim stvarima... Očekivao sam da Sarajevo i poslije ove moje generacije ima bendove koji će razvaljivati cijelom bivšom Jugoslavijom. Tako bi trebalo ići nekim redom. Ali, mislim da je to sve lokalnog karaktera, što nikada nije bilo.

Bio sam prevaren

Mislite li, konkretno, da "Letu štuke" i "Dubioza kolektiv" imaju lokalni karakter?

- Pa ne vidim ja neki prevelik odjek. Nešto su napravili u Hrvatskoj i Srbiji, ali šta je sa Slovenijom, Makedonijom... Volio bih da bude na sva zvona, ali ne znam do čega je. A, normalno, teško je, jer danas je totalna iscjepkanost tržišta. Moja želja ima širi domet - kada se vratiš u svoj grad, da znaš da je to to, da si razvalio cijelu bivšu Jugoslaviju. A to više ne vidim.

Zašto neki smatraju da ste teška osoba?

- Težak sam s onima s kojima nemam o čemu razgovarati. Postavlja mi pitanja da mi počne pucati ovo malo mjehurića u mozgu. Kad mi neko postavi pitanje koje vrijeđa inteligenciju, onda nemam o čemu razgovarati. Razgovaram s normalnim ljudima.

Svojevremeno ste se među prvima novčanim prilogom uključili u obnovu Doma mladih. Služi li to kultno mjesto ponovo svojoj svrsi?

- Mi smo koncert za Dom mladih radili u Skenderiji i tu sam bio prevaren kao nikad u životu. Ali, nema veza, ja sam to napravio, jer smo mi tu počeli svirati i jer smo imali odlične uvjete. Bilo je, stvarno, muka gledati kako to stoji razvaljeno u centru grada. Bitno je da se rade koncerti, ne znam funkcioniraju li te prostorije za vježbanje. Tu su vježbali svi sarajevski bendovi, od "Dugmeta" pa nadalje. U "Kaktusu" su se svirali koncerti uoči velikih turneja. Prema mome mišljenju, to uloga Doma mladih. Ja bih širom otvorio vrata, a neka ministar kulture Sarajevskog kantona (Emir Hadžihafizbegović, op. a.) od ovih reklama "Tomato" koje snima po Hrvatskoj, kupi ljudima gitare. Danas je to jeftino, u moje doba je bilo veoma skupo. Opremi nekoliko vježbaonica i neka djeca vježbaju.

Samo, on više nije ministar.

- Pa, eto, ne znam ko je. To su ovi što vole te pozicije, a obično najviše vole sebe.

Novinar Mirsad Bećirović kumovao je nazivu grupe "Crvena jabuka". Jeste li danas u kotaktu s njim?

- Uopće ne znam gdje je on. Mislim da je negdje vani. Mi ne bismo čak ni izdali ploču da nije bilo njega. U tadašnjem "Jugotonu" su nas izrugali, kao, koga interesira "Dirlija", šta je "Bježi, kišo, s prozora"... Mi smo se plačući vratili iz Zagreba. E, onda im je Mirso opet otišao gore pa im je održao predavanje i uvjerio ih da nam izdaju prvu ploču. Kada se to prodalo, onda im se, normalno, naslađivao.

Vrijeme za kćerke


Na udaru ste stilista u Hrvatskoj.

- Stilisti haraju u medijima, a ne među narodom. To je taj mikrosvijet, koji gleda gdje će otići na neki "event", pojesti i popiti nešto džaba, uzeti dupljak torbicu i prodavati m... za bubrege, šta će ko obući. A imaju plodno tlo, jer imaš gomilu osoba iz javnog života koje dozvoljavaju da ih oblače, da ih čak vode u toalet. To je jedno veliko ništa, ali zauzimaju veliki medijski prostor.

Jeste li pratili dešavanja u vezi sa suspenzijom Nogometnog saveza BiH?

- To ti govorim. To se nikada nije smjelo desiti. Da imam dan bilo kakve vlasti u Bosni i Hercegovini, sve bih to potjerao, sve što postoji u tim vladajućim strukturama i sporta, i politike... Postoji toliko mladih, normalnih ljudi, koji vole tu državu, koja treba biti jedna, a ne podijeljena na ne znam koliko budalaština. U narodu je situacija potpuno drugačija. Ja putujem i po Bosni nije baš to tako kako političari govore. Jedna Bosna s jednom zastavom ili da odmah uđemo u Evropsku uniju i da nema granica. To je rješenje. Ali, dok se mi budemo dijelili na sto kantona...

Narodu treba hljeba i igara pa, ako je taj narod išao na stadione pa se navijalo, dobijao se neki miris predratne BiH... E sad više nećeš igrati. Tako ubijaš sve ljude u pojam. Prvo, namaju para, nemaju posla, još im ubijaš ta mala zadovoljstva i šta ti ostane? Da kažeš: Što nisam poginuo u ratu?

Vratimo se prijatnijim temama. Koliko imate vremena da budete otac svojim blizankama?

- Imam vremena, jer vikendom sviram, a preko sedmice sam tata. Još su male, imaju dvije godine, da dolaze na moje nastupe, ali doći će i to vrijeme. Od iduće godine ići će na koncerte. Ali, znaju da im je tata pjevač, slušaju CD.

MOJ STAV O...

Halidu Bešliću


- Ako si normalan čovjek, ne postoje nijedna vrata na kulgi zemaljskoj koja su ti zatvorena. Drago mi je zbog Halidovog uspjeha i mislim da on nije stao i da će doseći još jednu, veću dimenziju.

Hariju Mata Hariju


- Zajedno smo snimili numeru za film "Duhovi Sarajeva". Oni su kao grupa počeli malo prije nas. Hari je dobar kolega, pjevač i prijatelj.

Edi Maajki


- Ne znam ko kaže da je on popularan u Zagrebu. Puni prostore za 300 ljudi, a popularan?! Meni je to malo... Šta su, onda, ovi koji pune arene i ostale dvorane? Šta znači biti popularan?

S kćerkama na ćevape

- Petra i Marea u Sarajevu su bile jedanput. Bilo je to prošle godine i ostali smo tri dana. Čekam da još malo narastu pa da mogu ići na ćevape - govori Žera.

S Lošom se sjećam mladosti

Zbog čega dueti s Bebekom i Lošom?

- Pa Bebek zato što je pjesma takva da je trebala njegov vokal. S Lošom smo napravili zbog sjećanja na svoju mladost, obradu pjesme "Elvisa J. Kurtovicha" "Ljubav je jaka"...

Zlaji su vrata širom otvorena

Iako Zlatko Arslanagić Zlaja od 1995. godine živi u Kanadi, ljudi Vas često pitaju za njega.

- Pred novinarima sam 1995. godine imao telefonski razgovor s njim, njegovi stavovi su snimljeni. Čovjek neće, ja se ne mogu zbog njega seliti u Kanadu. Niko njega niti je tjerao niti je ovo naša "Jabuka". Grupa je svojina i mrtvih ljudi koji su poginuli za "Jabuku". Ne vidim nijedan normalan razlog što sam trebao grupu ukinuti zato što Zlatko Arslanagić ne svira. Njemu su vrata široko otvorena. Ne da ja njega zovem, mi smo dokazali da se može i bez njega, ali bih volio da je sve ostalo onako kako je bilo. Meni je bitno da su generacije i generacije odrasle uz "Jabuku" i da moj Zijo i Aljoša mogu mirno da leži pod zemljom. Niko do nas ništa ne svojata, ljudi se vežu uz pjesme, a ne uz osobe. Stariji naše pjesme vraćaju u neka lijepa vremena, mlađe uče nekim normalnim tinejdžerskim ljubavima, ne uče ih zlu, anarhiji, zakolji, ubij, opsuj...

Jesmo li sami sebe gađali?

Pratite li političku situaciju u BiH - formiranje vlasti, hapšenje Jovana Divjaka...?

- Pratim kad mi se servira. To je sramota, ja sam baš ljudima ovdje (Zagreb, op. a.) pričao da je 1992. godine Jovo Divjak sjedio s nama i smirivao nas po ulicama poslije granatiranja. To je takva blamaža da su dozvolili i Bosna i Hrvatska da neko tako hapsi ljude. Takve se stvari ne bi smjele desiti, a eto, dešavaju se. Političari, očito, ne rade svoj posao, da je Gotovina u zatvoru, da je Divjak uhapšen i milion ljudi tako. Sve to vuče besmislu. Šta je, onda, bilo, sami sebe smo gađali? Sami sebe napali?

• Dražen Žerić Žera rođen je 20. jula 1964. u Mostaru.
• Odrastao je u Sarajevu i osamdesetih godina je kao klavijaturist počeo svirati u bendovima "Tina", "Rock", "Ekser".
• Završio je Ekonomski fakultet.
• U Zagrebu živi sa suprugom Barbarom i imaju blizanke Petru i Mareu.
• U Sarajevu je 1985. godine nastala "Crvena jabuka", a Žera je u prvoj postavi svirao klavijature.
• U saobraćajnoj nesreći 1986. poginuli su članovi "Crvene jabuke" Dražen Ričl Zijo i Aljoša Buha.
• Ostatak benda snimio je 1987. drugi album "Sve ove godine", posvećen Ziji i Aljoši.
• Od početka agresije na BiH do 1994. bend je pauzirao da bi Žera potom u Zagrebu ponovo aktivirao "Jabuku".
• "Crvena jabuka" snimila je veliki broj neprolaznih hitova.

[MokeQc]

Nisam znao za onaj tekst Razrednici Tanji...fantastican...jeza me prolazi...

[old school23]

Kada se stvari pocnu zvati pravi imenom
(Zlaja Arslanagić)

Jednom…
Kada se stvari pocnu zvati pravim imenima,
Bice bezobrazno lako,
Pustiti ih preko usana.
Ista ona,
Sto se kotrljaju u ustima I sada,
Teska,
Ali ni slucajno
Izgovorena.
Osjecamo njihovu snagu,
Ali jos dugo cemo cekati
Da se stvari pocnu zvati
Pravim imenima.
Tada ce sve izgledati jednostavno
Kao gutljaj mlijeka
Obicno
Kao kisa u Londonu.
A mi cemo biti umorni,
Tacnije: zajebano stari,
I zivo ce nas boliti dupe,
Sto su se stvari konacno
Pocele zvati pravim
Imenima...

[old school23]

[Bivša djevojčica]

Hajoooojjj ljudi...

Meni je ovaj covjek bio prelijep. I naravno ne samo izgledom (pogledaj to milo lice, krasne oci, posebno u spotu za "Sanjati") (sto kazu englezi, "I'd hit that" ) nego mi se cini da je bio/jeste prelijep covjek, da je dobricina i jedno veliko srce od covjeka. Uvijek je zracio dobrotom i skromnoscu. Nadam se da ga ratna desavanja i sranja nisu slomila, da nisu slomila onog romanticnog djecaka koji je lutao sarajevskim ulicama sa svojim jaranima i curicama.



Zao mi je sto se ne zna bas o njemu sem da je u Kanadi od '95. i sto nije dao neki intervju sve ove godine, al' istovremeno ga postujem zbog toga.

Nadam se da je bar nasao neku dragu zenu (zna li neko?) jer covjek njegovog kalibra zasluzuje da provede zivot u ljubavi.

@old school23, hvala na tekstovima. Znala sam za "Dok u snu silazim [...]" i "Razrednici Tanji" (strahovito lijepi eseji), kao i tekst od Pavlovica, ali nisam znala za "Vec sam ti pricao to"...ahhh! Pjesma mi uljepsa dan al' i rastuzi pravo.

Ovo mi je jedna od omiljenih Zlajinih pjesama.

[Kaži]

"Gledaj kako se ponose
što su živjeli promašene živote.
Utrkuju se u mržnji.
Nepopravljivi,
a iza nepopravljivih,
ostaje
nepopravljivo.
Zavrnuće te ako im pustiš." (Zlatko Arslanagić)

Uhhhh.

I za kraj:



Med medeni, i jedan i drugi.

Pocivao u miru, legendarni Zijo.

old school23, da li si vidio/la moj post?

Hvala na postiranju pjesme "Kada se stvari pocnu zvati pravim imenom"...diiiiivna je! (Da li ti imas mozda onu Zlajinu knjigu "Izmedju nekad i sad"...?)

Ovaj mi se Zera nekako malo zgadio(?)...nekako je sav, sta ja znam, sablastan, bezlican? Ne znam, mozda grijesim, i mozda ne bih tako razmisljala da nisu pjesme post-'96 vecinom bezze (tra-la-la, nja nja) i da se Zerin glas nije pogorsao...ili je mozda to sto je Zlaja bio vodja i osnivac, sto je pisao sve one (prelijepe) pjesme od '85. do '92. i njegov bend se nastavio bez njega...ne znam. Mislim, okej, bilo je nekih dobrih stvari od '96. pa na dalje, donekle: Sanjam Te -- koju je Zijo vise od pola napisao i Zera dovrsio -- Vjetar, Tvoga Srca Vrata, Kad Ces Mi Doc...itd.

MokeQc, slazem se u potpunosti, i mene je prosla. Smrc!





Uf...ljudi, ja ne znam, meni je Zlaja tako dobar u ovom spotu. Hahah! (U svim tim, doduse, koji su snimljeni na krovu u Sarajevu.) Predobar, presladak...sexy! Mozda je posebno zgodan zbog ovog nazovimo ga "nestasnog" sviranja gitare, hahah...i izraz lica dok svira!